ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

16Sep/1418

THERE ARE NO FIBA GAMES TODAY PODCAST

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je za osvrnuti se na WC, a gdje ćeš pozvanijih stručnjaka za to od seronja poput Sickrea i Geea. Osvježena forma podcasta zahtijeva od vas da kliknete na ovu traku ispod, točnije na onaj trokutić koji predstavlja "play", s tim da, naravno, to ne radite prečesto. I da, kad smo već kod toga, netko voljan sponzorirati podcast i tako ovim putem reklamirati svoj proizvod, obrt, tvrtku, korporaciju ili projekt neka slobodno kontaktira autore. Verziju za daunloud pak možete naći ovdje (točnije kliknete na ovaj meta-link i sejvate ga)

Filed under: bball 18 Comments
15Sep/1421

WC RECAP

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je za neizbježni osvrt na ono što smo imali prilike gledati proteklih par tjedana. Doduše, ono malo slobodnog vremena radije sam posvetio borbi protiv Lazarevića (čovječe, internet je predivna stvar kada ti odgovor na upit poput "how to kill lazarevic" može uljepšati dan) pa se nema smisla pretvarati kako mi je FIBA košarka naročito zabavna, ali da sam pogledao pristojan broj minuta - jesam. Možda i previše ako uzmemo u obzir da se radi o drugorazrednom natjecanju u kojem smo ostali uskraćeni i za onaj jedini potencijalni uber-dvoboj između Amera i Španaca u finalu. Dobro, turnirski sistem natjecanja dijelom nadoknađuje taj manjak estetske kvalitete dodatnom dozom drame, koliko dramatično može biti nešto što u dvije od tri udarne završne utakmice (jednom polufinalu i finalu) donosi dva revijalna susreta u kojima se unaprijed zna tko pobjeđuje.

Uglavnom, uz sve tekme koje je prenosio HRT, a to su uglavnom bile tekme Hrvatske uz par časnih iznimki (uz jadan tretman košarke na nacionalnoj televiziji pozitivan detalj koji treba istaknuti je što smo se konačno riješili Cvitkovića i Skansija umjesto kojih je očekivano solidno posao odradio Šapit) i one na bivšem DSF-u koji je, naravno, uz sve utakmice druge faze uredno prenosio i svaku sekundu "svoje" USA repke uopće, drugo mi nije ni trebalo iako je FIBA ponudila i svoju verziju tournament passa što je jedna od rijetkih stvari koje su napravili dobro (uopće nemam namjeru komentirati službenu statistiku koju nude na stranici i koja je na razini seoskog natjecanja iako im svaka čast na odluci da se riješe one dodatne skupine i tako mučenje skrate za dvije utakmice, npr. na Eurobasketu za do naslova trebaš odigrati 11 susreta, ovdje 9).

Stoga, nekoliko rečenica o svakom sudioniku turnira uz neizbježne rankingse. Koji su i ovom prilikom napravljeni uz pomoć napadačke i defanzivne efikasnosti (to je nešto što će i FIBA valjda imati na svojim stranicama do 2019.), provučene kroz snagu rasporeda naravno, kako bi što jasnije, a svakako jasnije nego to goli rezultati u ovakvom kaotičnom sistemu natjecanja dozvoljavaju (određivanje pobjednika tijekom jedne utakmice totalna je besmislica - možda i ima neku draž u ovim reprezentativnim okupljanjima, ali Euroliga bi stvarno trebala zamijeniti Final Four barem sa bolji u 5 serijom), sagledali stvarnu kvalitetu pojedine momčadi. S tim da sam ipak odvajao ekipe po fazama natjecanja jer nema smisla da statistička briljantnost npr. jedne Španjolske ili očajni Turski učinak zasjene relanost koja im je okončala, odnosno produžila nastup (drugim riječima, Španjolci su možda brojkama druga momčad turnira, ali ne mogu biti ispred Srbije koja je ipak bila bolja kada je bilo potrebno).

24. EGIPAT

ORTG: 82.3
DRTG: 125.8
NET +/-: -43.5
SOS +/-: -40

Poetska pravda bi bila rangirati ih zajedno s Korejom kao što smo napravili u najavi turnira kada su nam upravo te dvije momčadi dijelile zadnje mjesto, ali, treba biti pošten prema Koreji i reći da je Egipat još za mrvicu lošiji. Neki kažu da je batina iz raja izašla, ali stvarno ne vidim kakve koristi može imati egipatska košarka od gubljenja vremena i sebi i ostalim repkama na ovakvim natjecanjima. Može FIBA pokušavati pravdati ovakve poteze širenjem popularnost košarke, moj je pak dojam da je ovako samo smanjuje u onim zemljama u kojima je nekome bitna.

23. KOREJA

ORTG: 89.5
DRTG: 120.2
NET +/-: -30.7
SOS +/-: -30.1

Jedino zanimljivo vezano uz njihov nastup je spomen Amerikanca koji ih je predvodio, 38 godina starog beka Stevensona koji se nakon desetljeća i pol smucanja po Europi skrasio u Koreji i izabrao ime Moon Tae-jong odavši time počast nekome tko se zove Montae Young. Ili možda La Monte Youngu. Ili možda Monti Ellisu i Nicku Youngu. Uglavnom, zanimljiv način naturalizacije vašeg simboličnog Amera kojega dopušta FIBA - zašto ovako nešto nisu napravili i naši? Što fali imenu Oliver Lafajetović?

22. IRAN

ORTG: 93.5
DRTG: 108.7
NET +/-: -15.2
SOS +/-: -14.5

Tu su došli da dobiju Egipat i to su i napravili. Haddadi je dobro odradio turnir uz sjajne partije protiv Srbije i Francuske koje su jedino vrijedno spomena.

21. FINSKA

ORTG: 90.5
DRTG: 104
NET +/-: -13.5
SOS +/-: -12.3

Kako brzo se srušio san o solidnoj ekipi. Finci ne da nisu opravdali wild card koji im je uručila FIBA već su napravili i popriličan korak unazad u odnosu na Eurobasket izadnje. Atleticizam na bokovima im ovaj put nije pomogao u skupini sa samim snagatorima, ali time je poraz od slabašnih Dominikanaca još bolniji. Uz obrambenu nemoć (forte im je braniti perimetar, a uglavnom su igrali protiv ekipa koje žive u reketu), napad je bio totalno izvan ritma, osim standardnog Koponena nije bilo ni šuta, kamoli kreacije. Murphy totalni promašaj, ali barem može računati na gažu u Finskog kada ga Cavsi uskoro otpuste.

20. PORTORIKO

ORTG: 100.7
DRTG: 111.6
NET +/-: -10.9
SOS +/-: -11.9

Nikad gora reprezentacija ovog neslužbenog člana Sjedinjenih Američanskih Država, odmah ostali bez Arroya (gležanj stradao u drugoj tekmi protiv Senegala), samim time i bez pola pogona. Barea je odlično koristio slabašnu konkurenciju da nabije brojke (najviši prosjek poena na turniru uz više nego solidne postotke među kojima posebno blješte 53% za ovu kvazi-tricu) i to je manje-više sve što smo imali prilike vidjeti.

19. ANGOLA

ORTG: 101.6
DRTG: 110.8
NET +/-: -9.2
SOS +/-: -10.7

Dvije pobjede u grupi djeluju sjajno, mislim toliko ih je imala i Srbija prije početka drugog kruga. Međutim, kad uzmeš u obzir da je uz onu neizbježnu protiv Koreje pala i Australija koja je svim silama pokušavala izbjeći Amere, jasno je kako score u njihovom slučaju ne govori ništa. Po učinku su možda još uvijek najbolja ekipa na kontinentu, ali Senegal polako preuzima primat ovim plasmanom među 16 i Diengovim prisustvom. Međutim, Angola je u Yanicku Moreiri dobila svoju zvijezdu kojom može parirati NBA talentu Senegala - momak je odradio odličan posao pod koševima, 18 poena i 8 skokova odlično zvuče (partija protiv Australije bila je fantastična), a u njegovom slučaju su i rezultat efikasne igre, ne samo volumena. Izgleda da je jedna godina pod Larryem Brownom na SMU bila dovoljna da momak stasa u košarkaša s ozbiljnom budućnošću, ako ne u NBA (ipak se radi o talentu za rub rostera), onda svakako za jednu solidnu euro momčad. Inače, odradit će još samo seniorsku sezonu za SMU, već su mu 23 godine (prve dvije je proveo u JUCO sistemu tako da je u NCAA došao kao junior, odnosno igrač treće godine, ali u rukama USA trenera je već godinama) i prava je šteta da Mudiay nije dobio priliku igrati na sveučilištu - s njima dvojicom, žilavim Kennedyem pod košem i combo majstorom Mooreom na perimetru, a posebice s Brownom kao dirigentom, bila bi to minimalno momčad za Sweet 16.

18. FILIPINI

ORTG: 95
DRTG: 102.4
NET +/-: -7.4
SOS +/-: -8.8

Ugodno iznenađenje, mogli su komotno završiti među 16 umjesto Senegala da su imali malo više sreće protiv Hrvatske ili Portorika. Izuzetno zanimljiv nastup zbog ubitačnog stila igre, presing često preko cijelog terena u obrani kombiniran s run and gunom u napadu. I previše, previše loših Blatcheovih šuteva. Opet, bez Blatcheova prisustva u sredini u oba smjera teško bi uopće imali šanse tako da mu itekako mogu progledati kroz prste, situacija je ovo u kojoj su obje strane izvukle korist.

17. UKRAJINA

ORTG: 93.3
DRTG: 100.6
NET +/-: -7.3
SOS +/-: -6.7

Dobro su i igrali obzirom da su ostali bez Gladyra već na startu turnira. Žilava 2-3 zona iznenadila je Tursku i solidno se držala desetak minuta protiv Amera, ali manjak košarkaša sposobnih ubaciti loptu kroz mrežicu ipak se pokazao prevelikim teretom. Uz sve to ostali su i bez domaćinstva Eurobasketa dogodine (kao što znamo, jedna grupa je završila i u Hrvatskoj, a domaćini su još i Latvija, Njemačka i Francuska koja će odraditi najveći dio posla) tako da je budućnost ovog projekta na čelu s Fratellom upitna. Obzirom na ono što im se događa u dvorištu, mislim da ih zaboli neka stvar.

16. SENEGAL

ORTG: 88.9
DRTG: 108.5
NET +/-: -19.6
SOS +/-: -17.1

Zalutali u drugi krug, ponajviše zahvaljujući prijateljski raspoloženim Hrvatima (Senegal brate, di ćeš na Hrvate, što bi reko Luka Bulić). Ok, tri utakmice u tri dana, a onda još ta treća rano popodne - to su stvarno uvjeti koji bacaju upitnik na smisao ovakvih natjecanja osim kao sredstava za laku zaradu, međutim ni to nije opravdanje za način na koji je naša obrana puštala jedinog beka Senegala da ulazi u sredinu i razigrava. Spomenuti gospodin Dalmeida solidan je igrač u francuskom prvenstvu i uz nadahnutog Dienga, koji je opravdao očekivanja i nametnuo se kao nositelj ove reprezentacije idućih 15 godina, uspio je od potencijalnog predmeta sprdnje Senegal prikazati kao pristojnu repku. Koš-razlika, čak i provučena kroz snagu rasporeda, jasno pokazuje da oni to baš i nisu (bili bi iza Irana na rankingsima ako im ne bi uračunali plasman među 16 i tu dodatnu utakmicu na kontu kao uspjeh), ali, hej, barem nisu u rangu Koreje i Egipta.

15. DOMINIKANA

ORTG: 90.3
DRTG: 99.5
NET +/-: -9.2
SOS +/-: -7.8

Zaslužili su barem da im ime pišem kako im piše na prsima kako ih se ne bi miješalo s onim drugim otočanima - plasman u drugu rundu apsolutni je uspjeh. Doduše, Finci i Ukrajinci su se raspali pa im je bilo lakše nego se očekivalo, ali svoje su napravili dobivši Zeland i Finsku (imali su nesreću igrati protiv Ukrajinaca na otvaranju dok su ovi još imali Gladyra u akciji). Očekivano, Garcia najbolji strijelac i dominantna figura (uvijek me fascinira kad jedan tako opskurni NBA igrač strši kao govno u punču pored konkurencije na svim razinama, od fizičke spreme do talenta), ostalo nije vrijedno spomena. Osim dosadne upornosti koja ih je krasila od početka do kraja i koja je protiv Zelanda bila ključna.

14. ZELAND

ORTG: 96.4
DRTG: 102.1
NET +/-: -5.7
SOS +/-: -4.6

Provukli su se dalje bez Penneya u top formi (godine su izgleda učinile svoje), ali su imali nešto za što bi na primjer i Hrvati i Grci ubili - gomilu energije pod košem. Šljakali su Zelanđani kako već to oni znaju, a od svih njihovih mladih NCAA talenata (a spominjali smo Loea i Webstera prije turnira) najviše pažnje je pljenio njihov Kenneth Faried, Isaac Fotu koji igra na Hawajima (da, i tamo imaju NCAA program i to solidan, dakle ako imate dovoljno godina i centimetara, a uz to se i polu-profesionalno bavite košarkom u ovim bespućima, ne budite blesavi i pošaljite im snimku).

13. MEKSIKO

ORTG: 104.7
DRTG: 109.5
NET +/-: -4.8
SOS +/-: -3.1

Ayon je odradio još jedan odličan turnir s repkom koji mu je donio svježi ugovor s Realom, ekipa je dobila one dvije tekme koje je morala i plasirala se među 16 uz solidan nastup, posebice u napadu. Dakle, Meksiko je odradio svoje na najbolji mogući način, svi su sretni, mariachi sviraju, Fausto Galvan ne mora odradit meksičku verziju slučaja Escobar. Muy bien.

12. HRVATSKA

ORTG: 102.7
DRTG: 102.1
NET +/-: 0.6
SOS +/-: -1

Majko mila. Kad bih sad krenuo pisat sve što mi padne na pamet i što mi se mota po raznim fileovima već danima, ovaj post bi poprimio razmjere scenarija nove sapunice. Stoga ću veći dio toga ostaviti za sutra i podcast koji planiram odraditi s Krehom - pitanja u komentarima ili na adresu gee@ispodobruca.com dobrodošla kako bi nas malo usmjerila. Sada samo kratko, koliko je to moguće.

Pisao sam nakon lanjskog uspjeha, a pisao sam i prije ovogodišnjeg neuspjeha - rezultati nisu realan prikaz ove momčadi. Talent koji imamo na rosteru definitivno ne garantira vrhunske rezultate, uz to trener ima viziju igre koja se nikako ne poklapa s igračima koje ima na raspolaganju. Hrvatska je jedna prosječna repka koja je prošle godine uz puno sreće i puno muda nakon godina neuspjeha napravila posao, ove godine pak nije bilo ni previše sreće, a ni muda baš nisu bila na mjestu. Tu prosječnost možemo opisati sljedećom rečenicom - napadački bljeskovi su vrh koji nekako krpa obrambene rupetine koje su pak dno. Kad sve oduzmeš i zbrojiš, uvijek nekako dođeš u ravninu, u osrednjost rezerviranu za one koji nisu u stanju ono dobro u vlastitoj igri pretvoriti iz povremenog u konstantu.

Naravno, kada se iznevjere očekivanja, običaj je tražiti krivca koji će opravdati to što se nešto imaginarno, ma zamisli, nije ostvarilo iako je realnost u vidu brojki jasno poručivala što možemo očekivati. Da ne ponavaljam stvari koje sam pisao još nakon Slovenije kao dežurni cinik, držimo se striktno matematike. Lani je nakon čak 11 odigranih utakmica Hrvatska ostvarila napadački učinak na 100 posjeda ili ORTG težak 101.9 poena, dok je obrambeno on glasio 101.9. Dakle, momčad koja je došla u polufinale napravila je to s nulom kao razlikom, što je učinak koji u 9 od 10 slučajeva momčadi ne garantira ni prolazak u četvrtfinale tako krcatog natjecanja, kamoli ulazak među 4. Nakon dva produžetka s Grčkom (u kojima smo komotno mogli izgubiti tri puta čime smo samo okrunili gomilu gustih završnica u kojima smo se provukli na turniru) i nakon poklona zvanog Ukrajina u četvrtfinalu, uslijedila su dva brutalna poraza koja su imala jednaku dokaznu vrijednost kao i pobjede, samo što ih nitko nije htio uzeti u obzir zbog ekstaze izazvane četvrtim mjestom. A oni su, kao i spomenuta napredna statistika, jasno ukazivali da Hrvatska nije ušla u nikakvo zlatno doba, već da je tek napravila prvi korak prema oporavku.

Na ovom natjecanju nakon šest utakmica ostvarili smo sličan učinak, plus od 0.6 poena na 100 posjeda previše je sličan lanjskom rezultatu da bi to bila slučajnost. Kontekst je bitno drugačiji jer igrati 5 utakmica manje i uz to imati nešto lakši raspored definitivno nije istovjetno onome što se događalo u Sloveniji (uostalom, nakon prilagodbe rasporedu Hrvatska ima negativan učinak, to donekle stvar stavlja u perspektivu), ali princip je sličan. Posebice kada bacimo pogled na konkretnije i opipljivije stvari poput igre kako bi malo obojali kontekst.

Ona u suštini nije bila ništa drugačija nego u Sloveniji. U napadu smo i dalje ovisili o Bogdanovićevoj inspiraciji i Tomićevu prisustvu na parketu, dakle nekakav ozbiljniji plan igre nije postojao, a osim Simonovih bljeskova opet nije bilo konkretne bekovske igre u kreaciji. Dakle, puno improvizacije kao i obično. U obrani smo opet plivali držeći se zonskog presinga i izlazaka visokih igrača na pick igri, s tim da je bilo primjetno kako se radilo i na nekim dodatnim rješenjima. Uz zonu, koju smo opet igrali na kapaljku i to uglavnom kada bi Tomić bio na klupi (što je van pameti jer je on naš najmanje pokretljiv visoki igrač), bilo je tu i solidne 1 na 1 obrane s preuzimanjem koja se kroz turnir iskristarilizirala čak i kao određena snaga na tom dijelu parketa (iako ni to nije izgledalo sjajno čim bi neki od naših sporih visokih ostao na beku). A nekakav impuls nam je bio itekako potreban obzirom da smo bez Drapera bili neuvjerljivi i u presing igri - izuzevši borbenog Simona, nismo dobili ništa od polomljenog Ukića (pitanje je može li on igrati čak i u Cedeviti obzirom na apsolutni nedostatak lateralne pokretljivosti) i nesretnog Lafayettea koji valjda još nije vidio blok u koji se ne vrijedi zabiti (od srca se nadam da čovjek neće u dogledno vrijeme završiti na nekom gradilištu jer bi se vjerojatno zaletio glavom u prvi nedovršeni nosivi zid koji bi ugledao).

Nažalost, Repešina filozofija branjenja perimetra i ranog pritiska na loptu nikako se ne uklapa s profilom igrača koje ima na raspolaganju i sav trud uložen u pripremu na ovom dijelu parketa, kao i obično, uglavnom se pokazao prosutim, dok je o napadu iluzorno govoriti jer je jasno da naš izbornik tu neke pretjerane filozofije i nema osim onih osnovnih postulata poput dijeljenja lopte i potrage za najboljim otvorenim šutom (recimo, ne bi bilo zgorega da smo imali neke uvježbane akcije koje bi otvarale prostor da se tako nešto odigra u povoljnijim uvjetima, a ne da sve ostane na frazama).

Samo, govoriti o Repeši kao isključivom krivcu nema nikakvog smisla ako ne mislite pri tome i umanjiti uspjeh u Sloveniji - taj isti izbornik s istim idejama i stilom vođenja igrao je polufinale, dakle ako je bio dobar tada, ne može preko noći postati potpuno pogrešan. Za tango je potrebno dvoje, što u ovom slučaju znači da je dobar dio krivnje i na igračima. Repešino korištenje igrača i raspodjela minuta apsolutno su vrijedni kritike (npr. nenormalno je da u drugoj četvrtini protiv Francuza na klupi istovremeno držiš tri najbolja kreatora - Tomića, Bogdanovića i Šarića - jer to je nešto što si ne može priuštiti ni Popovich s rotacijom od 9 ozbiljnih košarkaša, a kamoli netko s ovako tankim rosterom), ali i tu treba na umu imati neke očite limite. Tipa, svima nam je jasno da Tomić mora igrati više od 20 minuta kako bi ostvarili što bolju igru, ali kako to izvesti kada taj Tomić to očito fizički ne može? Mislim, čovjek igra u klubu svaki treći dan po 20 minuta i tako već godinama (u Realu nikada nije prešao tu granicu u svim natjecanjima, u Barci je u prvoj godini skočio na 24, ali već lani se vratio na 20), očekivati da odjednom u reprezentaciji odigra 30 minuta četiri puta u pet dana jednostavno je nerealno. Kako je usprkos činjenici da ima takvu limitiranu rolu došao do titule "najboljeg euro centra" ne pitajte mene, ja tu košarku ne pratim detaljno, ali kada je gledam ne vidim u Tomiću ništa što bi opravdalo epitet "najbolji". Mislim, zamislite ga s deset centimetara manje u roli krilnog centra, onako skromnog dometa na šutu i mizernog atleticizma? Usprkos osjećaju za igru i košarkaškom IQ-u ne bi imao karijeru ni u regionalnoj ligi, dakle o čemu tu pričamo?

Puno veći problem od toga što Tomić igra premalo je razlika između toga što ga u klubu mijenjaju dva solidna centra, dok u repki to radi Žorić, igrač čije sposobnosti najbolje odgovaraju ulozi desetog čovjeka. On pak u Hrvatskoj igra rolu šestog čovjeka što znači da je na parketu previše minuta (što ujedno jasno govori da je mit dubina ove reprezentacije - čak i bez otkaza, ona nema više od 4-5 igrača na koje može računati kao jezgru). Previše minuta jednako je previše lopti koje mu dođu u ruke, a to pak znači previše loših šuteva i previše izgubljenih lopti (nevjerojatno da netko tko se profesionalno bavi košarkom i čak pristojno zarađuje nije u stanju uhvatiti malo kompliciranije dodavanje ili udariti loptom o pod bez da mu se odbije od noge). Na par minuta njegova energija može sakriti minuse, u prevelikoj roli nema te energije koja može pokrpati rupe njegovog basketanja (to je posebice vidljivo u obrani gdje ga kvalitetniji protivnici redovito ostavljaju na petama dok polažu zicer za zicerom u otvorenom reketu - da igra samo protiv sebi talentom ravnih, onda bi možda nešto i obranio).

Sličnu štetu kao Žorić već godinama radi i Ukić koji više nije igrač ni za rotaciju, ali to svejedno Repešu ne spriječava da ga jaše pola utakmice (i to često i u suludoj bekovskoj kombinaciji s Lafayetteom koja je trebala biti svedena na minimum - s dva takva beka nemoguće je išta obraniti). Naravno da s takvom igrom (bez) bekova nije lako kreirati igru, ali nije da nema talenta uokolo - umjesto da bekovi koji to ne mogu otvaraju prostor Tomiću, Bogdanoviću i Šariću, njih trojica su trebala to raditi za ostale. Naravno, to je bitno drugačije od onoga što se od njih traži inače - Bogdanović je ipak prvo, drugo i treće strijelac za kojega se radi, Tomić također treba bekove da ga razigraju jer je igrač finese, a ne snage koji će nositi napad (protiv Francuza bez centra odigrao je najbolju partiju na turniru, ali, usporedimo li ga s jednim graničnim NBA igračem poput Baynesa, jasno je da on nema ni noge ni mišiće za odraditi posao u reketu kao prva opcija), a Šarić je još previše zelen.

S tim da je usprkos neiskustvu Šarić opravdao dobar dio očekivanja i njegovu potvrdu kao nositelja ipak bilježimo kao razlog zbog kojega ovaj turnir nije ispao totalna katastrofa za reprezentaciju. Tu Repeši treba čestitati na načinu na koji ga je uveo u repku i kako je iz jedne sporedne role postao nezamjenjiv. Problem je doduše što je Šarić još uvijek više šljaker nego kreator, ali obzirom na godine to je i razumljivo (naravno, to nije opravdanje za činjenicu da drugog šljakera pod koševima nemamo pa tu, kao i mnoge druge role, krpa isljučivo taj klinac). Njegova lucidnost, borbenost i na kraju krajeva bezobraznost, davali su šarm našem napadu, dok je u obrani možda bio i najgori igrač među ovim nositeljima. Dijelom je tome zaslužan pogrešan sistem koji ga je često ostavljao u situaciji da krpa rupe iako ni on nije takav igrač, kao uostalom ni jedan naš visoki. Iako često najmlađi na parketu, Šarić ne plijeni atleticizmom i njegove često drvene igre u obrani jasno pokazuju da na tom dijelu parketa ne samo da treba još puno učiti, već da će ga trebati itekako dobro sakrivati kroz karijeru. Ako ništa drugo, sada je barem jasno da od igre na perimetru nema ništa zbog ćega će izgubiti dobar dio prednosti koju je do sada imao zbog visine i snage pred trojkama s kojima se povremeno jačao, ali s pravilnim popunjavanjem i razvojem igre pod košem može postati solidan krilni centar kroz kojega možete vrtiti napade na laktu (jedna usporedba - Giannis nije pokazao previše, međutim kada uzmeš u obzir da leti kao gazela po parketu i da može onu visinu i dužinu koristiti na perimetru i na više pozicija u oba smjera, uopće nema dvojbi koga bi radije imali na rosteru idućih 10 godina).

Koga tu još treba spomenuti? Rudeža koji odradio katastrofalan turnir čak i u ovoj smanjenoj roli koju je imao (Šarić mu je pojeo dobar dio minuta iz Slovenije)? Markotu koji je ionako višak pored Rudeža (koliko jednodimenzionalnih stretch četvorki jedan roster može podnijeti?)? Stanje dakle nije sjajno, a još je manje sjajno jer Repeša nije našao zajednički jezik s Hezonjom. Nije ga razigrao s jednim okom usmjerenim na budućnost na način na koji je to lani napravio sa Šarićem. Međutim, to su problemi unutar kuće, očekivati da bi klinac koji još nije odigrao ozbiljne minute u seniroskoj košarci značajnije popravio igru iluzorno je. Uglavnom, poanta je da ovaj roster nije sjajan i da izbornik nije isključivi krivac. Iako osobno smatram da je njegovo vrijeme na klupi repke prošlo, ne zbog krivo postavljene igre i minimalnog razvoja, već zbog one nepotrebne izjave da je do poraza protiv Senegala došlo zbog određenih mentalnih grešaka.

Naime, posao trenera nije samo crtati po ploči, treba imati i viziju i biti spreman pripremiti momčad na svaki izazov, pa tako i na onaj kada treba izazvati vlastiti mentalitet. Ako to nije u stanju, onda kvragu, jednostavno nije za taj posao. Repeša kao da treba idealnu situaciju s idealnim igračima da napravi rezultat, a ako mu nešto nije po volji, onda to nije njegov problem. Mislim, kakva je to vražja logika? U jednu ruku njegov pristup igračima kao odraslim i zrelim individuama dao je poticaj reprezentaciji nakon godina spoticanja, ta doza ozbiljnosti i odgovornosti koju je tražio od njih pomogla je u stvaranju atmosfere i kemije za uspjeh u Sloveniji, ali za biti lider nije dovoljno raspodijeliti role i čuvati svoju guzicu, trebaš nešto i staviti na kocku. Repeša to očito nije u stanju, a to što pazi na svoju zonu ugode radije nego da izazove nekakav potres, jasan je znak da repka s njim na čelu ne može napraviti korak naprijed, odnosno da će taj korak biti skromniji nego što bi po logici stvari trebao biti jednom kada klinci stasaju i kada se pronađe 5-6 igrača zadatka na koje se može osloniti.

Mislim, ako imaš sastojke za pitu od jabuka i ti uporno čekaš da se oni pretvore u sir kako bi radio pitu od sira, onda jebiga. Taj kvazi-idealizam i mirnoća koje Repeša odaje dobro dođu na početku projekta kada se nešto, inače okruženo s puno strasti i malo razuma, tek treba zarolati, ali, za preći iz faze infantilnosti u onu zrelosti ipak treba i nešto osobnosti i karizme, a ne samo hrpa toplog zraka. Opet ponavljam, nisu ni igrači ništa manje krivi jer ovo je i njihova realnost - o njihovoj inspiraciji dosta toga ovisi u ovom "sistemu", a nje jednostavno nije bilo dovoljno. Nositelji su odradili solidan posao, dapače, ali bez prave dubine preživjeti u ovakvom tipu turnira jednostavno nije moguće (Simon je sjajno krenuo i bio naš najbolji igrač prvih nekoliko utakmica, ali je kasnije pao ispod razine Slovenije što je bio još jedan udarac, a kad još dodaš da smo igrali i bez Rudeža u lanjskom izdanju, onda je jasno da se s tri i pol igrača nije moglo bolje pa sve da je Repeša svaki potez povukao kako treba).

Uglavnom, toliko o momčadi s natpisom HEP na prsima. Možda sam pretjerao u nekim stvarima, možda sam na neke i potpuno zaboravio, ali, hej, bitno mi je ionako bilo popuniti kvotu riječi. Ako sam lani mogao pisati gomilu teksta kada su imali neutralnu koš razliku, onda moram i ove godine barem jednako kada su ostvarili sličan učinak. He he.

11. AUSTRALIJA

ORTG: 107
DRTG: 101
NET +/-: 6
SOS +/-: 2.7

Karma je kuja, a sada su to na svojoj koži osjetili i Australci. Ispali su od Turske u utakmici u kojoj su napravili toliko mentalnih grešaka da su njen veći dio izgledali kao veći Turci od Turaka (gomila promašenih slobodnih, gomila nepotrebno poklonjenih lopti, gomila pogrešnih rotacija u obrani). S tim da treba biti iskren i reći da nisu oduševili ni prije toga - nisu bili baš najsretnije vođeni, umjesto atraktivne igre uglavnom su davili bacanjem lopti Baynesu u sredinu (ako ništa drugo, barem su mu zaradili dobar novi ugovor) i umjesto da budu jedna od oku ugodnijih ekipa bili su jednako dosadni kao većina. Pišem im minus.

10. ARGENTINA

ORTG: 108.5
DRTG: 103.1
NET +/-: 5.4
SOS +/-: 4.2

Opet su odigrali iznad mogućnosti, izgledali su kao vampiri koji ne žele umrijeti, ali kraj je, makar bio junački, ipak stigao. Scola je nosio odličan napad kroz slabašnu skupinu dok nisu naletili na Brazil i njegove mišiće pod košem, onda je Luis izbačen iz ravnoteže, zatim i iz reketa i to bi bilo to. Ako ništa drugo, barem su dobili Campazzoa kao budućeg nositelja, novi Realov zvrk pobrinut će se da nakon desetljeća kvalitete Argentina više nalikuje na Portoriko i slične revolveraške ekipe nego na zlatnu generaciju.

9. GRČKA

ORTG: 108.6
DRTG: 97.7
NET +/-: 10.9
SOS +/-: 7.9

Odličan turnir, a onda blackout protiv Srbije u najgorem mogućem trenutku. Precijenio sam Calathesa, on nije taj lider, barem ne još, a bez takvog jednog igrača ipak nisu imali šanse. Previše finese i šuta u napadu, premalo muda. Opet je previše toga palo na Bourusisa, Papanikolau se opet sakrio (nakon ovoga samo sam još uvjereniji da će njegova NBA epizoda biti poprilično mlaka). Fali im hakler poput Bogdanovića u napadu, u obrani par žestokih tijela jer previše je tu stretch igrača, a premalo šljakera (zvuči poznato?). Plus je što je Katsikaris već na prvom natjecanju pokazao da drži stvari pod kontrolom, napad je bio vrlo dobar (bez izrazitih kreatora nalazili su načina da ne dave loptu i da je dovedu do otvorenog čovjeka), a obrana solidna. Kad im provučemo učinak kroz raspored više ne djeluje toliko izuzetno, ali i dalje je očito da su uz malo više sreće i oni mogli do polufinala.

8. TURSKA

ORTG: 95.5
DRTG: 98.3
NET +/-: -2.8
SOS +/-: -1.6

Bljesnuli su u pravi tren protiv klokana (bolje reći bljesnuo je Preldžić koji je očekivano cijeli turnir bio prvi među jednakima), ali brojke jasno pokazuju o kako limitiranom sastavu se radi (najslabiji četvrtfinalist bez konkurencije). Mislim, negativni učinak nije baš nešto čime se možeš pohvaliti, ali, hej, barem su napravili korak naprijed u odnosu na lani. Slično Katsikarisu, Ataman je na brzinu posložio momčad i dao joj glavu i rep, oslonivši se na čvrstu obranu reketa. Međutim, puno više od njegovog kombiniranja zonskih obrana (a ponekad je previše miksao i akciju i igrače), impresionirala je činjenica da je izvukao nešto od bekovskog trojca Akyol-Arslan-Guler i to u konstantnom ritmu. S ovako malo napadačkog talenta naći ikakvu igru ravno je čudu.

7. SLOVENIJA

ORTG: 110.8
DRTG: 104.1
NET +/-: 6.7
SOS +/-: 6.3

Goran Dragić bi, da je Englez, nakon ovakvog nastupa dobio titulu Sir. Sir Goran je igrao 40 minuta (ako je trebalo) iz večeri u večer, u stalnom napadačkom ritmu čime je svojoj repki dao odličan pick & roll napad koji je, praćen s još nekoliko snajpera uokolo, bio dovoljan da Slovenci odrade svoj maksimum. Za ekipu bez poštenog visokog, koja ne može odigrati ozbiljnu obranu ni pod razno, više nego dovoljno.

6. BRAZIL

ORTG: 110.1
DRTG: 95.7
NET +/-: 14.4
SOS +/-: 14.3

Nastavili su s dobrom igrom s Olimpijade, ali su po običaju opet pokleknuli stepenicu ispred raja. Najveći problem bila je loša forma Huertasa koji ili je bio ozljeđen ili puno teže podnosi godine od Barbose, odigrao je slabašan turnir za ono što je Brazil od njega navikao dobiti i tako anulirao stabilnost koju je u rotaciju donio Neto. Visoki su bili snaga, ali bez konstante u napadu (dobar primjer je ovaj podatak - jedini koji su gađali slobodna gore od njih su faraoni iz Egipta) nije lako preživjeti ovakav sistem natjecanja u kojem jedan krivi korak znači pozdrav. Šteta, teško da će ikada biti bliže medalji, ali Srbi su im došli glave kao i mnogim drugima.

5. ŠPANJOLSKA

ORTG: 110.1
DRTG: 83.4
NET +/-: 26.7
SOS +/-: 21.8

Igrali su na momente toliko uvjerljivo (tri lagane pobjede u grupi sve redom protiv kasnijih sudionika četvrtine finala) da se sudar protiv Amera činio ne realnim, već su se počele javljati teze, obzirom na ne baš uvjerljivo izdanje USA repke, kako u zadnju utakmicu ulaze možda čak i kao favorit. I onda se zalomi jedan loš dan u kojem na naplatu dođu svi upitnici koji ih prate zadnji niz godina (mlaki stručni stožer koji nije posložio nikakvu hijerarhiju u jednako mlakom napadu, nedostatak pravog lidera na vanjskim pozicijama koji je ključan u ovoj igri zatvorenih reketa gdje su centri isključivo finišeri posebice ako su, izuzevši Paua, ovoliko nespremni koliko su bili Marc i Serge). Kao što je vidljivo iz napadačkog učinka nisu se odvojili od pratnje, obrana je bila dominantna, ali jedna loša realizatorska večer bila im je suđena, povrataka Navarra i Paua u repku ipak nije mogao maskirati probleme viđene lani na Eurobasketu.

4. LITVA

ORTG: 106.2
DRTG: 99.4
NET +/-: 6.8
SOS +/-: 7.1

Obrana tradicionalno solidna, napad bez udarnog playa taman toliko dobar da se opet nađu u zoni medalje. Širina im je također tradicionalna snaga koja im dozvoljava igrati košarku s puno kontakta i velikom potrošnjom energije, ali čak je i u takvom kontekstu bilo jasno da je Valanciunas prvo ime i čovjek oko čijeg učinka se sve vrtilo i u obrani i u napadu. Iako su šuteri bili solidni cijeli turnir, osuđeni na borbu za treće mjesto zbog samovolje ždrijeba ipak nisu uspjeli doći do priželjkivane bronce preko obrane Francuza. Međutim, sama činjenica da su je umalo mogli imati oko vrata razlog je za palac gore - nisu igrali lijepo, ali su grizli i mljeli sve pred sobom pa gdje završe.

3. FRANCUSKA

ORTG: 107.2
DRTG: 100.7
NET +/-: 6.5
SOS +/-: 8.6

Nisu briljirali u ofenzivi, protiv nas je bilo očito kako se muče organizirati ozbiljan napad bez poštenih bekova, ali dubina opcija bila je presudna. Jednom bi proigrao Diot, jednom Huertel, jednom Fournier, a, ako bi baš svi stali, loptu bi uzeo pa iz pick igre napadao Batum - dobili su taman dovoljno od bekova da se kotrljaju. Obrana je bilo odlična, branili su trice van pameti s ovom dubinom rotacije na bokovima (poslije Amera imaju najveći broj NBA atleta, Španjolci imaju gomilu NBA igrača, ali ovi na vanjskim pozicijama su redom slabašni kada treba braniti) koja im je omogućavala često preuzimanje u obrani, ispod 25% su držali protivnike i nitko im nije ubacio ni prosječne turnirske postotke s perimetra (najbliži tome je bio Egipat, a to vam sve govori kako su pristupili toj tekmi, čak ni u Španjolci u onoj prvoj pobjedi od 20 razlike u skupini nisu ih izrešetali). U ovakvom stilu igre oduzeti većini ekipa prvo oružje nije mala stvar (protiv Španjolaca su dobili i Goberta koji je oduzeo sredinu i tada su stvarno izgledali impresivno), a za ostalo se pobrinulo srce prvaka - i kad nije išlo, nisu prestajali vjerovati, a to je u ovakvim dramama često presudno. A odigrali su ih masu, raspored je bio brutalan i time je bronca još sjajnija.

2. SRBIJA

ORTG: 111.9
DRTG: 109.5
NET +/-: 2.4
SOS +/-: 8.2

Kliknuli su u pravom trenutku, nakon početnih boljki u skupini djelovali su kao momčad kojoj je krajnji domet četvrtfinale (iako su izgubili čak tri utakmice u grupi, razina igre koju su prikazali apsolutno im je davala šansu protiv Grčke). Dapače, tenzije koje ih prate još od početka priprema naizgled su dobile nastavak i na prvenstvu, ali, nakon što su se stvari posložile, više nije bilo uzmaka. U tri utakmice, redom protiv Grčke, Brazila i Francuske, odigrali su tri najbolje napadačke utakmice na prvenstvu ne uzmemo li u obzir Amerikance i Španjolce (što je bilo više nego dovoljno da sakriju ne baš sjajnu igru u obrani). Đorđevićeva zarazna energija koju je s parketa prenio i na klupu od potencijalne smetnje postala je dodatni motiv, mlado i staro spojilo se u jedno, a onda je povrh svega Teodosić odigrao košarku života (u prvih 5 tekmi 52 poena, u tri nakon 60). U njemu su dobili svog Dragića, čovjek je napadao i napadao obrane dok ne bi pronašao rupu i dok su se protivnici snašli prednost je već bila izgrađena, a za ostalo bi se pobrinuli pouzdani Bjelica, šuter Marković (proradio kada je bilo najpotrebnije, kao i momčad uostalom) i posebice Bogdanović koji bi nastavio tamo gdje je stao Teodosić. S takvom dvojicom kreatora sve što je trebalo bilo je dijeliti loptu do igrača u najboljoj poziciji, a to su i radili. Visokima je preostalo samo trpati zicere, a to su Raduljica i Krstić (koji se također oporavio taman za drugi krug i odmah uskočio u ozbiljnu rolu) odradili sjajno, dobivši pri tome neočekivano žilavu podršku od graničnog hrvatskog nogometnog reprezentativca Kalinića koji je tako donio stabilnost i na pozicijama na kojima je bila upitna. Kad pogledaš kako je ova momčad rasla kroz turnir jasno ti je na kako tankim nogama je izgrađena ova medalja (pronaći minute za sve bez da se itko isključi iz projekta i onda još dočekati da svatko uđe u pravi ritam u pravom trenutku teško je izvesti i kada imate cijelu sezonu na raspolaganju, kamoli na jednom turniru, zbog čega sve pohvale idu na račun repke i njenog pristupa na svim razinama, od igrača do trenera). Ali, da je zaslužena, nema zbora - koš razlika nije briljantna, ali tek nakon što je provučemo kroz težinu rasporeda jasno je kako su dobri bili iako ih kontekst definitivno nije mazio (uvjerljivo najteži niz utakmica na prvenstvu).

1. USA

ORTG: 121.3
DRTG: 84.4
NET +/-: 36.9
SOS +/-: 34.2

Prosječna tekma na ovom turniru imala je oko 70-ak posjeda za svaku stranu, kad Ameri igraju to raste na preko 80. Drugim riječima, ubiju vas ritmom, stalnim traženjem tranzicije i presingom kojim dolaze do ukradenih lopti - kada jednom upadnete u taj žrvanj, nema te ekipe koja može pratiti tempo jer nitko osim njih nema takvu dubinu s toliko atleta na svim pozicijama koja im omogućuje da stalno tijekom 40 minuta dominiraju fizikalijama. Thibodeaov pristup je tako ipak donio ploda pa manjak ideje u napadu (čudne postave s manjkom šutera, previše pasivna Curryeva rola) nije naštetio. Ono što je šteta je da ih nismo gledali protiv Španjolaca, ali što je tu je - prošao je još jedan turnir na kojem čak i ovako sakata repka jasno daje do znanja ostatku svijeta da je košarka ipak njihov sport broj jedan kad je shvate ozbiljno, ma koliko mi šutjeli o tome. Kad pogledaš, rugamo se Egiptu i Koreji, a istovremeno smo svi mi upravo Egipat i Koreja naspram njima - nije ni čudo da prosječni ponosni mužjak radije gleda lokalni nogomet nego svjetsko prvenstvo. I sve to gaženje usprkos pravilima koja pogoduju FIBA momčadima (kraća trica i kraća utakmica, puno manje prostora u reketu zbog naguranih centara i istovremeno manje tolerancije kontakta kod sudaca - zamislite kakvi bi rezultati tek bili da se igra po njihovim pravilima).

Filed under: bball 21 Comments
2Sep/1425

BACK TO BACK TO BACK TO REALITY

Posted by Gee_Spot

Kako je kontekst čudna stvar. Kada su lani naši košarkaši otputovali u Sloveniju nitko od njih nije očekivao ništa, a isto raspoloženje je vladalo i nakon prve tri utakmice - poslije poraza od Španjolaca od 28 razlike, poslije izvlačenja od Gruzije u zadnjoj sekundi utakmice s jednim poenom prednosti (Gruzijac je fulao polaganje u našem klasično otvorenom reketu iako bi možda bolje bilo da je pucao tricu jer ni njih nismo branili tu večer) i poslije mučenja protiv Poljske čija dva i pol igrača smo lomili 40 minuta (uživo sam gledao tu tekmu i vrlo dobro se sjećam kako smo skoro prosuli kontroliranu utakmicu u samoj završnici jer se Gortatu na par minuta priljučio izvjesni bek Szubarga), kolektivno smo zaključili kako nas opet čeka novo košarkaško razočaranje. I onda se dogodilo ono što se dogodilo, uz puno sreće Hrvati su došli do polufinala i odjednom su porasla očekivanja, a samim time dolaze i puno žešće kritike naših nastupa na ovom novom turniru iako za tim nema potrebe - to je samo Hrvatska koja se ponaša kao Hrvatska.

Za dublju analizu i osvrte pričekajmo ipak veći uzorak utakmica - istina, ima se i sada o čemu pričati o Repešinim odlukama i izjavama, kao i o igri u napadu i obrani, ali, obzirom da je turnir tek počeo, ni kritiziranje ni euforija nemaju nikakvog smisla. Stoga ćemo dojmove i misli ostaviti za kasnije, sada se ipak treba posvetiti nečemu konkretnijem od čega možemo imati i nekakve koristi.

Naime, kako vizualni dojam o našoj igri nije bajan, bacio sam se malo na brojke kako bi pomoću njih ocjenio kakvu su stvarno razinu igre pružili Hrvati u prva tri kola. Najbolji način za steći dojam o učinku u napadu i obrani je izračunati napadački i obrambeni učinak po klasičnoj NBA formuli koju koristimo na blogu već godinama (broj poena kroz broj posjeda na 100 posjeda), a da bi stvari bile donekle realnije obzirom na mali uzorak izračunao sam i snagu rasporeda (koš razlika minus prosječna koš razlika protivnika).

Poanta je usporediti nastup Hrvatske s ostalim sličnim momčadima iz skupine B, ali prije svega A jer od križanja u sljedećoj rundi sve ovisi, hoćemo ili ispasti odmah u osmini ili se možda opet nekako prošvercati među 4.

Sve počinje iznova sutrašnjom utakmicom s Grčkom koja je ostavila odličan dojam do sada, ali koja je odigrala tri utakmice protiv 3 najslabije momčadi u skupini dok su naši ipak na tapetu imali Argentinu. S tim da ne treba zanemariti činjenicu da su Grci te tri utakmice dobili bez većih problema dok smo mi u dvije svoje "laganice" visili do samog kraja (jednom smo imali sreće, drugi put nismo). Sad, kad sam zadnji put provjerio, Grčka je također bila dio Balkana, ali to ih očito ne spriječava da odrade posao. Ali, nemojmo sada o tome nego ajmo na konkretne podatke - ovo su učinci u našoj grupi od najbolje momčadi do najgore.

1. GRČKA (ORTG: 113.6, DRTG: 92.9)

+15.1

Dakle, koš razlika gledajući učinak je sjajnih 20.7, a kada im uračunamo najlakši raspored u grupi (s tim da on nije toliko lagan koliko je npr. u skupini A s bezveznim Egiptom i slabašnim Iranom - Filipini su sa svojim presingom i run and gunom u stilu najboljih NCAA momčadi mučili sve od reda, Senegal je pokazao da osim fizikalija i atleticizma ima i nešto talenta s loptom, a Portoriko uvijek može bljesnuti napadački), ostaju na još uvijek pristojnih 15.1 koji su potvrda da su odradili posao na razini, ali i da će utakmice protiv Hrvatske i Argentine biti neizvjesne.

2. ARGENTINA (ORTG: 116.5, DRTG: 107.5)

+6.8

Scola i društvo su nevjerojatni, imaju bolji ofenzivni učinak od Španjolske, ali ujedno imaju i uvjerljivo najgoru obranu od svih momčadi kojima se smiješi osmina finala (čak su gori i od Senegala i Filipina na tom dijelu parketa, a jedna od te dvije momčadi sigurno neće dalje). Uglavnom, na toj strani su gori nego sam očekivao prije prvenstva što su Hrvati spremno iskoristili (Argentinci jedini imaju gori defanzivni rejting od nas među ovim pozitivnim ekipama), razlika im je solidnih 9, ali kada im uračunamo raspored to pada na 6.8. Što je ok, ali u ovom kontekstu ne donosi rezultat.

3. HRVATSKA (ORTG: 107.7, DRTG: 104.0)

+2.7

Klasika, uvijek smo teški prosjek čak i na ovako malom uzorku. Kažem, jedina utjeha nam može biti što smo počinjali turnire i gore, kao i što smo dobili Argentinu pa se ona teza o mentalitetu može prodati kao razlog (iako je to po meni samo razlog da se pita struku što se radi na pripremama i na treninzima). Obrana je jadna iz više razloga (manjak presinga na loptu, standardne slabosti u zaštiti reketa, slabašna klupa) o kojima ćemo više kasnije, a napad je pristojan, čak bi se usudio reći i dobar obzirom na nepostojanje ikakvog plana igre. Uglavnom, razlika na 100 posjeda je 3.7, s uračunatim rasporedom iznosi 2.7. Pobjeda nad Grčkom nam otvara prvo mjesto, poraz treće što uopće nije loše jer je najvažnije ne biti drugi i tako izbjeći Španjolce u četvrtfinalu (ne treba ni naglašavati da protiv njih nemamo nikakve šanse i da ćemo u tom slučaju opet izgubiti 30-ak razlike). S tim da, kako ćemo vidjeti kasnije, ni protiv jednog protivnika iz skupine A prolazak dalje neće biti lak.

4. FILIPINI (ORTG: 95.5, DRTG: 105.6)

-6.8

Raspored ih je gurnuo na poziciju više od Senegala jer su imali tri paklene utakmice i u sve tri su manje-više bili dosadni, što prevedeno znači da u slučaju ponavljanja slične razine igre imaju šanse i protiv Senegala i protiv Portorika.

5. SENEGAL (ORTG: 98.1, DRTG: 106.5)

-7.4

Bit će zanimljiva njihova utakmica protiv Filipina (i vizualno i rezultatski), tom pobjedom bi definitivno potvrdili solidnu igru i osigurali četvrto mjesto - čak i s uračunatim teškim rasporedom ostaju negativni, ali ovo uopće nije sramotan učinak. I to sve sa jednim bekom - što bi bila da imaju dva košarkaša koja znaju driblati?

6. PORTORIKO (ORTG: 98.2, DRTG: 113.6)

-8.3

Napad nije najgori u grupi, ali obrana je uvjerljivo najslabija, Filipini bi protiv njih trebali doći do povijesne pobjede na krilima presinga.

Bacimo sada pogled na skupinu A.

1. ŠPANJOLSKA (ORTG: 115.9, DRTG: 78.6)

+30.1

Imali su lagan raspored (dvije najteže utakmice izgleda čekaju ih u zadnja dva dana, Brazil je za sada najmanje pokazao od momčadi koje se bore za raspored od drugog do četvrtog mjesta iako su iščupali bitnu pobjedu protiv Francuza), ali svejedno je ovo impresivna brojka (37.3 im je koš razlika na 100 posjeda lopte). Napad je na razini više od lani, ali kod njih je i dalje ključna obrana, ovom učinku do sada nitko nije ni blizu u ovom dijelu ždrijeba. Ukratko, samo su potvrdili da idu do finala.

2. FRANCUSKA (ORTG: 107.2, DRTG: 90.9)

+13.3

Nabili su koš-razliku protiv Egipta, ali ne zaboravimo da su Srbija i Brazil dva itekako žilava protivnika. Uglavnom, potvrdili su očekivanja, napad bez Parkera nije sjajan, ali obrana je apsolutno spremna uništiti vas. Naletimo li na njih, bit će pravi podvig izvući se.

3. SRBIJA (ORTG: 110.5, DRTG: 97.1)

+7.8

Nisu klasa za medalju, to je očito i iz ovog učinka, ali imali su relativno sličan raspored Hrvatima i pokazali su slične probleme. Istina, njihove slabe ekipe nisu ni do koljena onima u našoj skupini i tu su nabili razliku (odradili su posao), ali utakmica protiv Francuza bila je na nož.

4. BRAZIL (ORTG: 94.8, DRTG: 94.6)

+1.2

Dobili su Iran i izgubili od Španjolaca u sličnom ritmu, ne igrajući baš sjajno, ali su se provukli protiv Francuza. Izgledaju po svemu kao idealan protivnik u osmini finala, napad im opasno šteka (mučili su se i protiv Egipta), iako i to može izgledati dobro kada nalete na našu obranu. Uglavnom, koga god da dobijemo u ovoj skupini neće biti lako jer su sve 4 momčadi žilave, a mi za sada baš i nismo pokazali previše u puno lakšoj grupi.

5. IRAN (ORTG: 81.1, DRTG: 110.2)

-24

I bez beka bi trebali dobiti Egipat čisto zato jer ovi nemaju ništa.

6. EGIPAT (ORTG: 74.2, DRTG: 117.5)

-36.6

Zar FIBA stvarno ne može naći bolji sistem za popuniti turnir od 24 momčadi?

Filed under: bball 25 Comments
28Aug/1412

WC 12-1

Posted by Gee_Spot

12. SRBIJA

Emir: Ne vjerujem im previše. Bilo je tu ozljeda, svađa s trenerima, a Teodosić i Krstić ulaze u prvenstvo nezaliječeni. Bogdan Bogdanović je car i bit će ga gušt gledati, Bjelica mi je drag igrač, a moram vidjeti kako se to Raduljica nametnuo kao glavni igrač pod košem. Ne vjerujem ni Đorđeviću, ako mu je igrač napravio na utakmici ono što je Micov napravio, onda je tu sigurno i ranije bilo neke napetosti, a takvo što se ne dopušta.

Frančeski: Previše ozljeda, previše načetih igrača, previše nepoznanica. Respektabilna momčad kada su zdravi. Sada nisu. Šteta. Unatoč svemu očekujem borbu za najboljih osam.

Kreha: Izbornik Đorđević je u pravu kad kaže da bi polufinale bilo ogroman uspjeh. S ozljedom Nedovića sve je ostalo na tercetu Teodosić-Krstić-Bogdanović s tim da su prva dva propustili dio priprema zbog ozljeda. Raduljica možda ugodno iznenadi. Da citiram izvore iz BG bliske sajtu: “Nikad slabiji!”.

Gee: Srbe ne treba podcijenjivati jer uvijek imaju dovoljno talenta za nadigravati se, ali ova selekcija ima upitnike u onim drugim, manje opipljivim stvarima, prije svega po pitanju kemije. Dolazi do smjene generacija i prije svega traži se nova kičma, a to nikada nije lagan proces, posebice s neiskusnim izbornikom kojem je, svoj karizmi usprkos, ovo ipak prvi ozbiljniji posao ovakve vrste (doduše, obzirom da je i jedan Ivković lani u Sloveniji imao probleme s nametanjem autoriteta, teško da Đorđević može imati goru situaciju u svlačionici iako ovaj incident na zadnjoj pripremnoj utakmici, kada je otjerao s klupe i praktički iz reprezentacije do tada bitnog člana rotacije Micova, jasno govori da će njima temperament uvijek biti ogroman problem, a njega nikada nije lako držati pod kontrolom kad imaš ovoliko kvazi-zvjezdica uokolo). Tu je i pitanje ozljeda. Za Nedovića više-manje jer je ionako višak pored Bogdanovića i Markovića, kamoli još i Teodosića, a igrati bez Savanovića su nažalost već i navikli plus to više nije isti onaj igrač u naponu snage kakav je bio 2011. u Litvi (barem imaju već spremnog logičnog nasljednika Bjelicu). Međutim, šteta je što ne mogu računati ni na mlade snage poput Mičića i Dangubića kojima je ovo mogla biti prilika da se dokažu.

Uglavnom, vrijeme Teodosića i Krstića lagano prolazi, a ovdje bi trebali iskoristiti priliku i napraviti tranziciju prema Bogdanoviću kao novom lideru. Novi član Clippersa, Raduljica, također bi trebao u ovakvom klimavom kontekstu dobiti više prilike od Krstića da pokaže što zna, a onda se opet javlja pitanje kako će dva veterana tolerirati promjene koje ih guraju na marginu, hoće li ih kao pravi suigrači podržavati ili će minirati cijelu priču iznutra? To je glavni razlog zbog kojega im ne vjerujem i zbog kojega među ovim ozbiljnim ekipama imaju najviše izgleda ponoviti scenarij koji se na Eurobasketu dogodio Turskoj.

11. ARGENTINA

Emir: Ovo je smiješno. Kada bi se nekim slučajem na parketu našla petorka Prigioni – Nocioni – Herrmann – Gutierezz – Scola, imali bi vjerojatno rekord od 175 kombiniranih godina na parketu. Nevjerojatno je da Argentinci nakon sve popularnosti koju je košarka imala zbog silnih uspjeha (naravno, ni blizu nogometa, ali ipak) nisu uspjeli stvoriti niti jednog mladog igrača. Imam osjećaj da će Scola imati dobro prvenstvo, ali Argentina i neće baš.

Frančeski: Ostarili su brate. Baš su ostarili. Argentinci trenutno izgledaju ko nekoć ponosni, razigrani, rastrčani psi koji su polako zašli u desetu godinu života i više im se ništa ne da osim ležati po kauču, žderati i maziti se. Možda zabljesnu na svjetskom i pokažu nešto od stare forme, ali nekako ne vjerujem u to. Završit će u gornjem domu samo radi besprijekornog pedigrea.

Kreha: Problemi sa korumpiranim savezom, nema Manua, godine, sve ih je nekako stislo. Nevjerovatno da ne mogu izbaciti iole dostojne nasljednike, osim ako to nije deminutivni play Campazzo.

Gee: Fascinantno je da i danas repku nose Scola, Prigioni i Nocioni, točnije da se tijekom zadnjih petnaestak godina od kada je ova generacija u akciji nije moglo stvoriti igrača koji im može pomoći. Plan da se dostojanstveno oproste od reprezentativne karijere načet je onog trena kada su Spursi zabranili Ginobiliu da riskira ozljedu (Delfino se već ranije povukao iz planova zbog rehabilitacije od ozljede stopala), a potpuno se srušio u svađama Scole i društva sa savezom.

Doduše, otpisao sam ih još 2012. pa su u Londonu nekako došli do polufinala, ali sada su dvije godine stariji i s više rupa na rosteru nego što ih ima u scenariju prosječnog holivudskog hita. Ne pada mi na pamet podcijenjivati njihov ponos, posebice jer Scola u ovoj konkurenciji i dalje može zabiti kad se sjeti, ali ne vidim rasplet u kojem preskaču Grčku i Hrvatsku, a ni onaj po kojem mogu dobiti drugoplasiranu momčad iz skupine A. Dapače, puno realnijom mi se čini mogućnost da ih Portoriko izrešeta i postavi na poziciju B4 (šahovski komentar!) pa da se onda zauvijek s njima pozdravimo protiv Španjolaca.

10. BRAZIL

Emir: Drago mi je da su Brazil i Argentina na kraju zauzeli mjesto jedni do drugih. Brazil ima sjajnu centarsku liniju, Huertas i Barbosa, ako ovaj drugi bude zdrav, mogu razbiti svaku momčad, a ni Marquinos nije loš igrač. No, nakon toga je prazno. Nema rotacije, a u ovakvom zbijenom turniru rotacija je ključna. Pogotovo kada znamo da će se Varejao sigurno ozlijediti. Nije odavno.

Frančeski: Baš kao i kod Argentine većina Brazilaca nalazi se s krive strane tridesete. Još gore, kad ih pitam za zdravlje nešto ne izgledaju sretno. Imaju sjajnu visoku liniju, imaju solidne bekove, ali nekako im ne vjerujem.

Kreha: Visoka linija je odlična, ako je zdrava blizu je one Španjolske. Vanjska je solidna, vode je Huertas i ekstra motivirani Barbosa koji se u 32-oj godini bori za novi NBA ugovor. Šteta da nema Cabocla, nove akvizicije Raptorsa, koji sa svojih 2.10 zabija trice kao od šale.

Gee: Prije 2 godine u Londonu su imali sjajnu priliku doći do bronce i onda su poklekli u ključnom trenutku protiv Argentine iako su prije toga u skupini odigrali dvije vrhunske utakmice na nož protiv kasnijih srebrnih i brončanih (Španjolce su dobili, od Rusa izgubili u ljepotici prvenstva). Dvije godine su stariji, ali još nisu poput Argentinaca za otpad (jedna je stvar kada vam je prosjek starosti jezgre 35, a nešto sasvim drugo kada se radi o brojci 31) tako da godine nisu toliko dramatičan problem iako definitivno nisu u naponu snage kao što je bio slučaj u Londonu (koliko u naponu snage možete biti kada vam je dio jezgre uvijek ozljeđen). Problem je dubina klupe, posebice na vanjskim pozicijama, ali i tu ima nade - Raul Neto, zaboravljeni draft pick Jazza, je od olimpijskog turnira odradio dvije solidne sezone u španjolskoj ligi i on bi sada već trebao biti spreman malo ozbiljnije odmoriti Huertasa i Barbosu te donijeti dio onoga što pod košem s klupe daju Nene ili Varejao, ovisno o tome tko će startati uz neprikosnovenog Splittera.

Naravno, s njima je uvijek problem i forma jer su Barbosa, Nene i Varejao stalno usporeni nekakvim ozljedicama, ali, ako im se sve poklopi, nije isključeno da, u klanju koje će nastati u razigravanju između skupina A i B, prođu do polufinala. Obrana ne može biti nego solidna s ovoliko centara, a teško da će biti puno boljih košarkaških poslastica na prvenstvu od 2 na 2 akcija Barbose i Nenea. Bude li ih dovoljno, odnosno budu li konstantni na tom dijelu parketa, što nikada nije lako s ovoliko upitnika pored forme i rotacije, još nije kasno da okrune ovu generaciju medaljom.

9. SLOVENIJA

Emir: Svaka čast Dragiću, ali nije ovo Phoenix. Uh, da, pa ni Phoenix nije ušao u playoff iako su bili najljepša priča NBA sezone. Janezi neće biti najljepša priča SP-a, a neće ni postići neki uspjeh. A da Goranu nađemo neke hrvatske korijene? Dobro bi nam došao.

Frančeski: Goran Dragić je u životnoj formi. Pitanje je koliko je ostalo vatre u njemu nakon iscrpljujuće (emocionalno i fizički) NBA sezone. Bude li Dragić na svojoj NBA razini, Slovenci bi mogli biti jako dobri. Ima tu hrpetina solidnih igrača koje, vjerujem, svi dobro poznajete. Mene najviše zanima kako će odigrati Edo Murić koji je potiho odradio izvrsnu sezonu za Krku.

Kreha: Goran Dragić je za Sloveniju ono što je Parker za Francuze, 4x4 pogon za cijelu ekipu. Pošto je lik u životnoj formi zašto ne bi uz brata poveo ekipu do osam najboljih?

Gee: Nakon što je i u NBA potvrdio životnu formu, Slovenci ima još više da postanu Dragićev one man show, ma koliko se nemogućim činilo dići takvo stanje na još veću razinu nakon svega onoga što je radio lani na Eurobasketu. Međutim, jedan čovjek nije bio u stanju napraviti posao sam ni pred vlastitom publikom, a kamoli će to na turniru kojem su još pridodani SAD, Australija i Brazil kao ozbiljna konkurencija. Ima tu nešto šljakera i šutera, ali nitko nije u stanju povući i kreirati, tako da ne vidim načina na koji Slovenci mogu biti išta više osim prosječni. U lakšem su dijelu ždrijeba, ali čak i u njemu ih čeka utakmica protiv Turske ili Litve u četvrtfinalu u najboljem slučaju (u najgorem idu na SAD, jasno ako uopće prođu osminu finala). Da je kojim slučajem Lorbek tu, sigurno bi situacija bila povoljnija, ali nakon što je propustio SP u Turskoj i lanjski Eurobasket, Erazem je opet out. Nije više sila kao što je bio prije 3-4 godine, ali je i dalje drugi najbolji Slovenac koji se bavi košarkom i pravi je šteta što ga ni ovom prilikom nećemo gledati u akciji.

8. FRANCUSKA

Emir: Nema Parkera, nema uspjeha. Ozljedom De Cola još su oslabili na playu, a pod košem je Mahinmi iz nejasnih razloga u važnijoj ulozi od Goberta i Lauvergnea. Nikako se Francuze ne smije potpuno otpisati jer je i dalje to jaka momčad koja na svim pozicijama osim centarske ima dobre šutere, ali mislim da je četvrtfinale neki realan domet.

Frančeski: Francuzi dolaze na prvenstvo okljaštreni. Francuzi dolaze na prvenstvo bez Tonya Parkera, čovjeka koji je srce, duša i mozak ove ekipe. Ali, jebemu sveca, opet su to Francuzi. Čak i u ovom zombi izdanju trebali bi se boriti za medalju. Pod košem su jaki, skočni su, iskusni su i jako su brzi. Predvođeni Batumom i Diawom, uz dobru podršku igrača poput Heurtela, Goberta, Mahinmija, Lauvergnea i Diota, na kraju bi mogli uzeti broncu. Više od toga? Jok. Ali broncu? Oui.

Kreha: Za razliku od Eurobasketa pod košem su mesnatiji, ali nemaju Parkera koji je bio pogonsko gorivo ove ekipe i realno jedina ekstra klasa. Skauting report za Tonija je sigurno 30% deblji od onoga za Batuma, prvo imena ovog sastava. Svejedno Francuzi imaju iskustvo, fizikalije i talent. Kod visokih će bit zanimljivo gledati odličnog ex-Partizanovog skakača Lauvergnea te pratiti da li će Gobert nastaviti s dobrim igrama s ljetne lige u Vegasu kada je odlično zatvarao reket. Obojici je naravno uvjet da dobiju neku pristojnu minutažu. Diaw je uvijek atrakcija, projicirani starter Mahinmi nije. U vanjskoj liniji oči su uprte u to kako će zamijeniti ozljeđenog playa De Cola te da li Fournier može biti konstantno dobar kao što je povremeno znao dati naznake u Denveru. Usput ne bi trebali zaboraviti da nikad ne potcijenimo srce prvaka.

Gee: Parkerov izostanak postavlja im očite limite (čitaj: iz momčadi koja se bori za medalju postaju tek jedni od onih koji je sanjaju), ali udarac je i izostanak Ajince čija sjajna igra u obrani je bila ključna u lovu na zlato prošle godine u Sloveniji, a otpao je i svestrani De Colo koji je uvijek mogao pokrpati rupe na vanjskim pozicijama i u kreaciji. Mahinmi nije u stanju zabiti 4-5 zicera i gađati slobodna sa 70%, a bez tog ispušnog ventila u sredini kojega im je donosio Ajinca i napad Francuske bi mogao biti zgusnutiji nego što priželjkuju. Gobert definitivno još nije spreman za svjetla reflektora tako da će Diaw i Batum nositi puno veći teret nego su navikli u reprezentaciji, ali i uopće (to obično rezultira padom efikasnosti jer nisu u stanju jednako učinkovito pratiti povećani volumen). Izostanak De Cola mogao bi teoretski pokriti Fournier, Mahinmi neće dozvoliti da se obrana sredine raspadne, ali uvijek se vraćamo na početak i činjenicu da Diot, usprkos svim tricama koje ubaci, nije Parker (Batum će vjerojatno voditi više brige o lopti dok će se on posvetiti spot up igri). Bez 3 od 5 ključnih igrača u lanjskom lovu na vrh Eura barem će imati šanse promovirati mlade potencijalne nositelje budućnost, a uz Fourniera i Goberta u tu skupinu još računamo i Lauvergnea. Obzirom na to da se nalaze u težem dijelu ždrijeba, ne treba čuditi ni ako ispadnu već u osmini finala.

7. AUSTRALIJA

Emir: Dark horse turnira, momčad koju će biti gušt gledati. Mogu daleko, a budućnost je tek pred njima. Ovu generaciju ćemo pratiti godinama.

Frančeski: Australci bi mogli iznenaditi mnoge. Kvartet koji će od sljedeće sezone igrati u NBA-u je poprilično impresivan na ovoj razini, naročito dvojac Dellavedova - Exum koji bi trebao dirigirati ultrabrzim, tranzicijskim napadom. Šteta što nema Pattya Millsa koji se ozljedio, inače bi se Australci mogli naći još koje mjesto više. Za par bi se godina, kada im se pridruži Ben Simmons koji se sprema započeti svoju NCAA karijeru, ova repka mogla natjecati za medalju. Talent je tu, samo ga treba uigrati.

Kreha: Da li su oziji nova Argentina? Fali im zbog ozljede Patty Mills, a velika je šteta što ne vode ljevorukog ultratalentiranog point forwarda Ben Simmonsa (od 2015. će igrati za LSU). Ipak ekipa u kojoj su dva NBA rotacijska igrača, sjajni Dellavedova i solidni Baynes, izuzetno zanimljivi rookieji Exum i Bairstow, veterani poput Inglesa i Newleya te šuter Brock Motum, ulijeva respekt. Prema izvještajima i snimkama s pripremnih utakmica dosta polažu na tranziciju te brzo kruženje lopte u napadu. U ovom trenutku vjerovatno nisu spremni za veliki rezultat, ali ovaj bazen talenta vrijedi pratiti. Dodatni plus je pomoćni trener, legendarni Luc Longley.

Gee: Konačno su uspijeli skupiti sve što su mogli i zato je prava tragedija što nemaju i Millsa jer bi s njim u postavi bili odmah iza Amera i Španaca. Dellavedova i Ingles su stabilni vanjski igrači koji im garantiraju relativno miran put kroz turnir, ali ni jedan nije strijelac u rangu Millsa koji doslovno može sam riješiti utakmicu triple threat arsenalom kojim raspolaže. Ako ništa drugo, ovo im je prilika da testiraju Exuma i daju mu puno više minuta nego što bi ih bilo na raspolaganju da je tu Patty. Uglavnom, u ovom kontekstu, glavno oružje će im tako biti unutarnja linija koja je krcata. Veteran Andersen uvijek može pomoći igrom s viskog posta ako treba razbiti zonu, Baynes i Jawai su dobro poznati snagatori koji se mogu gurati u postu sa svima, ali od svih njih interesantniji (i možda već sada bolji) je mladi dvojac Bairstow-Motum. Rookie Bullsa možda je stilom igre smetlar koji uglavnom trpa zicere i kupi skokove u napadu, ali njegova kombinacija energije, atleticizma, meke ruke s vrha reketa i uopće osjećaja za igru čini ga iznadprosječnim talentom za takvu rolu.

Motum je rasturao na Washington Stateu, odradio solidnu sezonu u Bologni i onda je opet rasturao na ljetnoj ligi za Jazz (upravo je zaradio i poziv u trening kamp). Ako bi trebao istaknuti jednog igrača kao potencijalno uber-iznenađenje već na ovom turniru, to je on - njegova kombinacija šuta iz vana, visine i snage pod obručima, uz izuzetan osjećaj za skok u napadu, mogla bi mnogim protivnicima pokidati živce. Naravno, pitanje je koliko će uopće tko dobiti minuta u ovakvoj gužvi, ali za budućnost se klokani ne moraju brinuti - ova mlada jezgra još dugo će godina biti zajedno, a uskoro bi im trebali dodati i dva navodno vanserijska talenta - Simmonsa, kojega mnogi projiciraju kao prvi pick na draftu 2016. te Makera kojemu mnogi predviđaju sličnu sudbinu godinu kasnije. Nova velesila se rađa (ako ste se kladili da će to biti Kanada, moja sućut), Australija je potpuno luda za košarkom (popularnost NBA down under je nevjerojatna), a očito to ima i razloga biti. Trenutno njihova trka, snaga i šut možda nisu na nivou medalje, ali svakako ih treba gledati kad god uhvatite priliku.

6. TURSKA

Emir: Zašto Turska u polufinalu? Već ste me prozivali u komentarima, a i Komesario je preko mejla istaknuo da jedva čeka čuti zašto. Odgovor je sličan kao kod Grčke – sviđa mi se ova reprezentacija. Imaju solidan tandem na playu, odličnu unutrašnju liniju koja će zatvoriti reket i imenjaka mi Preldžića koji bi na neki način trebao biti glavni igrač. Znam, nemaju nikoga tko može zabijati izvana u serijama, ali zar sve reprezentacije osim SAD-a i Španjolaca nemaju bitne felere? Ako Turci budu drugi u skupini, izbjegavaju Amere do polufinala i trebaju dobiti jednu do dvije ozbiljne utakmice i mislim da bi to mogli učiniti. I da, drago mi je da je na SP-u i Osman, sjajan igrač koji je bio MVP U20 EP-a.

Frančeski: Turci su iznenadili mnoge kada uzeli srebro u Istanbulu. Od tada su još više napredovali, no ovaj put ne igraju pred svojim navijačima. Nemaju ekipu za medalju, ali imaju ekipu koja bi mogla zagorčati život favoritima. Svi osim Asika igraju u Turskoj, dobro se poznaju i bit će zajeban protivnik.

Kreha: Nakon što su mi se tri Turčina uspjela posvađati u svlačionici fantasy momčadi nimalo im ne vjerujem.

Gee: Riješili su se problematičnih veterana poput Hede, ali opasnost od eksplozije uvijek postoji kada gradiš momčad oko previše testosterona i premalo razuma. Asik je novi alfa mužjak u svlačionici, ali Asik nije čovjek koji može nositi napad, a uz to njegova igra u obrani u kontekstu FIBA košarke nije ništa posebno jer, ako nemaš centra koji može braniti pick igru kao što to može Omer, onda ga jednostavno parkiraš u reket i zatvoriš obruč i opet imaš solidnu obranu (jasno, ova logika vrijedi za sve osim za Repešu). Ukratko, on nije čovjek koji radi razliku, a nije da ih ima previše uokolo njega. Bekovi su ili prestari ili bolno prosječni za ozbiljniji rezultat, taj problem ih prati već neko vrijeme, a na krilima nema nikoga poput Ilyasove sposobnog povući (Ersan se nakon neugodnog iskustva u Sloveniji odlučio ovo ljeto odmoriti problematična stopala). Preldžić je solidan u roli sporednog kreatora, ali očito je kako su sve njihove nade usmjerene u dominantnu igru visokih pod košem (posebice u obrani) i duboku rotaciju na svim pozicijama (ako već nemaju klase, barem imaju topovskog mesa na bacanje). Imaju relativno lagan ždrijeb i to je jedini plus, međutim da su u A ili B skupini teško bi izbjegli epitet autsajdera. Ako ništa drugo, ovo je prilika da promoviraju nekog novog dobrog mladog igrača poput Aldemira, potencijalnog budućeg člana Sixersa koji se čini itekako spreman za ozbiljniju rolu u reprezentaciji, ili Osmana, osvajača Euro zlata dvije godine za redom u mladim kategorijama.

5. GRČKA

Emir: Sviđa mi se ova reprezentacija Grčke. Nema nekih veterana, ali ima Calathesa, Giannisa, Papanikolaua, Bourousisa i još dosta dragih mi igrača. Bit će to zanimljiva utakmica između nas i Grka za prvo mjesto u skupini.

Frančeski: Stare su to iskusnjare. I dalje imaju hrpu solidnih igrača kao što su Bourousis, Zisis, Slokas, Papanikolaou i Printezis, no pitanje je kako će sve to skupa izgledati pod Katsikarisovom izborničkom palicom. Posebno će biti zanimljivo gledati kako će se Giannis Antetokounmpo* uklopiti u ekipu. Neloša momčad skroz na skroz.

*Napisao sam mu ime bez kopipejsta i bez gledanja. Ponosan sam.

Kreha: Uvijek nezgodni, ne bi me iznenadilo da se ova iskusna ekipa nađe u gornjem domu. Radujem se Giannisovim dvokoracima.

Gee: Grci su u Sloveniji imali tri poprilična problema. Prvi je svakako bio epidemija ozljeda koja im je usred turnira usporila Spanoulisa i Papanikolaua. Drugi se nadovezuje na prvi, a taj je da su ipak pogriješili davši još jednom potpune ovlasti Spanoulisu koji, usprkos odličnom izdanju na Final Fouru prije Eurobasketa, nije jednostavno više bio klasa koja može sama dobiti utakmicu. Treći je pak bio potpuno pogubljeni trener Andrea Trincheri za kojega su iz nekog razloga Grci pomislili da bi ih mogao dovesti u red i da je dugoročno rješenje. S njim za kormilom nije se znalo tko pije, a tko plaća, a valjda goru obranu nisu igrali u zadnjih 20 godina (to kako su ih Finci izrešetali bilo je strašno, a nisu bolje prošli ni protiv Slovenije i Hrvatske). Dobar dio toga sada je iza njih - roster se čini spreman i zdrav, šerifa na parketu koji više šteti nego koristi i nije se u stanju pomiriti s prolaznošću vremena više nema, a taktika je u rukama provjerenog Katsikarisa čiji CV se nakon Trincherivog čini kao da ste Pepsija Božića zamijenili Larryem Brownom. Sredi li on obranu i prije svega odnose u repki, nema razloga da Grci ne iskoriste talent koji je i dalje top 8 u svako doba dana i noći.

Još jedan ključan moment će biti igra Calathesa koji se nameće kao novi lider, nakon početnog traženja u Memphisu pokazao se kao solidan igrač i njegovo samopouzdanje stečeno nakon NBA sezone i poprilično bitne role koju je odradio moglo bi vratiti Grčku na pravi put. Vodstvo na klupi i parketu su ključni elementi njihove priče, srede li to, ovo dalje bi trebalo funkcionirati samo od sebe. Šutera imaju više nego dovoljno, a i Papanikolau bi trebao napraviti dodatni individualni bljesak i iz sporednog pasivca postati nešto nalik Diamantidisu ove generacije, čovjek koji zaokružuje igru i daje joj završnu glazuru. Pod košem nemaju klase, ali imaju dovoljno iskustva da odrade turnir (Bourousis je uvijek ok ako ne tražiš previše od njega, a Koufos nažalost očito ne drži previše do svog grčkog podrijetla i radije se drži svoje rodne grude u Ohiou). Dodaj još i potencijalnu Giannisovu rolu s klupe i očito je da su solidni, sada je samo pitanje kako će to izgledati kad i ako sve klikne.

4. HRVATSKA

Emir: Imamo najboljeg europskog centra, ponajboljeg beka, najboljeg mladog igrača, 3-4 startera u bitnim europskim klubovima s važnim rolama, jednog šutera koji će probati i u NBA zaraditi kruh svojim tricama, još jednog mladog igrača koji bi mogao postati čudo neviđeno. Imamo rotaciju, imamo atmosferu nakon Slovenije, imamo sve što nam treba za pravi uspjeh. Možemo do polufinala, od svih reprezentacija u nekakvoj tranziciji izgledamo najbolje i nikakav domoljubni zanos nije postavljanje ih u krug osvajača medalja.

Ono čega je mene strah je Repeša. Njegove rotacije nikada nisam razumio, a na postavljenu obranu protivnika rijetko pozivamo dobre akcije, ako ih pozivamo uopće jer najčešće sve ovisi o individualnim kvalitetama igrača. Nejasno mi je i kako Hrvatska nikako ne može Tomića iskoristiti kao što ga koriste klubovi pa čovjeka redovno kritiziramo za njegove igre u reprezentaciji, a krivnja svakako nije samo na njemu.

Frančeski: Kako vjerovati nekom tko ti je sto puta pljunuo u oko? Tko ti je sto puta obećavao i ovo i ono samo da bi te na kraju razočarao? Koliko god se želio pridružiti ultraoptimističnim hr navijačima, nabiti rejbanke na oči, dignuti dva srednja prsta u zrak i zaurlati: "Puši mi ga svijete, idemo po medalju", nekako ne mogu. Čak je i ovo četvrto mjesto teški ultraoptimizam. Ne bi me začudilo da završimo na desetom.

Iskreno, imamo jako nepouzdanu i deficitarnu reprezentaciju. Imamo par sjajnih talenata, par jako solidnih igrača, ali opet smo nekako tanašni. Ante Tomić je vrhunski euro-centar, ali opet nema igrača koji će raditi za njega i opet će ga Repeša morati taktički žrtvovati. Tomić je bio jedan od naših najboljih igrača na prošlom Euru iako mu je statistički učinak bio mizeran, čisto zato jer je svojom igrom otvarao prostor za druge. Šteta što većina ljudi to ne vidi pa je Ante kritiziran i kritiziran i kritiziran, a tako će biti i ove godine. Šteta.

Srećom pa on više nije jedina međunarodna zvijezda koju imamo u ekipi. Bogdanović je u zadnjih par godina izrastao u odličnog igrača i trebao bi biti vođa ove ekipe. Damjan Rudež je odradio veličanstvenu polusezonu u Španjolskoj, stvarno je bilo šokantno gledati ga kako izrasta u pouzdanog snajperista u Zaragozi. No pravi razlog zašto se uopće veselim ovom prvenstvu, a ne grizem nokte i kolutam očima kao inače, je dvojac Šarić - Hezonja. Dario je konačno ušutkao većinu kritičara tijekom prošle sezone i pokazao da je, za momka od 20 godina, već sada velik igrač. Ali Hezonja... Hezonju još uvijek čekamo. Nadam se da će Repeša momku dati bar 20 minuta po utakmici, ipak je Mario naš najtalentiraniji igrač. Onih par utakmica na kraju sezone s Barcom bile su briljantne, njegova igra u tranziciji nema premca u Europi, a momak je gladan, gladan, gladan. Ničemu se ne veselim na sljedećem prvenstvu, čak ni povratku Derricka Rosea, koliko igri Marija Hezonje.

Ostatak repke nije na toj razini. Uobičajeni sumnjivci Žorić, Andrić i Markota dat će nam ono što nam uvijek daju na centarskoj liniji - nepouzdanost. Baš kao i plejevi na koje se čovjek jednostavno ne može osloniti (ako ne računate da se možete osloniti na to da će Ukić roknuti tri debilna šuta po utakmici). Ne vjerujem ni Repeši koji me razočarao više puta u životu i koji konstantno radi iste greške, bilo strateške (tvrda, fizička igra koja se zasniva na obrani kad imamo igrače kojima odgovara potpuno različit stil igre) bilo taktičke (hedžanje pikenrola s centrom koje otvara rupetine u reketu koje ne možemo pokriti jer smo prespori da se izrotiramo - na euru smo primali 10 komada na ovakve stvari po utakmici). Svejedno, nakon dugo godina veselim se nastupu Hrvatske na nekom velikom natjecanju. Nadam se da me neće totalno razočarati.

Kreha: Prošle godine smo odlično ukrižali glavu i talent, nema razloga da to ne ponovimo jer praktički šaljemo isti sastav slabiji za Draperovu obranu, ali jači za Air Hezonju te iskustvo velikog turnira za cijelu generaciju. Nemamo kvalitetu na playu niti imamo teškog centra. Gledajući mlađe kategorije, primjetno je da ćemo ovu rečenicu često ponavljati u budućnosti. Tomić opet nema razbijača da mu čuva leđa već on mora glumiti tu ulogu što mu u reprezentativnom dresu ne polazi za rukom jer je prvenstveno igrač finesse. To bi se moglo nadoknaditi stavljanjem Tomića u poziciju da razigrava i lakše finišira. Dok se to ne dogodi nećemo gledati njegova toliko prizivana Barca izdanja. Ono što nam svakako ide u prilog jest da ove navedene minuse možemo dobro zamaskirati. Solidno smo šuterski pokriveni, a izuzetno smo dugi na svim pozicijama (i ovu rečenicu ćemo često ponavljati i ubuduće) i te mismatche možemo koristiti nemilice, npr. Šarić licem, Bogdanović leđima košu. Po potrebi možemo na parket izvesti i cijelu petorku višu od 2 metra. Repeša vodi zanimljivu kombinaciju prokušanih igrača i onih koji tek dolaze. Glavnina momčadi je već dugo skupa, naučila je nositi se s pritiskom bitnih utakmica i to sve skupa daje razloga za priličan optimizam. Dočekali smo renesansu košarke!

Gee: Najveća greška koju čovjek može napraviti je povjerovati u to da vrag ne postoji. Hrvatska košarka se na sjajan način vratila na scenu uspjehom na Eurobasketu, ali, poistovjetiti to s garantiranim uspjehom i na ovom natjecanju, nije pametno. Hrvatska je u Sloveniji bila prosječna košarkaška repka (statistički 7. od 12. koje su prošle u drugu skupinu) koja je uz puno sreće (koja prati hrabre, a to su naši košarkaši i bili i zato im kapa do poda, međutim, nemojmo zaboraviti da su prve tri pobjede na turniru dobili s ukupno 7 razlike - kao da im se vratilo za sve ranije nesretne poraze - a uz to su turnir završili s mizernom koš razlikom od +4 koja jasno upozorava da baš i nisu neka klasa), kroz lakši ždrijeb i koristeći probleme protivnika s formom, ozljedama i uopće igrom, maksimizirala svoj tadašnji potencijal. Koji danas nije puno veći nego tada, štoviše dalo bi se pričati kako je moguć i određeni regres.

Najveći problem ove reprezentacije i dalje ostaje igra u obrani, točnije taj nesklad između forsiranja identiteta žestoke ekipe na tom dijelu parketa i stvarnosti koja je ipak bliža epitetima haklera. Repešino uporno forsiranje zonskog presinga dovodi do potrošnje energije i nepotrebno široke rotacije te manje minutaže bitnim igračima poput Tomića (u prosjeku je igrao 12 minuta manje od Bogdanovića, ali je svejedno ostvario daleko najbolji +/- učinak, s njim na parketu Hrvatska je bila bolja za 2.5 poena od protivnika, s Bogdanovićem tek za 0.7 poena). To agresivno rotiranje također otvara ogromne rupe u sredini koje obično donose poraz u gustim završnicama kada je zaustaviti protivnika možda i važnije nego zabiti. Stvar uvijek puca na istom momentu, posebice kod branjenja pick igre - izlaskom prvog visokoga izvan reketa na beka, njegovog igrača preuzima drugi visoki, a tu onda već na sljedećem rotiranju naš vanjski igrač kasni zatvoriti rupu u sredini. Ukratko, nitko ne pomaže pomagaču, a kako nemamo atlete koje mogu u dva koraka ispraviti propuste, ova obrana često izgleda potpuno promašena.

Nije problem samo u manjku lateralnog kretanja kod visokih, već i eksplozivnosti kod bočnih - Rudež izgleda kao trojka iz snova za Euro pojmove, Bogdanović kao dvojka, ali toliko su spori u reakcijama na perimetru da ih je nemoguće koristiti zajedno u tim rolama iako fizički tvore potencijalno dominantan swingmanski par u nekakvoj koncepciji zonske obrane (Rudež je tako idealan za rolu stretch četvorke, a tu već imamo takvu gužvu da za njega nema ni sekunde vremena, što znači da će opet morati glumiti da igra obranu na boku). Ono što je Repeša uspio postaviti na noge je presing na loptu - Ukić i Simon su trčali kao nikada u životu ganjajući bekove, ali i tu će ovom prilikom nedostajati ključni terijer, Draper, koji je energijom u obrani često bio pokretač odvajanja u situacijama kada bi se na parketu našao slabiji bekovski par protivnika. Lafayette je sličan igrač zadatka, ali dok ga ne vidim u ozbiljnoj akciji teško je reći kako može odraditi Draperovu rolu u defanzivi.

Uglavnom, Hrvatska obrana će i dalje ostati u najboljem slučaju prosječna, što i nije toliko loše kad ne bi imali izbornika koji se kune kako su agresivnost i važnost igre na tom dijelu parketa osnove njegove filozofije i čemu posvećuje najveći dio priprema i treninga. Što se napada tiče, u Sloveniji se poklopilo da je Bogdanović proigrao kao lider čime je otvorio gomilu prostora na perimetru za Simona i Rudeža, odnosno na vrhu posta za Tomića i Šarića, što su ovi maksimalno koristili. Međutim, ako Simon ne ponovi suludo učinkovitu igru i ako Tomić i dalje na parketu bude provodio tek malo više od pola utakmice, moglo bi biti problema održati čak i tu prosječnost. Naime, i u tom idealnom kontekstu bili smo tek osrednji, a dignuti se na razinu više s napadački limitiranim playevima (Lafayette je navodno nesebičan igrač koji je pod stare dane naučio igrati playmakera i zabiti tricu što ga čini definitivnim napretkom u odnosu na bacača cigli Drapera, ali Ukić je valjda najgori šuter na vanjskim pozicijama s tolikim ovlastima na turniru, puno opasniji za svoju momčad od Rubia koji ipak ima sugirače koji ga mogu sakriti) i pretjeranim miksanjem postava nije lako.

Simon će imati svojih minijatura, Rudež će zabiti svoje iz kuta, ali da se kotrljamo kao lani morat će (opet) igrati košarku života. Također, ne priključi se li Šarić približno volumenom Bogdanoviću i ne bude li Tomić dovoljno u utakmici, stvari bi se i na ovom dijelu parketa mogle zakočiti. Sada već svi znaju da je Bogdanović prva opcija i sigurno će ga drugačije braniti, posebice kada se bude spuštao u post, a tu Šarić mora biti spreman koristiti prostor. U principu, malo tko ima ovakvu mogućnost igrati s pet kreatora na pet pozicija i Repešina odgovornost leži upravo u tome da nađe dovoljno postava koje će maksimalno koristiti taj potencijal umjesto da ga guše (u Sloveniji mu je to donekle uspijevalo, ali, ponavljam, u Sloveniji nam je puno toga išlo od ruke i među onim stvarima na koje nemamo direktan utjecaj).

I tu se uvijek vraćamo na Tomića koji je valjda najkritiziraniji hrvatski košarkaš iako je iz aviona jasno da bez njega ova reprezentacija ne bi bila ni upola dobra kao što je s njim. Nije on genije ni u jednom segmentu igre, daleko od toga, ali čak i usprkos pogrešnoj ulozi koju ima u obrani uspijeva odraditi najbolji posao u zaštiti reketa (ako ga kritizirate pokušajte tek zamisliti kako bi to izgledalo bez njega u reketu i posebice skoku jer mi doslovno, usprkos dužini, prave petice nemamo, što je vjerojatno i glavni razlog zašto igramo tako malo zone i jedina stvar koja opravdava smjer koji forsira Repeša), dok u napadu sve puno bolje funkcionira kada je on na parketu i kada imaš tu dodatnu opciju koja može nešto zabiti, ali prije svega razigrati i s viskog posta pronaći bolju opciju u kutu ili na utrčavanju.

Uf, i tako sam se opet nepotrebno raspisao u situaciji u kojoj se ukratko može reći da Hrvatska ima dovoljno potencijala da se stabilizira među 8 i možda čak opet dođe do polufinala. U što ipak sumnjam jer je ždrijeb ovaj put puno teži nego lani i ima puno, previše, potencijalnih nagaznih mina (ona u osmini finala bi već mogla biti kobna), ali još uvijek smo u fazi kada je bitnije vidjeti neke pomake u igri nego sanjati rezultat (iako smatram da se i kiks može racionalno opravdati, obzirom na stanje ostalih reprezentacija eventualni ne-ulazak među 8 može se nazvati katastrofom, ponajviše zbog eventualnih posljedica nakon turnira po pitanju atmosfere unutar i izvan repke - znamo već kako impulzivno reagira javnost koja ima više gena za rakiju nego za knjigu). Promocija Šarića i Hezonje u nositelja u slučaju prvog, odnosno igrača rotacije u slučaju drugog, bila bi sjajna stvar ravna medalji, a i pomak iz prosječnosti u barem jednoj fazi igre dobro bi došao (za obranu sumnjam, ali napadu nedostaju samo konstanta i disciplina). Do tada smo, svoj širini i dobroj atmosferi usprkos, tek jedni od "ostalih" i glavni adut nam nije toliko igra koliko činjenica da ti "ostali" imaju više problema i puno slabiju kemiju.

3. LITVA

Emir: Svi sve znamo. Do utorka i utakmice s Hrvatskom, Litva je svima bila u samom vrhu. Sada, kada je Kaineitis otpao, pale su i ambicije. Imaju i dalje Litvanci oružja, ali nedovoljno.

Frančeski: Nerviraju me europski treneri. Nerviraju me prije svega zbog načina na koji hendlaju svoje rotacije. Bože sačuvaj da neki igrač dobije više od 25 do 30 minuta na terenu, naročito u reprezentaciji. Treneri se nekad stvarno ponašaju kao da vode pionire u nekoj županijskoj ligi, kao da svakome treba dati šansu. U takvom ozračju događa vam se da apsolutne klase od igrača ne mogu razviti svoju igru do kraja jerbo jednostavno nemaju adekvatnu minutažu. Nadam se da je trener Litve Jonas Kazlauskas naučio lekciju s prošlog Eura i da će na ovom prvenstvu jašiti Valančiunasa i Kalnietisa dok ne izdahnu. Ovaj dvojac zaslužuje igrati 30+ minuta po utakmici jer su sile koje same mogu pogurati Litvu do medalje. Kalnietis je majstor organizacije igre, Valančiunas je tenk koji je kadar pregaziti sve centre na prvenstvu osim američkih i španskih. Nije da Litva ima samo njih dvojicu, tu su Lavrinoviči, Mačulius, Motiejunas, Pocius, Kuzminskas... Krcati su dobrim igračima, iskusnim igračima koji znaju igrati u sistemu. Litva je znala oscilirati u zadnjih 10 godina, ali od ove ekipe očekujem puno. Odnosno, očekivao sam dok se nije dogodilo ovo s Kalnietisom. Sada očekujem puno manje. Naravno, očito je da kako je ovih zadnjih par rečenica dodao Gira jer crticu o Litvi napisao sam puno ranije. Čak i ovu opasku na dodano piše Gira, iako to radi u prvom licu kako bi izgledalo da to radim ja. Evo, opet je to napravio.

Kreha: Fizički jaki i talentirani Litvanci su još jednom materijal za medalju. Odnosno, bili su to prije nego je idilu narušila zadnja pripremna tekma. Kleizin izostanak donio je svima na raspolaganje više lopti i boljih šuteva, ali problem je tko će se brinuti za njihovu raspodjelu sada kada nema Kalnietisa, vođe ove ekipe čije razigravanje je inače milina gledati. Valanciunas se nekako stidljivo nameće na košarkašku scenu te je možda ovaj turnir prilika da pokaže puni potencijal, ali ozljedom motora momčadi rekao bih da Litva otpada iz kruga potencijalnih osvajača medalje (na mojim rankingsima odmah pada na 9. mjesto). Tako smo izgubili jos jednog odličnog igrača i njegovu momčad u ulozi izazivača. FIBA WC je jos jednom opravdao skraćenicu, ovaj put nažalost preko leđa vrijednih i talentiranih Litvanaca.

Gee: Do ove nesretne ozljede Kalnietisa izdvajali su se kvalitetom iz ove skupine osrednjih koja se nada brončanoj medalji, sada su pak puno bliže toj kategoriji "ostali" nego bronci. Inače nisam godinama vjerovao njihovim bekovima, ali, Litvanci k'o Litvanci, strpljivim radom i rijetko viđenom konstantom su iz spomenutog Kalnietisa, Pociusa i Seibutisa stvorili solidnu vanjsku liniju koja je, iako talentom inferiorna onim generacijama Marčulionisa, Macijauskasa i Šiškauskasa, odlično pratila ipak bolji dio njihove momčadi, a to je unutarnja linija. Problem je što uz spomenutu trojicu još nema spremnih nasljednika, a to znači da je svaki izostanak potencijalno bolan, a posebice u slučaju jedinog pravog playa kojega imaju na rosteru (Kleizino problematično koljeno nije ni upola takav udarac kao ova ozljeda ključne kosti jer je Kleizine poene moguće zamijeniti, dok drugih slashera nema). Obrana će s Valanciunasom ostati solidna, čak i elitna obzirom na uigranost sistema koju imaju i na kojoj rade u svim fazama razvoja igrača, ali da bi napad funkcionirao trebat će ogroman doprinos novih snaga. S tim da, čak ako Motiejunas i Valanciunas budu spremni nositi teret u sredini, pitanje je tko će ih razigravati, odnosno kako igru postaviti u ovako kratkom roku da su oni ti koji bacaju lopte prema vani umjesto obrnuto. Imaju lakši ždrijeb i puno više vremena da pronađu rješenja, ali, taj krhki balans koji su gradili godinama i koji ih je izdvajao lani u Sloveniji kao klasu za sebe, sada je nepovratno narušen. Što je, ako ništa drugo, dobra vijest za Hrvatsku i slične kvazi-izazivače.

2. ŠPANJOLSKA

Emir: Idealan scenarij za odlazak sa scene jednog dijela ove reprezentacije bilo bi svjetsko zlato na domaćem terenu. No, morat će se zadovoljiti i utješnom nagradom, a sve ispod srebra bi bila sramota za ovu momčad na ovakvom prvenstvu. Pokriveni na svim pozicijama, imaju vjerojatno i najjaču rotaciju pod košem, a publika će ih nositi cijelo vrijeme. Taman za srebro.

Frančeski: Da sam jedan od ljudi koji vjeruju u teorije zavjere* ozbiljno bi zabrijao da je FIBA ovaj put namjestila medalju Španjolcima. Em su domaćini, em ne mogu igrati s Amerima sve do finala, em su kompletni za razliku od svojih najvećih rivala. Ne osvoje li makar srebro bit će gadnog belaja na jugozapadu drage nam Europe.

*Zašto svi sajtovi teoretičara zavjere izgledaju k'o da su napravljeni na Geocitiesu prije 15 godina? Šta nitko od te ekipe nije mogao platiti 200 dolara i završiti tečaj za web dizajn? Hm. Možda postoji zavjera web dizajnera protiv teoretičara zavjere.

Španjolci imaju izuzetnu individualnu kvalitetu i na bekovskoj osovini i pod košem, i brutalno su duboki. Ispod obruča* samo ih Ameri i eventualno Litvanci mogu usporiti, ali ne i zaustaviti. Marc i Serge spadaju među 25 najboljih NBA igrača trenutno, a ni stariji brat Gasol još nije za staro gvožđe. Kad im još dodaš iskusnjaru Felipea Reyesa možeš komotno reći kako Španjolska ima najbolju rotaciju visokih na turniru. Bekovska osovina je također impresivna i jako ujednačena individualnom kvalitetom - Rudy, Rodriguez, Navarro, Calderon, Rubio i Llull redom mogu startati u početnoj petorci. Osim dubine i individualne kvalitete Španjolci imaju još jednu veliku prednost na koju ekipe poput SAD-a ne mogu računati - iskustvo i uigranost. Ovi likovi španaju već godinama zajedno, osvojili su hrpetinu medalja i poznaju se u dušu. Ne bi me začudilo da se na kraju kite okite zlatom, ali Ameri su ipak Ameri. Srebro moraju osvojiti.

*He he.

Kreha: Kod njih se sve zna, domaćin ima uigran sastav već godinama, nemaju bitnijih ozljeda ni otkaza, a sve osim finala s Amerima je neuspjeh. Sve počinje i završava s fantastičnim Marc Gasolom kojem Lillard i Korver mogu zahvaliti što neće vidjeti Španjolsku. U Ibaki imaju dodatnu visoku opciju i jedinog igrača koji može zaustaviti Unibrowa. Vani imaju hrpu playeva i Rudyja. Nadam se da se nećemo susresti s njima već u osmini finala jer bi to bio peh i teško dohvatljiva utakmica.

Gee: Domaćini na zadnja dva turnira pokazuju znakove ozbiljnog pada i taj proces je u ovoj fazi nezaustavljiv. Dok imaju Gasola u ovoj FIBA košarci koja dozvoljava sidruna u sredini imat će elitnu obranu na koju se uvijek mogu osloniti, a ta obrana će ovom prilikom dodatkom Ibake biti još bolja - ako Gasol i naleti na matchup koji će od njega zahtijevati više koncentracije na individualni dvoboj od čuvanja reketa, Ibaka će iz pozadini zatvarati sve rupe. Povratak starijega Gasola da i ne spominjem - postave s njim uz brata možda neće biti toliko dominantne defanzivno, ali će svakako zatvaranjem reketa i kontrolom skoka biti iznadprosječne, o napadačkim opcijama da ne pričamo. S ovakvom rotacijom pod košem bekovi su im slobodni igrati presing kako i kada žele, a tu su Rubio i Llull dokazane klase na ovoj razini.

Međutim, napad, napad jednostavno nema dovoljno rješenja da se suprostavi Amerima čak i kad su ovako kompletni. Motor prema naprijed sve više šteka kako Calderon i Pau stare, a sumnjivi stručni štab (Orenga!) se muči posložiti igru kroz Marca u suženom prostoru FIBA terena koji olakšava udvajanja i utrajanja. Uostalom, dokle je to došlo dalo se najbolje vidjeti lani u Sloveniji kada je stvar u svoje ruke uzimao Rodriguez, solidan i atraktivan igrač, ali daleko od klase potrebne da nosi vrhunsku navalu. Koliko god to blesavo zvučalo, povratak Navarra nakon godine pauze u ovom kontekstu nije samo romantičan kao prilika da se legendarni šuter oprosti od velike scene, već je postao nužnost - njegovi šutevi preko ruke bit će oružje na vanjskim pozicijama koje su krcate osrednjim haklerima poput Llulla ili Rudya, redom igračima koji svi igraju sličnim stilom s loptom u rukama, ali niti su pretjerano učinkoviti, niti biraju prava rješenja kada je najpotrebnije.

Problem je i što Rubio u ovoj momčadi danas gotovo da nema rolu osim obrambene - njegove kontre su sjajne, ali u postavljenim napadima njegove cigle vuku ionako usporen napad dodatno prema dolje (ironično ili ne, njemu definitivno više odgovaraju otvorena prostranstva NBA košarke). Ukratko, koliko god Španjolci na papiru skupili najbolju moguću postavu, ne ponese li veterane poput Paua, Calderona i Navarra domaći parket i ne budu li ubacivali šuteve s poludistance i trice suludim postotkom, teško ih je zamisliti kako zabijaju više od Amerikanaca, bez obzira koliko se trudili tu utakmicu odvući u blato.

1. SAD

Emir: Mogu se raditi analize jesu li Amerikanci ranjiviji jer im ne igra niti jedan superstar, ali jedno je neminovno – riječ je o najboljoj momčadi turnira koja mora osvojiti zlato. Nakon što su otpali Durant i George, Coach K je krenuo u pomalo kalkulantsko slaganje rostera pa ga je nakrcao visokim igračima kako bi bio siguran da ga Španjolci neće iznenaditi pod košem. U stvari, više bi se moglo raspravljati o samom rosteru, a ne o rezultatu koji će Amerikanci ostvariti. Vjerojatno svatko ima neku svoju ideju, a ja bih osobno Plumleeja i DeRozana ostavio doma, a u Španjolsku poveo Korvera i Lillarda. Visokih ima dovoljno, DeRozan vjerojatno neće imati nikakvu ulogu ovdje, a s druge strane Korvera bih vodio jer šutera nikada nije dosta, a Lillarda kao nekog osigurača u slučaju, ne daj Bože – ali stvarno ne daj - neke Roseove ozljede ili iscrpljenosti.

Frančeski: Baš su šašavi ti Ameri. Nikako da se dogovore znače li im išta međunarodna košarkaška natjecanja. Trenutni konsenzus među basketarskim pukom (konsenzus koji se mijenja svako malo) je kako su Olimpijske igre bitna stvar dok je Svjecko petparačko natjecanje na koje bi možda bilo bolje poslati sveučilištarce kako se velike NBA zvijezde ne bi ozljedile. Stoga ne čudi kako je veliki broj igrača koji nose svoje momčadi otkantao reprezentaciju i posvetio se lješkarenju na suncu, izlascima i svemu ostalom što vole mladi. Prava je šteta što Bruno Kovačević ne vodi ESPN-ove vijesti da im očita lekciju o domoljublju.

Enivejz, Ameri odlaze u Španjolsku bez svojih najboljih igrača, ali opet odlaze s više no respektabilnom reprezentacijom. Izbornik Mike Krzsyjofzwuiwhzezswski* povukao je nekoliko slabih poteza, od kojih je najgori isključivanje svog najboljeg tricaša i redovitog pobjednika Ashton Kutcher look-alike natječaja Kylea Korvera koji bi uživao u bušenju protivničkih mrežica s kraćih euro - distanci. Ameri se očito boje Španjolske (koja im, realno gledajući, jedina može oteti zlato) pa su poveli Masona Plumleeja i Andrea Drummonda kako bi imali širi izbor igrača koji se mogu nositi s Ibakom i braćom Gasol. Ali zašto? Čemu brate Krzyzewski? Igraj small ball, buši ih s distance, pa nek te pokriju ako mogu. Curry, Harden, Thompson a možda i Rose dovoljni su da organziraju kvalitetnu slash and kick igru, a Boogie Cousins i budući NBA MVP Anthony Davis, sasvim su dovoljni da drže sredinu i u napadu i u obrani. Ili, ako su već odlučili imati široku paletu visokih proizvoda, mogli su ubaciti Korvera umjesto Rudya Gaya ili DeMara DeRozana koji jesu bolji igrači od njega, ali čija se mid-range igra nikako ne uklapa u FIBA basketarenje.

*Ispričavam se zbog ove jako loše pošalice na račun teško izgovorljivog imena američke trenerske legende. Inače, za vas koji ne pratite NCAA njegovo prezime se izgovara Šiševski.

No na kraju pitanje je da li je to uopće bitno. Ameri imaju individualnu kvalitetu i trebao bi se dogoditi niz suludih katastrofa (Boogie uhapšen zbog šaketanja u diskoteci Lloret Del Mara, Drummond i Manimal uhapšeni zbog duvanja usred Barcelone, eksplozija Roseovih koljena, Harden lišen svih svojih moći nakon što mu estonska prostitutka, po nalogu španskog basketarskog saveza, obrije bradurinu, Thompson i Curry skoče u more s litice vičući "Splash brothers forever" i polome se jer su krivo procijenili dubinu) da ne doguraju do finala. Španjolska ih može zveknuti, ali nekako sumnjam da će se to dogoditi.

Kreha: Ameri su neigranjem Durantu izgubili ne samo glavnog strijelca koji može zabiti bilo kada s bilo kojeg dijela terena i igrača koji omogućava small-ball bez gubitka kvalitete u obrani već su izgubili natprirodno talentiranog superstara na vrhuncu karijere koji je činio ovu reprezentaciju posebnom i praktički nepobjedivom. Na zadnjih x turnira su uvijek imali “nad-igrača” u vidu KD-a, LeBrona ili Kobea. Ova repka ga sada nema te je ideja oslanjati se na rotaciju od osam igrača koja će nositi glavni teret. Ovakva nenadana situacija je učinila ovaj sastav običnijim i ranjivijim. Ipak, ne vjerujem da ih netko može zaustaviti na putu do naslova jer pucaju od talenta gdje god pogledaš. Dodatna vrijednost jest da je većina igrača u takvom stadiju karijere da imaju štošta za dokazati. Ukratko, ova ekipa je gladna.

Dosadašnji Team USA je dosta aduta polagao na izuzetno atletske niže postave s puno šuterske moći koja ovaj put primjetno nedostaje. Realno jedini istinski dalekometni bombarderi na koje bi se kladio u ovoj ekipi su Harden i Splash brothers. Činjenica da su se nauštrb Lillarda ili Korvera poveli duo Plumlee-Drummond govori o respektu koji gaje prema braći Gasol, ali i o vjeri u najbolji šuterski par bekova u ligi. S ovim približavanjem konvencionalnijim postavama moguće je da će od početka projicirani startni centar Unibrow dio vremena provoditi na četvorci kako bi se otvorio prostor za Cousinsa na petici što bi ih učinilo ubojitim tandemom na oba kraja terena. U svakom slučaju duo Davis-DMC djeluje daleko opasnije od Farieda (projicirani starter uz Davisa) i Gaya na četvorci jer posljednja dvojica zapravo mijenjaju Duranta bez da donose išta od njegove igre.

Curry i Harden su nositelji igre na vanjskim pozicijama, a Klay Thompson, kao najbolji vanjski igrač u oba pravca bi trebao imati značajnu ulogu s klupe.

Pitanja je dosta, počevši od toga kako će se netko poput DeRozana prilagoditi euro košarci, reakcije Roseovih koljena na intenzitet turnirske igre, obrane na perimetru koja podsjeća na ona propusna vrata nekog saluna na divljema Zapadu (iako su se na priprema trudili biti barem dosadni) te općenito pitanje potrebe poduplavanja visokih Plumlee/Drummond nauštrb nekog drugog talenta.

Ono što fanatici već duže vrijeme znaju, a ostatak svijeta će uskoro saznati jest kako je Anthony Davis sljedeći superstar kalibra KD I LBJ. Fizički jači nego prošle sezone (ugodno je mišićima popunio prekrasno dizajnirani dres repke) Davis bi trebao biti nezaustavljiv na oba kraja parketa (preko ljeta vježbao šut iz driblinga i tricu) i potencijalno postati prvo ime turnira.

Gee: Ameri su ostali bez tri ključna igrača što nikada nije dobra stvar. Bez Duranta i Lovea ova momčad nema one ekstra talente koji su u stanju srušiti svaku obranu (Curry je ipak bek, a Davis je još uvijek klinac), a bez Georgea nemaju ni onog specijalca kojega možeš zalijepiti na ključnog protivničkog beka i tako ga izbaciti iz igre. Bez ove trojice neće biti lako ni ubijati konkurenciju kontrama i općenito atleticizmom i fizikalijama koje su im oduvijek najveći plus (iako je tu Davis sposoban iskočiti kao pokretač), međutim i bez ekstra-turbo razlike u talentu ovo je i dalje reprezenatcija broj 1 na papiru. Curry će uživati u ovoj kratkoj trici i Ameri će i dalje imati dominantan napad, ali očito i sami smatraju kako on neće biti toliko dominantan da se prošetaju do zlata (na prethodnom prvenstvu u Turskoj imali su tek 8 poena bolji napad od Španjolaca, u Londonu su pak bili bolji za 34 poena u prosjeku, a ovdje će biti puno bliže ovoj prvoj brojci iako ne treba zanemariti činjenicu da se od Turske trica pomakla i da se reket raširio što je svakako igru učinilo bližom NBA iskustvu).

Zato je i bilo toliko zanimljivo njihovo rezanje rostera i izbor ekipe koju će voditi na prvenstvo - očito su odlučili da je utakmica protiv Španjolske u finalu ključna i sve su podredili tome, odlučivši se za gomilu visokih tijela kako bi imali dovoljno opcija u utakmici u kojoj će ih Španjolci pokušati udaviti. Taj, u nedostatku bolje riječi, strah od domaćina zasigurno ne bi bio ovako izražen da mogu računati na barem Duranta koji bi se poigrao čak i s obranom Španjolske. Uglavnom, bit će interesantno vidjeti kako će ovo posložiti i neće li požaliti što su se odrekli tolikog broja šutera da bi imali Gaya i DeRozana za obrambene zadaće (stvarno mislim da se ovdje moralo naći mjesta za Korvera i Lillarda, a možda i Parsonsa, ali potonji je ionako sam smanjio svoje šanse kada se zakačio s Hardenom preko twittera), a ono na što moram upozoriti je činjenica da ova ekipa pod Krzyzewskim još nije odigrala poštenu obranu na ovim reprezentativnim natjecanjima (a nije da se moraš truditi previše u obrani kada realiziraš sa 60% iz igre i zabiješ u tri četvrtine koliko protivnik u četiri).

I na tom detalju su Ameri pokazali koliko ozbiljno razmišljaju o ovim stvarima. Znači, iako su zabijali 30-ak poena više na prošlom natjecanju, njihov obrambeni pristup je bio takav (na loptu su još nekako i igrali, ali rotiranje je bilo prisutno samo kada bi trener radio izmjene) da su nakon Londona odmah angažirali Thibodeaua koji je valjda tijekom ove dvije godine i dva kampa uspio usaditi sjeme kvalitete i u taj dio igre. Zanimljivo, Boeheim je i dalje ostao uz prijatelja Krzyzewskog tako da je očito kako ovaj put Ameri imaju dva najbolja asistenta od kada su pokrenuli program, jednoga koji zna kako napasti zonu i drugoga koji zna kako se braniti protiv svega, vjerojatno i protiv invazije iz svemira. I tu ću sada, iako bi poželjno bilo stati, iskoristiti činjenicu da nemam urednika i nastaviti baljezgati o Šiševskom. Coach K. je igrom slučaja dobio u ruke program u trenutku kada je Colangelo nakon godina muke uspio uvjeriti najbolje igrače i NBA ligu da im je svima u interesu da se odazovu pozivu u repku pa je tako, slično kao i na Dukeu, postao zaštitno lice reprezentacije iako se samo našao u pravo vrijeme na pravom mjestu - praktički je izabran zato što nema neprijatelja ni osobnosti, nije nikome prijetnja i uz sve to bogat je kao većina igrača što je rijetko slučaj s NBA trenerima.

Da se razumijemo, izuzetno poštujem njegovu sposobnost da drži na okupu ovakav projekt, njegove vrline političara i motivatora nisu upitne, ali tko će ga se ikada sjetiti po nekoj taktičkoj inovaciji ili košarkaškoj filozofiji? Duke već godina nije imao poštenu obranu kako treneri postaju sve inovativniji i kako se čak i takav tupperware sistem poput NCAA otvara NBA utjecajima, kvragu imali su skoro više šokantnih poraza u turniru nego Final Four nastupa, a repka pod njim pošteni defanzivni sistem nije imala nikada. Dakle, pokaže li napad slabosti, odnosno ne bude li dominantan kao što su nas navikli od 2008. kada su krenuli u obnovu kulta, onda će trebati pokazati nešto i u obrani i zato su tu visoki i Thibo. Što je ok. Međutim, podsjetimo se kako je, zadnji put kada se nešto poput sistemskog igranja obrane tražilo od njih, Mike K. također bio na klupi kao lider novog projekta, dakle bilo je to prvenstvo u Japanu na kojem su ih Grci ubili pick & rollom kao malu djecu dok su, tada još i stvarno u infantilnoj fazi karijere, Howard, Bosh, Carmelo i LeBron gledali koji se to vrag događa oko njih.

Ova ekipa ima sličan takav "potencijal" teleta koje zuri u šarena vrata zbog neiskustva unutarnje linije, ali njihova je sreća što su ovom prilikom svjesni i pipremljeni na takav mogući razvoj situacije, a uz to i nema momčadi trenutka, u naponu snage, kao što je tada bila Grčka. Španjolci će trebati čudo (ili barem vremenski stroj) da na trenutka postanu takvi, ali, hej, čuda se znaju dogoditi s vremena na vrijeme (da Durant nije odlučio kako je novi ugovor za tenisice važniji od maltretiranja na WC-u, ne bi imali ni to). Opis u jednoj rečenici koju nisam u stanju napisati čak ni dok žena viče na mene, a djeca mi jašu po vratu - Španjolci će s Gasolom u sredini i FIBA pravilima podići zid koji je dovoljan barem za srebro, a Curry bi sa ovom tricom na 6.75 trebao taj bedem razbiti i doći do zlata bez da Cousins, Davis i Drummond moraju nositi preveliki teret u pozadini (ako ništa drugo, vrijeme s Thibodeauom bit će dobro za njihov napredak na tom dijelu parketa, s tim da bi Drummond naknadnim priključenjem Van Gundyu ovo iskustvo mogao pretvoriti u značajan napredak već iduće sezone - možda nam se pred očima rađa budući obrambeni igrač godine - dok Davis ipak neće biti te sreće jer ga doma i dalje čeka Monty, nažalost ne od Zotta). Bude li njihov doprinos u defanzivi nužan, dakle ako Pau i društvo nošeni publikom pronađu dobar dio starog napadačkog šarma i dožive unutar-van san-epifaniju, onda ćemo vidjeti koliko je stvarno dobro promišljena ova možda i zadnja USA ekspedicija na WC s NBA blagoslovom.

Filed under: bball 12 Comments
26Aug/147

WC 24-13

Posted by Gee_Spot

23. EGIPAT/KOREJA

Emir: Eh da barem Assem Marei nije ozlijeđen pa da mogu napisati da Egipat ima jednog (polu)ozbiljnog igrača. Ali jebiga. Ova Koreja je bolja od sjevernih susjeda. Poprilično.

Frančeski: Što se Egipta tiče, ako zaigraju s dva krokodila na bekovima, dvije animirane mumije na krilima i Anubisom pod košem imaju nekakve šanse. Bez toga im se ne piše dobro. Koreja? Gledam ova imena na popisu i ništa mi ne znače. Evo im 22. mjesto na mojoj listi, pa nek se misle.

Kreha: Jel Egipćani dolaze po azil ili nešto? Vezano uz Koreju - frend Marko, strastveni košarkaš, je proveo nekoliko tjedana tamo i nije imao prilike ni s kim odigrati basket unatoč upornim odlascima na terene. Time su zaslužili zadnje mjesto.

Gee: O Egiptu sve govori podatak da su lani na prvenstvu Afrike imali negativan score (3 poraza i 4 pobjede), ali su svejedno, zbog suludog sistema natjecanja kakvog može odobriti samo FIBA, došli do finala i ukupno drugog mjesta na turniru koje im je donijelo i plasman na WC (obožavam pisati ovaj akronim). Reći da su tu slučajno dakle uopće nije pretjerano. Što se Koreje tiče, Dvo Me-Trash i Ras Ponru-Ku nisu mogli nastupiti, ali zato su tu sva imena koja su bila ključna na azijskom prvenstvu. Kako se uglavnom radi o igračima debelo preko 30 godina, očito im ne nedostaje iskustva, a, začudo, imaju čak i 3-4 košarkaša iznad 2 metra. Formula za uspjeh? Bili su treći na Azijskom prvenstvu, ali važniji podatak od toga je da su u skupini dobili Kinu koja nikako da postavi nekakav ozbiljniji košarkaški program na noge. Zbog svega ovoga možda ih pogledam jednom tijekom idućih dana ako do tada apsolviram šest epizoda druge sezone "The Bridge", druge nastavke Thora i Kapetana Amerike te ako se tekme ne budu poklapale s terminom šahovskog komentara na HRT 3 (apsolutno najbolje što se dogodilo na tom programu od njegove aktivacije iako ne kužim uopće kako se uklapa u koncept - ako isti uopće postoji - osim kao također nekakva retro spika).

22. ANGOLA

Emir: Na svim su svjetskim prvenstvima, tu i tamo i pobjede nekoga, a i dalje se nitko ne sjeća nikoga osim Almeide koji će i s 36 godina igrati ovdje.

Frančeski: Dobro da znam di je Angola, a kamoli da znam kako igraju. Osvojili su zlato na Afričkom prvenstvu pa su zato ispred Egipta.

Kreha: Sve što znam o njihovoj košarci je ona stara Barkleyeva anegdota s kopljem. Nedvojbeno simpatični, zasigurno prolaznici.

Gee: Sinonim za Afričku košarku već desetljećima, skupili su 12, što OI što SP nastupa, od kada su prije 35 godina postali članica FIBA mafije. I tijekom cijelog tog perioda nisu imali značajnijeg uspjeha (ako ne računamo da su jednom završili ispred Srbije kada su ovi doživjeli jedan od tradicionalnih mentalnih slomova) i nisu uspjeli izbaciti boljeg košarkaša od Jean Jaquesa (i u ovom sastavu repke svi su lokalci) kojega se sjećaju valjda samo najzadrtiji fanovi igre stariji od 30 (i koji uz to čuvaju u garaži sve stare brojeve "Košarke"). Ako ništa drugo, zaslužuju neko priznanje za upornost.

21. IRAN

Emir: Iran je trenutno najbolja azijska momčad. Osobno ih vidim malo više od ovog ukupnog plasmana, a glavni je razlog što, za ovo društvo u donjem domu, imaju dva solidna igrača – Hadadi i Kazemi će odraditi svoj posao ispod koša. Bit će to dovoljno da ostvare jednu pobjedu u skupini, a više od toga valjda i ne traže.

Frančeski: Kad Haddadi poludi svi su najebali. Dobro, nisu.

Sickre: Informacije o ovoj ekipi su prilično škrte. Možda zato što se nema šta za reći? Haddadi?

Gee: Zadnjih desetak godina postali su sinonim za azijsku košarku, prije svega zbog stvarno dobrog centra Haddadia (potpuna dominacija na kontinentalnim turnirima) koji je 5 sezona čekao ozbiljniju priliku u NBA, ne vidjevši nikada pravu šansu, ali pri tome uvijek igrajući solidno kada bi dobio minute i usput trenirajući redovno s Marcom Gasolom. Lani su opet uvjerljivo osvojili turnir Azije, a za WC su ovaj put dodali i Arsalana Kazemia, ponajboljeg NCAA skakača zadnjih godina nakon Kennetha Farieda, na kojega Sixersi i dalje drže prava iako se momak opet odlučio odigrati sezonu u Iranu. Mirni su to ljudi koji očito vole biti prvi u selu radije nego kemijati nešto po gradovima Europe (s tim da doma sigurno imaju i astronomske plaće i ugled umjesto podsmijeha), a u ovoj dvojici imaju oslonac koji će potvrditi da su najbolji na kontinentu. I usput će biti bolji od Egipta u skupini i izgubiti od svih ostalih. Isplati se baciti pogled na njih zbog trenutka kada Haddadiu dosadi činjenica da nema beka koji mu može podvaliti loptu pa se izvuče vani i počne šibati s poludistance umjesto da radi pod košem.

20. SENEGAL

Emir: Imaju i viška centimetara za razliku od npr. Filipina. Ostaloga baš i nemaju, ali smjestili smo ih iznad Angole i trebali bi biti zadovoljni. Baš me zanima kako će Dieng izgledati na ovom prvenstvu.

Frančeski: Senegal bi mogao i više od 20.-21. mjesta ako im se sve poklopi. Imaju par igrača na američkim sveučilištima, par profi igrača u europskim ligama, imaju legendu Louisvillea Gorguia Dienga. Ma zapravo bezveze su skroz.

Kreha: Pola Minneapolisa neće pratiti Diengove partije.

Gee: Poznati su po drvenim centrima poput Senea (nezaboravni deseti pick Sonicsa na valjda prvom draftu kojega sam gledao u prijenosu 2006.) i Diopa (koji je na račun petog picka kojim je izabran 2001. zaradio skoro 50 milijuna dolara u karijeri ni kriv ni dužan), a i sada imaju jednog sličnoga u N'Diayeu koji se već 4 sezone smuca po rubovima NBA rostera i NBDL-u uz epizodice u Kini (ako ništa drugo, NBA franšize su naučile lekciju pa su ga izabrale u drugoj rundi). Ipak, razlog zbog kojega vrijedi baciti oko na njih je Gorgui Dieng, valjda prvi u ovom rasadniku balvana koji bi mogao postati dobar all-round košarkaš i ozbiljan rotacijski igrač u najdražoj ligi.

19. FILIPINI

Emir: Dvije stvari – iznimno sam zadovoljan što je Blatche dobio državljanstvo pa će napokon ispuniti životnu želju da bude glavni igrač neke momčadi na velikoj sceni. Druga – tražeći neke podatke o njima, naišao sam na izjavu stanovitog Leea koji kaže da bi na SP-u mogao dobiti više prilike nego na Prvenstvu Azije jer su na ovom natjecanju bitniji centimetri nego na azijskom. A čovjek ima 185. Jebiga, kada su kolege bekovi 10 cm niži, onda čovjek ima pravo. Svaka čast na košarkaškom fanatizmu, ali nije to dovoljno.

Frančeski: Filipinci su ludi za košarkom, pravi su fanatici, ali nemaju baš neke igrače. Osim Andraya Blatchea. Koji je samo lud.

Kreha: Nisam znao da je Blaće je filipinsko prezime. Otočje koje fetišizira košarku je prvi put nakon ’78 na velikom natjecanju te je red očekivati visoko motiviranu ekipu čiji ultra brzi bekovi (jedan od njih se zove Jayson William “Castro” #zamalowhitechocolate LOL) mogu nekoga iznerediti. Samo da to ne budemo mi.

Gee: Ulažu dosta u košarku u zadnje vrijeme što je vidljivo po drugom mjestu na lanjskom turniru kontinenta na kojem su nekoć, točnije krajem '60-ih i početkom '70-ih, kada se tek počelo održavati, bili velesila. Vidljivo je to i po angažmanu Blatchea, ali i trudu kojega već godinama iskazuju u pokušaju angažmana nekih drugih NBA imena (prije Blatchea bili su se zakačili za McGeea, tako da je očito da ili gledaju previše "klasičnih" tekmi Wizardsa na nekom kanalu iz paralelne dimenzije ili vole otkačene tipove). Vidljivo je to i po ligi, inače drugoj najstarijoj u svijetu nakon NBA, u kojoj utakmice redovno gledaju desetci tisuća ljudi. A gdje su tek sve one ljetne egzibicije koje često privuku i najveće NBA zvijezde (uz, naravno, dobar honorar - nekoć je Kobeu plaćeno 400 000 samo da se pojavi tamo i izvrijeđa par ljudi na parketu). Nažalost, u ovoj skupini u kojoj jesu mogu se tek nadati dobiti Senegal jer jednostavno nemaju kvalitete - deset igrača dobiva minute i šansa uvijek postoji da njih nekoliko bude vruće istu večer, ali konstanta kod njih ne postoji. Maknemo li Blatchea na stranu, a on će svoju kvotu zabiti jer zato je tu, ali se pri tome neće previše uznojiti radeći za momčad, imaju solidan broj visokih u rotaciji od kojih se svi redom muče zabiti preko 40% iz igre. Ključni bekovi su im pak redom ispod 180 cm što je donekle revolveraški recept dobrog dijela južnoameričkih ekipa tijekom godina uz jednu bitnu razliku - ti južnoamerikanci su barem igrali ozbiljnu klupsku košarku s vremena na vrijeme na nekim drugim adresama osim domaće.

18. ZELAND

Emir: Jedno je sigurno – fijukat će trice na sve strane. Penney ima ručicu, a kada je namjesti nije nemoguće da unakazi svaku momčad. Bit će zanimljivo vidjeti i kako će se u cijeloj priči snaći i mladi Tai Webster koji bi mogao i startati na playu, a koji je veliki talent. Šteta samo što Steven Adams ne igra jer bi im donio i neku konkretniju snagu ispod koša. Rangirao sam ih niže od europskih momčadi koje igraju u skupini C, ali ne bih se iznenadio da pobjede nekoga iz dvojca Finska-Ukrajina.

Frančeski: 12 je godina prošlo od onog bizarnog Svjetskog u SAD-u na kojem je Novi Zeland osvojio četvrto mjesto. Današnji pomoćnik izbornika Nenada Vučinića, Pero Cameron, tada je izabran u najbolju petorku prvenstva (u kojoj nije bilo ni jednog amera), a u ekipi se još uvijek nalazi jedan igrač s tog legendarnog pohoda, igrač Trabzonspora Kirk Penney. Novi Zeland nema nikakve šanse ponoviti taj rezultat, ali mogli bi biti okej. Osim Penneya treba gledati mladog beka Taia Webstera.

Kreha: Slično kao i Australija, kiviji bilježe svojevrsnu renesansu košarke, kako u popularnosti tako i u talentu. U ovoj ekipi je zanimljiv play Nebraske, Tai Webster.

Gee: U zeznutoj su grupi, nema tu momčadi osim USA repke koja je bitna za širi kontekst turnira, ali svi su sposobni iskopati jedni drugima oči (razlog zašto Tursku vidim među 8 je jednostavno taj što ako ne uspiju u ovoj konkurenciji biti drugi u skupini, onda neka odmah zamrznu košarku na 5-6 godina dok im ne stasaju ove dvije zlatne juniorske generacije). Vječni drugi u regiji koja broji dvije zemlje, a koje iz nekog razloga FIBA obje pušta na turnir, u zadnje vrijeme baš i nemaju igrače kao prije desetak godina kada su ostvarili najveće uspjehe. Poznati su po borbenosti, ali ovaj put nema previše mišića pod košem (Adams bi to definitivno promijenio da je tu), a i vječni šuter Penney, njihov ekvivalent Gazeu, je u laganom padu uzrokovanom godinama (doduše, to ne znači da neće nekome uvaliti 30 barem jednu tekmu). Jedini razlog zbog kojega ću baciti pogled na njih je Rob Loe, solidni skakač i stretch visoki s osjećajem za asist sa Saint Louisa kojega nisam imao prilike gledati u ljetnoj ligi jer mu Warriorsi nisu dali priliku iako su ga imali na rosteru, a baš sam ga htio vidjeti u akciji zbog sjajne partije na otvaranju NCAA turnira protiv North Carolina Statea u kojoj je potpuno zasjenio TJ Warrena. Mali Webster je navodno najveći talent kojega imaju, ali kao brucoš za Nebrasku je gađao 17% za tricu uz duplo više izgubljenih nego asista u roli playa tako da baš i nisam siguran koliko u tome ima istine. U svakom slučaju teško će od njega dobiti potreban impuls da preskoče Fratellovu bojnu.

17. DOMINIKA

Emir: Moram priznati da sam u razmaku od 24 sata od slanja liste Komesariu i pisanja ovih par rečenica promijenio malo mišljenje o Dominikancima. Mislio sam da će ostati iza europskih država u skupini C, ali možda ipak neće. Imaju u svojim redovima dosta igrača koji znaju igrati košarku, a Sosa i Garcia su apsolutne legende. Eto, prolaze skupinu, ali dalje od toga ništa.

Frančeski: Horford je baš mogao iskroristiti Svjecko kao pripremu za NBA sezonu, ali je odbio poziv. Izdajnik. Bez njega Dominikanci su jako slabašni.

Kreha: Imaju problema s kultom reprezentacije pošto Horford ne igra, a Karl Townsu uskoro počinju predavanja na Kentakiju. Predavanja na Kentakiju?!?

Gee: Imaju Garciu kao lidera i nešto bekova u stilu Portorika, ima tu na rosteru i nešto iskustva ozbiljnih Euro liga, ali tek s Horfordom i Townsom ovo bi bila repka s glavom i repom. Mali bi pak bio i jedini razlog zašto ih se isplati gledati i bez Horforda, bez premca mi je najdraži igrač nove klase NCAA brucoša i već je pružao sjajne partije u reprezentativnom dresu tako da je ovo udarac i za repku i za šanse Dominike da im posvetim pažnju. Od svih otkaza prije turnira, a ima ih masu, ovaj mi je, ozbiljno, najteže pao, baš je imao šansu zablistati i potvrditi klasu.

16. UKRAJINA

Emir: Prošle godine su sve iznenadili u Sloveniji, mogu li to i ovaj put? Bit će zanimljivo gledati dvoboje u ovoj skupini – čak su se i u prosjeku naših predviđanja 4 reprezentacije našle zgusnute u poretku od 13. do 18. mjesta. Fratello je Ukrajince doveo u red, mesa pod košem genetski imaju, a Jeter i Gladyr su dobri igrači. Hoće li biti dovoljno za proći skupinu?

Frančeski: Možda im trenutno sranje u Ukrajini raspali domoljublje i motivira ih, ali za neke veće dosege Ukrajina nema igrače ni sustav. Bar su tu, za razliku od Rusa.

Kreha: Ćao Putin! Koji je ono sastav Rusije za FIBA WC?

Gee: Ukrajina će, s Frattelovim bunkerom i taktikom po kojoj u reket možete ući samo na tenku, biti jednako dosadna kao i na Eurobasketu. Imat će dobru obranu sredine jer igraju starinsku usidrenu zonu bez faula i bez previše rotiranja, drže pozicije i ostavljaju otvorene šuteve na perimetru što nije nužno pametno protiv Dominikanaca i Zelanđana. Uz to ne mogu zabiti ništa s dva, čak i u Euroligaškim pojmovima prosječna beka, oko kojih se sve vrti - Jeter i Gladyr odradit će po jednu tekmu iznad svojih standarda, ali očekivati da vuku ove balvane uokolo cijeli turnir bez imalo prostora za šutnuti otvoreni šut nije preporučljivo. Tipujem da će okrenuti utakmice protiv spomenutih protivnika u svoju korist na račun dominantnog omjera mišića i skoka, ali kako potpuno vjerovati ovako limitiranom napadu u kojem centri mogu promašivati zicere u serijama?

15. MEKSIKO

Emir: Može li Gustavo Ayon s minimalnim pratećim orkestrom biti dovoljan za prolazak skupine? Može ako si u skupini s Angolom i Korejom. Jebeš ti takvo Svjetsko prvenstvo.

Frančeski: Gustavo Ayon sve više i više izgleda kao stereotipni meksički zlikovac, s tankim prorezima umjesto očiju i bradicom iz koje se cijedi zlo. Trebat će im nešto od te njegove pokvarenosti žele li ostvariti dobar rezultat jer ostatak ekipe, ako ne računamo Stolla i Gutierreza, baš i nije impresivan.

Kreha: Može li Ayon ostati u komadu pet utakmica zaredom? Šteta da nisu s nama u grupi da osvetimo fudbalere.

Gee: Sve se vrti oko Ayona, dio posla trebao bi odraditi i Gutierezz kojega smo imali prilike vidjeti u Netsima prošle sezone, a glavni pokretač na vanjskim pozicijama je i dalje minijaturni Stoll, combo bek koji ima čak i nešto međunarodnog klupskog iskustva za razliku od velike većine rostera. Inače, na prvenstvu zbog ozljede neće biti Lorenza Mate, uz Ayona zaštitnog znaka ove repke (točnije, njegov znojnik je zaštitni znak). Legenda UCLA-a je itekako bio važan kao skakač i čuvar leđa Ayonu pod košem, njihova snaga bila je ključna u ostvarenju dobrih rezultata zadnjih godina na kontinentu i osvajanju prvenstva Amerika (na kojem doduše ne igraju SAD, ali svejedno). Bude li Ayon morao raditi previše u obrani, ostat će mu manje snage za napadanje s visokog posta, ali skupina je takva da bi svejedno morali među 16.

14. PORTORIKO

Emir: S Portorikancima je uvijek ista priča – daš li im imalo prostora, uništit će te tricama. Arroyo je imao jako dobru sezonu u Turskoj, Barea mi je omiljena NBA zujalica, a tu je još igrača koji mogu staviti tricu samo ako im to dopustite. Igrat će brzo, tražiti mogućnost da nekoga iznenade, ali svatko tko ih uspori i bude igrao ispod koša trebao bih ih dobiti. Ne mogu izgubiti od momčadi s dna, ali teško mogu i dobiti neku jaču momčad. Odnosno, svaka takva pobjeda bi ipak bila iznenađenje.

Frančeski: Pedeset i prva država SAD-a krcata je igračima iz domaće lige. Što nije dobro. Ali imaju i trojac s NBA iskustvom. Što je dobro. Arroyo, Balkman i Barea mogli bi biti dovoljni da ih podignu sa samog dna. Što bi rekli Vaya Con Dios - aj aj a aj jaj Portoriko!

Kreha: Otkantali Ayusa tako da su Arroyo, Barea i Balkman uzdanice.

Gee: Klasični Portoriko, bez Ayusa (možda i najboljeg od svih bekova koje su imali u zlatnim godinama reprezentativne košarke kada su čak znali i dobiti ponekog favorita), ali s Bareom (koji ne igra dobro u Minnesoti, ali koji na ovakvom turniru sam može dobiti tekmu) i Arroyom (koji igra solidno u Turskoj, ali nikada nije bio ubojica u rangu Ayusa). Imaju Balkmana da skače i trči kontre, pod košem su još mrcine Sanchez (neki NBA klub valjda i danas ima prava na njega) i prastari Santiago (nije bio bog zna što ni u najboljim danima, ali ima iskustvo NBA lige i gomile važnih utakmica u Španjolskoj) - valjda će biti dovoljno za dobiti Filipine i Senegal pa se tako naći među 16.

13. FINSKA

Emir: Koponen je car svemira, Mottola živuća legenda, a Murphy bivši Gator. Meni dosta. Šteta samo što nisu uspjeli riješiti papire za Goodena. To bi bilo to.

Frančeski: Erik Murphy uzeo je finsko državljanstvo. E baš se usrećio, nema šta. Petteri Koponen će opet razvaljivati, ali, osim njega i možda Salina i Koivista, Finci baš i nemaju igrača za neke bolje pothvate. Pričekajmo dok netko ne osmisli kombinaciju skijaških skokova, košarke i alkoholizma.

Kreha: Koponen je car. Šteta da ga nema tko pratiti. Možda novopečeni Finac Erik Murphy?

Gee: Finci su pod Dettmannom bili ugodno iznenađenje Eura, izrasli su u jednu solidnu repku koju krasi odlična obrana perimetra za koju je zaslužna gomila atleta koje su okupili, dok se napad vrti oko Koponena kao kreatora iz pick & rolla. Potrebni atleticizam za obranu su dobili od tamnoputih Finaca američkog podrijetla koji su stvarno rođeni Finci, Huffa i Leea, a sada su ovoj priči traženja talenta ispod svakog kamena dodali i Erika Murphya kojemu je majka Finkinja. Dodatno korisno tijelo pod košem u obrani koje uz to može spremati Koponenove povratne jednako bolja repka nego lani u Sloveniji. Uz SAD i Tursku trebali bi imati osiguran put među 16.

Filed under: bball 7 Comments