ZOI!PUNK – A TRIBUTE TO VANCOUVER 2010
Protekla dva tjedna nijednom nisam upalio FM 2010 kako bih Sedanu opet donio poneki trofej i tako oplemenio sivu boju koja vlada u tom gradu (najsiviji grad u kojem sam ikad bio); nisam se niti živcirao što mi se posljednje epizode Oza, kojeg ponovo gledam, jako sporo skidaju, a ono što je najgore – nisam ni gledao toliko NBA utakmica. Protekla dva tjedna moj MaxTV prijemnik cijelo vrijeme je bio upaljen na kanalu 402, odnosno Eurosportu. Jer, Eurosport je ta dva tjedna od 0 do 24 bio posvećen samo Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru. A ZOI su zakon! I svaki ljubitelj sporta mora cijeniti ovo natjecanje jer je količina suludih sportova na ZOI-u fascinantna.
U svakom sportu se mogu dogoditi ozljede i svaki sport zahtjeva ogroman fizički napor, ali sudionici ZOI-a su priča za sebe. Evo, za početak možemo poči od ove dvije premise: ozljede i fizički napor.
O ozljedama koje ti se mogu dogoditi u nekim sportovima prisutnim na ZOI-u je možda i bespredmetno diskutirati. I prije početka događanja u Vancouveru svijet je ostao šokiran smrću gruzijskog sanjkaša Nodara Kumiratišvilia koji je na jednom treningu izletio sa staze koju su organizatori očigledno odlučili napraviti najtežom na svijetu, a uz to nisu ni pripremili dovoljno zaštitnih mjera kako bi se sanjkaši/boberi/skeletonci prilikom izlijetanja donekle osigurali od najgorega. Činjenica kako su u Vancouveru na ovoj stazi izlijetali i najbolji sanjkaši te posade boba iz najjačih zemalja govori kako nije problem bio u neiskustvu Gruzijca i ostalih sudionika iz malih zemalja (uključujući i našu Cool Runnings ekipu). To potvrđuje i skraćivanje zaletišta za natjecanja pa su muškarci startali sa ženskog starta, a žene s juniorskog. Sve kako bi se događalo što manje nesreća. Ali i to ponekad nije bilo dosta. Izlijetalo se i dalje, a većina ovih anonimnijih olimpijaca bila je sretna što su preživjeli obje/sve četiri utrke. Još će se sigurno pričati o ovoj stazi i nadam se kako će odgovorni dobiti što ih zaslužuje. MOO sigurno neće oprostiti mrlju koja je pala na natjecanje radi Kumiratišvilijeve smrti. Samo su to malo pospremili pod tepih dok Igre ne završe, a poprilično sam siguran da će se sada ići u malo žešću istragu.
Opasni nisu samo bob, sanjkanje i skeleton. Opasan je i veliki broj drugih sportova. O ozljedama u alpskom skijanju znamo dovoljno jer su Kostelići & Co. posljednjih godina od Hrvata napravili stručnjake za skijanje. Skijaški skokovi su priča za sebe. Činjenica kako se skupina luđaka na skijama spušta brzinom 95 na sat, onda skoči i leti 130 metara je fascinatna sama po sebi, a sva je sreća da posljednjih godina nema toliko padova koliko ih je bilo prije. I, naravno, sreća je da se Eddie Edwards odavno umirovio. Opasnost na cross utrkama snowboarda i free style skijanje je dio priče o tim sportovima, a i drugi sportovi sa ZOI-a u sebi nose veliku mjeru opasnosti.
Fizički napori koje moraju preživjeti sportaši na ZOI-u su strašni. Jebemu, zamislite na skijama trčati 50 kilometara. Ili se 'brzo klizati' 10 kilometara. Svaki sportaš koji je prošao cijljem u tim disciplinama (kao i sportašice na 30 km trčanja, odnosno 5 km klizanja) je heroj, a lica na kojima se ogledala njihova iscrpljenost nakon prolaska cilja su odavala samo bol i zadovoljstvo što su, eto, ipak uspjeli napraviti planirano. Biatlonci su priča za sebe. Sposobnost da se u kratkom vremenu, nakon kruga-dva trčanja po snijegu, smire i koncentriraju na pogađanje meta me stvarno fascinira. Pogotovo kada te mete pogađaju bez većih problema poput onih najboljih. Ili, recimo, hokej. Napor hokejaša najbolje se očitava u činjenici da se napadačke postave izmijenjuju skoro svakih minutu i po. Ili, recimo, nordijska kombinacija. Jebote, oni prvo skaču pa za dvije-tri ure trče 5 ili 10 km. Koji je njima kurac?
A da ZOI budu zakon pobrinula se i činjenica kako jako mali broj sportaša iz zimskih sportova ima status zvijezda. O lovi ne moramo ni pričati. Hokej je, naravno, iznimka, ali samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Ni alpsko skijanje, vjerojatno najpopularniji sport poslije hokeja, ne donosi veliku lovu. Najboljih 10-ak može reći kako imaju solidnu ušteđevinu, svi ostali vjerojatno zarađuju manje nego prosječni igrač Slaven Belupa, a da o Dinamovcima i Hajdukovcima ne pričam. Kada je već to tako, nacionalni savezi su se sjetili pa ove sportaše zaposlili u svojoj vojsci, policiji, karabinjerima ili čemu već ne. Na taj način su ljudima osigurali plaću i posao nakon završetka karijere, a sponzorski ugovori i nagrade na natjecanjima su samo dodatni bonusi.
Same ZOI su početkom 90-ih bile na aparatima. Nije bilo velikog zanimanja za njih pa je zato i MOO odlučio prebaciti ih s prijestupnih godina u parne. Jebiga, svi su se sponzori lijepili na Ljetne OI pa je za ZOI ostajalo malo love. Kada su ipak pobjegli od prijestupnih godina, situacija se malo promjenila, a MOO nije stao samo na tome već je napravio dosta drugih koraka kako bi Igre dodatno popularizirao.
Prije svega u program su uvršteni novi sportovi koji privlače mlađu publiku. Tu mislim na snowboard i freestyle skijanje koji su postali jedni od gledanijih natjecanja na ZOI. U drugim sportovima radile su se neke preinake pa su tako staze za biatlon i skijaško trčanja kraće, odnosno trči se više krugova kako bi gledatelji na licu mjesta mogli vidjeti što više toga. U skijaškom trčanju uveden je i sprint, a osobno sam najviše fasciniran bio momčadskim/ekipnim sprintom gdje su dva sportaša/sportašice branili boje svoje zemlje svaki trčeći po tri puta u štafeti. Ono, odtrčiš krug pa se malo odmoriš, pa opet krug pa opet odmor pa opet krug i onda gledaš hoće li ti partner/partnerica ostvariti dobar rezultat. Totalno suludo. Biatlonci za slijedeće ZOI u Soči najavljuju mješane štafete što bi moglo biti zakon, a nadam se kako u MOO više ne razmišljaju o premještanju nekih dvoranskih sportova s LJOI na ZOI. Rukomet i mali nogomet bili su glavni favoriti za to, ali meni to ne bi bilo – to. Jebemu, ZOI trebaju imati veze sa snijegom i ledom i to je to. Ako će rukometaši igrati na snijegu ili ledu, onda može. Ovako, neka se trpaju na LJOI i kukaju kako ih nitko ne gleda radi atletike, plivanja, gimnastike, košarke, itd...
Činjenica kako su ovogodišnje Igre održane u Kanadi bila je dobra radi termina prijenosa. Doduše, da je umjesto devet sati vremenska razlika bila, recimo, sedam sati, bilo bi još bolje jer su neki prijenosi ipak bili prekasno (prije svega hokej), ali blaženi Eurosport je ionako svaki dan prije početka prijenosa donosio sve snimke natjecanja od dana ranije pa se malo toga moglo propustiti.
Vancouverske igre obilježilo je i toplo vrijeme što nije dobro radi globalnog zatopljenja, ali sada nećemo o tome (ni sada ni ikada, jer je to sve ionako hrpa sranja kako bi neki dodatno zaradili, - opa.u.). Organizatori su se potrudili kako bi učinili sve što je u njihovoj moći da se sva natjecanja regularno održe. Da nije bilo smrti nesretnog Gruzijca, organizacija bi, barem iz moje fotelje, dobila prolaznu ocjenu. Ovako...
...ovako neću više puno pričati općenito već ću izlistati mojih 20 junaka ovih ZOI. Živimo u eri stvaranja lista, pa evo još jedne:
20. Hrvatska bob reprezentacija – Preživjeli su. Je li išta drugo bitno?
19. Kineski klizački parovi – Umjetničko klizanje baš i ne volim pa ga nisam ni gledao na OI. Jedini trenutak kada sam ipak bacio pogled bilo je finale parova kada su Kinezi potpuno razbili sve ostale, prije svega Ruse. Oni koji su osvojili srebrno bili su mi bolji od zlatnih, ali u taj se sport ionako ne razumijem. Bilo mi je samo fora što su baš Kinezi dominirali.
18. Giuliano RAZZOLI (Italija, alpsko skijanje) – Razzoli nije tu zato što je kao apsolutno iznenađenje osvojio zlato u slalomu - iako mu svaka čast na tome. Razzoli je tu jer je iza sebe ostavio Ivicu Kostelića. Mislim, nije da ja nešto mrzim Kostelića bez obzira što mu one izjave o Nijemcima i drkanje gitare nikada neću oprostiti, ali tko bi njemu i njegovim medijskim dupeliscima stao na kraj da je osvojio zlato. I ovako ga dižu u nebesa, a sva sreća da je počela HNL pa se naši sportski novinari ipak vraćaju nikada objašnjenoj fascinaciji hrvatskim nogometom. Kada smo već kod dupelizaca gotovo da mi je žao što nisam slušao kako Bruno Kovačević dramatizira u prijenosu slaloma. To mora da je bilo za anale (prenosio je Prasićko i naravno da je skakao od sreće kada je drugi iz prve vožnje izletio sa staze, pravi sportaš - op.u.).
17. Adam MALYSZ (Poljska, skijaški skokovi) – Veteranske dvije srebrne medalje. Sada može mirno u penziju. Nadam se samo kako će se odlučiti baciti u trenere jer će mi inače njegov brk jako nedostajati.
16. Bill DEMONG & Johnny SPILLANE (SAD, nordijska kombinacija) – Moram priznati kako nisam baš gledao ovaj sport prije Vancouvera pa nisam ni znao da su Amerikanci u njemu dobri, što je poprilično čudno jer ni u skokovima ni u trčanju nisu pri vrhu. Očigledno su pronašli neku kombinaciju za spoj ta dva sporta. Istina je da nisu uspjeli osvojiti momčadsko zlato i da je Jason Lamy Chappuis odlučio nastupati za Francusku, a ne za SAD u kojem je rođen, ali Amerikanci su ipak obilježili ovaj sport. Spillane je uspio osvojiti tri srebra, a Demong zlato i srebro.
15. Magdalena NEUNER (Njemačka, biatlon) – Dva zlata i jedno srebro. Sasvim dovoljno. Još samo da se riješi misterij zbog čega nije nastupila za njemačku štafetu koja je i bez nje bila brončana.
14. Apolo Anton OHNO (SAD, short track) – Svašta je taj proživio u karijeri, a junak je bio još prije osam godina u Zemlji mormona. Sada se opet u dvije pojedinačne discipline dovukao do medalja. Nije bio bolji od Jung-Su Leea, ali nekako mislim da je i ovo bilo dovoljno.
13. Škotska momčad u curlingu – Aktualni su svjetski prvaci, a u Vancouveru su ispali u četvrtfinalu. Moja teorija zavjere je da su to namjerno napravili jer se na OI moraju natjecati pod imenom Velika Britanija. A osvajanje zlata za Kraljicu i nije neka fora među Škotima. Među junacima su i radi činjenice kako ih je totalno zakon slušati dok raspravljaju o taktici za vrijeme natjecanja. Ono, gdje ćemo sa slijedećim kameonom, zašto baš tako i slično.
12. Petter NORTHUG (norveška, skijaško trčanje) – Jedno pojedinačno zlato, jedno zlato u momčadskom sprintu, srebro u štafeti i još jedna pojedinačna bronca. Dovoljno za herojstvo, a njegov nejverojatni sprint u zadnjih 500 metara nakon što je prije toga odskijao 49,5 km je stvarno fascinantan.
11. Tony RAMOIN (Francuska, snowboard) – Cross u snowboardu, pa i u freestyle skijanju, su mi najzanimljivije discipline ovih novih sportova. Upravo je Ramoinova brončana medalja pokazatelj zašto je ovaj sport totalno zanimljiv. Čovjek nije baš bio neki favorit, ali iz utrke u utrku njegovi protivnici su padali pa je on tako koristio priliku da dođe do finala. I onda opet slična situacija. Ni kriv ni dužan do bronce. Zakon.
10. Martina SABLIKOVA (Češka, brzo klizanje) – Dva zlata i bronca u totalno suludom sportu. U biti svi oni koji su osvojili medalje u najdužim disciplinama (5 km za žene, 10 km za muškarce) su totalni heroji. Bol na njihovim licima sve govori.
9. Justyna KOWALCYK (Poljska, skijaško trčanje) – Mogla je među junakinjama biti i Marit Bjoergen, ali Kowalcyk ju je prestigla u foto finišu baš kao i u utrci na 30 km. Bez obzira na tu zlatnu medalju i dodatno pojedinačno srebro i broncu, Kowalcyk me najviše impresionirala u štafeti u kojoj je svoju dionicu istrčala senzacionalno, ostaviviši protivnice pun kurac iza sebe. Doduše, ostale Poljakinje nisu baš nešto pa nisu imale ni šansu za medlaju, ali Kowalcyk je dala sve od sebe iako je mogla tankirati i čuvati se za 30 km.
8. EUROSPORT – Žalim sve one koji su bili osuđeni na praćenje ZOI na HRT-u. Uz činjenicu kako naša dalekovidnica nije pratila bogznakoliko događanja, ni komentatori nam nisu baš nešto. Zapravo, potpuno je zabrinjavajuće da nas Eurosport komentarima debelo šiša iako je riječ o britanskim komentatorima koji nisu baš na 'ti' sa snježnim sportovima. Europsort je ZOI odradio odlično. Prebacivao se sa sporta na sport kako je gdje bilo zanimljivije, sve ono što se nije moglo prenositi izrazvno davali su u snimkama, imali su dosta intervjua, malih najava, a jingleovi su bili gotovi samo par minuta nakon kraja pojedinog natjecanja. Redovno su izvještavali i o poredku među osvajačima medalja, a sve to bez studijskih emisija na kakve nas HRT iz nepoznatog razloga navikava. Mora se priznati kako neki komentatori na Eurosportu nisu bili na visini zadatka, ali većina je odradila posao odlično. Super je i što bez imalo problema u prijenosima odgovaraju na pitanja koja dolaze preko e-maila, a komentator na skijaškim skokovima je sjajan.
7. Bode MILLER (SAD, skijanje) – Odjebo je Bode Miller američku reprezentaciju. Pa joj se vratio. Putovao je Europom u svojoj kamp kućici idući tako od utrke do utrke na kojima je u posljednje vrijeme sve češće ispadao ili ih je završavao na lošoj poziciji. A onda je došao Vancouver i Miller je osvojio potpuni komplet medalja. Zlato u kombinaciji, srebro u super g-u, bronca u spustu. A već je bio proglašavan bivšim skijašem. Sada je opet heroj. Ko bi doli... (zamisli da se ranije ostavio alkohola? - op.u.)
6. Sydney CROSBY (Kanada, hokej) – Prije svega moram reći kako sam jedino hokej gledao na HRT-u, a ne na Eurosportu. Mi-Cho ovaj sport komentira sasvim solidno iako ga ima priliku pratiti jednom u četiri godine. A kako ovi na Eurosportu hokej prate i rijeđe, onda je ipak Mi-Cho bio favorit. Upravo je on nakon finala rekao kaku su Kanađani komentirali kako ne smiju izgubiti tu utakmicu jer će onda Ameri snimiti film o tome. A kraj ZOI-a na kraju je ispao sladunjavije od bilo kakve hollywoodske romantične komedije. Najveći junak najvaćeg kanadskog sporta postiže odlučujući pogodak u produžetku. Može li bolje? Još kada se tome doda kako je ta zlatna medalja Kanađane stavila u poziciju najuspješnije države na jednim ZOI ikada, onda je dramatika još veća. Pljesak kojeg je Crosby dobio prilikom dodjele zlatnih medalja i fanatično pjevanje kanadske himne je bio kraj kakvog su organizatori samo poželjeti mogli. Doduše, meni su u glavi tada bili Terence i Phillip, ali što ću.
5. Julia MANCUSO (SAD, skijanje) – Možda Mancuso nema zlatnu medalju s ovih Olimpijskih igara, ali ima dvije srebrne. Osim toga, Macuso je imala i jedinstveni način proslave svojih medalja. Zajedno sa svojom prijateljicom, britanskom (!) skijašicom Chemmy Alcott ona je svoje medalje proslavila u otvorenom bazenu i to za svakog muškarca zanimljiv način. Slikale su se tako njih dvije u trenutku kada je Alcott držala Mancuso za sise. Pred masu ljudi. Još da su nam dostupne slike ili, još bolje, kakav video proslave njih dvije u 'privatnom aranžmanu' to bi bilo to. Mislim, ako su ovako razuzdane pred ljudima, kakve su tek kada ih nitko ne vidi...
4. Petra MAJDIČ (Slovenija, skijaško trčanje) – Odletila je sa staze i slomila tri rebra da bi poslije toga nastupila u sprintu i osvojila broncu. Toliko ju je željela da se na proglašenju pobjednika pojavila u invalidskim kolicima došavši direktno iz bolnice. To se zove sport!
3. Jakov FAK (Hrvatska, biatlon) – Ne mogu biti objektivan kada je Fak u pitanju. Broncu s prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva proglašavali su slučajnom, nitko ga u nas nije smatrao ozbiljnim, a on onda na Olimpijskim igrama opet sve ponovi. Pa mu ni to nisu priznavali jer je imao bolje vremenske uvjete od većine natjecatelja a ta teorija je držala vodu jer je Fak u slijedeće dvije utrke bio dosta loš. I onda on u zadnjoj opet bude u Top 10. Zakon! A sada tek slijedi prava stvar – hoće li Fak ostati Hrvat ili će postati Janez? Nitko mu ne može ništa reći ako nas odluči odjebati. Slovenci su prema njemu bili fer, mi nismo. Nismo ga čak ni zaposlili u vojsci, kao što to većina zemalja radi s biatloncima ili skijaškim trkačima, kako bi smanjili jaz između vrijednosti njegova rezultata i primanja.
2. Andre LANGE (Njemačka, bob) – Četiri uzastopna zlata na Olimpijskim igrama u sportu u kojem je na nekim stazama najvažnije preživjeti. Što više reći?
1. Simon AMMANN (Švicarska, skijaški skokovi) – Prije osam godina zvali su ga Harry Potter, sada baš i ne voli da ga tako zovu. Iako je ove godine u vrhu Svjetskog kupa, opet ga nitko nije smatrao favoritom, barem ne pored svih silnih Austrijanaca koji zadnjih godina skijaške skokove čine dosadnim sportom. Misli, koga zanimaju pobjede Njemaca ili Malih Nijemaca u ovoj plemenitoj vještini? Kada je Janne ipak već bio u penziji pa se ni od povratka nije trebalo puno očekivati (a svejedno je ostao četvrti, naravno), na vidiku nema dobrih novih Finaca, a ni Norvežani ni Japanci kao druge i treće opcije nisu baš nešto, onda mi je drago da su Austrijance sjebali Malysz i Ammann. A Ammann je bio stvarno dominantan. S ova dva zlata ukupno ih ima četiri i to ga stavlja među najveće u ovom sportu. A to je, barem za mene, velika stvar. Jako velika stvar. Još da su Švicarci uspjeli pronaći još tri skakača pa da Ammann nastupi i u momčadskoj konkurenciji. Toliko su svi osim Austrijanaca bili prosječni (da ne kažem loši) da bi dva Ammannova sjajna skoka, a moglo se to od njega očekivati, mogla Švicarce dovesti i do medalje.
The fall
Boston je sinoć izgubio od Netsa. U prvoj četvrtini su Celticsi imali 70% šuta i prednost od 2 razlike!!!
Da ponovim sam sebi, Boston je izgubio doma od najgore momčadi lige tako da sada imaju 36-21 te su trenutno treći na istoku i po tome bi išli na Vinnie and the Bulls. Omjer doma je 20-10 a u gostima 16-11 što je najčudniji score od svih momčadi u ligi pošto doma imaju skoro jednako poraza kao u gostima.
Sezona je počela furiozno na krilima bijesa zbog preranog lanjskog ispadanja i sjajnog Paul Piercea (20-5-5 uz najbolju tricašku sezonu karijere). Onda su stige ozljede koje su ih presjekle i od tada ova momčad ne izgleda kao kandidat za naslov. Sada se javlja neka priča kako su oni veterani kojima je dosadila regularna sezona i kako jedva čekaju crunch time, ali je to hrpa sranja jer je realnost drukčija.
Celticsi, kao i Hrvatska imaju previše penzionera i premalo radnog stanovništa. Takav model nije nikada uspio, ni u gospodarstvu ni u sportu pa tako neće ni sada. U Bostonu nema u ovom trenutku igrača koji će ih povuči do kraja i izvuči iz negativne serije kad je najpotrebije. Taj igrač bi po svemu trebao biti Paul Pierce koji je jedini donekle na razini prijašnjih sezona, ali u zadnje vrijeme provodi više vremena u odijelu nego li u dresu. Također, kemija koja je krasila ovu ekipu danas više ne postoji. Kad je zadnji put netko spomenuo Ubuntu? Odlazak zabavnog Eddieja i dolazak ludog patuljka Natea tu neće pomoći. Sad uz Rasheeda samo imaju još jednog genijalca na koga se mora paziti svaku sekundu što će napraviti.
Big Three koje smo do sada poznavali više ne postoje, Ray je sve ostavio u zadnjem play-offu i njegova budućnost je kao Dell Curry u kasnoj fazi karijere, veteranski bek šuter sa klupe za 15-ak minuta. KG je postao bezopasna pričalica koja puca sa vrha reketa, a partner iza trice mu je Rasheed kojem se ustvari ne da igrati ali mora odraditi još par sezona da bi katao ček (cut the check). Da su Big3 ok, onda bi klupa bila solidna, MDaniels je izvrstan vanjski igrač koji u stilu Pankracija Barača ili Marijana Mancea haklerskim potezima može izluditi obranu (ovo se zove inverzna usporedba, porediš bolje sa lošijim ne bi li pokazao da su lošiji u nečemu slični boljima) dok je Glen Davis je solidan skakač i radilica. U ovom kontekstu bi čak i Nate imao smisla, ali kad vidim Piercea u odijelu, ta akvizicija nema opravdanja. Tony Allen ne zaslužuje spomen. Rondo i Perkins su solidni budući temelji ove momčadi. Trenutni problem je da je Rondo još dvije sezone igrački udaljen da bude istinski lider, a i pitanje je koliko su penzioneri, poglavito KG spremni prepustiti ključeve momčadi mladom Đedaju. Dok se to ne dogodi gledat ćemo obrane koje sve manje respektiraju Rayevu tricu, Piercea kako se muči dok ga udvajaju, KG kako puca sa vrha reketa i Perkinsa kako se ljuti. Činjenica je da Celticsi dobro igraju dok Rondo vuče i razbija obrane koje poput Clevelanda nemaju ideje kako bi ga čuvale. Onda dođe zadnja četvrtina (koju su Cs prije uvijek rješavali u svoju korist) kada on nema snage, ostali gube glavu i lopte te pucaju po 10% iz igre.
I za kraj evo šta kaže frend Mike, zagriženi Celtic pomiren sa sudbinom
"KG is the only C w outspoken swagger and it's more bark than bite now. RR is still coming into his own Perk just stares angrily and pp is a quiet leader. Nate can yap and get the crowd hyped. Plus he prob can come up w some cool handshakes like Eddie did!"
Cool handshakes je sve što možemo očekivati od ovog playoffa kada će, ukoliko ih netko ne mazne u prvom krugu, drugi krug biti kraj sezone. I kraj ekipe koja je na kraju krajeva stvorena da osvoji taj jedan naslov
IN THE COURT OF THE CRIMSON KING
Sedam dana nakon kraja prijelaznog roka manje-više znamo sve o ovoj sezoni. Doduše, još je otvoreno nekoliko playoff mjesta, moguće je da se netko pojača ponekim otpisanim veteranom do kraja, ali to finaliziranje rostera teško će biti više od šminke.
Znamo sljedeće – četiri momčadi su pokazale više od svih i sve osim njihovih međusobnih dvoboja u završnici bit će iznenađenje. Sumnjam da ćak i Denver može biti toliko neozbiljan da si dozvoli podcijeniti Dallas ili Oklahomu. Dakle, četvorka koja će se boriti za naslov uključuje Nuggetse, Magic, Lakerse i Cavse. Bez Bostona i bez Spursa, koji ne pokazuju znakove poboljšanja. Svi ostali jednostavno nisu dorasli.
U ovom periodu nagledao sam se utakmica (trudim se držati ritam od barem jedne dnevno, a u nedjelju je ta brojka porasla na četiri u komadu), ali po važnosti susreti Cavsa protiv Nuggetsa i Magica svijet su za sebe – praktički, u pitanju su playoff dvoboji, borba za što bolje startne pozicije, i doslovno i figurativno. Ono, treba se protivniku uvući u glavu. I, nažalost po Cavse, sve miriše na još jednu reprizu lanjske situacije. Gdje nakon dominacije u regularnom djelu slijedi neminovni pad u najvažnijem trenutku.
Sad, obzirom na to da su Cavsi jedini od Izazivača napravili ozbiljnu promjenu za vrijeme prijelaznog roka, dio razloga za ova dva poraza možemo pripisati i aklimatizaciji na Jamisona. Ali, nemojmo se zavaravati, puno ozbiljniji dio krivice leži na nečemu s čim Cavsi već duže vrijeme imaju problem. Nečemu što im visi kao kamen oko vrata i vuče ih prema dolje, znatno otežavajući put prema prvom naslovu. A to su
a) pogrešan trener
b) Jamesova zbunjenost u pogledu vlastitih mogućnosti
Idemo redom. Već smo o tome govorili (a ako Cavsi ne osvoje naslov, govorit će o tome svi, garantiram vam), ali Mike Brown nije dorastao trenutku. Ova momčad ima sve potrebno da osvoji naslov, i priče o lošim suigračima više ne prolaze. Shaq igra iznad svih očekivanja, praktički anulira Howardov učinak. Jamison je sve što im je trebalo, čovjek koji može zabiti lakoćom, čovjek koji će individualnim kvalitetama olakšati muke nečemu što znamo i pod nazivom ''igra u napadu Cavsa''.
Koliko puta smo slušali priče o tome kako Cavsi imaju jedan od kompleksnijih napada u ligi, sve te akcije u kojima se prolazi kroz trostruke blokove, križanja, promjene strana. Ono, Flex na kubik. I onda zadnjih 10 sekundi, nakon sve te muke, lopta završi kod Jamesa na vrhu reketa. Sad, što je to ako ne znak da trener ne zna kako prijeći tu posljednju prepreku, dati završnu glazuru svome projektu?
Gle, Brownu je ovo prvi posao i odradio ga je fantastično. Cavsi su, zahvaljujući upravo njemu, postali jedna od najboljih obrambenih ekipa lige. Obrana donosi naslov, a Cavsi je imaju. Svi koji se boje da Jamison nije profil igrača koji im je potreban, jer nije dobar obrambeni igrač, nek' se ne brinu. Ako je Brown uspio uklopiti Shaqa, Jamison će biti dječja igra.
Brown pada na onome gdje je trener najvažniji. Na pripremi i na odnosu s igračima. Ovo što on radi je posao vrhunskog asistenta. Dakle, ono što u Bostonu radi Tom Thibodeau. A, iako nikad nisam mislio da ću ovako nešto izjaviti, Cavsima fali Rivers. Ne zbog svog briljantnog taktičkog uma, već zbog sposobnosti da manipulira igračima kako bi iz svakoga izvukao ono što je napotrebnije momčadi.
Cijela ova situacija me podsjeća na Pistonse, kada ih je, par sezona prije osvajanja naslova vodio Rick Carlisle. Joe Dumars je hladnokrvno, preko noći, maknuo Carlislea, čovjeka koji je izgradio temelje budućih prvaka svojim fanatičnim pristupom obrani, i doveo iskusnog Larrya Browna. Carlisleu je to bio prvi pravi posao, i to iskustvo mu je pomoglo da kasnije u Pacersima napravi još bolji rezultat. Ali Dumars je znao da, ako misli osvojiti naslov, mora imati čovjeka koji zna kako se to radi, a ne nekoga tko tek uči. Jer s druge strane je, ne zaboravite, čekao Phil Jackson.
Istu stvar moraju napraviti i Cavsi. Pozdravite Mikea Browna i dovedite iskusnog trenera koji se neće:
- bojati Jamesu u facu reći da je pogriješio u obrani (nadam sa da svatko sa zdravim očima zna da James nije materijal za najbolju obrambenu petorku, jer se njegova obrana svodi na trenutke koji završavaju na NBA actionu)
- bojati pozvati time-out nakon isforsirane trice i upozoriti Jamesa da ima boljih opcija na raspolaganju (prvenstveno ulaz, u kojem je nazustavljiv i koji će u 90% slučajeva rezultirati dodatnim slobodnim, te povratna loptu suigračima koji svi redom gađaju trice preko 40%)
- bojati reći Jamesu da je vrijeme da se posveti treniranju post igre jer ovo što sada pruža je ispod svake razine (koliko puta ste ga gledali kako primi loptu u postu protiv potpuno inferiornog igrača i onda ne zna što sa sobom, osim nekakvog poluhoroka za koji mu još treba skok unazad kako bi dobio dodatni prostor)
- bojati ukazati Jamesu da je činjenica kako grize nokte na klupi malo previše, jer nema više 18
- bojati ukazati Jamesu na činjenicu da glupiranje prije tekme ili poslije nekog vrhunskog poteza nema smisla ako ćeš u isto vrijeme, svaki puta kada ti ne ide kako si zamislio, nestati (što se posebice odnosi na padove ili krive doskoke nakon kojih još narednih minutu-dvije radi grimase i pipka zglobove kao da je u najmanju ruku nešto slomio)
Cavsi će biti korak iza protivnika sve dok se apsolutno vrte oko ugađanja Kralju. Mislim, jedan Denver ima, bez premca, najboljeg i najhladnokrvnijeg ubojicu u trenutcima kada se lomi utakmica – Anthonya. I bez obzira na to, momčad nema ništa protiv toga da zadnji šut završi u rukama Billupsa, ili čak Smitha. Orlando ima Lewisa, ali i Nelsona, te čak i Cartera. Lakersi imaju Kobea, ali Phil je napravio takav posao da znamo kako će momčad odigrati svoj maksimum kada je najpotrebnije.
Paradoks je da, usprkos tome, u široj javnosti prevladava slika o Anthonyu i sličnima kao sebičnim igračima, a o Jamesu kao o košarkaškoj Majci Terezi. Međutim, istina je u detaljima. Uočite kako Anthony možda nije takav asistent, ali u stanju je maknuti se i napraviti prostora drugima. James to još ne može, pobjednički šut suigrača mora doći od njegove povratne. Ali nije to ništa što se ne da ispraviti, Kralj će kad-tad naučiti vjerovati suigračima. Međutim, trenutno to još ne zna. A ne zna pomoći ni sebi.
Jer Kralj umjesto ulaza, koji mu je zaštitni znak, bira šut iz vana. U trenutcima kada se utakmica lomi, kada lider mora biti na visini zadatka, on je taj koji čini razliku između pobjede i poraza. Čovjek koji se ne srami dodati ključnu loptu suigračima, i na čemu mu svaka čast, istim tim suigračima uzima kruh iz ruku trošeći nešto što bi trebala biti njihova odgovornost – šut iz vana. Gle, košarka je sport u kojem najbolji pojedinac zaslužuje imati zadnju loptu. Samo kažem da je ne moraš nužno opaliti s osam metara. Jer, ako nećeš ići na ulaz i koristiti snagu i brzinu koje te čine najboljim košarkašem na svijetu, tada automatski daješ prednost jednom Kobeu ili Melu. Jer njima je šut s poludistance razlog postojanja, i kada se upustiš u revolveraški obračun s njima - gubiš. Svoju veličinu možeš dokazati i tako da ideš svojim putem, a ne nužno onim koji su toliki već prošli.
Ja više ne želim slušati o Jamesu kao ultimativnom košarkašu (a to se posebno odnosi na tebe, Simmonse). Ne budite licemjeri. Više nema opravdanja. Pa čak ni u Mikeu Brownu. Kralj ima vrhunske podanike, koji su u ove dvije utakmice dokazali da se bez problema nose s Orlandom i Denverom. Naslove su osvajali i slabiji rosteri od ovoga što ga imaju Cavsi. Momčad ima sve na oba kraja terena. Sada joj samo treba pravo, zrelo vodstvo. Koje se najbolje očituje u zadnje tri minute. Ni u jednom trenutku nemam namjeru reći da je Kralj sebičan namjerno, ili da sabotira momčad jer želi svu slavu za sebe. Ništa tako prizemno nije u pitanju. Samo kažem da Kralj još ne zna što je potrebno za biti na vrhu jer se još nije suočio s vlastitim limitima (a nije očito ni dotaknuo dno, iako se kroz zadnjih nekoliko godina nakupilo bolnih poraza). Za njega je sve do sada bila jedna velika igra. Međutim, ako misli osvajati naslove, onda je vrijeme da se prestane igrati i neka se uhvati posla. A posao najčešće nije zabavan, ali ga treba odraditi.
Osobno navijam za Finale između Denvera i Orlanda. Ne samo zato što bi u pitanju bilo jedno od luđih Finala koje ćemo imati prilike gledati u životu, već i zato što bi taj dvoboj doveo do laganih promjene u pogledu na svijet. Zaboravite na krvave rovovske obrane, zaboravite na komplicirane kontrolirane napade. Sve se svodi na borbenost i požrtvovnost u obrani, odnosno na kreativnost i talent u napadu. Tko može biti pametan i prognozirati išta s ovakve dvije ekipe, koje su u stanju ne samo pobjeđivati dobre i gubiti od loših, već u istoj utakmici pokazati svoje najlošije i najbolje strane?
Zvuči sjajno, zar ne? Tko ne bi uživao u nečemu što možemo smatrati oproštajem od dosadne košarke koje je krasila Spurse, Pistonse i Lakerse. Ali i ne samo oproštajem od racionalnosti, već i od super-zvijezda koje dominiraju nad igrom. Jer i Denver i Orlando imaju (pre)više heroja. Da, Melo i Howard su glavni, oko njihovih talenata izgrađene su momčadi, ali ljudi odluke su i Billups, Smith, Lewis, Nelson pa i Bidrman i Barnes. Bio bi ovo povratak ABA košarke i NBA s kraja sedamdesetih, kada su pobjeđivale momčadi sastavljene od gomile podjednako dobrih košarkaša. Ono, da se ljudi podsjete da nije samo potrebno imati tri zvijezde i sedam statista, već i da momčad s devet igrača u rotaciji ima smisla i da svatko ima svoju ulogu.
Najluđe od svega, promjena paradigme bi dovela i do toga da bi svi sveučilišni tirani i sve Repeše ovog svijeta shvatili kako se svijet ne vrti oko njih. Košarka je sport koji, kao nijedan drugi, ovisi o pojedincu, ali samim time je važnija i uloga najslabije karike. Ako me kužite. U košarci je sreća najmanje važna. U seriji od sedam, uvijek će proći bolji. Ma kako trenirao zonu, i ma kako trenirao šut, ako je protivniku stalo, a talentiraniji je, može vas ubiti pick 'n' rollom. Ne komplicirajte život.
Zato hoću Denver-Orlando. Jer ne želim gledati Kralja, barem dok se još nije pretvorio u pravu legendu i kompletnog igrača, da diže pehar dok svi svršavaju uokolo. Ne želim da se Mike Brown vodi u povijesti kao veliki trener, a da još nije vidio svijet oko sebe otvorenih očiju. Želim da cijelo ljeto imam glupi osmjeh na licu zato što su dvije takve momčadi, van svake pameti, došle do kraja. Na račun originalnosti.
Nešto sam skužio što se tiče Van Gundya. On djeluje kao da nema pojma što radi, ali što ako je baš to tip trenera kakav treba Magicu? Što ako samo on može tolerirati ovakvu momčad sastavljenu od potpunih psihopata, čistu antitezu svega onoga što je do sada donosilo uspjeh u igri? Svaki drugi trener odavno bi Nelsona zakopao na dno klupe, ali ne i Stan. I onda Nelson zabije ključne lopte. I tako svaki put. Ista stvar je s Rashardom. Kažem vam, svaki drugi trener bi pukao (ovi sveučilišni s deset kilograma gela u kosi bi se vjerovatno ubili). Ne i Stan. On mirno kaže svoje, iako je svjestan da ga nitko ne sluša. Igrači naprave po svome, ali dok se onako bore u obrani i u bitnim utakmicama, što im možeš zamjeriti. To što nema logike u tome što rade? Ali funkcionira!
Uglavnom, svjestan sam da su Cavsi i Lakersi na svoj način odlični. I svjestan sam da imamo šanse za Finale između Denvera i Orlanda ne toliko zbog veličine tih ekipa, koliko zbog činjenice kako Kralj nije dosegao svoj vrhunac. I da, na kraju ćemo vrlo vjerovatno gledati Lakerse i Cavse i uživati. Možda ću čak navijati i za Cavse, ako James u međuvremenu zauzda hormone i ako se vrati Big Z (ovo s navodnim stopiranjem njegova povratka od strane lige je obična sprdnja, pravila su jasna a po njima Cavsi imaju pravo vratiti Ilgauskasa, isto kao što su to prije njih napravili mnogi - to što ovakav čin možda nije idealan, e to je nešto s čime se svaki put bavimo par dana a onda zaboravimo do sljedećega puta).
Ali, barem dok se to Finale ne dogodi, uživajmo u mogućnosti svijeta bez centralizma, svijeta koji je u stanju okrenuti fokus od dvoboja pojedinaca na dvoboj momčadi. Oslobodimo se narcisoidnosti 20-og stoljeća i uživajmo u NBA, tom fantastičnom spoju najboljeg i najgoreg što čovjek ima za ponuditi. Drucker vs Friedman, Srića vs Škegro, Kissinger vs Obama, Ghandi vs Bush. Sve to imamo prilike gledati u jednoj od boljih završnica zadnjih godina. OK, možda i ne, ali tko to može dokazati?
Stoga, prije svega, uživajmo u sezoni u kojoj imamo četiri legitimna pretendenta na tron. Svaki ima svoje mane i vrline, svakoga se može simpatizirati zbog ovoga ili onoga. Meni čak i ovo ludilo Denvera i Orlanda zna ići na živce, jer često donosi kontra-efekt, momčad sama sebe upuca u nogu. Ali, zar nije slična stvar i s ovim, nazovimo ih, ozbiljnim momčadima, zar i Cavsi i Lakersi nisu sami sebi najveći neprijatelji?
I zar nije upravo ova kompleksnost košarke, kao sporta u kojem su pojedinci i način kako funkcioniraju pojedinačno i u timu važniji od taktike i bilo kakve teorije igre, nešto što cijelu stvar čini još zanimljivijom? Da ne duljim više, samo želim reći da će ovogodišnja NBA završnica po svemu sudeći biti vrhunska i da je nitko normalan ne smije propustiti. Ovoliku količinu čiste životne energije teško možete naći igdje drugdje a da je sve što vam treba - flat rate.
Stern, lovu očekujem na računu do kraja tjedna.
WORLD TRADE CENTER
24 sata nakon kraja prijelaznog roka informacije su dovoljno obrađene, sve je sjelo na svoje mjesto, pa je red da kažemo par riječi o svemu što se jeste i nije dogodilo. Prvo, usprkos svim krivim glasinama i izmišljotinama koje ljudi izvlače tko zna od kud, bio je ovo jedan od zanimljivijih prijelaznih rokova zadnjih godina. Na kraju je moglo biti i bolje, ali, ako ćemo se ravnati samo po onih par poteze koje sam neki dan naveo kao minimum koji se mora odraditi, napravilo se dovoljno.
BULLS
Prvo, Bullsi su uspijeli očistiti jedan ugovor, Salmonsov, i još su dobili igrača, Warricka, koji će donekle zamijeniti učinak također zamijenjenog Tyrusa Thomasa. S tim da trade Thomasa baš i nije jasan. Naime, Bullsi su njime pojačali izravnog konkurenta za playoff, osim ako ne vjeruju da je Thomas toliki problem u svačionici da nikome ne može biti pojačanje. Inače, procurilo je i malo više detalja o svim Thomasovim sukobima s Del Negrom, a neki navode i ozbiljne prijetnje fizičke naravi. Tyrusa prema Vinnieu. Na što mogu samo reći – tko mu to može zamjeriti?
Koliko god mi drago bilo što su Bullsi napravili mjesta za kompletiranje vrhunske petorke bez da su se odrekli ikoga iz jezgre Rose-Deng-Noah, toliko mi je bezveze što su pojačali ne samo Bobcatse, već i Buckse. Možda ne bih trebao doživljavati stvari kroz tu prizmu suparništva, obzirom da je prije svega u pitanju biznis, ali nekako mi to baca još veću sjenu na vodstvo ovog kluba. A kao da već dovoljno velika sjena sama po sebi nije boravak Vinniea na klupi u ulozi trenera.
Uglavnom, Bullsi jesu napravili potrebno, ali ostao je gorak okus u ustima. Za Thomasa se moralo dobiti više, a i Salmons, iako je igrao loše, nije bio toliko bezvrijedan da ga tek tako zamijene bezveznjaci poput Flipa Murraya ili Parga (zanimljivo, dva apsolutna trash strijelca s klupe zajedno su u istom klubu u istoj ulozi).
BUCKS & BOBCATS
Bucksi su dovođenjem Salmonsa pokrili su najslabiju poziciju u momčadi, te vratili na dno klube vječnog no stara Bella. Obzirom da je Redd dogodine važniji u ulozi ugovora nego igrača, dodatna godina Salmonsa ni malo im neće naškoditi. Prostora za prava pojačanja ionako nema, barem ne dok se ne riješe Redda.
Bobcatsi su pak ovim potezom otvorili vrata ne samo petoj poziciji na Istoku, nego i mogućem playoff iznenađenju. Pokaže li se Thomas u pravom svjetlu, a to znači bude li lijepio blokade kao manijak, protiv Bobcatsa neće biti lako nikome. Ja osobno ne vidim zašto bi Celticsi ili Hawksi bili favoriti protiv njih? Jer što se tiče igre unutarnje linije, atletska postava Wallace-Thomas-Chandler, s Diawom koji donosi point-forward dimenziju, može se nositi sa svima, posebice u obrani.
Kvragu, Larry Brown je toliko napaljen na zid pod košem da je pod svoje krilo vratio i jednog Thea Ratliffa, s kojim je 2001. igrao Finale sa Sixersima. Iako se radi više o sentimentalnom nego razumnom potezu, i on u neku ruku govori o odlučnosti ove momčadi da napravi sve što se napraviti da. Right here, right now.
CELTICS
Za njih smo se nadali da će nešto napraviti s Allenovim ugovorom, ali očito nije bilo prave ponude. Što znači da su i dalje ostali ista gerijatrija koja će ovisiti ponajviše o Rondovom, Perkovom i Davisovom raspoloženju, te Pierceovoj sposobnosti da ostane u komadu. Ovo dovođenje Robinsona u zamjenu za Housea totalni je promašaj, praktički u momčad kojoj je kemija u raspadu dovodiš još jednog problematičnog tipa umjesto igrača koji je poznat po tome da više vrijedi u svlačionici nego na parketu. A Houseva sina da ne spominjem, momčad je ostala bez neslužbene maskote.
Što su dobili? Tipa koji može zabiti u seriji s klupe, ali koji je uglavnom neučinkovit šuter, općenito je veliki potrošač lopti i kao playmaker potpuno limitiran na slash and kick igru, koja podjednako rezultira izgubljenima kao i asistima. Potez očajnika.
CAVS
Oni su za razliku od Celticsa svoje odradili. Jamison nije u potpunosti četvorka koja će raširiti reket, ali je čovjek koji kreira sam sebi šut. Što je za ovu momčad puno važnije jer spot up šutera imaju sasvim dovoljno. Kada se vrati Z, imat će kombinacija koliko požele za dva mjesta pod košem, i to će samo po sebi mnogima dati glavobolje.
Sjajni John Krolik s ''Cavs the Blog'' je rekao sve – nije ovo potez genijalca, ali su ga Cavsi morali napraviti, pogotovo nakon što su lani propustili šansu dovesti dodatnog igrača, što ih je na kraju možda i koštalo puta u Finale. Postavimo stvari ovako. Jamisonov najveći minus je ugovor, obzirom na godine postoji realna opasnost da se raspadne svaki tren. Ali po onome što smo od njega mogli vidjeti sve ove godine znamo da je čovjek ratnik koji će prihvatiti svoju ulogu, ma kakva ona bila, i koji će, usprkos čestim ozljedama, uvijek naći načina za pomoći momčadi.
I znate što je još zanimljivo? Kada pomislim na svu trojicu bivših Wizarda prvo mi na pamet pada riječ ratnik. Ispada da su u Washingtonu imali hrpu karakternih likova čiji je najveći problem bila činjenica kako im je za alfa mužjaka nametnut vječni klinac poput Arenasa.
Uglavnom, ako pogledamo ostale opcije koje su se nudile Cavsima, Jamison je definitivno najbolje rješenje. Amare je kreten i takav Cavsima ne treba. Niti je timski igrač, niti je u stanju preuzeti dio tereta kojega James kao lider nosi (a i pitanje je koliko ga je Globalna Đikona spremna prepustiti, iako se protiv Nuggetsa dalo vidjeti koliko je lakši život Carmelu dok kraj sebe ima jednog Billupsa). Troy Murphy bi previše koštao obranu, a u napad bi donio samo taj šut, što je nešto čega Cavsima ne nedostaje.
Jamison je pak atleta koji može i malo više od toga da bude tek još jedna sporedna persona koja živi od Jamesovih mrvica. Stvar je jednostavna – ako jedan obični atleta poput Hicksona izgleda ovako dobro živeći na račun LBJ-a (i Shaqa), kako će tek izgledati Jamison? Mislim, nema logike da čovjek ne bude pojačanje, jednostavno je predobar realizator.
Plus, zahvaljujući tome što Jamison još bolje može iskoristiti svaki centimetar prostora koji mu ostane nakon pick igre s Jamesom (Hickson je ipak samo ''roll'' igrač, a Jamison može vrtiti i ''pop'' opciju), automatski će lakše biti i samom Jamesu (i Shaqu). Unutarnja linija Cavsa preko noći je postala još opasnija, i kao domino efekt, odmah je olakšala pritisak na vanjsku. Ergo, Cavsi iz cijele priče izlaze kao još bolja momčad, momčad koja je toliko pojačala svoje dobre strane da ih ove loše više i ne mogu doći glave.
Sjetimo se Orlanda. Lani su ih izbacili jer su prevelik pritisak napravili na bekove Cavsa, koji se s tim nisu mogli nositi. Sada to više ne mogu, jer Rashard Lewis će imati pune ruke Jamisona, uokolo će letati i Hickson, a pod košem će biti Shaq. Dakle, Maurice, Delonte, Booby i Parker (koji se šuterski pokazao pojačanjem) neće imati tako važnu ulogu, što će paradoksalno upravo njihov učinak učiniti važnijim.
GRIZZLIES & JAZZ
Memphis je hrabro odlučio iskoristiti prostor ispod granice salary capa kako bi pojačao klupu i održao na životu san zvan playoff. Sad, da li su mogli bolje od Ronniea Brewera? Pa, obzirom da im prevenstveno treba netko tko može zabiti – da. Ali, gledano u nekakvoj široj perspektivi, Brewer je potencijalno riješenje i u slučaju da ostanu bez Gaya, te im kao dokazani starter pruža sigurnost i dodatne opcije u budućnosti.
Što nas pak tjera da se pitamo koji vrag se događa u gradu na slanim jezerima? Očito je da nasljednici pokojnog Millera važu svaki dolar, ali tek tako se riješiti čovjeka koji je tri sezone igrao ulogu startnog beka, malo je smiješno. OK, Brewer nije bio ni š od šutera, nije bio čak ni tako dobar obrambeni igrač kao što se predstavljao. Njegova najveća vrlina je bila atleticizam i potpuno prihvaćanje Sloanove filozofije o stalnom kretanju bez lopte, što ga je praktički pretvorilo u korisnog napadača.
Uglavnom, za njim ne treba previše plakati. Ali jebeni zaštićeni pick sve do 2015? Koji, ako se ne realizira, rezultira novčanom nadoknadom? Pa nisam ni znao da se to može, užas. Shvatiš da su se riješili startera samo zato da uštede nekoliko milijuna. Što je možda s poslovne strane i razumljivo, nije da Korver, Matthews ili čak Gaines ne mogu zamijeniti Brewera, ali sa strane nekoga tko prati tu momčad, sve ovo djeluje zbunjujuće. Pa čovjek je bio starter pobogu!
ROCKETS & KNICKS
Na Rocketse nisam ni računao, a ispalo je da su napravili možda i najbolji posao. Momčad je počela tonuti pod teretom Arizine neučinkovitosti na dvojki, te su ovim potezom ne samo spasili karijeru Kevina Martina, već su opet omogučili Arizi da bude ono što jeste. Na krilima mladih lavova kakvi su Brooks, Martin i Ariza momčad će poletjeti, i bit će ovo jedna sasvim druga košarka od dosadašnje.
Landry je gubitak, ali nije da nemaju Scolu na toj poziciji. Dapače, čak imaju i pick prve runde u liku Jordana Hilla da ga pokazuju uokolo. Ja i dalje vjerujem da je Hill totalni promašaj, ali Rocketsi mogu igrati na kartu da to još uvijek nije potpuno dokazano.
A jednako velik dobitak poput Martina su i dva picka pristigla iz New Yorka. Još jedna godina Jareda Jeffriesa gotovo da je nevažna za sve ono što ti donosi. Mislim, Rocketsi su već sada na rubu playoffa. Sad, zamislite da se dogodine Yao vrati u donekle normalnom izdanju. Yao, Scola, Ariza, Martin i Brooks u petorci, uz Battiera, Andersena i razno razne likove koje će Morey negdje iskopati, na klupi. Momčad za playoff, zar ne?
I onda ta momčad još dvije godine za redom bira pri vrhu drafta, jer su Knicksi i dalje loši. Za što postoje ogromne šanse. Gle, realno je da će Wade ostati u Miamiu, da će James ostati u Cavsima, čak i da će Bosh ostati u Torontu. Svi ovi klubovi što su čistili prostor na salary capu morat će se zadovoljiti Boozerom, Johnsonom ili Amareom. Preplatit će se svaki slobodni osrednji igrač. Dakle, Knicksi će, moguće je, dovesti Amarea i Johnsona u pokušaju D'Antonia da opet na jednom mjestu okupi svoju prvu generaciju Sunsa. Samo, Sergio Rodriguez nije Nash, i tu će san završiti.
Uglavnom, Rocketsi imaju milijun opcija u budućnosti, a Knicksi opet nemaju ništa. McGrady? U najboljem slučaju strijelac s klupe. Realno? Kandidat za prijevremenu mirovinu. Tako da u cijeloj priči New York i dalje ima samo tu nadu da može preko tržišta složiti Dream Team od dva maksimalna ugovora i deset minimalnih. Nadu koja će vrlo brzo umrijeti, nakon čega će im ostati samo saznanje da su četiri sezone za redom ostali bez pickova (dva buduća plus Jordan Hill Rocketsima, a sljedeći Jazzu). Pogledajte oko sebe sve velike momčadi i jedno će vam biti jasno – sve su se složile oko izbora na draftu.
Howard, Melo, Wade, LBJ, Deron, CP3, Ming, ma mogu nabrajati do sutra. Draft je smisao i poanta cijele ove igre, ciklus života NBA lige. I ti ga se svjesno odričeš godinama da bi pratio nekakav suludi san, umjesto da čekaš svoju kartu za raj. Da, pickovi su donekle zaštićeni, ali nije poanta samo u najvećim talentima, već u svim mladim, jeftinim i korisnim igračima koji igraju važne uloge, bez obzira bili izabrani treći, šesti ili osmi. Bez svježe krvi putem drafta jednostavno ne možeš složiti konkurentan roster.
KINGS
Martin je bio višak, obzirom da je očito kako će oko Evansa graditi budućnost. Jedna lopta je premalo za dva strijelca na vanjskim pozicijama. Carl Landry je dobar dodatak, čovjek je dokazao kako se radi o rasnoj četvorci koja ima kompletan repertoar i, što je najvažnije, ima puls. Joey Dorsey bi mogao ugodno iznenaditi, ali za njih je najvažnije odlučiti se za buduće poteze. Čeka ih još jedan draft, gdje moraju tražiti ili playa ili centra, nakon čega se moraju odlučiti što s Thompsonom i Hawesom. Udrih i Garcia sa svojim ugovorima i dalje su uteg oko vrata, ali nešto se kreće. Ne previše, doduše, ali dovoljno. Za razliku od Knicksa, bar mogu oko nečega konkretnog razbijati glavu.
MAVS
Cubanu svaka čast jer nikada ne propusti napraviti posao. Ne, nije Dallas odjednom postao ozbiljan izazivač, ali su bolji nego što su bili. Dodali su dva borca na roster koji pati upravo od nedostatka energije, i to praktički ne izgubivši ništa. Štoviše, i Butler i Haywood imaju ugovore koji su potpuno racionalni i ničim ne opterečuju budućnost kluba. Ako ne bude išlo, vrlo brzo se eksperiment može prekinuti.
Međutim, prije će Cuban zadržati obojicu. Haywood je prava petica koja može kontrolirati reket i koja će im biti neophodna obzirom da se era Erica Dampiera konačno približava kraju. Butler je idealan pomoćnik za jednog strijelca kao što je Dirk. Problem je samo što će izgleda od njega tražiti da igra na dvojci, kako se ne bi diralo u Mariona, što automatski dovodi do smanjene učinkovitosti svih.
Jer, valjda do sada svi znaju da je Marion najbolji kao četvorka a da Butler ne može biti ništa drugo nego malo krilo. Ako ih guraš van pozicije, uzimaš im dobar dio vrijednosti. Jasno, tokom susreta će rošade s Terryem omogućavati da Butler igra na svom prirodnom mjestu, ali poanta je da pretpanost i forsiranje ne vode ničemu dobrom.
Možda bi bolje bilo kada bi ili Marion ili Butler ulazili s klupe. A možda to sve i nije važno, jer kako god okrenuli, Dallas nije u istoj rečenici s Lakersima i Denverom, možda čak ni s Thunderom i Jazzom.
WIZARDS
Impuls koji ih je nagnao da potpunu rasprodaju momčad donekle razumijem. Zajedno s dugogodišnjim vlasnikom umro je i san o zadnjem pokušaju ove generacije da napravi rezultat. Arenas je suspendiran, a svi ostali važni igrači zamijenjeni. Da, dobili su premalo za ono što su nudili, ali kada ih usporedimo s jednim Knicksima, koji su potrošili godine da dođu u sličnu situaciju, Washington već od dogodine ima šanse opet biti zdrava momčad.
Uštedjeli su ogromne novce, i iako će Arenasov ugovor visiti nad njima još dugo, s jednim problemom dat će se živjeti. Sada će konačno dobiti šansu snimiti koliko mogu njihove mlade snage, i kada im dodaju par novih lutrijskih pickova, i poneko pojačanje, mogu se nadati brzom oporavku. Pola sezone tuge nije prevelika cijena za tako nešto. Pitajte samo navijače Knicksa.
CLIPPERS & BLAZERS
Clippersi su rentali Cambya Blazersima za par milja, i na kraju će svi biti zadovoljni. Camby će dobiti bonus i priliku da opet igra bitne utakmice, Blazersi će zatvoriti propuh u reketu, a Clippersi mogu pokriti dio minusa na računu. Moram priznati da je Dunleavy napravio vrhunski potez riješivši se Telfaira. Al Thornton je ionako prekrižen kao budućnost kluba, te se mogu smatrati sretni što su Wizardsi očito smatrali da bi ga vrijedilo isprobati zbog čega su jadni Cavsi bili prisiljeni dovesti playa koji im uopće nije potreban. Samo, što vrijedi sav taj prostor na salary capu i solidna jezgra koju čine Gordon, Kaman, Griffin i ovogodišnji pick, kada imaš Barona Davisa i njegov katastrofalni ugovor.
OSTALI
Oklahoma nije žurila, a po svemu viđenom i nema zašto. Imaju slatke brige za ubuduće. Da li da ovo ljeto love nekog krilnog centra tipa Boozer ili Lee? Ili da traže rasnu peticu? Jer ova momčad koju sada imaju, dovoljno je jaka da već sada igra polufinale Zapada.
Minnesota je toliko izbezumljena da pokušava u Darku naći čovjeka koji može malo zatvoriti reket. Najluđe od svega, pristane li Darko na dolazak u Minneapolis, jer spominje se i njegova želja za prekidom NBA karijere, imat će dovoljno prilika da pokaže što ne zna. Reket Wolvesa pust je poput Šibenika u utorak navečer.
Sixersi su napravili totalno nebitni trade s Bucksima, iako treba napomenuti da je Skiles u Iveyu dobio još jednog obrambenog majstora, a Sixersi u Meeksu beka koji može zabiti 50 jednog dana. Problem je samo što ni jedan ni drugi neće igrati.
Phoenix i dalje nastavlja ovu šaradu s Kerrom kao GM-om, iz nekog razloga riskiraju da ostanu bez ičega, umjesto da su prihvatili kakvu god ponudu Heata za Amarea. Ovako, netko od ovih klubova s prostorom za maksimalni ugovor ovo ljeto će istoga pretplatiti, pogotovo nastavi li igrati do kraja sezone ovako kao što to radi sada. Mislim, nema šanse da, ako ćemo računati kako će na tržištu glavi igrači biti on, Boozer i Johnson, netko ne ponudi maksimum. Jasno, ako i Wade i James i Bosh odluče promijeniti sredinu, opcija će biti manje, ali nekako sumnjam da će dogoditi išta tako dramatično.
Zato drame neće nedostajati u zadnjoj trećini NBA sezone. Pripremite se, polijećemo. Kreće prava stvar.
THE 2010. NO-STAR WEEKEND
All-star vikend je pred nama i, kao i obično, eto nam prilike da se na par dana odmorimo od gledanja košarke. Iako, moram priznati, da me čak malo i privlači baciti pogled na glavnu tekmu u nedjelju, jer ipak će se na terenu po prvi put u ulozi zvijezda naći i majstori kao što su Durant, Rose i Rondo, zatim je i jedan Deron konačno dočekao svoj poziv, a da ne govorim da imam osjećaj kao da sam osobno slagao ultimativnu šljakersku ekipu kada vidim na rosteru Horforda i Leea. Naravno, neće biti ništa od gledanja, ali lijepo je primjetiti. Od samog susreta ionako je puno važnije odbrojavanje do kraja prijelaznog roka.
Dok čekamo da se konačno dogodi neki jebeni trade, mogli bi nešto i reći o trenutnoj situaciji. Najsvježije vijesti kažu da Celticsi čak razmišljaju o tradeu Allena za Butlera i Jamisona, ali to mi zvuči previše. Daješ jednog penzića za drugoga, plus Butler i Pierce u istoj petorci? Pa Butler i jeste u neku ruku Pierce made in China, zar ne? Nema smisla. Čak i za glasinu - previše je.
Zato mi se i ne da previše razglabati o svim mogućim scenarijima koji se spominju, a ni o onima koje sam samcat pronalazim ne trade machineu. Ionako će se na kraju odigrati nešto skroz deseto. Ali nešto se mora dogoditi. Mora. Evo nekoliko poteza koji se moraju povući, bez obzira na koji način:
- Bullsi moraju očistiti još jedan ugovor, bilo Salmonsov bilo Hinrichov, da bi imali love ne samo za dovesti npr. Wadea, već i dovoljno pojačanja kako bi složili novu veliku ekipu, a to je prilika kakva ti se ne pruža svaki dan
- Celticsi moraju nešto napraviti s Allenovim ugovorom, jer kad na ljeto istekne, sve što mogu je opet potpisati Raya – obzirom da su iznad salary capa do pojačanja na ljeto mogu samo preko midlevela ili novih tradeova, a ovo im je idealna šansa da, makar po cijenu novih povećanja troškova, produže rok trajanja trenutnoj momčadi
- Cavsi su u istoj situaciji, možda i ne moraju ništa napraviti da osvoje naslov, jer stvarno djeluju kao daleko najbolja momčad u ovome trenutku, ali ne zamjene li Ilgauskasov ugovor (ili ne iskoriste prava na Szczerbiaka), ostaju bez mogućnosti da se ozbiljnije pojačaju preko ljeta
- Memphis više nije nepoznanica i protivnici lakše pronalaze načina da ih pobjede, te im treba jedno pravo pojačanje na klupi, makar to značilo da se odriču dva od tri picka koja imaju u prvoj rundi budućeg drafta
- Oklahoma bi trebala ugovor Ethana Thomasa, višak prostora na salary capu i pick viška u prvoj rundi također pretvoriti u jednog veterana koji će pomoći pod košem, ako zbog ničega a ono da budu još opasniji u ovogodišnjem playoffu
Spursi trebaju svježe krvi, Lakersi trebaju čovjeka na vanjskim pozicijama, Denveru bi dobro došlo još jedno tijelo pod košem, a polovina lige bi imala koristi od blokera kakav je Tyrus Thomas. Možda bi i Jazz mogao s Boozerovim ugovorom do pojačanja na sličan način kao i Celticsi i Cavsi, jer na ljeto će zbog salary capa imati jako malo prostora za dovođenje ozbiljnijih rješenja. Opcija je milijun, ali za dodatnu komplikaciju ove i iduće sezone, realizacija ovih pet izdvojenih bit će više nego dovoljna.
A možda najzanimljiviji novi razvoj događaja uopće nema veze s zamjenama. Naime, Chris Bosh je izgleda jasno rekao kako nema namjeru biti druga banana i kako je igrač oko kojega se može slagati momčad. Dakle, priče o njemu kao dodatku Wadeu ili Jamesu negdje mogu prestati. Odlično, ja osobno sam uvijek za poštenu raspodjelu talenta. Uostalom, Bullsi s Roseom i Boshom više mi se sviđaju nego Bullsi s Roseom i Wadeom, ako kužite što hoću reći.
Uglavnom, all-star vikend je i vrijeme kada biram no-star sastav dosadašnjeg dijela sezone. U pitanju je 12 igrača koji su ostavili najgori dojam kroz dosadašnji dio sezone, prvo igrom a zatim i općim dojmom. Prednost imaju oni koji za puno minuta naprave malo toga korisnog, a posebice oni koji ničim ne opravdavaju svoje goleme ugovore.
I moram priznati, ove godine mi nije bilo lako izabrati samo dvanaestoricu. Do sada je kroz ovaj izbor prošlo svakakvih likova, ali nikada postava nije bila ovako krcata takozvanim zvijezdama.
A takozvanih očito ima svuda. Dame i gospodo,
THE 2010. NO-STARS
STARTNA PETORKA:
PG – BARON DAVIS (LAC)
Čovjek je navodno cijelo ljeto radio na sebi, a i dalje ne može igrati više od par tekmi mjesečno. Mislim, kakva bi mu kondicija bila da se nije pripremao? Bez nogu nema obrane, ali nema ni ulaza, driblinga i svih onih sjajnih poteza kojima nas je Davis u prošlosti tjerao da zaboravimo na sve one glupe i sebične.
Nikada nije bio dobar šuter, ali ove sezone je dodirnuo nova dna, a kako mu je šut ostao jedino oružje, ispada da je praktički beskoristan. OK, i dalje sakupi dovoljno asista, ali obzirom da ima monopol na loptu to je onaj minimum koji bilo tko na poziciji playa mora napraviti. Pravi pokazatelj kvalitete su ionako izgubljene lopte, s tim da je i ta brojka, ma kako visoka bila, u biti mala, jer po meni je izgubljena lopta i svaki onaj očajni šut koji Davis uzme, a takvih je barem 5 po utakmici.
Bilo koji jednodimenzionalni šuter bi odavno sjedio na klupi da pogađa njegovim postotkom. Davis se pak još uvijek vodi kao startni play i lider momčadi. Potrošnja lopti nije smanjena, što je bolno ne samo zato što ih troši uzalud, već zato što ih uskraćuje puno boljim opcijama poput Erica Gordona i Chrisa Kamana.
Ukratko, Dunleavy je bio problem, ali ništa manji nije ni Davis. S ovakvim generalom na parketu ne možeš imati nego gubitničku vojsku.
SG – TRACY MCGRADY (HOU)
Dugo sam se mislio između njega i rođaka mu Vincea. Vince je imao užasan mjesec iza sebe, ali i dalje je barem ostavljao solidan dojam kao suigrač. OK, kenjam, Vince Carter ne može ostaviti dobar dojam ni da se izjasni kao fan country glazbe, ali jedan mjesec nije dovoljan da se prekriži čovjek koji i dalje ima noge te ne čini momčad gorom barem u obrani.
T-Mac više nema noge, ali ga to ne sprječava da se u pola sezone postavi kao razmažena zvijezda i traži trade ako ga ne žele u petorci. Znam da nije on kriv što je svo ovo vrijeme ozljeđen, ali u tome traženju da igra još jednom je pokazao svoj najveći problem. McGrady je uvijek bio taj koji bira sam kada će igrati i kada će se oporavljati.
Igrao ili ne, on za ovaj Houston ionako više nije bitan, ali sam podatak da je ove godine najskuplje plaćeni igrač u ligi, po meni je dovoljna da mu se nađe mjesto u no-star teamu.
SF – TYSHAUN PRINCE (DET)
Reći da je on najveći krivac za očajno stanje u Detroitu bilo bi pretjerano. Ali da je dijelom odgovoran, jeste. Iako je dobar dio sezone proveo ozljeđen, ono što je igrao Prince je proveo stalno sijući razdor između suigrača i trenera.
Kužim da je nezadovoljan situacijom i klubom koji je pod Dumarsovim vodstvom potpuno izgubio kurs, ali ovo nije Prince na kojega smo navikli. Da, nije lako trpiti što nitko ne zna što bi trebao raditi, međutim, nema potrebe glumiti razmaženu zvijezdu i stavljati se iznad situacije.
Evo zašto sam u biti najviše ljut na njega. Čovjek je u najboljim godinama, umjesto najbolje igra najgoru košarku života, za što je, puno više od situacije u kojoj je, kriv on sam. Umjesto da poput kolege Hamiltona šuti i radi, te se još jednom dokaže kao košarkaš koji može koristiti nekoj boljoj momčadi, ruši si vrijednost do te mjere da se praktički osuđuje na ostanak u ovom Detroitu.
Život je pun paradoksa, a nažalost naš dobri Ty kao da toga nije svjestan. Stoga bi ga i ovaj, po kojem je od jednom obožavanog igrača spao na izbor u no-star, vjerovatno isto iznenadio.
PF – AMARE STOUDEMIRE (PHO) * C
Iako po brojkama, posebice u zadnje vrijeme kada si nabija tržišnu vrijednost, Amare teško može upasti u skupinu nebitnih, nikako se ne može prijeći preko njegova pristupa. Jer ovog čovjeka za ništa i nikoga nije briga.
Da je barem retardiran, pa da znamo da nije u stanju igrati obranu i skakati. Bilo bi lakše. Ovako, gledati ga iz sezone u sezonu kako trati talent, stvarno postaje mučno. I da, ova zvjezdica mu pripada zbog činjenice što je jedini na ovogodišnjem rosteru s prijašnjim nastupom na no-staru. A ovo C mu je kapetanska oznaka, i da, dijelom je do nje došao i zbog staža, ali dijelom i zbog legendarne izjave da što se on ima brinuti za to kako momčad igra jer da nije kapetan.
C – SHEED WALLACE(BOS)
Od legende koja nikada nije ispunila potencijal do debeljka van forme koji još nije vidio restoran brze prehrane koji nije vrijedno posjetiti. Kad smo vidjeli da stiže u Boston, pretpostavljali smo da neće imati veliku ulogu, ali da će ipak pomoći kao prvi visoki s klupe.
Nažalost, ovo što on igra nije pomoć. Kad god istrči na teren Sheed je uvjerljivo najlošiji obrambeni igrač na terenu, a malo mu fali da to bude i u napadu, obzirom da više nije u stanju ni okrenuti se za skok-šut unazad. Dijelom zbog loše forme, ali dijelom i zato što ga je vrijeme pregazilo, Sheed je najgori igrač Bostona, sjena nekadašnjeg talenta koja forsira taj šut iz vana ne bi li barem na neki način opravdao svoje prisustvo u ligi.
Iz početka sam bio ljut, a danas, danas sam samo tužan.
KLUPA
G – GILBERT ARENAS (WAS)
Jednako brz na potezanju loših šuteva kao i pištolja, Arenas je bio predodređen za brzo sagorijevanje, ali da će se to desiti ovako preko noći, malo je tko mogao znati. Pričajući o njegovoj suspenziji i budućnosti, zaboravljamo da je tip upravo preskočio svoju treću sezonu za redom, u godinama kada njegova brzina još i može nešto značiti.
Dodaj ozljede, tri bačene godine bez pravog ritma i činjenicu da će uskoro biti s krive strane broja 30, i dolaziš do zaključka kako je njegova karijera gotova. Na stolu su milijuni koje će uredno pokupiti, ali čak i da ga nekim ludim slučajem Wizardsi i uspiju negdje prodati, sve što od njega možete očekivati su loši šutevi, jer bez eksplozivnosti, Gil je tek duhovitiji Jannero Pargo.
G – MO PETERSON (NOH)
Njegov izbor niti je zanimljiv, niti je fora, ali što mogu.Čudo kako jedan dobar šuter može, nakon što ga izdaju noge, potpuno nestati s lica zemlje. Nikada nije bio kreator, ali nije da je ikada previše ovisio o atleticizmu. I onda jednog dana samo – puf, više ne može pogoditi ništa. Dvije godine su prošle, a ja i dalje ne kužim. Mislim, vidio sam na snimkama s paraolimpijskih igara da ljudi u kolicima igraju košarku. Nemaju noge, a opet mogu ubaciti loptu kroz obruč. Ne kužim.
F – TERRENCE WILLIAMS (NJN)
Iako su svi swingmani Netsa zaslužili izbor u ovu momčad, rookie je ipak dobio prednost zbog jezika koji ga je već na početku sezone doveo više puta u sukobe kako s trenerom, tako i s zdravim razumom. Znao sam da je očajan šuter, ali sam i popušio priče da bi jednog dana mogao biti dobar stoper i koristan all-round igrač. Kakva greška. Za takve role moraš biti nesebičan i voljeti igrati za ekipu, a Williams ipak voli samo sebe.
F – VLAD RADMANOVIĆ (GSW)
Znam, on je najmanje kriv za toliku minutažu, sve je zasluga Nelsonova mazohizma. Ali, što on, koji je karijeru izgradio na trici, danas radi u ligi? Njegovim postotkom trice može gađati i jedan Terrence Williams. Ergo, Vlad je danas očajan šuter. Šalji ga nazad u Black Mountain.
C – YI JIANLIAN (NJN)
Za mene on je vječni dokaz da je lova važnija od svega. Čovjek igra i uporno dobiva šansu samo zato što je Kinez, iako je odavno dokazao da nema što raditi u profesionalnoj košarci. Do sada je mogao pogoditi otvoreni šut, što može svatko tko ima koš u dvorištu. Ove sezone počeo je sakupljati i nešto skokova, ali čak i jedan Bargnani može za 30 minuta sakupiti 7 skokova. OK, možda ne svaku večer, ali može. To što nema igru leđima, što nema ulaz, pregled igre, a niti zna dodati ili voditi loptu, nije dovoljno da ga se sjedne na dno klupe. Mislim, nije da se ne trudi, ove godine čak je po prvi puta pokazao da mu je stalo, ali uvijek toliko buke nizašto oko njega - jednostavno me živcira.
UT – CHRIS DUHON (NYK)
Kad bolje razmislim, ipak je on najgori starter u ligi. Sve što ima je trica, a i to je navučeno obzirom da se kotrlja po parketu više od 30 minuta. Pokušaj da od njega napravi igrača, najveći je D'Antoniev promašaj, jer umjesto da glumi čarobnjaka, Mike je puno ranije trebao shvatiti da su neke stvari jednostavo takve kakve jesu. Spoj ovakve dvije suprotnosti navijači Knicksa pokušat će zaboraviti na sve moguće načine, jer radi se o perverziji ravnoj kombinaciji Williama Dafoea i bilo koje žene.
UT – T.J. FORD (IND)
Godine prolaze a T.J. je i dalje isti brzanac bez šuta. Štoviše, ove sezone kao da je izgubio i na brzini, zbog čega je ostao bez svoje slash n kick igra, što je dovelo do gubitka pozicije u momčadi. I to Indiane. Ajme. Svaki put kad bi ga vidio pitao sam se koja je njegova uloga. Ne razigrava, nije u stanju ništa zabiti. Samo se mota po terenu i pukne više lopti nego što treba. Mislim, jel mogu ja dobiti par milja za to? Larry?
I na kraju, tek da se nađe, evo 24 pozivnice koje bi osobno poslao za all-star. Naravno, igrači iz ekipa koje se ne bore za playoff nemaju pravo nastupa.
EAST: Rondo, Johnson, James, Bosh, Howard + Rose, Wade, Captain Jack, Varejao, Bogut + Crawford, Rashard Lewis
WEST: Deron, Roy, Durant, Dirk, Marc Gasol + Chauncey, Kobe, Melo, Pau Gasol, Timmy + Steve, CP3
OK, da vidimo. ESPN, refresh. Ništa. Ej, jel može više nekakav trejd?
Lektira
- Ball Don’t Lie
- Basketball Prospectus
- DraftExpress
- ESPN
- FreeDarko
- fullcourtpress
- HoopsHype
- Sports Guy
- Sports Illustrated
- The Baseline
Los Arhivos
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- January 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
