THE REST OF THE (CRAPPY) EAST

Indiana je ekipa koju sam igrom slučaja gledao dosta puta ove sezone i ekipa koja je definitivno nadmašila očekivanja. Iako su teoretski još u borbi za osmo mjesto, jasno je da mogu prestići Atlantu samo ako ovi izgube sve do kraja. Ali s obzirom da sam na početku sezone vjerovao da ovako posložena Indiana teško može i do 20 pobjeda, rezultat je prilično dobar.

Za njega je najzaslužnija odlična igra u napadu. Od ekipe koja se pod Carlisleom mučila zabiti koš, Pacersi su odjednom postali napadačka sila. Treba u obzir uzeti okolnosti – Carlisle je nakon tradea za Dunleavya i Murphya malo toga napravio kako bi igru prilagodio pristiglom dvojcu, a to je greška koju Jim O’Brien nije ponovio ove sezone.

Osobno sam čak i izbor O’Briena smatrao pogreškom jer vodeći Celticse i Sixerse on je pokazao da forsira šutersku košarku, a takav tip igre nikako nije odgovarao momčadi koja se uglavnom bazirala na igru kroz reket i koja nije imala poštenog strijelca za tricu (sud donesen na osnovu katastrofalne šuterske sezone koju su Murphy i Dunleavya odigrali pod Nelsonom u Warriorsima i nastavili je kasnije pod Carlisleom u Pacersima).

I to je bila ogromna greška jer obojica su ove sezone zaigrala kao u najboljim danima. Odnosno Murphy je zaigrao kao nekada, a Dunleavy mlađi po prvi puta je opravdao sve priče o potencijalu. Očito je da Nelsonov run and gun i njegova inatljiva priroda prema igračima koji mu ne legnu odmah i koji su premekani da mu se suprotstave nikako nisu odgovarali ni jednom ni drugom, da je lanjski prijelaz u Indianu ostavio premalo vremena za promjenu (a i sama Indiana kao klub nije bila u nekoj naročito kreativnoj fazi) te da je nakon što su prošli pripreme sa novim trenerom sve došlo na svoje.

O’Brienovo oslanjanje na šutere upalilo je zbog Murphyeva povratka u formu, Dunleavyevog rođenja iz pepela kao strijelca i ponajviše zbog bombardera Dannya Grangera. Solidne role odradili su i Kareem Rush i Travis Diener, ali ova trojka ipak je najzaslužnija za uspjeh sistema. Granger je snazi i pokretljivosti koju koristi za solidan all-round učinak dodao ubojit šut za tri i u pobjedama upravo su njegove serije koševa značile razliku. Muphy je svojim šuterskim dometom širio obrane i otvarao reket ostalima, a to je najviše koristio Dunleavy mlađi koji je u ovoj ekipi doslovno odradio isti posao koji je Roy napravio u Portlandu.

Naime, uz to što su djelovali kao igrači koji neće moći uspjeti pod vodstvom O’Briena, Pacersi su bili i ekipa bez playmakera, bez lidera koji bi drugima olakšao život. Budimo ozbiljni, Jaamal Tinsley nije taj iako njegove brojke mogu zavarati. Čovjek koji je na sebe preuzeo ulogu strijelca, razbijača obrana i glavnog razigravača bio je baš Mike Jr., čime je ionako sjajnu sezonu doveo skoro do all-star razine. Kažem skoro jer ipak će ga nedostatak fizikalija zauvijek ograničiti na rolu maksimalno trećeg igrača jedne ozbiljne ekipe.

Pacersi toliko ozbiljni ipak nisu a glavni razlog je nikakva obrana. Tako da su od očekivanja koja sam im zadao ispunili bar jedno – primati će gomilu koševa. Razlog je jednostavan, samo Granger je solidan obrambeni igrač od svih spomenutih, a jedini koji ima fizikalije za obranu je Jermaine O’Neal koji je ovaj put više od pola sezone proveo ozljeđen.

Uglavnom, Larry Bird može biti miran jer je obnova počela bolje od očekivanog, a ponajviše može biti zadovoljan jer su se dva na prvi pogled tako očajna ugovora kao što su ovi Murphya i Dunleavya pokazali solidnim investicijama. Sa njima dvojicom i odličnim Grangerom lakše će proći vrijeme dok se ne složi nova ozbiljna momčad.

Da to nije lako govori i činjenica da se još nisu riješili dva zaostatka iz vremena kojih se očito nitko u Indiani ne želi sjećati. I O’Neal i Tinsley odavno su u izlogu, ali ponude za O’Neala nisu dobre dok onih za Tinsleya nema. Ali obojice se moraju riješiti ako misle napraviti onaj ključni korak, a taj je osloboditi nešto mjesta pod salary capom. I dok se O’Neala usprkos maksimalnom ugovoru još i može istrpiti zbog poštenog pristupa svom poslu, Tinsley je apsolutni problem i na terenu i u svlačionici jer i njemu je očito dosta Indiane, isto kao što je i Indiani dosta njega.

Uz ove neke glavne crte, u Indiani su iscrtane i one sporedne koje se bave uglavnom razočaranjima. Recimo Marquise Daniels, koji je doveden kao glavni strijelac sa klupe i čovjek koji svojim ulazima može iznerediti obranu, opet je odigrao jednu lošu sezonu, posebno naglasivši vlastitu nemogućnost da pogodi šut.

Travis Diener solidno je iskoristio minute, kao bijeli play smjestio se malo iza Stevea Blakea a ispred Dana Dickaua. Ali na njega, solidnog Rusha koji je konačno pokazao nekakvu šutersku stalnost forme, ili na jednog uvijek vrijednog i borbenog Jeffa Fostera dođe hrpa razočaranja poput Danielsa. Ili pak lanjskog rookiea Shawnea Williamsa koji je konačno dobio priliku da zaigra ali je nije iskoristio, baveći se previše odabirom lošeg šuta naspram svega ostaloga što atleta poput njega može donijeti.

Ogromno razočaranje je i Diogu koji se kraj ovako posložene rotacije nikako nije uspio nametnuti iako je od mnogih smatran krađom nakon tradea sa Golden Stateom.

Dakle iako su poprilično skupi, Murphy i Dunleavy garantiraju solidnu jezgru za ovu među-fazu, Granger im daje nešto ozbiljnosti i čvrstine, a Bird se može slobodno posvetiti salary capu, razvoju mladih i sličnim poslovima jer kako se čini po prvi puta nakon Artestova uleta u publiku, situacija u Indiani malo se stabilizirala.

Ako ćemo tražiti najveće razočaranje ne moramo gledati dalje od Bullsa. Već smo naširoko prošli sve razloga koji su doveli do ovakvoga pada, i nema smisla ih ponavljati. Sa ovim dodatnim vremenskim odstojanjem može se samo ustvrditi sljedeće – da su temelji one lanjske momčadi išta valjali ne bi se ovako brzo raspali.

Pouka je dakle da ne valja graditi buduću pobjedničku momčad na silu kako je to pokušao Skiles izvlačeći iz igrača maksimum nikada im ne davajući dovoljno zasluga.
Očito je i slučajnost odigrala značajnu ulogu u prethodnoj sezoni, jer nešto slabija konkurencija omogučila je uvijek nabrijanom Chicagu da pomete slabije protivnike a i one jače ako ne bi došli na tekmu sto posto spremni. Zatim su u playoffu naletili na Miami koji je već bio pred raspadom što je također olakotan okolnost, e da bi ih onda rutineri Pistonsi ekspresno sredili. I sad se sjećam, gledajući tu seriju cijelo sam vrijeme mislio kako će se Bullsi kada tad probuditi i kako će žestinom iz regularne sezone okrenuti i seriju protiv Pistonsa. Ali istina je da oni nisu imali što probuditi jer su u playoffu nastavili sa svojim maksimumom koji su prezentirali cijele godine, dok su Pistonsi jednostavno ubacili u višu brzinu.

Bullsi te brzine nisu imali, oni su bili automatik koji odmah ubaci u petu i vozi dok se ne slomi što se desilo odmah na početku ove sezone. Odnos između Skilesa i Wallacea dodatno je uzdrmao relativno mladu ekipu, odnos uprave prema igračima otupio je oštricu i pristup na terenu, a kako više nije imao svoje najjače oružje, dakle potpunu predanost, Skiles je odstupio jer su svi postali svjestni da dalje ne ide. Sezona je otpisana i pitanje koje sada visi nad organizacijom je kako dalje – da li nastaviti sa ovom jezgrom ili krenuti u nove promjene.

Činjenica je da ni Deng ni Gordon nisu potpisani, a da su već pretrpani visokim ugovorima Hinircha, Nocionia, Goodena i Hughesa (koji ima očajan ugovor ali još uvijek je bolji od Big Bena koji se ionako nikada i nije uklopio u momčad). Zadrže li kompletnu ovu jezgru, i dovedu li trenera koji će znati iskoristiti prednosti ove ekipe mogli bi opet biti solidni. Ali u tome slučaju bit će nakracani višegodišnjim ugovorima i osuđeni da ovaj ciklus istrpe do kraja.

Odluče li se za promjene sve je otvoreno. Ni Deng ni Gordon nisu nedodirljivi, posebice ako ostanu pri ogromnim zahtjevima, a nakon očajne sezone Hinirich je također izgubio status nedodirljivog. Naravno, i Gooden i Hughes biti će nuđeni uokolo a ako netko i pristane uzeti recimo Hughesa, zasigurno će usput tražiti i nekoga od mladaca ili Nocionia. Tako da u ovoj igri zamjena Bullsi nikako ne mogu pobjediti. A i podatak da je cijela momčad dostupna dovoljno govori o tome u kakvu se situaciju doveli.

Jasno da nije sve tako crno. Deng, konačno oporavljen, pokazuje da je sjajan igrač koji možda neće biti superzvijezda ali koji ima vrhunske kvalitete (skočnost, šut sa poludistance) koje mu garantiraju dugu i uspješnu karijeru. Gordon je i dalje jedan od najubojitijih strijelaca u ligi kada je vruć, Nocioni je jedan od najboljih igrača sa klupe u zadnjih nekoliko sezona.

Sve u svemu, kada bolje pogledaš, ova momčad zaslužuje novu šansu. I ako ovi svi gore navedeni možda i neće postati bolji, ako su dosegli svoj limit, kada daju svoj maksimum i dalje su dobri. A nada za napredak leži u nekolicini klinaca pod košem.

Ty Thomas samo treba doći u ruke treneru koji će znati izvući koristi iz njegovog mlataranja, trke, skakanja i neprestanog blokiranja. Čovjek nikada neće biti rutinirani napadač, možda će još godinama učiti čitati akcije, i možda će mu trebati još toliko godina da izgradi pouzdani šut, ali takav atleta mora imati mjesta u NBA.

Noah pak nije ni atleta ni talenat ali je poput Nocionia neumorni fajter koji se ne boji staviti glavu tamo gdje neki ne bi išli ni rukom. Čovjek igra obranu, drži skok i u stanju je trčati sa svima.

Sve ovo samo po sebi nameće sljedeće – ova ekipa Bullsa mora napustiti pokušaje da bude kopija Pistonsa i sličnih veteranskih ekipa, treba prigrliti svoju mladost i trčati poput Sixersa. Sa energijom kakvu donose Nocioni i Noah, sa eksplozivnošću kakva se krije u Thomasu, te sa talentima koje posjeduju Hinrich, Gordon i Deng ja sam uvjeren da bi ova ekipa danas bila u playoffu da ih trenira jedan Maurice Cheeks.

Dodajmo Goodena koji donosi opciju post igre ako trka na trenutak zašteka, dodajmo i Hughesa koji kada je zdrav svojim all-round učinkom i fizikalijama može sjajno upasti u ovakvu rotaciju i imamo stvrno ozbiljnu ekipu. Duhon postaje nepotreban zbog sporosti, Sefolosha postaje višak jer je isti tip igrača kao Hughes, a Aarona Graya je uvijek dobro imati jer je bijel i jer se ne boji fizičkog kontakta u reketu. I eto nam novih/starih Bullsa.

Zato se nadam da ovoga ljeta neće biti panike i da će se situacija sa Gordonom i Dengom nekako mirno privesti kraju jer ova ekipa zaslužuje novu šansu, pa makar se borila za maksimalno donji dio playoff ljestvice. I to je bolje od ovakvog pada i povratka u ne tako davnu gubitničku fazu.

Uz Bullse i Indianu, i Charlotte je zaglavila u čistilištu. Oni stvarno nemaju ni sreće jer kao ekspanzijska ekipa glavnu snagu su im trebali davati igrači izabrani na draftu, a ti su uglavnom ozljeđeni. Okafor je konačno uspio odigrati kompletnu sezonu, ali odbio je produženje ugovora i postoji mogućnost da iskoristi dobre igre na samo da nabije cijenu već i da promijeni sredinu. Adam Morrison propustio je cijelu sezonu, Sean May lagano propušta cijelu karijeru i možda će dogodine od svih svojih pickova Bobcatsi ostati samo na solidnom playu Feltonu.

Ako su loše birali sami su si krivi, ali bar su ostali Jordanovi potezi donekle ispali dobri. Dovođenje Richardsona konačno je klubu dalo igrača koji može ponijeti titulu lica franšize, više zbog spektakularne igre i poštenog pristupa nego zbog neke velike učinkovitosti. J Rich i dalje je čest stanovnik NBA actiona ali i tip koji nikako da zaigra u pobjedničkoj ekipi (a vidjeli smo ga lani u playoffu protiv Dallasa, tip je zvijer i samo trati talent glumeći cirkusanta u ovakvim momčadima).

Nesretni Bobcatsi nadali su se da je bar novi ugovor Geraldu Wallaceu sigurna stvar i stvarno Wallace je i ovu sezonu odigrao na razini lanjske, znači bez predaha sa samoubilačkim ulazima pod koš i bacanjem za svakom loptom. Nažalost, izgleda da je to rezultiralo ponekim potresom mozga previše te su na kratko krenule i priče o dužoj pauzi. Kako god, očito je da će Wallace morati dijelom odustati od svoga stila igre a to je isto kao da ste ostali i bez samoga igrača.

Ako je utjeha, bar imaju rješeno pitanje tricaša sa klupe te krila-podizača energije – Carroll i Dudley dokazali su se kao igrači vrijedni NBA rotacije.

Znači da uz konačno malo sreće, Bobcatsima treba i … pa valjda puno sreće. Jer i zdravlje spada u tu kategoriju a njega nisu imali od kada su postali dio lige. Jer dok ne vidimo cijelu momčad u akciji nećemo znati ima li potencijala ili bi je trebalo početi ponovo sastavljati tek što je posložena po prvi put. Ako išta znači, da su ove sezone svi bili na okupu, gotovo sigurno bi sada bili u borbi za playoff u ovakvoj konkurenciji na Istoku.

Jasno, ne bi bilo zgorega imati boljeg playa od Feltona, ili boljeg centra od Mohammeda, ne bi bilo loše pronaći i back-up playa koji igra obranu ili uopće jednog dobrog stopera za poslati na bokove, ali to su već finese koje ozbiljna momčad dorađuje godinama. I tu će se vidjeti koliko je uopće vlasnicima stalo da slože pravi klub, ili će se kao i do sada zadovoljavati sudjelovanjem i popunjavanjem rostera sa 5-6 jeftinih i nekorisnih igrača.

S obzirom na Jordanovu nesklonost porazima, u ovakav pristup teško je povjerovati. Osim ako naravno MJ-a i dalje više od Bobcatsa zanima kocka i golf. U tom slučaju fuck it, bar znamo tko će i dogodine biti stanovnik lutrije.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *