MINNIE

A dozen yellow roses
All that’s left in Minneapolis
I wish I’d never seen your face or heard your voice
You’re a bad pain in my gut
I wanna spit you out
Open up this wound again
Let my blood flow red and thin
Into the glistening
Into the whiteness
Into the melting snow of Minneapolis

Eh, nije baš prikladno koristiti se ljubavnim ranama gospodične Lucinde Williams, ali što se može kada je manje pjesama o Minneapolisu od dobrih košarkaša u Wolvesima. Što je ipak čudno s obzirom da su jedni Huskeri, Replacementsi ili Hold Steady izašli baš sa scene grada-vukojebine (što objašanjava i naziv košarkaške momčadi).

Ovaj uvod ipak je potreban jer moj drug Sickre, poznat i kao drugi bloger na ovim stranicama (koji se pojavi postom rijeđe od Garnetta u gustoj završnici), te kao čovjek koji i dalje vjeruje u Sunse, uskoro kreće baš za Minneapolis na usavršavanje. Ne blogersko već profesionalno, što je samo po sebi nešto što me oduvijek fascinira. Kako da je jedan od najboljih ljudi koji su ikada hodali po ovom dijelu svijeta svojevoljno pliva u raljama Zla i još pri tome uživa? Zašto ne koristi svoje kvalitete koje nedostaju velikoj večini bijednika koji se nazivaju osobama za neke plemenitije ciljeve umjesto da služi mašineriji koja je većinu nas pretvorila u nesretne spodobe?

Naravno, retoričko je ovo pitanje jer odgovor je dobro znan. U očima ratnika dobra čak i Zlo izgleda smisleno i pozitivno, dok u očima nesretne spodobe sve izgleda kao Zlo. Dragi moji, čak i u dreku kapitalizma može čovjek živjeti ako zna kako, a onaj tko samo žuga i ne nudi nikakva rješenja i u savršenom svijetu našao bi razloga za prigovarati.

Ako je ikome išta jasno iz prethodna dva pasusa nek mi slobodno objasni, ja ne kužim ništa kao ni inače kada dopustim dijalog između ida i uda.

Bit svega je sljedeće – konačno dobivam svoj prvi NBA dres, pa makar bila i riječ o replici od nekih bijednih 60-ak dolara. Timberwolvesi naravno nisu moj prvi izbor za nositi po doma ali neću se buniti dok god na leđima bude ime nekog bijelog brata.

A u ovom slučaju to može biti samo Mark Madsen. Čime smo okolnim putem došli i do glavne teme današnjeg posta, a ta je osvrt na sezonu nekoliko loših NBA momčadi. Kako stvarno nema puno smisla trošiti gomile riječi na ovakve ekipe, nadam se da ću vrlo brzo proći sve ekipe sa negativnim omjerom kako bi se onda mogli posvetiti onima koji to i zaslužuju. Dakle čast da otvore NBA pregled pripada Wolvesima i to zahvaljujući slučaju. Istom tom slučaju koji će izgleda odigrati i glavnu ulogu u budućnosti franšize okružene lošim kadrovima.

Wolvesi su u sezonu ušli sa etiketom najlošije ekipe u ligi i kao pretendent na neki od rekorda po najmanjem broju pobjeda u sezoni. Trenutnih 19 pobjeda tako stoje kao ugodno iznenađenje iako samo lud čovjek može išta što se dogodilo ove sezone u Minneapolisu ocijeniti pozitivnim.

Prvo i osnovno pitanje je – što Kevin McHale još radi u klubu? Kao da nije bilo dovoljno što je ugovorom ispod stola sa Joeom Smithom oštetio klub svih onih izbora na draftu, čak je i u sezoni čišćenja uspio zadnju godinu ugovora Rickya Davisa pretvoriti u 4 godine Antoinea Walkera, samo da bi se riješio Marka Blounta, kojega je ionako sam potpisao ludo visokim dugogodišnjim ugovorom. Čovjek se riješio Kevina Garnetta nekoliko godina prekasno i u zamjenu dobio jednog jedinog igrača. OK, to što je doveo Big Ala najmanji je problem, ali McHaleov odlazak nužan je da bi stvari krenule na bolje. Kao primjer navest ću samo da je njegova odluka da se za trenera postavi poptuno bezlični Randy Wittman te da se kao novi pomoćnik GM-a dovede Rob Babcock. Isti onaj Babcock koji je draftirao Arauja i Villanuevu dok je vodio Raptorse sada je glavni čovjek u Wolvesima za draft i skauting. Treba li išta dodati?

Wolvesi su kao i većina ekipa u njihovoj situaciji ovu sezonu shvatili kao priliku za postavljanje temelja. Što je skroz OK, ako nekakve temelje postaviš. Kao što sam već rekao – dok je ovakav stručni stožer pomaka nema. Također se siutacija da dobro procijeniti po tome kako momčad igra u sitauciji kada rezultat nije bitan. E pa ovi Wolvesi su već na početku sezone prestali igrati. Ovih 19 pobjeda rezultat su fantastičnog potencijala nekih pojedinaca, ali nigdje ni traga momčadskom duhu, kemiji, borbenosti ili želji. Opet nešto što treba pripisati lošem vođenju i organizaciji kluba.

U budućnosti dosta toga ovisi o draftu. Ako igrom slučaja dobiju prvu ili drugu poziciju u lutriji mogu se nadati koraku naprijed. Rose ili Beasley sami po sebi ovakvom rosteru garantiraju 10 pobjeda više, s tim da bi posebno zanimljivo bilo vidjeti kako bi se Rose uklopio sa Big Alom. Naravno, govorimo samo o napredku na račun razine talenta, jer teško je očekivati da će uprava nekakvim potezima popraviti situaciju.

Samo ugovori Jarića, Walkera i Bucknera zauzimaju dobar dio salary capa, a gdje je još Jefferson koji jedini zaslužuje lovu koju prima. Sitauciju dodatno komplicira činjenica što igrači kojima ističe ugovor svi zaslužuju novi, ali po puno višim uvjetima. Naime, i Ryan Gomes, i Craig Smith (apsolutni broj jedan ove ekipe po pristupu), pa i Chris Richard i Sebastian Telfair odigrali su solidno svoje role i mogli bi lako postati interesantni i drugim ekipama. Stoga ako će Wolvesi potrošiti dio novca da vežu na duže bar Smitha, ispada da im ostaje na raspolaganju samo dio salary capa oslobođen nakon otkupa i isteka ugovora Thea Ratliffa (usput da kažem da isti taj Ratliff koji je zadnjih nekoliko godina bio klinički mrtav sada u Pistonsima igra kao ponovno rođen, osobito u blokerskom dijelu što mu je oduvijek i bio zaštitni znak, toliko o profesionalizmu).

Znači, u najboljem slučaju Wolvesi bi se dočepali prvog ili drugog picka te time riješili pitanje budućeg nositelja igre, vratili nazad Gomesa i Smitha, te bi još za midlevel doveli jednog solidnog veterana spremnog igrati u Minnesoti bez da mu se plaća ispod stola (takav naravno ne postoji), i sve to ne dirajući u slobodni dio salary capa koji bi omogućio da u budućnosti produže ugovore sa Foyeom i McCantsom te da čak i dovedu nekoga koga bi privukla mlada talentirana jezgra.

Dakle, ostaje nam realna verzija – Gomes i Smith će otići u ozbiljne klubove, na draftu će birati treći ili četvrti i završit će u najboljem slučaju sa solidnim sporednim igračem i još će preplatiti igrača kao što je Josh Childress ne bi li doveli bar nekakvo ime (dvostruki harakiri jer osim što će masno plaćati nebitnog igrača, još će dodatno oslabiti manevarske mogućnosti salary capa u budućnosti).

A sada bi bio red da spomenemo i poneku pozitivnu stranu ove sezone. Evo, pozitivno je to što se McHale brzinski riješio Geralda Greena, koji je valjda najveće razočaranje zadnjih 5 draftova. Od momka koji je imao potencijal biti stroj za koševe dobili smo autistično stvorenje nesposobno nametnuti se i u sistemu bez sistema kakav njeguje Minnesota.

Al Jefferson pokazao se kao pun pogodak, posebica kada u obzir uzmemo njegov realan ugovor. Stvari su postavljene – Big Al daje vam 20 koševa i 10 skokova čak i kada se ne trudi previše, što je savršen temelj ako se kroz neko vrijeme uspije dodati igrač sposoban voditi igru, bio on play ili dvojka kapaciteta Roya, Kobea ili T-Maca.
Još uvijek je mlad i u previše neozbiljnoj momčadi da bi rekli kako zaljubljenost u šut sa vrha reketa i alibi skokovi u obrani umjesto post igre i skokova u napadu jesu pravilo a ne tek ugodnija (za njega osobno) iznimka.

Igrač broj dva nije Randy Foye već Rashad McCants. Foye je imao probleme sa ozljedama, ali i u zdravom izdanju drugu godinu za redom samo je potvrdio da nije materijal za startera te da mu idealno leži uloga strijelca sa klupe. Wittman ga pokušava koristiti uz Jarića kako bi simulirao igru Bullsa i Warriorsa (veliki play koji čuva drugog beka, manji drugi bek koji čuva playa), ali niti je Jarić Hinirch ili Davis, niti je Foye strijelac kakav je Gordon ili Ellis. Jedina nada mu je da postane play tipa Mike Bibby, dakle igrač koji je prije svega strijelac ali koji je naučio vrtiti napade i koji ima pouzdan vanjski šut.

A upravo zbog šuta McCants u ovom trenu ima prednost pred Foyeom. Jeste, McCants je i dalje jednodimenzionalan igrač koji vidi samo koš, i ostati će takav cijelu karijeru. Ali ovom trenutku ima pouzdan vanjski šut i da ostane samo na tome vrijedan je minuta. Plus dovoljno je žilav i sposoban ulaziti pod koš i iznuditi hrpu slobodnih.

Kako god okrenuli, teško je za vjerovati da ova trojka može postati kičma kluba. Ako je Jefferson siguran, trebat će dobro odvagnuti koga zadržati od preostale dvojice. Foye je veći potencijal za strijelca, McCants je bolji šuter, i izgleda da sve ovisi o tome stiže li u klub potencijalni playmaker prve klase sa drafta.

Corey Brewer koji je trebao biti Bruce Bowen ove ekipe nije se baš iskazao u svojoj rookie sezoni. Osim fizikalija i idealne građe za malo krilo koje zaokružuje petorku, Brewer je uglavnom pokazao da mu nedostaje talenta za NBA razinu, te da nema šut niti nikakvo drugo napadačko oružje. Ali uz dosta rada moga bi biti stoper kakav je svakoj ekipi potreban.

Najugodnija iznenađenja tako su ipak ljudi iz sjene, Craig Smith i Ryan Gomes. Obojica su niske četvorke, ali dok Gomes može igrati licem košu i maskirati se u krilo, Smith je tipični šljaker koji srcem nadoknađuje nedostatak centimetara. Čovjek svaku sekundu igra sa žarom finala i kao takav je neprocjenjiv u ovakvoj izgubljenoj momčadi. Gomes je pak profesionalac svjestan svojih limita koji točno zna kako iskoristiti minute u gubitničkim ekipama. Kako nije niti šuter, niti stoper, niti skakač to nisam siguran kako bi se snašao u playoff momčadi, ali da ozbiljnošću i zalaganjem može uspjeti u jednoj Minnesoti očito je. Solidan igrač ali da ja biram nikada mu ne bi dao ugovor prije nego bih osigurao Smitha. To će biti i jedan od testova da vidimo koliko su uopće pametni Wolvesi, hoće li pasti na Gomesovu statistiku ili na Smithovu ulogu, odnosno na ono što on donosi a što se ne vidi u brojkama.

Bijela braća su vrijedna da se spomenu, Doleac i Madsen potpuno se nebitni (nažalost), ali Jarić je odigrao solidno. S obzirom da svi znamo da Marko ima ogroman ugovor koji ničim nije zaslužio, ako odbacimo činjenicu da je preplaćen ostaje stvarnost koja govori da je on na vanjskim pozicijama najbolji u čuvanju lopte, obrani te opće u all-round učinku. S obzirom na njegov ugovor suludo je zadržati Telfaira. Mali je još jednom pokazao da nije u stanju zabiti, pa iako se pokazao solidnim u ulaz-povratna šemama, očito je da nije dovoljno velik playmaker da bi tek tako prikrio činjenicu da je neopasan po koš. Naravno, i to je još jedan od pokazatelja da Wolvesi nisu čisti u glavi – ako na draftu zaobiđu D.J. Augustina koji će im sigurno biti dostupan ako im izmakne Rose, a potpišu Telfaira na račun solidne sezone u očajnom klubu, sve će biti jasno. Ako pozdrave Telfaira i zadovolje se jednako lošim Jarićem koji im je ionako suđen, tim detaljom pokazat će da su bar malo razumni.

Ovaj osvrt, iako se radi o osvrtu što po definiciji govori da bi se trebali baviti nečim što je prošlo, više se čini kao najava budućnosti ali sa ovakvim klubom drugačije se i ne može. Srećom po nas NBA se sastoji od 20-ak momčadi koje su u sadašnjosti, ali ovih desetak koje se bave budućnošću u biti nisu ni vrijedne spomena baš zbog toga. Kada su Wolvesi u pitanju, pitanje je kada će i hoće li uopće uskoro postati dio trenutke i hoćemo li u idućih deset godina imati razloga spominjati ih.

Kako god, moj dres sa natpisom Madsen na leđima stiže. Good enough.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *