ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

23Oct/140

ROCKETS

Posted by Gee_Spot

NAPAD: 108.6 (10.)

OBRANA: 106.1 (12.)

KOŠ-RAZLIKA: +2.5

RASPORED: 9.

SCORE: 48-34

THAT WAS THEN

Nakon što su potpisavši Dwighta Howarda u ljeto 2013. drugu godinu za redom pokupili vrhnje s tržnice, od Rocketsa se očekivalo da na razinu više podignu svoj run and gun stil igre s puno trica koji je, u svojoj drugoj godini na klupi, a prvoj s Hardenom, uspostavio Kevin McHale pod budnim okom Daryla Moreya. S efikasnim strijelcem iz posta poput Dwighta napad je trebao otići prema gore, a o obrani da ne pričamo - od momčadi koje ja godinu ranije bila prosječna samo s Asikom u sredini, sada se očekivalo da bude barem top 10.

Međutim, prvi problemi javili su se već u startu kada se pokazalo da s dva drvena centra bez šuterskog raspona čak ni tricaški nabrijan napad ne može funkcionirati. Prva lakša ozljeda Asika bila je dovoljna da McHale u petorku gurne Jonesa i da se više ne osvrće - makar momak nije bio idealna stretch opcija, tu i tamo bi zabio tricu ili šut s lakta, a znao se i kretati bez lopte tako da je u spot-up roli mogao pokriti više pozicija u ofenzivnom planu igre od jednodimenzionalnog Omera čiji domet je zabiti zicer ili spremiti odbijanac. Napad je živnuo, a Asik je pao na margine gdje je cijelu sezonu bezuspješno čekao da ga Morey negdje trejda, uglavnom odmarajući duže nego što treba načeto koljeno (praktički, aktivirali su ga ozbiljnije tek u playoffu, a to vam sve govori o tome koliki je LMA bio problem u toj sjajnoj seriji).

I dok je napad na kraju završio skoro na samom vrhu zbog vjere Rocketsa u kombinaciju trice i ulaza kao jedinih rješenja (ni jedna momčad u ligi nije pucala manje dvica od njih izvan reketa uopće, a kamoli s poludistance, kao što nitko osim Clippersa nije bio u njihovom elitnom rangu po kombinaciji zakucavanja i ubačenih slobodnih bacanja - da su kojim slučajem imali nešto bolje šutere za tricu i dublju rotaciju na boku bili bi možda i najbolji napad lige, a ovako ih je prosječan učinak u realizaciji s perimetra ipak malo zakočio usprkos činjenici da su šutnuli najviše trica u ligi), obrana je i dalje štekala.

Analitički principi su i ovdje bili jasni - natjerati protivnika da uzima što više dugih dvica tako što ćeš mu spriječiti ulaze u reket i otjerati ga s trice, ali ljudstvo koje je McHale imao baš i nije bilo spremno za takav izazov. Zanimljivo, Rocketsi su dozvolili relativno malo trica i imali su najmanji postotak uspješnih ubačaja protivnika iz kornera, ali da bi Harden i Parsons mogli ovako efikasno glumiti skretničare na perimetru koji usmjeravaju protivnike prema Howardu žrtvovan je upravo Dwight. Houston je primio previše laganih poena u sredini u situacijama kada bi Dwight krenuo zatvoriti vanjskog igrača na putu do obruča i kada se nitko od suigrača ne bi rotirao pokriti njegovog čovjeka. Bila je ovo kvaka 22 koju McHale i štab nisu bili u stanju riješiti tijekom cijele sezone - da su tražili više zone kako bi olakšali posao Howardu, na perimetru bi nastao pakao. Uglavnom, kladili su se na opciju da Dwight može sam samcat pokriti sve rupe, što bi bilo teško izvedivo i da je u naponu snage u Orlandu, a kamoli u ovoj fazi karijere s lošim leđima, tako da su praktički obrambeno imali tek nešto bolju verziju Asika.

Problem za obranu je bio i Beverley, odnosno njegovi problemi s ozljedama. Bez svog ključnog presing igrača koji je oduzimao dobar dio prostora i vremena protivnicima da uspostave igru u napadu (odigrao samo 56 utakmica od čega veći dio daleko od idealne fizičke spreme potrebne za njegov stil obrane), Rocketsi su dozvoljavali previše laganih poena, posebice u tranziciji (jedina playoff momčad uopće koja je imala goru obranu u tim situacijama bio je Dallas). Lin je jednostavno bio rupa previše, posebice u kombinacijama s ionako ne baš sjajnim bočnim igračima među kojima je Harden svojim čestim ispadanjem i mlitavim rotacijama ušao u narodne predaje, a sve to rezultiralo je mizernim učinkom u osvojenim loptama (jedina playoff momčad uopće koja je imala slabiji učinak u tjeranju protivnika da bacaju lopte u bunar bili su Blazersi).

Uglavnom, u ovakvom kontekstu ostvarili su dobar rezultat, 54 pobjede bile su više nego pristojan napredak u odnosu na prošlu sezonu obzirom da je ekipa bila gotovo identična izuzev zamjene Pattersona i Asika u petorci sa sličnim profilom igrača u Jonesu i Howardu. Takav pomak u prvoj sezoni i usprkos slabašnoj klupi kvalitetan je rezultat koji je pao u sjenu porazom u prvoj rundi od Blazersa koji su bili potpuno nezgodan matchup za stil igre Rocketsa. Razotkrio je Portland tako sve slabosti njihove obrane, a usput i McHalea koji je tako i drugo doigravanje za redom pokazao fascinantan nedostatak kreativnosti za jednog nekada izuzetno kreativnog igrača - njegove prilagodbe, posebice defenzivne, redovito su stizale prekasno, ako bi uopće i stigle.

THIS IS NOW

Morey je i treće ljeto za redom pokušao dobiti jackpot i dovesti trećeg all-stara koji bi Rocketse lansirao za još jedan korak, ravno među rasne izazivače. Međutim, igrači na koje su ciljali, Carmelo i Bosh, na kraju su se ipak odlučili za lovu umjesto potencijalne borbe za naslov, što je Rocketse dovelo u poprilično nezgodnu situaciju zbog uloženih resura koje je Morey stavio na jedan broj kako bi oslobodio dovoljno prostora na capu da uopće može pomisliti na potpis takvih imena.

Prvo su podmitili Lakerse da im posude prostor kako bi se mogli riješiti Lina koji nije idealan igrač, ali im je praktički bio sve što su imali lani na klupi i puno više od instant strijelca, a onda su se dogovorili s Pelicansima da u njihov prostor ubace Asika (za razliku od Lakersa, za ovo zadovoljstvo Pelicansi su platili njima i to odricanjem od još jednog picka prve runde). Zatim su odbili opciju na još jednu godinu minimalca za Parsonsa pretvorivši ga u slobodnog igrača i dovevši se u situaciju da moraju matchirati eventualne nemoralne ponude, odigravši na kartu restrikcije - potpišu li Bosha, teoretski Chandleru mogu dati ugovor zadnjem i tako složiti ekipu pred kojom bi liga doslovno pala na dupe. Da su pak čekali sljedeće ljeto, bez obzira što bi i dalje imali prava dati veći i duži ugovor, Parsons bi bio slobodan potpisati gdje želi.

Dobro zamišljeno, međutim, problem s tržnicom je što se stvari jednostavno događaju prebrzo - dok su Morey i društvo čekali da se Bosh odluči, odnosno da Miami kontrira njihovoj max ponudi svojom, Dallas je već izveo manevar s ponudom Parsonsu koju je ovaj potpisao prvog službenog dana prijelaznog roka. U ovom konkretnom trenutku Houston je bio stjeran u kut od divizijskih rivala i da su se dogovori između Bosha i Heata razvukli, ovo prepucavanje između Cubana i Moreya danas bi imalo puno gorči okus. Međutim, ni Bosh ni Miami nisu odugovlačili, ubrzo su imali dogovoren posao tako da je Rocketsima ostalo više nego dovoljno da vrate Parsonsa, ali Morey je i tu još jednom pokazao da uvijek misli dva koraka unaprijed, pa makar to ponekad i bilo štetno za sadašnji trenutak.

Umjesto da vrati Parsonsa za 15 milja, kad već nije uhvatio Bosha, odlučio se za fleksibilniji cap i potpis Arize za skoro duplo manje po godini (inače, sjajan ugovor za Rocketse s padajućom ratom koja će u četvrtoj sezoni vjerojatno iznositi jednako kao i budući midlevel - ako Arizin agent nakon ovakvog ofrlje odrađenog posla nije završio u McDonaldsu kao voditelj smjene, onda kvragu i ta branša) vrativši tako dobar dio produkcije za puno manje glavobolje. Da bi došao do Arize u trade s Pelicansima je uključio i Wizardse, što je bilo bitno jer da su Arizu potpisali direktno u prostor ostali bi bez midlevela koji se na kraju ionako pokazao nebitnim jer su imali toliko prostora da su Papanikolaua mogli slobodno potpisati i u njega jednostavnim otpuštanjem Hopsona i Geea. Jasno, tako razmišlja jedan laik, ali Morey ne ostavlja nijedan kamen bez da ga preokrene 4-5 puta - dva spomenuta negarantirana ugovora trejdao je zatim u Sacramento u nadi da u Jasonu Terryu možda još ima malo vatre koju će povratak u Teksas razbuktati i tako im donijeti još jednu tricašku opciju na klupi.

Ostatak rostera pokrpao je minimalcima s ipak očitom namjerom da malo promijeni strukturu momčadi i možda pronađe par igrača koji mogu pomoći u daljnjem razvoju njihovog stila igre, ali prije svega Dwightu u sredini. Pa je tako odmah doveo zelenog blokera Capelu umjesto da ga ostavi još neko vrijeme preko bare, a ugovore su dobili i Joey Dorsey i Jeff Adrien, također kvalitetni šljakeri pod obručima. I dok je Capela još uvijek projekt, ova dvojica iskusnih veterana s hrpom mišića po sebi upravo su najbolji u onome što njima treba, rotiranju i pomaganju u obrani gdje sjajno koriste masu i pozicioniranje da zatvore put do reketa. Nisu idealni jer nemaju centimetre, uostalom to je i razlog zašto su više bili uokolo lige nego u ligi, ali obzirom na rupe koje su lani nastajale svaki put kad bi Dwight izašao par metara izvan reketa svakako su korak naprijed.

Sad, ne možeš im dati previše minuta jer su beskorisni u napadu, posebice Dorsey koji u karijeri slobodna gađa čak i gore od Dwighta, ali kao igrači zadatka svakako mogu pomoći da obrana bude bolja s Dwightom i, što je još važnije, bez njega. Za koševe bi se trebali ionako brinuti Jones i Motiejunas koji se nakon sjajne igre u ljetnoj ligi konačno čini spreman pomoći barem u napadačkom dijelu igre i na McHaleu će biti odgovornost da pronađe idealan omjer ofenzivnih i defanzivnih postava kako bi maksimizirao potencijale koje ima na raspolaganju. Jasno, iako bi trebali biti bolji u defanzivi, Rocketsi su još uvijek jednog rasnog stretch igrača udaljeni od savršenog modela kojem teže. Pokusi s Jonesom i Motiejunasom u tim rolama nisu baš bili uspješni, a ironija situacije je da obojica imaju meku ruku s vrha reketa, ali je zbog stila igre koji radije preferira tricu preko ruke nego otvorenu dugu dvicu uopće ne koriste.

I dok će pod košem biti bolji nego lani barem defanzivno, pravi upitnici se nalaze nad vanjskim igračima. Zamjena Parsons-Ariza ojačat će njihov zbog sistema ionako solidan perimetar i, najvažnije, dat će im čovjeka kojega mogu staviti na najboljeg protivničkog vanjskog igrača, po potrebi čak i playa (što je bitno zbog Beverleyeve sklonosti ozljedama). Međutim, Ariza nije kreator i slasher kao Parsons, a to znači da će napadanje obruča iz driblinga itekako patiti. Harden će ponijeti još veći teret, ali nema sumnje kako će ovom promjenom najviše profitirati Dwight koji bi sada trebao još češće dobivati loptu u post. I dok je ovaj dvojac dovoljno kvalitetan da pokrije taj kreativni manjak, a isto tako nema sumnje da će Ariza uživati u otvorenim tricama iz kornera (gledajte na to ovako - ako se gostio pored pick & rolla Walla i Gortata, ne bi trebao imati problema ni s onim možda najboljeg kreatora iz te akcije u ligi Hardena i finišera poput Howarda, jasno pod uvjetom da McHale nametne više 2 na 2 igre za obojicu od neizbježnih izolacija kojima njihov napad vrvi), puno veći problem se javlja na klupi.

Naime, gubitkom Lina ostali su i bez trećeg ključnog slashera koji im je doslovno omogućavao da 48 minuta igraju istim ritmom i stilom (koji je, istina, rezultirao s najvećim brojem izgubljenih u ligi, ali očito se ta zamjena poneke poklonjene lopte za efikasnije poene itekako isplatila). Sad, Harden može još više energije trošiti na organizaciju igre dok je na parketu, ali što će biti s onih desetak minuta dok se odmara? Ne uspiju li Caanan i Smith ponuditi kvalitetnu alternativu, Rocketsi će muku mučiti otvarati prostor iz driblinga. Mislim, Harden već igra 38 minuta iz večeri u večer dvije sezone za redom, koliko mu McHale još može natovariti posjeda i minuta na leđa i to u run and gun ritmu kojim igraju?

Nevjerojatno je da ovakva momčad kreće u sezonu bez legitimnog back-up playa, odnosno dokazanog combo-beka i s limitiranim starterom na playu kao Beverley koji je ionako više 3&D opcija - gotovo sve njegove trice su rezultat povratnih lopti, a iako ima dobar ulaz uglavnom ga koristi za zabijati (i to prije svega odličnim floaterom), a rijetko kada će proigrati suigrača. I dok Beverley još i može popraviti svoju slashersku rolu, teško da može biti na elitnim razinama Parsonsa ili Lina. Ako se nadaju da je Papanikolau taj koji će davati ritam klupi u zabludi su - možda NBA igra otvori prostor koji će Grka razigrati i učiniti aktivnijim, ali po svemu što do sada znamo o njemu radi se o još jednom igraču koji najviše voli spot-up rolu u kutu iz koje može finiširati. U ovoj fazi karijere takav je i Terry, kao i veteran Garcia koji se izborio za još jednu godinu na rosteru, a pogotovo je takav Trey Daniels. Svi oni su odlični za stil igre Houstona kao bočni igrači koji mogu zabiti povratnu tricu, ali što ako nema nikoga tko im je može namjestiti?

Ukratko, čini se kako su Rocketsi spremni za taj korak naprijed defanzivno i po tome definitivno treba suditi McHaleov trenerski doprinos - iako sistem ne vidi preveliki skok, ne uspije li s ovim osobljem imati minimalno top 10 obranu vrijeme je za rastanak. A nije da ga i u napadu ne čeka gomila posla ako želi ponoviti lanjski učinak. Sistem ovdje vidi popriličan pad, s četvrtog na deseto mjesto, što je više nego dovoljno da anulira sav eventualni napredak u obrani i da ih izbaci iz pozicije nositelja na Zapadu.

TOP 10 IOR

Harden 120, Howard 102, Ariza 70, Jones 55, Beverley 48, Adrien 39, Papanikolau 26, Dorsey 22, Daniels 20, Garcia 8.

PLUS

Iako mu se kocka ovoga ljeta nije isplatila, Morey je još jednom potvrdio da je klasa za sebe među GM-ovima u ligi. Iz ničega se pozicionirati u situaciju u kojoj imaš realne šanse dovesti Bosha stvarno je samo po sebi malo remek-djelo tako da nema sumnje kako će čovjek pravovremenim tradeovima popuniti ove očite rupe poput nedostatka još jednog dribble-drive igrača na bekovskim pozicijama i prave stretch četvorke pod košem. Ovaj put nije dobio glavnu nagradu, ali je situaciju učinio što je moguće ugodnijom za franšizu osiguravši barem maksimalnu financijsku fleksibilnost - dugoročno su u fantatičnoj situaciji jer uz dvojac na kojem mogu graditi i koji je sam po sebi mamac za igrače željne playoff košarke, već dogodine mogu loviti sljedeću max žrtvu kako bi se na glavu bacili po naslov. Naravno, kao što je ovo ljeto pokazalo, ponekad nije dovoljno biti najpametniji čovjek u sobi - ako Dwight i Harden ne pokažu zrelost kao lideri i ako McHale nastavi s krivim odlukama u krivim trenutcima, sav njegov trud bit će uzaludan.

MINUS

Rocketsi su od analitike napravili smisao igre, a to se zna pokazati i kontraproduktivnim. Ne mislim pri tome samo na loš matchup kao što su bili Blazersi, već na činjenice da gomilanje posjeda kako bi mogao šutirati gomile trica ima smisla na papiru, ali ne i na parketu ako nemaš idealne igrače. Sada su tu šutersku situaciju donekle popravili, ali kako misle dolaziti do onih prilika koje analitika cijeni više od trice, ulaza do obruča koji uz visoke postotaka za dvicu rezultiraju i gomilom slobodnih, od kada je košarke najefikasnijim šutevima u igri? Prošle sezone su imali uvjerljivo najviše ulaza u ligi i uvjerljivo najviše poena iz ulaza u ligi. Sad, to su brojke dobrim dijelom napumpane brzim ritmom kojim su igrali, ali i kada ih prilagodimo istim uvjetima i gledamo kroz postotke na 100 posjeda, neosporno je kako su bili elita s više od 33% poena po utakmici koje su dobivali na takav način - samo je Heat ubacio više s 35% od ukupnih pokušaja. Ujedno su i jedina ekipa koja je imala čak 3 igrača u top 30 i po ukupnim pokušajima i po broju ukupnih poena iz ulaza - većina momčadi se vrti oko jednog slash & kick kreatora koji je ujedno najčešće i prva opcija i alfa mužjak, a Rocketsi su jednostavno forsirali takav stil igre jer im je ostala gomila poena pošto su izbacili duge dvice iz plana. Dvojice od te trojice sada nema, a zamjene se ne naziru. I ono najbizarnije od svega - Harden je ubacio najviše zahvljajući nadljudskoj sposobnosti da iznuđuje dodatna bacanja, ali, što zbog ozljeda, što zbog ključne uloge s klupe koja se često provlačila i na minute sa starterima, Jeremy Lin je imao više pokušaja od njega. Reda radi, spomenimo kako su Ariza i Smith zajedno imali skoro duplo manji prosjek nego bilo koji od ove trojice. Sad, nešto ima i u sistemu, ali teško da on sam može nadoknaditi ovaku razliku u tom specifičnom talentu koja će se itekako osjetiti na napadačkom učinku.

Filed under: bball No Comments
23Oct/140

PISTONS

Posted by Gee_Spot

NAPAD: 107.7 (15.)

OBRANA: 106.5 (16.)

KOŠ-RAZLIKA: +1.2

RASPORED: 24.

SCORE: 44-38

THAT WAS THEN

Nakon nekoliko katastrofalnih sezona tijekom kojih su mijenjali trenere kao čarape, a usput i vlasnika, činilo se kako je rebuilding konačno završen - s Monroem i Drummondom imali su temelje, sada je došlo vrijeme da ih se nadogradi. Nažalost, prvi problem u ovoj jednadžbi bio je što su i taj posao namijenili dosadašnjem arhitektu, ujedno i čovjeku itekako zaslužnom za sve nevolje koje su ih pratile od raspada šampionske generacije.

Joe Dumars je tako opet pokazao svoj nepogrešivi instinkt kada je za trenera koji bi iz Monroea i Drummonda trebao istesati lidere nove generacije doveo simaptičnog mlakonju Mauricea Cheeksa. Time se samo nadovezao na slične majstorije poput davanja momčadi u ruke Saundersu nakon što je Brown digao sidro. Ili proglavašanja Micheala Currya novim Chuckom Dalyem da bi ga se riješio nakon godinu dana, pa da bi onda nešto slično ponovio i s Johnom Kuesterom i s Lawrenceom Frankom.

Sve ove trenerske glave koje su se kotrljale dobrim dijelom su pale i zbog katastrofalnih rostera koje im je nedodirljivi Dumars davao u naslijeđe, a nešto slično čekalo je i Cheeksa. Taman što su došli do malo zraka na salary capu ranijim tradeovima Gordona i Princea, Dumars ga je potrošio u jedan dan na Josha Smitha iako je već na rosteru imao dvojac visokih oko kojih je navodno trebao graditi budućnost. Njegovo objašnjenje za potez bilo je klasika, u stilu kako je bilo bitno pokupiti najbolji talent na raspolaganju, a onda će se kasnije brinuti o njegovom uklapanju.

Što bi sve bilo divno i krasno da, a) Smith posjeduje takav talent koji transcendentira kontekst i čini sve oko sebe boljima umjesto što je limitirani igrač koji zahtijeva specifični stil igre, b) da ga nisu masno platili kao da je ovo prvo. Ovdje su se odmah uhvatili u zamku koja im je vrlo brzo sezonu pretvorila u još jednu katastrofu ala Pistonsi. Umjesto da jednog od klinaca stave na klupu i rotiraju svoja tri visoka te tako dobiju jednu od boljih unutarnjih linija na Istoku, uporno su pokušavali s postavama u kojima je Smith glumio trojku, čime su torpedirali i napad i obranu.

S tri igrača bez vanjskog šuta u postavi jednostavno nisu mogli napraviti nikakav prostor makar i za osnovnu 1 na 1 ili 2 na 2 igru, zbog čega su se pretvorili u najgoru šutersku momčad Istoka (na Zapadu je ta čast pripala Kingsima). Igrati u današnjoj NBA bez šuta isto je kao i trčati maraton na rukama, a stvar postaje još mučnija kada uzmemo u obzir da su sami krivi za većinu svojih nevolja. Istina, na njihovom rosteru nije bilo vrhunskih swingmana i šutera, ali i slijepcu je bilo jasno da klasične postave s dva visoka, dva bočna i playom funkcioniraju solidno - od samo 8 petorki koje su ostvarile pozitivan score, 7 ih je (i to 7 najboljih) uključivalo Singlera ili Caldwell-Popea na trojci, a ova jedina pozitivna sa Smithom na boku odigrala je tek 52 minute i bila je toliko opskurna da su na bokovima bili Billups i Bynum, dakle relevantna je otprilike kao i post-Zeppelin projekti Pagea i Planta.

Nažalost, Cheeks nije bio slijepac već kukavica koja je radije pokušavala ugurati kockasti predmet u okruglu rupu, kao i Dumars koji mu je dao otkaz usred sezone iako ga je upravo on uvalio u ovo sranje (najluđe od svega ni novi trener nije razbijao ustaljene i neuspješne postave, taj izvjesni Loyer stvarno i nije služio za ništa nego da glumi odvjetnika na klupi u pokušajima da opravda očajne igre svoje momčadi) pa je tako trojac Smith-Monroe-Drummond proveo uvjerljivo najviše zajedničkih minuta na parketu od svih frontcourt kombinacija, ostvarivši nevjerojatnih -7.1 na 100 posjeda što je malo bolje od sezonskih rezultata Bucksa i Sixersa.

Da stvar bude gora, drugi veliki Dumarsov potez ljeta bio je zamjena trećeg mladog talenta pokupljenog na draftu zadnjih godina, Knighta, za zujalicu Brandona Jenningsa (pokazat će se kasnije da su se pri tome odrekli i odličnog šutera Middletona koji bi im sjajno legao tijekom sezone kao zamjena za Singlera na trojci, jasno kad bi iz nekog razloga koristili takve učinkovite postave). Iako je Jennings definitivno playmaker koji zna kontrolirati loptu, ali i ritam solidnim talentom za tranziciju, pick igru i povratne nakon ulaza, u ovom kontekstu na vidjelo su izašle sve najgore strane njegove igre. Kao očajan šuter ni malo nije pomogao da se Pistonsi po tom pitanju izvuku iz blata, a morao je šutirati više nego treba jer s tri drveta pored sebe jednostavno nije bilo izbora što je samo naglasilo njegovu očajnu selekciju šuta. Također, ako bi i ušao u sredinu i bacao povratnu, a samo je to mogao raditi zbog nesposobnosti da realizira ulaz, velike su šanse bile da lopta završi u rukama Josha Smitha što je ravno bačenom posjedu (majstor je ispucao 265 trica usprkos postotku od 26% šuta).

S dva ovakva ne-efikasna potrošača (ha, a trećeg u Stuckeyu koji je odigrao gomilu minuta nisam ni spomenuo do sada - combo-bek i prvo ime s klupe trice je gađao sa Smithovskih 27%), Pistonsi nisu imali šanse imati ozbiljan napad usprkos dva mlada bisera u sredini koji su uglavnom nosili sve pred sobom u reketu. Ali, hej, pa s ovakvim fizikalijama na rosteru trebali su imati barem dobru obranu? Mo'š mislit - iako je Smith godinama vrijedio za jednog od boljih defanzivnih atleta u ligi, posebice kada je riječ o rotiranju i pomaganju u reketu, Pistonsi su gurnuvši ga na perimetar uspijeli uništiti čak i taj aspekt njegove igre. Iako je i ranije Josh znao u kraćim epizodama čuvati najbolje protivničke swingmane, nikada to nije radio cijelu sezonu, a sada je postalo jasno i zašto.

Kad dodaš na to da sitni Jennings nije ni stvoren da igra obranu u NBA, da na rosteru nije bilo poštenog bočnog stopera i da su Monroe i Drummond ostavljani na milost i nemilost slasherima sa svih strana, jasno je da i ovo nije moglo nego završiti katastrofalno. Uz pomoć boljih postava i prije svega smislenijeg sistema, nešto se možda i dalo izvući, ali Monroe jednostavno nema noge, a Drummond iskustvo pa da sami maskiraju sve rupe. I dok se čak i nakon svega rečenog može donekle tolerirati loše partije napada kojeg je s dna diglo jedino fantastično skakanje u napadu Drummonda (čak je i Monroe u ovom segmentu bio vrlo dobar), za obranu jednostavno nema opravdanja - imati ovako mobilnog, moćnog i eksplozivnog centra te jednog dokazanog defanzivca poput Smitha i držati ih kao par pod košem samo 513 minuta u cijeloj vražoj sezoni stvarno je podatak za psihijatriju.

THIS IS NOW

Nakon katastrofe o kojoj smo upravo pričali konačno se aktivirao i vlasnik Gores. Iako je čovjek kupio Pistonse prvenstveno kao još jedno ulaganja u doba kada su cijene bile smiješno niske naspram današnjih, nakon nekoliko sezone promatranja Dumarsovog rada i njemu je postalo jasno da je došlo vrijeme za promjene. Joe je tako konačno dobio gospodski otkaz (kao, bit će neki savjetnik, iako nitko ne zna koga će savjetovati), a Gores je franšizu u ruke gurnuo Stanu Van Gundyu, jednoj od najinteligentnijih persona lige i čovjeku koji je dobrim dijelom zaslužan za košarku kakvu danas znamo (pojam stretch četvorke je učinio standardom, a mentorstva nad gomilom fenomenalnih košarkaških umova da ne spominjemo).

Iako su ove situacije u kojima jedan čovjek ima vlast nad cijelim procesom često upitne, odnosno bit će takvima dok se SVG ne dokaže kao glavni operativac (za GM-a je doveo prijatelja Bowera koji se baš nije proslavio radom u Hornetsima), u njegovo trenersko umijeće ne treba sumnjati. Praktički, Pistonsi su do sada bili lego kockice u rukama djeteta od 10 mjeseci koje s njima ne zna ništa nego ih bacati uokolo i eventualno progutati, a zamijenivši Cheeksa i Dumarsa sa Stanom završili su u rukama master buildera starog barem sedam i pol godina koji ih je u stanju sastaviti za pola sata uz minimalnu pomoć uputa.

Ključno će naravno biti podijeliti uloge i minute jer ova momčad nije bez talenta. Čak i da Josh Smith više nikada ne bude ono što je bio u Atlanti, čovjek ima dovoljno kvaliteta da bude produktivan košarkaš, a ne ubojica vlastite momčadi. Samo ga treba staviti u pravu rolu, a SVG će to sigurno napraviti, što je već vidljivo i po utakmicama predsezone.

Uostalom, vidljivo je to i po tankoj rotaciji pod košem - kad bi Smith nekim čudom opet najveći dio minuta igrao na perimetru, prva i jedina zamjena za Monroea i Drummonda bio bi Jarebko, a kako se s takvim planom ne ide u sezonu dugu 82 utakmice, očekujte Josha uglavnom na četvorci gdje mu je i mjesto. Van Gundy još uvijek koketira s idejom da starta sa svom trojicom i onda im podijeli minute, što je opet izvedivo ako će biti u normalnijim rolama (tipa, Smith će igrati na laktu umjesto da čeka na perimetru i to uglavnom s loptom kako bi dva beka služila kao spot up opcije koje odvlače pozornost obrane), ali kako ovakvoj postavi jednostavno nije suđeno da bude pretjerano napadački učinkovita, ne treba očekivati da se približe lanjskim minutama.

S rotacijom tri ovako kvalitetna visoka igrača, a posebice ako će tijekom 48 minuta stalno na parketu biti jedan od dvojca Smith-Drummond, Pistonsi bi trebali kontrolirati reket, a za ostalo bi se trebao pobrinuti Van Gundyev sistem. Čovjek koji u životu nije imao gubitničku sezonu također je samo jednom imao obranu izvan top 10, a i ta je bila iznad prosjeka (u zadnjoj sezoni u Orladnu završili su kao 12.). Ključ svega je oduzeti protivnicima lagane poene na obruču u čemu je baš svaka njegova momčadi bila najbolja u ligi. Jasno, kada imate Shaqa i Dwighta, onda je to lako? Pa, da, ali pokušajte to s Brianom Grantom kao startnim centrom - Stanu je i tako uspjelo.

Poanta je dakle u planu igre, a da SVG nije blesav jasno pokazuje i to da nigdje nije žurio s pronalaskom novog kluba dok se nije pojavila prilika zaigrati sa sljedećim velikim centrom koji mu omogućava da primjeni svoju filozofiju na parketu. Naravno, uz zaključan reket Van Gundyeve momčadi su bile fokusirane i na oduzimanje trice, dakle možemo reći kako je i tu bio ispred vremena - osim što je uveo tricu u javni prostor kao legitimno napadačko oružje, Stan je uvijek protivnike tjerao na što više dugih dvica, a ovi analitički principi koje je on prvi počeo provoditi kao ozbiljnu filozofiju i osnovnu postavku igre, a ne tek zgodni trik koji je dio većeg plana, danas su praktički temelj lige, odnosno barem onog njenog naprednog dijela.

Ova projekcija po kojoj će Pistonsi biti savršeno prosječna momčad i koja je bazirana isključivo na obrambenim učincima igrača, dakle ne vodi računa o utjecaju trenera, možda se čak i pokaže skromnom. Iako nemaju fizikalce na vanjskim pozicijama i iako jedino KCP izgleda kao netko koga u dogledno vrijeme možemo smatrati stoperom, svi su dovoljno iskusni i disciplinirani da mogu odraditi zaduženja tipa striktno pokrivati svog čovjeka na perimetru i usmjeravati ga prema osnovnoj liniji. Ukratko, još jednom imati onako lošu obranu kao lani bi bilo ogromno iznenađenje.

U napadu pak neće biti tako lako posložiti stvari. S tri visoka sposobna napasti obruč punom snagom (od čega dvojica to mogu s loptom što nije mala stvar, a treći ionako može preskočiti sve ispred sebe pa mu dribling i ne treba) ključno će biti razvući obrane i kažnjavati udvajanja, a tome je upravo bio podređen i sav trošak na tržnici. Van Gundyev plan tu je također jasan i ne daje mjesta sumnji kako su postave sa Smithom na trojci uglavnom stvar prošlosti - potpisi Meeksa, Butlera i Martina isključivo služe kako bi se podebljao broj igrača sposobnih ubaciti tricu. Uz Jenningsa i svježe potpisanog Augustina koji bi bili zaduženi za pick & roll i povremeni šut, Meeks i Caldwell-Pope bi dijelili minutažu na dvojci u pokušajima da kopiraju kretanje bez lopte i otvaranje iz blokova jednog Redicka, dok bi Butler i Singler u sličnoj podjeli minuta (uz pomoć Martina, a možda čak i Datomea) radili ono što rade najbolje, a to je stajali u kutu i čekali u spot-up roli na povratnu loptu (obojica su elita iz kornera).

Ovaj plan je već u startu malo klimav zbog ozljede Meeksa koja ga izbacuje iz momčadi minimalno do sijećnja - iako se radi o limitiranom specijalcu kojega bi po defaultu trebalo biti moguće relativno lagano zamijeniti, u kontekstu ovih Pistonsa njegova rola trebala je biti ključna. Mislim, Van Gundy mu nije slučajno dao 18 milja garantirano - njegovih 38% za tricu u karijeri (lani 40%) automatski postaju najbolji šuterski postotci na rosteru koji je, a to smo već spomenuli, lani bio kriminalan u tom segmentu igre. Pa iako je Meeks doslovno sposoban samo za jednu stvar, ključno je što je baš to ono što nedostaje Detroitu. To je ljepota košarke - Smith je možda tri puta bolji košarkaš od Meeksa, ali on je za ovu momčad na pogrešnoj poziciji septička jama, a Meeks u pravoj roli dašak svježine s obližnje livade.

Njegov izostanak morat će se pokriti slabijim opcijama, pa tako i povećanom mogućnošću da gledamo Smitha malo više na perimetru. Naravno, najveći dio Meeksovog posla pokušat će pokriti KCP, što dovodi do novog problema - ovako mlad igrač, a uz to i lani ne baš uspješan šuter, nikada nije idealno rješenje za dobiti konstantnu produkciju, a pogotovo jer je i sam propustio dobar dio trening kampa zbog ozljede. Tu je i situacija s Monroeom - usprkos svim dolarima koje je podijelio, Stan nije našao zajednički jezik s igračem kojem je upravo isticao rookie ugovor i koji se radije odlučio pokušati iduće ljeto u puno jednostavnijoj situaciji zaraditi max lovu. Što je naravno potaklo glasine o želji za odlaskom i neslaganju sa Smithom (koje će biti prisutne dok god se ne riješi ova gužva - imati tri igrača koji zaslužuju veliku lovu i velike minute za dvije uloge nikada nije bilo pametno rješenje, pogotovo ako ne ostalim pozicijama nemaš ništa posebno).

Svaki ovakav detalj otežat će život Van Gundyu, ali ključ opet leži u posloženim kockicama - prošle sezone su u klasičnim postavama zabijali sasvim dovoljno, dakle nema razloga da tako ne bude i sada. A bude li napad blizu prosječnoga, obrambeni pomaci bit će dovoljni da ih poguraju prema borbi za playoffu.

TOP 10 IOR

Drummond 90, Monroe 67, Smith 54, Jennings 43, Augustin 41, Meeks 41, Singler 23, Butler 20, Caldwell-Pope 20, Jarebko 13.

PLUS

Visina, mišići, skakačka kvaliteta, ali i atleticizam - sastojci su ovo od kojih će Van Gundy sigurno znati ispraviti većinu lanjskih felera. Momčad koja je skupila najviše skokova u napadu u ligi bila je ispodprosječna kada je u pitanju kupljenje odbijanaca pod svojim košem? Zaboravite na to ove sezone - Detroit će sakupiti sve što jedna organizirana momčad mora, pa i više. Detroit kao momčad koja je dopustila drugi najveći broj polaganja na obruču i ujedno gomilu zakucavanja? Zaboravite i na to, pa makar Drummond morao svaku drugu utakmicu biti limitirana na 25 minuta zbog problema s osobnima. Snaga ove momčadi leži u njenim visokima, sada je konačno vrijeme da to i dokažu, što će sigurno biti lakše ako ti nekada granični all-star krilni centar bude na raspolaganju pod košem umjesto da ga uzalud trošiš izvan pozicije.

MINUS

Najveći upitnik ovdje je kemija, točnije mogu li se individualni ciljevi glavnih igrača spojiti s momčadskima. Nije stvar samo u tome da Van Gundy pogodi s rotacijama i rolama, iako je to definitivno ključno, već će trebati nekako izvući maksimum iz svih prisutnih, a posebice najzvučnijih imena. Što ako Smith ne bude pretjerano spreman na suradnju i ako mu se jednostavno sviđa ne raditi ništa i napucavati se dok lova sjeda na račun? Kako će Monroe reagirati na eventualnu ulogu s klupe i uopće hoće li njegov upitni status u klubu biti prevelika prepreka da se između njega i trenera, koji je ujedno i čovjek koji je odlučivao o njegovom ugovoru, razvije povjerenje? Može li Jennings više asistirati i manje šutirati ili će nastaviti po svome? Može li Drummond popraviti slobodna, smanjiti osobne i trpiti porođajne muke kojih će svakako biti dok se navikava na novu ulogu u novom sistemu? Previše je tu narativa koji mogu poći krivo, a onaj možda najopasniji je dubina pod košem - Monroe i Drummond djeluju puni snage, kao dvojac bez problema može izgurati kompletnu sezonu (Monroe je posebno žilav, u četiri godine propustio je samo tri utakmice), ali neka netko od visoke trojke izostane na par tjedana i tko će uskočiti u sredinu pomoći? Jerebko je tricaš kojem će Van Gundy sigurno naći minute jer je upravo profil igrača potreban za idealnu Van Gundy momčad, ali nije defanzivac, a Gray bi mogao biti otpušten pokažu li se problemi sa srcem kompliciranima. U biti, dovoljno je reći sljedeće - oni su doveli Joela Anthonya iz Bostona s namjerom da igrača koji im je višak (Bynum) pretvore u tijelo koje će im možda trebati. A računati na Anthonya pa makar u minimalnoj roli nikada nije dobar znak.

Filed under: bball No Comments
22Oct/146

WESTERN CIVILIZATIONS PODCAST

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo na Zapadu gdje Lakersi nude najbolju sapunicu još od "Marisol" ili "Labirinta strasti", ovisi koji kanon preferirate, a tu je i 8 veličanstvenih koji jedva čekaju da si međusobno podmeću noge i uzorke urina. Tko će završiti s blagom, a tko s frizurom kao Yul Brynner? Zašto NBA ne ukine konferencije pa da vidimo koliko su stvarno dobri Kingsi i Pelicansi?

Verziju za download pronađite klikom ovdje.

Filed under: bball 6 Comments
22Oct/142

EASTERN CULTURES PODCAST

Posted by Gee_Spot

Sickre i Gee u još jednom pretresanju, prognoziranju i projiciranju stanja na Istoku. Zašto toliko ljudi podcjenjuje Pistonse, koliko su stvarno dobri Bullsi i koliko stvarno loši mogu biti Knicksi? Bez cenzure naravno. I nažalost.

Verzija za download nalazi se tu.

Filed under: bball 2 Comments
21Oct/144

BLAZERS

Posted by Gee_Spot

NAPAD: 110.1 (8.)

OBRANA: 107.6 (22.)

KOŠ-RAZLIKA: +2.5

RASPORED: 10.

SCORE: 48-34

THAT WAS THEN

Nakon što su se prethodne godine drugi put za redom raspali nakon all-stara, što zbog ozljeda Aldridgea, Matthewsa i Batuma, što zbog katastrofalne klupe, Blazersi su lanjsku sezonu dočekali s ogromnim upitnikom iznad glave. Iako su imali novog GM-a i novog trenera ponovio se sličan scenarij onome pod McMillanom, tako da je nakon dvije gubitničke sezone Aldridge već na glas govorio o potencijalnoj promjeni sredine. Da bi zadržali najboljeg igrača i solidnu jezgru, GM Olshey je trebao konačno pojačati rotaciju, a Stotts napraviti značajnije iskorake u stilu igre u odnosu na McMillana.

Što se novosti u igračkom kadru tiče, ključni potez bio je dovođenje Robina Lopeza kako bi se Aldridgea maklo iz situacije da igra peticu što je bio slučaj većim dijelom zadnje dvije godine od kada se Camby raspao (sjetimo se samo one grozote s Hicksonom kao starterom). Oslobođen od tereta prljavih poslova, Aldridge se mogao posvetiti onome što najbolje radi, igranju licem košu i zabijanju gomile dugih dvica, ali i skupljanju laganih skokova dok se Lopez zabavlja hrvanjem u sredini. Nakon toga su doveli Wrighta i Moa Williamsa koji su uz draftanog McColluma trebali dati iskru u napadu. Međutim, tu su prošli puno lošije nego s Lopezom - McCollum je obnovio ozljedu stopala zbog koje je praktički propustio zadnju sezonu u NCAA i nije imao prilike uhvatiti ritam ni pronaći rolu u momčadi, Williams je u svom stilu puno šutirao i puno promašivao, a Wright je uz ne baš blistave šuterske postotke imao gomilu problema snaći se u obrani i uopće igri kakvu je zamislio Stotts.

Uglavnom, klupa usprkos svim pokušajima nije napravila značajniji iskorak, ali već Lopez je bio dovoljan da stvari sjednu na mjestu, a za ostalo se pobrinuo fantastičan podataka da je 4 od 5 startera odigralo sezonu u komadu od početka do kraja, a jedini ozbiljniji problem bila je ozljeda Aldridgea koji je propustio 13 utakmica (tijekom kojih su se držali na solidnih 7-6). S ovoliko minuta koje su odnijeli starteri, lako je bilo maskirati probleme s tankom rotacijom i to je bio ogroman plus za Stottsa koji je tako puno lakše mogao sprovesti u djelo svoje zamisli i izvući iz Blazersa drugi najbolji napad u ligi poslije Clippersa.

S četiri vrhunska šutera koji su redom zabijali postotke karijere lako je bio otvarati prostor u sredini, što su Blazersi koristili da kretanjem lopte i igrača nalaze najbolje moguće situacije za šut. Batum u slash & kick igri, Aldridge na laktu i Lillard u konstatnom napadanju obrana, spreman uzeti šut u svakom trenutku, kreirali su gomile prilika, a gomilu su ih i realizirali. U biti, Blazersi su bili toliko dobri šuterski sa svih pozicija na parketu da se nije ni osjetilo kako su ispodprosječna ekipa u realizaciji na obruču - osim Lopezovih zicera, nitko drugi nije bio ni pretjerano aktivan u napadanju sredine, a ni pretjerano uspješan (LMA je imao trenutaka, ali od vanjskih igrača ni jedan nije dobar finišer nakon ulaza, a posebice su slabašni Lillardovi postotci). Uglavnom, to je samo naglasilo kako je ova momčad idealan primjer one vječne "tko živi od šuta, umire od šuta".

Iako nisu imali ni izbliza vrhunsku obranu, Stotts je iz njih zamalo izvukao prosječan rezultat baziravši se na dvije stvari, čuvanju perimetra i obruča. Svjestan da Lopez i Aldridge baš nisu oličenje eksplozivnosti, jednostavno ih je parkirao na blokove gdje su mogli smetati visinom i masom. Sad, iako su time donekle držali poene u reketu pod kontrolom, imali su ogromnih problema s pick & rollom. Protivnici su ih uništavali s poludistance jer visoki nikada nisu napuštali reket radi pokrivanja duge dvice što je donekle legitimna taktika, ali činjenica da su im protivnički dribleri jednako lako dolazili do obruča već je bila problem - kombinacija Lillardove nesposobnosti da prati svog igrača i sporost u reakcijama dvojca pod košem visila im je nad glavom cijelu godinu, sve dok Spursi u playoff nisu dokazali koliko je nedorasla njihova defanziva.

Ono pak gdje su bili odlični bilo je oduzimanje trice - nijedna momčad nije dozvolila manje šuteva za tri, a jednako su dobro čuvali i perimetar i kornere. Stotts je očito stavio sve karte na ovu opciju, ali ako nemaš igrače za braniti obični pick & roll, uzalud ti svo okretanje postotaka u svoju korist. Ipak, kombinacija šuterske kvalitete, maratonske izdržljivosti startera i jedva prosječna, ali zato sustavna obrana, bili su dovoljni za isplivati čak i na ovako konkurentnom Zapadu. Nabrijani nakon dvije godine izbivanja iz doigravanja, Blazersi predvođeni Aldridgeom uživali su zabijati Rocketsima, ali ne treba smetnuti s uma da se radilo o idealnom matchupu za njih - Houston je slično Blazersima obranu izgradio na analitičkom principu u kojem je poanta protivnika natjerati na što više šuteva s poludistance, a tu su Blazersi kao što smo spomenuli bili sjajni. Houston pak nije imao sličan odgovor jer je cijala poanta njihovog napada izbjegavati takve šuteve, tako da za razliku od Portlanda nisu znali što sa svim tim prostorom u sredini dok su im istovremeno protivnici oduzeli dobar dio učinka s trice i ulaza.

Idući matchup nije bio tako povoljan zbog već spomenutog sudara s briljantim pick & rollom Spursa, ali, iako se pokazalo da je ova momčad još uvijek daleko od ozbiljne borbe za naslov, kvalitetne igre i prije svega rezultat navukli su osmjeh na lice svima u organizaciji pa tako ni LMA više ne razmišlja o odlasku već o max ugovoru koji mu se smiješi.

THIS IS NOW

Za ostati na lani udarenim temeljima bilo je potrebno još jednom pojačati klupu, ali limitirani salary capom Blazersi nisu imali previše mogućnosti. Onu osnovnu, midlevel, odmah su spucali na Kamana dodavši tako u rotaciju još jednog teretnog visokog koji ništa ne donosi obrambeno. S druge strane, Kaman može zabiti (jasno, kad je u stanju istrčati na parket) i može još dodatno osigurati Aldridgea od raubanja pod košem, a to im je očito jedino važno. Thomas Robinson je pokazao znakove napretka u obrani, ima energiju koja se itekako dobro da iskoristiti u branjenju 2 na 2 igre, ali pitanje je koliko će ga Stotts koristiti ako dodatno smanji Aldridgeu minute na petici.

Nakon Kamana za bi-annual iznimku su potpisali još jednog bivšeg člana Lakersa, Blakea, koji je u ovoj fazi karijere vjerojatno jednako nebitan kao Williams, ali barem nije sklon uzimati gomilu šuteva preko ruke. Trošenje limitiranih resursa na dva ovakva veterana koji teško mogu biti od velike koristi ne čini se kao sjajan izbor, ali, čak i da ne dobiju ništa od Kamana i Blakea, klupa bi im ove sezone trebala biti bolja čisto zbog razvoja mladih igrača. Uz već spomenutog Robinsona za očekivati je da su i Barton i McCollum spremniji pomoći, a ne treba isključiti ni kako će Wright nakon faze privikavanja na sistem imati bolju sezonu. Naravno, daleko je ovo od klupe sposobne izdržati ozbiljnije potrese u startnoj petorci, ali u kraćim periodima i u dobro balansiranim postavama neće biti potpuno besmisleni.

Blazersi su inače tijekom tržnice bili minimalno aktivni, očito pomireni s time da jašu trenutnu jezgru do kraja. A taj kraj je možda vrlo blizu - nije samo Aldridge na redu za novi ugovor iduće ljeto, već i Lopez i Matthews. Ako ponove još jednom lanjsku sezonu nema sumnje kako će Blazersi pokušati zadržati momčad na okupu, ali ako stvari krenu loše uzrokovane ozljedama ili tek šuterskim regresom koji je vječna opasnost nad ovim momčadima kojima je šut iz vana glavno oružje, ne bi nas trebalo iznenaditi ni ako usred sezone odluče trejdati npr. Matthewsa. Uostalom, porast capa da kojega će doći idućih sezona ne pomaže samo Portladnu da zadrži jezgru već i protivnicima da im odvuku igrače nemoralnim ponudama. Vjerovati u plan kako će i iduće sezone imati istu petorku na okupu u kontekstu NBA jednostavno nije realno. Isto tako, mogu sanjati da će Matthewsa i Lopeza zamijeniti nekim puno profiliranijim igračem - nadati se nikada ne dosadi.

Olsheyu pak treba čestitati na solidnom poslu - možda nije idealan kada treba pronaći jeftini talent (osim izborom Lillarda nije se baš proslavio transakcijama), ali barem nikoga nije preplatio. Ugovor Kamanu je na samo jednu godinu, Wright je također dobio minimum obzirom na pedigre, tako da u budućnosti Blazersi mogu računati s maksimalnom financijskom fleksibilnošću koja će im olakšati rebuilding, s ili bez Aldridgea (ovaj je izjavio da želi ostati u klubu, ali to je došlo niti godinu nakon što je tražio trade tako da momka ne treba shvaćati ozbiljno, kao što mu ne treba zamjeriti što mijenja mišljenje ovisno o situaciji - to je jedino razumno). Jedini problem? U situaciji kada više od pola lige iz sezone u sezonu može računati na prostor na capu, sam taj prostor prestaje biti dragocjen.

Uglavnom, izbjegnu li veće probleme s ozljedama, Blazersi bi trebali nastaviti gdje su lani stali. Sistem predviđa mali napadački regres, ali još uvijek dovoljan za biti vrhunska ofenzivna momčad. U principu, natavi li Lillard napredovati ovim tempom (njegov rast u drugoj sezoni možda je individualno i najznačajniji pomak koji se dogodio i bez kojega Blazersi ne bi mogli biti ovako učinkoviti prema naprijed) i napravi li Batum još mali korak naprijed, a i jedno i drugo je realno, teško da će ih malo slabiji Aldridge ili Matthews previše vratiti nazad. Veći je problem što se ne nazire nikakav napredak po pitanju defanzive, dapače - isto kao što je teško iz godine u godinu biti najbolja šuterska momčad u ligi, ništa lakše nije ni dvije godine za redom primati najmanje trica u ligi. Mali negativni pomaci u ovim segmentima igre bit će dovoljni da Blazersima uskrate nekoliko pobjeda čak i u situaciji da zdravstveno stanje bude slično lanjskome.

TOP 10 IOR

Aldridge 98, Lillard 76, Batum 75, Matthews 67, Lopez 58, Wright 27, Robinson 12, Kaman 10, Barton 10, Blake 9.

PLUS

Terry Stotts ne djeluje kao košarkaški genije koji može lošu situaciju pretvoriti u dobru, prije kao netko tko je ovisan o kontekstu. U epizodama u Atlanti i Milwaukeeu bio je totalno izgubljen i vjerojatno je malo tko vjerovao da će dobiti još jednu šansu (ja sam još uvijek skeptičan), ali Olshey, koji inače baš i nema tvrdo košarkaško zaleđe i koji je i sam prigrlio analitiku još u Clippersima, vidio je u njemu dugoročno rješenje. I stvarno mu se nema što prigovoriti jer Blazersi imaju na sebi otisak svog trenera od početka do kraja (neki bi rekli možda i preveliki). Njihov napad ove sezone možda neće ponoviti sulude šuterske postotke kao prošle sezone kada su bili top 5 po ubačenim tricama, ali za neki veći pad ne treba se bojati jer su uz to, pazite sad ovo, Blazersi bili prvi po postotku slobodnih, top 3 po skokovima u napadu i top 3 po izgubljenim loptama. Šutirali su i pogađali gomilu trica, na liniju nisu dolazili previše, ali kad bi na njoj završili nisi mogli promašiti, uzimali su gomilu dodatnih pokušaja jer je Stotts suprotno nekim konzervativnijim pravilima radije išao po dodatne pokušaje nego što je slao visoke nazad u obranu tranzicije i uz sve to nisu gubili lopte igrajući relativno sporo i oprezno za takav atomski napad. Tu velike zasluge pripadaju i Lillardu koji je bio fenomenalan u realizaciji nakon picka, bilo da se odmah dizao na tricu ili da je ulazio unutar perimetra i zabijao duge dvice.

I da, tu smo došli do detalja koji Blazersima garantira odličan napad i dogodine bez obzira na moguće fluktuacije koje se uvijek vežu uz postotke trice i slobodnih - LMA i ekipa fenomenalni su s dugih dvica. Da, šut koji većina lige ili barem onaj njen napredniji dio izbjegava i koji bi po defaultu trebao biti izbrisan iz bilježnice jednog ovakvog analitičkog štrebera kakav je Stotts, u srži je igre ove momčadi. Stotts je trenirajući Dirka u Dallasu na putu do naslova shvatio kako je moguće složiti odličan napad oko visokog potrošača koji šutira s vrha reketa - nešto što je u prosječnim rukama loš posjed, u rukama takvog igrača je vrhunska opcija, posebice u situacijama kada se ne nazire bolji šut (poanta je da tih Aldridgeovih 44% za dugu dvicu budu nadograđeni efikasnijim šutevima koje upravo on otvara). I nije samo LMA bio bitan u ovome stilu igre - uz spomenutog Lillarda koji je također gađao odličnih 45% iz ovih situacija tu je i Lopez koji isto ima meku ruku, a nišane su naštimanima držali i Batum i Matthews. Ukratko, kada imaš 5 igrača koji mogu zabiti gotovo do perimetra i uz to su svi nesebični i uglavnom spremni dodati, a i što je najvažnije dovoljno talentirani za role startera u NBA, onda možeš od njih slagati sistem kakav hoćeš.

MINUS

Stotts još u životu nije organizirao obranu bolju od prosjeka i nakon što mu to nije pošlo ni u situaciji u kakvoj su lani bili Blazersi, otvaraju se ozbiljna pitanja. Kako su jedan Phoenix, Atlanta (i to veći dio sezone bez Horforda) ili Houston mogli biti toliko uspješniji od njih defanzivno? Lillard je rupetina, tu priča počinje, ali Matthews i Batum su solidni, a LMA i Lopez ogromni. Tu će definitivno morati raditi neke preinake, do toga kako brane pick igru i tranziciju, do uopće načina kako reagiraju na postavljene napade - malo više rotiranja i izlazaka neće škoditi. Kao ni malo više rizika - Blazersi su bili uvjerljivo zadnji po broju ukradenih lopti u ligi. Lillard nije vrhunski atleta koji će uništiti protivnički napad presingom, ali ovdje nije stvar u manjku fizikalija već čisto u izbjegavanju ikakvog kockanja - prvo i zadnje pravilo bilo je braniti tricu i uvijek ostati ispred igrača na perimetru jer lopta je valjda puno opasnija kada se diže iznad glave nego dok lupa po parketu.

Filed under: bball 4 Comments