ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

DAY TWENTY-TWO – THE YOUNG FRESH FELLOWS

SPURS @ CLIPPERS

33-11 otvaranje Clippersa, fenomenalna i agresivna igra na oba kraja parketa, Blake briljantan. Jedan na jedan nije ga mogao zaustaviti nitko – Timmy i Splitter su se pokazali prespori, Diaw premekan, a Popove očajničke pokušaje s Bonnerom (flop taktika) i Leonardom (agresivno frontanje u stilu Bowena na Dirku nekada), Blake je poput veterana jednostavno izgurao ili preskakao. Spursi su se morali stisnuti u reket i udvajati ga, što je donijelo ploda, ali i rizik od rešetanja s boka kojega su Clippersi na početku i koristili.

Samo, kada je stao Blake, stao je i njihov napad, a Spursi su ubacili u višu brzinu ključnom promjenom - umjesto pick igre i brzih ulaza Parkera, prebacili su fokus napada na Timmya. Lopta se spuštala na Timmya u post odakle je ovaj kao u najboljim danima ili zabijao ili pronalazio cutere. Bila je milina gledati ovo miksanje i flex napad, čisto za promjenu od onog upornog maltretiranja pick & rollom.

Povratak u prošlost i promoviranje Timmya u prvu opciju, uz neizostavnu standardnu improvizatorsku rola Manua s klupe, već je u drugoj četvrtini dovelo do prepolovljenog zaostatka (serija 15-5), a u trećoj i do izjednačenja, odnosno vodstva (serija 24-0) kojega su rutinski održali do kraja.

Kako je utakmica odmicala i kako su se probudili i šuteri postajalo je jasno da su Spursi izveli još jedna podvig. Međutim, bilo je vidljivo i da Clippersi sve više i više ostaju bez zraka, što nas opet dovodi do genijalnosti Spursa koja počinje od vrha organizacije.

Dok su ostale momčadi tijekom lockouta razbijale glavu što i kako, Pop i R.C. su vjerojatno sjedili u uredu uz bocu viskija i hektolitre kave te se prisjećali prošlog lockouta kroz kojega su protutnjali s dva poraza (score u četiri serije 15-2, prvi krug se još uvijek igrao na samo 3 dobivene).

Te sezone samo su Duncan (tada u svojoj drugoj sezoni), David Robinson i play Avery Johnson igrali iznad 30 minuta, s tim da je samo Timmy osjećao povećanu potrošnju (Duncan 39, Johnson 33, a Robinson 31). Spursi su tek počeli slagati jezgru oko svog prvog picka i Pop je te sezone redovno koristio rotaciju od čak 11 igrača. Primjećujete neku sličnost?

Ove sezone samo je Parker prešao preko 30 minuta u sezoni (smiješne 32), a rotacije redovno uključuju 11 igrača tijekom standardne utakmice (da ne spominjemo one u kojima se ne igra četvrta četvrtina). Spursi su jednostavno primjenili recept koji se već pokazao uspješnim i koji je potpuno logičan. Mislim, svi su pričali o tome kako će ritam sezone i zgusnuti raspored iscijediti igrače bez pravih priprema, ali to svejedno nije spriječilo ostale kontendere da pokopaju vlastite igrače (Kobe je igrao suludih 39 minuta po utakmici, LeBron 38, Pau Gasol 37, Marc Gasol 37, Paul 36, a jadni Deng čak 39 usprkos ruci manje).

Za to vrijeme su Buford i Pop svoj plan realizirali bez ikakvih kompromisa (sjetite se utakmica u kojima se lovio povijesni niz pobjeda i koje su jednostavno ignorirane kako bi se jasno poslala poruka da je samo krajnji cilj važan, a da su sve drugo distrakcije - hm, sretno vam objasniti ovo Kobeu koji misli da je ujedno moguće loviti i poene i prstenje), cijelo vrijeme imajući pred očima širu sliku sagledanu iz svih kuteva. Pa tako danas imate Chrisa Paula koji ne može potrčati i Spurse koji nakon 66 utakmica trče krugove oko cijele lige kao Haile Gebreselassie oko Branka Zorka.

Naravno, nije stvar samo u formuli, treba vam i momčad, a tu su Pop i Buford ispijajući viski i kavu odradili još bolji posao. Na startu sezone imali su rupa na sve strane (prosječni combo-bekovi Neal i Hill bili su im glavne zamjene za Parkera i Manua, ostarjeli Jefferson starter na krilu, a limitirani Blair starter pod košem), ali su tijekom godine nizom lukavih poteza zakrpali sve probleme.

Prvo su Indiani dali Hilla za prava na Kawhia Leonarda, atletu koji je na sveučilištu igrao pod košem i praktički bio prvi skakač momčadi. Zbog straha da se radi o tweeneru (nema visinu za igrati pod košem u NBA, pitanje je ima li talenta za igrati na boku) preskočilo ga je više od pola lige, ali čelni dvojac Spursa je znao da se ovakva kombinacija skočnosti, brzine, dužine (raspon ruku 220 cm) i košarkaškog IQ-a ne nalazi svaki dan te da će, ako ga nauče da zabija tricu iz kuta, imati igrača zadatka prve klase. Pola sezone su ga pripremali i uvodili u sistem, a onda se jednostavno riješili Jeffersona (i pritom uštedili 10 milja zahvaljujući moronima iz Oaklanda), koji se pod stare dane pretvorio u igrača manje u obrani i stacionarnog šutera iz kuta, i promovirali Leonarda u startera.

Drugo osvježenje stiglo je u vidu Daniela Greena kojega su Spursi sezonu ranije oteli Cavsima nakon što je odigrao nekoliko sjajnih utakmica u momčadi na koju nitko nije obraćao pažnju (nešto slično u Clevelandu već dvije sezone radi još jedan bek šuter, Manny Harris, nemojte se čuditi ako dogodine bude starter Spursa), a zatim ga na godinu spremili u NBDL u svoju Austinsku podružnicu gdje su ga pripremali za rolu 3&D specijalista. Green je šutom, visinom (prototip beka šutera sa 198 cm), dužinom (raspon ruku 208 cm) i pokretljivošću bio idealna opcija za ulogu prvog swingmana s klupe i kao takav zamjena za puno slabije obrambene opcije Hilla i Neala.

Međutim, dobivši priliku dok je Ginobili bio out zbog ozljede, dokazao se kao startni materijal (uz sjajne 3&D talente, solidan je skakač, asistent i dribler) što je Popu omogučilo ne samo da smanji minute Nealu, već i da Ginobilia vrati u ulogu u kojoj je Spursima donosio naslove stvarajući prednost protiv drugih postava - ulogu vođe s klupe (još jedan patent Spursa - da, bilo je i ranije all-star igrača koji su ulazili s klupe, sjetimo se samo trauma iz djetinjstva uzrokovanih Jacksonovim odnosom prema Kukoču, ali tko je prije Popa svog najboljeg beka držao na klupi kao jokera?).

Ukratko, Greenovim igrama Spursi su dobili ne samo kvalitetne minute nakon Manua, nego i puno učinkovitiju klupu. Ovo im je omogučilo da nižeg i ne toliko atletski sjajnog Neala povuku isključivo u rolu back-up playa, koja mu najviše odgovara (inače, jedina ispodprosječna pozicija u momčadi je upravo zamjena Parkeru, ali i to je dijelom riješeno dovođenjem Pattya Millsa, kojega se Portland olako odrekao).

Riješivši pitanja na vanjskim pozicijama ostalo im je srediti stvar pod košem, a tu su sve odradili Splitterov individualni napredak i navikavanje na NBA košarku te potpis Diawa pri kraju sezone. Ovo prvo im je omogučilo da stalno na parketu imaju kvalitetnog obrambenog centra (neizbježna stavka ako mislite biti ozbiljna momčad), a ovo drugo da iz rotacije izbace obrambeno problematičnog Blaira.

I samo tako, eto nam momčadi koja se nametnula kao prvo ime regularne sezone i prvi favorit za naslov s jedinom pravom konkurencijom u Oklahomi. Koju, pazi čuda, isto vodi nekadašnji učenik Spursa Sam Presti, čovjek koji je nekoć kuhao kavu i kupovao viski Popovichu i Bufordu. Doduše, Oklahoma se oslanja na jednu drugu taktiku – mladost. Obzirom na godine Ibake, Hardena, Westbrooka i Duranta (prva dvojica 22, druga dvojica 23), planirati podjelu minuta nije ni potrebno.

Što nas dovodi do

THUNDER @ LAKERS

Lakersi su bili ravnopravan protivnik drugu i treću utakmicu, ali su se raspadali u završnicama (u trećoj ih spasio kriterij suđenja koji im je omogučio lake koševe u situacijama kada su vidljivo bili bez ideje). Zar nije donekle racionalno objašnjenje za sve one Kobeove izgubljene lopte ili kratke šuteve Gasola i Bynuma upravo ta ogromna minutaža kojoj su bili izloženi tijekom sezone?

Recimo da bi nakon slične situacije u četvrtoj već mogli govoriti o uzorku, posebice stoga što se radi o back to back susretu – ako akumulirani umor igra toliku ulogu, onda Kobea, Bynum i Gasol u zadnjoj četvrtini ne bi trebali moći disati, zar ne?

Dakle, Lakersi su opet ušli sjajno u utakmicu, ali ovaj put Oklahoma je imala spreman odgovor, odnosno koncentraciju na razini od početka. Durant i Westbrook su igrali kao rutineri, smireno i pametno, održavajući egal, pa se činilo logičnim pitati kakvu će prednost napraviti Harden protiv nepostojeće druge postave Los Angelesa.

Međutim, Harden je odigrao katastrofalno, forsirajući nepotrebne trice umjesto svojih standardnih ulaza, što je dovelo do prve ozbiljnije prednosti Lakersa. Dobar potez povukao je i Mike Brown koji je izbjegao igrati sa samo jednim od velike trojke, pazeći da uvijek na parketu budu barem dvojica (početkom treće, kada smo uglavnom navikli gledati Gasola s četiri igrača s klupe, ovaj put su igrali i Bynum i Gasol, što je dovelo do dominacije u reketu dok su se odmarali i Perkins i Ibaka).

Lakersi su preuzeli kontrolu, bili su bolja momčad u svakom pogledu, oslanjajući se na agresivno napadanje obruča i igru u reketu, za razliku od Thundera koji se uglavnom bavio skok-šutom. Taj skok-šut je ipak upadao dovoljno, a nedostatak Hardena koji je izgleda odlučio uzeti slobodnu večer, nekako je nadoknađivao Westbrook, preuzimajući ulogu napadača i razigravača.

Oklahoma se tako držala negdje između 7 i 10 koševa zaostatka sve do zadnjih 5 minuta, koje se i službeno smatraju clutch periodom, kada su jednostavno ubacili u brzinu koju Lakersi više nisu mogli pratiti. Dakle, zašto Gasol i Bynum više nisu mogli skočiti i odraditi najobičniji box-out, zašto su Kobeu i Artestu šutevi odjednom postali kraći nakon što ranije nisu mogli promašiti (Kobe je dobar dio večeri bio u bad cop izdanju, ali zabijao je kao na igrici, dok mi je Artest svakom tricom zabijao nož u srce – pa ovaj čovjek bi playoff trebao gledati na televiziji zbog onog lakta Hardenu, a ne biti prevaga)? Zar su dokazani prvaci odjednom razvili sklonost nestati kada je najpotrebnije?

Naravno da ne, ovi Lakersi, ako ičega imaju, to je srca na bacanje. Ono čega pak nemaju je pametni menadžment, jer da je Kupchak ovo ljeto doveo igrače koji mogu koristiti u igri košarke umjesto hodajućih ručnika McRobertsa i Murphya (sjetite se samo eksperimenta s Kaponom) i da je Brown bio dovoljno pametan držati Kobea i Gasola na parketu u skladu s godinama (koja je razlika ušli u playoff kao treći ili sedmi ako ste dokazani šampionski materijal), Thunder ne bi imao što tražiti u završnici utakmice u kojoj su bili potpuno nadigrani.

(dok je Pop reguliranom minutažom posljednih 8 sezona produžio karijeru svom franšiznom igraču za barem 3-4 godine, prema Kobeu se Lakersi ponašaju kao da je potrošni materijal, a ne ikona oko koje se godinama može održavati šampionska kultura - ok, svakako je moguće raspravljati o tome koliko Kobe sam želi biti na parketu, njegovo odbijanje od suočavanja sa stvarnošću graniči s patologijom, ali zar odluku o tome ne bi trebao donositi klub, a ne igrač, ma kako važan bio)

Ovako, pet minuta svježih nogu bilo je dovoljno da Oklahoma izvuće pobjedu u prvoj utakmici serije u kojoj se našla u podređenom položaju i u kojoj se činilo da Lakersi hvataju momentum. Svatko tko je jednom bacio na hakl, zna da bez svježih nogu i kondicije nema ni ruke. Glava želi, ali tijelo ne sluša. Lakersima svaka čast na trudu, ali oni su sjajnu šansu ove generacije da ulovi još jedan naslov prokockali puno prije playoffa, onog trenutka kada su osmislili plan sezone koji je uključivao igru s tri igrača i trošenje Kobeovih repariranih koljena preko svih razumnih granica.