NEW YORK KNICKS

Što se čovjek ovih dana može drugo pitati nego da li je Isaiah Thomas Gothamova verzija Zdravka Mamića? Naše društvo i stanje u njemu su nam itekako poznati pa Mamića ne treba pretjerano objašnjavati, ali vidjeti jednog lika poput Thomasa na čelu kluba poput Knicksa na prvi pogled malo zbuni. Ali samo na prvi pogled.

Kad malo zagrebeš ispod površine shvatiš da su ljudi poput Grega Popovicha ili Jerry Sloana iz jedne druge ere, da su Pat Riley i Phil Jackson anomalije, a da jedan Thomas možda nabolje predstavlja onaj duh američkog društva koji nam je inače puno poznatiji iz životnih iskustava.
Licemjerje i bahatost kakvu svaki dan možete vidjeti na primjerima iz politike ili korporativnog života Isaiah vjerno donosi u svijet NBA koji se ionako uvijek činio malo previše bajkovit. I nije da Stern nije uspio u tome da ligu prikaže vrhuncem američkog načina života, samo u postmoderno vrijeme kada ni Amerikanac ne vjeruje u san već se drži politike jer se boji za svoje kredite, takva Sternova bajka teško može proći i kod maloga djeteta.

Uzmimo vlasnika Knicksa Jamesa Dolana za primjer. Čovjek ima toliko novca da ga nije briga za apsolutno ništa i kao što je Simmons već pisao, više je vremena provodio brinući se za navijačice nego za košarkaše. Logično da takav lik ne može postaviti na noge klub koji bi funkcionirao kao što funkcionira jedan Dallas sa Cubanom koji više od svega voli pobjeđivati. Ili jedan San Antonio koji funkcionira na besprijekornoj profesionalnoj razini.

Dolan je doveo Isaiaha jer mu se takav lik bez skrupulo vjerovatno dopao, dao mu odrješene ruke i otišao na nekakve orgije u blizini.
Isaiahove odrješene ruke dovele su klub do najveće platne liste u ligi usporedno sa katastrofalnim rezultatima, a napredak se ne nazire.

Hajdemo mi na sam roster, iako je valjda ovim uvodom objašnjeno da ovakva organizacija jednostavno nije u stanju stvoriti momčad koja može pobjeđivati u košarkaškim utakmicama.
Istaknimo samo jednu od osnova Isaiahova menađmenta, a ta je dovođenje jednog zvučnog imena u klub svako ljeto bez obzira na posljedice.
Ne samo da je angažmanima Francisa, Rosea, Crawforda, Currya i sada Randolpha uništio proračunsku budućnost kluba i igračku budućnost uopće rasipanjem pickova, već je u momčad dovodio samo jednoga gubitnika za drugim. Jednostavno, kršio je sva pravila koja sport nosi.

NBA ima jasnu financijsku strukturu naslonjenu na salary cap i svi je se drže osim naravno Knicksa. OK, imaš novac i nije te briga za 100% poreza, znači ovu stavku još i možemo razumjeti. Uostalom, koji navijač ne bi volio da mu je na čelu kluba gazda koji se ne boji potrošiti. Nažalost po većinu, a posebno nas kojima su Sunsi pri srcu, većina tih ljudi su prvenstveno dobri biznismeni koji na kraju godine ne žele biti u minusu.

Ako ovo i možemo razumjeti znajući kakvo derište je Dolan, kako razumjeti trgovanje pickovima i mladim talentima na račun preplaćenih igrača? Zar upravo to nisu one stvari koje pružaju nadu, nadu koja je fiks potreban svakome navijaču.
To je već problem struke i nedostatka ikakve vizije, a vizije nema jer Thomas očito svaki tren očekuje da će letjeti iz kluba. Iz toga straha proizlazi i ovo svježe suđenje zbog maltretiranja bivše suradnice, kao i njegov način pripreme ekipe koji se uglavnom svodi na onu dobro nam poznatu balkansku – svi su protiv nas, idemo im pokazati.

Na kraju, ono što je i najgore od svega je krajnji rezultat. A taj je da u klubu imaš hrpu zvučnih imena od kojih su svi od reda – gubitnici. Sad, da li je to slučajno ili samo dodatni pokazatelj nesposobnosti nije ni toliko bitno. Bitno je da pravi GM prilikom slaganja momčadi dovodi nove igrače koji se mogu uklopiti u postojeći sistem, donijeti nešto novo momčadi i možda i najvažnije – biti karakteri. Thomasovi potezi naravno ne ispunjavaju ni jednu od ovih stavki.

Knicksi sistem nemaju. Pretrpani su strijelcima dok su jedini igrači zadatka klinci iskopani na draftu. Svi ti strijelci vole vlastitu statistiku više od svega jer se praktički sa konceptom momčadi nikada nisu ni sreli, igraju samo kada hoće i mentalno nisu spremni odreći se ničega za uspjeh jer su po svojim mjerilima već dovoljno uspijeli potpisavši debele ugovore.
Neka samo jedan od njih nastavi po starom i svaki pokušaj stvaranja kemije završava prije nego je i počeo.

Kako netko tko je navikao na poraze i sebi je u glavu utuvio da je sve ovo samo posao, kako taj netko uopće može stati u istu rečenicu sa jednim Steveom Nashom koji trenira 14 sati dnevno ne bi li uopće mogao istrčati na teren i pomoći svojoj ekipi? Kako će usprkos talentu pobjeđivati slabije momčadi koje se bore za svaku loptu?

Pogledajmo konkretno ta imena. Eddie Curry i Jamal Crawford su stigli iz Bullsa, iz doba kada su Bullsi bili kanta za napucavanje. Zach Randolph je došao iz Portlanda za kojega znamo kako je stajao do ove sezone. Stephon Marbury je cijelu karijeru gubitnik, u kojem god klubu igrao uspio je okrenuti momčad protiv sebe. Epizodu sa sličnim likom, Francisom ne spominjimo, iako ju je i on masno naplatio.
Ovo su nositelji igre.

Sad, nije da na rosteru nema sjajnih igrača, ali mislim da njihov učinak kraj svega prije nabrojanog ne znači previše. Jer ti isti igrači nemaju se u što uklopiti. Knicksi imaju talent i nema sumnje da će zabijati gomile koševa bez obzira na sve, ali koliko će ih tek primati?
Tko će u ovoj ekipi igrati obranu?
Bekovi su preniski, visoki prespori, tu je tek par terijera koji obranu igraju srcem.
Napadački će mnogima biti nezaustavljivi zbog raznih mogućnosti unutar-van igre i zbog Crawfordovog stvaranja viška igrača, ali ja ne mogu zamisliti da će ove prednosti Thomas pretočiti u nekakav niz pobjeda.

Posebice dok igru vodi Marbury, čiji talent sve slabije dolazi do izražaja zbog problema sa koljenima o kojima ionako nije previše vodio računa. Starbury zna haklati, lani je čak prepustio svjetla pozornice nekim drugim igračima, ali malo kasno mu se upalila lampica s obzirom da ga noge više ne slušaju.
Mardy Collins i Nate Robinson pokazali su da imaju NBA budućnost, Collins kao stoper a Robinson kao oluja sa klupe (brzina, trice, zakucavanja). Svakoj ekipi oba tipa igrača dobro dođu u rotaciji. Iz Portlanda je stigao i Fred Jones, nešto veća i čvršća verzija Natea Robinsona, dakle višak.
Glavna faca na vanjskim pozicijama ipak je Jamal Crawford. Hakler koji uvijek nađe nekakvo rješenje uglavnom živicira selekcijom šuta, ali ključnu loptu će uvijek pospremiti u koš i nikada neće propustiti dodati suigraču ako je u boljoj poziciji. To su već kvalitete vrhunskog košarkaša i šteta je što Jamal još nije imao priliku zaigrati u pobjedničkoj ekipi i kod boljeg trenera. Uglavnom, ova čovjek je Knicksima ono što je Bron Clevelandu ili Wade Miamiu, pa je bolje da se nadaju da će ostati zdrav cijelu sezonu.

Na krilima su sjajni, Renaldo Balkman se pokazao izvrsnim izborom iako je sudionik jednog od najnezaboravnijih draft momenata. Fajter i neumorni obrambeni igrač kakav je svakome potreban.
Quentin Richardson je sjajan tricaš, ali i vrijedan u svim drugim segmentima igre. Jasno, da bi se to osetilo moraš igrati a on često izbiva zbog raznih ozljeda uzrokovanih nedovoljnom pripremom. Ali zato kada je na terenu – pravi je. Iza njih dvojice je preplaćeni Jared Jeffries, totalno nepotrebna akvizicija s obzirom na cijenu ali ako ništa bar je ratnik.
David Lee dolaskom Zacha sigurno gubi minutažu, ali nema sumnje da će svaki trenutak u igri iskoristiti maksimalno. Tipični bijeli borac koji sve što zabije i pokupi pod košem napravi jer ni trena ne staje sa kretanjem. Glava i srce na mjestu, član All-dorks teama i čovjek za kojega sanjam da će jednoga dana igrati u Seattleu ili Portlandu.

Zach Randolph je nezaustavljiv strijelac, ali i upitan radnik pod obručima i uopće sumnjiv karakter kada je život van terena u pitanju. I dalje pati od sindorma crne rupe, te je upitno koliko će povratnih lopti imati bekovi Knicksa kada jednom dođu do njega i Currya.
Za razliku od Zacha koji nema običaj dodati, Curry to jednostavno ne zna. Momak je bezopasan na dva metra od koša, ali zato je u zoni Shaq jači Shaq od današnjeg Shaqa.
On će svoje utrpati, ali žalosno je da evo već u sedmoj sezoni još nikada nije pokazao želju da na početak sezone dođe – fizički spreman.
A negdje po svlačionici motat će se i Jerome James, krunski dokaz da je Isaiah totalni moron.

Moron koji je usput budi rečeno upravo proglašen krivim na spomenutom suđenju. Za što će klub morati iskeširati nekih 10-ak milijuna odštete. Što će Dolanu vjerovatno pasti jaaaaako teško. Kao nama zaspati večeras.
Kad još razmisliš da taj čovjek plaća toliki porez na luksuz koji se po NBA pravilima kasnije raspoređuje ostalim klubovima, što u biti znači da on uz Knickse plaća još jednog veterana na minimalcu svakome klubu u ligi, možeš slobodno zaspati sa smješkom.

PRVIH 5: Marbury, Crawford, Richardson, Randolph, Curry

5 ZA KRAJ: Robinson, Crawford, Balkman, Lee, Randolph

SCORE: 28 – 54

SOUNDTRACK:

New York Dolls New York dolls (Personality crisis kao da je pisana za Thomasa)

Patty SmithHorses (Free money posvećena je Jamesu Dolanu)

RamonesRoad to ruin (I wanna be sedated nova je mantra Davida Leea)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *