ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

DAY 30 – GIVE PACE A CHANCE

PACERS @ HEAT

Odlična utakmica, 53 minute natjecateljske košarke u kojima ni u jednom trenutku ni jedna momčad nije imala ozbiljniju prednost. Šteta radi šire slike što Pacersi nisu ukrali ovu utakmicu jer teško da će opet imati ovako idealnu situaciju da dobiju u gostima, eventualnih 0-1 dali bi dodatnog začina dvoboju kojega većina promatrača već smatra riješenim.

U startu serije uvijek je najzanimljivije vidjeti individualne matchupove, pogotovo kada ih ima ovoliko s potencijalno značajnim utjecajem na ishod. Vogel mudro stavlja Westa na Bosha, što omogućuje Hibbertu da se stacionira u reket, ignorira Haslema i čuva obruč od ulaza igrača Heata. Spoelstra pak Jamesa stavlja na Stephensona, a Wadea na Georgea, što podsjeća na lanjski potez protiv Thundera kada je tek nakon poraza odlučio Jamesa poslati na Duranta.

Ovo je manje drastična situacija jer je Wade možda i bolji stoper od LeBrona (Battier je lani startao seriju na Durantu samo kako bi James barem bio pošteđen ogromne potrošnje u obrani), iako je to teško reći obzirom na sagu o koljenu. Ovdje se ne radi o čuvanju LeBronu od teže opcije ili nekakvom odmoru, već o tome da mu u ovoj roli ostaje puno više prostora za pomaganje Boshu i Haslemu pod košem (mislim da bi Miami odmah potpisao da Stephenson uzima svaki otvoreni šut do kraja serije). Međutim, možemo očekivati da tijekom serije dođe do premještaja (posebice u završnicama) i da LeBron dobije zadatak uništiti Georgea koji je trenutno jednostavno prevelika zvjerka za ovog manje eksplozivnog Wadea.

Što se tijeka susreta tiče, Miami je u startu imao problema s ulazima zbog Hibberta i činjenice da Indiana na svim pozicijama može igrati 1 na 1, čime im ne ostavlja previše prostora za stvaranje viška slash & kick igrom, tako da su se uglavnom oslanjali na LeBronov šut iz vana, dok su Pacersi izuzetno kvalitetno spuštali loptu na Westa i Hibberta (posebice je dobro izgledao West, što je sjajna vijest u svjetlu onih propuštenih treninga zbog problema s nogom, a još je bolje saznanje da je uništavao Miami u situacijama kada bi na njemu bio Battier).

Ni jedna ni druga momčad ipak nisu uspjele ostvariti prednost – Pacersi su sve dobro što bi napravili dominacijom u oba reketa zeznuli nepotrebnim izgubljenim loptama, a Miami slabašnim napadom, koji je u još veće probleme došao izlaskom Bosha iz igre zbog dvije osobne (LeBron je također zbog dva faula završio na klupi u neplaniranom trenutku i očito je kako će ovi pokušaji da se zaustave mrcine Pacersa koštati Heat živaca i resursa u svakoj utakmici). Osim što su neočekivano ostali bez minuta ključnih igrača, izgubili su i netipičnu količinu lopti u pokušajima da pokrenu napad protiv sjajne obrane protivnika, čime su ostali bez prednosti na koju su definitivno računali.

U trećoj četvrtini prvi ozbiljniji događaj je četvrta osobna svirana Westu zbog pokretnog bloka, tog najtajanstvenijeg od svih prekršaja obavijenog još tajanstvenijim kriterijem po kojemu se svira jer ih rade doslovno svi. Ovdje Vogel pokazuje da zna što radi – ostavlja Westa na parketu usprkos riziku, svjestan da bez njega nema šanse, pogotovo u ovim trenucima početkom četvrtine kada Miami po defaultu kreće agresivnije u obrani i napadu u već klasičnom pokušaju da stvori prednost na račun brzine više.

Indiana tako ostaje u egalu i nastavlja zabijati kroz post (odličnu dozu energije donosi Hansbrough nakon što je West ipak morao otići na klupu), a uz to ostaje u sjajnoj situaciji jer ostavlja utakmicu na ritmu od 20-ak koševa po četvrtini što im daje ozbiljne šanse u zadnjih 12 minuta. Imaju razigrane visoke, češće su na liniji slobodnih, Heat ubacuje minimum trica (samo 5 cijelu večer) i onda još uz sve to ne osjećaju posljedice izgubljenih lopti jer ih i Heat gubi netipično previše (20 je krajnji rezultat za obje momčadi) – ovo je scenarij iz snova za autsajdera.

I tako u završnici stvarno sjajne tekme gledamo svojevrsni sažetak serije – Miami do koševa i laganog momentuma dolazi preciznim kretanjem lopte i igrača, uz povremeni šut iz vana, dok se Indiana drži na životu igrom kroz post. Ono što im je pak dalo šansu su pravovremene trice Georgea, s tim da je ova druga posebno bitna jer je izborila produžetak (i to u situaciji u kojoj su već gotovo sami sebe upucali u nogu očajnom kontrolom lopte, neprijateljem broj jedan ove momčadi).

U dodatnih 5 minuta odlučuju James i George kao alfa mužjaci, a tu LeBron ipak ima prednost. Doduše, pomogla mu je i odluka Vogela da zadnja dva napada Heata brani bez Hibberta, samo jednog od tri najbolja obrambena centra u NBA. Jasno je kako je pokušao parirati niskoj i brzoj postavi Heata pokretljivošću, ali ostaviti Hibberta na klupi? U najmanju ruku čudan potez, koji će dobiti dodatnu težinu zbog činjenice da će Pacersi teško ponoviti ovako idealnu partiju u gostima. Primjer je ovo trenutka kada se trener preračuna - ako je bio zadovoljan igrom svoje petorke tijekom cijele utakmice i ako mu 52 minute nisu smetali matchupovi, zašto u ovih zadnjih 60 sekunda pametovati i mijenjati nešto što očito funkcionira?

Da ne bi ispalo kako su Pacersi do šanse došli zaslugom Heata, istaknimo kako je Miami igrao vrlo dobro, ali ovo je jednostavno takav matchup u kojemu neće moći držati Pacerse na napadačkom učinku na kojem su mogli ostaviti Chicago ili Milwaukee - Indiana će kroz Westa i Hibberta uvijek naći dovoljno ofenzive da se kotrlja jer, osim što će oni zabiti svojih 40+ koševa (sinoć 45), visoki Indiane će otvoriti prostora i za ostale (i tu definitivno postoji mogućnost napretka u daljnjem tijeku serije). Miami ovaj problem neće riješiti, ali su zato već u prvoj utakmici dokazali da su itekako sposobni odgovoriti na ostale izazove.

Pa su tako parirali u skoku, posebice napadačkom, što je ogromna stvar. Još je važnije da su zabili više koševa u reketu od Indiane, kroz gomilu ulaza Jamesa i Wadea, pa čak i agresivnog Bosha, koji su napadanjem otvarali prostor suigračima (Andersen je posebice dobro koristio te rupe kako bi se nazabijao zicera). Sjajnim kretanjem i pravovremenim pasovima LeBron i kompanija tako su stalno držali obranu Pacersa na petama, pa je tako dodatni asist u reketu postao kičma na kojoj je Miami bazirao cijelu igru u večeri kada nije bilo trice.

Naravno, za kraj moramo još jednom istaknuti Jamesa. Koji je uspio totalnu kontrolu nad utakmicom prezentirati na takav ležeran način da ti se čini kako najveći dio večeri nije radio ništa posebno. To je odlika najvećih, a koliko je LBJ u ovom trenutku velik govori i trivijalan podatak poput onoga da još nitko u povijesti lige nije ostvario triple-double i zabio pobjednički koš u istoj utakmici playoffa.

DAY 29 – YES HE STILL (DUN)CAN

Kakav kaos od utakmice. I kakav sjajan primjer da se vrhunska zabava može dobiti čak i u scenariju u kojem više lopti leti pored table nego u mrežicu.

Nema zajebancije s Memphisom ovaj put – Allen je od prve sekunde na Parkeru, a Gasol je od prve sekunde u low postu. Ovo su dvije ogromne promjene u odnosu na prvu utakmicu koje će u startu pomoći obrani Grizlija iz očitih razloga, ali trebale bi ostaviti pozitivan trag i na napadu. Obrambeno, manje Parkera znači više Duncana i Manua, a ni jedan ni drugi do sada u playoffu baš i nisu izgledali spremni preuzeti glavnu ulogu. Napadački, ovo bi trebalo otvoriti više prostora Randolphu jer, ako je Gasol češće nisko u postu s Duncanom, to znači da je Splitter češče na Zachu.

I dok su povrati u obrani očiti, jer Spursi ne dolaze ni do približno kvalitetnih pozicija za šut (niti Parker razbija obranu ulazima, niti bočni braniči Memphisa imaju potrebe ostavljati Greena i Leonarda same u kutu), u napadu se ne događa ništa. Memphis se i dalje muči zabiti, posebice Randolph (nepotrebno forsiranje akcije kako bi ga se što prije uvelo u utakmicu ovdje je kontra-produktivno), što Spursi lukavo koriste da kroz bržu tranziciju dolaze do laganih koševa i time ostanu ne nekom ritmu od barem 20-ak koševa u četvrtini. Na ruku im ide što Conley vrlo rano dolazi do dvije osobne, zbog čega na parket puno ranije nego bi trebao izlazi čovjek koji je do nedavno bio zabavljen gostovanjima po talk-showowima, Dooling.

Međutim, izlaskom startera Spursa radi predaha napad im gubi i tu tranzicijsku komponentu, što znači da Memphis uspijeva u potpunosti nametnuti svoj ritam – Popova mašina zabila je smiješnih 15 poena bez trice. Usporedite ovo, molim lijepo, s rezultatom iz prvih 12 minuta prve utakmice i zaključite i sami koja je realnost (kao i obično, negdje između krajnosti). Uglavnom, poanta je kao i uvijek da za tango treba dvoje – da Memphis nije bio onako katastrofalno bezidejan obrambeno u prvoj utakmici, vraga bi Spursi zabijali kao na treningu.

U startu druge četvrtine igra se otvorenije, Arthur mora izlaziti na Bonnera što otvara reket za ulaze Spursa, dok Memphis zabija par šuteva iz vana kako bi ostao u egalu. Ovdje Hollins odlučuje igrati s niskom postavom i staviti Princea na Bonnera, što Spursi ne uspijevaju ozbiljnije kazniti, ali time samo naglašavaju problem strategije kod Grizzliesa – Hollins je povukao potrebne poteze prije utakmice čime je dokazao da nije mutav, ali njegovo vođenje samog susreta ostaje jedan vječni upitnik. Koje recimo dodatno naglašava odluka da izvadi Conleya nakon samo nekoliko minuta igre u drugoj zbog trećeg faula, kao da Neal ili Green mogu iznuditi još kojega do kraja poluvremena.

Uvođenje Baylessa na playa tako automatski ruši koncept čvrste obrane, napad bez Conleya gubio ritam, a sve skupa Spursi brzinski koriste za doći do prilike za vratiti se tranziciji i zabiti prve dvije trice iz kuta. Green i Leonard u minutu pokazuju odakle prijeti opasnost i podsjećuju da je oduzimanje ove opcije ključ – par suza i eto prednosti od 11 koševa.

Hollins svoju "briljantnost" dokazuje i ubacivanjem Wrotena za zadnje 4 minute (što, pobogu, Wroten ima raditi u playoff rotaciji - ovo je jednostavno loš potez, tu nema opravdanja), dakle u trenutcima kada Spursi kreću na kaznenu ekspediciju i tako uspijeva okruniti vlastitu katastrofalnu drugu četvrtinu koja je već opasno ulazila u Del Negro teritorij. Obrambeno su odradili dobar posao i da nije bilo ovog lošeg perioda s početka i kraja druge kada su se totalno raspali u oba smjera zbog nepotrebnih poigravanja s postavama (zašto Prince umjesto Arthura, zašto Bayless i Wroten zajedno na parketu) imali bi Spurse točno tamo gdje su htjeli, oko 40 koševa. Ali, istovremeno su samo potvrdili da im je napad puno veći problem od obrane koji se ipak neće ispraviti preko noći – 31 koš koji su zabili jednostavno je sramotan, sramotan podatak, bez obzira na više nego solidnu obranu Spursa u trenutcima kada je Timmy bio na parketu.

U drugom poluvremenu nastavlja se noćna mora – Spursi sada već imaju momentum, Leonard i Green potežu trice iz svih situacija i zabijaju, a prednost skače do +18. Frustracija igrača Memphisa je vidljiva – koliko god se trudili, sami sebi su najveća smetnja u napadu, dok Spursi zabijaju dovoljno trica da održe prednost. Međutim, još je fascinantnije da se usprkos svemu ne predaju – malo po malo, kroz povratak kontrole u obranu (još i važnije, zbog činjenice da Spursima više ne upadaju trice preko ruke) i razigranog Baylessa, smanjuju na podnošljivih desetak koševa minusa.

Ono što Memphis definitivno vraća u igru je peta osobna Duncana. Na 8 minuta do kraja Spursi samo prividno imaju sve pod kontrolom jer bez Timmya njihova obrana nije ni približno kvalitetna (više nema čovjeka koji može čuvati obruč i držati pod kontrolom jednog od visokih). Naravno, to ništa ne bi značilo u slučaju da Hollins nije povukao potez kojim se dijelom iskupio za onaj kaos u drugoj četvrtini – ostavio je na parketu Baylessa i Pondextera umjesto Allena i Princea, odlučivši se za napad umjesto obrane (opet je Pondexter imao bitnu rolu iz kuta u stizanju rezultata). Zašto je pak odustao od ovog stila u zadnjih 7 minuta (zadnje dvije plus produžetak) i vratio se Allenu, to je pak jedno sasvim drugo pitanje (Allen i Prince zajedno na parketu se u ovoj seriji pretvaraju u svojevrsnog Perkinsa za Memphis i stavljaju Hollinsa u situaciju u kojoj više doslovno nema izbora - morat će ih razdvojiti jer u trenucima dok su zajedno na parketu Spursi ni krivi ni dužni postaju obrambeni div).

Ipak, ono što je u ovom završnom periodu izdalo Spurse nije bila obrana, već napad. Trice preko ruke koje su upadale u trećoj sada su se odbijale od obruča, a vidno umorni Parker promašivao je zicere koje inače zabija zatvorenih očiju (bez Duncana, njegova odgovornost u organizaciji igre je ogromna, što je ostavilo traga na učinku u zadnjoj četvrtini), tako da je Memphis u ovom periodu, od Duncanova odlaska na klupu do njegovog povratka u igru dvije minute prije kraja, San Antonio ostavio na samo 2 poena. Praktički, u tih 6 minuta Spursi su odradili svoju najbolju imitaciju Memphisova napada do sada, pucajući sami sebi u nogu.

Naravno, prednost je bila takva da je Memphis morao napraviti nemoguće da stigne u egal, a to im je završnici i uspjelo. Pop je pomalo naivno ostavio Bonnera u igri zadnje dvije minute, nadajući se da će tako raširiti obranu za Parkerove ulaze, ali obzirom da je Parker promašivao apsolutno sve, time je samo naškodio kvaliteti igre pod vlastitim obručem. Randolph preko Bonnera drži Memphis u igri, a završni udarac stigao je, simbolično, kroz ipak najveće oružje Memphisa – presing. Pritisak Allena na Ginobiliu (uz očajan blok Bonnera kakav Splliter ili Diaw zasigurno ne bi odradili, praktički je pustio Allena da u djelić sekunde udvoji Manua na kojemu je već bio Zach) urodio je kontrom koja se pretvorila u 4 poena zbog namjerne osobne Ginobilia - prvo Allen zabija slobodna, a onda i Conley sjajnim ulazom još jedom Parkera prikazuje kao tragičara (pitanje za Popa – zašto u ovom ključnom napadu, koji uz to stiže nakon prekida, na Conleyu nije bio Green ili Leonard?).

Memphis tako dolazi u priliku dobiti utakmicu u kojoj veći dio nije imao što tražiti, samo na račun snage volje, ali Timmy je u produžetku spojio niz sekvenci u napadu i obrani koji su gurnuli Spurse iznad vode taman onoliko koliko treba.

Druga utakmica je tako bila sve što Memphis može poželjeti pred odlazak na vlastiti parket, okrenuli su momentum u svoju korist, ali jedna stvar ih ipak treba ozbiljno brinuti. Ne, pri tome ne mislim na činjenicu da su Spursi uspjeli iščupali pobjedu u ritmu koji je puno više odgovarao gostima (ipak su zabili 9 trica i imali čak 29 asista, dakle i dalje su bili Spursi prije svega), već na Duncanovu dominaciju nad Gasolom u prve dvije utakmice.

Nebitno da li u međusobnom 1 na 1 dvoboju ili u situaciji kada ih dijeli tri metra prostora - Timmy je trenutno jednostavno korisniji igrač. Ako maknemo one sulude trice iz prvog susreta i sinoćnje treće četvrtine, Timmy ostaje kao MVP dosadašnje serije - u čak 19 minuta manje na parketu od Gasola, ostvario je gotovo jednaki broj koševa, skokova i asista kao i Marc, a uz to je odradio i puno, puno bolji posao obrambeno, što je i ključni detalj koji je Spursima donio ovu ogromnu prednost u seriji. Uglavnom, dok se ne promjeni ova centarska paradigma (na kojoj sam osobno temeljio najveći dio očekivanja), dakle dok Marc ne odigra bolju all-round košarku i ne ostavi veći trag na tijek susreta od Duncana, Memphis nema šanse dobiti ovu seriju.

FRONTING THE POST PODCAST

Ovo nije podcast o tome kako je Vinnie dobio pedalu već o konferencijskim polufinalima i finalima, uspomenama, revolucijama i još mnogo drugih lijepih stvari, ali..... VINNIE JE DOBIO PEDALU!!!! YESSSS!!!! Blake je spašen!

DAY 28 – ASS WHUPPIN’

Prije osvrta na sinoćnju tekmu isprike jer su zbog tehničkih problema izgubljeni komentari od zadnja dva dana, ali barem smo vratili jučerašnji post. Navodno je štekao server, valjda je i on odgledao onu partiju Memphisa pa mu je došlo da se ubije.

GRIZZLIES @ SPURS

Sinoćnju utakmicu moguće je opisati samo kao sudar profesionalne momčadi koja od prve do zadnje sekunde zna što radi sa skupinom haklera okupljenom dva dana ranije na lokalnom kvartovskom igralištu. San Antonio je ne samo odmah istaknuo svoj plan igre – kretanje lopte i igrača, otvaranje prostora za šut, zatvaranje reketa svim raspoloživim snagama – već ga je i savršeno (čak bih rekao pre-savršeno) proveo u djelo, dok Memphis nije imao odgovora. Bilo je tužno i poprilično neugodno gledati Grizlije kako se sudaraju sami sa sobom u pokušajima da dođu do reketa, dok San Antonio istovremeno na drugoj strani prezentira kako je za otvoreni reket dovoljno moći raširiti obranu preciznim pasovima i realiziranim tricama.

Sve je bilo jasno od starta. Memphis je ostao u ritmu serije s Oklahomom, gdje su prve četvrtine završavale na 16 koševa (sinoć su zabili "čak" 14), a ovdje ih je dočekala formula 1 Gregga Popovicha (u urnebesnom krem odjelu), bolid koji u 12 minuta može ostvariti 31 poen i 4 trice. Međutim, nije toliko tragičan bio rezultat koliko igra Memphisa - u obrani nitko nije imao pojma kako se rotirati pored stalnog kretanja Spursa koji su tako, osim što su zabili svaki šut koji su potegli iz vana, imali i hrpu ulaza u sredinu reketa (svaka čast Spursima na šutu kakav se rijetko vidi, ali činjenica je da su uglavnom bili sami jer protivnik uopće nije imao plan igre - kada i koga udvajati, kada preuzimati, kada ostavljati šutere u kutu da bi pomogao prilikom obrane pick igre), dok u napadu nitko nije imao ideje kako organizirati smislenu akciju kojom bi se lopta spustila u post (cijelu večer je donekle funkcionirao jedino pick & roll Conleya i Gasola). Hollins je tako već u prvih 6 minuta miksao kao lud ne bi li pronašao raspoloženu petorku, što je samo po sebi najveća moguća kritika njihove pripreme za ovu utakmicu. A možda pripreme jednostavno nema u situaciji kada protivnik igra na ovakvoj razini (58% šuta u prvih 12 minuta).

O nemoći Memphisa možda najbolje govori period u drugoj četvrtini kada su Gasol i Randolph gledali Princea kako uzima šuteve s poludistance dok su na njima bili Diaw i Bonner, par visokih koji nikada ne bi očekivao vidjeti zajedno u ovoj seriji. Pop ih je pak stavio radi napada, kako bi dodatno raširio obranu, ali sigurno ni on nije očekivao da Memphis uopće neće pokušati kazniti ovakav matchup već da će bezglavo trošiti napade uzalud. Uz svu nemoć u pokušajima da se razigra Randolph, vezale su se i neforsirane izgubljene lopte koje su dodatno koštale napad Grizzliesa. Oni su možda navikli živjeti bez šuta iz vana, ali ne i s loptama koje umjesto u Randolphovim rukama završavaju izvan parketa. Hollins tako i dalje nesmiljeno miksa i troši time-out za time-outom, ali sve je uzalud, Spursi čak i usprkos padu šuterske realizacije samo grade prednost, u jednom trenutku čak i do 20 koševa. Uostalom, podatak da su Grizliji prvi skok u napadu uhvatili tek u 19. minuti i da je Z-Bo završio prve 24 minute bez koša sve govori – Spursi su im odsjekli kičmu, a bez nje postaje nemoguće suprotstaviti se ovakvom napadu.

Najluđe od svega, Spursi obrambeno čak i nisu napravili nikakve radikalne poteze. Svakako je lukavo bilo Duncana staviti na Randolpha kako bi Timmy na iskustvo izvukao koju osobnu u napadu, ali Zach je sinoć bio toliko mlitav da su ga po reketu gurali i Bonner i Diaw. Sve drugo se svelo na zatvaranje reketa u kojem su sudjelovali ne samo Spursi, već i Memphis. Postava s Princeom i Allenom koji stoje oko reketa zajedno s Randolphom i Gasolom bila je kriminalna i uopće nije bilo potrebe za Spurse da se rašire (čak nisu ni morali razmišljati o tome gdje su igrači, što moraš bez obzira koliko netko bio slab šuter, jer su svi bili oko reketa u potrazi za nekim magičnim otvorom koji bi ih vodio do koša), što im je samo pomoglo u blokiranju prostora za Zacha i Marca.

Uz ove muke u napadu, Memphis je istovremeno morao trpiti i cjelovečernje rešetanje Spursa tricama (čak se i Bonner probudio iz playoff letargije koja traje još od zadnjeg sudara s Memphisom kada je bio neupotrebljiv), tako da je minus od 14 koševa na poluvremenu u biti sjajan rezultat. Praktički, dok su Spursi igrali kao po nacrtu, kod Memphisa je donekle funkcionirala samo osovina Conley-Gasol.

U drugom poluvremenu domaćin nastavlja držati obranu Memphisa na petama tricama, što je definitivno ključni sastojak recepta za uspjeh u ovoj seriji, i sve se čini kako će se utakmica u ovom ritmu kotrljati do kraja jer protivnik jednostavno nema rješenja. U jednom trenutku Memphis konačno dobiva svog prvog junaka večeri, Pondexter zabija 8 poena u nizu (od čega dvije trice), prednost Spursa se doslovno u dvije minute rastopila na samo +6 (što je obzirom na sve viđeno do tada pravo čudo - kako je moguće da Memphis ovako na brzinu prepolovi onoliku razliku u kvaliteti). Uglavnom, Hollins i njegovi igrači su konačno imali prilike vidjeti kako to izgleda kada si u stanju ubaciti par šuteva iz vana i koliko je u biti lakše igrati kada imaš swingmana koji zabija otvorene trice, ali nisu imali prilike dugo se nadati - Spursi na ovaj izazov opet odgovaraju tricama (opet Bonner) i prednost u trenutku odvode na +16.

Da ovo definitivno nije bila normalna utakmica, odnosno da smo umjesto bitke u završnici gledali napucavanje tricama, dodatno je potvrdila Hollinsova odluka da na kraju zaigra s niskom postavom u očajničkom pokušaju da opet smanji prednost, čime je praktički potpisao predaju. Odustajanje od identiteta na prvi znak nevolje jasan je znak nemoći.

Spursi su tako na kraju ukupno zabili 14 trica uz 48% šuta, a Memphisu se samo ostaje nadati da se nešto slično neće ponoviti još tri puta (ili možda mogu nešto i sami poduzeti po tom pitanju, recimo ne ostavljati Leonarda i Greena same u kutu). Još je važnije da nešto naprave s napadom kako Zach Randolph ne bi još jednom izgledao kao djed Timu Duncanu. Da sve nije tako crno kazuje i činjenica da su visoki Spursa odigrali poprilično skromnu partiju napadački, ali su zato manjak koševa kompenzirali sjajnim postavljanjem visokih blokova i preciznim pasovima prema vanjskim igračima.

Memphis se do sljedećeg sudara može tješiti i činjenicom da su u obje serije do ove izgubili prvi susret i da su navikli stizati minus (zašto je tako i zašto im treba jedna utakmica da se prilagode na ono što ih čeka, to je već pitanje za Hollinsa i stručni štab), ali ovo sinoć je nešto puno ozbiljnije nego porazi od Clippersa i Thundera. Naime, u ovoj utakmici nisu bili u igri niti jednom tijekom 48 minuta i pokazali su slabosti u obrani koje do sada nismo imali prilike gledati usprkos tome što su ritam zadržali u njima prihvatljivim okvirima. Manjak Randolpha u napadu to je samo dodatno naglasio - on je bio ključni čovjek u preporodu napadačke učinkovitosti u playoffu i njegovih 20 koševa ostvarenih na silu su im potrebni kao zrak.

Prva runda tako uvjerljivo pripada Spursima, što znači da će još zanimljivije biti vidjeti kakav je odgovor Grizlija. Mislim, ne uspiju li zagospodariti reketom u napadu i zaustaviti barem one trice iz kuta u obrani (one Bonnerove sa sredine perimetra zanemarimo ovom prilikom jer teško da ćemo ih opet vidjeti), ne piše im se dobro. Jedino pozitivno u cijeloj situaciji je da gore od ovoga ne mogu.