BLAZERS IN FIVE

Blazersi su ekspresno uz malo sreće i puno znanja opet postali respekta vrijedna ekipa. Ova sezona je trebala biti prvi korak ka povratku na staze uspjeha, ali pravi marš nitko nije očekivao.
Nakon što su stigli do njenog kraja, nije teško uočiti razloge zašto je Portland zaigrao iznad svih očekivanja:

– najvažnija je nova politika kluba koja u startu odbacuje problematične tipove i situacije te je podređena stvaranju atmosfere u kojoj će svi uživati. Naravno, kada dođe vrijeme da se sa rookie ugovora prijeđe na nešto veće svote vidjet ćemo kako će ove postavke izdržati

– izbor pravih ljudi nije ništa manje bitan, s tim da su se i oni morali uklopiti u prije navedeni profil. Izbor Natea McMillana bio je lutrija, mogu zahvaliti škrtim Sonicsima što se nisu trudili ponuditi ugovor najboljem mladom treneru u ligi. Mr. Sonic je tip koji osim košarke ogromnu pozornost posvećuje profesionalnom odnosu i poštenju, tip kojemu pedagogija i uopće opća kultura nisu strani i koji zna da su momčad i rad dvije najvažnije komponente za uspjeh u košarci. U Sonicsima je dokazao da takav koncept zna prodati i igračima, u Portlandu je to samo potvrdio. Njegove ekipe ne uzimaju slobodnu večer, svatko zna svoju ulogu i svatko je se drži.

– Izbor igrača izveden je bez greške, iako naravno treba imati i sreće (nitko nije znao da će Brandon Roy biti ovako dobar). Najveće snaga Portlanda ove godine bila je njihova rotacija, a duga klupa inače je odlika velikih momčadi. Malo koja ekipa se gradi ovako studiozno, obično se prvo dovedu ključni igrači oko kojih se zatim slažu oni sporedni, ali Blazersi su krenuli od samoga početka gledajući u širinu. Zbog izbora mladih igrača koji se uklapaju u nekakve standardne role ova momčad imala je rotaciju kakvu imaju veteranske ekipe poput Spursa ili Celticsa, rotaciju koja je često nadoknađivala onaj manjak kvalitete ili iskustva.

McMillan je odlično podijelio uloge, a Brandon Roy je izvrsno vodio cijeli program. Jedini minusi sezone su što ju uopće Greg Oden morao propustiti, što Brandon Roy prečesto ima problema sa zdravljem, te neriješeni status Dariusa Milesa.

Portland dakle ima sve što se poželjeti može, ergelu mladih igrača, nekoliko potencijalnih zvijezda i gomilu salary capa na raspolaganju. Kako će se upravo njime voditi prilikom donošenja konačne odluke oko koga graditi dalje a koga pustiti, to ću i ja šetnju njihovim rosterom bazirati na budućem angažmanu.

Sigurni su Oden i Roy. Iako Oden tek mora odigrati svoje prve utakmice u NBA, nitko ne sumnja da će od prvoga dana on biti obrambeno dominantna figura, te da će zbog visine i snage igrati i ulogu u napadu. S obzirom da je Roy lider ove momčadi, od Odena nitko neće tražiti da nosi preveliku odgovornost a takva sporedna uloga mogla bi i najviše odgovarati njegovoj smirenoj osobnosti.

Roy se dokazao kao lider, on je pravi playmaker ove momčadi, tip igrača za kojega možemo samo reći da je – košarkaš. Ne šuter, ne strijelac, ne play, već košarkaš. Igrač koji će u svakom trenutku odigrati ono što je najlogičnije, koji kuži igru i koji plovi utakmicom. Moj MVP prvoga dijela sezone, u drugome je malo pao što zbog ozljeda što zbog prilagodbe ostatka lige na Blazerse ali i dalje je među 15 najboljih košarkaša na svijetu.

Odmah uz njih je i LaMarcu Aldridge, druga napadačka opcija, kompletna četvorka sa post igrom i ubojitom šutom sa poludistance. Nedostatak snage ubuduće će kompenzirati Oden, te će Aldridge biti još opasniji kada se češće bude mogao izvući vani. On i Roy daju ekipi osnovu za unutar – van igru što je najbitnije u rovovskim bitkama ovako izjednačene lige.

Igrač broj četiri već nije u skupini nedodirljivih, ponajviše zato jer ako će velike ugovore dobiti i Oden i Roy i Aldridge, mjesta za još jednoga neće biti. A Trawis Outlaw na trenutke zna izgledati kao zvijezda što bi moglo zainteresirati mnoge. Srećom Blazersi su ga na vrijeme vezali još dvije sezone za male pare te bar u dogledno vrijeme ne moraju se brinuti za šestog igrača. Outlaw je prvoklasni atleta, neumorni skakač i trakač, te što je najvažnije odličan strijelac. Kako je dodao i stabilan šut za tri postao je neprocjenjiv za napad Portlanda, u kojem ne samo da je strijelac sa klupe već često i prva napadačka opcija ako Roy nije u igri.

Outlaw pak nije tip koji bi u budućnosti mogao popunjavati mjesto u petorci kraj navedene trojice iako sam dobar dio sezone bio toga mišljenja. On je ipak tip koji je najkorisniji sa loptom u rukama, a kako lopta po defaultu ide ili playu ili Royu ili pod koš, ispada da je korisniji u drugoj postavi. Kada su na terenu glavni igrači uz njih treba biti krilo koje je u stanju odigrati obranu i pogoditi tricu, dakle netko poput Jamesa Jonesa i Martella Webstera. Outlaw je više tip koji razbija kalupe nego što pripada u njih, uostalom i on je jedan od ovih modernih atleta koji su u stanju odigrati i na krilu i pod košem i u svakoj situaciji puniti koš te samo zahvaljujući svojim fizikalijama biti itekako korisni.

Igrači koji ne idu nigdje su Steve Blake i Joel Przybilla. Blake je u svojem prijašnjem boravku u Portlandu ostavio očito sjajan utisak kada ovi nisu ni trena mislili kada su ga ljetos potpisali na duže za solidne pare kada je jedan back-up play u pitanju. Ali kako je pokazao i ove sezone, njegova glava i kontrola lopte, uporna obrana te solidan šut mogu poslužiti i u startnoj petorci. Naravno, u budućnosti Portland mora na ovoj poziciji imati igrača veće kvalitete ako misli ozbiljno konkurirati za naslov, ali time nikako ne želim umanjiti Blakeov učinak. Čovjek je u svome poslu odličan.

Uostalom, takav je i Przybilla, koji je ove sezone konačno opet zdrav i odmah pokazuje zašto je dobio višegodišnji ugovor. Neumorni radnik koji skače, blokira i uopće kontrolira obranu, a u napadu postavlja blokove i kupi otpadke. Idealna zamjena za Odena.

Spomenuti Webster i Jones također su igrači zadatka, solidni u obrani, solidne atleta i odlični šuteri iz kuta. Jones je specijalac takve igre i nema sumnje da su ga dobrim dijelom doveli iz Sunsa baš zato da nauči par trikova Webstera koji je ipak puno veći talenat. Uz malo sreće od njega uz gomile trica možda dobiju i pravog obrambenog stopera čime bi riješili jedan bitan problem rotacije jer takvoga ove godine nisu imali.

Najbliže stoperu predstavlja Jarrett Jack, s tim da je on ipak presitan da bi mogao čuvati strijelce na krilu. On je solidna opcija za back-up playa koji je u stanju dignuti tempo, ući pod koš ili pritisnuti protivnički napad. Kako već imaju Blakea, mislim da će Jack među prvima napustiti klub, možda u budućem tradeu za pravog playa.

Sergio Rodriguez talentom bi mogao biti taj, ali ove sezone dobijao je užasno malo minutažu koja mu sigurno nije pomogla te bi najbolje bilo da promijeni klub. Rodriguez je još mlad i teško da može uhvatiti korak sa ostatkom kluba koji je ovako brzinski sazrio, pogotovo ako će igrati par minuta svaku drugu večer. Njegov talent playmakera je ogroman, usprkos razigranosti nikada ne gubi lopte uzalud, te bi bila tragedija da odsjedi još jednu sezonu. Ako je Calderon postao ovakav igrač samo zato jer je dobio minutažu, uvjeren sam da bi Sergio postao novi Nash da ima priliku. Jasno, šuterski nije na toj razini te je pitanje da li bi bio toliko dobar strijelac da jednoga dana bude all-star, ali kao playmaker tip je čudo. Čudo.

Od igrača koji su prolaznici treba spomenuti Channinga Fryea, momka koji ima jedno oružje a to je šut sa vrha reketa. Fizički je preslab da bi pomogao pod obručima te je praktički osuđen da bude puno lošija kopija Aldridgea. Ozbiljnoj ekipi kakva se Portland sprema biti puno bolje došao bi jedan žilavi veteran koji osim šuta iz vana može skočiti i odigrati obranu, netko tipa Kurta Thomasa. S obzirom da imaju love, Blazersi nemaju što čekati oko dodavanja takvih kockica.

Nakon što su se riješili Ratliffa i njegovog ugovora, dogodine ih čeka još iz knjiga izbrisati Raefa LaFrentza nakon čega će biti momčad koja može potpisati koga god želi. Biti će im dostupni svi profili igrača, a s obzirom na ovo što imaju treba im još par sporednjaka i jedan veteran pa da već dogodine krenu na vrh Zapada.

Dok budemo čekali da se stvari počnu događati ovoga ljeta, možemo se zabaviti sa pitanjem: Kamo je McMillan sakrio Milesa?
U Portlandu su očito zabrinuti da bi samo njegovo prisustvo moglo zaraziti ovu mladu gospodu idiotizmom te ga ne puštaju ni blizu. Milesov ugovor nije malen i traje još dvije godine te nema riješenja kako bi ga se očistilo. Nitko u ligi ne bi uzeo Milesa, osim ako uz njega ne ponude recimo jednog Outlawa. Takav potez ne čini se baš racionalnim.
Ako ga otpuste njegov ugovor se i dalje računa u salary cap te nisu dobili ništa.

Naravno, ako se Miles oporavi od kroničnih problema sa koljenom i poželi zaigrati, ta opcija postati će neizbježna. I tu se javlja jedan mali komadičak nade, naime ako se Miles nikada ne oporavi (ili se ne poželi oporaviti) te se odluči za mirovinu, Blazersi ga brišu iz knjiga, čak i lovu isplaćuje liga ili osiguravatelj, ma nije uopće bitno. Bitno je da bi takvim razvojem situacije osigurali dovoljno prostora ne samo da potpišu svoje igrače već da dovedu i jednog Chrisa Paula.

Ovaj scenarij uopće nije toliko nemoguć, pa Miles je ionako nezinteresiran za košarku i vjerojatno bi odmah pristao na mirovinu da mu Paul Allen ponudi svoju jahtu na par mjeseci.

A ako bi se Miles i vratio na teren, to sigurno ne bi bilo u Blazersima. Pa nisu potrošili toliko vremena i truda zadnje dvije sezone da bi se prikazali kao savršeni susjedi e da bi se sada jedan Miles vratio, uletio na odjel pedijatrije sa jointom u ruci i ponudio ga klincima koji imaju leukemiju? OK, krivi primjer, joint bi u takvoj situaciji vjerojatno pomogao ali kužite što hoću reći. Pa pobogu, jadni Greg nije imao dana mira za vrijeme rehabilitacije, svaki čas je trčao uokolo na otvaranja škole, na promocije raznih projekata, mislim da je čak bio i kod Jadranke Kosor nešto u vezi razminiravanja.

Nekadašnji Jailblazersi, likovi koji su se naganjali uokolo puškom (pitajte samo Zacha Randolpha), sramota grada i vlasnika koji ih se htio riješiti sada su postali Pleasantville Blazers, prototip onoga ljigavog američkog sistema u kojemu kao uspješni članovi vraćaju dug društvu tako što se tu i tamo pokažu i kažu kako im je stalo. A da date pola vaše love tom društvu? Ma na stranu licemjerje, djela su bitna i uvijek treba pozdraviti one koji dijele pa makar oni bili Daniel Plainville, zar ne. NBA ipak nije naftna industrija ili neki drugi ekploatatorski biznis stoga treba pozdraviti napore Sterna i kompanije da što više sudjeluju u građanskim inicjativama, iako ću opet biti zločest pa reći da to rade ponajviše kako bi bijelu većinu odobrovoljili i ponudili nešto zauzvrat zbog svih onih tetovaža na crnim dečkima.

Ali vratimo se mi Milesu. Što je on uopče sutra kada i ako se vrati na teren? Lošija kopija Trawisa Outlawa, manje žilava i sklonija ozljedama, slabijeg šuta i uopće volje da radi. O hladnokrvsnoti u zadnjim sekundama i timskoj igri da ne govorimo. Ali nije u pitanju samo glava i talent. Miles se nakon svih ovih ozljeda nikada neće vratiti u formu da uopće bude slabija kopija jer jednostavno – tipa nije briga. On ne radi na sebi. Nije Outlaw samo zbog gena i slučajnost već 5 sezona u ligi bez stanke, a Miles je za to vrijeme stalno na bolovanju, kao da radi u državnoj firmi a ne privatnom biznisu (apsurd kakav si u današnjem društvu samo sportaš može dozvoliti).

Dok Outlaw pod tušem uglavnom pere sa sebe znoj nakon raznih treninga, Miles se pod tim istim tušem uglavnom trijezni od sinoćnje pijanke. I koliko god pokušavao shvatiti takve sportaše jednostavno ne mogu. Znam, mladi su i žele se zabaviti, ali kako ne shvaćaju da imaju šansu za koje bi većina nas ubila. Ne šansu da zarade lovu, da si osiguraju budućnost i slična konformistička sranja, već šansu da svaku večer naprave nešto posebno, da igraju sa svojom ekipom i gaze protivnika, da se uzbuđuju, da se raduju i smiju, da plaču, da žive. Zato nabijem i Milesa i Adriana i Ronaldinha, a kapa do poda Royu, Howardu i Kaki. Pa makar Kaka bio opranog mozga sa svom tom religijom, momak bar ima svoje ideale i drži ih se. Trenira, radi, kontrolira se. Ako bi i povalio neku groupie i povukao liju bijelog, stat će 10 sekundi, razmisliti, staviti stvari u perspektivu i reći nije vrijedno svega. Ovi ostali, većina, neće razmišljati niti imaju nekakav kodeks koji bi ih spriječio u tako nečemu. U biti, kao takvi nisu ništa drugo nego odraz društva.

Pa zamislite da Adriano i Ronaldinho žive samo za nogomet, da stalno treniraju, paze na prehranu, da su svaku večer u krevetu u 10. Bili bi bogovi. Ovako, samo su obični ljudi koji kao i milijuni drugih vikendima ubijaju neurone da ne misle o svojim životima i odgovornostima ne samo prema sebi nego i prema drugima. I da, odgovornost prema drugima postoji. Kao što reče ujak Ben Peteru Parkeru – sa velikim moćima dolazi i velika odgovornost. Naravno, nju malo tko želi, osim nekolicine superheroja. A zašto i bi kada lova iz ugovora uredno sijeda bez obzira na sve.

I tu leži ogroman problem današnjeg sporta, a samim time na jednoj većoj razini i društva. Dobili smo odriješenje od odgovornosti za sve pa čak i vlastiti život, zuzvrat smo dali dušu ovome sistemu koji nas je uništio. Očekujemo sve na pladnju, kada ne dobijemo kukamo ali ništa ne poduzimamo jer je sve to dio aranžmana. Aranžmana koji nas je oslobodio života, uključio nas u matricu i spojio na TV. Samo da ne bi moralo reći – kriv sam.

Darius Miles – žrtva a ne zločinac. Ili ipak sudionik u zločinu. Ovisi o tome kako tko gleda. Što bi reko veliki Dude “It’s just your opinion dude”.

A sad odoh gledati Celticse.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *