ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

25Mar/1512

D RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Uživanje u madnessu je odgodilo prošlotjedne rankingse, ali u principu to nam ne narušava previše kalendar, do kraja ionako imamo još malo više od tri tjedna, dakle dovoljno za zadnji osvrt na događanja na regularnu sezonu, a onda i neizbježnu usporedbu završnih rezultata s projekcijama od početka sezone. Vrhunac kvalitete NBA košarke koji smo doživjeli nakon all-stara sada je malo pao, što zbog ozljeda, što zbog špekuliranja s odmaranjem igrača i lovom draft pozicija, ali i dalje imamo više nego dovoljno zanimljivih narativa, počevši od onoga da su zadnja playoff mjesta u obje konferencije još otvorena, pa do onog puno zanimljivijeg koji se tiče nevjerojatne guže u sredini i milijuna matchup kombinacija koje se otvaraju (samo na Zapadu u 4 utakmice razlike smješteno je 5 momčadi, dakle svaka ozljeda i pad forme krojit će moguće playoff dvoboje).

Dakle, razloga za zabaviti se u zadnja tri tjedna ima, ali, nemojmo se zavaravati, s proljećem samo jedno postaje bitno - playoff. Madness svojim utakmicama koje de facto imaju težinu na sjajan način najavljuje najbolje doba godine kada, uz to što konačno većinu života možemo preseliti na svjež zrak, osjećamo i miris skorog NBA doigravanja.

1. WARRIORS 98.7

Od zadnjih rankingsa ostvarili su fantastičnih 12-1 s top 5 napadom, a imali bi i najbolju obranu lige da nije Goberta i jednog ironičnog obrata o kojem ćemo malo više kasnije. Raspored nije bio težak, dapače obzirom da su čak 11 od ovih 13 utakmica igrali doma (i to protiv ne baš reprezentativne skupine konkurenata u kojoj jedino Clipperse treba istaknuti kao pravu playoff momčad) možemo reći kako je bio poprilično lagan, ali ne zaboravimo da su bili bez Klaya 4 utakmice, kao i da je Kerr u Denveru odmarao Currya i tako zabilježio jedini poraz u ovom nizu. Uglavnom, čak ni u ovom periodu sezone kod njih nema ništa novoga, igraju fenomenalno i zahvaljujući vijestima iz Oklahome sada su im se šanse za odlazak do naslova još i povećale. A za to dokazati ne treba nam nikakav specijalan algoritam, tek malo toka nesvijesti.

Naime, stvari stoje ovako, barem iz moga kuta gledanja. Tri momčadi sa Zapada, a to su redom Dallas, Portland i Houston, nemaju šanse otići do kraja, a razlog za to vam je jednostavan - ni jedna od njih ne može preko Warriorsa. Ako ste gledali međusobne dvoboje u sezoni tada vam je sve jasno, nema tog mathcupa kojim ove tri momčadi mogu izazvati oluju Warriorsa u oba smjera, a uz to 9-0 Golden Statea protiv ove konkurencije uz prosječnu koš-razliku od +12 dovoljno govore. Dakle, ako ne možeš ni pod razno protiv Warriorsa, po kojoj logici možeš biti izazivač? Preostale 4 momčadi pak pokazale su da se mogu nadati nečemu u matchupu protiv najbolje momčadi regularnog dijela, s tim da je ispadanjem Oklahome iz trke sav teret izazivača sada pao na Memphis, San Antonio i Clipperse (poslagao sam ih po redu po kojem mislim da mogu biti prijetnja).

Uglavnom, Warriorsi su od momčadi koju je čekao potencijalno pakleni playoff put preko čak tri ubitačna protivnika (npr. Oklahome, pa Clippersa i onda Grizlija) sada došli u situaciju u kojoj se obično nađu prvoplasirani - u prvoj rundi imaju kamilicu od serije u kojoj čak ni eventualno spremni Ibaka neće previše toga poremetiti, a i u drugoj bi uz malo sreće mogli dobiti pobjednika serije između Portlanda i Houstona, dakle novu žrtvu. To se vjerojatno neće dogoditi jer bi se Spursi obzirom na formu trebali popeti u top 5 (ne zaboravimo da zbog blesavih pravila Blazersi usprkos slobodnom padu čiji kraj se ne nazire ne mogu završiti ispod četvrte pozicije), ali već samo ovo šaltanje iz pozicije Najtežeg Playoff Rasporeda Ikada do Klasičnog Playoff Rasporeda poprilično im povećava izglede da sjajnu sezonu okrune i naslovom.

2. CLIPPERS 94.7

6-4 u zadnja tri tjedna ne djeluju impresivno, posebice kad uzmemo u obzir da su izgubili gotovo svaku utakmicu protiv playoff konkurenata, ali to nešto govori i o nezgodnom rasporedu kojega su imali i koji ozljede Griffina i Crawforda nisu učinile ništa lakšim. Blake se u međuvremenu vratio, ali Jamal, kojemu je stradao list taman nakon zadnjih rankingsa, još nije. Što to znači za njihov napad ne treba ni govoriti - bez Crawforda potonuli su na predzadnje mjesto po broju poena koje generira klupa (neću vam reći tko je zadnji, to ostavimo za malo kasnije jer je itekako bitno, barem za tu momčad o kojoj govorimo).

Upravo je taj napadački pad i razlog za manjak opcija u utakmicama protiv konkurenata jer obrana je ostala prosječna. Uglavnom, čak i usprkos svim problemima, CP3 je nekako usmjerio putanju prema gore, pobjeđuju u utakmicama u kojima moraju (zbog čega ih statistika ovako i voli) te sada imaju itekako dobru šansu preskočiti Rocketse i izboriti se za treće mjesto koje će im donijeti prednost domaćeg parketa u prvoj rundi - do kraja imaju još samo 3 utakmice protiv playoff momčadi od čega dvije doma, dok ih Houston ima 4 uz uz čak tri gostovanja i onda još 4 nezgodna izleta prema Istoku gdje ga čekaju franšize koje se još uvijek bore za nešto.

3. HAWKS 93.9

Ostvarili su samo 6-5, dakle forma im nije nešto (praktički od one pobjede nad Cavsima prije tri tjedna nisu dobili ozbiljnu utakmicu), a glavni razlog je pad u obrani, odnosno intenzitetu kojim igraju. Obzirom da je prva pozicija na Istoku osigurana, da Bud redovno odmara dio jezgre na back-to-back utakmicama i da su bili bez Korvera neko vrijeme, pa i Scotta čije trice su itekako bitne za stil igre koji njeguju, teško da ovdje ima razloga za brigu. Međutim, ovakav kontekst otvara vrata pitanjima poput onoga o brzini više, naime imaju li Hawksi tu sposobnost da se tek tako prešaltaju u playoff izdanje? Za očekivati je da će pokušati podići formu u ova preostala tri tjedna, jer ući u doigravanje s manjkom energije i momentuma nikada nije pametno.

4. SPURS 93.7

Otpadanjem Oklahome ostali su kao jedini klasični favorit, forma im raste u pravom trenutku i uz dobrih 8-3 ostvarenih u protekla tri tjedna ključno je što se napad, najveći problem veći dio godine, konačno prometnuo u ono što smo očekivali od starta (samo Cavsi su bili efikasniji u ovom periodu). Parker se probudio, Leonard igra kao da problemi s rukom ne postoje, Splitter je opet Splitter, a čak i Diaw je izgleda prestao jesti krafne - svi su odigrali najbolji niz utakmica u sezoni. Nisu favoriti kao prošle godine, ali su tu, najbolji što mogu biti. I tako se Pop još jednom izrugao s regularnom sezonom kao i toliko puta do sada (uz praksu, uključio se i u teoretsku bitku sa Silverom koji bi želio produžiti sezonu, na što je Pop jasno rekao da ga tako nešto ne zanima, stavljajući se na stranu onih koji bi sezonu radije skratili za broj utakmica - bitka između ova dva tabora, onih koji žele manje utakmica i onih koji žele više dana, osjetit će se i u budućim pregovorima, ali najvažnije je što će se očito nešto mijenjati jer malo tko stoji na poziciji da je trenutni raspored održiv obzirom na novu gomilu ozljeda koje su krojile sezonu).

5. BLAZERS 93.6

Tigar od papira bi se uskoro mogao urušiti, karma je došla naplatiti prošlogodišnji iznadprosječno pozitivni zdravstveni karton i to na brutalan način, u najgorem mogućem trenu. Nakon Matthewsa, ozljede su još jednom napale Batuma i Aldridgea koji su sada već i službeno toliko izraubani da će, bez obzira kad se vrate na parket, ostatak ove godine teško dohvatiti išta nalik pravoj formi (Batuma uz kronične zglobove sada hvataju i leđa, a LMA uz desnu šaku kojoj možda treba operacija sada mora voditi računa i o lijevoj). Negativni score obzirom na sve nije iznenađenje, kao ni popriličan pad u obrani koja im je veći dio sezone bila oslonac.

Uglavnom, u tri tjedna se stvari još stignu popraviti, ne moraju ući u playoff kao totalno raštimani orkestar, ali, bez obzira na garantirano im četvrto mjesto, mogu ostati bez prednosti domaćeg parketa. Ovdje ne preostaje ništa drugo nego navijati za Spurse da skoče na petu poziciju i srede ih po kratkom postupku u reprizi lanjskog playoff dvoboja kako ne bi slučajno morali gledati njih ili Rocketse kao topovsko meso u drugoj rundi.

6. CAVS 93.4

Ovaj skok u rankingsima dovoljno govori koliko su dobro odigrali drugi dio sezone, praktički nakon tradeova se nisu osvrnuli i postali su najbolja momčad koja mogu biti (čak su dijelom opravdali i ona očekivanja s početka sezone o najboljem napadu u ligi obzirom da ni u ova zadnje tri tjedna nisu imali konkurencije na tom dijelu parketa). Međutim, ono što ostaje boljka čak i u ovim idiličnim vremenima je obrana koja ni u ovom periodu nije došla ni blizu potrebne razine koju očekujemo od izazivača, bili su ispodprosječni kakvi su gotovo cijelu sezonu. Takve obrane ne donose naslove, bez obzira koliko napad bio dobar, to je valjda nešto što smo do sada utvrdili toliko puta da mislim kako nema smisla isticati Lakerse kao jedinu iznimku.

7. GRIZZLIES 92.8

Malo su se oporavili od all-star pauze koja je u slučaju Gasola i Randolpha trajala nešto duže. Uz njihovo hvatanje forme i Conley je izgleda riješio probleme s gležnjem, tako da su opet ostvarili odličnih 8-5 na teškom rasporedu (četiri back-to-backa u protekla tri tjedna zbog čega su u utakmici protiv Wizardsa odmorili cijelu jezgru) uz dominantnu igru u obrani. S tim da za njih vrijedi slična kao i za Cavse, samo totalno obrnuta - teško će momčad s iznadprosječnim partijama u jednom smjeru, a u njihovom je riječ o napadu, dogurati do naslova. Njihova navala je nakon all-stara jedna od najgorih u ligi, a iako to gledajući sliku kompletne sezone izgleda nešto bolje nego u slučaju Cavsa obzirom da su Griziliji imali onaj period u prvih par mjeseci kada su bili iznadprosječni, srž problema ostaje uvijek ista - mogu li dovoljno ubaciti. Koliko god su smjene generacija i ozljede ostavile prostora za njihov neočekivani put do vrha, toliko se neke stvari nikada ne mijenjaju.

8. MAVS 92.7

Score 5-5 odraz je mučenja u oba smjera i uopće rostera koji nikada i nije bio izgrađen za išta više od poraza u prvom krugu. Možda je nekim romantičarima, da ne kažem naivcima, trade Ronda u Dallas izgledao kao potez koji ih lansira u krug izazivača (na kraju se pokazalo da se radilo o potezu koji ih je čak i unazadio), ali realnost je takva da, bez obzira koliko dobro Carlisle uspijevao naći rolu Ellisu i koliko god Parsons djeluje dobro sada kada se naviknuo na roster i kada je otresao sitne ozljede, Mavsi imaju dva veterana s limitom minuta pod košem (i nikoga na klupi da ih mijenja, uz dužno poštovanje Amareu) te veterana na playu koji se ne uklapa u plan igre i koji si tako sam limitira doseg. Čak i da Dirk i Tyson u playoffu dobiju gomilu minuta više, ne vjeruje valjda netko da će se to odraziti pozitivno na njihovu učinkovitost?

9. HARDENS 92.5

Brada briljira u 1 na 5 košarci, nosi momčad koja samo zahvaljujući njemu, a ovo je čak statistički dokazivo, ima 5 pobjeda više nego bi trebala na kontu. Na kraju će teško zadržati ovu treću poziciju bez obzira na skori Howardov povratak (obrana je i bez njega ostala solidna, a centar van forme s problematičnim leđima i koljenima teško je može u tri tjedna dići na elitnu razinu), mogli bi pasti čak i do šeste obzirom na vlastiti brutalni raspored, lagani raspored Clippersa i formu Spursa (s kojima igraju dvije utakmice u tri dana krajem sezone, utakmice koje bi vrlo lako mogle krojiti raspored). A na kraju je možda i svejedno koji će biti jer u playoff se obično ovi iso napadi izgrađeni oko jednog čovjeka vrlo brzo sruše, uostalom dosta je sjetiti se Thundera prije dvije godine bez Westbrooka (ne pomaže ni to što je Terrence Jones opet out i to opet zbog problema kojima je teško odrediti datum povratka, čovjek je u ovih 25 utakmica oživio napad koji će bez njega opet imati problema s šuterskim opcijama).

10. WESTBROOKS 91.9

A kad već spominjemu Russa, evo i njemu šanse da se uključi u ove naporne MVP rasprave održavajući razmak pred Pelicansima i Sunsima (na svom sam listiću odavno zacrtao Stepha i to nikakva junačenja do kraja sezone protiv raznih invalidnih suparnika neće promijeniti). Ibaka je out do playoffa, a možda i duže (obzirom da je tip od posebnog materijala mogao bi se vratiti ranije od očekivanog, ali čak i ti datumi se poklapaju s mogućim početkom serije protiv Warriorsa), a Durant je vjerojatno gotov za sezonu, tako da je s njima nestala i nada da je Oklahoma povećala plafon nedavnim tradeovima. Čak i da se kojim čudom nacrtaju na parketu u predviđenom roku, koliko je realno očekivati da će moći pružiti?

Uglavnom, umjesto da pratimo kako Brooks uigrava petorke kojima može izvući maksimum u oba smjera i tako iznenaditi u playoffu, gledamo Westbrooka u jedinoj mu brzini kako i dalje nosi ogromnu odgovornost uz praktički jednu jedinu postavu koju imaju i koja se stilski mijenja ovisno o tome samo želite li na trojci bolju obranu s Robersonom ili bolji napad s Morrowom ili Singlerom. Ovo potonje bolje funkcionira čisto iz razloga što prisustvo šutera viška otvara nešto prostora Russu i Waitersu koji je tako praktički upao u petorku u rolu drugog kreatora, dok je Kanter dobio još više lopti u post (čovjek stvarno ima ludu sezonu, u Jazzu je isključivo služio kao stretch igrač, dok u Oklahomi vani izlazi samo kada treba postaviti pick).

Iako je šteta što nećemo gledati kako se dijele minute između Adamsa, Ibake i Kantera na petici, odnosno Ibake i Duranta na četvorci, Brooks nije previše žalio već je odmah spojio dva centra u petorci i, oslonivši se usput poprilično na kombinaciju McGarya i Collisona s klupe, potpuno se okrenuo ovim visokim postavama koje krasi izuzetno agresivan skok u napadu. Tako u ovom periodu od gubitka Ibake, usprkos manjku stretch opcija (izuzmemo li sjajnog Morrowa koji u ovoj praktički startnoj roli tricu gađa s 53% uz gotovo 4 ubačaj po utakmici), OKC igra odlično prema naprijed jašući činjenicu da im četiri centra kupe čak 38% raspoloživih skokova u napadu, što je debelo iznad ligaških prosjeka (veća je razlika po količini dodatnih šuteva koje ovi skokovi generiraju između Thundera i drugoplasiranih Bucksa nego između Bucksa i Cavsa koji su tek na 23. mjestu i kupe manje od 23% odbijanaca). Problem je pak što usprkos svim centimetrima, OKC ne može zaustaviti nikoga na drugoj strani jer perimetar curi na sve strane čim nema Robersona, a da ne govorim kako ni Collison ni Kanter baš ne mogu pomoći kada treba ganjati NBA četvorke po parketu.

Westbrookova forma i Brooksovi potezi tako su više nego dovoljni za obraniti osmo mjesto, ali, usprkos bljeskovima forme i fanatičnoj borbenosti koju ova momčad iskazuje iz utakmice u utakmicu i koja baš priliči ožujku, tu će im, nažalost, biti i kraj. Treću godinu za redom vrata povratku u Finale oduzele su im ozljede, što znači da ćemo i dogodine gledati uglavnom istu priču s istim akterima koji se nadaju da će iduća sezona biti sezona kada će se stvari konačno poklopiti.

11. RAPTORS 91.8

Njihov pad se ne zaustavlja, samo 4-7 uz očajnu obranu (u ovom periodu samo je Orlando bio gori) nikako im ne daje za pravo nadati se nečemu u playoffu. Lowry se malo pribrao nakon odmora, ali samo do novih problema s leđima koji će vjerojatno donijeti novu dozu odmaranja. S njim u komadima i s ostatkom jezgre na istoj razini od prije, mogu biti sretni uspiju li nekako obraniti prednost domaćeg parketa pred Wizardsima koji su u gotovo identičnim problemima, s liderom koji je totalno potrošen i jednim segmentom igre koji ne funkcionira ni pod razno (samo što je kod njih riječ o napadu).

12. BULLS 90.9

Svim problemima s ozljedama usprkos, Chicago se malo po malo nametnuo kao legitimna treća momčad na Istoku. Score 6-6 u ovom periodu baš je odraz njihove igre i prosječnosti u oba smjera, ali za razliku od Toronta i Washingtona barem imaju raspoloženih opcija i za obranu i za napad. Mirotić je tako bio ključan u ovom periodu, s 20 poena i stilom igre olakšao je život svima oko sebe, a rani povratak Butlera od ozljeda lakta, kao i ponovno aktivirani Gibson koji je izgleda sanirao probleme s gležnjem i ahilovom, daju Thibodeau dodatne opcije da ne ispusti ovo treće mjesto do kraja, pa makar Noah i dalje bio na posebnom režimu glede broja minuta i potrebe za utakmicama odmora.

13. SUNS 89.8

Oporavili su se malo poslije trade deadline šokova, ostvarili su odličnih 7-3 koji su ih vratili u borbu za osmo mjesto, pa makar ona dobrim dijelom bila simbolična, a, interesantno, proigrali su baš kada je Knight otpao iz rotacije zbog ozljede gležnja. Čime su još jednom dokazali koliko je NBA puna predivnih paradoksa, ali i koliko je Hornacek dobar u improvizaciji. Naime, od momčadi s gomilom bekova koja je pokušavala igrati s tri playmakera i tako ritmom u napadu sakriti manjkavosti, Sunsi su sada postali momčad s jednim bekom koja igra na snagu uz prosječni tempo. Postava s Tuckerom na dvojci uz braću Morris na krilima dala im je tako fizičku nadmoć na gotovo svim pozicijama (ne zaboravimo kako je Bledsoe sila za sebe, a ni Len usprkos mladosti nije za baciti kada se treba gurati), nadmoć koja je rezultirala za njih slabašnim napadačkim učinkom, ali i najboljom obranom u ligi u ovom periodu nakon one predvođene Gobertom (da, bolje čak i od one Warriorsa, da zaokružim i taj narativ s početka). Najvažnije je da iz ovoga svega skupa izvuku neke pouke za dogodine, dobitak Lena je svakako dobra stvar, kao i razvoj braće Morris i Bledsoea, ali bit će i stresnih situacija jer treba odlučiti što s Knightom. A onda i pronaći novi identitet jer su ih u ove dvije sezone već toliko izmješali da je teško reći u kojoj se fazi rebuildinga uopće nalaze i da li su ispred roka ili još uvijek kasne.

14. PELICANS 89.6

Sve nade da će nekako uhvatiti Thunder pale su u vodu onog trenutka kada su dosadne sitne ozljede nakon Davisa (koji je uz rame uganuo i gležanj) napale i Evansa i Asika. Svaki pad forme u ovom trenutku je opasan, a Pelicansi u ovom trenutku ne znaju uopće koju petorku mogu poslati na parket. Izgubili su tako onaj momentum koji su donijele ranije promjene, od Evansa na playu, do Pondextera na trojci, što neće biti lako vratiti. Mislim, kada ti trener pokušava nekako posložiti rotaciju stavljanjem Gordona na klupu u rolu šestog čovjeka, nadajući se da će tako dobiti napadački impuls iako istovremeno uvođenjem Cunnighama na trojku gubi onaj prostor u startnoj petorci koji su Davisu i Evansu donosila dva šutera na boku, sve je jasno. U ovom kontekstu, s ovom kombinacijom loše sreće i lošeg kemijanja, Pelicansi očito ne mogu do playoffa da se postave na kljun.

15. WIZARDS 89.3

Kao da su malo došli do daha, ostvarili su pozitivan score protiv nezgodnog rasporeda, a onda dublje zagrebeš i vidiš da su dobili načete Blazerse na back-to-backu i Memphis bez ikoga pa ispada kako im je jedina prava pobjeda u ovih 6-5 ostvarenih u zadnja tri tjedna ona protiv Jazza u gostima. Uglavnom, popravila se Wallova forma ili ne, a o njoj ovisi previše toga tako da stvarno nije zgorega razmisliti o jednoj pauzi u stilu Jamesa ili Lowrya, ova momčad ne može zabiti dovoljno i već sedmu sezonu za redom imaju ispodprosječni napad. Nakon all-stara samo su Bucksi, Sixersi i Knicksi gori od njih, a, usprkos ovim spomenutim pomacima u protekla tri tjedna, opet su ostali među 10 najgorih.

16. JAZZ 89.2

Nema što, zanimljiva sezona u kojoj su iz momčadi koja je od starta znala kako dovoljno zabiti odjednom postali old-scholl obrana s dva razbijača u sredini kakve se ne bi postidile ni '90-e s Pacersima i Knicksima. Obzirom da su i u ovom periodu jedna od uspješnijih momčadi u ligi, s 8-4 i najboljom obranom, nije zgorega zaključiti kako bi sada vjerojatno bili u poziciji Sunsa i Pelicansa da su kojim slučajem ranije prepoznali trendove. U svakom slučaju dogodine se i oni priključuju borbi za osmo mjesto, a uz gomilu opcija koju imaju za popraviti roster putem drafta i tržnice, treba spomenuti i interni rast koji je neizbježan u pogledu gotovo svih trenutnih članova jezgre, a posebice dvojice klinaca. Naime, i Exum i Hood u zadnje vrijeme igraju dobro, Exum je izuzetnoj dužini u obrani dodao i respektabilan šut za tri, a Hood je pokazao da, kad je u stanju zaigrati od stalnih dosadnih zdravstvenih problema, osim trice i dužine ima i ulaz te da se fino uklapa u stil napada koji gradi Snyder i u kojem je bitno da sva tri vanjska imaju slasherske sposobnosti. Izuzmemo li momčad koja će osvojiti naslov i eventualno još nekoliko njih koji će u playoffu ostvariti plafone, ne vjerujem da se itko drugi ima više razloga radovati ovoj sezoni od navijača Jazza.

17. BUCKS 88.9

Loša forma nakon all-stara, odnosno trade deadlinea, nastavila se, ostvarili su samo 3-9 i pali ispod 50% učinka, ali i dalje drže sigurnu playoff poziciju (iako im eventualni matchup s Bullsima baš i ne daje šanse kakve bi imali protiv Toronta ili možda čak i Washingtona). Možete kriviti kemiju koja se odlaskom Knigtha poremetila, možete kriviti Michaela Cartera-Williamsa koji je ionako slabašan napad učinio još ranjivijim, a ja ću dodati samo jedno - nitko nije dobio manje poena od klupe u ovom periodu (pa ni Clippersi, da zaokružimo i taj detalj s početka posta). Sad, to je samo po sebi problem, ali kada ste uz to i momčad koju je upravo klupa najvećim dijelom činila posebnom, sve sjeda na svoje mjesto. Dakle, nije stvar samo u tome što ne mogu ništa ubaciti jer Baylessu (upao u šutersku rupu), Dudleyu (friško ozljedio koljeno, ali vidljivo je i prije toga bilo kako nema onu pokretljivost od prije all-stara), Knightu (trejdan pa nije mogao pomoći) i Mayou (ozljeđen pa nije mogao pomoći) više ne upadaju šutevi iz driblinga, već što zbog uže rotacije koju koriste ni obrana više nije onako opaka. Jasno, sve ovo skupa ne umanjuje činjenicu da je ono što su postigli ove sezone ogroman uspjeh i da su svojevrsni Jazz na Istoku. Samo malo više atonalan.

18. PACERS 88.4

I samo tako ode preporod niz zahod. Digli su se na račun neodrživo dobrog šuta, kad su stvari sjele u normalu pali su. To je ukratko to, iako je stvarno trajalo duže nego je itko mogao očekivati - da možeš ostvariti tako dobre rezultate na račun igre u kojoj Stuckey u završnicama igra 1 na 5 stvarno je blesavo (a ujedno i još jedan podsjetnik koliko je Istok jadan kada ti ovakva momčad konkurira za sedmo mjesto). Gubitkom napadačke rapsodije s klupe i padom Stuckeyeve forme, padom kojega su ozljede dodatno ubrzale (uz gležanj stradao je i list), ostaje im dakle samo još obrambena kvaliteta startera i nada da će George, ako istrči na parkete, odmah biti George na kakvoga smo navikli. Istok je očajan i svakako su još u igri za zadnje dvije pozicije, ali, to kako su se raspali s ovih 6 poraza za redom čim se nisu mogli osloniti na iznadprosječni šuterski učinak i Stuckeya u životnoj formi, jasno govori da nikakvih ozbiljnih temelja na kojima mogu graditi ambicije nisu imali.

19. CELTICS 87.7

Pad Indiane tako su najbolje iskoristili Celticsi koji i dalje nalaze načina skupiti dovoljan broj pobjeda iako se više ni ne trudim shvatiti kako. Čak 8-5 u zadnja tri tjedna zvuče nestvarno, posebice jer su ih uglavnom odradili bez Thomasa (koji ima problema s leđima, mada je moguće i to da ga je Ainge jednostavno oteo kako bi Stevensa ostavio bez opcija iako je ovaj u stanju izvući 15 solidnih minuta od gledatelja iz trećeg reda, jasno kad bi mu uspio izvući pivo iz ruke i dignuti pogled sa smarthponea, to bi možda bio pretežak zadatak čak i za Brada). Mislim, raspored je bio smiješan uglavnom, ali treba dobiti sve te izravne konkurente (a dobili su redom Miami, Indianu i Brooklyn te usput odradili posao protiv Sixersa i Magica). S Evanom Turnerom kao playom, s Crowderom kao najboljim swingmanom i Olynykom i Jerebkom kao stretch visokima.

20. PISTONS 87.3

Užasnim igrama nakon all-stara oni su svoju šansu za playoffom prokockali, praktički samo očajnom kontekstu u kojem se nalaze mogu zahvaliti što i nakon deset poraza u nizu još imaju nekakve prilike uhvatiti zadnji vlak za playoff. Ovih 4 od 5 koje su dobili svakako su im dali tu mrvicu nade za koju se hvataju, a, opet paradoksalno na načine koje samo NBA nudi, do preokreta je došlo nakon što se ozljedio Monroe - iako Van Gundy, dobrim dijelom zahvaljujući svojim potezima, nema klupu, okretanjem u potpunosti stretch postavama s Tolliverom kao startnom četvorkom (uz Princea i Williamsa kao zamjene u još nižim postavama) otvorio je začepljeni napad. Ukratko, momčad je ovo koja odjednom može pogoditi šut iz vana (osim Jacksona koja se digao do solidnih 35%, u ovom nizu utakmica briljiraju Tolliver, KCP i Butler, a podnošljiv je čak i Prince).

Sad, implicirati da je šut odjednom proradio jer nema Monroea nije potpuna istina, ali, dodatni prostor u sredini kojega dobivaju igrajući samo s Drummondom u reketu, definitivno olakšava svima dolazak do poena na obruču, pa se onda tako otvaraju i bolje situacije na perimetru kada se obranu prisili na rotiranje kako bi zatvorili taj višak slobode za napadanje. Uglavnom, to što su svi odjednom živi i što obrana pri tome značajno ne pati već je ostala na istoj razini, jasni su signali Van Gundyu da se ne mora previše uzrujavati oko toga što će se dogoditi ako Monroe ode. Uostalom, ako misli ponoviti formulu s Dwightom iz Orlanda onda mu je Greg ionako višak, dakle ključno je pronaći rasnu stretch četvorku i pogoditi s ugovorom Jacksonu jer, koliko god da su mu brojke u ovom periodu sjajne, radi se o premalom uzorku kojem pogoduje i kontekst - netko je trebao potrošiti sve one lopte koje su ostale od Monroea, a tko je za to pogodniji od čovjeka koji stalno ima loptu u rukama i koji je bez Monroea u postu praktički jedina opcija kroz koju mogu vrtiti napad?

21. KINGS 86.6

Trebalo je proći neko vrijeme, ali Karl se konačno odlučio dati ozbiljnu priliku niskoj petorci s Gayom na četvorci (Gay power!) koju smo do sada gledali tek povremeno. Uostalom, tome i služi ovaj ostatak sezone, a Kingsi, koji su pod Karlom opet stabilizirali selekciju šuta i tako se popravili u napadačkom učinku, na ovu promjenu reagirali su s tri pobjede u nizu. Koje možda ne znače ništa, a možda i kazuju da je Karl previše čekao s ovim potezom.

22. HEAT 86.5

Miamiu se malo popravila krvna slika, u zadnja tri tjedna Wade je u komadu i nosi ih, Dragić i Deng usprkos sitnim problemima s ozljedama daju svoj doprinos, a dobrim se pokazao i dodatak Walkera na bok koji Spoelstri omogućuje da dobar dio utakmice igra sa stretch postavom i tako minimalizira probleme s unutarnjom linijom. Koji su izraženi od kada se Whiteside prizemljio, a prizemljio se na nos, pretvorivši se iz DeAndre Jordana više u Iana Mahinmia. Dodamo li tome da iz nekog razloga Haslem i dalje simbolično starta te da je Beasley praktički drugi visoki na rosteru po minutaži obzirom na Birdmanove limite, sve je jasno. Miami će vjerojatno u playoff ostanu li u komadu Wade, Dragić i Deng, ali ova sezona je takva da je gotovo veći uspjeh ostvariti tako nešto, odnosno zadržati ih u formi još tri tjedna, nego ući u playoff.

23. NUGGETS 86.4

7-5 na krilima napada preporođenog povratkom run and gunu tipičnom za Nuggetse, borbenošću u obrani koja definitivno nije bila standard pod Shawom, niskim postavama s netipičnim kombinacijama poput Gallinaria na četvorci i Farieda na petici (koje su od Nurkićeva oporavka pale u sporedni plan jer Jusufov razvoj ima prednost) zvuče dobro, samo što nažalost ne znače puno. Što zbog konteksta sadašnjosti (tipa, pobjede doma protiv Atlante i Golden Statea ostvarene su protiv momčadi kojima je na toj nadmorskoj visini bilo važnije ne forsirati udarne igrače nego dobiti utakmicu), što zbog konteksta budućnosti (tko će osim Nurkića uopće dugoročno biti dio rostera i oko koga će novi trener i na koji način graditi novi identitet kojega praktički nisu imali od kada su se rastali s Karlom).

24. HORNETS 86.3

Taman što se činilo da su uhvatili formu s onih 5 pobjeda u nizu i da će se pozicionirati kao glavni kandidat za jedno od preostalih mjesta u playoffu na Istoku, Jeffersonovo koljeno i Zellerovo rame opet su ih bacili korak unazad. Big Al tako igra na jednoj nozi, u sličnoj situaciji kao i lani u playoffu, rotacija pod košem je opet tanka, Kemba je uzeo dobar dio lopti Williamsu i ovako van forme ih pretvorio u manje učinkovite šuteve, a sve skupa je bilo dovoljno da dožive novi regres u oba smjera. Šansi obzirom na užasnu konkurenciju svakako imaju, ali ni eventualni ulazak u playoff neće ovu sezonu moći maskirati kao uspješnu ili ovaj roster kao konkurentan.

25. NETS 85.6

Drže još nekako priključak za ovim playoff sanjarima i u boljoj su situaciji od Detroita, ali nemamo ništa pametnoga za prijaviti. Potrefio im se raspored sa Sixersima i Wolvesima, u direktnim dvobojima dobili su Pacerse i Buckse koji su u slobodnom padu, a od tuda i ovih 4-2 u zadnjih 6 utakmica. Ono važnije je da se obrana raspala i da ne pokazuje znakove života, ali su barem povratkom na klasičniju postavu s parom visokih, odnosno promoviravši par Lopez-Young s klupe u petorku, u zadnjih 9 utakmica dobili pristojan napad.

26. LAKERS 84.5

S njima počinje sfera najgorih, 2-9 ostvarenih u zadnja tri tjedna značajno im popravljaju šanse da se dokopaju top 5 picka. U biti, bacili su toliki izazov Wolvesima da su ovi morali prijaviti kao načeto pola momčadi i angažirati igrača iz najbliže NBDL franšize kako bi uopće mogli istrčati na parket, na što su Lakersi odgovorili maknuvši iz petorke dva ponajbolja igrača u ovom periodu, Ellingtona i Hilla (koji je dobio dan odmora da mu ostane energije za ljetne aktivnosti), gurnuvši u vatru Lina i Kellya. Rat tankera je zakon.

27. MAGIC 83.4

A ni Orlando nije imun na njega. Nakon što su maknuvši Vaughna dali šanse igračima zakopanima na klupu i pronašli nekakav ritam, krenuli su sa blesavim odlukama poput startanja s Dedmonom uz Vučevića kojima su sve poslali kvragu. Sad, to im u ovoj fazi ne treba zamjeriti jer je puno ranije sve otišlo kvragu, ali činjenica da se nisu makli ni centimetar s mjesta te da kroz ovu sezonu nisu uspjeli instalirati barem taj obrambeni dio identiteta (a što je uspjelo čak i jednim Sixersima) jasno kazuje da se radi o katastrofi od godine.

28. WOLVES 82.5

Vidjevši da bi povratak veterana vrlo brzo mogao pokvariti sve što su postigli do tada, Saunders je pronašao nove zanimacije (kap koja je prelila čašu bila je pobjeda protiv Blazersa u kojoj su Rubio, Martin i Peković bili sjajni). Tipa, provjeriti kako u roli Kevina Lovea funkcioniraju Payne i Hamilton. Ili kako riješiti situaciju kada ti je 9 od 15 igrača out zbog prijavljenih ozljeda. Teško im itko može ugroziti poziciju najgore momčadi Zapada, iako su usprkos svim poduzetim mjerama predstrožnosti dobili Jazz u Salt Lake Cityu sa 7 igrača od kojih je jedan bio Sean Kilpatrick koji je na rosteru završio doslovno zato što je bio najbliži New Yorku kad im je trebao igrač da uopće mogu zaigrati protiv Knicksa. I da, tu utakmicu su također dobili.

29. SIXERS 80.6

Napad standardno kriminalan (iako su Knicksi u ovom periodu čak bili i gori), a obrana standardno dobra, u zadnja tri tjedna čak i odlična. Koliko god su iritantni s ovim rosterima bez jezgre, barem ne tankiraju brutalno kao neki oko njih već daju maksimum. Odlaskom Carter-Williamsa nametnuo se Noel kao prvo ime na rosteru i sve u svemu nisu bacili sezonu uzalud.

30. KNICKS 80.3

Za razliku od Knicksa koji su tako u svakom pogledu zaslužili titulu najgore momčadi lige, od rezultata do statističkih učinaka. Šteta jedino što umjesto u NBA nisu dobili šansu zaigrati u NCAA turniru, borbenost Amundsona, Thomasa i Aldricha te combo kvalitete Shveda odlično bi legle u polje od 64.

Filed under: bball 12 Comments
23Mar/152

MAD DIARY, DAY FOUR

Posted by Gee_Spot

VIRGINIA - MICHIGAN STATE

Pa, recimo samo da se Travis Trice iskupio za loše drugo poluvrijeme iz prethodne utakmice. Momak je od prve sekunde krenuo kao da ne postoji sutra, sam je napravio razliku, a onda je još i održao zabivši u završnici kad god je trebalo. Između njegovih herojstava odvijala se bitka dviju sjajno vođenih momčadi, Virginie koja je praktički kopija klasičnih izdanja Spartansa. Bez elitnih regruta na rosteru, do rezultata dolaze kombinacijom fanatične zaštite reketa, kontrolom skoka i lopte, a onda i nesebičnom i požrtvovnom igrom u napadu. Samo, premalo je tog napada sinoć bilo da se stigne razlika koju je radio combo majstor Spartansa.

Sjajne obrane ostavile su tako i jednu i drugu momčad uglavnom bez prostora, razlika je eto samo bila u tome što Virginia nije imala svog Tricea. Brogdon nije uspio napraviti gotovo ništa ulazima, a uz to je i Anderson promašio gotovo sve što je šutnuo, obilježivši tako na ne baš najbolji način povratak u staru rolu. Kad ti u ovakvoj utakmici podbace dva nositelja, jebiga.

Komisija tako definitivno nije napravili uslugu Virginiji, serviravši im rano ovakvu minu. Koliko god su Cavaliersi bili bolja momčad veći dio godine, a to uopće nije sporno, zadnjih mjesec dana stvari su se promijenile, jedni su ispali iz takta, a drugi su se uštimali. Izzo je opet nekako tempirao formu za završnicu i sad ima otvoren put do Final Foura. Nije ovo sjajna generacija, pobogu centri su im Costello i Schilling, ali nije ni ona Sutonova bila išta bolja pa je svejedno došla do finala.

DUKE - SAN DIEGO STATE

Ovdje je sve bilo gotovo nakon nekoliko minuta, kombinacija nezaustavljivog Okafora i razigranog pratećeg orkestra na perimetru (posebice sjajnog Winslova koji nije imao nikakvih problema raditi što poželi pored inače žestokih swingmana protivnika), uz povratak Aztecsa starim navikama, poput one da ne mogu ubaciti šut s perimetra, nije nudila nikakvu dramu.

Razlika je samo rasla, tipa od +11 u prvih 7 minuta pa do +18 na tri minute do kraja prvog poluvremena. U NCAA stizati takve rupe, pogotovo protiv kvalitetnih suparnika, gotovo je nemoguće, a apsolutno je nemoguće ako ne možete ubaciti šut. Tako da su svi pokušaji Aztecsa, a bilo je nekoliko situacija kada su obranom došli do -10 zadržavši Duke na nekoliko minuta bez poena, bili uzaludni. Kad-tad bi Okafor nešto opet ubacio, tako da je ovih +19 prilično realan pokazatelj zbivanja.

KANSAS - WICHITA STATE

Ovdje je prolazak dalje niže pozicioniranog još manje iznenađenje nego u prvoj utakmici večeri. Baker i Van Vleet su najbolji igrači na parketu, a kada imate takvu prednost, nekako je i logično da ste favorit. Kansasova kvalitetna obrana reketa nije toliko dobra da ih obojicu drži 40 minuta dalje od obruča, tako da su ulazima opet napravili dovoljno štete, s tim da je ovaj put slušao i šut - svaki put kad bi se obrana Jayhawksa povukla u nastojanjima da zaustavi dribling jednog od ova dva majstora, nastala bi rupa na perimetru koju bi Shockersi uglavnom iskoristili.

Izuzetno učinkovito napadačko izdanje obilježeno je tako dominacijom bekova, dominacijom koja je bila još izraženija nego je itko mogao pomisliti obzirom da je i bek Cotton, uz standardno odlično obrambeno izdanje, utrpao 19 poena. U principu potpuno je uništio Seldena, koji je valjda odigrao najgoru individualnu partiju do sada na Turniru uopće, dakle od svih igrača svih 64 momčadi, pruživši 23 minute ničega i dovoljno razloga za Silvera da pokaže kako skokovi iz srednje u NBA uglavnom nisu pametna ideja - kao brucoš smatran je lutrijskim potencijalom, a danas nakon dvije sezone na sveučilištu znamo da nije ni za prosječnu Europsku ligu.

Pokušao je borbeni Mason držati korak, ali jedno je pokušati, a drugo moći. S takvom razlikom u kvaliteti na vanjskim pozicijama Kansas jednostavno nije imao šanse, upali su u prvu ozbiljnu rupu krajem prvog poluvremena i povratka više nije bilo. Vidno usporeni Ellis se borio u postu, ali, uhvatiti priključak s 29% šuta za tri i 6 izgubljenih lopti više od asista, nije bilo moguće.

OKLAHOMA - DAYTON

Obrana Daytona (koji je na startu utakmice čak krenuo sa zonom, što je poprilično odstupanje od agresivne igre na perimetru koju inače njeguju) u teoriji mogla je biti nezgodna za Oklahomu koja je daleko od kvalitetne tricaške momčadi, ali, zabivši tri trice u prva tri napada na utakmici, momčad Lona Krugera bacila je taj scenarij kroz prozor.

Prebacivši utakmicu u sferu nadigravanja, Soonersi su se nametnuli kao momčad s više talenta na raspologanju, od količine opcija u napadu (dovoljno bekova sposobnih probiti udvajanja, odigrati pick & roll, a i spustiti se u reket pa odigrati na snagu), do količine mišića i centimetara u obrani (dva poštena centra naspram dva krila koja glume centre).

Za držati priključak, Dayton je trebao dobiti najbolje moguće utakmice od svih svojih igrača, posebice bekova, a to se u konačnici nije dogodilo. Također, ključni razigravač autsajdera Pierre teško je dolazio do prostora na laktu protiv udvajanja Oklahome, što je značilo da Flyersi ne mogu zavrtiti svoju igru iz posta prema vani te da im je ostalo osloniti se isključivo na šut.

I to je upalilo, začudo su i oni debelo nadmašili svoje mogućnosti s perimetra nošeni specijalistom s klupe Davisom (a ovo specijalist je možda preblaga riječ obzirom da je tip u sezoni ubacio 7 dvojki, da 7, uz 47 trica). Playmaker Smith je bio solidan u probijanju i kreiranju, ali bez Sibertovog boljeg izdanja (samo 7 poena) pritisak na obranu Oklahome nije bio dovoljan.

Održavao ih je na životu tako učinak s perimetra, a sredinom nastavka su čak i poveli spojivši tri trice za redom. Oklahoma odgovara na izazov, ubacuje u brzinu više obrambeno na perimetru i prekida natezanje. Woodard je u džep strpao Smitha, jedinog razigranog kreatora, pa Dayton ima probleme prenijeti loptu, a kamoli napasti. Hield pak stiže pomoći i na lopti i zatvoriti do tada sjajnog tricaša Davisa, šut Daytons staje i Soonersi odrađuju posao u zadnje tri minute. Uopće ta fizička nadmoć bekova je bila ključna - kad im je trica stala, Soonersi su jednostavno zaigrali na silu, iznuđujući slobodna bacanja napad za napadom.

S tim da činjenica kako su se ovako mučili protiv talentom ipak inferiornog protivnika poprilično određuje koji su u ovom trenutku njihovi limiti. Ako misle proći Spartanse, trebat će im nešto više od odrađivanja posla, nekakav bljesak inspiracije i talenta prema naprijed kojega u prve dvije utakmice nismo gledali. Obzirom da ni obrana nije dijelovala dominantno, kao i da Spartansi mogu puno bolje zatvoriti njihove slashere i osuditi ih na previše pokušaja s perimetra, ne vidim baš način na koji mogu ukrasti sljedeću utakmicu. Jedino da se Michigan State opet upuca u nogu na sličan način kao što im se to zamalo dogodilo u prvoj utakmici.

GONZAGA - IOWA

Nisu Zagsi ovdje dozvolili previše drame. Iako je Iowa odigrala više nego solidno, kombinacija trećerazrednih bekova, tanke klupe i jednostavno nedovoljno opcija u oba smjera, odredila je tijek susreta od početka. Igrati presing kao protiv Davidsona nije bilo moguće jer Gonzaga ima i opcije pod košem, a ostaviti prostor Pangosu i Bellu nikada nije mudro. Uz to, Wiltjer je opet bio ogroman problem kao najbolja stretch četvorka u NCAA (ubačena trica je ubačena trica, ali njegove su stvarno prekrasne, tako mekani šutevi ne viđaju se svaki dan, imaš osjećaj da loptu nešto položi kroz obruč kako nježno sjeda u mrežicu) - braniti sve ovo nije dolazilo u obzir.

Iowi je dakle ostalo nadigravati se, ali ni za to nisu imali previše rješenja - Bell je bez problema usprkos manjku centimetara na perimetru držao i Whitea i Uthoffa, dva krila Iowe koja inače dužinom, šutom i driblingom predstavljaju popriličan mismatch. Ako bi i ušli u sredinu, tamo su ih čekali Karnowski i Sabonis, koji je opet odradio fantastičnu partiju s klupe, strpavši Whitea u džep dobar dio prvog poluvremena. U kojem je utakmica praktički i riješena.

S dva najbolja igrača usporena, Iowi se ostalo samo predati - iako im individualne brojke na kraju izgledaju vrlo dobro, činjenica je da su većinu poena zabili u drugom dijelu kada je Gonzaga igrala na autopilotu i kad je prednost od 20 poena već bila ostvarena. O šuterskoj dominacija favorita sve govore postotci (61% za dva, 63% za tri), ali ono što ohrabruje pred nastavak Turnira je ta defanzivna žilavost koju su pokazali u prvom dijelu i na perimetru i pod košem.

WISCONSIN - OREGON

Možda nisu odradili posao dominantno kao Duke i Gonzaga, ali i Wisconsin je prošao dalje držeći vodstvo tijekom svih 40 minuta. Istina, često se radilo o minimalnoj prednosti, ali kada god je trebalo zabiti, napravili bi to, usprkos iznenađujuće aktivnoj i agilnoj obrani Oregona koja se uglavnom bazirala na gomilanju igrača na strani s loptom, posebice kad bi se Kaminsky ili Hayes spustili u post, a onda i brzim rotiranjima prema šuterima. Taktika koja je donekle upalila jer niti je Kaminsky napravio previše štete u sredini, a niti su trice nešto naročito upadale, ali ostajalo je previše rupa uokolo koje su igrači Wisconsina koristili da dođu do obruča (pucali su čak 29 slobodnih jer su te rotacije Oregona često stizale prekasno).

S druge strane sjajni Young opet je bio one man show, koristio je sporost i slabost vanjske linije Badgersa (u kojoj još nema ni traga ozljeđenom playu Jacksonu) da ukrca 30 poena usprkos ritmu koji mu nije ni najmanje odgovarao jer je Wisconsin po običaju utakmicu sveo na niz organiziranih napada.

Međutim, čak i s minimum kontri i trke, Young je nalazio načina trpati kao prava triple-threat opasnost - zabijao je trice preko ruke i skok-šuteve s vrha reketa, ali i nalazio načina ući u reket pa napasti obruč ili baciti povratnu tricašima koji su imali solidnu večer. Naime, upravo su četiri trice u rasponu od 27. do 34. minute vratile Oregon u utakmicu.

I iako je Young u tih zadnjih 6 minuta pokušao sve ne bi li zadržao priključak ubacivši 10 poena, rupe koje su se pojavljivale u obrani Oregona bile su dovoljne da Wisconsin utakmicu privede kraju u svoju korist. Nekoliko dobrih poteza Kaminskog i Dekkera i eto kraja utakmici koja bi se pretvorila u pravu dramu samo da je Oregon imao jednog poštenog centra u sredini koji bi zatvorio reket i tako dozvolio ostalima da igraju manje riskantno na loptu.

MARYLAND - WEST VIRGINIA

Maryland je izdržao 30 minuta protiv presinga u utakmici u kojoj je obrana West Virginie njihove ključne igrače, bekove Wellsa i Trimblea, svela na minimalne role u odnosu na ono što inače pružaju. A onda su se u zadnjih 10 minuta raspali izgubivši čak 8 lopti od 23 ukupno. S takvim učinkom nemoguće je dobiti utakmicu, tako da je pravo čudo da su uopće toliko dugo i izdržali.

Jednostavno, taj full court press WVU-a, posebice agresivan u završnicama poluvremena, teško je razbiti ako se oslanjaš isključivo na dva beka i ako ti je glavno oružje u napadu šut kao što je slučaj kod Marylanda, odnosno ako nemaš visoke na koje možeš računati da će kontrolirati reket u oba smjera. Marylanda je tako ostvario sasvim fine postotke realizacije u organiziranim napadima, ali je isto tako imao čak 16 pokušaja manje iz igre i 6 manje s linije od protivnika.

Uz presing, posao su napravili i snagatori West Virginie pod košem uhvativši 14 skokova u napadu, omogućivši tako šuterski inferiornoj momčadi da volumenom maskira slabiju učinkovitost. I to je na kraju sve što treba znati o ovoj utakmici - snaga je pobijedila finesu. I dok se WVU nada da će nešto slično moći ponoviti protiv Kentuckya (a neće jer Wildcatsi će u 40 minuta naći načina iskoristiti svoje fizičke prednosti), Marylandu ostaje čekati dogodine kad bi trebali biti jedna od boljih momčadi u Big Tenu, ako ne i prvi favorit obzirom da Wisconsin ostaje bez Kaminskog.

Trimble je sjajan, čak i protiv ovakve obrane nije izgledao loše (brzo se navikao na presing i nakon klimavog početka bio je najbolji čovjek na parketu, kao što je to uostalom bio i veći dio sezone), drugi brucoš Nickens bit će fantastičan strijelac na ovoj razini kada mu odlazak veterana otvori prostor, a i Layman bi se trebao vratiti na još godinu dana i opet biti jedna od boljih stretch četvorki u NCAA obzirom da su mu nakon dvije ovako loše partije u Turniru sve nade u draft izbor ove godine potonule kao Titanic (sumnjam da ga ovako kilavoga netko može zamijeniti za novog McDermotta).

LOUISVILLE - NORTHERN IOWA

Spašavajte se tko može, dolazi kataklizma - Cardinalsi su odigrali dobru napadačku partiju. Nakon mučenja iz prvog kola, ovdje su odigrali možda najbolju utakmicu sezone uopće. Ubacili su sve što je trebalo, igrali pametno i nesebično u napadu, uglavnom preko 2 na 2 kombinacija Roziera i Harrella. Bez Jonesa u blizini Rozieru nije preostalo ništa drugo nego preuzeti sve u svoje ruke, a srećom po Pitina sinoć je loše šuteve i riskantne ulaze zamijenila izuzetno učinkovita partija koje će ostaviti traga i među NBA skautima.

Harrell je bio odlična pratnja kao praktički drugi kreator na rosteru, a posao su napravili i spot-up igrači (gubitkom Jonesa otvorio se prostor za Snidera koji nije elitni tricaš, ali stilom igre širi reket i pri tome ne treba loptu da bude koristan). Čak je i centarski dvojac bio koristan, ako ne prema naprijed, a onda u obrani gdje je njihova obrana na Tuttleu bila ključna.

A obrana je posebna priča, Cardinalsi gotovo da nisu koristili presing, igrali su čovjeka uz sasvim pristojan učinak, braneći pick & roll s Tuttleom agresivnim udvajanjem i preciznim rotacijama prema perimetru. Tu i tamo dodali bi presing, kao u zadnjih desetak minuta prvog dijela kada su natjerali Pantherse na čak 5 izgubljenih lopti. U tom nešto bržem tempu su i napravili prvu ozbiljniju razliku na utakmici.

Northern Iowa nije momčad za stizanje rezultata, njima treba organizirani napad preko Tuttlea da uđu u ritam jer nemaju bekove takve klase koji mogu kreirati sami sebi šut, a to im Cardinalsi do kraja više nisu dopustili. Nastavili su Pitinovi boysi funkcionirati kao sat u oba smjera, posebice u napadu gdje Panthersi cijelu večer nisu imali rješenja za kemiju između Harrella i Roziera, a posebice potonjeg koji se zaustavio na 25 poena.

Uglavnom, uspiju li zadržati ovakvu razinu igre, Cardinalsima se otvara mogući dvoboj protiv Spartansa u završnici regije, što znači da će Izzo i Pitino i s ovim krnjim rosterima opet imati šanse zaigrati Final Four. To nije slučajno. A ni normalno, kao što bi rekao onaj Švabo iz vica kad je vidio Muju da se proliva benzinom na pumpi.

Filed under: bball 2 Comments
22Mar/150

MAD DIARY, DAY THREE

Posted by Gee_Spot

UCLA - UAB

Ne pretjerano atraktivan par na startu, ali barem je krenulo ludo. UAB ne može promašiti tricu koja im inače uopće nije oružje (protiv Iowa Statea su ih ubacili samo tri u cijeloj utakmici, a ovdje četiri već u deset uvodnih minuta), dok UCLA dominira u sredini preko Parkera i Looneya (isto ovako čvrsto su odigrali i protiv centara SMU-a). To je ključno za Bruinse jer kontrolirati reket i ne dozvoliti protivniku skokove u napadu i zicere recept je za pobjediti ih, recept kojega ISU dva dana ranije nije uspio primjeniti. Kada tome dodamo da su šanse da UAB nastavi ovako rešetati s perimetra bile minimalne, kad tad bi ih sustigla realnost, činilo se da je ovo utakmica koju obitelj Alford s prijateljima ne može izgubiti.

I tako je nekako na kraju i ispalo. Blazersi su nekim čudom održavali šutersku učinkovitost sve do polovine drugog poluvremena, kada su konačno stali s tricama, a tako i s održavanjem kakvog-takvog priključka. Raspucali su se tijekom večeri i vanjski igrači Bruinsa, posebice mlađi Alford, apsolutni junak prethodne utakmice, ali u ovom susretu ključni posao su napravili visoki. Parker i Looney su cijelu večer radili vrhunski posao u skoku i branjenju obruča (+15 u skokovima za UCLA na kraju večeri), a uz to su zabili i gomilu poena u reketu (Parker je s 28 ostvario najbolji realizatorski rezultat u tri godine dugoj karijeri na sveučilištu).

KENTUCKY - CINCINNATI

U za njih prvoj ozbiljnoj utakmici na Turniru, apsolutni favorit naišao je na momčad spremnu poginuti za svakom loptom. Trebalo im je praktički cijelo prvo poluvrijeme da se na to naviknu i uhvate nekakav ritam u napadu jer Bearcatsi nisu imali namjeru popustiti ni za centimetar. S dovoljno mišića da se guraju protiv centara Wildcatsa i pariraju im u skoku, a time i otežaju put do laganih poena na obruču, držali su priključak skoro 30 minuta dok Kentucky nije našao načina kako zabiti, odnosno dok protivnici nisu lagano počeli ostajati bez daha. Tu je do izražaja došla ta dubina Wildcatsa, razlog zbog kojega su tako dobri u završnicama - dok je obrana Cincinnatia u ovim momentima popuštala, oni su imali dovoljno moći za ubaciti u još jednu brzinu više defanzivno.

Sad, znali smo da će ovo biti utakmica na relativno niski broj koševa, a isto tako je za očekivati bilo da će, usprkos žilavosti, Cincinnatia doći glave činjenica da jednostavno nemaju ozbiljnih opcija u napadu. Mogli su se nositi u skoku, mogli su čuvati reket, ali parirati Ulisovim slash & kick majstorijama (momku je Cal dao 34 minute potvrdivši tako tko je ključni playmaker na rosteru) i tricama s mudima Aarona Harrisona bilo je nemoguće. Kad se sve poklopilo, Cinci je nestao s parketa, ali su još jednom podsjetili koliko je taj šuterski dio napada Wildcatsa upitan, posebice u večeri kada Booker gađa tricu 0-5.

ARIZONA - OHIO STATE

Poput Cincinnatia i Ohio se držao 30-ak minuta protiv apsolutnog favorita, ponajviše zahvaljujući 2-3 zoni koja je razotkrila probleme Arizone sa šutom slične onima Kentuckya, posebice dok je na parketu startna petorka krcata atletama s jednim jedinim pouzdanim tricašem. Iako ni Ohio State nije imao previše rješenja protiv dužine i snage u obrani protivnika iz jednostavnog razloga što je Russella stritkno pokrivao Hollis-Jefferson, Arizona se brzo prešaltala na onu klasičniju postavu s Yorkeom, daleko najboljim spot-up šuterom, kako bi dobila potrebno oružje za napasti zonu.

Otvorilo je ovo nešto prostora za Russella jer ga je sada uglavnom držao McConnell (Hollis-Jefferson se s dvojke prešaltao u četvorku i iz elitnog stopera pretvorio u čuvara obruča), ali ne dovoljno jer pristupa obruču i dalje nije bilo obzirom da je u reketu i dalje ostalo više nego dovoljno tijela. Tako da se uglavnom bavio razigravanjem suigrača i šutiranjem trica, s tim da mu ni ovo drugo nije išlo od ruke. S takvim učinkom najboljeg igrača jasno da Ohio nije mogao parirati do kraja. A uz to su izgubili i onu obrambenu kvalitetu s početka, Yorke im je razbio zonu s 5 trica, a i McConnell je bio odličan s poludistance koju su Buckeyesi obrambenim dizajnom uglavnom ostavljali otvorenom - ulazio je u sredinu obrane i od tuda ili zabijao ili pronalazio otvorenog šutera ili cutera. Dodajmo tome i više nego solidnu obranu koju je igrao na Russellu u drugom dijelu i imamo igrača utakmice.

XAVIER - GEORGIA STATE

Trebala je ovo biti nešto neizvjesnija utakmica, što se rezultatski i ostvarilo, iako je dojam kako je Xavier kontrolirao stvari od početka do kraja. Osim što ni u jednom trenutku nisu gubili, brzo se nametnuli dominaciju u sredini kroz još jednom odličnog centra Stainbrooka, bijelog Okafora (što ću kad ne mogu propustiti priliku bocnuti Jalilovu poveću stražnjicu), koji je ovom prilikom dobio i pomoć od trećeg visokog Reynoldsa - oni su najzaslužniji za čak 76% šuta za dva. Uz to su dominirali i u skoku jer Georgia s jednim pravim centrom nikako nije bila dorasla čak trojici na rosteru Xaviera.

Iako je i Georgia relativno lako dolazila do poena (i njihov šut za dva poena je iznosio visokih 63%), čak i obrambeno Xavier je ostavio dojam bolje momčadi. U reket bi se nakrcali povremeno, ali uglavnom su se oslanjali na 1-3-1 zonu kojoj je glavni cilj bio usporiti Huntera s tri čovjeka i natjerati njegove suigrače da kreiraju. Hunter nije forsirao, na izuzetno učinkovit način došao je do 20 poena i s drugom dobrom utakmicom za redom definitivno se potvrdio kao potencijal za prvu rundu drafta (uz to što je kompletan bek, ima NBA raspon na šutu, tako da postoji šansa da okružen puno boljim suigračima i u manje zahtijevnoj roli bude koristan igrač), ali sam nije mogao ništa.

S druge strane Xavier je osim od visokih dobio dobre partije i od bekova. Play Davis nije šuterski briljirao kao utakmicu ranije, ali je najzaslužniji za spori, kontrolirani ritam koji idealno odgovara Stainbrooku, a tricaški element dodao je drugi Davis, šuter Myles s 5 ubačaja s perimetra. Pokušavala je Georgia razbiti ritam koji im ne odgovara na sve načine, presingom preko cijelog parketa, udvajanjima, matchup zonom, pa i s običnom 2-3 zonom, ali uzalud, Xavier je imao odgovor na sve.

VILLANOVA - NC STATE

I konačno jedan šok. Iako se ovo kad-tad moralo dogoditi obzirom da su limiti 'Nove dobro znani - manjak visokih jednom ih je morao doći glave, a zatim i manjak rasnog kreatorskog talenta na vanjskim pozicijama jer, čim se ne mogu osloniti na stretch postavu za stvoriti prostor, postaju tek još jedna momčad koja poteže nerezonske trice. Koliko god dobro sakrili loptu i kontrolirali ritam, ne mogu pobjeći od stvarnosti koja ih čak i u idealnim uvjetima ostavlja ranjivima jer u tim utakmicama na malo posjeda puno je lakše ostati u igri pa u završnici iznenaditi pravovremenim tricama.

Uglavnom, nije šok rano ispadanje samo po sebi, već poraz od protivnika profila North Caroline koja se također oslanja isključivo na igru bekova. I to još u ovakvoj šuterskoj formi koju Wildcatsi pokazuju zadnjih mjesec dana (forma NC Statea je kao i cijele sezone puna uspona i padova). Međutim, sinoć od tog veličanstvenog šuta nije bilo ni š - pravovremenim udvajanjima u postu i agresivnim zatvaranjima na perimetru igrači NC Statea ostavili su ih bez glavnog oružja, nametnuvši se kao ravnopravna momčad od samog starta.

S tim da na kraju ispada kako su i bolje ekipa jer su dobar dio drugog poluvremena dolazili do koša kad god su htjeli, izgradivši prednost od 12 poena sredinom drugog poluvremena koju ovo izdanje Villanove nije moglo stići, bez obzira na pokušaje s presingom i bržim tempom u napadu. Najluđe od svega, nije tu bilo nikakve specijalne taktike od strane autsajdera, već se radilo o čistom nadigravanju kroz matchupove. Mogu zamisliti trenera NC Statea prije utakmice kako svojoj vanjskoj liniji sastavljenoj od redom top 100 srednjoškolskih talenata govori kako su bolji od Villanovih bekova među kojima je samo Arcidiacono bio top 100 rangiran, a i to debelo ispod pozicija na kojima su bili Lacey, Turner i Barber.

Tako da nije nikakvo čudo da su Barber i Lacey lakoćom razbijali obranu ulazima, cijelu večer kreirajući šut za sebe ili zicere šljakerima pod košem (Turner koji obično daje spot-up podršku sinoć kao da nije igrao, ali to se najluđe od svega nije ni osjetilo koliko su dobra bila ova dvojica playmakera). Ti šljakeri pod košem su osim gomile poena i skokova briljantno odigrali i u obrani gdje su mlatili svakoga tko bi se s loptom uopće približio reketu, a posebice centra Ochefua kojega su potpuno neutralizirali. Borbeni Pinkston odradio je svoje s linije slobodnih, ali to je bilo premalo za kontrirati dvojcu Abu-Freeman kojemu ovom prilikom nije ni trebala pomoć MVP-a prošle utakmice Washingtona.

Izgubivši individualne matchupove, 'Nova je izgubila i utakmicu iako je na kraju veteran Hilliard, ne želeći se na ovaj način oprostiti od NCAA karijere, pokušao napraviti nešto soliranjem. Njegovim herojstvima usprkos, bez podrške nije išlo, dalje potpuno zasluženo ide sinoć u svakom pogledu bolja momčad.

GEORGETOWN - UTAH

Hoyasi otvaraju sjajno, u napadu pogađaju trice, a u obrani nakrcani u reket (a to nakrcani u njihovom slučaju ima posebno značenje obzirom da im je centar Smith u ovom trenutku vjerojatno vlasnik najveće škembe, dupeta i muških sisa u NCAA) odlično brane pokušaje Utesa da ih napadnu kroz pick & roll ne ostavljajući prostora za finiširanje na obruču centara protivnika. Međutim, već nakon desetak minuta Wright i društvo nalaze nova rješenja. Osim šutom, koji je očiti izbor, koriste fizikalije i kreću još agresivnije na ulaze, iznuđujući barem gomilu slobodnih (samo Wright ih je pucao 10). Playmaker Utesa je sjajan, lakoćom čak i u ovako agresivnoj obrani nalazi načina doći do obruča i tu se defanzivni plan Georgetowna brzo raspada.

Osim ulazima, Utesi kažnjavaju svaku rupu i s perimetra te već početkom nastavka utakmicu potpuno okreću u svoju korist. U napadu stvari izgledaju sve bolje kako se otvara sve više prostora za centra u sredini, a i obrani je puno lakše sada kada Hoyasima trice više ne upadaju za njih iznadprosječnim učinkom (u nastavku su ubacili samo 3). Sredina je ionako cijelu večer bila zatvorena s peticom parkiranom u reketu, s tim da je ovaj put back-up Bachynski odradio više posla od startera Poeltla. Uglavnom, druga za redom školska prezentacija Utesa nakon koje mi samo ostaje reći da jedva čekam eventualni obručan s Dukeom.

NORTH CAROLINA - ARKANSAS

U prvoj utakmici Arkansas nije ostavio najbolji dojam, provukli su se protiv inferiornog protivnika tako da je ovo bila prilika za popravni. I od starta su djelovali kao momčad kakva su bili veći dio sezone, dijelom i zato što UNC također voli igrati brzim tempom. Samo, ovo je bio ubitačan ritam u kojem su obje momčadi radile hrpu pogreški (ukupno 37 izgubljenih lopti), što je svakako olakšalo Arkansasu da drži priključak tridesetak minuta.

Uz to UNC jednostavno nije mogla koristiti postavu s dva visoka koliko bi htjela, morali su češće zaigrati sa niskom postavom kako bi parirali protivniku, što je također bila dobra vijest za Arkansas koji definitivno više voli stretch postave jer nema takav izbor visokih. Dijelom zbog ritma, dijelom zbog stretch postava, a dijelom zbog stila igre (UNC često u zoni, Arkansas često s udvajanjima na perimetru koja su ostavljala manjak tijela u sredini), ni skakački nitko nije mogao kontrolirati ništa, što dokazuje 37 skokova u napadu ukupno.

U ovom totalnom kaosu uzrokovanom tolikim brojem propusta na obje strane presudio je tako čisti talent. Udarni trio Arkansasa odradio je odličan posao (Qualls je trpao, Madden razigravao, a Portis radio pod koševima iako je često morao ići protiv dva centra), ali s druge strane bilo je jednostavno previše prostora za Paigea, Tokota i Britta (iskusnog combo beka kojem je matchup otvorio dodatne minute) da ulaze u sredinu i kreiraju kaos. I Jackson je nastavio sa sjajnim igrama, šut ga nije išao (kao ni momčad uostalom, ubacili su samo 4 trice s tim da ih nisu ni potezali jer im je put u sredinu često bio širom otvoren), ali pokazao je niz odličnih rješenja na ulazu (opet, kao i cijela momčad).

Uglavnom, ta nemoć Arkansasa da nekako obrani reket na kraju je bila presudna, nije ni UNC briljirao u postavljenoj, uglavnom zonskoj, obrani (preko koje Arkansas nije ubacio dovoljno, samo 8 trica je premalo u ovakvoj run and gun utakmici ako ste momčad s manje talenta), ali su jednostavno bili pametniji i bolji u napadu, osiguravši si tako finu prednost sredinom drugog dijela i izbjegavši dramu u završnici.

NOTRE DAME - BUTLER

Čekala nas je utakmica sporog ritma u kojoj su Irci bili u laganoj prednost zbog šuterske kvalitete s kojom su itekako mogli izazvati uglavnom na obranu reketa oslonjenu obranu Butlera. Koju su u startu pokušali napasti kroz netipične post-upove, svjesni da im pick & roll protiv ovakve obrane neće otvoriti previše prostora u sredini, ali to nije previše mijenjalo na stvari - za dobiti ovu utakmicu trebali su pogađati skok-šutove. I to im je na startu polazilo za rukom, dok se s druge strane Butler, blago rečeno, mučio.

Manjak kvalitete protivnika u kreaciji svakako je olakšao Ircima da pruže ovako dobru defanzivnu partiju, ali nemoguće je zanemariti fanatičnu energiju koju su prikazali Vasturia i Connaughton. Ovaj bijeli dvojac čija dječja lica skrivaju prgave karaktere bio je ključan - potpuno su uštopali udarnog strijelca protivnika Dunhama, ne dozvolivši mu prostora da im napravi ono što je napravio Texasu. Usput su usprkos manjku visine i mišića nekako uspijevali parirati unutarnjoj liniji Butlera. Istina, dvojac pod košem Butlera nazabijao se koševa iznad prosjeka i skupio gomilu skokova u napadu, što je i glavni razlog zašto su Buldozi uopće došli u šansu ukrasti utakmicu, ali da ovaj dvojac nije držao kakav-takav balans pod košem, Irci ne bi imali šanse.

Naime, tada bi morali posezati za klupom, što ne vole raditi (sinoć su obje momčadi praktički igrale cijelo vrijeme s istom petorkom), a možda i odustati od postave s četiri vanjska bez koje sigurno ne bi bili u stanju zabiti dovoljno (iako su i ovako muku mučili ubaciti šut - nakon uvodnih 10 minuta u kojima su igrali kao Notre Dame, ostatak večeri su uglavno igrali fizičku košarku koja je odgovarala protivniku). Nekako su se gurali, udarali, čupali i na kraju izvukli pobjedu iako je Butler ne samo držao egal, već se prema kraju utakmice počeo nametati i kao bolja momčad (bolja barem u tome što smo gledali). Uz tu spomenutu prednost pod košem, za to je zaslužan bio njihov Marcus Smart, bek Jones koji je lošu Dunhamovu večer kompenzirao gomilom ulaza u kojima je nosio sve pred sobom.

Međutim, na kraju je presudila sposobnost Iraca da ubace skok-šut koja im se vratili u pravom trenutku - Vasturia i Connaughton su okrunili junačke večeri tricama u produžetku koje Buldozi jednostavno više nisu mogli stići na silu. Bez pravog Dunhamovog učinka čak ni u ovakvoj utakmici koja se valjala u blatu nije lako otići do kraja jer s ovakvim ritmom i s ovoliko malo posjeda, a onda i s ovako žestokim obranama, svaka ubačena trica ne donosi samo tri poena, već djeluje i kao totalni ubojica samopouzdanja protivnika koji si odjednom misli "jebote, sad će nam trebati 5 minuta da to stignemo". Što nije lako izvesti kada toliko traje produžetak, jelte.

Filed under: bball No Comments
21Mar/150

MAD DIARY, DAY TWO

Posted by Gee_Spot

Totalno drugačija večer od prethodne, tek je jedna niže postavljena momčad pobijedila, a i to nije bilo neko iznenađanje obzirom da smo već naglasili kako je Providence poprilično slabašan izbor za šestog nositelja. Samo dvije utakmice završile su s jednim posjedom razlike donijevši dramatičnost, ali su i one kao i većina ovih drugih koje su završile jednoznamenkastom razlikom puno neizvjesnije na papiru nego je to bio slučaj u stvarnosti - eye test kaže kako je većina favorita opravdala taj status i uglavnom odradila posao na pravi profi način.

KANSAS - NEW MEXICO STATE

Nakon početnog ispitivanja snaga Kanasas je brzo nametnuo kontrolu nad utakmicom i to bez neke posebne partije u napadu. Selfove momčadi zatvorile su i bolje protivnike od ovoga kod koga se trebalo paziti jednog beka koji može driblati i para visokih sposobnih pokupiti skok u napadu. Odličnim branjenjem pick igre i kvalitetnim box outima igrači Kansasa su tako posao napravili već nakon 15 minuta, a kada su još u ovih završnih 5 prvog dijela zaredali tricama, Aggiesi su se mogli početi pakirati doma. U nastavku tako nije bilo nikakvog uzbuđenja, Kansas je odradio drugo poluvrijeme na autopilotu dok su protivnici nemoćno širili ruke. Odlična obrana i lucidni play Mason koji je kvalitetno miksao šuteve i ulaze stvarno su izgledali dobro, a usprkos tome ostaje dojam kako je Kansas ovo odradio s pola kapaciteta (kod Ellisa je usprkos solidnom učinku i dalje vidljivo da vuče posljedice ozljede i da nije ona sila u postu na koju smo navikli). To nikako nije dobra vijest za Wichita State.

MICHIGAN STATE - GEORGIA

Spartansi su trebali nešto malo više vremena od Kansasa da se nametnu, ali u jednom trenutku jesu i činilo se kao da je sve gotovo. Trice i Valentine su radili ono što se od njih očekuje, zabijali kad god je trebalo, dok su ostali na čelu s Dawsonom trčali, šljakali u sredini i zatvarali reket. Posebice dobro je kod Spartansa funkcionirala tranzicija, Trice i Dawson su igrali napamet u tim situacijama i stvarno je izgledalo da ovo ide prema laganom uspavljivanju. Protivnik nije imao ideja kako parirati ni u jednom smjeru, međutim, umjesto da zalede rezultat, Spartansi početkom drugog poluvremena upadaju u rupu - Trice odjednom radi grešku za greškom i izgleda kao da je izgubio razum (da se razumijemo, nije Georgia odjednom zaigrala nekakav ubitačni presing ili nešto slično, dapače ostali su vjerni istoj 1 na 1 igri kao i u prvom poluvremenu), Izzo nervozno počinje previše miksati (a nije da na klupi ima previše izbora) i eto odjednom perioda od 5 minuta u kojima nisu mogli ubaciti ništa.

Stablilizirali su se na vrijeme kada je proigrao Forbes koji je s klupe donio instant napad i tricama praktički odrađivao ono što je trebao startni bekovski dvojac. Iako je Georgia nakon novog niza grešaka Tricea došla dovoljno blizu da završnicu učini potencijalno napetom, Valentine je zabio sva slobodna i osigurao pobjedu. Vidjeli smo tako i dobro i loše lice Spartansa, s tim da ovakvo izdanje ne ulijeva povjerenje pred sudar s Virginiom. Njihova igra previše ovisi o Triceu koji je više combo igrač nadahnuća nego pravi general na parketu, a iako su Valentine i Dawson davali kontstantni doprinos i iako je Forbes sinoć od nikuda sakrio većinu problema vanjske linije vrhunskom šuterskom partijom, upitna rotacija i manjak tijela pod košem ostaju kao ozbiljan i konstantan problem.

NORTHERN IOWA - WYOMING

I ovdje je favorit brzo nametnuo svoj autoritet, Tuttle možda nije dolazio toliko do izražaja u napadu pored Nancea kao strijelac, ali pravovremeno je s lakta pronalazio otvorene šutere usput držeći obranu pod kontrolom. Previše je tu bilo opcija da ih Wyoming sve zatvori pa iako su Kauboji u drugom dijelu preko Nancea krenuli na sve ili ništa, pomaka nije bilo. Nance je bio sjajan, vukao je u oba smjera, pucao iz imaginarnih pištolja nakon ubačaja, vodio loptu preko cijelog parketa sa svojih 205 centi i 110 kila, ali pratnje nije bilo. Svom trudu usprkos, Tuttle i društvo stalno su ih držali na desetak poena razlike dokazavši da su u tome što rade, a stvarno igraju slično i imaju slično profiliran roster, za klasu bolja momčad.

WEST VIRGINIA - BUFFALO

Opet utakmica u kojoj je favorit dominirao na početku, ovdje prvenstveno zbog presinga koji Buffalu često nije ostavljao prostora ni za izvesti loptu. Buffalo u nastavku pokušava maksimalnim angažmanom, ali ovaj stil igre im je previše, kad god se čini da su otvorili vrata prilici da smanje minus, Hugginsova momčad baci na njih full court press i stvar staje (na kraju večeri su imali 17 izgubljenih lopti što je jednostavno prevelik teret). Ipak, upornost se isplatila, žilavi Buffalo se nije dao i s ubačenih par pravovremenih trica na tri minute do kraja dolaze do prvog egala u večeri, ali, usprkos zeznutoj situaciji u kojoj su se našli, WVU opet nalazi načina iskopati se borbenošću.

Obzirom na činjenicu da su cijelu večer primjenjivali isti recept i to uspješno, trebali su izbjeći ovu dramu na kraju, ali za to je ipak trebalo i ubaciti nešto iz vana, a s time su imali problema cijelu utakmicu. Staten je izgledao dobro u povratku na parket i to je najvažnije, lakoćom su dolazili u sredinu brzim otvaranjima, ali kad im makneš kontre i presing baš i nisu pokazali previše tako da je upitno kako će ovaj jednodimenzionalan recept u oba smjera funkcionirati protiv talentiranijih ekipa - Buffalo je istina imao problema s razbijanjem pritiska, ali kad bi došli u priliku organizirati napad, obično su nalazili rješenja kroz ni upola dobru postavljenu obranu favorita.

WICHITA STATE - INDIANA

Najbolja utakmica do tog trenutka, povremena zona Indiane radi ogromne probleme Bakeru i društvu koji su navikli napadati iz pick & rolla, a s druge strane Indiana, iza koje je najbolja tricaška sezona u povijesti programa (samo Gonzaga je gađala tricu preciznije od momčadi koje su završile u Turniru, s tim da ih je Indiana pucala puno više obzirom da za razliku od Zagsa nemaju opcije u postu), kreće inspirirano s perimetra što je nužno ako misle imati šansu dobiti utakmicu. Ubacuje Farrell, ali i hrpa drugih (čak 5 igrača je ubacilo barem po tricu), tako da bekovi Shockersa ostaju u sjeni na početku. Ali, uskoro se bude Van Vleet i Baker, ulazima i solo akcijama koriste poroznost obrane Indiane, točnije činjenicu da osim stopera nemaju ni poštenog centra koji može pomoći zatvoriti reket i zabijaju poen za poenom na obruču.

Indiana tu lagano počinje gubiti konce, ovako razigranog protivnika koji lakoćom ulazi u sredinu ne znaju braniti, a s druge strane ne mogu živjeti samo od trice. Odnosno, mogu, ali do jedne razine. Ferrell i Blackmon nisu uspijevali tek tako kreirati si šanse kao bekovski dvojac na drugoj strani i to je presudilo u završnici u kojoj je Wichita State održala minimalnu prednost. Indiani kapa do poda za prikazano, definitivno su dali maksimum, ali nije bilo dovoljno - kad ti reket izgleda kao šetalište veći dio večeri, teško je dobiti utakmicu.

VIRGINIA - BELMONT

Ako su prve četiri utakmice donijele solidnu košarku, ali i manjak uzbuđenja, ova je nastavila tragom sudara Wichita State-Indiana. Belmont ulazi napaljen, ubacuju trice i bacaju se za svakom loptom u obrani, a Virginia smireno čeka pravi trenutak. I on dolazi kada Belmont počinje potezati sve više nerezonskih šuteva koji promašuju. Cavaliersi kontroliraju reket i skok, tako da u miru mogu odšetati na drugu stranu i zavrtiti akciju kroz jednu od opcija u postu (gdje se uz Gilla mogu spustiti i Anderson i Brogdon) ili na perimetru (gdje iz driblinga može napasti cijela vanjska linija). Nitko od ovih igrača nije ekstra klasa i to što pokušavaju često ne izgleda lijepo, ali dovoljno je efikasno da drži Belmont na pristojnoj daljini.

Koja je s vremenom bivala sve veća jer Belmontu osim ubacivanja trica preko ruke stvarno nije ostalo drugog izbora. Osim da nešto pokuša sa zonom. I taj detalj ih vraća u utakmicu - Cavaliersi nisu šuterski bili spremni odgovoriti na ovaj izazov, a Belmont je opet ubacio dovoljno trica da se približi egalu. Slično ranijoj utakmici, Virginia drži minimalni razmak, koji postaje sve veći kako Belmontove trice opet počinju dobivati sve više nerezonskog štiha (na kraju su ih ispucali 25, ali samo s 32% uspješnosti, što je za dobiti Virginiu premalo). Uglavnom, iako na kraju razlika izgleda pristojno, bila je ovo teška utakmica u kojoj su Cavaliersi prosuli tone znoja. Dobra vijest - Anderson je izgledao kao Anderson i već od sljedeće utakmice možemo ga očekivati u petorci i s ponekom minutom više od 26.

LOUSYVILLE - UC IRVINE

Presingom su Cardinalsi spriječili autsajdera da koristi najveće potencijalno oružje, trice, ali to im svejedno nije pomoglo da se imalo odvoje - napad im je toliko kriminalan u ovom trenutku da su imali samo +2 na poluvremenu iako su protivnika zadržali na 28 poena. Za to je isključivo zaslužan loš šut iz vana Cardinalsa, a onda i činjenica da nije lako zabiti ni u sredini kada protivnik na parketu stalno ima klonove Muresana i Bola. Dva ogromna centra Irvinea možda nisu u stanju potrčati, ali 230 cm N'Diayea, odnosno 220 cm njegovog back-upa Dimakopoulosa, svakako su smetnja napadu koji u ovom trenutku baš u ničemu nije dobar. Uglavnom, sa samo 5 trica autsajder poput Irvinea stvarno ne bi trebao imati nikakve šanse, ali mučenje je trajalo do kraja kada su Cardinalsi nekim čudom realizirali zadnja dva napada, a protivnici nisu zbog tog ubitačnog pritiska na loptu koji je rezultirao s jednim lošim šutem i izgubljenom loptom. Obzirom na viđeno od obje momčadi, Pitinovci će imati ozbiljnih problema preskočiti Northern Iowu.

MARYLAND - VALPARAIOSO

Maryland na startu razigran kao i većina favorita ove večeri, ali čim su krenule izmjene i prilagodbe i oni su poput mnogih do sada izgubili korak i dopustili Valparaisu da dođe u egal. I to na potpuno suprotan način od onoga kojim to inače rade - nisu ubacivali trice, u čemu su inače sjajni, već su trčali kontre nakon ukradenih lopti u čemu su inače slabašni. Uglavnom, od kada se Valpo vratio u susret pa do samog kraja, bila je ovo gusta utakmica u kojoj je favorit uglavnom vodio, ali kad god bi spojili nekoliko dobrih minuta i zaprijetili odlaskom na veću razliku, protivnik bi se vratio tricom. Obje su momčadi tako odigrale kvalitetnih zadnjih desetak minuta i presudila je doslovno individualna kvaliteta Marylanda.

Dok je Valpo računao isključivo na efekt trice i borbenosti u napadačkom skoku, Maryland je kvalitetnim dribble-drive akcijama za bekovski dvojac Trimble i Dodd redovito dolazio do obruča, a u završnici je konačno nešto odradio i veći dio večeri nevidljivi Layman (srećom po Maryland, iskusni Smotrycz koji je igrao na Turniru još i s Michiganom u generaciji Hardawaya i Burkea, dobrim je dijelom nadoknadio njegov učinak, što kao zamjena, što u paru, omogućivši tako momčadi da zaigra i s pet šutera na parketu što je protiv česte zonske obrane protivnika bilo dobrodošlo). Na kraju se sve svelo na to da su bekovi Marylanda uspjeli generirati poene kad je bilo najpotrebnije, a da su u istim tim momentima trice Valparaisa zapele na obruču (ubacili su ih ukupno 12 od 27, što ujedno znači da su imali i četiri ubačaja više za tri nego za dva poena).

OREGON - OKLAHOMA STATE

Oregon odmah na startu nameće svoj ritam, trče kad god mogu i što prije pokušavaju doći do obruča, čime su dobrim dijelom ostavili Oklahoma State bez rješenja u obrani - jednostavno nisu stigli nakrcati reket tijelima kako bi ga kontrolirali. Ovako su i Nash i Cobbins u tim rolama dvojice visokih često zadnji dolazili u sredinu, a bez njihovih mišića pod košem da smetaju, Oregon se osjećao kao na pikniku. I trajalo je to veći dio večeri, s tim da su Kauboji držali nekakav priključak čisto na račun prednosti u sredini i kvalitetne šuterske večeri - pored sićušne rotacije Oregona, dva igrača s manjkom centimetara poput Nasha i Cobbinsa izgledali su kao divovi, a uz to su ih pratile i trice Hickeya. Samo, oni jednostavno nisu momčad stvorena za napadačko nadigravanje u ovakvom ritmu, stoga nije ni čudo da se usprkos svim fizičkim prednostima i kvalitetnoj partiji u napadu, Oregon sa standardno sjajnim Youngom bolje snašao, manje-više cijelo vrijeme bivajući korak ispred. Jasno, protiv Wisconsina će im biti puno teže prodati ovako nešto.

DUKE - ROBERT MORRIS

Kako i zvuči, tako je i izgledalo, kao da igra momčad protiv jednog čovjeka koji se zove Robert, a preziva Morris. S jednim jedinim ozbiljnim igračem u rotaciji preko 2 metra, autsajderi su samo mogli gledati Okafora kako ih uništava, a onda i ostatak postave kako ih kažnjava ulazima i tricama kada bi god krenuli na udvajanje najboljeg napadačkog centra NCAA košarke. Što se kaže, ovdje je sve bilo riješeno i prije podbacivanja.

IOWA - DAVIDSON

A, iznenađujuće, neizvjesnost nije dugo trajala ni u ovoj utakmici. Iowa se počela odvajati već sredinom prvog poluvremena i više se nisu osvrtali, odigravši sjajnu utakmicu. U napadu su maksimalno koristili prednost u visini zagospodarivši u reketu, dobivši odlične partije od sva tri visoka, a posebice raspoložen je bio sjajni White koji je trpao protiv koga god je stigao. Sad, u startu smo znali da će ovdje dalje tko god nametne svoju igru, dakle ili Iowa s postavom u kojoj White sa svojih 205 cm igra trojku (tip je praktički kombinacija Nianga i Wiltjera, nije toliko dobar razigravač ili šuter kao jedan ili drugi, ali ima izuzetnu all-round igru i IQ) ili Davidson sa svojim sistemom 5 bekova sposobnih šutnuti u svakom trenu. Ono što je pak teško bilo pretpostaviti je da će Iowa s ovoliko dužine, zbog koje uglavnom igraju puno sporijim tempom, biti u stanju ovako sjajno parirati u obrani Wildcatsima.

Naime, od starta su zaigrali half court press, odlučivši se da je mudro spriječiti igrače Davidsona u pokretanju akcija, osudivši ih na previše soliranja, a onda su se i striktno držali matchupa, pokrivajući agresivno ne samo igrača s loptom već i sve ostale. Sad, koliko god da su dobri šuteri, nitko od njih nema atleticizam ili driblerske kvalitete da kazni ovako riskantnu obranu. Tako da su trice koje su potezali uglavnom pucali preko ruku puno viših igrača (White je i ovdje bio sjajan, čuvao je po 20 cm nižeg protivnika i uspijevao ostati uz njega gotovo cijelu večer, a uspijevalo je to i ostalima), a kad bi ušli u sredinu od nekuda bi se pojavio jedan od visokih Iowe da im smeta. Koncept presinga i nesposobnosti protivnika da na drugoj strani parira visini tako su bili prviše, Iowa je taktički odlično odradila potencijalnu minu od utakmice, a energija koju su pri tome potrošili u oba smjera stvarno je vrijedna svakog respekta.

OKLAHOMA - ALBANY

Već u startu su favoriti izneredili Albany 2-3 zonom, osudivši limitiranog protivnika koji je navikao oslanjati se na energiju isključivo na pokušaje iz vana. Nešto su i ubacili, posebice u drugom dijelu kada su shvatili da ih samo potezanje nerezonskih trica može spasiti, ali u principu spasa bilo nije. Oklahoma je kontrolira utakmicu u potpunosti i nedostajala im je samo bolja realizacija preko također uglavnom 2-3 zone Albanya da stvore puno veću prednost. Međutim, slabiji šut iz vana je nešto s čime su naučili igrati, a iako nije bilo previše prostora za vrtiti omiljeni im pick & roll s hrpom flex akcije, ulazi Hielda na vrh reketa i spuštanje lopte u post Thomasu pokazali su se sasvim dovoljnim oružjima za uzeti pobjedu.

WISCONSIN - COASTAL CAROLINA

Badgersi su uništili autsajdere napadački već u prvom dijelu, nije tu bilo nikakavih dvojbi jer rješenja za Kaminskog nije bilo (jebiga, s njim muku muče i momčadi koje imaju prave centre, a ne tek krilo od 199 koje glumi peticu). CC pojačava presing u nastavku, miksaju zonu s agresivnim igranjem na loptu, a onda još uz sav taj trud u obrani i u napadu igraju strpljivo te dolaze do dobrih šuteva. Samo, usprkos slabijoj prezentaciji Wisconsina u ovom drugom dijelu, ni u jednom trenutku nisu ozbiljnije zaprijetili, tih 14-15 poena razlike činili su se kao nepremostiva prepreka. Baš kao i Frank The Tank.

SAN DIEGO STATE - ST. JOHN'S

Jebote, odakle ovakva partija Aztecsima? Očekivalo se mučenje u rangu onoga što je prezentirao Louisville, a kad tamo sijevaju trice sa svih strana, što je njihov napad koji uvijek i protiv svakoga može izmisliti poene s linije slobodnih, učinilo nedostižnim za St. John's. Ključ je sve bolja forma Poolea kojega sam spominjao u najavi turnira, s njim na perimetru puno lakše se diše jer momak im donosi potrebnu ozbiljnu šutersku opciju. S tim da je i obrana odradila posao u skladu s pedigreom, čuvali su reket i fanatično zatvarali perimetar, ubivši tako protivniku bilo kakvu nadu (držali su se petnaestak minuta, ali poslije jednostavno nisu mogli dovoljno ubaciti da prate ovaj odjednom uštimani napadački orkestar. Ponove li utakmicu sličnu ovoj i protiv Dukea, Aztecsi će itekako namučiti favorita.

GONZAGA - NORTH DAKOTA STATE

Gonzaga je odradila posao dobrim dijelom već u prvom poluvremenu, napad im je štimao savršeno i sa zabijanjem nisu imali problema ni u jednom trenutku (Wiltjer se očekivano pokazao matchup noćnom morom), ali nisu se proslavili opustivši se u nastavku defanzivno (nešto slično izveo je i Wisconsin), dopustivši autsajderima da trkom i tricama ostanu u utakmici. Nije im trebalo igrati agresivno, istina, ali to je još jedna potvrda onih tvrdnji da ovoj momčadi jednostavno nedostaje onaj instinkt ubojice bez kojega je teško napraviti rezultat u Turniru. Kad je protivnik na konopcima treba ga dokrajčiti, a ne mu dopustiti da se razmaše - Bizoni su tako sredinom drugog poluvremena razliku u više navrata spuštali ispod 10 poena ubacujući skok šut za skok šutom. Utakmicu je iz sfere neizvjesnosti otrgnuo Pangos u svom stilu, s dvije klasične big balls trice, ali upozorenje ostaje - protiv Iowe i razigranog Whitea koji će u jednu ruku i sam predstavljati matchup problem jer Gonzaga voli igrati s tri čista beka, morat će zaigrati puno bolju obranu ako misle dalje jer, za razliku od ovog protivnika koji je veći dio večeri igrao s "centrima" od 2 metra, sutra ih čekaju tri NBA tijela u frontcourtu.

DAYTON - PROVIDENCE

Plan je bio jasan - zatvoriti playmakera Dunna i pustiti ostale igrače Fratara da ih dobiju. Rezultat govori da je uspio u potpunosti - bez najboljeg igrača u punom pogonu, Providenceu su ostali tek pokušaji za tricu, a tu jednostavno nije bilo dovoljno talenta ni širine na rosteru za suprostaviti se ekipi koja zna što radi poput Daytona. Osim udvajanja i utrajanja Dunna u obrani, u napadu su dobili taman dovoljno od bekova i odličnog Pierrea na laktu, tip je ključni razigravač u njihovom hi-low napadu i za sada sjajno imitira u lanjskom turniru ključnog igrača Olivera (kojega je uostalom mijenjao i lani kad bi ovaj sjeo na klupu). To iskustvo Turnira očito je bilo presudno jer ovdje uopće nije bilo dvojbi koja je bolja momčad usprkos različitim pozicijama na koje ih je komisija stavila.

Filed under: bball No Comments
20Mar/150

MAD DIARY, DAY ONE

Posted by Gee_Spot

I tako ode bracket u pičku materinu već nakon tri tekme. Mislim, nije da obično traje puno duže, zato se ovo i zove ludilo jer nema druge riječi za opisati ovaj apsolutni kaos, ali da je zabavno - o da (na ESPN-u je preživjelo manje od 1% ispunjenih bracketa, a nešto mi govori da će taj broj nakon drugog dana biti 0%). Od 16 utakmica, njih čak 9 završilo je s jednim posjedom razlike, tako da stvarno ne treba ništa drugo dodati. Već u prvoj utakmici to skakanje klupe autsajdera, te emocije i neustrašivost na licima klinaca koji nemaju što izgubiti (dok protivnik s druge strane nosi taj nepotrebni teret očekivanja s kojim se u tim godinama nije lako nositi), vidljivi već nakon što su poveli s tri nula i odigrali jedan dobar obrambeni posjed (!!!!), kazali su sve što treba znati o intenzitetu s kojim se igraju ove utakmice i koji je toliko zarazan i toliko važniji od lijepih poteza na parketu. Ili je bolje reći njihovog manjka. Idemo utakmicu po utakmicu da spomenemo barem dio onoga što se događalo.

NOTRE DAME - NORTHEASTERN

Favoriti su krenuli užasno kilavo u napadu, vrtili su svoj standardni 1-5 pick & roll kojim su otvarali gomilu prostora u sredini, ali nije tu bilo onoga kretanja igrača bez lopte koje bi izneredilo obranu Northeasterna već su svi samo gledali i čekali da Grant soliranjem riješi stvar. Kako su se nizali time-outovi ti detalji su ispravljani i napad se razigrao, posebice centar Auguste, ali slabašna obrana ostavljala je žilavog protivnika u igri. Ironično, Irci su padali na istu foru koju su prodavali na drugoj strani, nisu imali rješenja za 1-5 pick & roll protivnika kojega su nepotrebno branili previše agresivno, ostavljajući gomilu prostora iza leđa Augustea kojega lošim rotacijama nisu mogli zatvoriti, dozvolivši protivnika da praktički zabije svaki backdoor cut po osnovoj liniji.

Bočni dvojac Connaughton i Vasturia odigrao je tako loše u oba smjera, taktika je bila upitna i to je skoro rezultiralo šokantnim porazom. Do kojega nije došlo samo zato što se napad dovoljno razigrao da većim brojem opcija izbaci protivnika iz ritma. Ali, bilo je ovo upozorenje za sve nas koji smo vidjeli Notre Dame u Elite Eight - momčad s ovako lošom obranom i tako malo defanzivnih opcija u stanju je poginuti kada se najmanje nadaš.

IOWA STATE - UAB

Iowa State nije bila takve sreće. Za razliku od Iraca njihov napad se nikako nije mogao zagrijati, a hrpa fajtera na rosteru protivnika ubrzo je zagospodarila u reketu ostvarivši čak 19 skokova u napadu koji su na kraju i presudili. Hoiberg se ovdje nije proslavio rješenjima, osim manjka pozitivnih prilagodbi u napadu upitno je bilo i obrambeno postavljanje. Naime, uporno su igrali zonu iako ih je ona činila dodatno ranjivima u skoku, a da nekako dobije balans, u igru je ubacio šljakera Nadera koji je tako dobio više minuta nego je trebao, posebice u završnici, što dokazano nije dobro jer s njim u postavi ISU jednostavno ne može igrati svoju košarku obzirom da tip nije ni šuter ni kreator. Nader je pomogao guranjem u sredini da se stabilizira skok, ali njegov boravak na parketu samo je naglasio probleme u napadu koji su tako ipak presudili. Praktički, od momčadi koja igrač s četiri vanjska, a često i pet, ISU se u ovim momentima pretvorio u standardnu 3 vanjska, 2 unutarnja ekipu, a tako ni oni ne mogu zabiti dovoljno da se odvoje na razliku koja bi im u završnici garantirala sigurnost.

Jer, Niang i društvo su već i navikli igrati bez obrane, ali bez šuta i ideje prema naprijed definitivno nisu. Posebice ništa nije polazilo za rukom Niangu koji je netipično previše solirao, tako da možemo reći kako su Cyclonesi pali ne samo zbog nezgodnog matchupa, već i zbog totalnih brain fartova ključnih aktera kao što su trener na parketu i trener na klupi. Uostalom, koliko su loše odradili posao najbolje govori to što su dobili stvarno odličnu partiju od svog jedinog klasičnog šljakera u sredini, McKaya, pa ni usprkos tome nisu imali rješenja. Strah me i pomisliti kako bi to izgledalo da je on kojim slučajem odradio manje nadahnutu utakmicu.

BAYLOR - GEORGIA STATE

Baylor je u utakmicu krenuo muški, odlično su funkcionirali u 1-3-1 zoni koju su agresivnim rotiranjem na loptu doveli do savršenstva. Čak su i u napadu Chery ulazima i Prince atleticizmom odavali dojam da će imati dovoljno za odraditi posao, bez obzira što se Gathers netipično nije uspijevao nametnuti kao faktor u sredini. Georgia se pak vratila u igru svojom podjednako impresivnom 2-3 matchup zonom za koju Baylor nikako nije nalazio rješenja (možda ih je zbunio i prizor trenera Georgie u stolici s akcije iz JYSK-a, čovjek je strgao ahilovu slaveći osvajanje konferencijskog turnira i odradio je utakmicu kotrljajući se kao da je u uredu katastra).

U nastavku gledamo istu priču, Baylor se odvaja na startu i izgleda kao potentnija momčad u oba smjera, Chery i Prince odrađuju posao dok Ware i Hunter idu iz greške u grešku. Međutim, Georgia se opet vraća igrom u obrani, taj njihov pritisak na loptu na vrhu zone sa stalnim udvajanjem ostavio je Baylor bez zraka. U završnici Hunter zabija kada treba, uključujući i šut za pobjedu (na koji je tata trener reagirao na samo njemu svojstven način), a količina grešaka Baylora u ovim trenutcima stvarno je bila netipična za tako iskusnu momčad. Međutim, jednostavno nisu znali što napraviti, čim Chery nije mogao zavrtiti pick & roll, a nije jer su bekovi radili sjajan pritisak na loptu, samo bi stali i gledali, a onda i izgubili loptu (posijali su čak 21, a tako se ne može dobiti utakmica). Dodaj tome loše Gathersovo izdanje i jasno je da se ovdje u pravom trenutku sve otvorilo autsajderu.

BUTLER - TEXAS

Buldozi su od starta izgledali kao bolja momčad, u obrani i u napadu štimali su kao grupa, dok se Texas isključivo oslanjao na individualne bljeskove u oba smjera, samim time radeći i puno više grešaka, posebice u kontroli lopte. Uglavnom, ova obrambena bitka u kojoj je trebalo 25 minuta da prva momčad dođe do 30 poena izgledala je kao da će je u klasičnom NCAA stilu odlučiti jedna izgubljena lopta ili jedan skok u napadu.

A onda se razigrao najbolji igrač nositelja Dunham. Nizom šuteva, ulaza i asista s vrha perimetra potpuno je razbio Texas omogućivši svojoj momčadi pristojnu prednost koja je u ovakvom tipu utakmice obično nedostižna. Tada je Taylor ukazao na svoj talent ubacivši iz solo akcija niz šuteva, ali Dunham je imao odgovor svaki put kada je trebalo, ne dozvolivši preokret.

ARIZONA - TEXAS SOUTHERN

Arizona je muški odradila posao, od samog starta su uspostavili dominaciju u oba reketa pokazavši suparniku gdje mu je mjesto. Fizički su jednostavno bili pre, pre dominantni, a među hrpom dobrih prezentacija najbolja je bila ona Rondae Hollis-Jeffersona koji je briljirao u kretanju bez lopte pronalazivši načina da pravovremenim cutovima zabija zicer za zicerom. Momak stvarno izgleda sjajno, igra u skladu sa svojim limitima i biti će odličan role player u NBA.

SMU - UCLA

Od starta utakmice Alford je držao svoju momčad korak ispred tricama, a SMU je imao problema pratiti njegov ritam jer su im centri Bruinsa istovremeno odlično parirali u skoku. Ipak, 13 minuta do kraja momčad Larrya Browna konačno ubacuju u višu brzinu, čak 9 minuta držali su UCLA bez poena, zagospodarili su u reketu preko Kennedya koji nosi sve pred sobom, a i Moore je konačno spojio nekoliko šuteva.

Činilo se da su preokrenuli tijek utakmice, a onda opet kreće Alford s tricama. Ukupno ih je ubacio 9, s tim da je ona zadnja za pobjedu stvarno posebna ne samo zbog važnosti za konačni rezultat, već zato što uopće nije ušla u koš - Moreira ju je skinuo s obruča prije nego ga je uopće dotakla, okrunivši tako lošu partiju totalnom glupošću jer bi bez njegovog kontakta lopta na kraju vjerojatno promašila cilj.

XAVIER - OLE MISS

Xavier je od starta zaključao reket s 5 igrača, izazvavši Rebelse da ih pokušaju dobiti tricama, na što ovi očito nisu bili spremni. Ubacili su ih samo 6 od 27 uz 33% ukupnog šuta i da nisu bili toliko agresivni u napadačkom skoku, vjerojatno bi bili još i brutalnije pregaženi. Uz fenomenalnu kontrolu reketa nositeljima je trebalo tek dobiti solidne partije od par igrača, a dobili su ih i od najboljeg, centra Steinbrooka, ali i od playa Davisa koji je netipično ubacio 4 trice potvrdivši tako da je ovo večer Mušketira.

VCU - OHIO STATE

VCU je krenuo na sličan način kao Xavier, agresivno s namjerom da odmah nametne svoju igru i to im je upalilo na startu utakmice. Jasno, umjesto kontrolom reketa izveli su to presingom preko cijelog parketa, ne dozvolivši Russellu centimetar prostora. S vremenom su Buckeyesi skužili kako izvesti loptu bez da je ne vrate odmah protivniku, što je svakako pomoglo Russellu da bude Russell - čim je uhvatio priliku, ubacio je 8 poena za redom i vratio Ohio State u utakmicu.

U nastavku je nastavio sa sjajnom igrom, kombinirao je skok-šut i ulaze da dovede svoju momčad u prednost, ali uporni VCU ipak je uspio nekako ostati u utakmici dobivši pravovremeni šuterski poticaj od ključnog tricaša Johnsona. Energija dva brucoša Ohio Statea na kraju je ipak presudila - uz dijamanta Russella odličan je bio i žilavi Tate koji je skokovima i obranom dao ključni balans. Iako je staturom kopija Marcusa Smarta, mali bez problema igra pod košem i nosi sve pred sobom (doduše, to je na ovoj razini mogao i Smart), a obzirom na elitni atleticizam koji posjeduje i još elitniji pristup obrani, gotovo sigurno će netko u NBA pokušati od njega napraviti vrhunskog bočnog stopera uz nadu da s vremenom može dodati i šut kako bi postao kompletan igrač.

VILLANOVA - LAFAYETTE

'Nova ovdje ni na trenutak nije dozvolila dvojbe, odmah su krenuli punom snagom u oba smjera, potvrdivši fantastičnu šutersku formu. Osim što su zadržali protivnika na 4 ubačene trice, anuliravši mu tako izglede, sami su ubacili 63% šuta uz 50% trice. Da trenutno sve idealno štima potvrdila je i partija Ochefua koji je s 8 skokova i 3 blokade dominirao u utakmici u kojoj mu nitko nije mogao parirati.

UTAH - SFA

Utah je odradila posao za svaku pohvalu, napravili su sve što treba za usporiti ovakvog protivnika. Prvo su kontrolirali ritam cijelu večer, izbjegavajući upasti u napucavanje i tako su si olakšali brnaiti perimetar zadržavši SFA na samo 5 ubačenih trica. Također, Krystkowiak se odmah odlučio za promjene u rotaciji, startao je s niskom postavom i onda je ubrzo dodatno smanjio, izbjegavajući koristiti previše visokih kako bi imao što više bekova sposobnih zatvarati perimetar protiv isključivo niskih postava protivnika.

U napadu su pak maksimalno koristili Poeltla u pick & rollu, iskoristivši i na taj način matchup obzirom da njihovog centra na drugoj strani nije imao tko zaustaviti. Playmakeri Wright i Taylor fino su odigrali protiv presinga protivnika, minimalizirali su greške i uopće naglasili stvarno odličan plan igre. Usmjeriti utakmicu ovako od početka do kraja u jednom pravcu na ovoj razini protiv nimalo banalne momčadi (vodili su svih 40 minuta), a svakako bolje od onih s kojima su igrali tipa Iowa State i Baylor, stvarno je izuzetan uspjeh. Makar u samoj završnici SFA dogurao do šanse, usprkos minimalnoj razlici ni u jednom trenutku nije izgledalo da Utesi ne znaju što rade.

UNC - HARVARD

North Carolina je odlično otvorila utakmicu, zabijali su unutra i iz vana, ostavljajući dojam talentiranije momčadi koja može do poena kad hoće. Ali, iako su stvorili pristojnu razliku i iako su stalno vodili (početkom drugog poluvremena bili su čak na +16), Harvard se držao u igri preko svog najboljeg igrača Saundersa za čije ulaze nije bilo rješenja na drugoj strani (osim manjka bočnih stopera, kod UNC je popriličan problem bila i rotacija visokih koji nisu stizali zatvoriti reket).

Uz Saundersa, olakotna okolnost za Harvard je bila što su uglavnom kontrolirali ritam držeći ga u gabaritima koji njima odgovara. UNC je hrpu šuteva zabila preko postavljane obrane potvrdivši tako individualnu kvalitetu, ali nisu uspjeli trčati veći dio večeri. Dapače, kad su konačno dobili priliku u nešto otvorenijoj utakmici, a to se dogodilo deset minuta prije kraja kada je Harvard zaigrao agresivnije i riskantnije na loptu kako bi pokušao stići minus, uglavnom su promašivali zicere.

Tako su se u zadnje tri minute upornom Harvardu otvorila vrata čak i za pobjedu, poveli su po prvi put na utakmici minutu do kraja, ali Paige i Jackson su u ključnim momentima povukli prave poteze i tako spasili momčad. UNC je tako u jednu večer pokazao sve dobre strane poput talenta, ali i loše poput manjka IQ-a diljem rostera. S tim da svakako treba istaknuti kako je brucoš Jackson s vremenom izrastao u igračinu i malo po malo se ubacio u skupinu budućih NBA glue guy swingmana u kojoj već imamo imena poput Oubrea, Johnsona i Winslowa. S tim da bi on zbog kombinacije dužine i šuta mogao biti posebice atraktivno rješenje u 3&D roli, nešto kao uber Danny Green (koji je btw također Tar Heel).

CINCINNATI - PURDUE

Očekivano borbeno i očekivano šuterski neefikasno. Mislim, kad se susretnu dvije momčadi kojima je glavno oružje u napadu trpanje iz odbijanaca nakon napadačkog skoka, sve je jasno, ali zato nije jasno kako je Purdue izgubio utakmicu u kojoj je dominirao u tom segmentu? Štoviše, imali su i finu situaciju u završnici, ali kada vam isti igrač izgubi tri lopte za redom i kada vam play promaši čak tri ključna slobodna, onda niste ni zaslužili prolaz.

Pokazalo se tako koliko je bitno imati poštenog beka u ovim zadnjim minutama jer visoki su odradili svoje, ali kako da još driblaju i kreiraju? Najluđe od svega, nominalni krilni centar Edwards i jeste njihov ključni razigravač i upravo je on izgubio spomenute tri lopte, ali jasno vam je kakvi su bekovi kada ih i vlastiti trener izbjegava. Bearcatsi su pak od svojih dobili dovoljno (iako je i njihov junak prije svega bio borbeni skakač Clark), osim što su se provukli u finišu regualarnog dijela iskontrolirali su produžetak i tako dobili priliku da ih Kentucky namlati.

NC STATE - LSU

Utakmica finog ritma u kojem se očekivano nešto bolje snašao LSU. Obje momčadi su krenule razigrano, ali Tigersi se prvi odvajaju kada su u završnici poluvremena Martin i Mickey zagospodarili reketima. Činilo se ovdje da je stvar gotova, pogotovo jer su dobili neočekivano dobru podršku od bokova, kako šuterski tako i energetski. A onda u zadnjih 9 minuta NC State dobiva pomoć s klupe od razigranog krilnog centra Washingtona koji je uglavnom veći dio sezone proveo kao deveti član rotacije.

Momak mišićima i energijom zaustavlja centre LSU-a, a usput i zabija sve što potegne u napadu. Mislim, Washington je doslovno bio španjolska inkvizicija, igrao je kao all-star i sam samcat vraća momčad u utakmicu, a onda se još jednom pokazuje važnost bekova u završnicama. Dok su Lacey, Turner i Barber odrađivali svoj posao s loptom kontrolirajući tempo i vrteći akcije, LSU nije pojma imao što raditi u ovom sporijem ritmu postavljenih napada. Da utakmica bude što sličnija onoj između Cincinnatia i Purdue pobrinuo se na kraju Mickey koji je upropastio sve šanse da LSU nekako ipak iščupa pobjedu promašivši gomilu slobodnih u završnici.

ARKANSAS - WOFFORD

Arkansas se namučio protiv Wofforda, nikako nisu uspjeli nametnuti brzi tempo koji bi im odgovarao, prihvativši igru koja odgovara autsajderu. Da je Wofford malo bolje gađao tricu, odnosno da im je u završnici upao barem jedan od hrpe pokušaja koje su potegli, danas bi imali još jedno iznenađenje, ovako je favorit kroz najbolje igrače Portisa i Quallsa napravio dovoljno da se provuče. Umjesto da iskoriste atleticizam i fizikalije, igrači Arkansas su olako pristali na bitku u reketu, spustili su igru u post na spomenuti dvojac i onda je tamo još izgubili usprkos tome što su imali jedinog rasnog visokog na parketu.

Međutim, slično kao što ni McKay nije mogao sam držati balans u skoku za Iowa State, tako ni Portis u ovoj stretch formaciji s praktički četiri beka nije imao dovoljno pomoći, pa su uporni šljakeri Wofforda usprkos manjku centimetara kupili skokove u napadu i držali priključak. Na kraju dalje ide očekivana momčad, ali Arkansas je pokazao da nije toliko dobar napadački da može sakriti sve minuse koje otvaraju obrambeni problemi, koji prvenstveno proizlaze iz manjka visokih u rotaciji i uopće nedostatka taktičkih zamisli koje bi maksimizirale atleticizam kojega imaju na raspolaganju (četiri ukradene lopte i manjak kontri protiv ovakvog protivnika alarmantan su podatak).

KENTUCKY - HAMPTON

Ovdje se nema puno toga za reći, Kentucky je odradio posao na čelu s razigranim Townsom, da su htjeli mogli su dobiti s 40 kao od šale, ali su u nastavku malo podigli nogu s gasa i dopustili Hamptonu da pogine s više nego pristojnih -23.

GEORGETOWN - EASTERN WASHINGTON

Svaka čast Georgetownu koji nije dopustio nikakve pomisli o iznenađenju, odigrali su maksimalno od starta, držeći protivnika cijelo vrijeme na pristojnoj daljini. Ne samo da su odradili onaj vlastiti minimum potreban da budu konkurentni, a to znači dobiti odličnu partiju od playa Smith-Rivere i dominirati u reketu, već su pristojno branili i perimetar zadržavši protivnika na samo 9 trica, a pri tome su ih sami ubacili iznad svakog očekivanja, čak 11 uz sjajnih 48% realizacije. U takvom kontekstu Eastern Washington sa svojim jednim trikom zvanim run and gun nije imao šanse. G'town je tako okrunio sjajno izdanje momčadi iz Big Easta, od Villanove preko Butlera i Xaviera pa do njih, svi su odradili posao oslonjeni na odlične obrane reketa.

Filed under: bball No Comments