THE IZAZIVAČI

Tri ekipe na Istoku imaju realne šanse za nastupom u finalu, i ovo je njihova priča. Definitivno im treba dodati i Orlando koji je ljetnim korekcijama napravio ogroman korak naprijed, iznad svih očekivanja. A ja bi još spomenuo i Netse koji moraju nekoga zeznuti – velika trojka i banda pod obručima, pitanje je samo mogu li pristupom odgovoriti na puno veću želju koju pokazuju Boston, Orlando i LeBron (Chicago usprkos potencijalu zasada još nije u ovoj skupini).

Stan Van Gundy je obranu bazirao na pritisku na vanjsku liniju i riziku, jer kao osigurača pod košem ima fenomenalnog Howarda. Koji ne samo da je stup obrane već je, za razliku od prijašnjih sezona i glavna napadačka opcija. Kada lopta ide njemu pod koš to rezultira ili košem ili udvajanjem ili slobodnim bacanjima.

U slučaju da ga pustite jedan na jedan, dodao je poprilično dobar horok i nekoliko pivot poteza koji u paru sa njegovom masom jednostavno djeluju nezaustavljivo. Nije baš kao Shaq u mladim danima, još je presirov, ali najbliža kopija svakako.

Ako ga faulirate, slobodna je digao do nekih 60-ak posto, s tim da što je umorniji i što utakmica više odmiče postotak pada. Očito još mora raditi na koncentraciji, jer vidljivo je da ga i grubi faulovi izbace iz takta. Prefin momak a izgleda kao planina.

Ako ga udvoje eto povratne nekome od gomile strijelaca vani. U njihovom slučaju sve se poklopilo – Rashard Lewis igra sjajno jer i dalje je druga opcija, puca uglavnom iz vana i ne treba previše igrati 1 na 1 ili spuštati se pod koš. A kako je i težak za čuvanje (ono, visok za trojku a prebrz za četvorku), on je idelno oružje za ekipu koja ima unutar – van igru.
Jameer Nelson zahvaljujući njima dvojici ima gomilu prostora što mu omogućuje lakše ulaze i distibuciju lopte, pa konačno i njegov ulaz i brzina dolaze do izražaja. Nelson nema šut, ali kao play u ovako širokoj ekipi njegov napadački doprinos i ne treba biti više od asistencija.
Ovo je ekipa za idućih 10 godina, i to 10 godina borbe za vrh na Istoku.
A sada na preostale tri momčadi u pregledu.

CHICAGO

Bullse pak možda trebamo izbaciti iz ovog izračuna. Skiles se lagano gubi, zadnji primjer je situacija u kojoj je napao Tyrusa Thomasa za loše igre, iako je čovjek tek u drugoj godini i još se uči košarci. Da ne govorim o vrludanju sa petorkom, što je netipična nesigurnost za Skilesa, iako je jasno da njima samo treba par pobjeda da vrate samopuzdanje i probude enegiju s kojom su lani pobjeđivali. Zasada oni voze u drugoj brzini obrambeno, a od gomile nesigurnosti ne mogu pogoditi koš. Za mladu ekipu koja može pobjeđivati samo radom i pristupom to su puno veći neprijatelji od nedostatka talenta, unutrašnje igre ili nečeg trećeg.

U biti u ovoj situaciji krivca i nema, već su stvari trenutno tako posložene. Ako na nekoga i treba pokazati prstom onda je to prije svih GM Paxson. Još lani je bilo jasno da je onoliki novac Benu Wallaceu bačen, ove sezone još je očitije. Big Ben više nema fizikalija za igrati na onome nivou na kojemu je igrao u Detroitu, a bez toga on je u najboljem slučaju igrač sa klupe. Ako nema 15 skokova, 3 blokade i 3 ukradene, sa svim ostalim limitima on je više smetnja nego korist.

Paxson je stvar zeznuo i neriješenim produženjem ugovora sa Gordonom i Dengom. Doduše, to što nemaju osiguranu budućnost trebalo bi ih samo dodatno motivirati, ali ih motivira na krivi način – da se bore za novi ugovor. U ovoj momčadi motiv mora biti borba za ekipu, jer ako svih 5 igrača nisu na istoj valnoj dužini ovi Bullsi ostaju bez najjačeg oružja – zajedništva.

Sa Hinrichom je manji ugovor (u kojemu najviše otpada na prvu ratu, dok buduće donose manje love) upalio, ali druga dva nositelja igra očito smatraju da vrijede više. Riješenje se moralo naći, pa makar i u tradeu. I to je i najveća greška Paxsona – upuštanje u pregovore sa Bryantom i Lakersima bez odlučnosti da ih se završi. Deng i Gordon su time sigruno poljuljani kao najspominjaniji mamci, a ako vam glavni igrači igraju preko neke stvari, što očekivati od ostalih.

Za sada su na razini samo Nocioni i Noah koji minute dobiva na kapaljku, dok je pitanje kako će Skiles izgladiti stvar sa Thomasom. Jer ovi Bullsi nisu trebali imati strijelca u postu da bi bili konkurentni, dok god su imali borbenost, rastrčanost i fizikalije Thomasa, Wallacea, Noaha, Nocionia i rutinu Smitha. I onda Skiles prigovori klincu koji još ne zna opaliti ni pošteni skok-šut na nedostatku koncentracije u napadu. Praktički, pljuješ po vlastitom izboru i sistemu.

S druge strane, ako krenu sa pobjedama i opet nađu zajednički jezik, te zaigraju svoju obranu ovi Bullsi su širi i talentiraniji od lanjskih i mogu biti izazivači na Istoku. Pitanje je samo da li je to nužno dobra stvar? Što bi bilo loše u tome da se jedna očito ranjiva i limitirana ekipa jednostavno raspadne i počne iz početka sa nekim novim licima? Ne potpunim rebuildingom, jer imaju dovoljno aduta ali nekakvim faceliftingom, recimo dovođenjem Gasola ili Bryanta?

Prije svega je za očekivati da će, ako se uskoro stvari ne počnu popravljati, Skiles prvi dobiti nogu. Uostalom, dugo je i izdražao bez ekscesa s obzirom na tvrdoglavost i povijest ponašanja.

Da još jednom istaknem – bez obzira na sve ove scenarije i teze, analize o najbojim i najgorim mogućim raspletima, realnost je naumoljiva. A ona sada govori da u ovom trenutku na Istoku nitko nije blizu Bostona i Orlanda po kvaliteti igre, dok Bullsi izgledaju ne samo kao lutrijska momčad već i kao najgora ekipa uopće na Istoku. Bez žara, kemije, i bez ideje kako dalje.

CLEVELAND

Po svemu sudeći, a po meni i očekivano, MVP ove sezone konačno bi mogao biti LeBron. Čovjek od prve tekme igra punom snagom, stalno na rubu triple-doublea, i time je izbio kritičarima galvni adut iz ruku, onaj da ne daje uvijek sve od sebe. Konačno svi možemo odahnuti jer košarkaš koji je po fizikalijama i talentu trebao biti nasljednik Oscara Robertsona i Magica Johnsona napokon kreće njihovim putem, dok onaj business James ostaje po strani. Što je scenarij koji se ne bi dogodio da je već lani osvojio naslov. Ovako ga je zahvatila glad koje se neće tako skoro riješiti.

Kralj je uzeo sve u svoje ruke i nema sumnje da će i igrački slabija ekipa od lanjske opet daleko dogurati.
Meni palo na pamet sljedeće – da je kojim slučajem LeBron u Torontu ili Milwaukeeju, te ekipe bi bile legitimni borci za naslov. I to ne mislim sa Boshom ili Reddom, nego zbog pratnje. Zamjenite Bosha ili Redda sa Bronom, eto ekipe Cavsa koja ne bi ušla ni u playoff. Stavite Brona u Buckse ili Raptorse i eto vam prvaka Istoka. Zašto? Zato jer bi konačno okružen pravim šuterima kakve nema u Clevelandu, James briljirao još više, posebice kao asistent.

Kao što reče Danny Granger nakon zadnjeg Bronovog triple-doublea:
“He might be the only guy I’ve seen that looks like he was engineered to play basketball.”

Od prvoga dana pljujemo po Mike Browneu zbog najgore napadačke igre u ligi, ali dobrim dijelom zasluge za negledljivost Cavsa padaju i na očajan roster. Brown je izvukao maksimum iz obrambenog dijela, koristeći čvrste bekove i prije svega visoku i duboku rotaciju pod košem. Ali nedostatak šutera i volje za bržom igrom limitirao je Cavse na momčad ovisnu o Jamesovim majstorijama, dakle nešto slično kao i Houston sa McGradyem.

Za novu sezonu ništa se nije promijenilo, dapače, gubitak Varejao oslabio je pouzdanu unutarnju liniju. Srećom, Gooden i Ilgauskas djeluju spremniji nego ikada pa se ne treba bojati velikog pada, ali činjenica je da baš Varejao svojom energijom često donosio preokret statičnoj i monotonoj igri Cavsa. Bez njega, James je odgovoran čak i za podizanje adrenalina u momčadi.

Plus je pak Daniel Gibson, jer praktički do playoffa Cavsi nisu imali čovjeka koji može konstantno zabijati svoje otvorene trice, i koji uz to igra dobru obranu.
Pavlović se za razliku od Varejaoa ipak pristao vratiti u Cavse za minimalac, čime je riješeno pitanje vanjske linije koju uz Gibsona sada čini i duo Pavlović/Hughes.
Pavlovićeva visina i pokretljivost lani su bili bitan dio obrane Cavsa, a slično je bilo i sa Hughesom. Naime, u većini dvoboja oni su imali prednost pred protivnicima zbog visine i snage jer su obojica branili druge pozicije – Hughes jedinice, a Pavlović dvojke iako su u biti bek-šuter i malo krilo. S Gibsonom na playu Hughes se više ne mora mučiti te može dijeliti minute sa Pavlovićem na dvojki, što je poprilično dobro s obzirom na očajan učinak skupo plačenog ex-igrača Washingtona.

Nije nemoguće da kao i lani Gibson, ove sezone ispliva neki drugi igrač. Prije svega bi to mogao biti Shannon Brown, bek sa Micigana koji se nije naigrao u svojoj rookie godini, a možda to bude i jedan od dvojcie veterana poput Damona Jonesa ili Devina Browna.

Uglavnom, dok su Ilgauskas i Gooden zdravi, dok Brown uspijeva tjerati Hughesa i Pavlovića na žrtvovanje u obrani, dok je Kralj raspoložen i dok Gibson igra dobro, za Cavse nema zime. Pa makar Milwaukee, Toronto i posebice Orlando igrali ljepšu i kvalitetniju košarku.

BOSTON

I budući prvaci Istoka su došli na red. Naime u prvim prognozama uvijek je pitanje Bostonove klupe bilo navođeno kao ključno za uspjeh, jer nitko nije sumnjao da će velika trojka odmah naći zajednički jezik. Nakon što sam odgledao pet njihovih tekmi (apsolutni rekord, čak ni Sunse lani nisam vidio pet puta u nepunih mjesec dana sezone) mogu slobodno reći da klupa nije problem. U biti jedini problem je trener i to ne toliko njegovo nejasno rotiranje igrača koliko očajni izbor napadačke igre za ovakvu ekipu (rijetko spuštanje lopte Garnettu na vrh reketa, premalo izolacije za Piercea i Allena, previše protrčavanja i namještanja, previše bespotrebnih pasova na vrhu reketa kako bi se napad namjestio što je potpuno uzaludno jer ako uvijek igraš jednako čime to misliš iznenaditi protivnika?).

Kako se o trojki više nema što reći, da odmah krenem po ostalima, prije svega po dvojici koja upotpunjuje petorku.
Kendrick Perkins možda jeste izgubljen slučaj čim se okrene licem prema košu ili spusti loptu na pod, ali Perkins je jedan od 5 fizički najjačih centara u ligi i čovjek koji sam samcat može gurati jednog Dwighta Howarda dalje od koša. Njegova širina neophodna je u ovoj momčadi koja nema nikoga drugoga da zatvori reket, jer KG je dobar u obrani jedan na jedan ali nema moć da sam samcat drži sredinu. Sa Perkinsovim nedostatcima se da živjeti dok god skače, blokira i drži ruke visoko u zraku. Uostalom, nije on kriv što Rivers forsira napade stare škole u kojima centar prima loptu na vrhu reketa i onda je odigrava do istrčalog beka umjesto da se odmah pozicionira pod koš ili negdje postavi čvrsti blok iz kojega bi taj bek istrčao i primio loptu od recimo jednog Ronda.

A taj Rondo je apsolutno najugodnije iznenađenje sezone. Jeste, sigurno mu je lakše igrati okruženom ovakvim veličinama, ali to što je od čovjeka koji ne može pogoditi ništa osim polaganja postao izvrstan šuter sa poludistance duguje prije svega svome radu. Tako je uz solidnu obranu i pouzdanu kontrolu lopte Rondo svojom novoizgrađenom šuterskom sigurnošću postao bitniji ovoj momčadi nego što je itko mogao i sanjati.

Uz sjajnu petorku ide i iznenađujuće dobra klupa. Klasični play ekipi koja ima tri all-round igrača u petorki nije potreban, pa tako bez Ronda na terenu minute na jedinici dobiva ili šuter House ili vrijedni Tony Allen. I dok je House apsolutni streaky šuter koji će bljesnuti svaku petu tekmu, Allen je pouzdani i branič i napadač ali ni sjena od onoga Allena prije ozljede oba koljena. Izgubivši eksplozivnost i hrabrost u zabijanju pod koš Tony više nije nego igrač za nekoliko minuta, ali i kao takav talentom se uklapa u vanjsku liniju u kojoj svi rade sve.

Ključni čovjek u obrani na perimetru ipak je bezobrazni James Posey, koji svojom energijom i snagom izluđuje protivnika i onda mu još zabije par trica iz kuta. Njegov potpis pokazao se punim pogotkom jer Posey je sličnu rolu igrao i u Miamiu gdje je obranom i tricama bio jedan od ključnih ljudi u pohodu na naslov.

Uz ovu šestoricu koji čine rotaciju na vanjskim i bočnim pozicijama (Rondo, 2 x Allen, House, Pierce, Posey) ostatak momčadi je striktno za pod koš. I dok je nejasno zašto naš dragi Scalabrine i dalje ima svoju minutažu, ostali su također ugodna iznenađenja.
Jedini prirodni back-up Perkinsu i jedini preostali teškaš u ekipi je Scott Pollard, koji iako praktički nepokretan i dalje može mlatiti žestoko i gurati se pod obručima. O njegovom iskustvu u kontroli skoka i postavljanju blokova ne treba ni pričati, njegove kvalitete ionako će puno više vrijediti kada dođe playoff i kada bi baš on mogao biti Bostonov Kurt Thomas u finalu protiv npr. Duncana. Jer Pollard je veteran koji ne ustupa ni milimetar i u tome je njegova vrijednost ovoj momčadi.

Rivers ima još dva tijela za gurnuti pod koš, a to su Big Baby Davis i Leon Powe, momci kratki na visini i talentu ali borbeni i idealni za rotaciju u drugoj četvrtini ili u nebitnim trenutcima regularne sezone. U svakom slučaju za odmor ovim bitnima dođu kao naručeni.

Sad, ne želim reći da Boston ima rotaciju od 12 igrača i da ih klupa čini močnijima nego što je itko mogao zamisliti, već samo naglasiti da na njihovom rosteru stvari nisu ni upola tako crne kao što se mislilo.
Samo da Rivers pogodi rotaciju i da stvori nekakav prepoznatljiv napadački obrazac i eto prvaka Istoka, koji već i ovako, na račun individualnih kvaliteta, kemije i borbene obrane djeluju sjajno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *