ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

29Jan/158

THE BENCHES 2015.

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je iza nas i vrijeme je za tradicionalni pregled najboljih klupa po osvježenoj formuli koja uključuje minutažu (T), produkciju u odnosu na minutažu u oba smjera (P) i statistički doprinos rezultatima (W). Jasno, za shvatiti pravi doprinos svake klupe posebno je zagrebati puno dublje u kontekst, što ćemo i napraviti od momčadi do momčadi, ali neki okvir moramo imati, a tu nam dobro dođu brojke. S tim da treba složiti i poredak, što nije nimalo lako jer teško je odrediti kako vrednovati koji od ovih faktora. Kako nisam previše pametan za slaganje kompliciranih formula, jednostavno sam zbrojio rezultate u ova tri područja, podjednako vrednujući sva tri elementa i tako dobio listu koja ima više smisla nego bilo koja složena po jednom od njih.

Naravno, ne radi se o konačnoj istini tako da slobodno možete krojiti vlastitu listu uz pomoć priloženih brojki koje su stvarno interesantne (jasno, ako ste NBA idiot). Uz jedan zanimljiv detalj koji se tiče produkcije. Naime, na popriličnom uzorku od 30 momčadi u oči upada kako su klupe puno manje sklone padu učinka kada je u pitanju obrana, dok je u napadu gotovo kod svih pad značajan (samo 3 momčadi imaju plus prema naprijed s rezervama), a i fluktuacije su od franšize do franšize puno drastičnije nego u obrani gdje svi stanu u par poena. To jasno ukazuje koliko je napadački talent koji radi razliku u NBA ipak rjeđi (samim time i puno vrjedniji), dok obranu na pristojnoj razini, posebice protiv tih slabijih talenata kojima su klupe krcate, mogu odraditi i rezervni igrači uz dobar sistem i profesionalni pristup.

01. BUCKS 286.1

W: 10.1

T: 46.3%

P: 45.8%

Obzirom na viđeno do sada u sezoni, teško je naći zamjerke ovom izboru jer ako je itko zaslužio skinuti Spurse s ovog imaginarnog trona, to su upravo Bucksi. Svi koji ozbiljnije prate ligu itekako dobro znaju da u Kiddovim planovima druga petorka (ili barem neki njeni članovi) imaju jednako važnost kao starteri tako da ne čudi kako nitko nije ni blizu Bucksima po minutama koje dobivaju igrači s klupe. Praktički klupa im donosi skoro 50% učinka, što je u sportu u kojem su elitni talenti obično oni koji nose najveći teret prava rijetkost, kao što je rijetkost da je teško izdvojiti jednog igrača iz njihove ergele rezervi (Dudley, Bayless i Mayo su udarna trojka, s tim da ne možemo zanemariti učinak Middletona i Pachulie dok su bili u toj ulozi, odnosno dok nisu postali regularni starteri). Da je ovakva podjela uloga u širinu izuzetno mudra taktika dokazuje i to što su praktički od starta sezone do danas na 50-50 učinku koji im gotovo garantira mjesto u playoffu po logici da gubitkom jednog bitnog igrača ne mogu potonuti jer ni jedan nije bitniji od kolektiva.

02. SPURS 279.1

W: 11.7

T: 42.3%

P: 40.3%

Nisu uspjeli ponoviti lanjsku dominaciju, zbog gomile ozljeda ovaj put nisu najviše koristili klupu (Knicksi i Bucksi dali su više minuta rezervama), a niti su brojke elitne kako smo navikli (Manu i Boris imaju nešto slabije sezone od lani, iako je najveći udarac puno manje Millsa i Belinellia). Međutim, i dalje je to iznadprosječna dubina rotacije iako imaju "čak" trojicu startera s preko 30 minuta u prosjeku (lani ni jednog).

03. RAPTORS 268.1

W: 11.2

T: 40.8

P: 38.6

Kod njih klupa stvarno odrađuje lavovski dio posla, što potvrđuju i uloge koje kroz sezonu imaju ili su imali Williams, Vasquez, Johnson i Patterson. Potvrdilo se ono što smo znali i na početku sezone, dubina će Raptorsima biti itekako bitno oružje, a u godini u kojoj se nitko ne izdvaja kao elitna opcija s klupe njihov Williams trenutno je vjerojatno prvi kandidat za nasljednika Jamala Crawforda (ne treba zanemariti činjenicu da je u zadnjih 10 godina nagrada čak 8 puta otišla u ruke combo strijelcu s klupe koji donosi instant napad).

04. SUNS 265.6

W: 10.6

T: 40%

P: 40.7%

Kombinacija minuta, produkcije i rezultata je možda i najzaokruženija u NBA, a sve polazi od činjenice da klupa Phoenixa zabija kao blesava. U biti, maknemo li na stranu klupe Pacersa i Sixersa koje jedine donose opipljivi napadački impuls uz ovu Sunsa, a trebali bi ih maknuti jer se nalaze u sasvim drugim okolnostima u kojima gomila startera nije ništa bolje od ovih na klupi zbog čega im je lakše doći do izražaja, ispada kako Phoenix jedini u ligi ima pravi odred elitnih napadačkih opcija s klupe iz večeri u večer, što nije ni čudo kada uzmemo u obzir Thomasa, Greena, manjeg Morrisa, a sada još i Wrighta koji je igrama u Dallasu bio kandidat za šestog čovjeka godine. Ta dubina i minimalni padovi koje mogu prezentirati tijekom 48 minuta definitivno su oružje u borbi za playoff. Ako im uspije tamo se naći, a kako se stvari razvijaju s Oklahomom šanse za tako nešto su sve veće, Isaiah Thomas je ozbiljni kandidat za nagradu najboljeg šestog čovjeka u ligi.

05. PACERS 250.2

W: 7.2

T: 42.1

P: 44.8

Ako se pitate kako to da momčad bez poštenog strijelca može konkurirati za playoff, odgovori su obrana i dubina. S tim da nemaju Pacersi na toj klupi ništa posebno, ali sama rotacija od desetak igrača pomaže im provući se kroz blato i ostvariti bolji učinak. Ustabili li se Hill, dobit će dodatnu kvalitetu na klupu jer bi se tada Watson pridružio Milesu, Scoli i Allenu kao nekima od najproduktivnijih rezervi u ligi. Samo tri momčadi jašu klupu više od njih, ali nitko ne dobiva više u odnosu na uložene minute i to u oba smjera (da, Pacersi su rijetka momčad koja ima nešto više ofenzivnog talenta na klupi, što nije čudno obzirom da startaju s Hibbertom i Hillom).

06. WIZARDS 245.5

W: 10.2

T: 39%

P: 34%

Wittman puno više odmara svoju udarnu petorku, što je pohvalno, ali i izvlači nešto manje od klupe zbog slabijih rotacija nego što bi trebao, što je tipično. Poanta je da ni Wizardsi nemaju ništa osim solidnih rezervi, ali sva ovoljetna ulaganja u dubinu (prije svih tu mislim na Humphriesa) očito se isplaćuju jer bez obzira na ozljede Beala i Nenea mirno plove kroz sezonu i usput se stignu i odmoriti, što bi moglo biti ključno nakon all-star pauze. Također, povratak Seraphina i Butlera među žive donio je neočekivanu zombie pomoć, a kad smo već kod onih koji odbijaju umrijeti, Andre Miller je i dalje solidan i koristan.

07. WARRIORS 245.1

W: 11.2

T: 37.9

P: 31.6

Ogroman pad produkcije između startera i klupe nije zabrinjavajući jer su starteri toliko dobri da klupa jednostavno nije toliko bitna, ali ukazuje da to možda i nije toliko dobra strana Warriorsa kao što volimo misliti. U obrani su ti problemi puno manje izraženi, ali u napadu se osjeti manjak šuta i slabašan kreativni učinak Livingstona, Iguodale i Barbose (Iggya možeš sakriti uz udarne opcije kao sjajnog stopera, međutim ova ideja da bude lider druge postave baš i ne funkcionira najbolje). Povratkom Leea stvari se možda popravljaju, iako je indikativno da je pored svih ovih imena najučinkovitiji igrač s klupe Mareese Speights koji je dok nije bilo Leea u blizini sebe promovirao u kandidata za najboljeg šestog čovjeka (ta nagrada bi mu pasala jer ionako igra kao bek).

08. GRIZZLIES 237.8

W: 9.9

T: 38.8%

P: 31.8%

Vrlo su slični Warriorsima po tome što su daleko najopasniji i najzanimljiviji kada je na parketu idealna petorka, a i nesrazmjer između minuta i produkcije klupa im je gotovo identičan. Međutim, za Memphis je ovo super rezultat jer nikada i nisu imali značajnu dubinu, a dovođenje Greena im pak omogućava da tu situaciju malo poprave barem na boku jer su na playu i pod košem donekle pokriveni. Green za sada starta, ali Joerger ima mogućnost elitne zamjene na pozicijama 2 i 3 (Carter je to trebao odraditi, ali u krivom trenutku se odlučio umiroviti u praksi).

09. HAWKS 237.5

W: 11.3

T: 34.4

P: 30.6

I kod Hawksa i kod Warriorsa vidljiv je raskorak u odnosu na Spurse, ne toliko bitan zbog većeg opterećenja startera minutama, koliko zbog pada produkcije kada startera nema. Jasno, jezgre su toliko dobre da klupe ne moraju raditi razliku već je samo održavati, što u nekoj mjeri i čine i zato im i pripisujemo ovoliko pobjeda, iako kontekst jasno poručuje da one nisu toliko važne. U slučaju Atlante trenutna situacija je toliko ružičasta i starteri su u tako dobroj formi da im je klupa u donojoj trećini po broju minuta, što je uvijek plus, bez obzira koliko su vam dobre rezerve. Zatim, tu imamo i faktor ozljeda koji ove sezone zaobilazi Atlantu do te mjere da je udarna četvorka propustila samo 8 utakmica ukupno što nikako nije mala stvar - kada su vam igrači zdravi, lakše im je raspodijeliti minute. Plus, 4 od tih 8 utakmica ionako su bili dani odmora, a ne izostanci zbog neke dosadne ozljede. Budenholzer radi sjajan posao s miksanjem postava kada razbije startnu petorku i time dodatno olakšava život klupi, iako, s druge strane, puno je lakše raditi svoj posao dobro kada su ti svi na raspolaganju i kada su okolnosti idealne. U ovoj priči najprije treba istaknuti Sefoloshu čiji angažman se pokazao punim pogotkom, a razvoj Scotta, Schroedera i puno bolje izdanje Antića od lanjskog čine klupu boljom nego što smo očekivali na startu sezone.

10. MAVS 232.6

W: 9.7

T: 36.7

P: 32.3

O Mavsima je nemoguće pričati bez spomena tradea za Ronda koji je totalno devastirao klupu. Do tada Dallas je bio top 10 momčad po minutama i za 3% boljim učinkom od trenutnog, a sada su već pali na 17. mjesto po minutama uz nimalo poseban učinak. Jasno, to je prosjek cijele sezone, a ako bi izolirali samo ovaj period bez Wrighta, Dallas ima jednu od najgorih klupa u ligi, 26. su po minutama i uz to za još 1% slabiji učinkom. Dakle, to su podatci koji su puno značajniji za nastavak sezone od gore navedenih prosjeka. I nije stvar samo u tome da su ostali bez Wrighta, već je Rondovo prisustvo otežalo dolazak do minuta Harrisu i Barei koji su imali sjajnih partija kao zamjene za Nelsona. Jasno, ovo drugo je u širem kontekstu manje bitno, ali Wrightov odlazak definitivno ih je osakatio, što je vidljivo i po tome da je do uloge trećeg visokog u rotaciji na trenutak došao čak i rookie Powell koji je i u NCAA bio više igrač finese nego energije.

11. CELTICS 224.7

W: 5.9

T: 41

P: 39.3

Stevens dosta miksa i dosta izvlači iz onoga što ima na raspolaganju. Doduše, od tradeova Ronda i Greena teže je složiti rotaciju na vanjskim pozicijama, a sada im se zalomila i ozljeda Olynyka koji je bio prvo ime s klupe, tako da će biti zanimljivo vidjeti kako misle zakrpati rupe kojih je svakim danom sve više.

12. THUNDER 224.1

W: 7.4

T: 40.6

P: 33.6

Netipično previše klupe u odnosu na ono što smo navikli od njih svih ovih godina, a razlozi su jasni - ozljede startera koje se pokušalo krpati s puno više rotacije nego inače. Produkcija je pak druga priča, ogroman nesrazmjer između minuta i kvalitete jasno ukazuje na to gdje se krio dobar dio problema ove sezone - njihova klupa nije stvorena da nosi teret (Morrow je pronašao finu rolu, Perkins i dalje glumi profesionalnog kečera, ali dolaskom Waitersa ostali su bez Jacksona u roli klasičnog šestog čovjeka koji donosi instant napad, dok su svi ostali razočaranja). Ostaje im se samo nadati da će u skoro vrijeme srezati rotacije i popeti se na leđa Durantu i Westbrooku (i dodatno im opteretiti stopala i koljena) jer ovih ukupnih desetak minuta manje na parketu u odnosu na prosjeke karijere udarnog dvojca ne pomažu u lovu na playoff. S druge strane, sigurno im pomažu da ih održe u komadu, tako da je ovo klasična kvaka 22 koju neće biti lako riješiti u ovo malo vremena što je preostalo.

13. HORNETS 223.1

W: 6.8

T: 40.2

P: 35.8

Ulagali su dosta u klupu, brusili rubove rotacije, ali rezultati nisu sjajni. Ako ništa drugo, Biyombo je solidno popunio minute bez Jeffersona, a nešto slično bi mogao napraviti i Roberts sada kada nema Walkera. Međutim, svaki njihov ulazak u petorku otvara rupe na klupi - ne uspije li Neal uskoro nešto ubaciti, Marvin Williams ostaje jedina koliko-toliko pouzdana opcija. Lance ima premalo utakmica u nogama u roli šestog čovjeka da bi donijeli zaključke o njegovoj budućoj roli iako je upravo on potencijalna kvaliteta više.

14. LAKERS 220.4

W: 5

T: 40.6

P: 41.3

Klupa Lakersa čak i nije toliko loša gledajući produkciju, ali što to znači u kontekstu u kojem momčad gubi i u kojem su starteri toliko slabi da ih nije nikakav problem zasjeniti? Lin i Davis doduše šetaju između petorke i klupe te u ovom trenutku čak i tehnički ne spadaju u rezerve, ali Boozer, Ellington i Young donose dovoljno opcija koje nisu ništa lošije od startnih.

15. NETS 215.5

W: 6.4

T: 38.5

P: 35.6

Zbog Hollinsova miksanja i nepostajanja standardne rotacije na polovini sezone teško je reći tko je ovdje uopće igrač s klupe osim Andersona (iako se i on promiče u startera), ali učinci Jacka i Lopeza svakako su ključni. Gubitak Teletovića i činjenica da je upitno kada će Deron zbog kombinacije ozljeda i loše igre uopće vratiti Jacka nazad u rolu koja mu najviše odgovara ukazuju pak da ih u drugom dijelu sezone čeka pad iz sredine.

16. PISTONS 215.3

W: 6.1

T: 39.2

P: 36

U ovoj sivoj zoni osrednjosti Pistonsi su bili tipičan primjer prosjeka (pogotovo dok je Monroe bio šesti čovjek), međutim stvari bi mogle krenuti na gore ne nađu li pod hitno back-up playa. Augustin je bio ključni vanjski s klupe, tu rolu rookie Dinwiddie ne može pokrpati, dok je situacija na ostalim pozicijama manje-više pod kontrolom s Jerebkom, Butlerom i pridošlim Tolliverom.

17. BULLS 213.3

W: 8.9

T: 32.5

P: 30.7

Bullsi su zanimljivi iz jednog sasvim drugog razloga, njihova klupa je sasvim pristojna po učinku što je vidljivo iz svakog kuta, međutim najveći problem je što jednostavno dobivaju premalo minuta - samo Cavsi manje koriste klupu od njih. To je blesavo obzirom na produkciju koju pružaju rezerve, točnije Brooks, Gibson i Mirotić. Ozljede su doduše poremetile planove, a nedostatak poštenog swingmana spriječava ih da budu nastavak bench moba, ali, ako ništa drugo, ovo je definitivno bolja klupa od lanjske. Naravno, uvijek se može povući paralela između veličine uzorka i kvalitete i reći da je klupa dobra upravo zato što igraju relativno malo minuta u povoljnim situacijama, ali nije da tražimo od Thibodeaua da postavi igru kao što je to napravio Kidd, već da se samo malo više ugleda na Randya Wittmana (što je rečenica koju nisam mislio da ću napisati ikada u životu).

18. NUGGETS 213.1

W: 6.5

T: 36.7

P: 35.9

Ne jašu dubinu tako drastično kao nekada, dijelom i jer je nemaju toliko sada kad su trejdali Mozgova, ali imaju više nego solidan doprinos rezervi sa stabilnom prognozom za ostatak sezone. Nurkić se u jednom trenutku nametnuo kao prvo ime s klupe što je rola koju više ne igra, ali u Hicksonu i Arthuru imaju dovoljno tijela za bacati na parket, u Nelsonu su dobili pristojnog playa, a povratkom Gallinaria možda stabiliziraju i rotaciju na boku. Pristojno, ali ni približno dovoljno za sakriti slabosti startne petorke kao što je to bio slučaj s ranijim verzijama ovog rostera nakon odlaska Carmela.

19. PELICANS 212.5

W: 7.4

T: 36.5

P: 32.3

Imaju pristojnu klupu čisto na račun Ryana Andersona (i Ajince), a dodatno su je stabilizirali dovođenjem Cunninghama. Pondexter izgleda mrvicu bolje nego u Memphisu, a kad bi dobili nešto opipljivo od njega i Woltersa, mogli bi reći kako su odradili dobar posao tijekom sezone kad već nisu prije njenog početka. Izdrži li Anderson u ovom ritmu do kraja, ostaje legitimni kandidat za šestog čovjeka godine usprkos svim manama. Uguraju li se nekako u playoff ispred Thundera i Sunsa, ta titulu mu ne gine jer bez njegovog vanserijskog šuterskog učinka ionako mogu samo sanjati o takvom raspletu.

20. CLIPPERS 210.1

W: 8.8

T: 32.9

P: 29.2

Clippersi jedva da posežu nešto više za klupom od Bullsa, ali, za razliku od Thibodeaua koji može računati na svoje rezerve, Rivers dobiva dosta slabiji učinak tako da je njegova sklonost uskim playoff rotacijama donekle razumljiva, dapače ona je dobrim dijelom i razlog zašto igraju sve bolje u zadnje vrijeme. Clippersi su također jedna od onih rijetkih momčadi kojoj klupa nije samo problem u napadu već i u obrani, a kad uzmemo u obzira da se u principu ionako sve svodi na bljeskove Crawforda i Hawesa, dodatna objašnjenja su suvišna. Njima će playoff dobro doći baš zbog toga što će maksimalno moći srezati rotaciju, iako se sada postavlja pitanje mogu li izdržati s rotiranjem praktički 8 ljudi do kraja regularnog dijela ili će uskoro to opet morati razvodniti (ili barem dodati još dva čovjeka na roster koji mogu pojesti poneku minutu). Uglavnom, ne treba čuditi ako u nedostatku boljih opcija Crawford još jednom dobije nagradu za šestog čovjeka čisto na račun imena. Što se Riversa mlađeg tiče, Doc ga za sada koristi isključivo u roli presing igrača, pokušavajući tako dobiti barem taj dio lanjske Collisonove igre.

21. KNICKS 209.8

W: 3.3

T: 42.5

P: 41.2

Za njih vrijedi isto što i za Lakerse, puno koriste klupu i ne sramote se, ali kad ti starteri postave tako niske standarde, kakvog to smisla ima? Amare je imao bljeskova, Prigioni je pouzdan, a Hardaway sve bolji (i sve ćešće starter), ali nema tu ničega na što se možeš osloniti.

22. BLAZERS 199.9

W: 8.3

T: 33.5

P: 26

Oni su još drastičnija verzija Clippersa, klupa im funkcionira isključivo uz što manju minutažu, iako je ovo super rezultat u odnosu na ono što su imali lani, a posebice prije dvije sezone. Dakle, mogu se osloniti na rezerve da će u manjim rolama odraditi posao barem u obrani, ali svako ozbiljnije uključenje u rotaciju uglavnom rezultira padom učinka.

23. ROCKETS 196.5

W: 7.9

T: 34

P: 25.5

Još jedan pokazatelj koliko je za njihove uspjehe bitan Harden i kako bi s prosječnim igračem na njegovom mjestu bili lutrijska momčad na Zapadu. Doprinos kluperezultatima klupe izgleda solidno, ali on to nije za momčad koja ima 31 pobjedu na kontu jer prevedeno znači da je 5 košarkaša koji startaju zaslužno za 23 pobjede što je ogroman nesrazmjer od kojega je gori samo onaj Cavsa (čitaj: to su dvije momčadi s najupitnijom rotacijom i najmanjom produkcijom). Dovođenje Brewera i Smitha nije pretjerano pomoglo, iako je u njihovom slučaju po pitanju dubine i noga u guzicu korak naprijed. Ovo će biti ogroman minus u vrijeme playoffa jer nikada nije dobar znak kada na klupi nemaš baš nikoga na koga se možeš osloniti svaku večer, posebice šuterski.

24. SIXERS 194.2

W: 3.1

T: 39

P: 38.3

Dosta rotiraju i uglavnom izvlače maksimum iz onoga šta imaju na raspolaganju, ali u tome je problem - nemaju puno. Klupa je najbolja kada je na njoj McDaniels, ali on ionako zaslužuje startati tako da nema načina kako ovdje izvući nešto konkretno.

25. HEAT 187.7

W: 5.5

T: 37.3

P: 27.5

Usprkos katastrofalnoj dubini ozljede Wadea, Bosha i Birdmana natjerale su Spoelstru da rotira više nego bi htio/smio, što je minus jer stvarno iz ovoga što ima na raspolaganju nije lako izvući previše. Chalmers kao šesti igrač je nešto što ima smisla, ali ne i ako zbog toga moraš trpiti Colea u petorci, tako da su od toga odustali, međutim ako ih posluži zdravlje pronalazak Whitesidea mogao bi barem riješiti pitanje tijela pod košem gdje bi i bez McBoba, s Birdmanom i Williamsom kao back-up opcijama, mogli složiti pristojnu rotaciju visokih. Problem ostaju bekovske pozicije, ne pronađe li barem Granger nešto nalik formi patit će svaki put kad na parketu nema glavnih igrača.

26. KINGS 173.7

W: 4.4

T: 35

P: 27.8

Malone je posložio pristojnu petorku, ali klupu nije mogao jer, osim povremenih bljeskova Williamsa i Landrya, tu stvarno nema ničega. Ozljede Sessionsa i Casspia te Stauskasova nedoraslost predviđenoj roli ostavili su ih bez ičega na vanjskim pozicijama i to je teško sakriti.

27. MAGIC 172.9

W: 4.4

T: 33.1

P: 29.3

Magic nema dobar roster, ali da im je klupa ovoliko loša i da ne dobiva više minuta, jednostavno je nejasno. Ili i to možemo pripisati Vaughnu koji možda ima karakteristike solidnog obrambenog asistenta, ali definitivno nema viziju i kvalitetu za motivirati i voditi momčad, kao ni plan igre s jasnim ciljevima u napadu i uopće idejama kako koristiti svoje igrače i postave. Sada kada je ispao iz startne petorke Fournier bi mogao biti solidno rješenje za šestog čovjeka, Gordon i O'Quinn donose energiju, međutim gdje su nestali Harkless i Nicholson, odnosno zna li Vaughn što želi od Fryea i Harrisa?

28. JAZZ 172.7

W: 4.4

T: 35

P: 27.3

U Gobertu i Bookeru imaju više nego solidan par rezervnih opcija pod košem, ali čak ni oni nisu u stanju maskirati manjak ikakve kreacije na klupi. Prebacivanjem Burkea u rolu šestog čovjeka stvari bi se mogle popraviti, ali u široj slici to ne igra previše jer na vanjskim pozicijama trenutno nemaju ništa (Hood je vjerojatno gotov za sezonu, a čak i kada se vrati od ozljede teško će do minuta, dok je Ingles i kao back-up bio slabašan, kamoli kao starter).

29. CAVS 167.7

W: 5.7

T: 32.1

P: 22.8

Mislim da ovaj nesrazmjer između minuta i produkcije dovoljno govori zašto Blatt toliko troši Jamesa, Irvinga i Lovea. Tu ni nedavni tradeovi neće pomoći jer ne zaboravite da su Smith i Mozgov zamjene za Waitersa i Varejaoa, ne dodatci rotaciji, tako da i dalje sve ovisi samo o Tristanu Thompsonu. Eventualno bi oporavljeni Shumpert mogao popraviti dojam dubine, ali ne toliko da ih sakrije kao bolno tanku momčad.

30. WOLVES 165.9

W: 2.3

T: 34.6

P: 32.8

Da su kojim slučajem imali Pekovića, Martina i Rubia, klupa im sigurno ne bi bila ovako loša, a onda opet, da imaju Williamsa, Dienga i Muhammada kao opcije s klupe, nepotrebno bi gomilali pobjede. Bit će zanimljivo vidjeti što planiraju sada kada se družina okuplja, da li će krenuti u tradeove ili zadržati jezgru pa dogodine preskočiti dodatnu godinu drastičnog rebuildinga.

Filed under: bball 8 Comments
24Jan/1513

VOLUME 3.

Posted by Gee_Spot

21. CELTICS 86.2

Ako ništa drugo, Ainge se u ovom periodu barem naradio. Nakon što je spakirao Ronda, Wrighta i Greena, nastavio je pomagati momčadima sa Zapada pa je tako poslao Nelsona i njegovu dodatnu godinu ugovora u Denver (tamo su valjda napredni analitičari zaključili kako sigurno nešto ima u igračima Bostona kada su se odjednom za njima polakomile playoff momčadi poput Dallasa, Memphisa i Phoenixa). Pristiglog Robinsona pak odmah je otpustio što je dovelo do priča kako će Nate pojačati nekog izazivača (možda Clipperse koji su navodno zainteresirani i za drugu mumiju koju će Celticsi uskoro otpustiti, Princea) kao da su svi zaboravili da je čovjek nedavno operirao ligamente koljena te da ne sliči na sebe (mislim, u Denveru su vjerojatno oduševljeni kako su za takvu ruinu dobili koliko-toliko pouzdanog back-up playa u Nelsonu).

Ipak, trade nad tradeovima dogodio se isti dan - slanjem Austina Riversa u Clipperse, Danny je izvukao dva igrača (Bullocka i Douglas-Robertsa) plus pick druge runde, a onda je jednog od njih poslao put Phoenixa u zamjenu za nesuđenog Scalabrineovog nasljednika Randolpha. Koji za razliku od Douglas-Robertsa nije otpušten jer sve što je Celticsima u ovom trenutku trebalo baš je još jedan bijeli visoki u rotaciji. Interesantno, pravi je ovo prijateljski posao dojučerašnjih članova uprave Celticsa (Rivers je bio trener, a McDonough asistent Aingeu), a kad dodamo tome da je i GM Memphisa Wallace čvrsto ukorijenjen u zelenoj franšizi, postaje ovo odličan primjer kako funkcioniraju NBA direktori. Umjesto studiozne non-stop komunikacije na 29 linija istovremeno, koje sigurno ima, nemojte me krivo shvatiti, stvar često funkcionira na principu lajkanja.

Najluđe od svega, čak i nakon svih ovih poslova Stevens ima volje bacati Aingeu klipove pod noge, pa je tako otvorio turneju po Zapadu s dvije pobjede i to usprkos činjenici da je glavni i odgovorni u gustim završnicama bio Evan Turner (njegova slučajna trica mogla bi ostaviti gorak okus u Portlandu koji se odjednom našao u trci s Thunderom i Sunsima za zadnja dva playoff mjesta, a šanse su im otprilike podjednake obzirom da kombinacija rasporeda i ozljeda Blazersima odjednom postavlja 50 pobjeda kao cilj koji neće biti nimalo lagano dohvatiti). Osim što bi bila fora da Ainge i za Evana dobije par pickova, stvarno je fantastična stvar kada s rosterom na kojem je daleko najbolji šuter Marcus Thornton i na kojem je daleko najbolji all-round igrač Jared Sullinger u današnjoj NBA uspijevaš igrati pristojno u oba smjera.

22. HORNETS 85.9

Fantastična obrana, najbolja u ligi u ovom periodu (ne spominjimo noćašnji brutalni poraz od odjednom razigranih Cavsa), uspjela je i bez Big Ala čupati pobjede, što smo uostalom prije dva tjedna i najavili kao mogućnost obzirom na lagan raspored pun momčadi koje za razliku od Hornetsa nemaju razloga igrati ovako požrtvovno. S tim da nije ovdje samo stvar u ozbiljnom pristupu i puno lakšem rasporedu nego što je to bio slučaj ranije u sezoni, naime nije slučajno da su živnuli upravo u trenutku kada je Biyombo zamijenio Big Ala.

Rezervni centar donio je dodatnu pokretljivost u zadnju liniju, omogućivši puno više rizika u pritisku na perimetar. Iako je u suštini obrana reketa i dalje ostala zaštitni znak Cliffordovog sistema, ova kombinacija 5 atleta jednostavno donosi puno više opcija. Umjesto da udvajaju samo u slučaju ulaska u sredinu, mogli su si dozvoliti agresivnost diljem parketa, a posebice u branjenju pick & rolla gdje je Zeller sada igrao puno slobodnije znajući da ne mora istovremeno pomagati Jeffersonu na bloku.

U principu upravo je dvojac Zeller-Biyombo lani odradio izuzetan posao aktivnom i agresivnom obranom s klupe, a sada je jedina razlika u tome što umjesto protiv rezervi tu energiju prezentiraju protiv startera, dok su sporedne kombinacije tipa Williams-Maxiell tromije i posvećenije čuvanju prostora na način na koji su to lani radili Jefferson i McBob. A da je obrana cijeli identitet ove momčadi potvrđuje i sjajni Kidd-Gilchrist. Mali je stvarno nešto posebno, lakoća kojom igra na svim pozicijama je zadivljujuća, bez problema može preuzeti i beka i centra, a uz sve to nikada ne ispada i uvijek je na ruci svom čovjeku, ali i spreman pomoći suigraču.

Povratkom Big Ala u startnu petorku trebali bi zadržati dio trenutnog učinka iako će biti zanimljivo vidjeti kako će Clifford podijeliti minute sada kada je očito kako ih u ozbiljnoj mjeri zaslužuju i Biyombo i Zeller. Neko vrijeme će sigurno biti dovoljno Jeffersonu prepustiti Maxiellovu minutažu (u prve dvije utakmice od kada je ponovno s momčadi je čak preuzeo i ulogu s klupe, a ne samo minute), ali čim pronađe noge, Big Al će dobiti svoje standardno mjesto. Tada će ključno biti odlučiti se za novu rotaciju, možda opet pokušati s Williamsom kao starterom jer razdvajati Biyomba i Zellera stvarno nema potrebe.

Lance je pak idealan u roli šestog čovjeka, Henderson igra kao navijen u zadnje vrijeme i grčevito se bori za minute, tako da Lanceu jednostavnu mogu dati loptu kad nema Walkera na parketu (i to za sada izgleda pristojno). Roberts i Neal su ionako više šuteri nego slasheri tako da su sposobni igrati u spot-up roli. Barem u teoriji, u praksi bi trebalo i ubaciti nešto za opravdati minute - Roberts još i može upasti u seriju, ali Neal u siječnju gađa tricu sa 17%.

Uglavnom, izgledaju kao bolji kandidat za osmo mjesto i od Pacersa (više opcija u napadu) i od Heata (dublja rotacija općenito) i od Netsa (jasan identitet i cilj).

23. JAZZ 85.8

Upali su u jedan od gorih perioda sezone, ne samo da ne mogu obraniti ništa od kada su razdvojeni Favors i Gobert već se muče i zabiti, ali kad im pogledaš raspored sve sjeda na mjesto (gomila playoff momčadi su razina kojoj ipak nisu dorasli). I dalje je ovo solidna momčad s gomilom potencijala, a taj potencijal je Snyder upravo odlučio prodrmati. Tko zna, da je Exum ranije igrao malo bolje možda bi do ovoga došlo i ranije, ali sada stvarno nema razloga odugovlačiti sa zamjenom uloga bekovima. Logika je jasna, ne samo da Exumu trebaju iskustvo i minutaža jer ima potencijal biti nešto posebno na poziciji, a prije svega igrač u oba smjera, već i Burkeov način igre, s puno driblinga i puno solo akcije, kao i razina talenta primjerenija roli back-up playa, puno više odgovara ulascima s klupe. Uglavnom, potez je ovo kojim vjerojatno neće previše izgubiti, na kraju krajeva ako Exum bude katastrofalan vrlo brzo će nazad u puno skromniju rolu.

24. NETS 85.4

Kao što smo najavili prije dva tjedna, namjestio im se takav raspored da je pravo čudo da su dobili ikoga, a kamoli Wizardse i Kingse u gostima. S ovakvim utakmicama opet je pala obrana (interesantno, Bogdanovićev povratak u užu rotaciju također se poklapa s tim trendom), a uz standardno kilav napad to znači da su sada ispodprosječni u oba smjera. A obzirom na stanje u franšizi u kojoj su svi digli ruke od projekta na parket, pitanje je ima li Hollins u sebi još volje i energije da stalnim podizanjem tenzija u svlačionici kroz prozivanje igrača i pretjerano miksanje rotacija održava brod na kursu.

Od rezultata je ionako važnije da su svi u izlogu, momčad se definitivno prodaje i Prokhorovu je u interesu srezati troškove na minimum kako bi novi gazda imao što povoljniju situaciju na capu kad već nema previše talenta. Otpadanjem Teletovića do kraja sezone zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, sada ga je još i manje.

25. HEAT 84.6

Igrali su solidno usred jednog od najtežih perioda u sezoni koje će uopće imati, taman se poklopila Whitesideova promocija u petorku s boljom Boshevom formom, a onda je Wade sredio prepone. Nakon par utakmica pauze Wade se vraća, a onda Whiteside sređuje gležanj tako da nikako ne mogu posložiti pristojnu rotaciju. To je priča njihove sezone, gomila nesretnih okolnosti koju je teško kompenzirati s ovako tankim rosterom. Koliko god dobro izgledali u onim trenutcima kada bi svi bili spremni za igru, toliko je očito da takvih trenutaka neće biti previše, tako da je najrealnije očekivati da se dosadašnje mučenje nastavi.

26. LAKERS 84.2

I tako je Kobe otpao za sezonu zbog problema s ramenom, a možda i zauvijek ako se nakon i druge godine za redom u kojoj se muči s ozljedama ipak odluči za mirovinu. Naravno, njegove blijede igre nisu spriječile navijače da ga izaberu u all-star utakmicu kao startera, čime su ignorirali Hardena, što je jedna od većih gluposti ikada u povijesti prepunoj glupih odluka fanova jer ako je ikada bio očit startni bekovski dvojac na Zapadu, to je ove sezone.

Mislim, za razliku do prije nekoliko godina kada su ovakve priče imale smisla, danas ih uopće nema racionalnog razloga uspoređivati. Ali, neke stvari možemo spomenuti. Tipa, da je usprkos 349 manje odigranih minuta, Kobe uzeo samo 73 šuta manje od Hardena po čemu je šesti potrošač u ligi (Harden je prvi). Međutim, Harden je sa svojom kvotom lopti zabio 1170 poena, daleko najviše u ligi, dok je Kobe stao na 388 manje, dovoljno tek za 17. mjesto.

Njegovu šutersku neučinkovitost ne treba previše spominjati, ali zanimljiv je podatak kako je Kobe tek drugi all-star u modernoj NBA (dakle, od spajanja s ABA ligom i uvođenja trice) koji šutira ispod 40% iz igre. Prvi je bio Penny Hardaway 1998.

27. MAGIC 82.9

Ovakve sezone služe za eksperiment, pa je tako nakon stretch postave s Fryeom, pa power postave s O'Quinnom, došao red na trku i postavu s tri beka (za što je dobrim dijelom zaslužna i ozljeda Harrisa koja je otvorila vrata Marbleu koji doduše, obzirom da ne može zabiti tricu, stvarno ne bi smio dobiti minute pored živih Harklessa i Aarona Gordona). U zadnja dva tjedna Orlando je tako ubacio u petu brzinu, a tim ubitačnim tempom (najbrža momčad lige zadnjih 7 utakmica) iznenadili su Bullse i Rocketse. Uz trku pomogla je i činjenica da su opet uspijevali nešto zabiti iz vana, u čemu je pomoglo vraćanje Fryea u startnu petorku, ali i solidna Oladipova šuterska forma na domaćem parketu (od instaliranja Paytona za startnog playa najviše koristi imao je upravo on jer se više ne mora mučiti s kreiranjem iz driblinga).

Harrisa muče zglobovi, a uspiju li zadržati sličan stil igre i s njim opet u postavi (jasno, ako se Vaughn sjeti vratiti ga u značajniju rolu što im možda nije u interesu jer čovjek svaku večer igra punom snagom u pokušajima da si zaradi masni ugovor ovoga ljeta), mogli bi izgledati kao još modernija i učinkovitija momčad nego što je bio slučaj na početku sezone. Jasno, prosječan napad u ovim momentima ne znači im ništa obzirom na totalno rasulo obrane koja se ne snalazi baš najbolje u ovoj igri koja od njih zahtijeva više presinga i više rizika u izlascima na loptu, što je ogromna promjena u odnosu na ranije gomilanje u reketu i oprezno držanje zadnje linije.

28. WOLVES 80.6

Na stranu što se vratio Peković i što bi uskoro istu stvar trebali napraviti Rubio i Martin, jedino bitno je način na koji je Wiggins poludio. Od klasičnog primjera atlete koji nabija brojke u lošoj momčadi, odjednom je popravio postotke šuta za desetak posto, a sve agresivniji je i kao kreator. S tim da je možda najimpresivniji detalj kako je jedan od igrača s najraznolikijim shot chartom u ligi (pokriva sva područja na parketu gotovo jednakim omjerom), a ta selekcija šuta odjednom više ne izgleda tako grozno u novom kontekstu u kojem uz standardno sjajan šut s perimetra sve bolje realizira s poludistance i na obruču (u principu, kad bi samo srezao gomilu nepotrebnih dugih dvica koje mu Saundersova taktika generira, Wiggins bi bio još učinkovitiji rookie). I nije stvar samo u lokaciji tih šuteva, već i u raznolikosti načina na koji ih realizira - bilo da šutira iz driblinga, catch & shoot situacije ili nakon ulaza, Wiggins je u svemu jednako solidan.

Što je jednostavno impresivno i možda govori o većem potencijalu nego smo ga očekivali nakon godinu dana na Kansasu, a svakako potvrđuje kvalitetan pristup njegovom razvoju. Uostalom, bacimo pogled na sljedeće:

osoba A: efektivni šut 46%, omjer slobodnih 35%, omjer trica 15%, postotak ukradenih i blokada na 100 posjeda 3%, potrošnja 22%, 33 minute po utakmici, 15 poena, 4 skoka, 2 asista.

osoba B: efektivni šut 45%, omjer slobodnih 33%, omjer trica 15%, postotak ukradenih i blokada na 100 posjeda 3.3%, potrošnja 28%, 35 minuta po utakmici, 20 poena, 4 skoka, 2 asista.

Ovaj prvi je Wiggins, a drugi je Durant u rookie sezoni. Jedina značajnija razlika je u tome što je Durant bio nešto veći potrošač što je u kombinaciji s par minuta viška zaslužno za veći prosjek poena, dok je Wiggins puno bolji šuter s perimetra kao rookie (38% za tricu naspram Durantovih 29%). Mislim, daleko od toga da ovo znači kako je Wiggins novi Durant jer ta prva Kevinova godina ionako je bila vježba u kojoj su ga toliko čuvali da je igrao isključivo dvojku i doslovno se samo privikavao na NBA obrane. Ali, sličnosti su interesantne, a sama činjenica da je netko na tragu, pa makar i tako ranom, klase kao što je Durant, ogromna je stvar, posebice kad uzmemo u obzir da se radi o tinejđerima. Iako je i dalje moguće da Wiggins neće biti ništa više nego bolji DeRozan, više nema sumnje kako se u prvom picku krije opasan strijelac (lakoćom će trpati 20 uz solidne postotke) i budući dugogodišnji all-star (o plafonu nemojmo jer tu možemo ponoviti samo onaj klišej koji uključuje nebo i granicu). Kao što nema sumnje da je, čak i da izgubi ovu siječanjsku čaroliju u ostatku sezone, nagrada za rookiea godine njegova.

29. KNICKS 80.1

Tri pobjede za redom, pa makar protiv desetkovanih Pelicansa, zbunjenog Orlanda i očajnih Sixersa, svakako su razlog za slavlje, ali osim nekoliko bljeskova Anthonya i tri odlične utakmice Gallowaya u nizu (koji je tricama donio kvalitetu na bok) nema tu razloga za vjerovati kako se išta dramatično dogodilo. I dalje je ovo očajan napad s katastrofalnom obranom, što nikada nije dobra kombinacija, ali isto tako je jasno da razina talenta koju imaju nije toliko niska da moraju izgubiti baš svaku utakmicu protiv jednako loših. Melo će na ovaj način malo napumpati atmosferu pred all-star, poslije nastupa na kojemu će, u najlošije čuvanoj NBA tajni, na reparaciju koljena.

30. SIXERS 77.8

Nakon malo težeg rasporeda i obrambenog pada, opet su se digli na tom dijelu parketa, što je rezultiralo i s nekoliko pobjeda. Ne i protiv Knicksa, ali su slično njima i oni sredili Pelicanse bez Davisa. Puno veći problem je što ih napadaju ozljede, Wroten je otpao za sezonu zbog ozljede koljena, načeti su još mnogi, a zbog Noelovih problema protiv Knicksa je startao Aldemir što svakako vrijedi zapamtiti kao bitan dio NBA povijesti. Uglavnom, kada baš i nisi previše radio na tome da imaš duboku rotaciju, gubitak svakog bitnog člana je ogroman udarac, što je bilo vidljivo i protiv Raptorsa noćas - čim su opet složili kvalitetnu petorku, s Noelom i Mbah A Mouteom u postavi, opet su bili konkurentni.

Filed under: bball 13 Comments
23Jan/154

VOLUME 2.

Posted by Gee_Spot

11. THUNDER 90.1

Uključiti ih u vježbu od neki dan nije imalo smisla obzirom da su s tri udarna igrača odigrali samo 4 utakmice protiv top 7 ekipa na Zapadu (ostvarivši pri tome score 1-3), iako način na koji su Durant i Westbrook uništili inače dominantnu 1 na 1 obranu Warriorsa (sva preuzimanja i sav prostor koji pokrivaju fanatičnom energijom na strani bez lopte bili su uzalud jer su oba all-stara Thundera ionako kreirala preko obrane kad god su htjela, a branjenje prostora umjesto čovjeka na pick & rollu, protiv takvih šutera s poludistance, jednostavno je koncept osuđen na propast) jasno ističe kako nije uputno isključiti ih iz kombinacija za naslov, pa makar u ovom trenutku bilo upitno hoće li uopće ući u playoff.

A upitno je, itekako. Westbrookova šuterska rupa koštala ih je napadačke učinkovitosti u periodu kojim smo se bavili prije dva tjedna, ali od tada se Russ smirio, Durant ustabilio i rezultat je više nego solidnih 5-1 uz spomenutu dominantnu pobjedu nad Golden Stateom. Uglavnom, stvari u napadu sjedaju na mjesto što je i logično obzirom da sve više gledamo Duranta u akciji, dok obrana malo šteka. Za sada ništa opasno, ali treba primjetiti kako sve više okrenutosti ka niskim postavama i korisnijim napadačima uzima danak na tom dijelu parketa.

Poanta je da s manje Robersona i Adamsa uspijevaju zabiti dovoljno da se slabiji defanzivni učinak ne osjeti, dok njih dvojica i dalje ostaju korisni u specifičnim matchupovima. Brooks tu još treba nabasati na idealnu kombinaciju (tipično za njega, tvrdoglavo ostaje pri istoj startnoj petorci i potrebi da Duranta i Westbrooka istovremeno šalje na klupu bez obzira što se i jedno i drugo pokazalo ne baš produktivnim svih ovih godina), ali treba mu priznati da je odlično odradio sve ostalo, od pronalaženje dobrih kombinacija do uklapanja Waitersa u momčad.

Pa je tako smallball postava s Durantom na četvorci okruženim Morrowom, Jacksonom i Waitersom za sada neriješiv problem protivničkim obranama (jasno, i nju bi trebali koristiti češće, ali Brooks je ovdje u pravu što ostaje oprezan jer momčad mora zadržati obrambeni mentalitet građen godinama), a upravo ova trojka Morrow-Jackson-Waiters donosi takvu ubojitu kombinaciju šuta i ulaza da momčad može preživjeti čak i dok su oba udarna igrača na klupi s ručnikom preko glave.

Jasno, u pitanju je mizeran uzorak koji teško može biti reprezentativan (pogotovo jer im je raspored donio rastrčane momčadi koje su možda prisilile Brooksa na ovakve poteze), ali isto tako ne možemo poreći kako su kombinacija talenta na vanjskim linijama i Brooksova spremnost da ih istovremeno baci na parket nešto posebno i fanaticima interesantno. Tipa, kada su doveli Waitersa, malo je tko uopće mogao i zamisliti da će Scotty koristiti petorku s tri udarna igrača uz Jacksona i Waitersa na bokovima - mislim, tri combo beka sposobna za slash & kick igru, ali i spot-up rolu, uz Duranta i Ibaku kao stretch visoke? Kod Brooksa? Svašta.

Ispada tako da je trade za Waitersa puno više od traženja zamjene Jacksonu, potez ludog genija (ili ako vam draže očajnika) koji je odjednom spreman tražiti novi identitet u pokušaju da spasi sezonu. Koliko će ovo trajati nemam pojma, ali svakako treba uživati dok je moguće. Jasno, postoje i određeni problemi s ovim postavama - Ibaka nije toliko efektivan u obrani kao petica kao kada ima prostora trčati uokolo na četvorci i pomagati na sve strane, a pogotovo je problem što nitko od ovog bekovskog trojca s klupe nije stoper u rangu Robersona.

Tu će trebati pronaći neka rješenja jer Roberson je jednostavno predobar obrambeni igrač da igra ovoliko malo, a za početak možda ne bi bilo loše limitirati mu minute s Adamsom jer igrati 3 na 5 stvarno nema smisla. Roberson nije ni sjena Sefoloshi prema naprijed (tužna rečenica sama po sebi), ali defanzivno je još impozantniji potencijal i svakako mu treba redovna rola, a nju nije lako naći kad si od 734 minute odigrane ove sezone njih 558 proveo s Adamsom na parketu. Ali, poznato je da Brooks kasno pali, pa će valjda i ovaj problem riješiti s vremenom.

Uglavnom, OKC ima nešto slabiju startnu petorku nego ranijih godina, dijelom zbog problema s ozljedama, dijelom jer je Roberson rupa u napadu, ali povećana kreativnost stručnog štaba izgleda sposobna maskirati nešto slabije fundamente. Hoće li to biti problem u playoffu? Ostaje da vidimo, a nadam se da konačno i hoćemo nakon što su nas dvije godine za redom ozljede ostavile bez definitivnog odgovora. U svakom slučaju, da Thunder očajnički pokušava doći do playoffa ne govori samo to što se Brooks pretvorio u agro verziju Georgea Karla, već i spremnost Prestia da riskantnim tradeovima podigne plafon momčadi (iako Waiters nije ništa više nego malo bolji Lamb, to je za sada dosta, dok nažalost nećemo saznati kako bi se u sve ovo uklopio Lopez).

12. SUNS 89.9

Od eventualne gužve na petici ništa jer je Wright praktički samo uzeo minute Plumleeu (koji je po novome završio na shopping listi iako mi se čini nepotrebnim tako olako riješavati dokazano solidnog centra na rookie ugovoru), davši tako Hornaceku nešto drugačiju opciju - umjesto dva klasična teretna centra, sada na petici može kombinirati između mase i pokretljivosti. Inače, McDonough se dobro nakrao u ovim tradeovima s bivšim mentorom Aingeom (ako mislite da je to slučajno, onda ste romantični naivčina) - osim Wrighta, došao je i do zanimljivog 3&D potencijala u Bullocku, pokazavši da je moguće pojačavati momčad resursima i za danas i za sutra.

Oklahoma se pak nema pravo žaliti, već trebaju dati gas i stići ovu razliku. Bacimo na brzinu pogled na to kako bi se stvari mogle razvijati. Thunder s Durantom u postavi ima 14-5, što je uspješnost od 74%. Do kraja je ostalo još 40 utakmica, a uspiju li nekim čudom održati takvu produktivnost (jasno, i izbjeći da Durant ponovno pauzira, što nikada nije lako kada je ozljeda jedva sanirana) do kraja bi trebali ostvariti još 30 pobjeda - uz trenutnih 22, to im donosi score 52-30.

Sunsi su trenutno na putu prema 48 pobjeda gledajući uspješnost, odnosno 47 gledajući koš-razliku. Recimo da im Wright donese još koju bonus pobjedu, mogli bi bez problema uhvatiti i 50. Dakle, Thunder stvarno mora ostati savršen do kraja kako bi se dočepao osme pozicije. Bacimo li oko na raspored, obzirom na težinu utakmica koje ih čekaju, teško mi je zamisliti da Sunsi mogu dobiti više od 20 utakmica (uz Blazerse čeka ih daleko najteži preostali raspored na Zapadu), a to bi ih ostavilo na 45-37, što je već puno lakše savladati ako ste u situaciji kao Oklahoma.

Obzirom da za razliku od njih Oklahomi raspored postaje nešto povoljniji nego do sada (oni su imali najteži raspored od svih momčadi koje se bore za playoff, teži čak i od Spursa, što znači da ih sukladno tome u nastavku sezone čeka jedan od lakših), moguće je da bi im već 24 pobjede mogle biti dovoljne za dostići Sunse. Uglavnom, bit će interesantno iz tjedna u tjedan, jedna crna serija slična onoj kakvu je OKC imala kad je Westbrook na trenutak izgubio šuterski mojo može doslovno odlučiti sezonu.

13. WIZARDS 89.3

Standardno dobra obrana dobila je i pristojnu pomoć od napada u prethodnom periodu u kojem su dva puta razbili Bullse iskoristivši njihove probleme, usput sredivši i Spurse, a zamalo i Thunder. Teško je istaknuti pojedinca jer startna petorka im stvarno funkcionira odlično, ali ona finalna prevaga možda je i igra ostalih članova rotacije, posebice visokih - u ovom periodu dvojac Seraphin-Humphries puno češće je bio koristan nego smetnja.

Uglavnom, kotrljaju se i djeluju sve kompaktnije, svi su zdravi i u formi, a u ovaj kontekst teško je uklopiti dva brutalna poraza koja su im se zalomila. Dobro, Hawksi su trenutno klasa za sebe i gledati kako ih gaze bilo je nekakvo samo po sebi razumljivo iskustvo, ali poraz od Netsa na vlastitom parketu previše je podsjećao na one stare Wizardse koji nisu znali odraditi posao. Istina, u toj utakmici Netsi su bili dodatno nabrijani zbog tradeova koji su bili u opticaju, posebice Lopez, a i Wizardsi su se već sutradan osvetili u revanšu odigranom u Brooklynu, ali njihova nemoć da se probude iz letargije tijekom tih 48 minuta (stanje poznato i kao Wittman efekt) i barem zaprijete nakon poluvremena, jednostavno nije nešto na što smo navikli kod ozbiljnih playoff momčadi. Kad tome dodam i činjenicu im je Rasual Butler praktički šesti čovjek veći dio sezone, skepsa prema mogućnosti da nadmaše lanjski rezultat još je i veća.

14. PELICANS 89.2

Davis je zbog ozljede palca propustio tri utakmice, Holiday je otpao još ranije zbog problema s istom onom nogom koju je lani slomio i odmah su uslijedila dva sramotna poraza protiv Sixersa i Knicksa. Da stvar bude luđa, između njih su ubacili pobjedu protiv Raptorsa, što je u neku ruku više osuda trenutne kilavosti Toronta nego njihove kvalitete. Jer, bez Davisa postaje očita nedovoljna razina talenta koju imaju na raspolaganju. Evans krpa rupu na jedinici u nedostatku boljih rješenja, a doveli su i od Bucksa otpuštenog Woltersa kao zamjenu za trejdanog Riversa (dobar potez i još jedan dokaz da prosječnog back-up playa uvijek možeš naći na tržištu, osim ako si Doc Rivers pa radije izabereš ispodprosječnog i onda još za njega daš tri igrača i gomilu resursa).

15. BUCKS 88.7

Sanders je out do daljnjega, osobni problemi o kojima se pričalo na kraju su se pokazali kao prevelika ljubav prema kanabisu, što mu je donijelo suspenziju od strane lige, a vjerojatno i dodatnu od kluba dok ne odradi potrebna savjetovanja i terapije. Bez obzira na nedostatak centra, Kidd i dalje uspijeva obranu održati na vrhunskoj razini - uz nezaobilazni presing i konstantno preuzimanje, ogroman posao u sredini i dalje odrađuju Pachulia i Henson. U napadu pak u pravi tren je oživio Mayo taman da pokrije slabiju formu Dudleya i Baylessa. Formula dakle i dalje funkcionira, a očito s njom mogu i do playoffa, jasno ako ih poštede daljni problemi s ozljedama. Naime, sad su ostali i bez Marshalla, taman nakon što su otpustili Woltersa upravo zato što je ga smatrali viškom pored Kendalla (čovjek je gadno sredio koljeno, otpao je za sezonu, a ovakva ozljeda sigurno mu neće pomoći da dogodine nađe mjesto na rosteru).

16. CAVS 88.2

James se vratio, sam kaže kako se osjeća sjajno i ovakav niz kvalitetnih partija u nizu nije pružio od samog početka sezone. Cavsi s njim opet u postavi imaju 4-1 uz dvije kvalitetne pobjede nad Bullsima i Clippersima, a i ponosni su vlasnici drugog najboljeg napada u ligi u tom periodu (samo su Warriorsi učinkovitije zabijali). Dakle, sve one priče o problemima s trenerom, sistemom i tko zna čime odjednom su gurnute u stranu jer ova momčad može trpati.

Nema tu i dalje nikakve ozbiljnije strukture, ali sa zdravim i spremnim, a onda i agresivnim Jamesom, stvari odjednom izgledaju drugačije. Jasno, dobrim dijelom tome pomaže i činjenica da za ove četiri pobjede nisu morali igrati protiv makar i prosječne NBA obrane (Bullsi to u ovom periodu nisu bili), međutim to ne umanjuje činjenicu da su briljantni u kontrama i s Jamesom kao pokretačem iz slash & kick igre.

Ako ne upali ta početna ideja, dakle ako ne zabiju na nepostavljenu obranu i ako James ne uspije zabiti ili dodati u prvom jurišu na obruč, onda igraju na Irvinga i Lovea iz spot-upa. Ubacuje se sve više screen akcija, posebice dvostrukih blokova za Irvinga koji je po običaju sjajan u 1 na 5 akciji, James i Love razvijaju finu 2 na 2 hand-off igru u korneru (obje kombinacije su inače sastavni dio Princeton napada što je mali dokaz da Blatt nekog vraga ipak radi), ali i dalje je ovo previše statičan postavljeni napad kojega će interesantno biti vidjeti protiv pravih defanziva.

Dakle, ne treba misliti kako je problem identiteta prema naprijed, a time i Blattove uloge, nestao, samo je stavljen sa strane do sljedeće problematične situacije.

I dok napad ima još dovoljno vremena da se uigra i dovede na jednu višu razinu, ono što i dalje bode u oči je obrana - Cavsi su bili ispodprosječni u ovom periodu bez obzira na sve bolje partije Mozgova i stvarno aktivne i razigrane Jamesa, Irvinga i Lovea (potonja dvojica se stvarno trude, to nije sporno, iako uglavnom uzalud). Problem je vidljiv iz aviona, a potvrđuju ga i brojke - čim na parketu nema Mozgova, stvar se raspada, a što je posezanje na klupu dublje, Cavsi više krvare.

Dopustite da još jednom izrazim žaljenje što Blatt neće imati na raspolaganju istovremeno i Mozgova i Varejaoa jer tada bi ovo bio izazivač na Istoku, makar da do kraja sezone ne ubace ni jednu novu akciju prema naprijed. Ovako, poštede li ih ozljede opet mogu dogurati do prosječnosti u obrani, što ih uz kvalitetniji i učinkovitiji napad vraća u borbu za vrh Istoka.

Samo, margina pogreške u njihovom slučaju, a tu posebice mislim na obranu gdje im se nekako mora poklopiti da su istovremeno svi u formi (i James i Marion i Mozgov i onda još da dodaju Shumperta kao korisno tijelo), tako je malena da svaki poen manje u napadu predstavlja problem. I tu opet dolazimo do činjenice kako umjesto predivne košarke i elitnog napada koji bi maksimizirao potencijale rostera uglavnom gledamo vrhunski hakl.

Nema tu čvrste strukture, isto kao što je nema ni u širem kontekstu, od uprave do svlačionice. Dok to poslože i dok borba za moć i pozicije, koja je nešto sasvim normalno u kolektivima koji se tek formiraju, ustupi mjesto zajedničkom cilju, doći će i playoff u kojima nedefiniranim projektima nema mjesta. Pa da vidimo od čega su sazdani u ovom drugom dijelu sezone.

17. NUGGETS 87.2

Ili nemaju veze s mozgom ili su sjajni bleferi, ali za Nuggetse kao da ne postoji sredina. Nakon što su se oprostili od Mozg(ov)a i tako oživili Cavse, a i podebljali svoju banku pickova, dakle taman što smo pomislili da su ipak shvatili kako je ostatak sezone najbolje potrošiti gradeći za budućnost, oni trejdaju za Jameera Nelsona kako bi u klub doveli pouzdanog back-up playa. Što je potez tipičan za momčad koja se nada playoffu.

Navodno su na ovaj način smirili Shawa koji nikako nije bio zadovoljan s Nateom Robinsonom kao jedinom zamjenom za Lawsona, ali malo je to skup poklon treneru koji je ionako već preplaćen za posao koji radi - osim što im pojačava klupu, Nelson donosi dodatnu garantiranu godinu ugovora dogodine, što u njihovoj poziciji stvarno nema nikakvog smisla.

Što se prezentacije na parketu tiče tu nema ništa novoga, Nurkić je pao na zemlju (što ne mijenja na stvari da bi njegov razvoj trebao biti njihov imperativ), a Shaw je to jedva dočekao da minute povjeri Hicksonu. Uglavnom, u zadnje dva tjedna Nuggetsi su tako uz Jazz bili statistički najgora momčad Zapada, što je potvrdio i poraz od Wolvesa. Njihova toplo-hladno odiseja tako se nastavlja.

18. KINGS 87.1

Cousins još nije nikoga opalio šakom u glavu i to je najbolja vijest vezana uz njih. Pet poraza u nizu, u periodu u kojem su igrali 7 od 8 utakmica doma, najtužniji su dio sezone koja je nepotrebno krenula u krivom smjeru. Mislim, kad te Netsi zasjene energijom pred vlastitom publikom, onda znaš da si gotov. Čak ni Corbin više ne miksa petorke, a niti ne inzistira na trci, ali zato drži Cousinsa 6 minuta duže na parketu nego je to činio Malone ne bi li iskopao poneku pobjedu. Cousinsu su postotci realizacije pali za 10%, razlog čemu je između ostalog i puno više pokušaja s poludistance - pod Maloneom 19% šuteva uzimao je izvan reketa, a pod Corbinom to se popelo na 27%.

19. PACERS 86.7

Ako Bucksi izbjegnu daljnje ozljede, na Istoku ostaje tek jedno playoff mjesto (mislim, valjda više nitko ne sumnja u Pistonse) za koje će se do kraja boriti Pacersi, Hornetsi, Heat i Netsi. Pacersi po statistici imaju malu prednost, ali način na koji je oživjela obrana Hornetsa, a zatim i način na koji su Whiteside pojavom u reketu i Hollins paljnjem vatre pod Lopezom trgnuli svoje momčadi, garantira neku vrstu zabave. Jasno, ako ste totalni NBA manijak.

Praktički, u ovoj gomili negledljivih napada (sve 4 spomenute momčadi su ispodprosječne u protekla dva tjedna, a jedino Netsi su se uopće približili nekakvoj sredini) odlučivat će defanziva, a tu je Indiana odjednom dobila konkurenciju ne samo u žilavim Hornetsima (koji su bez Jeffersona preporođeni u zadnjoj liniji) već i u Miamiu (koji je s Whitesideom na parketu uz Wadea odjednom zaigrao odličnu obranu). Samo Netsi, inače solidni kroz sezonu u obrani, ne prate ovu grčevitu borbu u pozadini pojačanom aktivnošću u defanzivi, ali imaju opravdanje u trenutno poprilično neugodnom rasporedu.

Uglavnom, ako bi pokušali predviđati rasplet, Pacersi uz Hornetse imaju najveće šanse za doživjeti taj eklektični poraz u prvoj rundi (vjerojatno metlu) iz jednostavnog razloga što ih do kraja čeka puno lakši raspored nego Miami, a posebice lakši od Netsa kojima je jedino olakšanje činjenica da igraju u očajnoj diviziji koja će im po defaultu donijeti popriličan bonus laganih utakmica.

Pacersi, osim što ih favorizira statistika, imaju i tu prednost pred Hornetsima što su to što jesu već sada (drugim riječima, osim ako ne naprave nekakav trade njihov identitet ostaje jasno definiran), dok Clifforda čeka uklopiti u rotaciju povratnike Stephensona i Jeffersona i pri tome ne narušiti ovu fanatičnu energiju koju prezentiraju Biyombo i Kidd-Gilchrist u kopiji lanjskih igara Bobcatsa dok čuvaju obruč po cijenu života.

20. PISTONS 86.5

Zadnji put smo istaknuli kako su odlaskom Smitha najviše profitirale stretch postave, odnosno kako je najveći dio minuta otišao Jerebku i Tolliveru s kojima Van Gundy uspijeva u prosjeku imati čak 32 minute dodatnog šutera na parketu, odnosno kako startni dvojac visokih zajedno igra oko 16 minuta u prosjeku po tekmi.

Isto tako smo istakli kako su i Monroe i Drummond povećali produktivnost, ali ne i potrošnju. Stoga, sljedeće pitanje je tko najviše profitira od viška lopti na raspolaganju? To nisu stretch četvorke - ironično, Jerebku je potrošnja čak i pala. Ne, od viška lopti najviše profitiraju playmakeri - Jennings (za 6% povećana potrošnja) i Augustin (3% povećanje).

To je i razumljivo obzirom da su Pistonsi od momčadi koja je gomilu napada vrtila preko lakta (kako bi barem na neki način imali koristi od Smitha i njegovih pasova te povremenog ulaza) postali klasična pick & roll mašina kakvih smo se nagledali zadnjih godina u ligi i koje je upravo Van Gundy dobrim dijelom i promovirao radom u Orlandu gdje je jednu epizodnu ulogu na NBA rosterima, onu visokog šutera, pretvorio u jedan od temelja momčadi (Rashard Lewis Experience).

Uglavnom, ono što je fascinantno nije samo povećanje potrošnje, već i rast učinkovitosti playmakera. Ni Jennings ni Augustin nikada nisu bili učinkoviti šuteri (prosjek u karijeri im ne prelazi 40%), a sa Smithom u blizini bili su čak i gori (Augustin je pao na 35%, a Jennings na 37). Međutim, od odlaska Smitha odjednom i šutiraju sjajno, ubacujući za 10% više nego ranije. Mislim, ovakve stvari nije moguće objasniti isključivo košarkaški jer koliko god da im Drummond i Monroea kreiraju prostora čvrstim pickom, a zatim i rolanjem prema obruču, opet treba ubaciti sve te šuteve iz driblinga s trice ili poludistance.

Ovakva učinkovitost playmakera dio je razloga zašto Pistonsi ipak neće moći nastaviti trenutnim tempom do kraja (nisu više nepobjedivi, ali i ovih 5-3 u zadnja dva tjedna su odličan score), regres je jednostavno neizbježan. Međutim, sama činjenica da više nema akcija kroz Smitha koje su zatvarale reket i da odjednom izgledaju kao moderna košarkaška momčad koja vrti jednostavan 1-5 pick & roll s šuterima uokolo, bit će dovoljna da dođu do playoffa. Najluđe od svega, pick & roll solidno funkcionira čak i kada su na parketu obje mrcine, samo što tada umjesto viška prostora u sredini (bez kojega se može jer i Monroe i Drummond nose sve pred sobom) postaju puno opasniji u napadačkom skoku (hvataju čak 32% skokova u napadu po čemu im nije ravna ni jedna startna petorka u ligi ili bilo kakva petorka uopće s toliko odigranih minuta - jedini koji su osim njih bili preko 30% na još većem uzorku su Nuggetsi s Mozgovom, što je film koji više nećemo gledati).

Filed under: bball 4 Comments
20Jan/1513

THE BI-WEEKLY RANKINGS, VOLUME 1.

Posted by Gee_Spot

U protekla dva tjedna dogodilo se dovoljno toga da brojke uhvate ono što je očito već duže vremena, a to je da trenutno u ligi nitko nije na razini Warriorsa i Hawksa (s tim da su Warriorsi opet priča za sebe jer ova trenutna koš-razlika koju održavaju praktički od prve utakmice sezone spada u povijesne kategorije). Na drugoj strani, lakoća kojom su Hawksi prošetali kroz nimalo lagan niz utakmica u kojem su praktički posramili svakog konkurenta na Istoku (razbili Wizardse, Raptorse i Bullse, a za svaki slučaj i Pistonse dva puta) gotovo da čini besmislenim svu onu priču iz nedavnog posta o silama na Istoku - dok Hawksi ovako igraju u oba smjera, nema te momčadi u konferenciji koja im je ravna.

I tu dolazimo do jednog zanimljivog detalja koji eventualno Finale između ove dvije momčadi čini itekako realnom mogućnošću - taj balans kojega oni imaju u ovom trenutku u ligi je rijedak, dapače nema ga nitko osim njih! Dakle, nije stvar samo u tome da su elitni u oba smjera, već da jednostavno nemaju konkurencije jer ni jedna druga momčad u ligi nije top 10 u oba smjera što je stvarno rijetkost na ovolikom uzorku utakmica (barem se je na sjećam situacije u kojoj samo dvije momčadi odgovaraju klasičnom opisu contendera). Mislim, to je blesav podatak koji samo naglašava koliko im je trenutno kontekst povoljan. Istina, ima tu ekipa poput Memphisa i Spursa kojima treba tjedan-dva kvalitetne košarke da uđu u skupinu izazivača, ali pred većim dijelom konkurencije puno su veće prepreke na putu da kliknu barem približno na ovaj način kako je to uspjelo Hawksima i Warriorsima.

Pa tako Bullsi muku muče s ozljedama, ali još više s integracijom Gasola u momčad (obrana im tone iz tjedna u tjedan i ovo sada su već ozbiljni problemi), Clippersi, Dallas i Toronto imaju svoje dobro poznate defanzivne probleme, Rocketsi i Wizardsi ofenzivne, a Oklahoma još nije pošteno stala s obje noge na tlo iako je već pola sezone iza nas. Blazersi su pak imali lagan raspored (tek ih čekaju najteža gostovanja i dvije najteže turneje po Istoku), daleko najlakši u usporedbi s konkurencijom na Zapadu, a usprkos tome već imaju svojih problema u napadu te je realno očekivati njihov regres i u obrani. Praktički, jedina ekipa koja zaslužuje da joj kroz prste progledamo nešto slabiji učinak od učekivanog su Spursi koji su, usprkos izuzetno teškom rasporedu (odigrali najviše utakmica protiv top 10 momčadi) i gomili ozljeda, ostali na korak do elite.

Uglavnom, prije nego prošetamo po ligi, obzirom kako je na prvih 10 mjesta 7 veličanstvenih sa Zapada, odlučio sam napraviti i power power rankingse za Zapadnu konferenciju, doduše u nešto banalnijem obliku uzimajući u obzir samo score i koš razliku, dakle nećemo ići u dublje analize obrambenog i defanzivnog učinka. Čisto da vidimo kako se nadmoć Warriorsa drži gledajući utakmice samo protiv najboljih, odnosno kako stoje svi ostali u "pravim" utakmicama. Uz napomenu kako Thunder nisam uzeo u obzir iz očitog razloga, previše su igrali bez Duranta i Westbrooka da bi pobjede protiv njih iz prvog dijela sezone uzeli u obzir, a i u ovom periodu od kada su se kompletirali još se traže (što kroz tradeove, što kroz poteze na parketu).

I tako, nakon što stavimo jedne nasuprot drugih 7 najboljih momčadi na Zapadu, dolazimo do sljedećeg scorea:

GRIZZLIES, 8-4, +55

WARRIORS, 6-3, +43

CLIPPERS, 5-4, +17

SPURS, 7-6, -6

ROCKETS, 5-6, -55

BLAZERS, 3-6, -17

MAVS, 2-6, -47

Grizliji i Warriorsi imaju isti postotak uspješnosti, iako Warriorsi imaju mrvicu bolju prosječnu koš-razliku u pobjedama (7.2 naspram 6.9). Od Memphisa su pak Spursi jedini odigrali više teških utakmica tako da njihov rezultat i tom činjenicom dobiva na važnosti (obzirom da su u najtežoj diviziji u ligi to je i očekivano). Warriorsi su pak od ovih 9 susreta već 3 puta igrali s Rocketsima, na kojima su u zadnjem susretu i nabili razliku dobivši ih +25. U ostalih 6 utakmica ako maknemo Rocketse, imaju 3-3 uz uvjerljiv poraz od Spursa doma s Bogutom, ali i dva poraza u gostima kod Memphisa i Clippersa bez Boguta. Ništa od toga ne bode oči, radi se o sasvim normalnim rezultatima koji također ističu neke stvari koje smo znali prije sezone, ali uvode i neke nove narative.

S tim da bih rekao kako je najvažnija promjena ta što danas definitivno znamo kako na Zapadu nemamo tri momčadi koje se bore za naslov (Spursi, Thunder i Clippersi su prije starta sezone bili u rangu iznad ostalih i usprkos svim problemima i dalje zaslužuju titulu izazivača) već njih pet (ovoj trojci dodajemo Grizlije i Warriorse na potpuno ravnopravnoj bazi). Kako ćemo kroz daljni post objasniti, Spursi su na putu oporavka, spremni da opet rasture nakon all-star pauze kao toliko puta do sada, Clippersi svim problemima usprkos u stanju su odraditi posao koliko god mi skeptični bili, dok Blazersi i Mavsi jednostavno (još) nisu dorasli ovom nivou košarke. Houston s ovom do sada prikazanom obranom u teoriji ima šansu, ali, kao što pokazuje nesrazmjer scorea i koš-razlike, kod njih je još uvijek nejasno definirana igra u napadu (koja ovisi isključivo o Hardenovom raspoloženju i učinku centara u post-up akciji) te uopće jezgra (na koje rotacije i postave može McHale računati u playoff seriji) smetnja u završnom iskoraku.

01. WARRIORS 97.8

Vratio se Bogut, što je itekako bitno bez obzira što su i bez njega nalazili načina igrati sjajno na oba kraja parketa forsirajući niže postave. Međutim, jasno je kako će im njegovo prisustvo u playoffu biti ključno jer bez njega u matchupu protiv momčadi s pravim unutarnjim linijama jednostavno nemaju dovoljno fundamenata, a tako nije lako izgurati seriju od sedam.

Iako, ako to itko može, to je očito ova momčad - iznadprosječna veličina na ostalim pozicijama i aktivna obrana s puno preuzimanja u kojoj svi članovi rotacije grizu u stanju su maskirati manjak centarske kvalitete u sredini, a šuterska kvaliteta u napadu spriječit će poraze na račun tuđe obrambene kvalitete. Tko misli dobiti Warriorse, morat će imati isti takav balans u oba smjera i prije svega napad koji može pratiti šuterske eksplozije Currya i Thompsona jer zaustaviti ih čisto obranom to neće biti lako.

Grizliji i Clippersi pokazali su recept visokim udvajanjima Currya, ali onog trenutka kada je Draymond Green zaigrao kao kreator iz driblinga, a pogotovo sada kada imaju Bogutove pasove s visokog posta opet na parketu, ta priča gubi smisao. Warriorsi su jednostavno mašina u kojoj je sve posloženo kako treba, od prve do zadnje opcije.

A od prve sve i počinje - Steph Curry je, Hardenovim herojstvima usprkos, u ovom trenutku prvi kandidat za MVP-a sezone. Njegova igra u ovoj godini je otišla na još jednu razinu više i to u svim segmentima, od kontrole lopte i driblinga do obrambenog učinka. S tim da je ono najvažnije taj šuterski raspon koji doslovno razbija koncept svake postavljene obrane, posebice zona ili opreznijih, povučenih formacija. Ne igrati presing na njega ravno je ludilu, kao i ne udvajati ga čim se približi picku ili reketu, dakle s takvom klasom puno je lakše posložiti stvari.

Što nikako ne umanjuje napredak koji su pokazali Thompson i Barnes ne samo kao strijelci, već uopće all-round igrači, a prije svih Greenovu eksploziju bez koje svega ovoga ne bi bilo. Mislim, lako je reći kako smo nakon lanjskog playoffa, kada samo doslovno molili Jacksona da u igru gurne Greena umjesto O'Neala i zaigra sa stretch postavom, znali da su Warriorsi stvoreni za 4 vani, 1 unutra sistem, ali nitko nije mogao znati da je Green ne samo Diaw ove momčadi, već njen treći najvažniji igrač nakon Currya i Boguta. Jednostavno, bez njegove sposobnosti da čuva svih 5 pozicija na parketu i igra baš svaku zamislivu košarkašku rolu u napadu na solidnoj razini, ovo što je Kerr zamislio jednostavno ne bi moglo funkcionirati ovako savršeno.

A od svega što je Kerr zamislio ništa nije fascinantnije od načina kako dolaze do poena na obruču bez obzira na manjak post opcija. Istina, tranzicija i dalje igra veliku ulogu i to je i dalje problem pred playoff kada će sigurno ostati bez dijela poena do kojih dolaze na taj način, ali ovaj praktički Princeton napad kojega danas vrte Warriorsi u većini postavljenih napada (i u kojem bi se, ironično, Kevin Love sigurno sjajno snašao obzirom da Gentry vrti gomilu akciju u kojima Greena koristi na sličan način na koji je to Adelman radio s Loveom u Minnesoti) generira dovoljno šansi na račun hand-off i backdoor cut kombinacija.

Jedini problem s ovom pričom je što momčadi poput Spursa, koje savršeno brane ulaze po osnovnoj liniji svojim stilom igre u obrani, mogu oduzeti i te prilike (plus, Leonard je jedan od rijetkih obrambenih igrača u ligi koji može usporiti Currya sam, a uz to nije minus u napadu što je protiv Warriorsa, kao što smo rekli, itekako bitno).

Međutim, to su već stvari kojima ćemo se baviti u playoffu, po mogućnosti ne prije finala Zapada. Sada još spomenimo povijest - nastave li trenutnim ritmom, odnosno održe li koš-razliku na ovom nivou, Warriorsi bi sezonu mogli završiti s 69 pobjeda, čime bi dijelili drugi rezultat svih vremena s Lakersima iz '72. i Bullsima iz '97. (napomena: obje momčadi su osvojile naslov u tim sezonama). Prilagodimo li im razliku rasporedu, očekivani score pada na 66 pobjeda, što je još uvijek fantastičan rezultat.

Uglavnom, momčadi koje igraju ovakvim ritmom obično ne završavaju nastup u prvom krugu (jasno, osim ako ih ne treniraju Avery Johnson ili George Karl), a kako se stvari namještaju realna je mogućnost da ih već tada čeka Thunder s Durantom u punoj snazi. Što je suludo dobro, kao što je i cijela ova sezona (Oklahoma ih je razbila u reketu prije neki dan, doduše bez Boguta, ali svejedno, ni s njim neće lako biti zaustaviti Duranta i Westbrooka dok napadaju sredinu punom snagom). Pa da vidimo od kakvog je stvarno materijala Kerr, odnosno mogu li Warriorsi usprkos nedostatku iskustva nastaviti mijenjati ligu na bolje. James i Heat dokazali su da se do naslova može bez klasične petice, a Spursi lani da je pokretni napad u stanju igrače zadatka poput Diawa učiniti x-faktorima. Može li Green nastaviti tom stazom i to bez klasične opcije poput Splittera u pričuvi, da uskoči kada zatreba?

I love this fucking game.

02. HAWKS 94.2

Da se nadovežem na prijašnju rečenicu - uspjesi Warriorsa i Hawksa zasigurno će natjerati dobar dio lige da prihvate logiku Spursa po kojoj kvalitetan sistem igre u oba smjera može zbroj učiniti puno većim od pojedinačnih dijelova. Jasno da plan Hawksa ima rupe, ali kako ih eksploatirati kada su minimalizirane i kada istovremeno moraš biti kvalitetan u oba smjera da uopće ostaneš u igri?

Možda previše toga ovisi o Horfordovim dugim dvicama ili Millsapovoj igri na perimetru, ali nakon ovolikog uzorka takve stvari treba uzeti kao stalnost, ne slučaj. Ako ćeš Horforda ostavljati otvorenog da ti trpa s poludistance pod ne znam kakvom logikom, da se radi o lošem šutu i da ćeš radije pokriti ostale opcije, onda se nemoj žaliti kada pogineš.

Upravo se to dogodilo Raptorsima i Bullsima u razmaku od nekoliko dana. S tim da je protiv Raptorsa bilo impresivno kako su lako tjerali Lowrya i društvo na izolacije i 1 na 5 košarku, iskoristivši s druge strane sve poklone koje im je sve gora obrana Toronta ostavljala. Prije svega igru s gomilu niskih postava kojima praktički samo ideš Hawksima u prilog, njihova snaga je upravo u tome što, iako igraju s praktički 5 igrača vani (Horford također, igrajući licem košu na laktu i čekajući povratne kao ispušni ventil, djeluje više kao klasični Princeton centar-razigravač nego igrač koji treba loptu na bloku ili pick & pop akciju da se oslobodi), na drugoj strani imaju dovoljno čvrstu trojku u unutarnjoj liniji da se nose u reketu sa svima, a kamoli s nižim postavama.

Protiv Bullsa su pak koristili maksimalno činjenicu da nema Noaha u blizini, stavljajući Gasola u pick & roll kad god su mogli i uništavajući ga ne samo preko Horforda (koji doslovno može zabiti 1 na 1 protiv njega kad i kako hoće), već i preko Branda (da, Eltona, koji je ionako generacija s Pauom). Bullsi u trenutnom stanju jednostavno nisu materijal za usporedbu, ali svejedno treba istaknuti i Budenholzerovo vođenje momčadi, od dana odmora koji je priredio udarnim igračima prije ovih dvoboja, do činjenice da čak i drugu četvrtinu tretira kao jednako vrijednu uvijek igrajući s dva igrača jezgre na parketu (tu su i jedni i drugi upali u rupu jer jednostavno nemaju mogućnosti braniti sve te akcije koje Hawksi mogu organizirati kada je na parketu par Millsap-Teague ili Horford-Korver).

I još jedan detalj koji sam već isticao, ali me svejedno svaki put zapanji. Hawksi igraju solidnu, opreznu obranu, brane reket s 5 igrača u pozadini, međutim usprkos tome preko fenomenalnih reakcija Teaguea i Millsapa uspijevaju ukrasti gomilu lopti. Mislim, trčati toliko kontri bez rizika koje inače donosi presing na loptu možda je i najveći plus od svih koje ima ova sjajna momčad. Ako niste do sada, svakako obratite pažnju, reakcije ove dvojice na svako zbunjeno dodavanje stvarno su posebna poslastica.

03. CLIPPERS 93.9

Ne sviđa mi se nikako vidjeti Clipperse ovako visoko, ali, od kada se stabilizirala produkcija na bokovima, barem prema naprijed, njihov napad je opet elitan. Barnes odavno već nije rupa, Redick trpa kad god mu je to omogućeno, a Paul i Griffin su Paul i Griffin. I koliko god to dobro izgleda kada Doc sreže rotacije na 7 ljudi kao što je to napravio protiv Blazersa, u playoff seriji, a o regularnoj sezoni da ne govorim, ne možeš izgurati s tako malo opcija.

I to su po meni dva ključna momenta. Ovaj o tankoj klupi i nedostatcima nekih profila na rosteru (prije svega defanzivaca na svim pozicijama) je već opjevan, a Rivers ga je u nevjerojatnom pucanju u vlastitu nogu odlučio dodatno otežati, a ovaj drugi se odnosi na činjenicu da je njihova jezgra već doživjela vrhunac, što u ovom trenutnom kontekstu jednostavno nije dovoljno.

Idemo detaljnije o oba. Paul je održao lekciju Lillardu pokazavši da može biti sila na oba kraja kad to hoće, ali koliko god se CP3 čuvao i koliko god održavao učinkovitost, jedna stvar je sigurna - on više nije najbolji play u ligi, samim time nije ni tolika razlika na parketu. Već lani smo gledali kako ga Westbrook može zasjeniti u međusobnom dvoboju, a Curry pak trenutno igra na razini kojoj ni jedan ni drugi nisu dorasli. Dakle, uz dužno poštavanje jednom od najboljih playmakera svih vremena, on ovu momčad ne vodi nigdje bez puno više pomoći.

E, sad tu počinje problem za Clipperse jer Griffin je izgleda također to što jeste. Iako je povećao potrošnju i iako se svim silama trude što ćešće ga stavljati u rolu kreatora u postavljenim napadima, njegov učinak jednostavno ne raste. Praktički, u pokušajima da ga pretvore više u playoff ratnika koji rješava postavljene napade, Rivers i kompanija podsjećaju više na ono što je radio Del Negro kada je gurao Blakea u post-up izolacije nego na lanjsko izdanje iz kojega je Gentry kroz tranziciju izvlačio maksimum. Jednostavno, čovjek možda nije stvoren za to da bude triple-threat igrač koji košarkaškim IQ-om radi razliku, možda je stvoren za to da trči, skače i riješava stvari u petoj brzini.

Jasno, razlog zbog kojega se dijelom odustalo od Gentryeve trke je taj da se više pripreme za playoff košarku, ali Rivers i Woodson jednostavno nisu u stanju izvući više od ovoga što imaju. Iako, opet naglašavam, idiotski je tražiti zamjerku ovako efikasnom napadu, međutim kad uzmemo u obzir probleme na koje nailaze protiv Spursa, Thundera i Grizzliesa, teško je u tome vidjeti dovoljno. Protiv Warriorsa izgledaju solidno zbog Jordanove sposobnosti da udvaja Currya, ali ako Paul i Griffin ne otkriju razinu više u nogama u playoffu, ni to im neće biti dovoljno jer uokolo jednostavno nema materijala da im pomogne. I tako teret opet pada na njih dvojicu iako je glavni problem okupljeni roster.

I tu dolazimo do činjenice koju je danas teško preskočiti bez zlobe - Doc Rivers je trenutno najgori GM u ligi. Pustimo sada Doca trenera, jer tome nije lako ni složiti idealnu igru s ovakvim opcijama, dobar dio kojih je tu upravo zato što surađuje s očajnim GM-om. Ovo što je izveo da bi doveo u klub Austina Riversa je vrhunac očajnim potezima obilježene sezone, praktički se riješio tri igrača koja su bolja od njega da bi mu otvorio prostor (kako to drugačije objasniti nego kao potpuno sljepoću, ovdje su očito emocije presudile). Farmara je sam Doc doveo kao rješenje za back-up playa iako smo na startu sezone znali da ovaj neće moći donijeti onu obrambenu energiju koju je pružao Collison, tako da ovo otpuštanje stvarno nema smisla (plus ga još moraju plaćati i dogodine u situaciji kada im hard cap visi nad glavom), posebice jer sada nemaju ni back-up playa na rosteru (osim ako ne misle da će tu rolu odraditi Austin) i moraju hvatati Natea Robinsona. Koji također ne donosi ništa novog u obranu.

Uglavnom, Bullock je i dalje 3&D potencijal na boku, a to valjda vrijedi puno više od combo beka koji iza sebe nema ni jedan jedini dokaz da je u stanju biti dio ozbiljne rotacije. CDR nije opravdao očekivanja, ali i njega je upravo Rivers odabrao i promašio i dokazano je korisniji NBA igrač od Austina. Doc bi vjerojatno istu stvar napravio i s Hawesom (koji igra kao što Hawes uvijek igra, dakle postavlja se pitanje što je Doc GM uopće očekivao od njega) zbog čijeg je ugovora i zatrpao cap i onda bio prisiljen rezati troškove kako bi imao manevarski prostor. Što ga je koštalo Bledsoea ako ćemo biti okrutni do kraja. Mislim, za to ga je teško kriviti jer Dudley se činio kao rješenje svih problema tog ljeta, dok je za Bledsoea teško bilo znati da će biti ovako dobar, međutim što je na kraju Doc dobio time što se tako olako odrekao Dudleya? Jedno veliko ništa. I nadu da će potpisima Jermainea O'Neala i magičnog swingmana (ne, to nije Dahntay Jones) riješiti sve probleme.

Dakle, pitanje za Ballmera, neosporno sposobnog poslovnog čovjeka. Kako može mirno gledati ovakve diletantske poteze koji slabe budućnost i sadašnjost? Rivers ne uspijeva držati pod kontrolom ni cap, ni pickove, a evaluacija talenta mu je čista nula - zašto još ima posao kao GM?

04. BLAZERS 93.7

O njima smo već dosta rekli kroz post, napomena samo da Lillard u periodu od prošlog osvrta iz igre šutira 40%, kao i da je Batumova jadna sezona u ključnom segmentu igre dosegla novo dno (on se šuterski spustio na 29% iako uzima samo 7 šuteva u prosjeku). Napad se dakle već spustio u prosječnost, a uskoro bi za njim trebala i obrana. Raspored nakon all-stara im je već poslovično brutalan, pa iako nitko ne očekuje klasični raspad Blazersa kakvih smo se nagledali s Aldridgeom, popusti li obrana, njihov plafon ostaje identičan lanjskom.

05. MAVS 93.3

Score protiv konkurenata govori dovoljno, pa makar se dobar dio poraza dogodio dok je Nelson bio startna jedinica. S Rondom je plafon nešto veći, prije svega zbog bolje obrane, ali daleko je to od razine koju prezentiraju ili su u stanju prezentirati momčadi koje smo istaknuli kao 5 izazivača. Evo, u proteklih dva tjedna nisu imali lagan raspored, ali porazi od Pistonsa i Nuggetsa u gostima, kao i produžetak protiv Netsa, nisu reprezentativni, a još manje je reprezentativan prosječan učinak u oba smjera.

Osim Ellisa, koji igra svoju igru i jednako je učinkovit kad god ima loptu i pick, Rondo nikako da postane onaj stari, Parsons je sad opet pod kočnicom jer taman što je pronašao ritam uz Ellisa sada opet mora igrati bez lopte, a Dirk više nije u stanju nositi svaku večer i svako poluvrijeme. Nije isključeno da će Carlisle ovo uigrati do playoffa, ali pitanje klupe ostaje problem kojega će teško riješiti.

06. RAPTORS 92.6

DeRozan se vratio, ali s njim nije stigao smisao u obranu. Caseyu nije lako u ovoj situaciji, Lowryev učinak više nije svemirski, DeRozan hvata ritam, Ross je nestao s lica zemlje i mora jahati Vasqueza i Williamsa da dobije iskru u napadu, što nikako ne pomaže obrani. Uglavnom, s ovakvom rotacijom visokih među kojima nema ni jednog startera koji može odraditi rolu ozbiljne napadačke opcije, s tim upitnikom na bokovima i s gomilom combo bekova koji trebaju loptu, Raptorsi su se našli u situaciji u kojoj im treba ozbiljan trade da bi uopće zadržali korak za ostalim konkurentima.

Hawksi su zakon, Bullsi i Wizardsi imaju rezerve energije koje mogu iskoristiti ako kontekst bude povoljan, ali Toronto je izgleda to što je. I tu je glavni problem, a on je dobrim dijelom vezan uz Caseya. Ovaj solidan trener plaćen je prvenstveno zbog obrane, a ona je drugi put u njegove 4 sezone užasna. Iz ovog kuta produženje koje je dobio prošlo ljeto stvarno se čini nepotrebno, jer imamo već dovoljno dokaza koji ga optužuju za mediokritetstvo. S druge strane, način na koji su trenerske promjene preporodile Atlantu ili Golden State, pa ako hoćete i Memphis, Detroit ili Milwaukee, jasno govore kako je to naj-jeftiniji način za kratkoročno popravljanje momčadi. Stoga, iako ima garantiranu iduću godinu, Casey se ne bi trebao osjećati sigurnim, posebice jer ionako nije Ujiriev čovjek već je nasljeđen od prošle uprave.

07. SPURS 92.4

Sve što treba znati o Spursima do sada - lani je njihova najčešće korištena petorka s 262 minute na parketu bila ona klasična Parker, Green, Leonard, Splitter, Duncan, uz Borisa, Pattya i Manua kao najbolji trio s klupe u ligi. Do utakmice s Blazersima, ta petorka je u sezoni odigrali zajedno samo 8 jebenih minuta. Osam. Bez klupe jasno, jer Mills je do nedavno bio izvan akcije. I usprkos tome i najtežem rasporedu na Zapadu, Spursi su legitimna top 10 momčad, s više pobjeda nego poraza u pravim utakmicama.

Treba li isticati da su odmah po povratku na parket u idealnom sastavu razbili Blazerse. Čija pick & roll obrana i dalje nema rješenja za Parkera, dok u Splitteru i Leonardu imaju idealne flastere za staviti na LaMarcusa i Lillarda. S tim da obojica još traže formu (posebice Kawhi koji je očito malo previše odlazio s Borisom u restorane dok se oporavljao od još uvijek upitne ozljede ruke).

Uglavnom, Spursi tek hvataju pravi ritam, a usprkos tome što sada treba odmoriti Duncana koji je držao sve pod kontrolom u ovim teškim vremenima, možemo očekivati još jedno njihovo vrhunsko izdanje nakon all-stara.

08. GRIZZLIES 92.2

Polako uklapaju Greena, koji se, takav je barem prvi dojam, odlično snašao u na startu nešto većoj roli. Uzorak je mizeran, ali minute na boku, pa i roli stretch četvorke, odradio je više nego solidno i to u situaciji u kojoj su i Gasol i Conley izvan idealne forme (potonji ima i probleme s ozljedama). Memphis sada ima jezgru spremnu za rat, s tim da je jedini upitnik i dalje ta dubina na četvorci, odnosno općenito manjak raznovrsnosti na rosteru - čim ne igraju svoju igru, Grizliji su ranjivi (čitaj: jednako teško podnose manjak Z-Boa i Allena kao i Gasola i Conleya).

09. ROCKETS 92.1

Okoristili su se laganim rasporedom i malo nabili brojke, okrunivši sve finom pobjedom nad Oklahomom u dvoboju najružnijih elitnih napada u ligi (Brooks vs McHale, dvoboj divova). Da bi ih onda Warriorsi pomeli treći put u sezoni. Uglavnom, petorka im je solidna, Harden je odigrao fenomenalan niz utakmica kojima se potvrdio kao prvi pratitelj Stephu za MVP nagradu dok nije naišao upravo na Warriorse i Klaya Thompsona, ali sve nakon toga je hrpa upitnika. Motiejunas je izborio prednost pred Smithom, samo trpanje u postu nije zamjena za rašireni reket i slash & kick akciju, a da ne govorimo kako bez Donatasa u drugoj postavi nemaju čovjeka koji može zabiti iz izolacije. Smith i Brewer su na svojim očajnim šuterskim razinama, tako da klupa i dalje nije rješena, a bez toga nema ni koraka naprijed.

10. BULLS 90.4

Uf. Poznavajući Thibodeaua, odnosno poznavajući njegovu filozofiju igre, mislim da su mu zadnja dva tjedna vjerojatno bila najteža u životu. Naime, u njima su Bullsi uspjeli nešto što im još nikad pod njim nije pošlo za rukom, a to je odigrati obranu na katastrofalnoj razini. U spomenutom periodu Chicago je tako bio druga najgora obrana lige (gori su bili samo Cavsi).

Jasno, dobar dio problema vezan je uz Noaha, koji je nekim čudom uspio odigrati nekoliko utakmica u ovom periodu prije nego su ga poslali na zasluženi odmor - iako vuče ozljede koljena i stopala (obje kronične), sredio ga je tek zglob. Dakle, iako igra na nekih 50% i kada igra, Noah je i dalje ključan čovjek u defanzivi.

Problemi s previše Gasola u obrani prate ih od početka sezone, ali kada nemaš na raspolaganju oba kvalitetna visoka defanzivca, teško ga je sakriti. Tako da iako postava Mirotića/Gasola i Gibsona ili Mirotića/Gasola i Noaha funkcionira solidno, čim se na parketu nađu Gasol i Mirotić nastaja pakao. Uz onaj standardni problem, a taj je da zbog forsiranja Gasola kao opcije u napadu (što je donijelo pomak u napadačkoj učinkovitosti, ali uz očito veliku cijenu u obrani) Thibo premalo koristi Noaha i Gibsona, sada smo već u situaciji kada protivnici maksimalno napadaju Gasolov matchup, posebice u pick & rollu.

Bullsi su tako od momčadi koja je revolucionalizarala način kako se brani pick igra agresivnom akcijom s minimumom ispadanja u pozadini, postali kanta za napucavanje jer Gasol nema mogućnosti izaći na pick ili makar pokriti prostor, a beskoristan je čak i u pokrivanju zone kada drugi visoki izlazi na pick. Sad, da ne bi ispalo da je samo problem ozljeda Noaha i tromost Gasola, naglasimo kako je u zadnje vrijeme i Rose sve više na parketu, posebice s Gasolom, a Rose trenutno nije u stanju proći kroz pick bez da se zabije u njega. Plus, promatrajte ga samo kako se kreće u obrani i kako gubi svog čovjeka čim ovaj zaigra bez lopte - ovdje nije u pitanju više samo problematičan atleticizam, već općeniti manjak koncentracije na tom dijelu parketa.

Svemu ovome treba dodati možda i ukupno gledano najveći udarac - gubitak Dunleavya. Ne samo da je Dunleavy ključan u roli glue guya (a ta vrijednost je dodatno naglašena jer Bullsi jednostavno nemaju zamjenu za trojku, McDermott je ozljeđen i loš, Mirotić to može odraditi od situacije do situacije ali ne redovno, a Snell je jednostavno loš, posebice u obrani, što u ovoj situaciji jednostavno ne prolazi), već zbog toga što nema njega Thibo igra s nižim postavama u kojima perimetar ostaje bez čvrstine. Hinrich je poput Rosea solidan branič na loptu, ali čuvati brže bekove po 30 minuta više jednostavno nije u stanju, a Butler je u ovom rasporedu prisiljen čuvati trojke i, još važnije, napadati isključivo trojke.

Iako su Gasol i Rose imali dovoljno bljeskova u ovom periodu da održe napad na prijašnjoj razini, zabrinjava i pad Butlerove produkcije od kada nema Dunleavya. Bez takvog šutera reket je svakako zatvoreniji, plus protivnicima je puno lakše planirati matchup prema zatvaranju Butlerovih ulaza, a bez Dunleavyevih pravovremenih pasova nije više lako ni promijeniti stranu i napasti obranu tamo gdje ima prostora (s tim da ne treba zanemariti ni činjenicu da je Butler jednostavno morao malo tresnuti na zemlju, nitko ne postaje Harden preko noći). Uglavnom, iako napad ukupno gledano izgleda dobro, u utakmicama protiv Hawksa i Clevelanda bio je očit manjak opcija - ako ne ide Gasolu, ako je Butler usporen, onda sve ostaje u rukama Rosea koje usprkos povremenim bljeskovima u ovom trenutku najbolje odgovara ulozi neučinkovitog volume scorera.

Kad (i ako) svi budu zdravi, stvari će se definitivno popraviti, ali, ako misle ozbiljnije napasti vrh Istoka, Bullsi isto tako definitivno moraju dodati još jednog swingmana jer umirati bez Dunleavya ili jahati Butlera 39 minuta stvarno nema smisla. I malo razmisliti o podjeli poslova jer Gasolu ne treba 35 minuta da napravi razliku, isto kao što Roseu ne treba potrošnja od 32% kao da je 2011.

Filed under: bball 13 Comments
16Jan/155

NCAA REPORT

Posted by Gee_Spot

Ovaj mjesec malo drugačiji pogled na akciju u NCAA - počele su konferencijske utakmice stoga ćemo se osvrnuti na situaciju u top 6 udarnih konferencija koje će i ove godine dati većinu sudionika završnog turnira (po mojoj procjeni barem 36 od 68 ekipa bit će iz 6 velikih "liga", što bio bio porast u odnosu na lani kada ih je bilo "samo" 32).

Ovaj put nemamo top 32, ali dotaknut ćemo se ionako većine momčadi koje bi završile na njima, uz neizbježnih top 16 na kraju posta (u svojevrsnoj prognozi raspleta turnira koja u ovom trenutku ima smisla kao i gledanje Knicksa kako igraju košarku) baziranih na statistici s kenpom.com i osobnom dojmu autora. Koji tako smatra kako je u odnosu na lani puno više kvalitetnih momčad na vrhu i odmah do vrha, što bi turnir trebalo učiniti još većom poslasticom od lanjskog.

Pa makar prvaka manje-više znamo od početka sezone - Kentucky se izdvojio na vrhu i jedina momčad koja ga još prati u stopu je Virginia (po statistici su čak i ispred Wildcatsa), a svi drugi favoriti su pali u nekakav drugi plan (tu prije svega mislim na Wisconsin, Arizonu, Duke, Gonzagu i Louisville među koje su se zbog pokazanih slabosti ugurali Utah, North Carolina i Villanova kao novi ozbiljni kandidati za Final Four).

BIG 12

Kako se Big Ten razvodnio, nema uopće spora oko toga koja je prva konferencija među jednakima. I ne samo da je njena poslovična dubina plus, ove sezone čak nije ni toliko izvjesno da će je osvojiti Kansas - momčad Billa Selfa ima svojih problema (prije svega manjak šutera i playmakera na vanjskim pozicijama) zbog kojih bi sjajno vođene Iowa State (Hoiberg!) i Oklahoma (Kruger!) sa svojim naglaskom prvenstveno na vanjskom šutu i stretch postavama mogle itekako zaprijetiti.

Teksas je malo popustio u zadnje vrijeme, ali na startu sezone su potvrdili očekivanja po kojima će biti najveća prijetnja Kansasu zbog ogromne unutarnje linije, a tu je i probuđena West Virginia koja je potpuna suprotnost od košarkaške družine kakvu legendarni čovjek u trenirci Bob Huggins inače vodi. Umjesto bolno spore igre kojom kontrolira ritam i čuva reket, ova verzija zaigrala je run and gun i nakon dvije godine pauze opet izborila pravo biti turnirska momčad (nema šanse da ih komisija preskoči obzirom na to kako su odigrali prvi dio sezone, jasno pod uvjetom da ne ispadnu iz top 6 u konferenciji).

Doduše, počevši od Kansasa ni jedna od ovih momčadi nije elitna i nema im mjesta u naših top 8, ali gomila onih koje konkuriraju za pozicije od 8 do 16 čine ovu konferenciju posebnom. Dakle, uz nabrojane tu je još i solidni Baylor koji se zonom i energijom pod koševima drži usprkos gubitku tri najbolja lanjska igrača, zatim Oklahoma State gdje LeBryan Nash konačno u svojoj četvrtoj sezoni podsjeća na NBA talent, a nakon užasnog ulaska u sezonu oživio je i Kansas State posloživši novi roster oko Marcusa Fostera, iako možda prekasno da sakrije 7-6 iz prvog dijela godine.

Praktički, to znači da 7 od 10 momčadi legitimno mogu računati da će dobiti mjesto na turniru, što je stvarno fantastičan uspjeh. Stoga idemo na brzinu malo o svakoj od njih (uz Kansas State koji je ipak u prevelikoj rupi i kojega može spasiti samo osvajanje konferencije ignorirajmo TCU i grozni Texas Tech).

Kansas je otvorio drugi dio sezone s 3-0 iako po običaju ne pretjerano uvjerljivo. Međutim, ovo je trenutno bolja momčad nego na startu sezone jer su s vremenom dobili stalnu produkciju od dva brucoša - Oubre je konačno upao u momčad kao doslovna zamjena Wigginsu i pokazuje NBA potencijal all-round učinkom na bokovima, dok se Alexander pronašao u roli podizača energije s klupe (slično kao nekada Thomas Robinson). Ipak, možda najvažniji dobitak su standardno solidne partije combo beka Masona koji, iako nije klasični playmaker, svojim ulazima i tricama drži momčad pod kontrolom (kad bi nekim spletom okolnosti ostali bez njega, raspali bi se u trenutku).

Oklahoma je sjajno krenula u bitku, s dvije uvjerljive pobjede nad Baylorom i Teksasom, da bi se spotaknuli u produžetku protiv Kansas Statea i onda dobili po nosu od West Virginie. Brzi tempo, četiri šutera na parketu i zona u obrani i dalje ostaju temelji na kojima je Kruger sagradio ovogodišnju momčad koja uz malo sreće može napraviti kaosu u turniru - ne sreće se često ekipa s kvalitetnim slash & kick playom kojega prate dva odlična šutera na bokovima. Ni Woodard, ni Hield, ni Cousins nisu sigurni NBA igrači, ali definitivno su barem NBDL klase, a takvo bogatstvo opcija na perimetru obično donese povrat u NCAA košarci.

West Virginia je otvorila drugi dio sezone s dvama zicerima, da bi nesretni poraz od Hoibergove družine nadoknadili razbijanjem možda i najkonstantnije Big 12 momčadi ove sezone, Oklahome. Oslonjeni na presing u obrani u gotovo VCU stilu i sjajnu slash & kick igru playmakera Statena, Hugginsovi momci djeluju opasno, ali bit će ih zanimljivo vidjeti u četiri utakmice koje ih čekaju protiv Kansasa i Texasa čijoj moći u sredini teško mogu parirati - hoće li vrhunska bekovska igra i nedostatci protivnika na perimetru biti dovoljni da anuliraju manjak tijela u postu, posebice u obrani?

Iowa State se provukla s +4 ukupnom koš razlikom u prve dvije utakmice (a onda su izgubili treću s jednim poenom), s tim da ni Niang ni Dejean-Jones nisu odigrali inspirirano protiv čvrstih obrana unutar konferencije. To nije dobra vijest usprkos odličnoj igri Hoguea jer limiti njihove obrane, a posebice skoka, su već opjevani i trebat će im puno bolja napadačka izdanja ako misle ostaviti nekakav trag ove sezone.

Texas je dobio nazad ozljeđenog Taylora i, koliko god je to ključno za budući razvoj sezone jer bez startnog playa nemaju šanse zaprijetiti Kansasu, toliko im je zasmetalo u ove prve tri konferencijske utakmice u kojima su izgledali totalno raštimano. Ne samo da je Taylor van forme već je i drugi combo bek Felix pao s produkcijom (što je i logično jer ima puno manje loptu u rukama), a zbunjeni trener Barnes i svi ovi klinci pod košem ne snalaze se baš bez lidera na parketu. Uglavnom, kao i kod Kansasa, u Texasu sve ovisi o tome kako će bekovi pratiti sav ovaj talent u sredini koji ni sam po sebi baš nije konstantan (posebice je zanimljiv slučaj Turner koji se sve više pretvara u stretch igrača).

Baylor jaše zonu, fanatičnu borbenost svojih smetlara i sve bolji šut za tri te i dalje ostaje u ozbiljnim kombinacijama za turnir usprkos dva poraza i pobjedi u produžetku nad slabašnim TCU. Nemaju neki ekstra talent, ali gomila je tu graničnih profesionalaca kojima je glavna odlika borbenost (dakle, nova doza Udoha i Acya koji se množe na ovom programu) i uz dobru podršku bekova, a nju imaju sada kada se od ozljede vratio Cherry, mogu biti zeznuti.

Zadnja momčad koju ističemo je Oklahoma State. Bez Smarta i Browna koji su otišli u NBA plafon im nije ni približno visok kao lanjski, ali dobili su nazad Cobbinsa (čija ozljeda je razlog da smo lani u nekim situacijama gledali Smarta kao peticu) koji tako zatvara sredinu, tu je sjajni šuter Forte koji je bez Browna u blizini konačno postao prva spot-up opcija, a itekako bitan je i s LSU-a transferirani play Hickey bez čije veteranske ruke teško da bi mogli igrati ovako učinkovito. Svi oni skupa omogućuju Nashu da se dokazuje 1 na 1 u oba smjera, posebice kao post-up igrač koji na račun snage iznuđuje gomilu bacanja. Nema igru za NBA osim možda kao nekakav epizodni stoper na bokovima, ali na ovoj razini je mrcina koja u kombinaciji s Cobbinsom obranu drži na razini koja je debelo iznad lanjske i koja im daje šansu dok god Forte može ubacivati trice.

ACC

Konferencija poznata isključivo po rivalstvu Dukea i UNC, ovogodišnjim priključenjem Louisvillea (uz preklanjsko priključenje Syracuse i Notre Dame), a onda i uz izranjanje Virginie kao supersile, postala je itekako intrigantna. S ovih 6 odličnih programa, a onda i uz solidne rostere NC State i Miami FL, definitivno su pandan Big 12 konferenciji, a možda i interesantniji zbog plafona ovih udarnih programa poput Virginie i Dukea. Uostalom, za razliku od Big 12 koji ima tri momčadi u naših top 16 od čega ni jednu u top, ACC ima 5 programa u top 10. S tim da je po statistici s kenpom.com Virginia čak i preskočila Kentucky.

Virginia je krema konferencije ove sezone i obzirom na balans momčadi u svakom pogledu, a posebice iznenađujuću dubinu, vjerojatno će i drugu godinu za redom ostati ispred Dukea. Brogdon je igračina, to smo znali, ali Justin Anderson je vjerojatno najbolji glue guy u NCAA ovog trenutka, bolji čak i od lanjskog izdanja Harrisa ili samog Brogdona. Njegova all-round igra, izuzetno kretanje bez lopte i taj suludi šut od 57% za tri najveći su plus momčadi, a s tri kompletna igrača na vanjskim pozicijama (tu je i playmaker Perrantes koji je protiv Miamia imao 26 poena i 8 asista iz vedra neba) lakše je igrati i dvojcu pod košem čije partije su ogromno iznenađenje, čak i veće od Andersonova iskoraka. Gill je klasični šljaker graničnog NBA potencijala idealan za trpati otpatke pored ovakvih strijelaca, a u Tobeyu su dobili pravu peticu sposobnu zatvoriti reket (dodajte i njega na listu budućih NBA centara - nije baš atleta, ali masa, osjećaj za pivot i meka ruka svakako će poslužiti i na sljedećoj razini). Najveći plus je što su svi osim Perrantesa (koji je na drugoj godini) igrači treće godine, a takvu razinu iskustva i uigranosti nema previše programa, što bi moglo biti ključno ako dođe trenutak za skinuti Kentucky.

Duke je pao u formi, što je donekle i očekivano za momčad u kojoj tri udarne opcije pokrivaju brucoši. Dva poraza za redom i to protiv ekipa koje nisu ni top 5 u konferenciji su pljuske, a pogotovo bolan je poraz od Miamia na vlastitom parketu. Zasluge za lošiju igru idu i na račun Krzyzewskog koji je nepotrebno mijenjao rotaciju, maknuvši Jeffersona iz petorke zaigravši sa stretch postavom kako bi dobio dodatnog šutera, što je potpuno srozalo igru u obrani. Doduše, vratio se provjerenom receptu već nakon jednog poraza, ali kemija je definitivno narušena (protiv Miamia je koristio rotaciju od 6 igrača, a čovjeka koji je startao utakmicu prije, šutera Jonesa, zakopao je na klupu). Uglavnom, nakon starta sezone iz snova, još jednom je vidljivo da Coach K. ima problema s maksimiziranjem potencijala ovih kratkoročnih projekata, što samo potvrđuje koliko je u principu Calipari poseban lik (definitivno zaslužuje još jednu šansu u NBA). Ne vrati li se Duke obrambeno na razine iz prvog dijela godine, uzalud im sav talent jer ih čeka slična sudbina kao lanjsko izdanje.

Louisville je izgubio od Kentuckya bez ispaljenog metka (realizacija iz igre u toj utakmici = 26% što je bolesno obzirom da se radi o dvije potencijalne Final Four momčadi), a onda i od sve bolje North Caroline, dok ih u subotu čeka bitka protiv Dukea. Raspored nije lagan, a definitivno im ne pomaže što su šuterski slabašna momčad - koliko god im bekovi bili solidni all-round igrači, ni Jones ni Rozier nisu vrhunski šuteri, što je velik problem. Harrell tako ostaje najbolji igrač momčadi (centar Onuaku je pao u formi tako da su i pod košem tanji nego što bi trebali biti) iako se i kod njega sve glasnije priča o nedostatku centimetara kao ozbiljnom problemu za NBA budućnost.

UNC pak igra standardno, Paige u zadnje vrijeme bolje šutira, ali i dalje ne može spojiti vrhunski niz partija, a bez njega u MVP izdanju ovo je prosječna momčad. Istina, dobili su Louisville, ali s jednim poenom razlike i to nakon što na isti način izgubili od Notre Dame. Njihova unutarnja linija donosi snagu i gomilu opcija u postu, međutim u svom tom bogatstvu ne krije se ni jedan sigurni NBA talent (osim swingmana Jacksona, ali on je trenutno peta opcija u petorci i uz to šutira tricu s 19%) i to je uvijek problem kada ispred sebe imate ovoliko kvalitetnih protivnika.

Notre Dame zaokružuje kvintet sigurnih momčadi za turnir u ovoj konferenciji. Njihov napad predvođen sjajnim Jerianom Grantom koji, kad ne zabija na obruču, namješta zicere centru Augusteu ili baca povratne odličnim šuterima Jacksonu i Connaughtonu, stvarno je gušt gledati. Skinuli su UNC, što im je najveća pobjeda u sezoni, a bit će interesantno vidjeti kako će se snaći protiv Dukea (dva puta) i Louisvillea. Virginia ih je sredila bez većih problema, zadržavši najučinkovitiji napad u NCAA (da, Notre Dame zabija učinkovitije od Gonzage i Wisconsina) na prosječnoj razini.

Syracuse se stabilizirala tek kada je Michael Gbinije počeo zabijati trice - odmah je lakše do prostora došao i bek-šuter Cooney, a obrana na čelu s Christmasom ionako nikad i nije bila upitna. Ali. Bez brucoša McCullogha koji je sredio koljeno i snove o odlasku u NBA već ove sezone, odnosno bez pristupa njegovim blokadama i skokovima koji su davali elitnu kvalitetu u zadnju liniju, 'Cuse sada ima nove probleme koje će trebati prebroditi ako se misle ubaciti među 68.

Uz njih treba spomenuti i Miami i NC State koji su pobjedama nad Dukeom izbili u prvi plan iako se u najboljem slučaju radi o rubnim turnirskim momčadima, baš poput Syracuse. Miami živi od učinka combo strijelca Rodrigueza kojem se pridodao i swingman McClellan, ali u obrani cure na sve strane usprkos solidnom nigerijskom centru Jekiriu. NC State ima svog Rodrigueza u sjajnom Laceyu, ali i još manju dubinu i još slabiju obranu od Miamia tako da su im sukladno tome i šanse za turnir najmanje među nabrojanima.

BIG EAST

Do nedavno velika konferencija odlaskom Syracuse, Louisvillea, UConna, West Virginie i da ne nabrajam dalje, spala je na niske grane, a one su ove sezone još niže zbog raspada Creightona i slabašnog izdanja Marquettea. Villanova je klasa za sebe, a nakon nje još je 5 ekipa koje će se itekako trebati dokazati da bi izborile turnir (Butler, St. John's, Xavier, Seton Hall i Georgetown jedan drugome su do pupka i međusobno će se dobro namlatiti da izbore pozivnicu jer, obzirom na sve manji ugled konferencije, teško će svih 6 momčadi put turnira).

Villanova je dakle favorit, iako su porazom od Seton Halla pokazali kako će imati problema zabiti protiv aktivnih obrana koje imaju dovoljno brzine i tijela za držati perimetar pod kontrolom. Njihova igra bazira se na kreaciji i šutu trojice vanjskih igrača od kojih nijedan nije NBA klasa koja može zabijati na silu - ako ih usporite, sredili ste i 'Novu. Iako su godinu iskusniji, ovi igrači su već lani dosegli vrhunac i ne vidim načina kako bi usprkos svoj kvaliteti izvedbe mogli preskočiti talentiranije momčadi koje će imati prednost jednog, dva ili tri najbolja individualca na parketu. Za osvojiti Big East ovo što imaju bit će više nego dovoljno.

Iz ove konferencije u turnir će sigurno još 3-4 momčadi, ali jednostavno je nemoguće odrediti koja kombinacija će se provući u ovoj gomili osrednjih (po kenpom.com se njih 5 smjestilo između 25. i 50. mjesta, a osobno bih imao problema makar i jednu nakon 'Nove staviti u svojih top 32). Butler za sada izgleda najbolje na otvaranju konferencijskih utakmica, ali to se može promijeniti u tjedan dana. Do jučer nekako najatraktivniji izbori iza 'Nove, a to su Xavier i St. John's, krenuli su svaki s po 3 poraza (doduše, i jedni i drugi su izgubili od 'Nove i Butlera, ali svejedno su ostali bez momentuma izgrađenog tijekom prvog dijela godine), a u prikrajku još vire Georgetown (kojega upravo čekaju tekme protiv 'Nove i Butlera nakon kojih će i njihova sudbina biti jasnija) i Seton Hall (koji je pobjedom nad 'Novom izborio pravo da ih stavimo u ovo društvo).

BIG TEN

Wisconsin je ovdje bez konkurencije klasa za sebe, njihova veteranska jezgra gotovo da im garantira šetnju do turnira, jasno pod uvjetom da Kaminsky ne propušta utakmice - zbog potresa mozga propustio je prošlu protiv Rutgersa, vjerojatno najslabijeg programa među 14 u konferenciji, što je odmah rezultiralo sramotnim porazom (a da stvar bude gora pobrinuo se i play Jackson koji je sredio stopalo na istoj utakmici i out je do daljnjeg). Michigan State i Ohio State su u procesu slaganja novih rostera i nemaju visok plafon, ali Izzo i Matta imaju više nego dovoljno da budu unutra, kao i Maryland koji je sa svojom hrpom brucoša jedno od ugodnijih iznenađenja u NCAA uopće.

Nakon ove četiri momčadi teško je odrediti tko bi još mogao do turnira, Iowa svakako ima šanse (veteranska jezgra i gomila širokih tijela daju im kvalitetu, ali poštenog beka nemaju ni za lijek), Indiana se malo po malo nametnula kao mogućnost (Yogi Ferrell igra košarku života, što i nije neka izjava, ali okružen s par dobrih brucoša, prije svih eksplozijom šutera Jamesa Blackmona, lokalne srednjoškolske legende, možda i može povući u ovom drugom dijelu sezone), dok će Illinois i posebice Nebraska trebati gomilu pobjeda kako bi se vratili tamo gdje ih je većina prije sezone očekivala. S tim da je bez konkurencije najveći gubitnik ipak Michigan (Nebraska je igrala lani u turniru s istom ekipom, ali nemaju ni približno toliko talenta kao Wolverinesi) koji je tako očajno odigrao prvi dio godine da im kao jedina garancija za turnir ostaje osvajanje konferencije. Ući u sezonu bez poštenog visokog, pa makar imao gomilu opcija na perimetru ispred kojih stoji NBA predznak, nije recept za uspjeh ni u NCAA.

Wisconsin je i dalje ozbiljan kandidat za Final Four, pod uvjetom da se play Jackson vrati do početka turnira. Također, kako je Kaminsky propustio samo jednu utakmicu, vjerojatno ostaju i favoriti za osvajanje konferencije. Međutim, ovih par ozljeda u zadnjih par utakmica podsjetili su koliko je krhko išta planirati u košarci, posebno u situaciji kada imaš planiranu rotaciju od 7 igrača.

Ohio State nije praktički dobio ni jednu ozbiljnu utakmicu u sezoni (izgubili su čak i od Indiane nedavno), ali u ovoj konferenciji bit će dovoljno pobjeda na raspolaganju da dođu do turnira. Njihovo dvoglavo playmakersko čudovište i dalje igra sjajno, a navodno NBA skauti D'Angela Russella već vode pod playmakera na sljedećoj razini jer je ponuda jedinica tanka. Štogod, tip je vrhunski hakler koji može igrati sve što se od njega traži bez obzira na nominalnu rolu.

O Michigan Stateu stvarno ne bi trošio previše riječi, ovo je toliko napadački limitirana momčad da je realan scenarij ispadanja u prvom krugu od nekog neuglednog programa koji ćemo onda svi popratiti s komentarom kako je riječ o "upsetu" jer gubitnicima na dresu piše Spartans.

Maryland pak ima ono nešto, onu mrvicu košarkaše kreativnosti koja ove godine bježi Izzovoj momčadi. Mogu zabiti zahvaljujući sjajnom brucošu Trimbleu koji je otkriće, rasni NCAA combo koji je u stanju sam dobiti (i izgubiti) utakmicu. Neće svaki put donijeti pravu odluku, ali uglavnom će lakoćom trpati iz vana i ulaziti u reket što su stvari koje olakšavaju život svima uokolo. A uokolo stvarno ima talenta, od brucoša do veterana ovo je fino balansirana momčad kojoj nedostaje samo dominantni strijelac u postu. Ali, to nadoknađuju sjajnim šutom iz vana u čemu prednjači Jake Lyman, stretch četvorka koju su zbog šuta i all-round osjećaja već počeli spominjati u kontekstu NBA drafta. Ne treba ni naglašavati da navijam da bijeli brat koji izgleda kao da ima 11 godina zaigra u NBA već dogodine.

SEC

Kentuckyu i Floridi, koji su od stoljeća sedmog krema ove konferencije, ove godine se priključio Arkansas (uvijek netko na simboličan način sudjeluju u vrhu, lani je to bio solidni Tennessee, a prije par godina ona sjajna generacija Vanderbilta s Jenkinsom, Taylorom i Ezeliem), ali ovo je bila i ostala trka dvije momčadi. S tim da je ove godine put Kentuckyu lakši nego ikada jer, osim što imaju ergelu NBA igrača, Florida nije dobila ništa od svoja dva najveća talenta i nije ni približno spremna boriti se za vrh.

Izvukao je Donovan opet odličnu obranu i maksimum od svojih šljakera poput Fraziera i Finney-Smitha, ali s neučinkovitim playom poput Hilla i Walkerom koji još ničim nije potvrdio da je buduća startna četvorka u NBA, nije lako kovati velike planove. Obzirom da je već dobar dio sezone iza nas, očekivati od njih da odjednom polude nema smisla, a samim time i Gatorsi ne izgledaju kao momčad koja može doći od drugog tjedna.

O Kentuckyu ne treba trošiti riječi, gubitak Poythressa se nije ni osjetio, a sve bolje partije sjajnih brucoša Ulisa i Bookera praktički su anulirale najveće mane, manjak pravog playmakera i pravog šutera (tata Harrison s tim sigurno nije sretan, ali zato je Calipari miran jer zna da u kriznim situacijama u drugoj postavi ima dva bolja rješenja nego što su mu to startni bekovi). Tako da nam tek ostaje pohvaliti Arkansas koji sa svoja tri potencijalna NBA igrača sasvim fino ide kroz sezonu i već sada je zakaparen za prvi nastup na turniru još od 2008. kada ih je predvodio Patrick Beverley (combo-bek Madden daje veteransku stabilnost, Qualls odličnog 3&D igrača na boku, a u Portisu imaju modernu stretch opciju na petici koja ima atleticizma na bacanje - njega ne računajte u buduće NBA centre jer je idealan prospekt na visokom krilu).

Tu neće biti jednostavno naći eventualnu četvrtu momčad. LSU nema bekove i neće im biti lako izdržati napornu konferencijsku bitku, a kamoli doći do zvučne pobjede protiv Floride ili Arkansasa koja bi im donijela momentum potreban za dobiti pozivnicu na završni turnir. Alabama, Georgia i South Carolina nemaju previše talenta i iza njih je slabašni prvi dio sezone, što je uvijek problem, ali igraju čvrstu obranu i mogu iskoristiti eventualno posrtanje Floride ili Arkansasa. Sve skupa, bit će iznenađenje ako dobiju više od tri predstavnika.

PAC 12

Na startu sezone pitali smo se tko će biti drugi nakon Arizone između Stanforda, UCLA i Utaha, a odgovor već imamo. Utah, koju nakon svega prikazanog do sada možemo smatrati za odličnu turnirsku momčad koja s pravom cilja i na Final Four. I ne samo to, Utesi su toliko dobri da pušu Arizoni za vrat (po kenpom statsima su ih i preskočili, tako da se njihov skori međusobni dvoboj na propušta). Obzirom da se UCLA raspala, Stanford je iskočio kao treći i tu praktički staje broj zanimljivih momčadi. Eventualno Washington može nešto napraviti, ali za to će im trebati izuzetna serija pobjeda u konferencijskim utakmicama jer su upali u rupu s trenutih 1-3 iako je iza njih dominantan prvi dio sezone u kojem se sjajni bloker Robert Upshaw nametnuo kao još jedan NBA potencijal na petici.

O Arizoni manje-više već sve znamo, kao i Stanford i oni su lošija verzija momćadi od godinu ranije (dva nepotrebna poraza od UNLV i Oregon Statea pokazala su kako i dalje imaju problema u oba smjera), tako da definitivno najviše prostora zaslužuje Utah. Larry Krystkowiak napravio je fantastičan posao i doveo se na NBA radare kao trenerski potencijal s ovom modernom momčadi koja imponira dubinom rostera, odličnom igrom u obrani i sjajnim šutom s perimetra. Čovjek oko kojega se sve vrti prema naprijed je slash & kick majstor Wright, ali najviše pažnje možda privlači brucoš koji se nakon niza sjajnih partija već spominje kao lutrijski talent, još jedan rasni centar Jakob Poeltl. Da, bijel je koliko mu to ime kaže i otprilike jednako tako drvene ruke, ali masa, skočnost i kvalitete u zaštiti obruča već sutra bi mu donijele back-up minute na većini NBA rostera.

U ovoj NCAA konkurenciji takav čovjek je fantastično oružje, a Krystkowiak čak ima i identičnu zamjenu u Dallinu Bachynskom (koji nije jedan od patuljaka iz Hobita već brat Jordana Bachynskog koji je trenutno u Turskoj nakon što je odigrao ljetnu ligu za Bobcatse). Dallin nije ni približno atleta kao Poeltl tako da nije u NBA kombinacijama, ali jasno vam je što znači 40 minuta po večeri u sredini imati parkiranih 216 cm i 110 kg koji, osim što uzimaju prostor i kupe skokove, imaju i osjećaj za igru i posebice znaju svoju ulogu na parketu. Uglavnom, oko dominantnog beka i jednako tako moćne petice posložena je hrpa šutera tako da je ovoj momčadi sve otvoreno.

OSTALI

Atlantic 10 ove sezone nema dubinu na koju nas je navikao zadnjih godina, VCU odskače kvalitetom i ima osigurano mjesto među 68, a nakon njih eventualno još lanjsko ugodno iznenađenje Dayton ili Davidson mogu zaprijetiti, osvojiti konferenciju i tako si osigurati pozivnicu ili čekati na rubu dok ih komisija ne odabere. VCU nije imao baš sjajan uvod u sezonu, pregaženi su i od Villanove i Virginie, ali otvorili su ovaj dio godine s 4-0 i igraju sve bolje u svojoj run, press and gun košarci. U generaciji u kojoj nema previše playmakera, njihov Briante Weber definitivno zaslužuje biti izabran na draftu.

WCC po običaju donosi samo Gonzagu (BYU i Saint Mary's su uvijek tu negdje, ali šanse da osvoje direktni nastup na turniru preko Gonzage su minimalne tako da će ovisiti o milosti komisije), s tim da ovo izdanje Gonzage izgleda sjajno. Praktički, imaju sve - bekove, centre, strijelce, skakače, čak i dva swingmana koja mogu odigrati nešto obrane u Wesleyu i Dranginisu. Njihova top 7 rotacija miriše na Final Four, a da su kojim slučajem iščupali onu pobjedu kod Arizone, danas bi možda bili u poziciji ponoviti ono što je Wichita State napravila lani (i što bi Kentucky mogao svejedno napraviti ove sezone), a to je odraditi regularnu sezonu bez poraza.

AAC zvuči dobro po imenima, na kraju krajeva tu je još uvijek lanjski NCAA prvak UConn, ali kvaliteta izvedbe je blago rečeno upitna. UConn ima užasan prvi dio godine iza sebe (samo 7-4), a i ovaj drugi su otvorili s 2-2 tako da će vjerojatno morati osvojiti konferenciju da dobiju pozivnicu (blesavo da prvak nema pravo braniti naslov, ali isto se dogodilo i Kentuckyu prije dvije godine). SMU izgleda dobro, otvorili su s 4-1, dakle Larry Brown je stabilizirao momčad nakon lošeg početka, sada ima sve igrače na raspolaganju i oni idu po svoj prvi nastup na turniru pod tatom svih trenera današnjice.

MVC nam donosi ovu krnju verziju Wichita State koja ima trasiran put do turnira (i ništa više od toga obzirom na puno slabiju obranu od lanjske) i to je manje-više to. Možda da spomenemo MWC konferenciju u kojoj je San Diego State i dalje favorit, ali nema one gužve na vrhu koja je znala dati i po tri momčadi zadnjih godina, plus i SDS je ove godine negledljiv (mislim, nikada nisu bili melem za oči, ali trenutna nesposobnost da ubace bilo kakav šut osim polaganja mogla bi ih koštati i osvajanja konferencije, a samim time gotovo sigurno i mjesta na turniru). Ove ostale konferencije uglavnom će dati tek pobjednika od kojih su neki poput Harvarda (Ivy), Ione (MAAC) ili Santa Barbare (BWC) potencijalni kandidati za preživjeti rundu-dvije.

Što još dodati na kraju? Večeras je standardna NCAA pauza, a onda nas u subotu čeka nekoliko utakmica koje definitivno treba gledati, prije svega spomenute Duke-Louisville (može li se Duke oporaviti od šokantna dva poraza ili će Louisville konačno dobiti jednu elitnu momčad) i Arizona-Utah (mogu li Utesi napraviti ono što nije pošlo za rukom Zagsima i konačno skinuti Arizonu na njenom parketu). Idealno za malo se odmoriti od trenutnih NBA narativa koji, htio ne htio, vrve od Aingeove hiperaktivnost, Riversove nesposobnosti i Blattove nesigurnosti.

FINAL FOUR

(1) Kentucky, (2) Virginia, (3) Gonzaga, (4) Wisconsin

ELITE EIGHT

(5) Arizona, (6) Utah, (7) Duke, (8) Louisville

SWEET SIXTEEN

(9) Notre Dame, (10) North Carolina, (11) Oklahoma, (12) VCU, (13) Villanova, (14) Ohio State, (15) West Virginia, (16) Kansas

Filed under: bball 5 Comments