PRINT YOUR BRACKETS – THE 2008. EDITION

Je, slobodno ih isprintaj dragi prijatelju. I onda ih negdje spremi, i na kraju mjeseca ih ispuni, kada rezultati budu poznati. Eventualno možeš ostaviti prazan prostor ostavljen za final four, koji je 5.4., pa tu pokušati nešto pogoditi.

Eh, kad se sjetim lanjskog march madnessa. Imao sam iza sebe odgledano na desetke utakmica, vidio sam sve bitne igrače ne djelu, čitao sam svakodnevno tekstove likova poput Andya Katza, Pata Forda pa čak i Dickiea V.
Vidio sam više tekmi Durantova Texasa i Odenova Ohia od nekih vrhunskih NBA ekipa, kvragu čak sam dva puta pogledao i Michigan Drewa Neitzela (doduše jednom baš protiv Ohia a drugi put protiv Texasa, what are the odds).
Kada je ludilo počelo nitko me u dane turnira nije mogao odvojiti od kompjutera i live streama kojeg sam pratio u prozorćiću velićine 10 za 10 cm jer je rezolucija u full screenu bila zrnatija od doručka Željka Mavrovića.

I nagledao sam se vrhunskih tekmi. Evo baš bacio pogled u arhiv pokojnog bloga na adresi fullcourtpress.blog.hr, i vidio sljedeće:
– prošle godine u ovo vrijeme napisao sam bar nešto o više od 50 NCAA igrača, dobar dio kojih je danas u NBA
– Kevin Durant se na dobrom starom blogu pojavio slikom više puta od ijedne NBA zvijezde
– u dva tjedna March Madnessa napisano 11 postova posvećenih samo NCAA turniru
– u njima opisano dvadesetak odgledanih tekmi od kojih su neke bile apsolutni trileri

Bojim se da ove sezone osim najave turnira i osvrta nakon kraja neće biti velike priče. Bar ne za vrijeme prva dva kruga koja sam lani pratio do ranih jutarnjih sati. Nema draži, nema napetosti, nema Odena, nema Greena ni Duranta, nema feelinga. Hype je preskočen, NBA je toliko dobra da nema smisla odvajati vrijeme za tekme koje mogu ponuditi eventualno uzbudljiv kraj, bez kvalitete između.

S druge strane, da imam maxTV, vjerovatno bih na datume turnira bio nedostupan. Ovako, reda radi pišem nešto o nečemu o čemu imam malo pojma, sve zasnovano na lanjskim slikama. A to što nema svježih slika je i razlog zašto ovaj post pišem već tri dana, pokušavajući od nekuda iz glave iskopati nešto.

EAST

Jedna od onih ekipa koje sam ove sezone pogledao je North Carolina. A nema ih puno – Duke, UCLA, USC, Memphis, Georgetown i njih. To je popis. Tri tekme. I na temelju čega onda ovo legendarno sveučilište vidim kao finalista? Vrlo jednostavno – imaju dva prošlogodišnja izbora sa prvog moccachina-frappuchino-alppacino drafta, koji je u biti izbor 30 najboljih igrača NCAA turnira po mom mišljenju. E pa i Tyler Hansbrough i Ty Lawson su bili visoko na moccachino-frappuchino-alppacino draftu i ove godine bi trebali izaći i na onaj pravi. Hansbrough ima odličnu statistiku ali njegova najveća vrlina je borbenost i upornost, te agresivno napadanje obruča koje mu omogućuje gomile slobodnih. Ako mu i fali dosta toga, hrabrosti ima dovoljno.

Lawson je play NBA potencijala, nedovoljno dobar šuter i ne uvijek sjajnih odluka ali žilav i brz te će imati karijeru kao back-up play.
Uz njih od lani je ostao i eksplozivni krilni centar Deon Thompson (prošle godine pokazivao znakove extra talenta, ove nekako slabiji) te kao drugi bek pouzdani šuter Wayne Ellington. Sva četiri upadaju u ovogodišnji izbor, i ne samo to – iskreno mislim da sva četiri mogu imati solidne NBA karijere. Pa ako to nije dovoljno za rezultat u ovakvoj konkurenciji, ne znam što jeste. Još važnije od potencijala – dobra su ekipa, imaju sjajnog trenera i svi su brobeni i skloni žestokoj obrani.

Nitko drugi u ovome dijelu turnira nije im blizu, iako moram spomenuti Indianu zbog Erica Gordona. Momak će biti jedan od top pickova na sljedećem draftu, sjajan je šuter i strijelac ali nije čudotvorac – čak ni njihov poraz u prvoj rundi nije neočekivan s obzirom na sve probleme. Naime Indiana je ostala usred sezone bez trenera kojeg su nekako uhvatili u kršenju strogih pravila regrutacije (koji nesposobni lik, pa zar to svi ne rade? I samo njega uhvate?), što je šok od kojega se ekipa još nije oporavila. Gordona ćemo tako već dogodine gledati u NBA, a usporedbe se uglavnom vrte oko Bena Gordona, zbog toga jer se radi o čistoj dvojci u tijelu krupne jedinice i zbog brzog izbačaja. I zbog prezimena, Ben nekako prvi padne na pamet. Moja napomena – ovaj mlađi Gordon možda neće upadati u lude šuterske serije poput starijeg, ali ima veći šuterski domet i puno više trči i radi.

Od ostalih momčadi treba spomenuti još samo drugog nositelja Tennessee, na čeku sa hladnokrvnim Chrisom Loftonom, koji iza sebe ima dobar lanjski turnir (hladan kao led u završnici, bit će dobar profesionalac), te Louisville Ricka Pitina. Ali njih spominjemo samo zbog Pitina koji je i lani izgubio utakmicu glupim potezima u završnici, davši loptu u ruke brucošu koji do tada nije bio ni peti najbolji igrač ekipe tu večer.
Tennesse nije slučajno drugi nositelj ali očito je u krivom dijelu ždrijeba – ma kako Lofton dobro odigrao, North Carolina je realno za klasu iznad njih.

MIDWEST

I ovdje teško da do final foura može itko osim prvog nositelja. Kansas je lani bio ekipa koju sam vidio u finalu uz Floridu, skupina budućih NBA igrača, bez zvijezda ali sa gomilom likova koji znaju svoje uloge. Naravno, razočarali su i možda isto naprave i ove sezone. Ali na papiru su Mario Chalmers i Brandon Rush garancija stabilnosti, dva sjajna beka koji imaju i pristup i kvalitete za dugu karijeru kao igrači zadatka u NBA. Najbolje od svega je što se odlazak Juliena Wrighta u Hornetse i ne osjeti jer ga je napadački zamjenio Darrell Arthur, koji je i lani pokazivao da će biti dobar igrač. E pa sada je glavni.

Uz Kansas spoemnimo i USC zbog još jednog budućeg NBA igrača, O.J. Maya, tipa kojega se u srednjoj uspoređivalo sa LeBronom da bi ga se nakon nepune NCAA sezone već okarakteriziralo kao promašaj. Iskreno, tip zabija 20 koševa u ekipi duplo lošijoj od lanjskog Durantova Texasa i najmanje je kriv za slabije razultate od očekivanih. Momak ima 18 i može zabiti što je sasvim ok za početak. S druge strane, ako je u glavi kao Starbury i slični i košarkom se bavi reda radi, vrijeme će već učiniti svoje. Zasad, dajmo mu šansu. Na klupi Trojanaca iz Južne Kalifornije je Tim Floyd, čovjek proglašen jednim od najgorih NBA trenera ikada, ali čovjek koji u sveučilišnim vodama zna što radi. S obzirom da su Floyd i Mayo veća imena od ikoga u Kansasu, a kako je glupo izabrati sva četiri nositelja za nastup na final fouru, ostavimo mogućnost da USC bude iznenađenje. Ako uopće prođe prvi krug, jer od svih ekipa koje imaju šanse za doći do kraja USC ima najteži put.

Već u prvoj rundi igraju protiv onoga drugog Kansasa, državnog, za kojega igra samo najbolji sveučilišni igrač i budući prvi pick drafta Michael Beasley. Nisam ga gledao u cijeloj utakmici i ne mogu suditi po par snimki, ali čovjek je ove sezone bio ono što je lani bio Durant. Prvi igrač loše ekipe kojega nitko nije mogao zaustaviti iako su svi znali da sve ide preko njega. Brucoš koji je jednostavno prerastao konkurenciju. Znači, Mayo bi trebao preko Besleya, pa još preko Georgetowna da bi uopće imao šansu iznenaditi Kansas u završnici regionalnog turnira, takozvanom elite eight.

I zato je najopasniji protivnik Kansasu ipak Georgetown. Iako više nema sjajnog Jeffa Greena, kostur i dalje čine centar Roy Hibbert, vrijedno krilo Pat Ewing mlađi i uporni play Jessie Sapp. Greenov učinak nadoknađuju momčadskom igrom i čvrstom obranom, ali realno nemaju onoga jednog igrača koji može riješiti utakmicu. Međutim kako Kansas ne zaslužuje povjerenje, dajmo im šansu.

SOUTH

Kao prvi nositelj Memphis ima prednost, prije svega zbog po meni prvog imena budućeg drafta a to je Derrick Rose, najkompletniji igrač uopće na NCAA turniru. Dodajmo mu još od lani vrlo solidan Memphis predvođen poznatim trenerom kao što je John Calipari i eto nam mogućeg prvaka. Jer Memphis je dobio Rosea a praktički nije izgubio nikoga, svi lanjski igrači i dalje su tu za istim učinkom. Chris Douglas-Roberts i Willie Kemp ostali su mi u najboljem sjećanju, s tim da Kemp zbog Roseova dolaska ima puno manju ulogu nego lani.

Jedini pravi protivnik Memphisu je Durantov bivši Texas, to dovoljno govori koliko je ove godine turnir slabiji. Lani ova ista ekipa sa Durantom, jednim od najboljih sveučilišnih igrača ikada, nije bila u stanju napraviti ozbiljniji rezultat a ove sezone su jedni od favorita. Sve zahvaljujući i lani dobrim bekovima D.J. Augustinu i A.J. Abramsu. P.J. i B.J. nisu nažalost dio ove ekipe. Augustin je u drugoj godini od playa sklonog izgubljenim loptama postao vrhunski strijelac, a Abrams je svoj šuterski dio digao na još bolju razinu. Ipak, kako je Augustinov stil igre čisti run and gun i izaziva greške, a kako je Abrams najblaže rečeno streaky šuter, ne bi me čudilo da se Texas oprosti ranije nego itko očekuje.

Ostale ekipe su blago rečeno zanimljive, prije svih Michigan State legendarnog Toma Izzoa. Drew Neitzel i dalje žari i pali i ako mu se zalomi šuterska večer – eto iznenađenja. Naravno, kada mu se drugu večer dogodi podbačaj Michigan ispada, sada samo treba imati nos i pogoditi što će se dogoditi prije.

WEST

Najzanimljiviji dio turnira sa kojega će usprkos konkurenciji ipak isplivati UCLA.
Jedina momčad koja se po tradiciji, trenerskoj kvaliteti i igri u obrani može mjeriti sa North Carolinom. U biti, možda su čak i borbeniji i kvalitetniji u tom segmentu što bi na kraju moglo presuditi.
Od lani vraćaju cijelu postavu osim Afflala koji je u Detroitu, što znači da iz vani i dalje prijeti Josh Shipp, ekvivalent nekakvom pouzdanom NBA veteranu tricašu, zatim pod košem se i dalje gura Scott Pollard NCAA košarke Lorenzo Mata, na krilu je svestrani atlet Mbah a Moute a na jedinici je iza Rosea najbolji play u turniru Darren Collison. Dok se lani nije bilo lako odlučiti između njega, Augustina i Lawsona ove sezone Collison je očit izbor – Lawson je puno skromnijih kapaciteta dok je Augustin više strijelac koji pokušava biti play. Collison je pak novi NBA starter, brzanac koji vlada slash n kick igrom i kojega čeka odlična karijera.

Uz svu ovu raskoš talenta, trener Ben Howland najveći je posao ipak dovevši brucoša Kevina Lovea ovo ljeto. Iako nema brojke za pasti na dupe, njegovih 17 koševa u ovako širokoj i discipliniranoj ekipi vrijede kao 30 Beasleyevih za Kansas State. Uz to što ima igru u postu, i leđima i licem, Love uredno skuplja desetak skokova, igra obranu i pokazuje da ima osjećaj za asist. Talentom on je novi Brad Miller, ali sa puno boljom igrom leđima i ne toliko sklon kontaktu u obrani. U svakom slučaju ako ga se dočepa prava ekipa, bit će tip od kojega ima i te kako koristi u NBA.

Dobri stari Connecticut Jima Calhouna i Arizona Lutea Olsona uvijek su opasni ali zbog različitih razloga. Uconn nema zvijezda i ovisi o čvrstoj obrani, dok Arizonu nose revolveraši Chase Budinger i Jerryd Bayless koje obrana ne zanima, osobito nakon što se legendarni Olson povukao na neodređeno vrijeme iz košarke (a da odeš u mirovinu?). Osobito je mekan Budinger, koji bi ako je Adam Morrison nekakav znak, mogao biti sljedeće veliko bijelo razočaranje. Izvrstan strijelac na sveučilištu, bez dovoljno srca i pameti za prilagodbu na NBA.

Glavni protivnik ipak je dosadni Duke. Coach K. ima solidnu petorku, više radničku nego talentiranu i upravo zbog razlike u kvaliteti ne bi smjeli ozbiljnije ugroziti UCLA. Koja je stvarno čvrsta ekipa a ne tek glumi čvrstinu poput Dukea. Usporena košarka trenera američke repke bit će dosta protiv Arizone, ali srećom tu im je i kraj.

FINAL FOUR

Dakle Mempis i UCLA su par na jednoj strani a North Carolina i Georgetown na drugoj. Kansas izbacujem da ne budu svi prvi nositelji u finalu jer takvo nešto se valjda nije nikada dogodilo. A sve osim finala između Caroline i UCLA bit će iznenađenje.

I usprkos puno težem rasporedu, a osobito ubitačnom polufinalu sa Memphisom, biram UCLA kao novog prvaka. Ne zato što imaju bolje igrače, jer nemaju. Čak je i duel Hansbrougha i Lovea pod košem poptuno ujednačen, kako igrom tako i bojom kože. Playevi su im slični, imaju dovoljno igrača koji znaju svoje uloge, treneri su ponajbolji u svome poslu, momčadi im imaju kemiju i daju sve od sebe u obrani. Ali prošlogodišnja izdanja UCLA ostala su mi u sjećanju po vrhunskoj zoni, Shipp je šuter koji može ući u seriju i kakvog Carolina nema a Mata može pomoći Loveu protiv Hansbrougha dok Carolina opet takvoga nema. I te sitnice bi na kraju trebale biti prevaga u finalu jednog nakon lanjske euforije vjerovatno podcijenjenog turnira, ali turnira koji osim uzbuđenja teško da može ponuditi previše vrhunske košarke.

Uostalom, kakvo je to finale u kojem su dva najbolja dva čovjeka na terenu – bijela. I uz to igraju pod košem. Bože pomozi.

Dakle novi Gatorsi (na papiru) – UCLA Bruins.

Srećom, imamo NBA u kojoj čak i kada se sudare dvije najbolje obrambena momčadi uzbuđenja i drame ne nedostaje. A poseban gušt je što su u glavnoj ulozi u susretu Spursa protiv Celticsa našao Sam Cassell i što je nakon pogođene trice odluke otplesao svoj ples ogromnih testisa. Rondo zaslužuje svaku pohvalu za herojsku borbu, Ginobili je trenutno među pet najboljih košarkaša u svemiru, Timmy više ne može biti glavni oslonac u napadu ali obrambeno je i dalje stijena – sve stvari u kojima se da uživati, ali mene je posebno inspirirao trenutak kada su na parketu zajedno bili Cassell, Rondo, Pierce, KG i P.J. Brown. Iako će Rondo postati igračina, dodajte ovdje samo Raya kada ozdravi i recite vidite li išta osim novih prvaka? Na jednome mjestu imati više rutine, iskustva i profesionalizma od Spursa nikako ne može biti loše.

Sunsi su živnuli, Mavsi nikako da dobiju bolju ekipu, Cavsi nikako da nađu rotaciju, Spursi ulaze u ozbiljnu seriju poraza… Toliko je tih predivinih sitnica, toliko se toga vrti oko jedne lopte da mi je skoro žao što završava regularna sezona. Pa kad imaš osjećaj da je playoff već odavno počeo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *