ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

24Apr/143

DAY FIVE – UNIVERSITY OF LMA

Posted by Gee_Spot

BOBCATS @ HEAT

Ružan početak utakmice, Jefferson vidno limitiran u kretnjama olakšava Heatu igranje obrane, dok s druge strane Haslemovo prisustvo i ovaj put unakazuje Heatov napad. Utakmica u ritam ulazi tek kada zbog druge osobne iz igre izlazi Kidd-Gilchrist, Bobcatsi više nemaju nikoga za poslati na LeBrona i ovaj lakoćom ulazi u sredinu i zabija, a Heat preuzima potpunu kontrolu nakon što je Birdman zamijenio Haslema - u minutu već su na plus 10. Obzirom na Jeffersonovo stanje i uopće mlitav ulazak u utakmicu, ovdje se činilo da je stvar već gotova, ali Heat u drugoj četvrtini nije uspio povećati prednost. Niska petorka ovaj put nije imala specijalnog učinka i na odmor se odlazi s istom razlikom kao na kraju prve.

U nastavku uporni Bobcatsi koriste kilavost Heata i Haslemovo prisustvo da puno aktivnijom igrom dođu na 4 razlike. Jefferson igra na rutinu, McRoberts zabija otvorene šuteve, Kemba napada sredinu - to ih dijelom drži u utakmici i na to smo navikli. Ali, ključna promjena je agresivnost kojom su Henderson i Kidd-Gilchrist napadali Wadea i Jamesa iz driblinga, koristeći manjak pritiska obrane Heata na bokovima da dođu do slobodnih bacanja ili barem natjeraju obranu Miamia na rotiranje prema sredini kako bi otvorili šut s poludistance za nekog od tri udarna igrača.

Naravno, sve ovo nije bilo dovoljno da se okrene utakmica - Andersonovim ulaskom Heat opet odlazi na desetak koševa prednosti, a čim su uporni Bobcatsi opet došli na 4, Wade je s par solo akcija stvorio novu zaštitnu mrežu. Bobcatsi opet dolaze na 4, ovaj put Heatova niska postava odgovara. Bobcatsi su općenito pogodili gomilu skok-šuteva, od kojih su najbitnije bile Kembine trice, to ih drži u blizini sve do kraja, ali ukrasti Heatu završnicu u kojoj su na parketu raspoloženi (doduše, samo napadački) James, Wade i Bosh okruženi s dva tricaša (zanimljivo, bez Raya, ili s Coleom i Chalmersom ili Jonesom i Chalmersom), nije lak zadatak. Iako su imali šansu - na minus 3 u zadnjoj minuti prokockali su dva posjeda, onda im je LeBron poklonio loptu što je Kemba iskoristio da novom tricom smanji na samo 1 poen razlike, ali više se nije moglo.

Utakmica je simbolično završila s 4 razlike koji su bili glavna tema večeri, ali možda bi bolje bilo da je završila s 2 ili 3 jer to je bliže ocjeni za prikazanu košarku. S tim da se Bobcatsima nema što zamjeriti, oni su pružili svoj maksimum u ovom trenutku, ali ovakav obrambeno neinspiriran Heat i toliko nesposoban odigrati koncentrirano duže periode u napadu ruši im prosjek. Ali, odradili su posao, to je najvažnije koliko god u trenutcima izgledalo negledljivo.

MAVS @ SPURS

Dallas ni na startu ove utakmice nema rješenja za Parkera i Duncana, preuzimaju svaki pick ne bi li izbjegli pretjerano rotiranje, ali uzalud, u kombinaciji s Dirkom i Montom koji na drugoj strani ne mogu ništa zabiti utakmica se čini osuđena na sličan rasplet kao i prošla. Ali, s tim se ne slaže Carlisle koji vrlo brzo vuče sjajan potez - vadi Dirka iz igre i ubacuje Harrisa kako bi niskom postavom s Marionom na četvorki raširio i ubrzao napad, ali i olakšao svojoj momčadi igranje obrane - ako će preuzimati svaki pick, onda je definitivno bolje da na Parkeru ostanu Marion ili Wright nego Dirk.

I samo tako vraćaju se u igru i dolaze do prednosti, Harris nastavlja gdje je stao u prošloj utakmici, a proradio je i Ellis. Carlisle miksa klasičnu postavu s niskom i u drugoj četvrtini i potpuno razbija obranu Spursa, Ginobili je jedini igrač domaćina spreman pratiti razigrani Dallas u kojem je i Dirk počeo zabijati trice iz kontre. I dok se Dallas potpuno raspucao, Spursi su se mučili zabiti, opet nisu imali previše raspoloženih opcija i uz to ih je miksanje obrana Dallasa (periodi preuzimanja na picku s periodima zone kada bi igrali visokom postavom) tjeralo na ogroman broj izgubljenih lopti, što momčad ovisna o šuterskoj učinkovitosti teško može nadoknaditi.

Međutim, čak i veći problem od napada bila je obrana - da su nešto uspjeli obraniti u trećoj četvrtini, možda su mogli doći i u egal. Ali, defanziva se očito pogubila u utakmici u kojoj im Dallas jednostavno nije dozvoljavao uhvatiti ritam ni na jednom kraju parketa sjajnim planom igre - na kraju treće već imaju 88 koševa na kontu, a kada su početkom četvrte otišli na +20, Pop je odmah bacio ručnik, jedva dočekavši da počne s planovima za sljedeću tekmu.

Forsiranje tranzicije u svakoj prilici, niska postava i gomila raspoloženih šutera bili su recept Dallasa u napadu, a fauliranje prilikom svakog ulaza, općenito agresivna igra na loptu i miksanje obrana poslužili su kao temelj u obrani. Nakon 8 četvrtina, iako je rezultat 1-1, puno je važniji dojam, a on kaže da je Dallas dobio četiri, u dvije su bili podjednaki, a Spursi su dobili samo prvu i zadnju četvrtinu utakmice broj jedan.

Ukratko, Dallas je upregnuo sve svoje potencijale da ovu seriju učini zanimljivom i nemaju ni najmanje volje predati se bez borbe. Spursi će morati pokazati puno više od Parkerovih ulaza, Timmya u postu, Manua 1 na 5 i Leonarda na Ellisu ako žele odgovoriti na izazov. Pa da vidimo što je to Pop smislio za sljedeću jer ovakva bezidejnost u oba smjera kod Spursa davno nije viđena.

BLAZERS @ ROCKETS

Opet sjajno otvaranje fascinantne serije (usprkos novom udarcu u koljeno koji je zaradio u završnici prošle utakmice, Beverley je u petorci i to je najvažnije za Rocketse kako bi uopće imali šanse u ostatku serije). Howard uništava Lopeza u postu dok kamera uporno pokazuje Hakeema (zanimljiva slučajnost - The Dream je jedini čovjek u povijesti s 46 poena i 18 skokova ili više u playoff utakmici uz Aldridgea i Dwighta, to samo po sebi dovoljno govori kakve ovdje klase gledamo), dok LaMarcus s druge strane nastavlja trpati i to uglavnom preko Dwighta.

Pokušali su Rocketsi sa svojim najboljim obrambenim igračem na prvoj opciji Blazersa, ali bezuspješno (dobrim dijelom i zato što Dwight nije igrao striktnu 1 na 1 rolu već je i dalje izlazio visoko na pick ostavljajući LaMarcusu prostora koliko želi, tako da je ovo bilo i gore rješenje od Jonesa prošlu utakmicu), Aldridgeov šut je jednako nezaustavljiv kao i Dwight na drugoj strani u postu. McHale čak baca na parket postavu s dva tornja, Asik dobiva prvu značajnu priliku uz Dwighta još od otvaranja sezone, ali ni on ne uspijeva ništa više nego faulovima zaustaviti Aldridgea da šutira (plus, Stotts odmah baca nisku postavu na ovu kombinaciju i dodatno joj zagorčava život).

I dok su se dva najbolja čovjeka na parketu nadigravala (treba li napominjati da je sve ovo lektira i da se ne smije propustiti ni sekunda ove serije), Rocketsi su održavali laganu prednost držeći pod kontrolom Lillarda i ne dozvoljavajući Blazersima da pokreću napade preko Matthewsa na Hardenu u postu. Na poluvrijeme se ipak odlazi u egalu - koliko god bio fascinantan način na koji je Dwight trpao, takvim stilom igre potpuno je isključen Parsons, a i Harden je bio osuđen na mrvice (solidnih par minuta u drugoj četvrtini kada je spojio ulaz i par skok-šuteva, ali uglavnom nevidljiv). Blazersi pak nisu nasjeli na takvu igru, oni inače rijetko udvajaju ili pomažu u sredini, ne skrivaju čak ni Lillarda, a sve kako bi Matthews i Batum uvijek bili striktno na protivničkim šuterima. Houston je tako praktički samo igrao njima u prilog ostavljajući dva ključna kreatora bez 2 na 2 igre u kojoj dolaze do prostora.

Portland izgleda puno bolje u otvaranju drugog dijela dok gradi svoju prvu ozbiljniju prednost na utakmici, LMA nastavlja zabijati, ali i kao momčad su u ritmu, lopta puno bolje kruži dok Houston zabavljen izolacijama za Dwighta kao da je zaboravio na svoj identitet trke i trica (a i Howarda u nastavku Blazersi puno bolje brane zahvaljujući pravovremenom pomaganju Aldridgea). Čim su s nekoliko dobrih obrambenih reakcija za redom došli do tranzicije, živnuli su Parsons i Harden i utakmica je opet u egalu.

Barem dok na parketu nije završila niska postava Blazersa - prvo su s Aldridgeom uništili još jedan pokušaj Rocketsa da najboljeg igrača na parketu pokušaju braniti Asikom, a onda su Lillard, Matthews, Williams i Wright s Lopezom ili Freelandom kao jedinim visokim izrešetali nisku petorku s kojom im je pokušao parirati McHale. Na pola četvrte Blazersi tako dobivaju još jednu bitku i drže prednost od 8-9 poena sve do zadnje dvije minute. Tada s par individualnih grešaka i par promašaja otvaraju priliku Rocketsima za tranziciju, Parsons i Harden smanjuju razliku na 4, ali Blazersi ne rade strukturne greške kao Rocketsi u prvoj utakmici i ne dopuštaju povratak. Ako su prošlu iščupali, ovaj put su definitivno zaslužili pobjedu.

Ta rutina kojom su kontrolirali utakmicu i uopće dojam veteranskog iskustva koji su ostavljali stajao je kao potpuna suprotnost nervozi i čestim zastojima Rocketsa koji sinoć nisu napravili ništa da promijene momentum. McHale je još jednom stavio upitnike iznad sebe nepotrebnim forsiranjem napada kroz Howarda, kao da je napad bio problem u prvoj utakmici - oni jednostavno nisu bili u stanju braniti Aldridgea, a nistu to bili ni nakon dva dana priprema između susreta. Dok ne riješe ili barem ublaže muke koje im LMA donosi, teško će imati šanse vratiti se u seriju. Najgore od svega, njihova napadačka moć im i dalje daje šanse bez obzira na dva gostovanja u Portlandu, takvu razinu napadačkog talenta teško je otpisati, ali morat će dobiti puno bolju partiju od Dwighta u obrani i usput razbuditi Hardena i Parsonsa u napadu jer bez takvog balansa su gotovi.

Filed under: bball 3 Comments
23Apr/145

DAY FOUR – NEXT GENERATION

Posted by Gee_Spot

HAWKS @ PACERS

Uz očekivano prebacivanje Georgea na Teaguea kako bi se usporilo jedinog vanjskog igrača Hawksa s pouzdanom slash & kick igrom u startnoj petorci (zanimljivo je ovo, barem u kontekstu protivnika koji nemaju all-star kreatore na bokovima pa si treneri mogu dopustiti luksuz fokusiranja na jedinice - Pop je odmah krenuo s najboljim bočnim stoperom na najboljem protivničkom dribleru, Vogelu je trebala jedna utakmica da shvati, a za Brooksa nismo sigurni da je uvidio problem i nakon dvije), u obrani Pacersa novost je bila i skrivanje Hibberta na Millsapu (i dalje zeznut matchup jer Millsap također redovno izlazi na perimetar, ali puno više igra na ulaz i preko laktova tako da Hibbert ovdje neće biti totalno beskoristan kao protiv specijalca kakav je Antić). Također, preuzimali su puno češće nego smo navikli od njihove obrane kako bi ostavili što manje prostora u sredini. Taktika daleko od idealne, ali svakako su bolje izgledali na startu ove utakmice nego u prvoj.

Doduše, govorim o obrani - napad je i dalje fascinirao nedostatkom ideje. Osim par poteza Westa koji su samo potvrdili da je igranje kroz njega praktički jedina ozbiljna opcija koju u ovom trenutku imaju, Indiana se mučila zabiti, a posebice je grozan s bezglavim ulazima i nepotrebnim carinjenjem lopte bio Stephenson (go figure). Ali, barem nisu upali u rupu protiv startera kao u prvoj utakmici. Hawksi jesu zabijali otvorene trice, međutim kreirali su puno manje kvalitetnih prilika i puno su manje dolazili do obruča. Jasno, to ne znači da razliku ne može napraviti klupa - nekoliko dobrih poteza Williamsa koji su podsjetili na onog igrača prije ozljede i trica Macka i eto prvog ozbiljnijeg pokušaja odvajanja Hakwsa na utakmici koje su pod kontrolom držali šuterski raspoloženi Scola i odluka Vogela da na parketu drži Watsona na štetu prvo Hilla, a zatim i Stephensona (ovo potonje je pak natjeralo Hawkse da posjednu Korvera i ubace nekog bržeg beka koji može trčati za Watsonom dok se Teague zabavlja Hillom).

Vogel je sve u svemu solidno vukao poteze, ali nejasno je zašto barem protiv druge postave Hawksa ili barem dok je na parketu Mike Scott koji je praktički šuter s poludistance, nikako klasični NBA visoki, ne pokuša s nekakvom niskom petorkom ili barem pruži priliku tricašu Copelandu umjesto što forsira klasičnu postavu koja ne donosi rezultat - Hawksi su tako ovaj put najveću prednost napravili dok je na parketu bio Mahinmi (doduše, o tome je možda trebalo misliti tijekom sezone, međutim Pacersi su Pacersi upravo zbog toga što nikada ne igraju drugačije osim s dva klasična visoka, od njihovih najčešće korištenih 20 postava sve uključuju neku kombinaciju Westa, Hibberta, Scole i Mahinmia).

U nastavku kao da je prijetnja Watsona njihovim ulogama probudila Hilla i Stephensona, Pacersi na nekoliko minuta podsjećaju na onu staru momčad prije potopa sposobnu napasti sa svih pozicija - Hill ulazi u sredinu i igra na snagu protiv Teaguea, a Lance odustaje od nepotrebnog driblanja i igra konkretno, ide na šut ili ulaz čim primi loptu. Ovaj bljesak u kombinaciji sa solidnom obranom polako je počeo izbacivati Hawkse iz ritma, a kada su se na parketu opet našli raspoloženi Watson i Scola razlika skače čak do +16. S Hillom i Watsonom kao stalnim prijetnjama iz driblinga te šuterski raspoloženim Georgeom i Scolom, ova postava riješila je utakmicu - Vogel ih je ostavio na parketu i na početku četvrte kada su Hawksi bili bez Teaguea, Williams nije ponovio epizodu iz prvog dijela (ovom prilikom je izgledao više kao Williams kojega gledamo ovu sezonu) i nakon tri minute bez koša Atlante stvar je s plus 20 bila rješena.

Sada će bit zanimljivo vidjeti kako će Pacersi reagirati u sljedećoj utakmici. Bekovski par Watson-Hill pokazao se puno učinkovitijim u napadu zbog kombinacije šuta i ulaza kojim otvaraju prostor ostalima, ali prvenstveno zbog toga što ni jedan ni drugi ne carine nepotrebno loptu poput Stephensona. Plus su totalni mismatch za Korvera na dvojci - Budenholzer ga je pokušao ostaviti u igri kao trojku, ali bez Carrolla na Georgeu obrana Hawksa dodatno puca. U ovoj utakmici Scola nije bio ništa manje važan, njegov šut s poludistance raširio je reket, ali pitanje je mogu li dobiti još jednom od njega takvu rolu. Međutim, s ovim obrambenim pomacima i pronalaženjem raspoložene vanjske linije koja tjera protivnika na prilagodbu, barem na trenutak izgleda kako je najgore iza njih.

NETS @ RAPTORS

Netsi nastavljaju sa svojom igrom, rutinski u napadu, energično u obrani i još jednom zbunjuju Raptorse koji u prve 4 minute dobivaju tek 4 poena od opet razigranog Valanciunasa koji očito uživa u seriji u kojoj dominira fizikalijama. Međutim, Pierce brzo zarađuje dvije osobne, izlazi iz igre puno ranije nego je planirano, a obrana s Teletovićem nije ni približno onako dobra kako smo navikli (Kidd je ovdje mogao posegnuti i za navodno spremnim Kirilenkom, ali očito je smatrao da je Teletovićeva trica važnija za kontroliranje obrane Toronta) - Raptorsi uspijevaju na šutu osloboditi DeRozana i Rossa, Lowry ima prostora za pick igru sa svojom peticom i napad je odjednom budan.

Očekivano dobre ofenzivne role Vasqueza i Pattersona s klupe dodatno povećavaju prednost, a ove večeri odlična realizacija DeRozana u 1 na 1 akciji odvodi je i do 11 poena plusa. Kidd je u ovom periodu čak i pretjerivao sa zamjenama, rotirao je 11 igrača u potrazi za raspoloženom petorkom, dok su Raptorsi jednostavno jahali svojih top 7 imena i tako malo po malo postajali itekako ozbiljan konkurent u ovoj seriji (mislim, Netsi su dobrim dijelom izgradili identitet oko limita minuta u stilu Spursa i redovnom korištenju 10 ili više igrača u ozbiljnim rolama, poštujem što Kidd i dalje želi nastaviti s takvim stilom igre, ali koja je stvarna potreba i za Teletovićem i Blatcheom, odnosno i Thorntonom i Andersonom?).

Startna petorka Netsa na početku treće opet dominira kao i na startu utakmice i uopće u svim dosadašnjim minutama odigranima u seriji, lakoćom dolaze u egal igrajući odlično na oba kraja parketa, uskoro i u vodstvo, ali Pierce opet brzinski zarađuje treću osobnu, zatim i četvrtu. Johnson je bio odličan u postu, Williams i Livingston rastrčani, Pierce prijetnja samim prisustvom na perimetru - Toronto i nakon 7 četvrtina još ne može reći da zna braniti ono što ova četvorka prezentira kada je zajedno na parketu. Praktički, ono što ih je držalo u igri u ovom periodu bila je odlična epizoda Amira Johnsona (skokovi u napadu, šut, napadanje obruča - kada on ovako igra, Raptorsi su druga momčad), a ono što ih je vratilo u igru je obrana Netsa bez Piercea, točnije obrana s Teletovićem.

U zadnjoj četvrtini tako Kidd pokušava sakriti Mirzu na Rossu igrajući s Kirilenkom i Plumleem pod košem, ali Toronto je već pokazao da protiv ovih funky postava nema problema s nalaženjem puta do poena - Patterson i Vasquez nastavljaju s pick & pop majstorijama, DeRozan nastavlja zabijati dovoljno iz solo akcija, Valanciunas dominira u reketu, a Lowry konstantno napada sredinu. Raptorsi tako imaju +3 do Pierceova povratka 5 minuta prije kraja, ali ostaju na nekoliko minuta bez DeRozana koji također upada u probleme s osobnima. Casey umjesto Rossa na parket u ovim ključnim minutama stavlja Fieldsa radi obrane na Johnsonu i ostavlja ga čak i nakon povratka DeRozana za zadnje tri minute. U koje tako obje momčadi ulaze u egalu, ali i s dvije promjene u odnosu na idealne petorke, Raptorsi s Fieldsom umjesto Rossa, a Netsi s Kirilenkom umjesto Livingstona.

Ovo potonje nije imalo nikakvog smisla, s Fieldsom na parketu moglo se Derona sakriti u obrani i pustiti Livingstona na Lowrya, a pogotovo jer AK-47 i nije čuvao DeRozana već se motao oko Fieldsa i očito je trebao služiti kao pomoć u udvajanjima i preuzimanjima. Međutim, svoju individualnu sjajnu partiju DeRozan je okrunio u završnici kada je zabio dva skok-šuta iz izolacija, prvo preko Piercea, a onda i Johnsona. Kad je Kidd na njega prebacio Kirilenka, Lowry je jednostavno Williamsa ostavio u prašini. Pierce je u završnici u dva navrata izborio dodatno bacanje nakon koša, ali kombinacija razigranog napada Raptorsa i energične obrane u kojoj je Torotno na trenutke kopirao Brooklyn agresivnim pritiskom s puno preuzimanja, što im je u dobroj mjeri omogućio Fields, bila je previše. Casey je odlično odradio završnicu (tko bi to rekao obzirom na sve one grozote koje smo gledali u prvim mjesecima sezone), pravovremeno je miksao obrambene i napadačke postave tijekom prekida i Raptorsi su sačuvali prednost.

Dobra vijest za Brooklyn je da su imali šansu dobiti utakmicu do zadnjeg trenutka, što je usprkos svim problemima s ritmom kojega nisu imali većim dijelom susreta (dijelom opravdano zbog Pierceovih problema s osobnima, dijelom nepotrebno zbog Kiddovih propusta) jasan znak da i dalje vode glavnu riječ u seriji. Toronto teško da može računati na šansu samo na osnovu DeRozanove 1 na 5 igre, ali danas definitivno znaju da imaju 8 igrača na koje se mogu osloniti u preostalim utakmicama. Ključno je pak da znaju da itekako mogu napasti obruč Netsa i tako zavladati reketom i ubacivanjem poena, ne samo skokovima. Protiv pritiska Netsa sigurno će i dalje gubiti lopte više nego bi trebali (čak 37 u prve dvije utakmice), ali uspiju li dio toga vratiti kroz dominaciju u skoku (sinoć +22 skoka ukupno) imaju šanse. Još da spoje večer u kojoj će nešto ubaciti s trice s dominacijom pod obručima i eto nam promjene momentuma. U svakom slučaju, nakon sljedeće utakmice puno toga će biti jasnije.

WIZARDS @ BULLS

Pokušao je Thibodeau od starta s Boozerom na Neneu i smanjivanjem pritiska na zonu s loptom od strane Noaha, s puno više statičnog nego zonskog pokrivanja u netipično konvencionalnom izdanju čak i za postavu s cementom zalivenim Carlosovim nogama, bez previše rotiranja i pomaganja kako bi spriječili napadanje reketa od strane centara Wizardsa. Ali, sve što je time dobio bilo je više prilike za Wizardse iz vana koje su ovi, totalno fokusirani i samouvjerni, uredno kažnjavali. Beal, Wall i Nene, pa čak i Booker, su šutom iz vana držali Wizardse na oko 60% realizacije i Bullse činili totalno bezidejnima - izađu li prema vani kao što inače rade, Nene će ih ubiti na bloku, ostanu li na bloku, Wizardsi su ih u stanju izrešetati. Ono što je u cijeloj priči nevjerojatno je da Washington ovako dobro u napadu nije igrao od veljače, kada su, gle čuda, zadnji put imali Nena u komadu. Da čovjek može odigrati više utakmica u sezoni i da ga stalne ozljede ne izbacuju iz ritma, ove godine na Istoku, obzirom na ono što je pokazao u prva dva mjeseca prije nego su ga leđa usporila, definitivno bi bio all-star (Noah je recimo svoje najgore utakmice odigrao, već standardno, u tom periodu kada je Nene briljirao, samo bilo je to toliko davno da se nitko ne sjeća).

Još jedan bitan detalj je i podatak da zbog ozljede Nenea i kasnog dolaska Millera, Wizardsi praktički nisu ni imali šanse odigrati svoju najbolju košarku tijekom završnice sezone s idealnom rotacijom. Ali, zato su ušli u playoff s potencijalom za napraviti korak naprijed, za razliku od Bullsa koji su odavno to što jesu - momčad koja pobjeđuje obranom tjerajući protivnike na lošije opcije. A kada dobijete protivnika koji ima unutar-van igru i ne dozvoljava mu da ga stjerate u slijepu ulicu i prisilite na uzimanje loših šuteva, dakle kada ste prisiljeni igrati košarku u kojoj morate nešto i zabiti, Bullsi se tu jednostavno ne snalaze. Tako je Washington imao +17 u jednom trenutku prve četvrtine, zabili su čak 31 poen u istom periodu i da Augustin nije ubacio u Nate Robinson brzinu (tri trice za redom) i održao ih na desetak poena zaostatka, Chicago bi se našao u crnoj rupi.

Ovako, bili su tek u zmijskoj jami iz koje se još dalo iskopati, posebice kad bi našli načina kako obranom pratiti Augustina u napadu. Inače to nije problem, Noah i Gibson kao zadnja linija s Augustinom dio su tri od pet najboljih napadačkih petorki Bullsa, a istovremeno u dvije od tri, inače drugoj i trećoj najčešće korištenoj postavi ove sezone, drže protivnika ispod 100 poena (uz njih troje tu je naravno i Butler, uz ili Hinricha ili Dunleavya). Dakle, Chicago itekako može sakriti Augustinove minuse u obrani. Problem je pak prenijeti to na 48 minuta, a kako se pokazalo to je jedini način na koji mogu biti konkurentni protiv Washingtona.

Čim se ova trojka našla na parketu u završnici druge četvrtine, Chicago je zaigrao svoju igru pritiska na loptu, Washington je bio prisiljen igru prebaciti u post, ali ovaj put Nene nije imao rješenja pored aktivnih Gibsona (opet uništio centre Wizardsa skokom u napadu) i Butlera koji su pravovremenim pomaganjima konačno podsjetili na obranu Bullsa na kakvu smo navikli. Wizardsi nisu stali, lopta je kružila i tražio se što bolji šut, ali uraganskih 5 minuta Chicaga u oba smjera doveli su utakmicu u egal (zanimljivo, Augustin u ovom periodu uopće nije izlazio s parketa, a standardno masnu minutažu dobili su i Gibson i Noah, Butlera koji nije ni izlazio iz igre da ne spominjem).

U nastavku Wizardsi održavaju korak prednosti dok Hinrich ne sjeda na klupu ranije od planiranog zbog osobnih - čim je Augustin opet stupio na parket, show u napadu se nastavio. Kada se krajem treće njemu pridružio i Gibson, Bullsi konačno dolaze u vodstvo i uz ogromne količine energije drže ga sve do zadnjih par minuta. Prisilili su Wizardse da uzimaju šuteve koje ne žele, isključili su unutarnju liniju, ali ih nisu uspjeli izbaciti iz igre - napadačka širina Washingtona omogućila im je da se drže u blizini i iskoriste odlične poteze Walla i Beala u završnici kada su Bullsi vidno počeli osjećati posljedice potrošnje zbog činjenice da im samo jedna postava daje potreban balans u igri. I bile su vidljive ne samo u obrani gdje su Noah i Gibson igrali u petoj brzini, već i u napadu - Augustin se sve teže odvajao od svog čuvara (odigrao je 41 minutu od mogućih 53), što je značilo da gledamo previše Hinricha, a to nikada nije dobro.

Wizardsi su tako imali šansu riješiti sve u 48 minuta, Beal nije zabio, ali zato je nisu propustili u produžetku. Hinrichovo promašeno slobodno bacanje na stranu, Wizardsi su bili bolji u tih dodatnih 5 minuta kao što su i do sada u seriji - sinoćnjih 47% šuta iz igre usprkos tome što su Bullsi barem pola utakmice igrali svoju fanatičnu obranu u najboljem mogućem izdanju govore sve što treba znati o ovom matchupu, Washington u ovom trenutku igra jednostavno pre-dobro u napadu da ga momčad koja mora na parketu držati Boozera čisto da Noah i Gibson ne umru od srčanog udara zaustavi.

Serija je tako skoro gotova - šanse Bullsa da dobiju 4 od 5 su minimalne čak i u puno boljim okolnostima iz jednostavnog razloga što momčad koje ne može računati na napad teško može dobiti nekoliko utakmica za redom (mislim, sretno s planom igre koji od Augustina zahtijeva 25 poena da bi se uopće održali u igri). U okolnostima u kojima Wizardsi imaju ovakvu širinu u napadu, to je gotovo nemoguće (za parirati im trebalo bi držati Gibsona i Noaha 48 minuta na parketu, a, iako nije isključeno da će Thibo to i pokušati, jasno je da njihov stil igre to ne bi izdržao). Pogotovo nakon ovakve dvije partije Walla i Beala u Chicagu - s ovakvim učinkom bekova, Washington već može planirati igru za Atlantu ili Indianu jer zaustaviti takav balans unutar-van opcija je kako smo već ustvrdili užasno teško (Booker sigurno neće opet zabiti 3 skok-šuta, to je bila perverzija koja je najbolje pokazala da se Washingtonu sve otvorilo, ali Nene, Gortat, Wall, Ariza, Webster, Miller i Beal itekako su u stanju iskoristiti svaki višak prostora koji im se ponudi). Da, sinoć su klinci isto imali nekoliko početničkih grešaka, ali napravili su još jedan korak naprijed u odnosu na ono što su prikazali u prvoj playoff utakmici i nije pretjerivanje reći kako jedva čekam gledati ih dogodine u novoj playoff seriji s ovakvom bitkom koja izgrađuje karakter u životopisu.

Filed under: bball 5 Comments
22Apr/148

DAY THREE – REVENGE

Posted by Gee_Spot

GRIZZLIES @ THUNDER

Memphis odmah nameće ritam kakav im odgovara, spore napade i četvrtine na 20-ak koševa, s naglaskom na obrane. S tim da Grizliji igraju čak i lepršavije, stalnom flex akcijom u pozadini barem se trude kroz blokove otvoriti nekoga na šutu ili olakšati put do obruča, dok Thunder, bez pomoći tranzicije, na postavljenu obranu ne radi gotovo ništa. U prvom poluvremenu odigrali su možda jednu akciju za Duranta kojoj je cilj bio staviti ga u dobru poziciju za napasti, sve ostalo bila je gomila izolacija, po mogućnosti na perimetru (pokušali bi mu spustiti i loptu u post, ali Allenova agresivna obrana i Gasolova pomoć imali su taj dio igre pod kontrolom). Ulaskom klupe ne mijenja se ništa, i oni djeluju totalno bezidejno kada je u pitanju napadanje Memphisove obrane, ali prvo Fisher, a zatim i Westbrook, barem nekako uspijevaju energijom u ulazima (da, Fisher je napadao obruč, veteran je prepoznao mrtvilo svoje momčadi) podići ritam i malo po malo gristi prednost Memphisa koji je upornošću u oba smjera u nekim trenutcima imao i desetak poena prednosti.

U drugo poluvrijeme tako se ulazi praktički u egalu, ali tranzicijski pokušaji Oklahome mogu se nabrojati na prste jedne ruke, kao i dobri potezi Duranta (mislim da je Z-Bo popio više banana nego je Durant zabio šuteva u prvih 36 minuta) - ne sjećam se kada je MVP odigrao ovako bezveznu partiju, čak i u rijetkim situacijama kada bi došao do obruča ili se našao na otvorenom šutu ruka nije slušala (airball s otvorene trice samo je potvrdio da se još nije naviknuo na Tonya Allena). Usprkos tome, Thunder je sredinom treće na kratko čak i došao do vodstva, drugog na utakmici i prvog nakon početnih par minuta, ali Memphis ne gubi koncentraciju i igra svoju igru, opet gradeći prednost ulaskom klupe (Miller solidan u svojim epizodama, Allena praktički možemo smatrati starterom obzirom na minutažu, a Udrih razigran i aktivan, dobio je dvoboj protiv Jacksona u oba smjera, što valjda dovoljno govori o tome s kakvim oružjima u napadu je Thunder igrao).

Memphis tako u zadnjih 12 minuta ulazi s gomilom raspoloženih opcija i 36 minuta kontrole nad utakmicom, ali svejedno ne mogu do dvoznamenkaste prednosti. Imati 6-7 koševa plusa u NBA ne predstavlja ništa, posebice ako vam protivnik ima ovakav talent - sve što je trebalo bila su dva lucidna poteza Duranta (trica i ulaz), dva Westbrooka (također trica i ulaz) i jedna dobra obrambena reakcija koja je dovela do kontre (Sefolosha krade loptu) i eto Oklahome usprkos svom prikazanom jadu tijekom večeri u prednosti od jednog koša pred zadnjih 60 sekundi. U kojima Memphis ima šansu zahvaljujući trici Millera i još jednoj odličnoj obrambenoj reakciji Allena na Durantu - imaju +5 na 18 sekundi do kraja - ali... Mislim, to uopće nema smisla. Westbrook je skoro izgubio loptu u pokušaju da je doda Durantu, ali umjesto pobjede Memphisa to je rezultiralo Harlem Globetrotters tricom Duranta i dodatnim bacanjem. I onda još Perk hvata skok u napadu i zabija jedini pokušaj iz igre u utakmici za produžetak.

Neka momčad slabijeg karaktera više ne bi imala ništa za dodatnih 5 minuta, ali ne i Memphis. Igrali su jednostavno bolju košarku cijelu večer i to su potvrdili i u produžetku odradivši posao protiv Oklahome koja je očito ostala bez trikova u rukavu (imali su mnogobrojne prilike dobiti i ovu završnicu, ali, realno, nisu ih zaslužili). Da je Thunder dobio ovu utakmicu, onda bi mogli pričati o tome kako su do 2-0 došli igrajući svoju najbolju košarku (barem 3 četvrtine utakmice broj jedan), ali i najgoru. Ovako, imamo seriju - da bi uopće imali šansu u gostima, ne mogu si dozvoliti igrati 44 minute u podređenom položaju i posebice si ne mogu dozvoliti da Memphisovi bekovi ovakvom lakoćom ulaze u sredinu. Conley je skupio 12 asista dolazeći gdje god je htio na parketu, ali, još važnije, zabio je gomilu poena u reketu, zajedno se Leem, Allenom i Udrihom ubacio je duplo više poena na obruču od Zacha i Gasola. Brooksu je krajnje vrijeme da razmisli o puno ozbiljnijem pritisku na playa Memphisa - očekivati od unutarnje linije da drži Gasola i Randolpha pod kontrolom i onda još stiže pokrivati stalni pritisak s perimetra previše je, ako već Westbrook i Jackson nisu u stanju odraditi posao treba mu zalijepiti Sefoloshu.

I nemojmo ovom prilikom previše o nedostatku napadačkog sistema kod Thundera, Memphis je top 3 obrana lige već godinama i oni su u stanju svakoga učiniti blesavim (i usprkos tome zamalo izgubiti dobivenu utakmicu). Ali, peta je ovo godina Brooksova programa i očito je da nikakve pomake u izvedbi vidjeti nećemo, tako da nam ostaje samo povući onu vječnu analogiju sa svim superstarovima (dobro, ne svim, neki su kao Larry ili Magic imali sreće upasti u idealan kontekst, ali s Jordanom i Jamesom). Dok god Phil nije instalirao Winterov trokut, odnosno dok god Spoelstra nije spojio Van Gundy/Thibodeau obranu s načelima moderne napadačke NBA košarke koja se igra s perimetra, i jedan i drugi izgubili su 6 playoff serija prije 28. godine nakon čega su osvojili naslov pod drugim trenerom od onoga s kojim su započeli put.

Naravno, ovo su tek podudarnosti bez konteksta, to što Durant ima tek 25 i što je trenutno u svom tek petom playoffu ne znači da mu treba još dvije godine i novi trener (ok, ovo drugo mu definitivno treba, ali sad ne pričam o tome) do osvajanja naslova ili da će ga osvojiti ako udovolji tim uvjetima. Možda mu uspije i ove godine otići do kraja jer, kao što rekoh, bitan je kontekst (suigrači, protivnici, pa i pravila igre koja su bitno drugačija danas), ne brojke izvađene iz njega. Ono što pak sa sigurnošću možemo tvrditi, posebice nakon što smo ovih dana imali prilike podsjetiti se Pistonsa zbog nedavnog dokumentarca o Bad Boysima, je da s ovakvom igrom Durant nikada ne bi mogao proći onakvu obranu po onim pravilima, kao što to nije mogao ni Jordan. Ovu Grizlija može, ali ne ako će skupa sa suigračima izgledati ovoliko raštimanije od petorki na suprotnoj strani.

WARRIORS @ CLIPPERS

Clippersi odlično otvaraju utakmicu i, puno važnije, odustaju od silovanja preko post-up akcije za Griffina (pokušali su par puta u startu, ali i brzo odustali kada se potvrdilo da ima puno boljih opcija, vraćajući se na plan iz prve utakmice samo kada bi to situacija nalagala, kao u slučajevima kada bi Green ostao sam s Griffinom blizu reketa). Otvarali su sredinu za Paula 1 na 1 ili 2 na 2, vrtili akcije za Redicka, stavljali Griffina u spot-up situacije i trčali što je više moguće (a imali su gomilu prilike zbog sjajnih reakcija obrane) - za ovoliku šarolikost obrana Warriorsa nije imala rješenja. Kada se još dodala i klupa s tricama prednost je brzo otišla preko 20 razlike.

Za Warriorse je jednaki, ako ne i veći, problem bio i napad. Valjda kako bi oslobodili Currya za rolu šutera i pri tome smanjili količinu izgubljenih lopti odustali su od pick & rolla kojega Clippersi, posebice Jordan, odlično brane, inicirajući uglavnom pokretne napade s Leeom ili Iggyem u point-forward roli na perimetru ili jednostavno spuštajući loptu u post, što su tako uspješno izbjegli u prvoj utakmici. Sve što su time dobili je pak još bolja obrana Clippersa nego u prvoj utakmici - Paul je odlično držao Stepha 1 na 1, a kako nije bilo potrebe za branjenjem pick igre koja Blakea ili DeAndrea izvuče izvan reketa u Docovi agresivnim šemama na playa, nije bilo mjesta u sredini da Lee nešto pokrene nakon rolanja. Kako je i Thompson brzo ispao iz igre zbog osobnih, opcije su jednostavno presušile.

Sve ovo rezultiralo je s +26 na poluvremenu i izgubljenom utakmicom. Pokušali su Warriorsi pick igrom na startu treće, otvorilo se nešto prostora u sredini, napadao je i Curry iz izolacija, ali stići ovakvu prednost protiv potpuno razigranog najboljeg napada lige tijekom regularne sezone, nemoguća je misija - prednost se nije smanjivala, tako da smo u zadnjoj četvrtini gledali klupe (točnije, nismo ih gledali).

Uglavnom, Doc je uzvratio udarac, nakon previše napadačke taktike u prethodnoj utakmici ovdje je jednostavno dopustio svojoj momčadi da igra košarku, a Jackson mu je pomogao napravivši istu grešku, nakon organske partije iz prve utakmice u kojoj mu je momčad uzela što se nudilo ovdje je jednostavno pretjerao s konceptom. Bit će zanimljivo vidjeti koji će se odlučiti glumiti taktičara u sljedećoj.

Filed under: bball 8 Comments
21Apr/1410

DAY TWO – PORTLAND CATS

Posted by Gee_Spot

MAVS @ SPURS

Prva četvrtina jasno je pokazala zašto Spursi drže ključeve serije u svojim rukama - Parker, Duncan, Diaw i Leonard imali su 8 polaganja (da, polaganja) za redom u srcu obrane playoff momčadi koja jednostavno olako ispada u rotacijama i usput su držali napad protivnika pod kontrolom. Mavse u život vraća klupa, točnije odlične šuterske partije Harrisa i Cartera koji su totalno nadigrali najbolju klupu lige u drugoj četvrtini - Spursi bez udarne trojke na parketu ni obrambeno ni napadački nisu izgledali kao ozbiljna momčad. U nastavku stvari izgledaju bolje za Spurse, ali ovaj put starteri Dallasa drže egal puno kvalitetnijom obranom reketa u koji se često spuštalo svih pet igrača - rizik koji se isplatio jer čim je opet na parket ušla klupa, Dallas je odmah počeo raditi prednost.

Koja je trajala taman dok se opet na parketu nisu našli Tim, Tony i Kawhi. Spursi ubacuju u višu brzinu, lakoćom stižu minus (opet ključan Parker koji je tako u 10 minuta ozbiljne igre, 5 na startu i 5 na kraju, ubacio 13 poena uz 2 namještena zicera i još nekoliko asista koji su doveli do faula Dallasa i slobodnih bacanja) i drže Dallas skoro 8 minuta bez ubačaja iz igre (jedini poeni iz igre u tih zadnjih 8 minuta bili su Harrisovo nepotrebno polaganje s istekom sirene na +7 za Spurse - inače, Carlisle je u završnoj petorci zadržao tri raspoložene rezerve, Cartera, Harrisa i Wrighta, ali njihova magija protiv najbolje postave Spursa nije funkcionirala). Sad, rezultat od samo -5 i nadmoćna partija klupe Dallasa šalju poruku kako je ovo možda bio izjednačen dvoboj, ali ono što je San Antonio napravio u prvih i zadnjih 8 minuta ipak je ključni uzorak koji treba uzeti u obzir (uz to što nemaju rješenje za Parkera, Mavsi ne mogu spriječiti ni Duncana da dođe do poena u 1 na 1 post-up akciji kad god poželi, sinoć je ralizirao 6 od 9 takvih situacija što je postotak ravan onome iz mladih dana).

Pogotovo zato što nema šanse da Pop dozvoli još jedno ovako patetično izdanje klupe (jedino je Manu donekle odradio svoju rolu, ali Diaw, Bellineli i Mills nisu pružili apsolutno ništa). Doduše, teško da će i Dirk i Monta odigrati u istu večer baš ovako blijede partije, ali ne treba od njih očekivati čuda, Leonard i Splitter radili su odličan posao i tjerali ih na loše šuteve, a ponekad je loš šut sve što imaš na raspolaganju - Dirk više nije superstar i Tiaggova visina mu itekako smeta, a Monta je Monta, obrambeni igrač Leonardova ranga može ga držati pod kontrolom veći dio serije.

BOBCATS @ HEAT

Spoelstra odlučuje u seriju ući s dva visoka startera, valjda dijelom kako bi zadržao nekakav kontinuitet u odnosu na ono što su igrali na kraju regularne sezone (iako ne znam zašto bi itko želio nastaviti s onakvim ritmom), a dijelom kako bi Haslem smetao Jeffersonu. Odluka koja se pokazala totalno promašenom, s Haslemom su imali igrača manje u napadu, a Big Al je utakmicu otvorio s laganih 8 poena uz 4-4 šut učinivši tako svaku pomisao da ga Udonis može usporiti 1 na 1 bivšom. Bobcatsi tako u startu imaju stalnu prednost koja se polako topi prvo zbog ozljede stopala Jeffersona koja ga je učinila vidno manje pokretnim (a i ovu seriju još manje zanimljivom), energije Andersona koji skokovima, stalnim kretanjem i guranjem puno više smeta u sredini od Haslema, a onda i zbog povratka niskoj postavi - zadnjih 4 minute poluvremena Heat je zaigrao s Jamesom na četvorci uz jednog visokog i tri šutera (Chalmers, Cole i Jones) i u tom periodu zabijaju 14 poena i potpuno preuzimaju kontrolu nad utakmicom.

U nastavku opet ista priča, bez obzira na Jeffersonovu ozljedu Miamiev napad s Haslemom uz Bosha, Wadea i Jamesa je jednostavno začepljen, u 5 minuta na startu treće zabijaju samo 2 poena i vraćaju Bobcatse u prednost. Čim je Haslem zamijenjen Jonesom, Miami ubacuje u višu brzinu i više se ne osvrće, grade prednost od desetak poena koju održavaju do kraja lakoćom. Ne znam hoće li Spoelstra i dalje pokušavati startati s Haslemom čisto da ga održi u fokusu radi nekih budućih potreba, ali kombinacija Miamieve niske postave i usporenog Big Ala ovdje ne ostavlja mjesta ikakvim sumnjama u rasplet. Za Miami je ključno da je Wade odigrao odličnu i stvarno razigranu partiju, Henderson mu nije mogao ništa ni u tranziciji ni u postu ni na perimetru, a to je u kombinaciji sa standardnim LeBronom, pouzdanim Boshem i raširenim reketom više nego dovoljno.

WIZARDS @ BULLS

Wizardsi u playoff kreću sa svojom najboljom petorkom, s Neneom ne samo u startnoj postavi već i kao prvom opcijom s jasnim planom - izmoriti i što više izbaciti Noaha iz igre. Zabavljen guranjem s jačim i pokretnim centrom Noah nije imao prilike igrati ulogu obrambenog korektora, što je predstavljalo toliki problem za rotacije Chicaga da je vrlo brzo na Brazilcu završio Boozer što možete zamisliti kako je izgledalo. Svejedno, Nene je otvorio utakmicu s 8 poena otvorivši usput i prostor Wizardsima da se razigraju.

Nešto bolje je to izgledalo u drugoj četvrtini kada je Gibson mogao pomoći Noahu, ne samo u obrani već i u napadu gdje je Taj s tri skoka u napadu za redom Bullsima donio prednost i potpuno izludio Wizardse čiji visoki su do tada kontrolirali reket, bez striktnih pokrivanja visokih Chicaga uz svu pažnju posvećenu zaštiti blokova. Chicago ovu novopronađenu energiju prenosi i u nastavak, lopta kruži, šutevi upadaju i prednost raste, a Wizardse u blizini održava opet Nene - Noah i Boozer su se povukli u sredinu i dozvolili mu da prima lopte na laktu, a ovaj je umjesto da napada i riskira jednostavno zabijao skok-šut (nevjerojatno je ovih 35 minuta koje je odigrao u ovakvom ritmu, vidi se da nije u top formi jer je spor u obrambenim reakcijama, zbog čega je ovako sjajna partija s minimumom odmora još dojmljivija).

Problem za Bullse je bio što su u svoj ovoj razigranosti zaboravili na obranu, utakmica se previše ubrzala na ritam koji puno više odgovara Wizardsima. Jednostavno, bilo je tu previše otvorenih šuteva, previše prostora u reketu i previše slabih reakcija na perimetru da ih veterani kao Gortat, Ariza i Miller ne iskoriste (2 na 2 škola košarke Nenea i Millera posebice je imponirala). S tim da su odličan utisak ostavili i Wall i Beal kao glavni kreatori, hladnokrvno su secirali obranu i rijetko radili greške odradivši veteranski posao veći dio večeri (imali su samo 3 izgubljene, sve tri Wall, ali još važnije je da nisu uzimali ružne i nepotrebne skok-šuteve, osim ako ne računamo onu ciglu Walla u završnici kada je skoro slomio tablu).

Ovo je značilo da Washington u zadnju četvrtinu ulazi u egalu s 6 razigranih igrača i stilom igre koji im odgovara, što Thibodeau definitivno nije imao zacrtano u svom planu utakmice. Usprkos za njih solidnom napadačkom izdanju, Bullsi su ostali bez zraka u završnici jer su ovakvi Wizardsi jednostavno predstavljali prevelik problem njihovoj obrani. Sve počinje i završava s igrom pod košem u oba smjera, ako će Nene i Gortat ovako dominirati nad unutarnjom linijom Chicaga jasno je tko će izaći kao pobjednik - ako su igrači zadnje linije zauzeti isključivo svojim primarnim zadatcima, nije ni čudo da je reket odjednom otvoreniji nego smo navikli i da u obrani curi na sve strane.

Noah i Gibson više su sistemski igrači nego klasične 1 na 1 mrcine u postu, stoga su problemi protiv pravih centara kao što su Nene i Gortat (koji uz snagu imaju i talent) uvijek prisutni, ali Bullsi kao kolektiv definitivno mogu bolje obrambeno. Sad nam ostaje samo vidjeti što su smislili i kako to namjeravaju sprovesti u djelo u idućoj utakmici.

BLAZERS @ ROCKETS

I konačno utakmica večeri, koja je tako i izgledala od prve sekunde i koja je to opravdala onim što smo imali prilike gledati do zadnje. Trka, akcija, reakcija - čista košarkaška zabava. Blazersi vuku prvi potez, napadaju Hardena kroz post-up akciju za Matthewsa koja ne rezultira Wesovim koševima, ali donosi gomilu šansi za skok u napadu Aldridgea pored nemoćnog Jonesa. Chandler preuzima Wesa, ali to ne riješava problem Aldridgea. Blazersi tako izgledaju kao momčad koja ima prednost, a Rocketse drži odlična rola Beverleya koji je po svemu sudeći potpuno spreman, što je u ovoj fazi serije definitivno najvažnije.

Čim je LMA sjeo na klupu, Houston se vraća u egal. Iako se Stotts trudi držati minimalno 3 startera na parketu i uvijek jednog od dva visoka, Rocketsima je protiv niske postave s Wrightom previše jednostavno odigrati obranu i doći do kvalitetnih situacija za realizaciju.

Treću četvrtinu uzimaju Rocketsi, uglavnom na račun solidne obrane - iako se čini blesavo govoriti o defanzivi u kontekstu ovakve jurnjave, treba istaknuti da je Houston napravio dobar posao na branjenju pick igre, gdje su visokim izlascima i čestim preuzimanjem odsjekli Blazersima itekako bitan dio napada. To se osjetilo baš na početku treće, Matthews u postu više nije bio rješenje, Lillard u pick igri kao da nije postojao, Houston se počeo odvajati, a onda je Stotts plan igre pojednostavio do krajnjih granica - daj loptu Aldridgeu u post i makni se.

Blazersi su tako opet uhvatili ritam, ali problem je bio što se LMA opet na početku parne četvrtine krenuo odmarati, što su Rocketsi iskoristili da otiđu na, u tom se trenutku činilo, izdašnih +13. Naravno, u ovakvom ritmu i s ovakvim šuterima takva prednost se istopi za tren, posebice kada imaš ovako raspoloženu prvu opciju - čim se vratio na parket, LMA je pozdravio Houston ni manje ni više nego tricom. Ipak, Houston je održavao pristojnih desetak koševa usprkos Aldridgeu i usprkos tome što su se opet ulovili da previše igraju na Dwighta u postu, sve dok 4 minute prije kraja nije krenuo kaos.

Stotts naređuje namjerno fauliranje Dwighta koji s 4 promašaja za redom praktički daje dva dodatna napada Blazersima, a McHale je nekako izračunao da mu je u ovim minutama na parketu važniji Lin od Beverleya što Lillard koristi da u svom stilu zabije cirkusku tricu (i iznudi dodatno od naivnog Lina), a onda i uđe u sredinu i namjesti zicer Aldridgeu. I samo tako, s dva kiksa, Houston je prosuo sve što je gradio u drugom poluvremenu i u zadnje tri i pol minute ulazi praktički u egalu - Howard ide na klupu kako bi se izbjeglo daljnje fauliranje do dvije minute prije kraja kada hack taktika više ne pali, Asik ne može u igru iz istog razloga, tako da Rocketsi igraju s niskom postavom koja može zabiti, ali koja ne može braniti ovaj Portland. LMA dominira nad Jonesom, Lin je rupa koju Lillard i dalje koristi jer je Beverleyeva žilavost zaposlena Matthewsom i u principu pravo je čudo da su Blazersi na kraju bili ti koji spašavaju živu glavu.

Sve što se dogodilo na kraju regularnog dijela i u produžetku nema smisla prepričavati, to se treba vidjeti jer ovo je bila NBA košarka u svom najboljem izdanju, ali treba istaknuti ironijske momente kao što je Howard koji zabija dva bacanja u ključnim trenutcima ili LMA koji gubi valjda jedini dvoboj protiv Jonesa na utakmici u ključnom napadu. Ipak, Lillardova muda ovaj put funkcioniraju i protiv Beverleya, a LMA nastavlja s dominacijom u reketu (7 napadačkih skokova u 45 minuta igre iako je Houston čak i dobio ovaj dvoboj ukupno gledajući) i eto dodatnih 5 minuta u kojima Rocketsi s niskom postavom bez Jonesa na brzinu grade prednost koju Aldridge (opet tricom) i Batum brzinski stižu taman prije nego LMA ispada iz igre zbog 6 osobnih.

Blazersi ovo ne mogu dobiti bez najboljeg igrača, zar ne? Pa, u ovoj ludoj utakmici nema pravila, a to potvrđuje i podatak da je Joel Freeland svoju jednu minutu na parketu u cijeloj večeri iskoristio da zaradi bacanja na potpuno nepotrebno sviranom kontaktu Howardu tijekom guranja u postu, zabije jedno i donese Blazersima pobjedu. Rocketsi su doduše imali šansi koliko su htjeli za izaći kao pobjednici, uostalom sjetimo se rezultata i igre na 4 minute prije kraja regularnog dijela. Dakle, dijelom su se upucali sami u nogu lošim potezima, dijelom su Blazersi ispucali 5 ili 6 od 9 života koje očito imaju. Ali, to ne mijenja na stvari da će Aldridgea morati braniti na neki drugi način od ovog 1 na 1 pokrivanja s Jonesom jer dozvoliti nekome 46 poena i 18 skokova nikada nije pametno, posebice ako nemaš toliko dobru obranu i širinu rostera da ostale opcije držiš ispod prosjeka tijekom 48 minuta utakmice. Lillard je veći dio večeri bio uštopan, ali je zabio kada je trebalo što radi već dvije godine, a i Matthews i Batum, iako nisu briljirali, nisu ni podbacili, odigrali su solidno što je uz onakav učinak Aldridgea i bljeskove Lillarda bilo više nego dovoljno za dati si šansu. I iskoristiti je.

Filed under: bball 10 Comments
20Apr/147

DAY ONE – FULL RETARD

Posted by Gee_Spot

NETS @ RAPTORS

Netsi cijelu večer nisu zabili tricu (dobro, ako ne računamo Pierceove koje su poslužile kao upozorenja i pljuske, čisto da se zna s kim se ima posla, na startu i na kraju utakmice i par defaultnih Deronovih), ali svejedno su kontrolirali utakmicu od prve do zadnje sekunde. Iskustvo u završnici je bilo ključno, naravno (opet Pierce, koji se cijelu večer posvetio obrani da bi na kraju riješio utakmicu lakoćom kojom mi ostali tamanimo pogače), ali ništa manje važno nije bilo u svih 48 minuta utakmice tijekom kojih su Netsi imponirali mirnoćom i rješenjima u napadu. A ništa manje važna nije bila ni obrana, dapače - Netsi su preuzimanjima predstavljali neriješivu zagonetku za pick & roll Raptorsa svih 48 minuta, jednostavno se nije otvarao prostor za pokretanje akcije i sve se svodilo na individualne poteze.

U principu, Netsi su u obrani radili što su htjeli, sveli su DeRozana na promatrača (onu staru DeGrozan verziju) gurajući ga u izolacije do te mjere da je Toronto živnuo tek kada je umjesto njega u igru ušao Vasquez. Ta kombinacija s dva čista playa oživila je napad, a posebice dobar je bio Lowry u miksanju šuta iz vana s ulazima iz odjednom češćih spot up prilika.

Samo, problem je što osim Vasqueza i Lowrya druge akcije nije bilo (Vasquez će u ovoj seriji imati važnu rolu kao šesti igrač koji uskače na sve tri vanjske pozicije, to je bilo jasno, ali ako ima ovoliko bitnu to je znak da nešto nije u redu), Toronto nije koristio mladost da napravi nešto kroz tranziciju, a istjerani su i iz posta tako da su Netsi praktički savršeno odradili plan utakmice u defanzivi.

U napadu su pak igrali rutinski, svoju Zoran Čutura košarku iz lige veterana sa sporim napadima i pokretanjem akcije iz posta u kojoj svatko tko želi dobije priliku (jesu stari kao dinosauri, što je simpatično naglašeno i najavom serije "Raptors vs Dinosaurs", ali gledati njih ponekad je stvarno kao da gledaš NBA hardwood classics iz '80-ih). Strpljivo i pametno tražili su rupe koje su onda napadali kretanjem iza leđa obrane ili kroz blokove (posebice su odlično otvarali Williamsa u prvom dijelu, čovjek je praktički glumio Korvera). Ako bi Raptorsi sve ovo nekako pokrili, onda su ih napadali u 2 na 2 igri gdje su Williams i Livingston odlično koristili snagu i visinu pored Lowrya i Vasqueza (praktički, jedina loša strana njihovog plana je nepotrebno forsiranje Garnetta u postu, pokušali su s njim napasti Valanciunasa i malo ga istjerati iz reketa, ali bolje je i za njih i za Kevina da se u napadu drži razigravanja i postavljanja blokova).

Uglavnom, rutinska pobjeda da rutinskija ne može biti, sa svim ključnim igračima raspoloženima i potpuno koncentriranima na igranje košarke, uz samo jednu manu koja se na rezultatu nije osjetila, premalo trice (što sigurno neće potrajati, sada kada su osjetili puls serije računajte da će i Mirza i ostatak klupe dati šuterski doprinos). Toronto pak bez igre, osim dva spomenuta beka treba još samo istaknuti šljakersku rolu Valanciunasa koji je pored skakački limitiranih protivnika skupljao skokove i zabijao zicere, ali sve ostalo je bilo pretanko. Casey je odmah izvadio zbunjenog Rossa i nije mu ni dao šansu, a Pierce je očekivano učinak Johnsona i Pattersona sveo na nulu (Patterson je nešto zabio, ali obrana s njim nije ni upola solidna kao s Johnsonom).

Ukratko, ne smisle li Casey i Raptorsi nešto pametnije do iduće utakmice, obrana Netsa mogla bi ovu seriju učiniti manje zanimljivom nego se itko nadao.

WARRIORS @ CLIPPERS

Užasan početak utakmice, kako za oči nas koji smo ovo gledali, tako za obe momčadi. Warriorsi nisu mogli odigrati akciju da ne izgube loptu suočeni s pritiskom na perimetar Clippersa, a ovi su nakon početne prednosti bacali cigle i usput ostali bez Griffina koji je zaradio dva faula u napadu protiv O'Neala (koji je cijelu večer bio fantastičan s iznuđivanjem osobnih u napadu) i sjeo na klupu (s druge strane Warriorsi su iz istih razloga ostali bez Iggya tako da nema govora o trenutku koji je prelomio utakmicu). Reći da nije bilo ritma pretjerivanje je, bila je ovo čista atonalna glazba u kojoj bi uživali slušatelji studentskog radija. Utakmica je počela dobivati neke konture košarke kada su Warriorsi zaigrali s niskom postavom, kombinacija Leea s Greenom izgledala je dobro, ali svoje su odradili i Speights i Barnes. Ma Jackson je miksao kao lud ne bi li uzdrmao momčad i pronašao igrače koji mogu uskočiti umjesto Boguta, nakon što su trice počele upadati dao je priliku visokoj kombinaciji koju sumnjam da smo gledali ove sezone, s Leeom i Speightsom pod košem te Greenom na boku (i pronaći će nekoga, Barnes je priliku iskoristio ne samo dobrom igrom u drugoj četvrtini već i s par ključnih poteza u zadnjim minutama utakmice).

Doc s druge strane nije pokušavao ništa osim podsjetiti na Vinniea. U ono malo što je igrao na startu utakmice, kroz treću četvrtinu i u samoj završnici, Blakea su uglavnom koristili kroz 1 na 1 post up preko Leea, potpuno ignoriravši pick igru ili spot up akcije za Redicka, kao da je cijeli plan bio iskoristiti slabosti Leea i općenito manjak mišića u reketu Warriorsa. Samo, pri tome su umjesto protivnika uštopali vlastiti napad - čak i u periodu cijele treće, prije nego se Blake opet nakrcao osobnima i ispao iz igre, dakle kada su igrali s top postavom, zaostajali su za Warriorsima koji su hvatali dobar ritam u napadu kombinacijom šuta Currya i Thomspona s lucidnošću u sredini Davida Leea koji je, koristeći rupe u obrani reketa Clippersa, radio ono što je na drugoj strani trebao raditi Griffin, napadao obruč rolanjem nakon picka i razigravao ili zabijao.

Warriorsi su držali prednost do same završnice kada im je obrana malo popustila zamjenom O'Neala za Greena, Paul je uzeo stvar u ruke i počeo stizati minus ulazima i s dvije trice da bi onda promašio dva ključna bacanja. Ovako su Warriorsi izvukli pobjedu i to potpuno zasluženo, jednostavno su bili manje loši. Nastave li Clippersi ovim forsiranjem post igre, valjda u strahu da se serija ne pretvori u run and gun koji daje šansu Warriorsima, vrlo lako bi se mogli upucati u nogu - rekao bih da ne mogu lošije i da će drugi put imati Blakea u puno većoj roli, da to u neku ruku i nije problem, bez njega su izgledali puno bolje jer nisu ništa forsirali već su igrali košarku. S druge strane Warriorsi isto imaju rezervi, obrana Clippersa je dobra, ali bolje šuterske partije Currya uz ovakvog Leea itekako mogu predstavljati problem tijekom cijelog trajanja serije (stisnu li Leea na picku, ostaje više prostora Curryu, stisnu li Stepha, Lee ovo od sinoć može ponoviti).

Tu je i problem slobodnih bacanja, sinoć ih je promašio Paul, ali to ne znači da drugi put neće Jordan ili Griffin, a možda najveći je manjak raspoloženih igrača na boku. Doc je često posezao za niskom vanjskom linijom s Collisonom umjesto Barnesa uz Paula i Redicka, što je dalo određenu živost u presingu i više iskre u napadu, ali Klay Thompson će ovu postavu jesti za doručak u postu što je pokazao i sinoć ulazeći u sredinu kad je htio - Warriorsi su izbjegli pretjerano bacanje lopti u sredinu i nisu jahali O'Neala ili Barnesa reda radi, ali takvu priliku za old school košarku nisu mogli propustiti.

HAWKS @ PACERS

Još jednom se pokazalo da Pacersi nemaju rješenja za startnu petorku Hawksa, ovo je klasični playoff mismatch koji se neće riješiti sam od sebe. Teague i Millsap napadaju sredinu i bacaju povratne koje svi zabijaju, formula je to koja je donijela +7 na početku prve četvrtine i onda još +10 na početku treće (Hawksi su ispalili 30 trica koje su činile 40% njihovih šuteva, zabili su 11, što je protiv ovog napada očito dovoljno). Ovo sve između bilo je mučenje u kojem su Pacersi nekako plivali zahvaljujući individualnim potezima Stephensona, Georgea i Watsona, ali dok ne pronađu način kako ne upasti u rupe sa svojih 5 najboljih igrača protiv tricaške postave Hawksa, dobivat će po nosu jer jednostavno nemaju napadačke moći da stignu takve minuse.

Puno više od trica problem predstavlja lakoća kojom su Teague i Millsap ulazili u sredinu i dolazili do prostora, u ovoj obrani kao da više nema agresije, a to je bilo vidljivo i na načinu na koji je Korver dolazio do prilika - iako je zabio samo 12 poena uz 2-7 za tricu, radilo se uglavnom o dobrim šutevima pored ležernog Georgea, dakle nije bio prisiljen na bacanje cigli preko zastrašujuće obrane momka kojega smatramo jednim od najboljih stopera u ligi. West i Hibbert su prespori za pratiti stil igre kojim igra dvojac visokih Atlante, tu Vogel treba puno ranije ubaciti jednog pokretnijeg igrača, a kad na njihove teške noge dodamo ovakve beskrvne partije vanjske linije pored koje su i Teague i Korver, pa čak i Carroll, imali vremena za popiti kavu, sve postaje jasno. Ne promijene li pristup, a zatim i plan igre, odlaze na odmor prije nego što planiraju, što možda uopće ne bi bilo loše za nas dovoljno lude da ovo gledamo.

GRIZZLIES @ THUNDER

Kvalitetno otvaranje Thundera, da se zna tko je gazda u ovoj seriji - oduzeli su Grizlijima sredinu (ovi si nisu pomogli tražeći Randolpha koji je protiv Perka nemoćan umjesto da igraju na Gasola kojega čuva Ibaka), a usput su stiskali i Conleya bacajući na njega Sefoloshu i usput odmarajući Russa na Princeu. U napadu su pak zabijali kako su htjeli, kad bi udvojili Duranta napao bi ih Westbrook 1 na 1. Pokušali su to preživjeti uvodeći Tonya uz nadu da on može usporiti Duranta dovoljno bez pomaganja kako bi im ostalo tijela za zatvoriti Wesbtrooka, ali kako je Ibaka izvlačenjem na perimetar Randolpha učinio beskorisnim i u obrani, idealnog rješenja nije bilo. I onda još na sve ovo Memphis nema ni trećeg beka, Calathes je zaradio suspenziju pred početak playoffa (hm, možda doping objašnjava rast njegove forme u drugom dijelu godine) tako da su morali koristiti usluge Udriha koji nije bio playoffa vrijedan igrač ni u danima Spursa, a kamoli danas kada tek broji veteranske dolare.

Uglavnom, ovdje je sve teoretski bilo gotovo nakon prve četvrtine, iako je Memphis u trećoj dobio priliku vratiti se u utakmicu. I iskoristio je. Ne zbog nečega specijalnog što su izmislili jer nisu (i dalje su neshvatljivo hranili Z-Boa u postu), praktički jedina promjena je bila ubacivanje Allena u petorku. Joerger je tako krenuo u nastavak bez Princea koji nema što raditi u ovoj seriji (a kao što znamo ni u ovoj ligi) nadajući se da će plan 1 na 1 obrane s Allenom dati nekakav povrat, ali puno više koristi dobili su zbog užasnih desetak minuta Oklahome - u obrani je nestalo pritiska, Conley je lakoćom ulazio u sredinu i to je otvaralo prostor za napad Memphisa da prodiše (u trećoj su zabili tri poena manje nego u prve dvije četvrtine zajedno). U napadu je pak Westbrook upao u jedno od onih svojih katatoničnih stanja, igrajući 1 na 5 bez ikakvog rezona trošio je posjed za posjedom uzalud i bez ikakvog rezona.

Grizliji su tako visili u blizini, u više navrata bili su udaljeni samo četiri poena, pa tri, pa dva, ali OKC je pronašao način izbjeći dramu u završnici. Niska postava donijela je stabilnost sredinom četvrte, posebice Fisher i Jackson na bekovskim pozicijama koji su odradili odličan posao u obrani, ali i u napadu razigravajući suigrače (čitaj: nisu carinili loptu kao izvjesni Russ). Ibaka i Durant kao dvojac u sredini također su odradili lavovski dio posla, posebice u napadu, gdje su totalno izvukli obranu Grizlija na perimetar i omogućili prostor za akciju (Butler je solidno zaokružio ovu postavu u oba smjera). I samo tako Thunder je u par minuta opet otišao na dvoznamenkastu prednost koju više ni Westbrook nije mogao prosuti.

Usprkos jednoj očajnoj četvrtini Oklahome, nismo vidjeli ništa što bi Memphisu pomoglo da seriju učini dramatičnom osim one klasične borbenosti i upornosti. Solidna partija Allena u oba smjera svakako pomaže, ali ne mijenja drastično smjer kretanja (Durant je svejedno zabio preko 30, ali uz 25 lopti i samo 6 bacanja i uopće minimum ulaza u drugom dijelu). Brooks s druge strane samo treba zaigrati s više rizika na Conleyu jer Memphis osim njegovih ulaza nema drugih rješenja, jedino im preostaje spuštati loptu u post gdje OKC ima kontrolu (doduše, i to mogu izvesti puno bolje, s više Gasola na laktu i manje Z-Boa na bloku). I visoka i niska petorka Thundera funkcioniraju dobro u ovom matchupu, Durant je odradio svoje bez previše trošenja u ulazima i da nije bilo tog klasičnog Westbrookovog momenta kada čovjek ode u full retard (Brooks si to npr. sinoć nije dozvolio, zvao je time-outove na vrijeme, dobro miksao i općenito imao solidan plan), što znamo da se nikada ne smije, i da su dobili nešto više od klupe osim tih stabilizirajućih nekoliko minuta Fishera i Butlera, bila bi ovo rutinska pobjeda u rangu onoga što je izveo Brooklyn. Ili Hawksi.

Filed under: bball 7 Comments