NEVER GOING BACK TO COLLEGE

Što ti je život, odnosno Božanska matrica kako ga zovem po novogovoru. Upravo bacio pogled na snimku noćašnjeg finala NCAA, odlučio da ću ovim jednim postom zaokružiti i pozdraviti sveučilšnu košarku do dogodine i dok sam se mislio kakav naslov staviti palo mi na pamet – never going back to college.

Naravno da ću se vratiti opet NCAA turniru, zabavna je to stvar posebice kada uključiš kladionicu u obzir, ali ovogodišnje izdanje nije bilo ništa specijalno. Ipak, najvažnije od svega je što ovaj naslov nije pao na pamet tek tako, jer stih je to iz jedne sjajne pjesme jednog od najpodcijenjenijih bendova 90-ih.

Gin Blossoms su iza sebe ostavili dva prekrasna albuma, New Miserable Experience iz 1992 i Congratulations I’m Sorry iz 1996. Iako se u biti radi o jednoj ploči jer ova kasnija samo vrti motive iz prve. Ali sa ova dokumenta Blossomsi su dosegli vrhunce jednih Jayhawksa po zvuku, te Counting Crowsa po emocijama i ja osobno ne vidim velike razlike između Tomorrow the Green Grass, August and Everyting After i New Miserable Experience. Jedanko su savršeni. A ja sam stari prdonja.

FINAL FOUR

Što ti je život, odnosno Božanska matrica – turnir lišen iznenađenja i drame, u kojem se valjda po prvi put u povijesti na final fouru nađu 4 prva nositelja u samoj završnici postane pun iznenađenja. Ili bolje rečeno cijelu dramu i najveće iznenađenje napravio je Kansas, prvo izbacivši Carolinu i onda čudom pobjedivši u finalu.

Lanjska ekipa koja nije imala muda i koja je rano ispala na račun vlastitih grešaka, ove sezone dobila je upravo na račun muda i time što su koristili tuđe greške. Toliko o tome da se ne isplati ostati još jednu godinu na sveučilištu.

Carolinu su sredili jer su jednostavno širu u napadu. Obje ekipe su šljakerske, disciplinirane, ali dok je glavni igrač Caroline radnik pod koševima maskiran u strijelca, glavni igrač Kansasa je bek-šuter spreman biti član NBA petorke. Dok je Hansbrough sutra čovjek sa klupe koji će uglavnom služiti da podigne energiju, Rush je momak koji je dovoljno kompletan da starta u petorci. Kao četvrti ili peti igrač, ali u petorci jer je kompletan igrač. U napadu će biti uglavnom oslonjen na šut, nema u sebi žara a ni talenta da se zabija pod obruč, ali može bez problema biti novi Anthony Parker ili pak može igrati ovaj tip uloge koji Ray Allan danas igra u Bostonu (naravno bez onih sada tako rijetkih a tako elegantnih Rayevih ulaza pod koš).

U finalu su stvarno imali sreće. Memphis ih je pregazio kao i sve do sada snagom, atletikom i brzinom. Kao da NBA ekipu stavite u Euroligu, tako je dobrim dijelom izgledao obračun Memphisa sa ostatkom konkurencije. Ali na sve te fizikalije Memphisu su nedostajale stvari koje opisujemo kao košarkaška inteligencija. Prvo, nisu u stanju pogoditi slobodna, a osobito je kriminalan bio najbolji strijelac Douglas-Roberts koji je na kraju promašio tri. Zatim, bezveze forsiraju vanjski šut kada je očito da ih nitko ne može zaustaviti na putu prema košu, a osobito to vrijedi za Rosea.

Najveća greška ipak je što su uopće dali da utakmica uđe u produžetak, na par sekundi do kraja nitko nije faulirao sjajnog Maria Chalmersa koji se digao i zabio tricu. U produžetku je odlučila psiha, Memphis je nastavio sa greškama a Kansas je poletio.

To ne umanjuje činjenicu da je Derrick Rose najbolji igrač ove generacije, play ovoga trena spreman zaigrati u NBA. Fizički je bez mane, košarkaški treba raditi na šutu, ali ulaz i osjećaj za pas su mu savršeni. Da ne govorim još da će sa ovakvim tijelom biti muka na oba kraja terena za protivničkog playa, prejak je i prebrz za zaustaviti ga a s druge strane neće ti omogučiti lagani koš.

Uz njega najveći posao napravio je trener. Calipari očito ima želju još jednom okušati se u NBA, lobira na sve strane za posao u Chicagu i ako treba dokaz da zna posao ne samo na sveučilišnoj razini to je ova sezona Memphisa. Očito je i on slagao i vodio ekipu po NBA logici, odustavši od spore i kontrolirane NCAA košarke koja obavezno ide preko posta, pa eventualne trice i gdje su trka, ulazi i atletika uvijek bili nekako iza lukavstva. Ne više.

Od svega mi je ipak najveći utisak ostavio način na koji su u polufinalu Rose i ekipa razbili UCLA koji po standardima svučilišne košarke imaju najširu ekipu. Obranom su potpuno izbacili iz bilo kakvog ritma klasične NCAA igrače poput Shippa i Collisona. Jedan je šuter koji cijelu tekmu nije dobio čistu loptu na šut, a Collison je brzanac sa slash n kick igrom koji kraj Rosea ni jednom nije mogao do reketa.

Praktički su ih osudili na pokušaje da igraju preko Kevina Lovea pod košem, samo što ni on nije mogao do pozicije zbog borbenosti i upornosti sjajnog dvojca pod košem Memphisa, Doziera i Dorseya. Najbolji dokaz da svu organizaciju i pripremu uvijek dobiva talent. Naravno, taj talent mora imati i srce a ono kod Memphisa nije upitno. Ali ako se itko pitao kako će jedan Love sutra igrati u NBA ovo mu je najbolji odgovor. Ako protiv Memphisa koji iako iznad konkurenciji nema atletske sposobnosti i fizikalije jedne NBA ekipe Love nije mogao do koša, kako će to sutra protiv još apsurdno boljih?

Naravno, na višoj razini imat će i podršku boljih suigrača koji će mu olakšati, ali s tim da se rezultat neće bitno promijeniti. Love je igrač za sporednu rolu, dovoljno jak i borben da poput Brada Millera traje u igri koja nije blaga prema ljudima sa nedostatkom eksplozivnosti. Za njega će najbitnije biti pa padne u idealnu situaciju u kojoj će ga znati iskoristiti dok za jednoga Rosea uopće nije bitno u koji će klub doći. E to je ta razlika između velikih i dobrih.

I zato sada krećem na zadnju fazu osvrta na NCAA turnir.

THE SECOND MOCK-ACHINOFRAPUCHINOALPACINO WHAT THE FUCK -DRAFT

Prije nabrajanja 30 igrača, da ponovim pravila. Ovdje nema igrača iz Europe ili sa sveučilišta za koja nisam uopće čuo jer ovo nije klasični mock draft koji pokušava simulirati događanja na pravom draftu. Ovo je u biti rang lista 30 najboljih igrača upravo završenog turnira po mome skromnom mišljenju (a ovaj put stvarno skromnom s obzirom na minimum uloženog vremena u praćenje NCAA).

1. Derrick Rose (Memphis) – dajem mu prednost pred Beasleyem jer je doveo ekipu do finala a i zato jer je siguran all-star. Kao i

2. Michael Beasley (Kansas State) – igra na krivom Kansasu, ali već dogodine ga gledamo u NBA. S obzirom na eleganciju kojom igra, snagu i smjer kojim kreće NBA a koji znači sve više pokretnih četvorki a sve manje sileđija, Beasley bi već od ranih dana mogao biti all-star. Visina više nije toliko bitna, dapače, agilnost koju ima samo će mu biti prednost. Obrana pak i mentalni sklop su pod upitnikom, ali ako iza leđa bude imao pravog centra te pravog trenera na klupi, ne vidim razloga za ikakvu brigu

3. Russell Westbrook (UCLA) – nešta manja kopija Derricka Rosea, momak koji je jedini imao odgovor na Memphis kada je sve drugo stalo. NBA fizikalija, brzina, mali ima sve a jedina je dvojba može li biti pravi play. Mislim da se ona više javlja zbog toga jer je u ekipi prisiljen igrati drugog beka zbog Collisona, ako ostane još sezonu i preuzme ulogu startnog playa dogodine će vjerojatno biti prvi pick (osim ako iz srednje ne stižu neki novi genijalci)

4. Brandon Rush (Kansas) – siguran NBA igrač kakav se na pravom draftu obično preskače ovako visoko jer je već realizirao svoj potencijal. Štogod. Mali ima sva oružja osim što nije superstar. Ako je to grijeh, onda jebem ti ovaj svijet

5. Mario Chalmers (Kansas) – Mario je od onih playeva koji nemaju ni brzinu, ni ubojiti ulaz, kvragu nije čak ni nekakav naročiti šuter. Ako će raditi na osnovama i snazi mogao bi ostvariti solidnu karijeru u NBA kao back-up play. Ali ono što Mario ima su ogromna muda, i to mislim Cassellovski ogromna. Još lani je u turniru bio jedini igrač Kansas koji se nije tresao u ključnim trenutcima, a ove ih je nosio kroz cijeli turnir.

6. Stephen Curry (Davidson) – doveo je Davidson do finala regionalnog turnira zabijajući 30 u prosjeku, još lani je u jednoj utakmici koju je ovo nebitno sveučilište odigralo zabio 30. A svi znaju da imaju samo njega, i opet ga nitko ne može zaustaviti. Odmah mi na pamet pada Kevin Martin koji isto izgleda kao da je ovaj tren stigao iz Etiopije a koji zabije 30 kad god se sjeti na najvišoj mogućoj razini. Curry nema korak ni ulaz kao Martin, ali da ću NBA zabijati 10-ak koševa samo na račun šuta hoće. Poanta je što će ti šutevi uglavnom biti u ključnim trenutcima. Uostalom, takvu karijeru imao je i Dell

7. Kevin Love (UCLA), Tyler Hansbrough (N.Carolina), Brook Lopez (Stanford) – tri bijela brata, redom hrast, bukva i jablan. Jedan ima glavu, drugi ima srce, treći nema savjest. Love je novi Brad Miller (sorry Hawes), Hansbrough je novi Jeff Foster, Lopez je novi Kaman. Po glavi jedini upitan je Lopez, on je ipak prije svega strijelac iz reketa i teško da može dostići Kamanove standarde po pitanju skokova i blokada. Love čita igru odlično, ali niti je to ta ruka niti je to ta imaginacija koja Millera čini bližem Sabonisu nego što je Love blizak njemu. Ako ovo ima smisla. Hansbrough sa svojim srčanim pristupom ima najviše šanse za odmah uspjeti u NBA, pa iako nema snagu ni visinu koju ima Foster te ni u kojem slučaju neće moći igrati peticu za što je kao stvoren u glavi, i na četvorki će dobro doći samo ne uvijek i ne protiv svih

10. DJ Augustin (Texas) – odskače od hrpe solidnih playeva po tome što je odličan strijelac. Nije talent koji bi sutra mogao voditi ligu u asistima, ali vrlo lako bi mogao biti novi TJ Ford.

11. Darren Collison (UCLA), Ty Lawson (N.Carolina) – nisu šuterski sposobni napraviti ono što može Augustin, za korak su sporiji ali imaju čvrstinu, znaju igrati playa i solidni su u ulazu i trici. Nemaju potencijal da budu novi TJ Ford ali na razini na kojoj igra Raymond Felton mogu odigrati kad god hoće. A Felton je solidan NBA igrač

13. OJ Mayo (USC), Eric Gordon (Indiana) – njihov navodni talenat nisam uočio, bar ne u razmjerima po kojima mogu biti veliki strijelci. Gordon je stvarno neumoran i po traženju prostora za šut i šutiranju, ali nije se iskazao po preciznosti. Ako i jeste življi od Bena Gordona, još i jači, to ništa ne garantira – na broju je 13 jer čini se kao mogući promašaj ogromnih razmjera. Kao i Mayo koji je solidan strijelac ali koji u NBA može teško biti nešto više od strijelca s klupe. Upalimo alarme kad su ova dvojica u pitanju jer umjesto velikih zvijezda dobit ćemo dva nova Jannera Parga (Sickre skače od sreće na ovu tvrdnju)

15. Wayne Ellington (N.Carolina), Chris Douglas-Roberts (Memphis) – uz Brandona Rusha dva klasična swingmana, pravi bekovi sa visinom i tehnikom koji vise na krilu i ako ne šutiraju za tri, kreću na ulaz. Povratne su rijetkost. Oba su možda i bolji strijelci od Rusha kada uđu u seriju, ali su i više streaky. Mogu biti starteri, a mogu i ispasti iz bilo kakve rotacije ako ih šut ne bude slušao. Kada si ograničen jednom stvari koju radiš dobro, nije baš lako upasti u NBA i tu je svestranost Rusha u prednosti

17. Chase Budinger i Jerryd Bayless (Arizona) – mogu zabijati kako hoće, ali nisu slučajno ispali u prvom krugu. Obrana ih uopće na zanima. Problem je i što Baylees nije play te može biti u najboljem slučaju strijelac sa klupe kao što je Louis Williams u Sixersima, a Budinger djeluje prelijeno da bi mogao igrati kao malo krilo. Ali tip ima takav šut da samo na račun trice može živjeti mirno do kraja živote. Šteta jer ima fizikalije da da bude novi Thunder Dan, a ne najveća konkurencija Kaponu.

19. Joey Dorsey i Robert Dozier (Memphis) – snaga Memphisa pod obručima, Dozier je talentirani šljaker a Dorsey sirovi razbijač. Obojica su skakači prije svega, s tim da Dorsey podsjeća na Big Baby Davisa, i u obrani i u napadu sve postiže masom i snagom. Dozier nema ni masu ni snagu ali zato igra na pokretljivost. Dva šljakera koja funkcioniraju na potpuno drugačije načine, navikli da daju sve od sebe jer nisu nikakve zvijezde u ovoj momčadi što ih čini idealnim za NBA klupu

21. Darrell Arthur (Kansas) – njemu naš nedostaje ta naviknutot na život u sjeni, jer je u rotaciji Kansasa često njegov napadački učinak bio odlučujući. Strijelac pod koševima na sveučilištu nije nužno NBA igrač jer nema ni tijelo, ni raznovrsnost za četvorku a ni talenta za trojku. Ako misli igrati u NBA morati će zabijanje podrediti radu, a to znači da će morati biti bolji skakač, obrambeni igrač, da će morati pametnije birati šut i tako dalje i tako dalje. Ali talenta za zabiti ima, dokazao je i u finalu gdje je držao Kansas dok nije proradio Chalmers

22. Roy Hibbert (Georgetown) – ja sam tip kojega često na haklu prozovu kao dva metra gluposti. Kada bolje razmislim, istom rečenicom mi se manje više obraćaju i u užim obiteljskim krugovima kada nešto zabrljam. Ali bar mi je utjeha da nisam 2 metra i 15 centi gluposti kao Hibbert. Ma i na haklu sa bar trudim a ne kao on, samo besmomoćno zurim uokolo. Tip nema snage, volje ni srca za biti igrač, ali ima solidnu ruku i zna dodati. S obzirom na građu bit će NBA igrač, ali da je bijelac teško da bi ga itko i pogledao. Dokaz da ove rasne stvari igraju u oba smjera

23. Drew Neitzel (Michigan State) – lani sam ga stavio dvije pozicije niže, ali to je nebitno jer se ništa nije promijenilo. Drew je Kirk Hinrich made in Taiwan, lošiji obrambeno i atletski ali kao šuter – ako ga krene, sam može dobiti. Igrač kao stvoren za Europu i proklinjem sudbu zašto nisam direktor Cibone pa da dio budžeta dam njemu i konačno dobijem pravog igrača

24. Robin Lopez (Stanford) – druga sestra Lopez pljunuti je Anderson Varejao, kako igrom tako i frizurom. Za razliku od sestre Brook, oko Robin nema dvojbi, što vidiš to i dobiješ – skakača i neumornog radnika koji se ne boji fizičke igre.

25. JJ Abrams (Texas), Josh Shipp (UCLA) – lani su kao tricaši briljirali Humphries sa Floride i Smith sa Odenova Ohia, a ove godine trebala su to biti ove dvojica. I dok je Abrams nastavio sa solidnim igrama (čovjek je usavršio korištenje blokova i šut ali je jednostavno presitan i prejednoličan za NBA), Shipp je totalno podbacio i glavni je razlog ne tako sjajnih igara UCLA-e. Gledao sam ga i lani i nema sumnje da može potegnuti, ali nije se pokazao kada je bilo najbitnije stoga palac dolje za NBA karijeru, i kartu za Europu molim

27. Chris Lofton (Tennessee) – na turniru nije bilo igrača koji je više postigao glavom a manje talentom. Doduše više ga vrednujem po lanjskoj hladnokrvnosti nego po podbačaju protiv Louisvillea u konferencijskom polufinalu. Ali Lofton ostaje igrač svjestan svojih limita koji maksimalno koristi prednosti, prije svega snagu kojom može protivničkog playa izmltretirati u reketu. Sličan igrač ovom Zadarskom Breweru, tko zna možda je baš on i njegov nasljednik

28. Jared Jordan (Texas A&M) – momak kojega su na račun fiziklija odmah prozvali novim Andrewom Bynumom. Zbog čega sam morao zuriti u mali prozorčić u dva u noći na bi li ga vidio na djelu. Njegovi su odmah ispali a dijelom i zato jer je jedina sličnost njega i Bynuma visina i građa. U srednjoj su ga uspoređivali sa Howardom, tako da je ovo danas još i dobro. Tko zna, valjda su ga u jaslicama novinari ESPN-a zvali Haakem

29. David Padgett i Derrick Caracter (Louisville) – dva igrača koja odskaču u Pitinovu sistemu što je samo po sebi sjajno jer dobro znamo da je bit Pitinova sistema da ne iskače nitko osim trenera. Duo pod košem svojom snagom i okretnošću najzaslužniji je za ubitačnu obranu Louisvilla, i nema sumnje da mogu za život zarađivati od košarke. Za Caractera sam siguran da će ga dijelom i zbog prezimena jedna od NBA ekipa uzeti u drugoj rundi, ima on i tijelo i igru za NBA. A Padgett usprkos visini i snazi nije u skupini sa Lopezom i Hansbroughom zato jer do sada imao već nekoliko operacija koljena i doslovno je starac. Dakle čeka ga ili Europa ili neki ured jer NBA ekipa neće riskirati sa tek solidnim igračem.

I to je to. Nadama se da će na večer pravoga drafta manjak igrača i uzbuđenja značiti više provala ekipe u studiju. I da, pripeme za NBA Draft 2008 već počinju. Život je definitivno lijep.

PS
A još je ljepši nakon ovakvog sportskog dana – ovaj post sam napisao još jutros ali nisam ga stigao objaviti jer došlo je vrijeme za na posao a ni slike još nisam bio odabrao te je morao čekati sve dok Arsenal i Liverpool nisu završili sa svojom NBA prezentacijom nogometa. Trka, borba, tehnika, ekipa sa manje grešaka prolazi a sve to u savršenom ambijentu, sa sudcem u bitnoj ulozi da zadovolji mužjaka u nama jer nekome ipak treba majku a ne možeš je igračima jer su predobri, kao bonus hall of fame izdanje Drage Ćosića – Ćosoglava. Fenomenalan nogomet, nakon gomile loših tekmi uleti nešto ovakvo i opet postaneš vjernik. I zar nije bilo sjajno što se sve dogodilo u jednoj seriji, tako da smo u 6 dana tri puta gledali iste ekipe kako napadaju jedna drugu. Kao NBA playoff, i jednako uzbudljivo pa se pitam zašto se Liga Prvaka ne bi igrala na taj način – tko prvi do tri pobjede recimo. Mislim, i ovo je super i nema potrebe za promjenama, ali ni u playoff formatu ne bi bilo loše.

Treba li spominjati da sam usput otišao ranije sa posla da bi pogledao utakmicu između Šibenika i Dubrave u ovoj našoj košarkaškoj ligi, solidna predstava a već nam u nedjelju stiže Cibona. Svježe pobjeđena od strane Splita. Pa možda nije kvalitetno ali je bar uzbudljivo.

Yep, sport rules. Dodaj mu nove Silver Jewse, novog Malkmusa i eto ti života iz snova.

Božanska Matrica – Where amazing happens

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *