REPORT NO.2 + TORONTO + WHATEVER

Aleluja! Iako stvari nikako da se poklope tako da mi ostave dovoljno vremena za zavaliti se u krevet, odgledati 5-6 tekmi i napisati par postova, rekoh sam sebi – ako jedan Vlado Vanjak može u prijenosu upotrijebiti termin pick n pop a da Slavko pritom ne prolije bocu s viskijem po papirima, e onda i ti možeš upaliti grijalicu, prestati misliti na određenu djevojku, dati odjeb menađeru 07/08, prijateljima i poslu (tim redom) i početi tipkati.
A nije da se nema o čemu.

Osim spomenutog Vanjkovog prosvijetljenja (kako ga je prekrasno slušati, kada nakon 40 godina rada u košarci otkriva neke stvari sretan poput kakvog dječaćića), eto i Bill je konačno napisao normalan PREGLED, a i objavio novi i preduuuuuuugi PODCAST.

Nakon drugog tjedna NBA zbivanja već je i više dojmova. Pa evo i nekakav krnji pauer renking.

CELTICS – nabrijani su za ne vjerovati. U biti, prenabrijani su za vlastito dobro. Očito pod pritiskom da gaze od starta kako bi opravdali cijelu ovu strku i uopće ovako složenu momčad, velika trojka ne zna za predah. Prekrasno je vidjeti tri buduća Hall of fame igrača kako se bore od prve minute neke nebitne utkamice i kako se bacaju na glavu na 30 razlike, ali hoće li išta ostati za kasnije?
Dok se jednom ludaku poput KG-a ne može pomoći, zar je potrebno toliko trošiti Allena ili Piercea s obzirom na vrlo solidnu rotaciju na bokovima? House, drugi Allen, Posey – ti ljudi znaju posao, ne treba Ray 40 minuta trčati gore-dolje da bi se dobila neka u biti nebitna tekma.

A opet, kad na stranu stavimo veću sliku, činjenica je da u ovome trenutku ne možemo nego uživati. Celticsi su već promijenili moj stav da je nebitno tko sa Istoka bude u finalu jer prvak može biti samo sa Zapada. Kad vidiš Garnetta kako skače u napadu i onda zakuca odbijanac preko dvojice, kad vidiš Piercea kako krene na ulaz, stane i zabije onim klasičnim skok-šutom unazad, kad vidiš Raya kako dotrčava u kontru i zabija povratnu tricu iz reketa mrtav-hladan u stilu Dražena i ostalih velikana, e onda ne misliš ni o playoffu, ni o naslovu, ni o godinama, već samo o ovome trenutku u kojemu su Boston Celticsi najveća košarkaška momčad na planeti.

SIXERS – sviđaju mi se, izvrsna mlada radna ekipa po uzoru na Bullse. I po uzoru na Bullse nemaju čovjeka koji može riješiti napad kada sve stane. Uz svu gomilu igrača zadatka koji igraju dobro, tužno je gledati jednog sjajnog momka kao što je Iguodala kako se muči igrati 1 na 5 na postavljenu obranu. Ili jednog odličnog tricaša kao Korver koji u ulozi strijelca sa klupe bespotrebno siluje šut. Po uzoru na Bullse nemaju ni post igrača, ali imaju puno energije i izvrstan skok, zahvaljujući naravno Dalambertu i Evansu a dobrim dijelom i rookieu Jasonu Smithu. Momak je malo ukočen, ali ima meku ruku i može licem prema košu zabiti sa svih pozicija, a posebice imponira energijom i čvrstinom u obrani. Novi Austin Croshere, samo da potegne tricu tu i tamo.
Još jedno ugodno iznenađenje je Louis Williams, mladi combo bek koji je kao stvoren za ulogu strijelca sa klupe – ima brzinu, dribling, šut i nema savjest. Bolji od Monte Ellisa i Randya Foyea zajedno.
E, i ako koga zanima – Andre Miller još uvijek baca sjajan alley-oop, ali što se tiče ostaloga – mirovina kuca na vrata. Nikada nije imao raketu u nogama, ali sada je stvarno pretrom. Za ekipu koja mora što više napadati nepostavljenu obranu kako bi lakše zabila jer nema oružja za postavljeni napad (ni post igrače ni driblere) on je totalno krivi igrač, iako je kao play još uvijek izvrstan. Ali kao strijelac i netko tko bi završio napad, a play bi to trebao moći – jedno veliko ništa.

ORLANDO – u početku sam bio zaluđen Dwightom Howardom, nisam se mogao nadiviti takvoj fizičkoj snazi i profesionalnom pristupu u tako mladog čovjeka. Kako je bez ikakve igre u napadu dolazio do 20 koševa i kako je bez ikakvih problema kupio preko 20 skokova, mislio sam da je dovoljan da sam svake sezone uvede Orlando u playoff. I onda je jednu godinu stagnirao, ostao je i dalje tek sirovi snagator i ratnik pod obručima, i odmah pomisliš – ah, nikad vođe od njega, ne može zabiti leđima okrenut košu kada treba, a ni slobodna mu baš ne idu. Odmah kritika, a on tek ima 22 godine.
I već u ovo jedno ljeto dodao je toliko poteza pod košem i digao šutiranje slobodnih na takvu razinu da me strah pomisliti kakav će biti sa 27. Ma kakav Lewis, kakav Nelson – svi oni žive od onoga što im Dwight omogući. Orlando je definitivno playoff ekipa, dakle bye-bye Miami.

CLEVELAND – King James od starta sezone igra sa 100 % !!!!!! Ne znam kako vama, ali u meni ova konstatacija budi ogromno zadovoljstvo. Lanjski poraz u finalu očito je probudio ponos i prije nego smo se nadali dobili smo kompletnog Kralja. Neviđeni talent i fizičke predispozicije sada konačno imaju temelje u glavi, srcu i pristupu igri. Možda Cavsi i dalje igraju ružnu košarku, možda su talentom sakati ali sa LBJ-om oni ne mogu nego do finala konferencije (minimalno).

NEW ORLEANS – konačno zdravi dobijaju sve redom. Što je nikakav problem kada imaš širinu pod košem, Paula za playa i šutere kao što su Stojakovič i Mo Peterson. Jel sam već rekao da je Mo Pete najbolji potez ovoga ljeta uopće na tržnici? Evo ponavljam – Peterson je sve što je ova ekipa trebala za uskočiti u playoff.

PORTLAND – da je McMillan car to se zna, ali da će od ovakvih Blazersa bez Odena, sa tri smotana playa i sa načetim Royom igrati ovako dobro, e to se nitko nije mogao nadati. Kada jednoga dana u ligi više ne bude Duncana i Ginobilia, i kada Spursi budu dio prošlosti, evo ekipe koja ima sve predispozicije da uskoči u njihove cipele. Kao momčad koja će 10-ak godina uvijek biti u borbi za naslov, i usput osvojiti bar tri od deset. Mislim, tek su krenuli ka cilju a već djeluju kao smislena cjelina. Strašno.

SEATTLE – ima li više smisla plakati nad njihovom selidbom? Durant zabija kao blesav ali i puca kao manijak, svaki put kada dobije loptu. Uz taj detalj, glavnim razlogom zašto su Sonicsi ovako loši je taj što Carlesimo još nema pojma kome da podijeli minute. Kada shvati da mora igrati što više sa Westom i Greenom, te uvijek u igri imati ili Collisona ili Thomasa, e tada će i Sonicsi imati koju pobjedu više. Valjda mu neće trebati puno.
Inače, igre Watsona i Ridnoura su ispod svake razine, ali West može dovoljno dobro krpati poziciju playa. I ako je netko sumnjao u Jeffa Greena, sa zadovoljstvom mogu poručiti da moj kandidat za rookiea godine igra sjajno. U biti, s obzirom na minute ima najbolju statistiku od svih rookiea i to tako da uglavnom pokrije sve kategorije. Za 20 minuta ima 10 koševa i 5 skokova, uvijek poneku blokadu i ukradenu i što je najvažnije – napad nikada ne stoji kada je lopta kod njega. Green nije od onih koji namještaju zicere ili vrte akcije, ali uvijek doda loptu u pravome trenutku pravome igraču. Morat ćemo čekati ali jednoga dana u ovoj dvojici stvarno će se moći uživati.

MEMPHIS – treća momčad budućnosti djeluje dobro, a s obzirom da Darko igra bolje od Gasola mene samo zanima zašto jednostavno ne odustano od ove luzerske španjolske kombinacije, trejdaju Gasola i Navarra za pokretnu četvorku i trče do besvijesti? Lowry briljira i pitanje je trenutka kada će Iavaroni odustati od Stoudemirea i dati mladima da vode show.

A sada i jedan pravi pregled, na redu su Raptorsi koje sam u najavi sezone vidio u borbi za zadnje dvije playoff pozicije, a s obzirom na Dwighta Howarda mislim da im je jedina šansa ta da ili Miami ili Washington pokleknu po pitanju zdravlja ili kemije.
Jer Raptorsi imaju jednodimenzionalnu igru i apsolutnu premekanu obranu. Osim vansjkog šuta sve se vrti oko Boshova napadanja obruča. Ako im zatvorite jednu od ove dvije stvari oni jednostavno nemaju rješenja.

Što se tiče obrane, Colangelo je prinovama pokušao dodati malo krvi u ekipu, ali sve skupa je premalo. Doduše, gledajući ih nisam mogao vjerovati da su uspjeli od Carlosa Delfina napraviti korisnog člana rotacije, čovjek je čak u stanju i pogoditi tricu. On im je trebao prije svega kao back-up Parkeru, njihovom jedinom obrambenom igraču, tako da igra ne pati kada se ovaj odmara. Jasno, čisto sumnjam da Delfino može pokriti Parkerov šuterski učinak, ali ako mu budu upadale trice kao do sada može ga se slobodno smatrati punim pogodkom.

Još jedan dokaz Colangelova genija je čovjek imenom Jamario Moon. Od nikuda su iskopali novoga Tayshauna Princea, i to još agilnijeg. Prince je već u rookie sezoni izborio minute i ulogu u Pistonsima, a slično je napravio i Moon u ovih par tekmi. Ima ruku i zabiti će sve otvorene šuteve, neprestano se kreće i traži poziciju za koš, igra dosadnu obranu jedan na jedan i leti na sve strane kako bi blokirao, ukrao loptu ili jednostavno faulirao protivnika. Ne možeš vjerovati odakle se stvori ovakav ultimativni timski igrač.

Praktički, on je i ključ napretka Raptorsa – lani su bili ekipa koja je na parketu uvijek imala kreativnog playa (ogromna stvar), dva ili čak tri šutera (ako bi Bargnani igrao drugog visokog) te glavnu napadačku opciju u liku Bosha. Sada sa Moonom imaju mogućnost igrati klasičniju košarku jer na malome krilu konačno imaju čovjeka koji radi sve i čini ih čvrščima. Automatski je lakše i Bargnania poslati na parket umjesto Nesterovića jer sada Boshu (koji ionako ne može biti stup obrane ala Jermaine O’Neal) može pomoći Jamario.

Usput, što mu i samo ime Jamario nije jedno od najcool imena nove crne samosvijesti ikada?

Ostali?
Raptorsi imaju jedan od rijetkih luksuza da mogu svaku večer računati sa vrhunskih 48 minuta na poziciji playa. Na stranu to što ni Ford ni Calderon ne mogu čuvati vlastitu sjenu, obojica su od onoga soja playmakera koji stalno – stvara igru. Simple as that – play making.
Ford svojim prodorima, trkom, povratnim loptama uvijek ruši obrane i omogućuje lakše situacije suigračima, te se da tolerirati poneka izgubljena lopta više ili forsirani šut. To je jednostavno njegov stil igre, a svakako treba spomenuti da bar sa poludistance zasada djeluje uvjerljivije nego ikada.
E, ali prava stvar je Calderon. Obično, kada vam prvi play ode na odmor, onaj drugi nije talentom ni blizu i sve što od njega očekujete je solidna obrana i da prenese loptu do čovjek zaduženog za koševe u drugoj postavi. E pa Calderon ima bolji pregled igre od Forda, ne forsira ništa, može odigrati kako god situacija nalaže – brzo ili sporo, kreativniji je iz situacija u kojima treba čitati kretanja a ne samo iz sitaucija u kojima je sam stvorio višak igrača, i što je najvažnije – kada potegne šut, obično ga i ubaci. Tako je igrao lani, tako je nastavio i ove sezone i realno, kad uzmemo minutažu i njegovu ulogu – ovaj čovjek je najbolji u tome što radi na svijetu. Drugi play za anale. Čista 100%-otna korist, ma kakve dionice INA-e ili T-Coma. Kad samo pomislim da se radi o istom čovjeku kojemu se napune gaće svaki put kada tekma uđe u zadnju četvrtinu, koji nije u stanju čuvati ni duplo sporije playeve od samoga sebe (a i on nije neki brzanac) i koji je otprilike jednako uvjerljiv lider kao Bill Pullman u Danu Nezavisnosti. Ali u ovoj roli – savršen je. Nikada, nikada mu se ne smije dozvoliti da ode u drugi klub, a posebice na za prvog playa.

Drugi bek je već spomenuti Parker, bivši najbolji igrač Eurolige, pouzdan šuter i obrambeni igrač. U Delfinu je sada dobio solidnog pomoćnika, a u nešto blažoj varijanti (bez obrane) na dvojku mogu uskočiti i revolveraš Dixon i bijeli brat Kapono.
Kapono je možda uz Mikea Millera čovjek sa najljepšim šutom u ligi, majstor za trice koji će u ovoj ekipi imati dovoljno prostora da zabije svoju kvotu. Šteta jedino što bi ovo rađanje Moona moglo utjecati na minutažu, ali iskreno Jason je i bolji kao čisti šuter sa klupe nego čovjek iz petorke jer bez obzira na hrabrost i volju, nikada nije bio u stanju igrati obranu ili iznuditi dovoljan broj slobodnih da opravda minutažu. Umjesto slobodnih, njegovi ulazi obično bi završavali izgubljenim loptama, a to je problem koji muči i jednog Adama Morrisona i hrpu druge bijele braće koja želi biti hip-hop umjesto da prihvati svoje limite i svira folk. (Napomena – ovaj problem mučio je Morrisona dok nije otpao za ovu sezonu jer je slomio brk na treningu.)

Sam Mitchell tako je posložio vanjsku liniju, a uz Moona i Kapona na trojci još može vrtiti i Parkera kada poželi igrati sa manjom postavom, ili žilavog Joeya Grahama kada mu zatreba malo više mišića.
I Mitchell je ugodno iznenađenje, očito se radi o pedantnom i vrhunski pripremljenom stručnjaku ali onaj dojam koji imam da je ujedno i prilično neugodan čovjek kada stvari ne idu najbolje nikako da me napusti.
Srećom, za sada su stvari – idealne.

Pod košem uz Bosha, koji uz talent pokazuje i visoku razinu borbenosti i čini se sve spremnijim preuzeti ulogu lidera, minute čekaju Nesterovića, Bargnania, Garbajosu a i Moona kada se krene sa nižom petorkom. Garbajosa još nije spreman, ali kada bude Raptorsi će na terenu imati pouzdanog tricaša i jednog od čvrščih obrambenih igrača u ovakvoj ekipi. Rašo je profesionalac koji će uvijek pošteno odraditi svoje, skočiti, postaviti blok i zabiti šut sa par metara. Ni on nije oličenje čvrstoće, ali visinom i masom može koliko toliko zatvoriti reket. Bar je duplo bolji od Brezeca ako ništa drugo.

Najveći problem igri pod obručima Raptorsa bit će Bargnani.
Mali je lani pokazao da mu zabijanje nije nikakav problem, trice je doktorirao. Bez problema će i pod košem izvrtiti razne visoke igrače drugorazrednog znanja koji obično igraju po drugim postavama. Ali nije pokazao ništa drugo čime bi opravdao startno mjesto uz Bosha. U skoku je premekan, za obranu je prespor. Osim što može raširiti reket čime je on to impresionirao? Pa i ovo ljeto bio je tek drugi igrač Italije na Euru, debelo iza srčanog Bellinelia.
Njegov napredak je izuzetno bitan za budućnost ove ekipe. Ako i dalje bude samo pucao svaki put kada dobije loptu, ova ekipa neće daleko. Uostalom, i jedan Dirk koji ima još mekšu ruku i puno je bolji strijelac ne bi bio to što je da ne kontrolira skok i dodaje loptu dalje. Zasad Andrea djeluje tek kao netko tko može napraviti probleme obrani u match-up sitaucijama, i ništa više.

Dakle, Raptorsi jesu jednodimenzionalni tricaši ali imaju i dovoljno drugih začina sa strane da češće pobjeđuju nego gube. Ali bez drastičnijih promjena osoblja ili nekog ludog napredka pojedinaca, ova ekipa teško će usprkos svoj ljepoti momčadske igre koju pružaju napraviti zapaženiji rezultat. Jednostavno su premekani i prešuplji u obrani da se zaštite samo tricama ili Boshovim iznuđivanjem slobodnih.

I za kraj – poslastica. Prošle godine smo se pitali gdje je Ivan Tomljak, taj veličanstveni primjerak hr košarke, a sada ga imam prilike gledati iz tjedna u tjedan u hrvatskoj ligi. Čovjek igra u Šibeniku i prije par dana protiv Borika briljirao je dobrih 15 minuta.
U biti nakon negledljivog prvog poluvremena upravo je I.Ti. (niti je iz svemira, a niti je Čulibrk)ukradenim loptama, sjajnim asistima i tricama razbudio obje ekipe, pa se dogodilo eto da sam doslovno uživao u nekoliko minuta domaće košarke u kojima se letjelo na obje strane.
Naravno, dok sve nije stalo, s tim da je drama na kraju i napeta završnica iskupila sve greške poput 5 promašenih slobodnih Drezge (inače najboljeg igrača Šibenika, ali očito momka koji je svoj limit već dosegao), odnosno 8 ukupno u završnici Šibenika.
Uz Tomeljka igrač utakmice bio je sjajni play Borika sa brojem 6 kojemu nitko od prisutnih nije znao ime. Srećom, postoji košarka.hr koja prati te stvari pa sad znam da se radi o izvjesnom Marinu Pijaci (a možda i ne jer mi ne ide u glavu da je zabio samo 13 koševa kako kaže statistika na portalu).
Uglavnom, ovaj izbrijani lik sa čarapama do koljena ala Elliot Perry pristupom i željom nosio je limitirani Borik protiv Šibenika sve dok se Tomeljak nije razigrao i dok kvaliteta konačno nije isplivala (ovaj pasus je nešto najbolesnije što sam ikada napisao, Pynchon, Vonnegut i Thompson su zadovoljni).

Gledati njega kako prodorima razigrava ekipu i drži je u igri, i Tomeljka kako izgara od želje bilo je stvarno posebno. Pa ako već nikada neću vidjeti uživo dvoboj Chris Paul – Deron Williams, bar sam vidio hrvatski ekvivalent istoga.

A sada idem uzeti ljekove.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *