ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

20Oct/141

GRIZZLIES

Posted by Gee_Spot

NAPAD: 106.5 (19.)

OBRANA: 104.3 (3.)

KOŠ-RAZLIKA: +2.2

RASPORED: 8.

SCORE: 47-35

THAT WAS THEN

Nakon što su godinu ranije igrali finale konferencije u kojem su ih Spursi potpuno razotkrili kao momčad s itekako ozbiljnim manama koje nikakvi plusevi više ne mogu sakriti, Grizzliesi su se odlučili za promjene. Iako nije uobičajeno da se otkaže suradnja s trenerom koji ih je upravo vodio do najvećeg uspjeha u povijesti franšize, uprava Memphisa nije se previše mislila te su umjesto novog ugovora Lionelu Hollinsu radije u rolu glavnog trenera promaknuli njegovog asistenta Joergera. Potez je ovo koji nije nikoga iznenadio zbog javno poznatih trzavica između Hollinsa i nove strukture u klubu na vrhu koje su bili godinu dana ranije pristigli novi vlasnik Pera i GM Levien. Micati Hollinsa dok klub ostvaruje odlične rezultate nije imalo smisla, ali analitički nastrojeni novi manageri vrlo dobro su znali da je ova generacija došla do svog vrhunca i da daljni status quo može voditi samo do možda polaganog, ali neizbježnog raspada sistema.

Davši momčad u ruke Joergeru pokušali su oživjeti napad koji je padom Randolphove napadačke učinkovitosti i nedostatkom šuta na perimetru godinama plesao na rubu ispodprosječnosti. U obrani nije bilo potrebe mijenjati ništa i to Joerger, koji je ionako dobrim dijelom zaslužan za stil igre u defanzivi, nije ni pokušavao - s dva visoka uvijek u sredini, s Gasolom dovoljno pokretnim da zaustavlja pick & roll i s agresivnim braničima na perimetru, Memphis će uvijek imati jednu od najboljih obrana u ligi jer jednostavno nemaju izrazito slabu točku. Ono na što se koncentrirao bile su promjene u napadu gdje je Memphis vrtio puno više visoku screen igru nego ranije, a sve kako bi što više stavljali Conleya u triple threat situacije kad ga već nisu mogli otvarati kroz bržu tranziciju koja je s dva ovako teretna visoka jednostavno nemoguća. Randolph je i dalje uredno dobivao loptu na blok, Gasol je i dalje radio sve ono što inače radi, a sada su imali i Conleya agresivnijeg nego ikada. Sve što im je trebalo bilo je par šutera da zaokruže ovu udarnu trojku.

Potpisali su Mikea Millera i doveli Calathesa za back-up playa, što se na startu nije pokazalo naročito bitnim, ali, kako je odmicala sezona obojica su igrala sve bolje - Calathes je iskoristio period bez Conleya da se navikne na NBA košarku i pronađe ritam kako bi konačno prestao štetiti momčadi, a za Millera je najvažnije da ga nisu izdala leđa jer je imao dovoljno minuta za usavršiti rolu zbog ozljede Pondextera koji je nakon samo mjesec dana akcije otpao za sezonu zbog slomljenog stopala. Međutim, puno važniji posao napravljen je tijekom sezone kada su pronalazili rotacijsku vrijednost doslovce u ničemu. Prvo su u mjesto ispražnjeno ozljedom Pondextera ubacili Jamesa Johnsona koji je sezonu počeo izvan lige, u NBDL-u, čekajući da mu se netko smiluje, a sve kako bi rasturio u roli podizača energije s klupe, bilo na perimetru ili pod košem u rijetkim situacijama kada bi Grizzliesi zaigrali s nižom postavom.

Nakon toga su dodali i dokazanog solidnog 3&D igrača u Courtneyu Leeu u tradeu s Bostonom, a na kraju su pokupili i Benu Udriha iz Knicksa za trećeg playa, što će se pokazati značajnim kada pred playoff ostanu bez Calathesa koji je suspendiran zbog dopinga. Pogoditi u svim ovim transakcijama bilo je izuzetno bitno zbog ozljeda - uz spomenutog Pondextera i Conleya koji je propustio 9 utakmica, morali su se nositi i s ozljedama Gasola i Allena. I dok je izostanak Allena samo otvorio dodatan prostor Leeu i Johnsonu i tako praktički pomogao momčadi, bez svog centra koji je istegnuo koljeno Memphis je odigrao 23 utakmice, od studenog do sredine sijećnja, tijekom kojih su ostvarili score 10-13 (bez Conleya su imali 4-5).

Usprkos problemima s ozljedama i potrebi da se uigra sva ova nova imena, pa i da se privikne na nešto drugačiji sistem, Memphis je opet uhvatio 50 pobjeda zaostavši tako 6 utakmica za rezultatom od godinu ranije. Međutim, kad uzmemo u obzir da su s Gasolom na parketu imali postotak uspješnosti od 68% jasno je da, što se kvalitete momčadi tiče, pada praktički i nije bilo - zadnja sezona pod Hollinsom također je završila s u dlaku istim postotkom. Ono što je pak bitno je da su uspjeli napraviti korak naprijed napadački - ma kako se on ne činio velik, činjenica je da su Grizliji uspjeli dohvatiti ligaški prosjek u napadu po prvi put u tri godine, dakle još od one generacije s Gayom i Mayoom (ok, stvarno je šteta što ovaj dvojac nikada nije zaigrao u Warriorsima). Njega je popratio određeni pad u obrani gdje Memphis više nije bio elitna momčad, što je i sasvim razumljivo obzirom na Gasolovu ozljedu, ali i činjenicu da su Lee i Miller odigrali više minuta od Allena.

Uglavnom, da u Memphisu još ima vatre potvrdila je i serija protiv Thundera u kojoj su još jednom namučili favorita kombinacijom žilave obrane i za njih netipičnih uspješnih napadačkih epizoda. Međutim, bez Gasola u pravoj formi i sa Zachom u godinama, jednostavno je teško bilo pronaći dovoljno vatre da se sruše dvije takve napadačke opcije kao Durant i Westbrook koje je uz to podržavala jednako kvalitetna obrana kao ona Memphisova.

THIS IS NOW

Ni nova sezona nije mogla početi bez drame u upravi. Nakon što se činilo da je Memphis prije dvije godine postavio solidne nove temelje u managementu koji su lani učvršćeni promocijom Joergera, na površinu je isplivalo kako većinski vlasnik Pera nije baš lud za GM-om Levienom koji je ubrzo dobio nogu da bi ga zamijenio čovjek koji je tu funkciju obnašao pod bivšim vlasnikom, Chris Wallace (Pera je očito na poziciji poželio čovjeka voljnog saslušati gazdu, a ne tipa koji ganja vlastitu viziju). U ovoj ludoj situaciji u kojoj se više nije znalo tko je čiji igrač, na trenutak se na tapetu našao i sam Joerger koji je bio pred odlaskom u Minnesotu kada se Pera ipak predomislio i to tako da mu je dao novi ugovor i veće ovlasti u slaganju momčadi.

Mada nije idealno kada ti je gazda veći impulzivac od Zacha Randolpha, burni početak godine ne bi trebao previše naškoditi temeljima momčadi koji su još uvijek solidni. Iako je postojala opcija da možda okrenu novu stranicu bez Z-Boa, u upravi nisu razmišljali ni trenutka i ostavili su ikonu kluba produživši s Randolphom na još dvije godine, poručivši tako da još neko vrijeme računaju na ovu jezgru, a to opet znači da možemo očekivati da zadrže i Gasola (kojem ugovor istječe iduće ljeto) i Conleya (koji je na redu za naplatu godinu nakon). S jezgrom na mjestu, Joergeru ostaje brusiti rubove kako bi pronašao dodatnu kvalitetu, makar ovako na prvi pogled momčad baš i nije dobila neke pretjerano zanimljive nove resurse.

Potrošili su midlevel na Vincea Cartera čime su na roster dodali možda najboljeg strijelca s klupe kojega su do sada imali, ali istovremeno teško da čovjek u ovako poznim godinama može biti dramatično bolji od onoga što su godinama pružali Mayo, Bayless ili lani Miller. Rotacija na bokovima je dodatno pojačana draftiranjem potencijalno zanimljivog rookiea Adamsa koji je na ljetnoj ligi pažnju privlačio odličnom slash & kick igrom, međutim ne treba smetnuti s uma da je dobar dio razloga zašto je Johnson lani bio sjajan ležao ne samo u fanatičnog obrani i gomili juriša na obruč, već i slash & kick ulazima koji su otvarali prostor suigračima. Dakle, situacija na boku nije ništa ni bolja ni gora te puno više ovisi o tome kome će Joerger dati minute nego o dubini.

Za jednog poprilično inteligentnog čovjeka koji je radio odličan posao u pronalaženju najboljih mogućih rotacija i najboljih mogućih uloga svojim igračima, Joerger je i dalje previše koristio Princea na boku. Srezao mu je minutažu drastično u odnosu na Hollinsa, ali opet ne dovoljno da ovaj ne šteti momčadi (idealno bi bilo kada bi mu je spustio negdje oko nule). U ovoj sezoni tako treba očekivati još manje Tayshauna, što će otvoriti dodatne minute Adamsu, Carteru i povratniku od ozljede Pondexteru koji je i glavni razlog zašto nisu pokušavali zadržati Johnsona - nadaju se da će u njemu dobiti potrebnu 3&D opciju koju mogu poslati na veće swingmane. Minute na dvojci ionako su rezervirane za Leea koji se sjajno snašao u off the ball roli uz Conleya i Gasola, a tu je i Allen čije vrijeme startera je vjerojatno nepovratno prošlo, ali koji će itekako dobro doći s klupe kao terijer kojega možeš baciti na najboljeg vanjskog igrača protivnika bez obzira koju poziciju igrao (sjetimo se samo sjajnih partija protiv Duranta u playoffu).

Bogatstvo opcija je dobra stvar, ali nije dobro što vjerojatno ni sam Joerger još ne zna kako će raspodijeliti minute. Nestankom Princea i limitiranjem Allenovih minuta obrana na perimetru sigurno će doživjeti još jedan dodatni pad, a očekivati da će Lee, Carter, Pondexter i Adams toliko napadački eksplodirati da ga sakriju baš i nije realno. Ono za što se pak ne moraju brinuti je učinak lidera - zdraviji Gasol, iako obzirom na godine i potrošenost sigurno neće ponoviti igre kao od prije nekoliko sezone, bit će bolji nego lani, a posebice će značajno biti da odigra više od 59 utakmica. Conley bi također trebao biti još opasniji sada kada se naučio na novu rolu i ova dvojica su praktički garancija da će Memphis i ove godine u playoff. Randolph stari, ali njegova igra pod obručima puno sporije se raspada od njegovog tijela jer ionako nije bila bazirana na atleticizmu, tako da i od njega možemo očekivati pristojne igre dok god nam, jasno, očekivanja nisu prevelika.

Jedini problem vezan uz ove pozicije je što nakon startera dubine baš i nema. Calathes i dalje služi suspenziju i jednom kada se vrati on i Udrih bit će solidna druga i treća opcija na jedinici, ali naravno da nisu spremni uskočiti u slučaju dužeg Conleyevog izbivanja. Pod košem je pak situacija još tanja - osim Koufosa koji je odlična zamjena za Gasola (naravno, ne i materijal za startera koji može držati krov da se ne sruši ako će Gasol izbivati), nema tu dokazanog imena koje može uskočiti nakon Zacha. Leuer je odličan stretch igrač kojem će se odlaskom Davisa otvoriti još više minuta, ali nije defanzivac što znači da će postave s njim dodatno opteretiti sve slabiju obranu na perimetru, a nakon njega praktički nema više nikoga - peti čovjek rotacije je rookie Stokes, u teoriji light verzija Randolpha, ali u praksi teško igrač koji može odraditi 500 i više minuta koliko će se od njega sigurno tražiti tijekom sezone.

Uglavnom, dok je udarni trojac zdrav, Joerger će sigurno naći dovoljno kombinacija kojima će održati obrambeni regres pod kontrolom (sistem im predviđa bolji rezultat od lanjskog čisto zbog više minuta Gasolu i Allenu), odnosno s kojima će pokušati nastaviti rast napadačke učinkovitosti. Međutim, tanka rotacija pod košem i nedostatak vrhunskog combo igrača na klupi jednostavno nisu dovoljni da se nose ne samo s ozljedama, već i sa slabijom formom glavnih igrača.

TOP 10 IOR

Gasol 86, Conley 82, Randolph 66, Lee 53, Allen 51, Carter 50, Koufos 46, Leuer 40, Calathes 25, Prince 19.

PLUS

Kao što je završnica prošle sezone pokazala, kada su kompletni Grizliji su još uvijek itekako opasni. Nakon što su u napetom finišu izvukli živu glavu ispred Phoenixa i čak se dočepali sedme pozicije ispred Dallasa, mučenje koje su priuštili Thunderu potvrdilo je da ova momčad ne zna odustati. S Gasolom u punom pogonu bi i lani vrlo vjerojatno završili iznad 50 pobjeda, što znači da i u novoj sezoni ne trebaju previše brinuti za početne pozicije. Čak i da napad ne napravi značajan iskorak (sistem predviđa da će otprilike biti malo slabiji od lanjskoga, ali još uvijek dovoljno blizu ligaškom prosjeku), na solidnu obranu uvijek mogu računati. I iako im raspored na Zapadu neće biti ni malo lagan, postaviti cilj na 50 pobjeda uopće se ne čini nerealnim, dapače. Ako pak krenu sijevati trice i obrana izdrži na razini na koju nas je navikla, nema sumnje kako ih apsolutno nitko neće željeti za protivnika u prvom krugu.

MINUS

Igranje na Zapadu ne ostavlja previše mjesta za krive koraka, a u to su se umalo uvjerili prošle godine. Ako nemate dovoljnu marginu pogreške, a ona u ovoj konkurenciji mora biti poprilična, ne možete biti sigurni u ništa. Iako se trud koji Joerger i momčad ulažu u napadački napredak treba cijeniti, upitno je koliko uopće imaju potencijala u tom segmentu igre obzirom na ne baš sjajnu količinu talenta i specifičan stil košarke koji zahtijevaju njihovi visoki. Obrana itekako ovisi o Gasolu - tijekom onih mjesec i nešto dana koje su lani proveli bez njega potonuli su na razinu ispodprosječne NBA defanzive što je nevjerojatan podatak, ali i jasno govori tko je srce i duša ove momčadi. Fokusirati se na napad umjesto na pokušaj da se sačuva dominantna unutarnja linija, odnosno jačati perimetar umjesto rotacije pod košem, tako možda i nije idealna formula - Gasol je već lagano u godinama kada 34 minuta puta 82 utakmice postaju realan problem. Dodaj da je Z-Bo na zalazu i da je u principu podnošljiv tek kao treća opcija, odnosno da je Conley usprkos povećanom volumenu lopti i odgovornosti ipak igrač koji je dosegao svoj plafon i jasno je da ovu trojku ne čekaju bolji dani. Na duži rok, bez značajnijih pojačanja od Vincea Cartera, ova priča je gotova bez obzira što učinili ubuduće s Gasolom i Conleyem i onaj period kada su se činili kao izazivači nepovratno je prošao. Pitanje je samo hoće li se stvar početi urušavati već sada ili ova radnička momčad u sebi ima snage da uz malu pomoć sreće pripremi još jednu-dvije kaznene ekspedicije.

Filed under: bball 1 Comment
19Oct/140

HORNETS

Posted by Gee_Spot

NAPAD: 105.3 (23.)

OBRANA: 104.9 (8.)

KOŠ-RAZLIKA: +0.4

RASPORED: 22.

SCORE: 43-39

THAT WAS THEN

Nakon dvije brutalne sezone rebuildinga koji kao da je zapeo u mjestu, Michael Jordan i Rich Cho odlučili su se za promjene. I to ne samo kadrovske već i na one na puno višoj razini vezane uz smjer franšize. Umjesto da još jednom grade oko mladih i love novi visoki pick na draftu, odlučili su se pokušati postati osrednja NBA momčad svjesni da gorak okus prethodne dvije godine može oprati samo pobjeđivanje, pa makar ono bilo usko vezano uz prosječnost.

U ovom planu dva su bila ključna detalja. Prvi je bio izbor Stevea Clifforda za trenera - nakon niza imena kojima su dali šansu jer su im trebali ljudi koji navodno znaju razviti klince, ovdje su se odlučili za iskusnog i ambicioznog stručnjaka proizišlog iz klana braće Van Gundy. Drugi potez je bio potpis Ala Jeffersona - dokazani veterani koji svaku večer donose produkciju obično ne odlučuju unovčiti talente u opskurnim situacijama, ali Big Al nakon cijelog života provedenog na rubovima lige valjda više i ne vodi računa o tome. Čovjeku je bitno da dobije svoju kvotu lopti i da se igra kroz njega, a to je mogao dobiti samo u Bobcatsima.

S dva ovakva temelja mogla je započeti nova era kluba. Nije tu bilo previše mogućnosti za napraviti nešto u napadu - Catsi su jednostavno bili očajna momčad s perimetra, bez poštenog šutera (Kemba i Henderson su ispodprosječni tricaši, a MKG nije ni to), a samim time i bez previše prostora u sredini, ali Clifford je maksimalno pojednostavnio stvar svojim igračima. Igrat će utakmice na malo posjeda i većinu će ih vrtiti kroz post kako bi, ako već ne mogu šutirati, sveli na minimum izgubljene lopte.

Jasno, ovaj konzervativni plan igre nije donio bog zna kakav rezultat, ali smješteni taman na pola puta između prosječnih i katastrofalnih napada Bobcatsi su se nekako kotrljali. Big Al je trošio gomilu lopti za solidan učinak, što samo po sebi ne zvuči kao neki uspjeh, ali u kontekstu u kojem svaki protivnik zna da je on jedina ozbiljna opcija i da ga mora zatvoriti, definitivno se radi o lavovskom poslu. Možda je pucao malo previše dugih dvica u odnosu na čiste post-up situacije, ali kada te svi pokušavaju istjerati s bloka teško da se može ostvariti bolji omjer. Uostalom, nije da obzirom na potrošnju svejedno nije ubacio svoju kvotu na obruču - da je imao malo bolju podršku, riješio bi se ovih lošijih pokušaja i sigurno imao bolje ukupne postotke.

Uz Kembinu kvalitetu u provođenju plana igre i kontrole ritma te Jeffersonovu kvalitetu vrhunskog žderača posjeda, sljedeći najvažniji potez koji je Clifford povukao u napadu bilo je maksimalno korištenje McRobertsovih kvaliteta. Iako ni iz bliza vrhunski stretch šuter, McRoberts je isplivao u ovoj konkurenciji kao glavna uzdanica s perimetra. Njegovo prisustvo na parketu tako je dalo momčadi onaj minimum širine potreban da se potpuno ne potone, ali tu ne prestaje njegova važnost - osim kao šutera, Clifford ga je koristio i kao razigravača u hi-low akcijama s Jeffersonom i give & go kombinacijama s Walkerom, ali i kao klasičnog razigravača s vrha reketa koji pronalazi cutere na osnovnoj liniji zahvaljujući osjećaju i pregledu igre kojega omogućuje visina.

Ovaj više nego kompetentan plan igre nažalost nije imao tko popuniti - u potrazi za igračima zadatka koje mogu uklopiti posezali su Bobcatsi i za tradeovima, ali nebitni Neal i mrtvi Ridnour očekivano im nisu dali prevelik poticaj, tako da je sve ostalo na catch & shoot rolama Tollivera i Douglas-Robertsa koji su dali maksimum svojih skromnih mogućnosti. I tu dolazimo do onoga najvažnijeg, igre u obrani, koja je čak i ovako neučinkovit napad uspjela pogurati do playoffa. Doduše, u povijesno lošoj konferenciji, ali tko te pita takve stvari u svijetu u kojem se svi ravnaju samo po rezultatu - Jordan i Cho su pogodili odlučivši napraviti korak naprijed i to se u tom trenutku činilo kao jedino bitno.

Svjestan da nema atlete pod košem s kojima može pokriti cijeli parket, Clifford je i ovdje postavio jednostavan, ali i puno učinkovitiji plan od onoga u napadu. Walker je bio zadužen za usporavanje protivničkih napada ranim presingom na playa dok su ostali suigrači zauzimali mjesta u obrani. Ovo je bilo bitno da bi se teretni dvojac pod košem stigao parkirati na oba bloka i tako braniti obruč dužinom i masom. S praktički dva centra u sredini, koji nikada nisu ispadali u rotacijama jer se nisu ni rotirali, Bobcatsi su radili minimalan broj faula, a pri tome su bili i momčad koja je dozvolila najmanje zakucavanja u ligi. Jednostavno su čekali protivnika na bloku dozvolivši mu gomilu šuteva s poludistance, ali i s laktova u čemu je u biti i bila osnovna razlika između njihove odlične i onih ipak elitnih obrana poput Bullsa - Bullsi su također obranom usmjeravali protivnika na šut s poludistance, ali su ipak birali kome će dozvoliti otvoreni šut i s koje pozicije jer nije isto kada netko puca sa slobodnih ili tri koraka dalje. Naravno, za tako nešto moraš imati pokretne visoke koji mogu stići na šut i vratiti se nazad, tako da su primili previše dvica s lakta koje nisu ni približno toliko loši pokušaji kao oni jedan korak udaljeni od perimetra.

U ovoj praktički zonskoj obrani specijalna zaduženja imali su i bočni igrači koji su također držali svaki svoju stranu obrane s dva osnovna cilja, pomagati visokima u spriječavanju ulaza te biti u poziciji rotirati se prema korneru kako bi zatvorili najkraću i najopasniju tricu. Iako su imali jednog stopera na putu da postane elitan u Kidd-Gilchristu te Hendersona koji može pokriti većinu dvojki solidnom kombinacijom fizikalija i atleticizma, Bobcatsi su na kraju ipak dosta curili na perimetru s klasične duljine trice jer si nisu mogli priuštiti ono što mogu Pacersi i Bullsi, da im bočni igrači izlaze dublje na perimetar, jer iza leđa jednostavno nema onog klasičnog čistača koji može ispraviti eventualne propuste.

Za obranu je također bilo bitno i što nije ovisila isključivo o nekoliko igrača. Dapače, rezervne postave bile su još nabrijanije i angažiranije, počevši od Zellera i Biyomba koji su kao totalna suprotnost startnim balvanima trčali na sve strane (ono što im je bilo zajedničko sa starterima pak bio je višak centimetara što je samo potvrdilo da je lako imati solidnu obranu ako imaš toliko visine na raspolaganju). Obzirom na karte koje su mu dodijeljenje, Clifford je napravio maksimum. Što se uostalom potvrdilo i pozitivnim scoreom i plasmanom u playoff - kada su Jordan i Cho potpisivali Jeffersona i birali trenera, vjerojatno su ovakav rasplet situacije smatrali najboljim mogućim ishodom, ako im je uopće pao na pamet. I, eto, čudo se dogodilo.

THIS IS NOW

Osim što su "vratili" ime Hornets kako bi dodatno raskrstili s mizernom prošlošću najmlađe NBA franšize, bivši Bobcatsi bitno su izmijenili i roster. Ostali su bez opjevanog McBoba i dva ključna šutera s klupe, Tollivera i Douglas-Robertsa, kao i promašaja zvanog Ridnour kao back-up play, ali su ih zamijenili Marvinom Williamsom, Brianom Robertsom i Lanceom Stephensonom (istaknimo i kako je prva želja bio donedavni Jeffersonov suigrač Hayward, ali Utah je matchirala njihovu ponudu). Ova prva promjena bi mogla predstavljati popriličan problem - Williams se u zadnje dvije sezone u Jazzu pretvorio u solidnog stretch igrača, ali nije elitni šuter, a uz to ne donosi ni dva ključna sastojka McBobove igre. Nije asistent i nema visinu i masu za uspješno zatvaranje sredine. Zamijeniti centra u obrani tweenerom nikada nije pametno, tako da će biti zanimljivo vidjeti kako će Clifford miksati kombinacije pod košem ne bi li zadržao obranu iznad ligaškog prosjeka (nažalost, rookie Vonleh im neće biti od previše koristi nakon ozljede zbog koje je propustio cijeli kamp, ali nije isključeno da im tokom sezone može pomoći energetski i u skoku u maloj roli s klupe). Sigurno ćemo gledati dosta Zellera uz Big Ala, ali Williamsa će biti teško sakriti čak i protiv sporednih postava.

Zamjena Hendersona sa Stepehnsonom u petorci je definitivno plus, Lance bi u kombinaciji s Kidd-Gilchristom trebao tvoriti još bolji obrambeni dvojac, a njegova kreativnost s loptom trebala bi nadomjestiti manjak McRobertsovih asista (iako su u pitanju riskantnija dodavanja zbog kojih će sigurno gubiti više lopti nego lani). S tim da bi najviše koristi od njegova dolaska trebao imati Walker - ako neće morati stalno igrati s loptom, ostat će mu više energije za obranu, zatim za one fantastične šuteve nakon driblinga s vrha posta u stilu Iversona, a možda i za poneki otvoreniji šut na perimetru tako da bi ga konačno trebali gledati iznad 40% šuta iz igre i s tricom barem približno ligaškom prosjeku (s druge strane, dva ne baš efikasna šutera iz driblinga sklona šutevima iz driblinga koji su ipak najbolji kada kreiraju za sebe mogu i opasno naštetiti jedan drugome). Micanje Hendersona na klupu bit će plus tek ako dokaže da može zamijeniti ono što su donosili Tolliver i Douglas-Roberts u specijaliziranim rolama. Gerald nije po ničemu izniman igrač, ali mogao bi biti solidna 3&D kombinacija dok god čuva manje swingmane i dobija dovoljno otvorenih šuteva iz kornera. U svakom slučaju, njegova manja minutaža ne može škoditi momčadi.

Roberts je, iako to zvuči nemoguće, veća rupa u obrani i od Sessionsa i Ridnoura, ali u ovom trenutku je definitivno bolji strijelac s perimetra od obojice i to je jedino što Hornetsima treba s pozicije back-up playa. Doduše, Neal je tu kao sličan combo igrač, ali on nije u stanju uopće zavrtiti pick akciju, dok je Roberts u tome pristojan iako ni približno dobar kao što je bio Sessions. Uostalom, Clifford će sigurno dobar dio minuta koristiti Stevensona kao playa druge postave, na kraju krajeva Lance je u Indiani dokazao da može odraditi tu rolu više nego dobro. Dubina na boku malo je pod upitnikom zbog neizvjesne sudbine Jeffa Taylora, ali obzirom da se ionako radi o graničnom NBA talentu koji je uz to lani gotovo propustio sezonu zbog katastrofalne ozljede ahilove tetive, teško da rookie Hairston ne može odraditi veći dio njegove "produkcije". A ako dođe do toga, tu je i Williams kojega u Jazzu gotovo uopće nisu koristili kao trojku, ali koji zbog ionako specijalizrane šuterske role također može uskočiti na perimetar pored dva pokretnija visoka poput Zellera i Biyomba, a možda i pored Jeffersona i Zellera - ovo ne djeluje kao idealna defanzivna postava, ali Clifford će sigurno znati iskoristiti njenu dužinu.

Uglavnom, s više talenta na perimetru napad bi trebao izgledati nešto bolje (projekcija ne izgleda sjajno s ovim visokim rednim brojem, ali bitan je ionako učinak, a on je puno bliže prosjeku nego je to bio slučaj lani), tako da će ključno biti zaustaviti eventualni obrambeni regres. Clifford je već dokazao da to može i bez idealnih uvjeta tako da im svakako treba dati priliku, ali isto tako je realno očekivati kako će protivnici nakon godinu dana skautiranja danas znati puno bolje napasti njihove slabosti. Rast u jednom smjeru i pad u drugom tako mirišu prije svega na status quo. Što možda ne zvuči kao neko sjajno dostignuće za momčad koja je osjetila playoff, ali vratimo li se samo 365 dana unazad i prisjetimo li se tadašnjih očekivanja, mislim da bi svi u franšizi potpisali da je borba za osmo mjesto u drugoj sezoni pod Cliffordom apsolutni uspjeh.

TOP 10 IOR

Jefferson 90, Stephenson 74, Walker 59, Kidd-Gilchrist 47, Henderson 46, Williams 35, Zeller 32, Biyombo 26, Neal 18, Roberts 16.

PLUS

Kada imaš relativno nizak plafon i kada si prekineš dotok potencijalnog vrhunskog talenta putem drafta, ostaje ti samo tržnica kao mjesto na kojem tražiš instant napredak. To što su drugu godinu za redom Bobcatsi došli do graničnog all-star igrača, pa makar on bio neprovjeren i pomalo lud, odlična je stvar. McBob je bio dokazano učinkovit, ali McBob je rubni starter u ligi kojem treba idealan kontekst da bude koristan. Lance pak samo treba loptu i minute na parketu i stvorit će nešto iz ničega. Na takvu razmjenu talenta pristat će svaki normalni GM - možda ovo neće biti bolja momčad odmah, ali za nekoliko mjeseci, ako se baš sve poklopi i ako konkurencija u diviziji bude lošije sreće (Wade se opet ozbiljnije ozljedi, Hawksi se odluče za trade Horforda, Wizardsi ostanu na dva tjedna bez Walla), mogu možda doći i do statusa nositelja kao osvajači divizije.

MINUS

Lani su se uvijek mogli pouzdati u konstantu obrane i napadački sistem, dakle u rutinu, a sa Williamsom i Stephensonom će biti puno više kaosa i amplituda u oba smjera. Ne zaboravimo da je Lance već lani igrao itekako značajnu rolu u napadu Pacersa kao kreator i da su ti isti Pacersi bili odmah uz Bobcatse po ofenzivnom učinku, dakle on sam po sebi nije garancija ničega. Williams je cijelu sezonu igrao značajne minute kao stretch opcija za Jazz i taj isti Jazz je također bio odmah uz Bobcatse po napadačkoj jalovosti. Clifford će sigurno dosta koristiti Zellera uz Jeffersona kako bi zadržao kvalitetu koju obrani donosi visina (već lani je to bila najčešće korištena kombinacija visokih nakon startne Big Al - McBob), ali time će ostati manje minuta za Zellera uz Biyomba. Uostalom, može li se uopće pouzdati u mladog Zellera kao praktički ključnog čovjeka s klupe tijekom duge NBA sezone? Klupa ni lani nije bila sjajna - Tolliver, Douglas-Roberts i Sessions najbolje su funkcionirali kada bi nadopunjavali jezgru Jefferson-Walker-McRoberts. Međutim, jednom kada su bili uz njih bili su sjajni. Mogu li Henderson, Roberts i Williams taj učinak dići na razinu više, tako da se to osjeti na rezultatu? I mogu li ga uopće ponoviti? U pitanju su osrednji igrači koji nisu konstantni od sezone do sezone, a svaki pad pozadinskih opcija učinit će život još težim Big Alu, Kembi i novom članu njihove Velike Trojke, Lanceu.

Filed under: bball No Comments
19Oct/142

NUGGETS

Posted by Gee_Spot

NAPAD: 108.7 (9.)

OBRANA: 107.7 (23.)

KOŠ-RAZLIKA: +1.0

RASPORED: 7.

SCORE: 44-38

THAT WAS THEN

Nakon što su Warriorsi razotkrili njihov koncept deset istih u prvoj rundi playoffa sezonu ranije, vlasnici Denvera odlučili su se za promjene. I to poprilično burne - uz to što su se pozdravili sa legendom kluba upravo svježe ovjenčanom titulom trenera godine odbivši produženje ugovora s Georgeom Karlom, ostali su i bez GM-a Ujiria ni u jednom trenutku ne pomišljajući da mu ponude sličan ugovor kao Raptorsi. Da stvar bude još kompliciranija pobrinuo se Pete D'Allesandro, Ujirieva desna ruka i stručnjak za cap i analitiku. Kada je on preuzeo Kingse, Nuggetsima je ostala tek treća opcija, preuzeti nekoga iz vani, a izbor je pao na Tima Connelya, pomoćnika GM-a u New Orleansu zaduženog za skauting. Njegov prvi potez bio je angažman Briana Shawa za trenera - davanjem šanse učeniku Phila Jacksona i dokazanom strategu Pacersa završen je rebuilding uprave.

Ali, tu se nije stalo. S prvim danom tržnice dogovoren je trade s Warriorsima u kojem su za Iguodalu koji je kao slobodan igrač odlučio napustiti klub dobili barem Randya Foyea, da bi se ubrzo pokazalo kako nova uprava nema namjeru odustati od filozofije gomilanja osrednjih igrača - zadržali su Mozgova i potpisali Natea Robinsona i J.J. Hicksona. Ovoj gomili neinspiriranih poteza cilj je očito bio tek još jednom glumiti konkurentnost i nadati se potezu koji će promijeniti smjer franšize. U međuvremenu, tu je bio Shaw koji je sa svojom vjerom u trokut i pet prstenova (tri kao igrač pod Jakcsonom, dva kao pomoćni trener) trebao poslužiti kao glavna atrakcija i potencijalni donositelj nade, ali i nekih opipljivih pozitivnih trendova koji bi Nuggetse eventualno mogli dobaciti do drugog kruga u kojem su tijekom 8 playoff godina pod Karlom bili 7 puta.

Stvar nije krenula sjajno - Shawovo inzistiranje na igranju kroz post i pokušaji uvođenja trokuta nisu izgledali najbolje i nakon 5 utakmica Denver je imao score 1-4 i nekoliko brutalnih poraza. Ali, onda je fraza "sreća u nesreći" dobila novo značenje. JaVale McGee lomi nogu i otpada za sezonu, a Shaw paralelno s tim događajem odlučuje da za neko vrijeme najbolje trokut ostaviti po strani i vratiti se onome što su Nuggetsi najbolje radili pod Karlom - trci. Iako je bilo trenutaka kada je Shaw pokušavao uspostaviti nešto nalik na sistem, odnosno iako nije mogao odoliti kroz sezonu spuštati u post preveliku količinu lopti, na kraju bi se nakon serija poraza uvijek vraćao Lawsonu i Fariedu, slash & kick igri i tranziciji. Ova toplo-hladno sezona obilježena je tako odličnim partijama nakon ozljede McGeea, ali i katastrofalnim partijama u prosincu dok je Shaw ratovao sa svlačionicom i prije svega Andreom Millerom koji je u jednom trenutku poslan doma da sjedi i čeka dok ne pronađu momčad koja će ga prihvatiti.

Taman što su nakon te čistke proigrali, ostali su bez Lawsona tako da dobar dio veljače nisu ni imali poštenog playa na rosteru što je, priznat ćete, za momčad koja pokušava trčati popriličan problem (Ty je također propustio 20 utakmica u sezoni tijekom kojih su Nuggetsi ostvarili tek 7-13 što sve govori o tome tko je bio njihov MVP), ali su onda povratkom Lawsona završili godinu na kvalitetan način, kao 50-50 momčad usprkos užasno teškom rasporedu (17 utakmica od zadnje 23 bile su protiv playoff momčadi, uz score 11-12) i gubitku Hicksona zbog ozljede koljena. Kada dodamo da su u sezonu ušli bez Gallinaria koji se cijelu godinu oporavljao od iste operacije koljena i da su uz spomenute Hicksona i McGeea na sličan način ostali i bez Robinsona, jasno je kako nije bilo lako ni kopirati Karlov stil igre, a kamoli uvesti novi.

Možda nisu napravili značajan korak naprijed kao buduća trokut momčad, ali su posebice u ovom zadnjem periodu trčali kao ludi, a Shaw je uz Lawsona i Farieda kao lidere našao još jednog člana jezgre - Mozgova. Rus se od solidnog visokog koji osim mase u obrani nema previše toga za ponuditi u NBA prometnuo u fajtera u postu. Njegovi skakački i blokerski učinci u postotcima za 20 minuta ostali su jednako solidni kao i oni dok je igrao duplo manje što je velika stvar, ali ono u čemu je posebno briljirao bila je selekcija šuta. Nije tu više bilo mjesta za one cigle s poludistance koje ionako nije mogao zabiti, ali zato jeste za gomilu zicera i horoka ispod samog obruča i, prije svega, gomilu slobodnih bacanja koja su ostala jako oružje momčadi koja kao ni pod Karlom nije uzimala previše loših šuteva - manje dugih dvica u rasponu od vrha reketa do perimetra od njih uzeli su samo Rocketsi.

THIS IS NOW

Svjesni kako nema smisla da Foye još jednom odradi skoro 2500 minuta, u Denveru su odlučili da je pojačati se na poziciji dvojke prioritet. Stoga su nekim čudom nagovorili Orlando da im ustupi Afflala za Fourniera i pick druge runde, čime su vratili u klub čovjeka koji je svoje najbolje sezone odigrao upravo u Coloradu. Shaw bi sada trebao imati svog četvrtog čovjeka od povjerenja, a vrati li se Gallinari ičemu nalik formi prije ozljede koljena, mogao bi imati i petoga. To je već solidna jezgra koja može ciljati na sezonu bez drastičnih amplituda poput lanjske, međutim riječ "ozljede" itekako će i ovom prilikom igrati bitnu ulogu.

Naime, nije Gallinari jedini rekonvalescent koji se priključuje momčadi upitne forme - tu je i Robinson koji se vraća nakon slične brutalne eksplozije koljena kakva se dogodila i Gallou i Hicksonu. Taj isti Hickson trebao bi se vratiti za mjesec dana, dok je McGeev rok još udaljeniji. To su već četiri igrača za koje je izvjesno da neće biti od koristi, barem ne u onom obujmu u kojem su to Nuggetsi mislili kada su im davali ugovore. Dakle, sve one priče o dubini kao snazi Nuggetsa koje se vrte od kada su u tradeu za Carmela dobili četiri solidna NBA igrača bit će itekako na kušnji. Lanjska sezona pokazala je da nije lako igrati stilom kojim su pokušavali bez dubine, a ove sezone teško da će se puno toga promijeniti u pristupu - Gallo, Afflalo i Mozgov djeluju kao igrači za trokut i sada tu već ima opcija za uvoditi sistem, ali, bez elitnih post-up prijetnji u blizini Shaw bi bio lud da napusti trku kao glavno oružje.

S dodatkom Afflala dobili su idealnog igrača za parkirati u kut kako bi spremao Lawsonove povratne - velik problem Nuggetsa lani krio se u tome što jednostavno nisu bili dobra šuterska ekipa, a donesu li Afflalo i Gallinari svoje prosjeke karijere s trice koji iznose 39, odnosno 37%, to bi mogli postati. Foye je specijalist koji će u manjoj ulozi biti još opasniji, Chandler nije ništa specijalno, ali može zabiti šut kada je otvoren, a tu su i Robinson i Lawson koji mogu zabiti tricu s vrha perimetra. Sistem upravo u tom šuterskom napretku vidi najveći iskorak Nuggetsa u odnosu na lani, a to bi ujedno značilo i da je jedan poršle godine usprkos svemu prosječan NBA napad ima realne šanse koketirati s top 10. Osim Lawsona i s upitnim Gallinariem nema tu previše prvoklasnih opcija, ali kombinacija dubine i solidnosti čini perimetar definitivno boljim dijelom rostera.

Pod košem su pak i tanki i ne baš idealno posloženi. Ako im se ne otvori šansa kroz tranziciju, Mozgov i Faried ovise o pravovremenom pasu. I dok prvi može izboriti nešto prostora u post-upu snagom, a drugi brzinom, to jednostavno nije to. Shaw će im sigurno često spuštati loptu i zabit će svoju kvotu brzih horoka dok obrambeni igrač još nije stigao reagirati, ali ako ne možeš baciti pas otvorenom suigraču na perimetru ili sam sebi kreirati prostor driblingom, jasno je kako ne možeš biti primarna opcija u napadu. S druge strane, nema sumnje kako se radi o dva ključna visoka - McGee i Hickson su prije svega igrači energije, ako i toga, stoga njihov izostanak neće biti tragičan jer barem neće dobivati lopte u sredini. Uglavnom, još jednom će previše toga ostati na Arthuru, a on, koliko god solidan obrambeni igrač bio, odavno više nije koristan u napadu. U biti, on je jedini visoki na rosteru za kojega je Shaw vrtio pick & pop akcije, dijelom jer nije loš u takvom stilu igre, a dijelom jer jednostavno nema atleticizam za napasti obruč. U svakom slučaju ni on nije prava stretch opcija, a Hickson, Mozgov i Faried ionako su šuterski limitirani na povremeni ubačaj s vrha reketa (Hickson je naravno jedini od trojice koji i dalje vjeruje da je vrhunski skok-šuter i potegnut će kad god može iako je i njegova selekcija šuta pod Shawom puno bolja nego u ranijim epizodama).

Kvalitetna trica, vrhunska tranzicija, gomila poena iz napadačkog skoka i puno boravka na liniji slobodnih omogućit će ovoj momčadi da se kotrlja, ali bez barem jednog visokog čovjeka koji se može izvući iz reketa i barem spremati duge dvice u današnjoj NBA jednostavno nije lako imati vrhunski napad (tu možemo očekivati da Shaw u nekim trenutcima kao stretch četvorku koristi Gallinaria kako bi naglasio najbolje strane momčadi, a možda na ovom području određeni pomak naprijed naprave Faried i prije svih Mozgov koji zna zabiti s lakta, u karijeri je na preko 70% slobodnih, a voli se izvući čak i na tricu - lani ih je ispalio 24 u eksperimentiranju pri kraju sezone).

S tim da će veći problem Denvera i ovom prilikom biti obrana. Lani su muku mučili s manjkom tijela i centimetara na perimetru pa su ih protivnici rešetali iz kornera, a tu ovogodišnja pojačanja neće pomoći. Afflalo i Gallinari su svakako fizički impozantniji igrači od Foyea i Chandlera, ali su jednako slabašne atlete, što znači da će rotacije i zatvaranja ostati popriličan problem. Faried i Mozgov imaju mišiće za braniti većinu igrača 1 na 1, ali obojica su daleko od elite po pitanju čitanja igre i kretanja u obrani. Borit će se svaki posjed, ali Faried nema visinu, a Mozgov atleticizam da brani obruč u svakoj situaciji. To je jedini aspekt igre u kojem bi McGee dobro došao, ali pitanje je u kakvom će se stanju vratiti i koliko će Shawu trebati da mu objasni kako bi njegova idealna rola bila jednostavno trčati i blokirati sve što se kreće.

Shaw će zasigurno nakrcati sredinu tijelima kako bi barem spriječio polaganja, ali s ovoliko manjkavih igrača nije lako izbjeći gomilu faulova. A kako na perimetru izuzevši Lawsona baš i nema previše eksplozivnosti, teško je zamisliti Nuggetse da igraju neki zahtijevniji stil igre s presingom kako bi barem tako maskirali manjak vrhunske kvalitete u sredini.

TOP 10 IOR

Lawson 78, Gallinari 70, Faried 65, Afflalo 49, Robinson 43, McGee 39, Chandler 38, Foye 38, Mozgov 36, Hickson 35.

PLUS

Kada je zdrava, ovo je šuterski potentna momčad kojoj Afflalo donosi jednu elitnu dimenziju kao šuter iz kornera gdje je lani u Orlandu pogađao sa skoro 50% svoje pokušaje, dok je u karijeri bez problema iznad 40%. Kombinacija njega i Lawsona bit će sjajna, a najbolje od svega neće im trebati previše za uvježbati se jer su do prije tri sezone upravo njih dvoje uz Gallinaria bili udarni igrači Nuggetsa. Još nikada nisu zaigrali zajedno pod Shawom, ali itekako dobro poznaju kako koji igra. Popraviti tricu je ključ jer Denver ne bi trebao ostati bez onoga što radi dobro, a to su iznuđivanje slobodnih i gomila zakucavanja. U ovom prvom više nisu elita kao pod Karlom kojem je ulaz s loptom u srce obrane bio osnovni dio filozofije, ali su i dalje dobri, dok su više zakucavanja od njih lani imali samo Clippersi (naravno), Rocketsi i Thunder. Dakle, u dva od tri najučinkovitija pokušaja u košarci su već iznad prosjeka, a postanu li to i u zabijanju iz kornera, mogu biti mirni što se napada tiče. Jasno, dok imaju cijeli roster na raspolaganju - bez kvalitetne klupe koja može držati ritam, teško da i napadačka učinkovitost može biti konstantno visoka.

MINUS

Obrana jednostavno ne ulijeva povjerenje, nemaju stopera poput Iguodale prije dvije godine koji može zatvoriti pola perimetra, a Shaw sigurno neće popustiti što se tiče kockanja s presingom. Jedno je ostati pri Karlovim idejama u napadu, ali nema šanse da kopira nekadašnji stil igre Nuggetsa i u obrani - u regularnoj sezoni to je moglo prolaziti, ali Shaw vrlo dobro zna da takva obrana ne donosi naslove. Uostalom, bez Iggya i Brewera teško je i odraditi pošteni presing na loptu i linije dodavanja, tako da možemo očekivati kako će Denver i dalje prije svega čuvati reket pa makar im osnovni način spriječavanja ulaza bio faul. Svaki napredak koji naprave prema NBA prosjeku bit će veliki plus, ali iz ove pozicije čini se da jednostavno nemaju opcija na osnovu kojih se mogu nadati nekakvom pozitivnom iskoraku. Također, problem je što nemaju poštenu zamjenu za Lawsona - čak i ako bude zdrav, Robinson je prije svega šuter, a igrača na drugim pozicijama koji bi razigravali kao što je to radio Iguodala jednostavno nema. Padne li Lawson, padaju i oni.

Filed under: bball 2 Comments
18Oct/145

PACERS

Posted by Gee_Spot

NAPAD: 104.8 (25.)

OBRANA: 104.9 (8.)

KOŠ-RAZLIKA: -0.1

RASPORED: 21.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Otvorivši sezonu s 18-2 Pacersi su izgledali kao momčad za koju smo očekivali da je možda sazrela skinuti Heat na Istoku. Uvjerljivo najbolja obrana lige, fizički moćni na svim pozicijama taman toliko da mogu zabiti dovoljno na silu ako već nisu imali naročito kreativan sistem. Uz sve to opet bez značajnijih ozljeda što im je omogućilo držati na parketu najbolju petorku najveći dio vremena - starteri su zajedno propustili svega 15 utakmica, a to nije mala stvar kada imaš lošu klupu koju dovođenje Scole tijekom ljeta nije učinilo ništa boljom. Uglavnom, držali su fantastični ritam pobjeđivanja do početka ožujka, a onda je negdje oko utakmice broj 60 počelo. Do tada su imali score 46-13 što znači da su bili na 78% uspješnosti, da bi onda u zadnjih 23 utakmice sezone ostvarili 10-13.

Teorije o tome što se događa u Indiani postale su u ovo doba brzih informacija gotovo pa oblik zabave usred sezone, međutim ni jedna od njih ne pomaže nam puno otkriti razloge pada učinkovitosti u tih mjesec dana. One najurnebesnije, da su Bynum i Turner uništili kemiju u svlačionici, padaju u vodu čim ih krenemo ozbiljno analizirati. Bynum se momčadi priključio puno ranije i trenirao je s njima i dok su pobjeđivali, a interesantno da je jedina dva nastupa imao usred kataklizme i da su to bile dvije rijetke pobjede u tom razdoblju. Poslije su ga sejednostavno riješili jer su vidjeli da im ne može pomoći u playoffu, ali i da izbjegnu povezivanje njegovog prisustva s Hibbertovim padom. Što se Turnera tiče, on se pokazao kao totalni promašaj jer nije bio u stanju ni oživjeti drugu postavu kao kreator, a niti pronaći rolu kao sporedna off the ball opcija, ali obzirom da je Granger šutiro 36% iz igre i da je bio još manje učinkovit u kreaciji kao vođa druge postave, nije da su imali previše izbora osim pokušati pronaći swingmana koji možda može odigrati poneku konkretnu playoff minutu.

Sve te teze o kemiji jednostavno ne drže vodu, a pogotovo jer bi do sada procurilo da su dovele do nekih ozbiljnih trzavica u jezgri. Vogel i njegova udarna trupa ostali su u svakom pogledu zajedno sve dok ih nije izbacio Heat, dakle odgovor na pitanje o tome što se dogodilo treba tražiti isključivo na parketu. I tu jedna stvar odmah upada u oči - Pacersi su znatno usporili igru u završnici sezone. To je standardni trend u ligi obzirom da se približavanjem playoffa ove ozbiljne momčadi više fokusiraju na brušenje obrana za ono što ih čeka u doigravanju, ali u slučaju Pacersa gubitak čak 6 posjeda po utakmici poprilično je drastičan. U odnosu na regularnu sezonu, prosjek u playoffu pada za nekih 4 posjeda po utakmici, a u periodu između all-star pauze i početka playoffa iznosi oko 2 posjeda manje jer u igri je još uvijek puno lutrijskih momčadi i uostalom puno je manje pripreme, a samim time i potrebe za što preciznijom egzekucijom.

Objašnjenje za ovakvu promjenu identiteta dobrim se dijelom krije u Hibbertovim energetskim brojkama - realizatorski je to uvijek isti loš učinak za peticu, ispod 50% šuta od prve do zadnje tekme, ali skakački su mu se prosjeci gotovo prepolovili. Hej, ali Hibbert je potonuo zbog toga jer je osjetio da mu Bynum iza leđa planira preuzeti rolu startera, reći će netko, ali ako za razliku od takve osobe posjedujete mozak, nije problem proniknuti u bit problema. A on je usko vezan uz činjenicu da Pacersi ionako Hibberta redovno drže ispod 30 minuta po utakmici - tip jednostavno nema kondiciju ni fizičku moć za izgurati NBA sezonu od početka do kraja bez raspada sistema. To je nešto što gledamo svake sezone uz bitnu razliku što su se ovakve epizode do sada uglavnom događale u studenom ili prosincu, a ne ožujku. Ukratko, radi se o tome da Hibberta, iako ima tek 27 godina, treba odmarati usred sezone, a posebice kad su u pitanju back-to-back utakmice. Bacite pogled samo na učinke kada ima dva dana odmora između utakmica - s prosjekom od 18% svih uhvaćenih skokova na 100 posjeda tip tada konačno izgleda kao kompletan centar. Što je odmor manji, postotci su sve slabiji i slabiji.

Ukratko, Hibbert je naletio na svoj klasični zid u krivom trenutku, a onda je na zid naletila i cijela momčad jer je bazirana oko njegove obrane i fizičke dominacije diljem petorke koja kopni kako kopni energija. Paul George je s MVP razine napravio korak nazad nakon all-star pauze, također vjerojatno jer je nemoguće igrati rolu prve opcije i prvog stopera iz večeri u večer, bez obzira koliko moćan atleta bio, a pad dva stožerna igrača poslužio je da Lance Stephenson preuzme još veću odgovornost i nametne se kao još važnija karika (u biti, ako već ciljate na neke probleme oko kemije, onda je upravo taj narativ, u kojem je Lance postajao sve važniji dok su George i Hibbert padali s formom, puno bitniji od ikakve minorne uloge koju su odradili Turner ili Bynum). Međutim, sve bi se to lakše podnosilo da nije bilo onog najvažnijeg, lošeg generalnog plana. Dizanje forme ostatka lige poklopilo se s padom forme Pacersa koji su, a to je i tipično za momčadi koje smatraju da im je sudbina nešto dužna, igrale u petoj brzini od početka godine. NBA ritam je ubitačan i ako loše tempiraš formu, nećeš imati ništa u tanku za napraviti skok kada je najbitnije, nakon all-stara. Liga je tako u tom periodu tek počela igrati i u tom novom omjeru snaga u kojoj više nisu jedini koji igraju punom snagom svaku večer, Pacersi su shvatili da još nisu spremni skinuti Heat. Našli su snage obračunati se na svoj ružni način s Hawksima i Wizardsima, po svemu nedoraslim protivnicima, ali za ono bitno, skinuti Miami, nisu imali kvalitetu iako je Heat bio zreo za otpis. Da su možda drugačije ušli u sezonu, da su umjesto jurnjave niz brdo kako bi silovali jednu kravu prošetali do doline i pojebali ih sve... Možda i dalje ne bi izbacili Miami, ali bi barem i dalje izgledali kao momčad trenutka, što su bili u playoffu godinu ranije.

THIS IS NOW

Iako Bird i Vogel koriste svaku priliku da umanje lošu lanjsku prezentaciju ističući kako je Indiana na kraju bila tamo gdje su je svi i očekivali, u finalu konferencije, to ne mijenja činjenicu da su u playoff ušli kao jedan od najslabijih prvih nositelja ikada. Ispodprosječni napadi koji muku muče stvoriti šanse ne osvajaju naslove, a Pacersi ni u jednom trenutku sezoni nisu bili čak ni prosječni već su varirali od lošeg do katastrofalnog. Obrana je mogla stvarati koš-razliku i maskirati probleme do jedne mjere, ali kad je pala ona, palo je i sve ostalo. Dakle, ključni potez ovoga ljeta trebao se ticati promjena koje će momčadi olakšati da zabija poene. Bilo tradeovima koji bi im donijeli puno više šutera i kreatora ili barem dovođenjem kvalitetnijeg ofenzivnog stručnjaka, Indiana se morala maknuti s mjesta jer je postalo očito da su partije zadnje dvije godine krajnji domet ove generacije.

I promjene su se dogodile, ali ne nabolje. Ljeto im je počelo odlukom da je ostati ispod poreza važnije nego zadržati Stephensona, što definitivno nije tipična odluka za momčad koja misli da je spremna boriti se za naslov. Možda su vlasnici Pacersa stvarno neviđene škrtice, možda im uopće nije bilo stalo do toga zadrže igrača kojega su stvorili iz ničega, kako god - nakon što je Stephenson očekivano odbio prvu ponudu, Pacersi nisu čekali ni trenutka već su odmah angažirali Milesa, opteretivši time dodatno cap i praktički poslavši poruku Stephensonu da daljnje licitacije neće biti. Sad, ako im se ova odluka u tom trenutku i činila razumnom jer su njome dodatno naglasili da je George njihov prvi čovjek na perimetru (za razliku od Lancea koji je najbolji s loptom u rukama, Miles je čisti spot up igrač koji troši minimalan broj posjeda i ne predstavlja nikakvu prijetnju za krhki balans dijeljenja lopte među udarnim igračima), onoga trenutka kada je PG slomio nogu na treningu reprezentacije, postalo je jasno kako je za njih sezona gotova prije nego je i počela.

Bez jednoga od njih Pacersi bi sigurno i dalje bili playoff momčad, ali bez obojice nastala je rupa na boku koju više jednostavno nije bilo načina zakrpati. Najbolje što su mogli bilo je pokupiti Rodneya Stuckeya koji definitivno neće imati problema trošiti gomilu lopti kao što je to radio George, ali mislim da ne trebamo ulaziti u to s koliko drastično različitim učinkom. Momčad koja ni s kombinacijom rasni all-star/granični all-star nije uspjela imati prosječan napad, sigurno neće tako nešto uspjeti ni s kombinacijom dva igrača zadatka, tako da ih tu možemo prekrižiti. Hibbert nije napadač, West je sve ovisniji o šutu s vrha reketa koji će uz to ove sezone često morati ispaljivati s dva čovjeka na sebi, Hill je tip igrača čiji postoci će padati s povećanjem potrošnje, a klupa je i dalje jednako loša. Izvući nešto iz ovoga rostera prema naprijed ne bi mogao ni Mike D'Antoni, a kamoli Frank Vogel koji je usprkos svemu dobio produženje ugovora. Što je obzirom na kontekst i razumljivo, novi trener u ovoj situaciji značio bi potpuno rebuilding, a Pacersi su još uvijek više u fazi kontemplacije o tome kako dalje.

Uglavnom, jedina nada u napadu im je da igrači poput Rudeža ili Copelanda uspiju zabijati trice s 40% u roli stretch četvorke i tako otvore prostor za kombinacije dva combo beka (Hill-Watson ili Hill-Stuckey ili Watson-Stuckey), s Milesom u drugom kutu i jednim visokim, po mogućnosti Westom ili Scolom, na bloku. Jasno, ovo bi ih dodatno obrambeno oslabilo i na kraju vjerojatno ne bi donijelo previše koristi. Obrana i više prolivenog znoja od protivnika ostaju jedini oslonci ove momčadi, ali ni tu neće moći ponoviti lanjske partije iz jednostavnog razloga što su dva fizički dominantna bočna igrača zamijenili ispodprosječnim fizikalcima za poziciju izgubivši tako ono što ih je činilo posebnima na tom dijelu parketa. Stuckey i Miles nisu totalne trube u defanzivi, mogu biti dio solidnog sistema, ali zajedno su jednostavno preniski, a sakriti dva igrača koje protivnik može napasti u postu ili jednostavno šutnuti preko njih nije lako. Pacersi će braniti reket i vjerojatno neće nestati s lica zemlje u potpunosti, ali taj defanzivni pad koji je neminovan samo potvrđuje da ovo ne može biti playoff momčad ni pod razno.

TOP 10 IOR

West 86, Hibbert 67, Hill 61, Miles 42, Stuckey 33, Watson 29, Scola 28, Rudež 15, Allen 11, Mahinmi 5.

PLUS

Pacersi će definitivno imati prilike dokazati koliki su junaci obzirom na muku koja ih čeka. Sve dobro što napravi s ovim rosterom odredit će Vogela više od ijednog ranijeg posla - pronađe li stil igre i postave koje mogu minimalizirati napadački i obrambeni pad, dokazat će da je zaslužio novi ugovor. Istovremeno, održe li se na ruti za ovih optimističnih 41-41, definitivno imaju i neke šanse za playoff jer nikada ne znaš tko će se sljedeći raspasti u ovoj konferenciji u kojoj je pola momčadi jedan trade ili ozljedu udaljeno od promjene plana. Opet, obzirom na manjak akcije, posebice kreativnih pokretnih napada, s puno talentiranijm rosterima, a i obzirom na neuspjehe u pronalaženju postava koje mogu širiti reket, upitnik nad njegovim konceptom igre itekako je opravdan. Isto kao što će trener imati prilike za puno više eksperimenta koji bi dugoročno mogao koristiti franšizi, godina je ovo kada bi konačno mogli pronaći idealan recept za Hibberta, a možda ga i razviti u određenoj napadačkoj roli. Htjeli ne htjeli morat će dati previše minuta mlađem Hillu, možda im to donose budućeg igrača zadatka (ne mogu vjerovati da sam napisao ovu rečenicu). A da ne govorimo kako bi im boravak u lutriji mogao donijeti budućeg člana jezgre za sitne pare (da sam na Birdovom mjestu, to bi mi bio prvi cilj).

MINUS

Pacersi se drže kao da je sve u redu, kao da je sve ovo samo jedan mali korak unatrag koji će ih učiniti još jačima, ali pitanje je kakva je stvarnost. Larry Bird je čudan lik, malo je na odmoru kada stvari nisu sjajne, pa se vrati kada momčad izgleda kao izazivač. Njegov status ikone u klubu i uopće državi Indiani je neupitan, ali koliko je on zadovoljan vlasnicima i njihovim nedostatkom ambicije i koliko su oni zadovoljni s njim i njegovim lošim potezima zadnjih godina? Ono što je neupitno je da ima nos za talent, pronaći Georgea i Stepehnsona, pa i Hibberta, na pozicijama na kojima je to uspjelo njemu, nije lako. Uglavnom, ako stvari budu gore nego itko očekuje, hoće li Larry imati volje za još jedan rebuilding? Hoće li imati hrabrosti odraditi trade koji bi ih kratkoročno oslabio, ali i koji bi donio dugoročnu korist? Možda najveći minus od svega je što će praćenje poteza njihove uprave biti zanimljivije od onoga što prezentiraju na parketu.

Filed under: bball 5 Comments
17Oct/142

SUNS

Posted by Gee_Spot

NAPAD: 108.1 (11.)

OBRANA: 107.1 (19.)

KOŠ-RAZLIKA: +1.0

RASPORED: 6.

SCORE: 44-38

THAT WAS THEN

U njihovom slučaju se definitivno može upotrijebiti ona legendarna rečenica "nitko nije očekivao španjolsku inkviziciju". Nakon što su promijenili kompletnu košarkašku upravu i stručni štab, činilo se kao da će Sunsi samo još dublje prigrliti rebuilding započet oproštajem od ere Stevea Nasha, a takva očekivanja potvrđena su i slanjem tri najvažnija veterana iz kluba - Dudley je trejdan u Clipperse za Bledsoea, Scola u Pacerse za pick prve runde, Greena i Plumleea, a Gortat u Wizardse za još jedan pick prve runde i ugovor Emeke Okafora koji je zbog ozljede vrata bio otpisan za sezonu. Dakle, logika je bila sljedeća - ako su s tri solidna veterana godinu ranije imali tek 25 pobjeda, u novoj sezoni bi s pomlađenim rosterom trebali biti najgora momčad na Zapadu. Naravno, ono što se kasnije dogodilo samo je još jednom potvrdilo da logika drži vodu samo dok se oslanja na pravu paradigmu, a paradigma se u slučaju Sunsa potpuno promijenila.

Zasluge za to svakako idu na račun novog GM-a McDonougha koji je u spomenutim tradeovima pronašao nevjerojatnu vrijednost (tri buduća rotacijska igrača od kojih je jedan, Bledsoe, dokazao startnu kvalitetu i dva picka prve runde) s tim da tu nije stao - najbolji posao koji je napravio bio je angažman Jeffa Hornaceka za trenera. Nekadašnja legenda Jazza odmah je osvojila igrače svojim pristupom u kojem riječi povjerenje i znanje igraju ključnu ulogu, prilagodivši igru talentu kojega ima na rosteru. Sve što je tražio zauzvrat bio je profesionalizam iz večeri u večer i to je i dobio - apsolutno svi igrači koje je ozbiljnije koristio odradili su sezone karijere (osim ostarjelog Barbose, ali i on je igrao bolje nego što je bio slučaj nekoliko prethodnih godina), što je rijetko viđen splet okolnosti.

Naravno, nije u pitanju bila samo psihologija iako je za motivaciju i kemiju definitivno zaslužna i činjenica što je Hornacek igrače uvjerio da ne moraju biti lutrijska krama već da mogu postati ozbiljna košarkaška družina. Ključni potezi ipak su bili oni na parketu, a tu je lani malo tko mogao parirati stalnom Hornacekovom prilagođavanju kontekstu. Najvažnija njegova odluka bila je igra s dva playa, točnije dva combo igrača koja se mogu izmjenjivati u rolama organizatora i strijelca. Time je već na prvu otežao obranama posao ostavivši mogućnost screen igre na obje strane parketa, a stvar je dodatno začinio uvođenjem puno šarolikijeg sistema od tek još jednog u kojem se niže pick & roll za pick & rollom.

U postavljenim napadima tako je uglavnom oslobađao bekove kroz pokretne napade i gomilu flex igre s visokima, dodatno otežavši branjenje igre s perimetra. Čekaj, imaš dva vrhunska slash & kick igrača i kao da to nije dovoljno još ih oslobađaš u spot-up situacijama kroz gomile blokova i cutova? Bilo je to previše za prosječne NBA obrane, posebice ove u regularnom dijelu sezone. Mislim, sama činjenica da je Hornacek s ovim što je imao na raspolaganju sezonu završio bliže elitnim napadima poput Clippersa, Heata ili Spursa nego NBA prosjeku, trebala je biti dovoljna da čovjek dobije nagradu za trenera godine, ali, hej, valjda Sunsi nisu bili dovoljno na nacionalnoj televiziji.

Jasno, ne treba smetnuti s uma da je imao idealne igrače za sistem koji je uveo - uz Tuckera kao specijalista za tricu iz kuta i Greena kao specijalista za tricu sa svih pozicija, a onda i uz visoke koji se mogu izvući i potegnuti tricu, na parketu je uvijek bilo dovoljno opasnosti na perimetru da reket ostane otvoren za ulaze bekova. Nitko tu nije odradio važniju rolu od Channinga Fryea - njegova kombinacija visine i dužine u obrani s odličnim šutem za tri u potpuno specijaliziranoj roli u napadu, davali su balans onome što je Hornacek tražio od bekova. Uvijek na perimetru, Frye je bio prijetnja u klasičnim pick & pop akcijama, ali i u catch & shoot situacijama nakon flex cutova. Plus, često je bio taj koji bi započinjao postavljeni pokretni napad dodavanjem s vrha perimetra jednom od bekova koji se sprema na cut u sredinu - klasična je to NBA akcija, samo što u većini slučajeva centar koji se izvlači vani ne povlači za sobom i cijelu obranu kao što je to radio Frye. Tako su Sunsi čak i u banalnim situacijama na samom početku napada već imali dovoljno prostora za pronaći dobar šut, što je na kraju krajeva i cijela poanta NBA košarke - stvarati izgledne prilike.

To nas dovodi do još jednog bitnog aspekta njihove igre, a to je tranzicija. Nisu ovo bili "seven seconds or less" Sunsi koji su trčali pod svaku cijenu, ali nisu ni bježali od takve uloge ako bi se ukazala prilika. Konkretnije, Hornacek je svoju kvalitetu dokazao onoga trenutka kada je ostao bez Bledsoea - da bi i dalje otvarao prostor Dragiću i tako koristio njegove kvalitete kao slashera maksimalno je ubrzao igru forsirajući tranziciju svaki puta kada je to bilo moguće kako bi Dragić što češće napadao nepostavljene obrane 1 na 5. Ako im to ne bi uspjelo, stali bi na loptu i vratili se onome što su radili najbolje, seciranju obrana kroz širenje reketa i stalne ulaze. Treba se vratiti i na taj podatak da su bili bez Bledsoea pola sezone i da svejedno nisu dozvolili značajniji pad učinka jer je Hornacek forsirao igru s dva driblera na vanjskim pozicijama pa makar za tako nešto morao izvući kvalitetne minute od Isha Smitha prvi put u karijeri ili oživjeti na kratko Barbosu. Obojica mogu samo njemu zahvaliti što danas nisu u nekoj poluamaterskoj ligi već imaju kakve-takve NBA ugovore.

Na žalost Sunsa, na kraju se ipak pokazalo kako je povijesno jaki Zapad prevelika prepreka čak i za ovakvu momčad koja je maksimalno iskoristila sve svoje potencijale. U bilo kojoj drugoj sezoni i oni i Wolvesi igrali bi playoff, ali u konkurenciji deset odličnih ekipa u gustoj završnici ipak je presudilo iskustvo Mavsa i Grizzliesa. Ako im može biti ikakva utjeha, barem su preoteli Wolvesima titulu najbolje momčadi koja nikada nije vidjela playoff - dok su se Wolvesi u svom stilu raspali ne uspjevši pratiti dobre igre konkurentnim scoreom, Sunsi su svoje kvalitete potpuno potvrdili sa sjajnih 48-34.

THIS IS NOW

Da bi nastavili s prošlogodišnjom bajkom, Sunsi su ovoga ljeta trebali nadograditi roster barem još jednim talentiranim igračem koji bi se uklopio u ovo što stvaraju, ali koji bi ujedno i poslužio za pokriti eventualni regres do kojega uvijek dođe u situacijama kada momčad debelo nadmaši na prijašnjim rezultatima temeljena očekivanja. Drugim riječima, kada vam svi na rosteru imaju sezone karijere, nekolicinu zasigurno čeka određeni korak unazad. Međutim, umjesto dovođenja pojačanja za koje su čuvali popriličan prostor na capu, Sunsi su se oslabili, zadovoljivši se tek produženjem ugovora s Bledsoem kao krunom tržnice, a i to nakon popriličnog natezanja oko cijene (praktički, na kraju nisu ni imali izbora nego pristati na njegove zahtjeve jer nije imalo smisla dovesti se u situaciju da imaš toliko prostora na capu, a ostaneš bez igrača).

Također su, možda i nepromišljeno, potpisali Thomasa iz Sunsa čime su dodali i trećeg playmakera startnog NBA kalibra i to za poprilično skroman iznos (evo ideje za jedan budući post, usporediti od koliko je startnih playeva u ligi bolji treći playmaker na depth chartu Sunsa). Poanta dovođenja Thomasa dobrim dijelom uključivala je osiguranje za slučaj da trejdaju Bledsoea s kojim su već tada bile prisutne trzavice, a kako do toga nije došlo, u dojučerašnjem sjajnom strijelcu Kingsa dobili su fantastičan dodatak za svoj stil igre. Obzirom na cijenu koju plaćaju ovaj ugovor je svojevrsna krađa, ali istovremeno dodatak igrača ovakvog profila otvara pitanje podjele minuta i uloga. Sreća njihova da će na to pitanje odgovarati Hornacek pa su tako i šanse da stvar prođu bez trzavica poprilično visoke.

U teoriji Thomas će dobiti gomilu minuta iza oba startera na bekovskim pozicijama i, iako to neće biti onaj omjer na koji je navikao u Kingsima, manja minutaža i manja odgovornost mogli bi pozitivno utjecati na njegovu ionako izuzetnu učinkovitost. Uglavnom, dvije tisuće minuta za trećeg combo beka sigurno će biti dostupne (možda i više obzirom na Bledsoevu ne baš sjajnu situaciju s koljenima) i ako izbjegnu probleme s egom, na vanjskim pozicijama bi trebali imati možda i bolju produkciju nego lani kada su Smith, Barbosa, Goodwin i Christmas na parketu proveli previše vremena, doduše dobrim dijelom i zato što nije bilo Bledosea.

I to je potencijalno zanimljiv detalj. Naime, odigra li Bledsoe više nego lani, a to bi po logici stvari trebao jer je odigrao jedva 43 utakmice, može se javiti problem manjka minuta za neke igrače. Konkretno, Green je dobar dio minuta proveo u roli klasičnog catch & shoot beka - ako će moći računati na mrvice iza dva combo beka i ako je u rotaciji na trojki ipak iza puno korisnijeg Tuckera, čiji mišići i skakačka kvaliteta su neophodni na parketu zbog manjka dubine pod košem, Sunsi od njega neće moći dobiti onu enormnu količinu trica kao lani. I to je možda maleni problem. A onda opet, obzirom da je na dosadašnju putanju karijere upravo Green najveći kandidat za regres, možda i nije loše što su se na ovaj indirektan način i osigurali od takvoj razvoja situacije. Po logici stvari Zoran Dragić bi također mogao pomoći dok u kutu čeka bratove povratne, ali, obzirom na gužvu, čak se i ova skromna projekcija od petnaestak minuta čini optimističnom.

Šetajući dalje po rosteru očito je kako će i Marcus Morris morati dobar dio minuta odrađenih na trojki preseliti u rolu stretch četvorke, odnosno kako će brat Markieff morati pokriti veliki dio minuta na petici, što su u neku ruku i nužnosti zbog gubitka Freyea. Manjak elitne stretch opcije će pokušati nadoknaditi dovođenjem Tollivera, koji je solidan spot up šuter, ali poput Marcusa u tu stretch rolu donosi isključivo šut, a ne i one ostale kvalitete poput visine i dužine koje su Fryea činile puno većim dijelom igre u napadu, ali i u obrani. Ono što je očito u svim ovim rošadama je tendencija prema još nižim postavama nego lani, što će neminovno dovesti do pada obrambene učinkovitosti. Praktički, gledajući užu jezgru Sunsi su zamijenili Fryea ne Tolliverom već Thomasom i to sa sobom donosi neke pluseve, ali i posljedice. Fokusirajući se na gomilanje šutera i slashera očito su za cilj postavili dobre strane igre učiniti još boljima, pa makar dijelom žrtvovali i obranu. Lani su na tom dijelu parketa uspijevali biti prosječni uglavnom zahvaljujući visokim kombinacijama gdje je Frye opet bio x-faktor.

U kombinaciji s Plumleeom ili Markieffom davao je obrani dužinu koju će u ovoj sezoni imati samo u jednoj kombinciji, onoj u kojoj će zajedno na parketu biti upravo spomenuti dvojac. I tu dolazimo do možda i najvećeg upitnika - kako ni Markieff ni Plumlee nisu stretch opcije, napad s njima na parketu gubi ono što ga čini posebnim. Sad, kako će Hornacek balansirati te stretch postave s ovima koje mogu nešto obraniti, pojma nemam, ali znam da ću uživati gledajući još bržu igru, s još više fokusa na ulaze bekove i šuterski učinak ostalih.

TOP 10 IOR

Goran Dragić 93, Thomas 76, Bledsoe 69, Green 48, Tucker 44, Markieff Morris 41, Zoran Dragić 36, Marcus Morris 27, Plumlee 24, Tolliver 21.

PLUS

Iako sistem predviđa napadački regres, sumnjam da će biti toliki da će ih izbaciti iz top 10. Kombinacija ovoliko driblera i šutera koji su uz to dio čvrstog sistema, a ne tek run and gun banda koja zna igrati samo jedan stil igre, pronaći će načina zabijati. Hoće li to biti dovoljno za još jedan lov na playoff u konkurenciji na Zapadu, e to je već neko drugo pitanje.

MINUS

Iako nema sumnje kako će Hornacek i za defanzivu zaduženi pomoćnik Longabardi složiti solidan sistem oko ovoga što imaju, manjak visine na rosteru teško je maskirati. Možda će staviti dodatni naglasak na zonski presing i još agresivnije rotiranje kod branjenja pick igre kako bi zadržali stvarno vrhunsku kvalitetu u oduzimanju prilika na perimetru i to posebice u korneru, ali sredina će biti još otvorenija za ulaze. Također, manjak visine po defaultu znači više prekršaja i više skokova u napadu za protivnika, što nikako nije dobro. Praktički, ovo je uteg koji će ih vući prema dolje cijelu sezonu jer obrana će sigurno biti slabija i teško može plesati oko prosjeka kao lani, a to znači da bez značajnog iskoraka napada nema ni lanjskih rezultata. Bajku će teško ponoviti, ali u ovom slučaju korak nazad ne znači da već dogodine ne mogu napraviti dva nova naprijed.

Filed under: bball 2 Comments