ATLANTA HAWKS

Pitam se pitam: kojim čudom ova ekipa već 8 sezona nije u stanju poletjeti sa dna?
Nije da čudesno trguju ili pogađaju na draftu, upravo suprotno, ali opet htjeli ili ne skupili su dovoljno solidnih igrača i nekoliko potencijalno sjajnih klinaca te bi bar po zakonu velikih brojeva trebali isplivati u ovako lošoj konferenciji kao što je Istok.
Ako ih već ni ove godine kao ni lani ne možemo smatrati legitimnim playoff kandidatima, zar je previše očekivati više od 30 jadnih pobjeda?
Ili da prošlogodišnji podbačaj pripišemo tek lovu na što više kuglica u lutriji?

Pa dijelom je i to u pitanju, nažalost takva je danas NBA stvarnost a nije i da svake godine imamo dubok draft kao ove. Ja bih pak prstom pokazao na još neke strane.
Jedna je naravno uprava. Više je dosadila priča o podjeljenoj vlasničkoj strukturi koja se ne može dogovoriti kako voditi klub, ali ne možemo zanemariti utjecaj s vrha na momčad. Uostalom, ako uprava nema ambicije, zašto bi ih imali dobro plaćeni sportaši koji su svoj primarni cilj ionako ostvarili?

Drugi krivac je pogrešan trener. Nije da gledam gomile tekmi Hawksa, ali ono malo što sam pogledao kroz zadnje dvije godine jasno mi je poručilo da Mike Woodson nema nadzor nad ovom ekipom. Možda i jeste vrhunski stručnjak za rad sa mladima i za obranu, ali kako onda to da ti mladi već godinama stagniraju i da Hawksi uredno primaju ogroman broj koševa?
E pa za to su dijelom krivi i igrači. Iako talenta ima, selekcija je po običaju zakazala. Koliko puta treba reći da su u košarci najbitnije tri stvari – pravi play, vanjski šut i centar. Da bi ekipa bila dobra prve dvije su nužne, a ako uz njih ima i pravog centra tada postoji šansa da postane i odlična. Hawksi nemaju playa, vanjski šut je klimav a najbolji skakači su im niska krila – toliko o centru.

Što se događa se Joshom Smithom? Čovjek svake godine pokazuje određeni napredak, ali nikako da postane nositelj na kojega bi se ekipa mogla osloniti. Gurati ga na poziciju četvorke nije rješenje, iako na Istoku to može proći. Bez obzira na loš šut Smith je dovoljno brz i spretan da zabija svoju kvotu i nosi momčad kao malo krilo, što je pozicija na kojoj može dominirati snagom i u obrani. Kao krilni centar više nije jači od protivnika te mu ni skočnost ne dolazi toliko do izražaja, a o manjku kontri da ne govorimo. Jasno, nitko nije mogao prije par godina ni pomisliti da će jedan Lamar Odom uspješno moći igrati obje pozicije pa je moguće i da Smith uspije, ali Odom ipak ima i glavu i zna kontrolitati loptu a tu je Smith manjkav.
Bez obzira na sve, već danas sa svojim skokovima i blokadama, uz dovoljno koševa u tranziciji on je najkorisniji igrač Atlante.

Joe Johnson izgubio je tu ulogu nakon što je prošle sezone smanjio učinak na svim područjima osim naravno šuterskog. Tu mu pak nitko nema što prigovoriti jer Johnson je jedan od rijetkih visokih NBA bekova sa kompletnom igrom, te posebice dobrim šutom. Ipak, 25 koševa i očajan omjer asista i izgubljenih premalo je za nekoga za koga znamo da je u stanju biti sjajan timski igrač – sve malo previše smrdi na još jednog “superstara” koji rijetko ili nikada svoju momčad vodi u playoff.

Nakon ove dvojice slijede svi ostali pa bacimo pogled po pozicijama što to na raspolaganju za ovu sezonu ima Woodson.
Na jedinici je i dalje klimavo. Nemojmo se više vraćati u prošlost i pitati što bi bilo da su izabrali Paula ili Williamsa, to ima smisla isto kao da se pitamo kako bi bila Lijepa Naša da je sve one godine (pa i danas) nije terorizirao HDZ sa svojim polusvijetom od biračkog tijela.
Sa drafta je stigao Acie Law koji bi po defaultu trebao preuzeti ulogu startera. Neki sumnjaju u njegovu budućnost zbog nedostatka eksplozivnosti, ali ja mislim da su i dalje za dobrog playa bitniji glava i srce nego atletika – uostalom i teže je do njih doći.

Hawksi tako bar imaju lidera koji daje jednu novu dimenziju dvojcu veterana koji će služiti kao zamjene na jedinici.
NomoreSpeddy Claxton je istrošen i uvijek je pitanje trenutka kada će njegove solidne igre biti zamijenjene neigranjem zbog ozljede, dok je Ty Lue pouzdan šuter i obrambeno smetalo.
Umjesto Johnsona kao tricaš u igru uskače jednodimenzionalni Salim Stoudemire, a može poslužiti i još jedna enigma Josh Childress.
U biti, od svih na krilu on je i najmanja nepoznanica – solidan u obrani, dovoljno brz i spretan za pokriti i dvicu i tricu, a u napadu limitiran na kontru i ulaz jer šuterski domet mu je ispod prosjeka.

Sa Childressom smo nekako došli i do glavnog problema ove momčadi – već spomenute selekcije. Salary cap ima tu jednu lošu stranu što momčadima poput Sunsa, Mavsa i recimo Cavsa onemogućuje da se pojačaju sa još jednim pravim igračem jer ih u tom slučaju uglavnom obvezuje na plaćanje poreza na luksuz. Dakle, što si u jednom vremenskom roku sagradio sagradio si.
Njegova dobra strana je što lošim momčadima ostavlja prostora da nakon rebuildinga izborom jeftinih mladih igrača i nekoliko slobodnih veterana vrlo brzo opet dobiju priliku za postati konkurentne.

Sad smo došli do poante – da sam ja, vi ili bilo koji drugi pravi NBA fanatik proveli nekoliko zadnjih sezona na čelu Hawksa možda ne bi pogodili svaki put sa procjenom talenta ili bi isto dali neki veliki ugovor istrošenom veteranu, ali bar mi u momčadi imali potencijalno dobre igrače koji pokrivaju RAZLIČITE pozicije.
Iz nekih samo njima znanih razloga u Atlanti su godinama gomilali krilne igrače nedefiniranih pozicija koji su praktički bili projekti.
Maloprije spomenuti Childress je jedan od tih projekata koji je eto definirao sebe kao iskoristiv šesti ili sedmi igrač.
Smith je tu negdje na granici all-stara, nedefinirane pozicije.
Marvin Williams je manje atraktivan ali gotovo isti igrač – visoko krilo koje može odigrati na obje pozicije, šire napadačke igre ali nemoćan obrambeno.

Bilo bi sjajno kada bi dolazak Ala Horforda označio kraj njihovim mukama, jer sa Horfordom kao pravom rasnom četvorkom na terenu Smith može igrati samo na trojki a Williams može poslužiti kao mamac za neki budući trade.

Zamjena za novog velikog Ala bit će Shelden Williams, koji je opet poseban jer se radi o igraču sa čistom centarskom igrom ali i sa ozbiljnim manjkom centimetara. Zbog toga njegova glavna vrlina, snaga i obrana, teško da će doći do izražaja protiv igrača koji igraju licem prema košu. Uz to, Williamsov nedostatatak šuta sa poludistance ograničava njegov domet na karijeru u stilu Othelle Harringtona. Dakle, Hawksi su rješili pitanje petog visokog.

A prave petice su pak za jedva dvojku. Lorenzen Wright je u godinama kada ga polako napuštaju snaga i zdravlje, a kako nema druge vrline osim fizikalija to ga čeka skora mirovina. Zaza Pachulia je euro prosjek, mekani centar koji ima premali broj skokova u odnosu na minute i nije u stanju zatvoriti reket.

Rješenje nikako nije ni poslati pet najtalentiranijih na parket. Smith, Williams i Horford u petorci možda i ne zvuče loše ovako na prvi pogled, ali pitanja poput obrane, koristi u napadu od Horforda na petici i slična uvijek bi se ponavljala. Ali jedno je sigurno – skakački bi bar držali razinu sa protivnikom.

Onda, je li se ovo čini dovoljnim za nekih 35 do 40 pobjeda? Pa tako nekako, samo uvijek ostaje sumnja da poput vodstva ove franšize i ključni akteri Woodson, Smith i Johnson nemaju ono nešto da u ovako gustoj borbi za playoff pozicije izađu kao pobjednici.

STARTNIH 5: Claxton, Johnson, Smith, Williams, Pachulia

5 ZA KRAJ: Law, Johnson, Childress, Smith, Horford

SCORE: 34 – 48

SOUNDTRACK:

R.E.M.Murmur (Talkin about the passion bit će još neko vrijeme glavna tema u gradu)

Cat PowerThe greatest (za opuštanje nakon prvog poraza od 20 razlike u sezoni)

The Olivia Tremor ControlDusk at cubist castle (je, istina Atlanta ima više krila nego Elephant 6 kolektiv bendova)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *