GONE IN 60 SECONDS – THE HAWKS EDITION

Radni naslov sljedeća 4 posta je nestali u 60 sekundi, a u stvarnosti bi to bilo više u stilu nestali u 4 utakmice. Wasington i Philadelphia doduše imaju čvrste ekipe, ispada na kraju da Istok i nije toliko očajan, ali razlika između prva četiri nositelja i ovih ispod poprilično je velika (dobro, Cavsi su isto osrednja ekipa ali imaju Brona da ih uzdigne iz močvare). Uz nekoliko napomena.

Trenutno je jasno da Boston ide na Hawkse i to je čista metla, ne vidim mogućnost da se Celticsi toliko opuste da dozvole da ih Johnson i Bibby izrešetaju.
Slično je i sa Pistonsima, trenutno ih čekaju Raptorsi ali moguće je da dobiju i Wizardse ili Sixerse. Sixersi bi im najmanje pasali zbog fizičke igre, Wizardsi su im mušterije a Raptorsi nisu na nivou da ih se ozbiljno uspoređuje sa Detroitom, ipak je to euroligaška ekipa.

Sad postaje zanimljivo – Cavsi su četvrti i valjda će tu poziciju zadržati do kraja, iako nije isključeno da ih Washington prestigne ako Lebron uzme kratki odmor da odmori leđa koja u zadnje vrijeme predstavljaju problem. Bez obzira, Cavsi imaju igru za Wizardse, pa makar krenuli u seriju kao gosti i makar djelovali očajno sa katastrofalnim Big Benom koji se nakon što je sredio Bullse (apsolutno najgora kemija u ligi) sprema isto napraviti i sa Cavsima.

Ali Sixersi, e tu bi sve gorilo s obzirom na propusnost prve crte obrane Cavsa. Vanjska linija im je rupa, više nema Snowa i Hughesa, Delonte i Gibson presitni su za zaustaviti Millera a s obzirom da je Pavlović totalno van forme nemaju nikoga ni za poslati na Iguadolu. Kako su atletski Sixersi bolji, pitanje je bi li u ovom sudaru Lebron bio dovoljan.

A mislim da je još napetije u Orlandu. Svi se nadaju Torontu, ali realnost kaže Sixersi ili Wizardsi. Od svih nositelja Magic se najmanje treba bojati Sixersa, ima bekove atlete koje može poslati na njih, ima Howarda pod košem koji će kontrolirati obrambeni skok što je protiv Sixersa najbitnije. Također, Magic igra ujednačenu obranu koja će Sixerse uglavnom ograničiti na skok-šut i tu oni prestaju biti playoff a počinju biti lutrijska momčad. A gdje su još Hedo i Rashard koji bi razvukli obranu Sixersa i time oslobodili njihov pretrpani reket.

Ali Magic se itekako treba bojati Washingtona koji je jednako dobro treniran, ima čvrstog centra sposobnog čuvati Howarda jedan na jedan (nikada bolji Haywood čije igre u obrani su i ključ cijele serije, ako se Howard razmaše gotovo je), imaju Jamisona i Butlera koji su isti igrači kao Hedo i Rashard, samo kvalitetniji i čvršći, te imaju vrhunske bekove koji će ovu nedefiniranu vanjsku liniju Orlanda pomesti, posebice ako Arenas bude spreman za povremene bljeskove sa klupe.

Ako se dogodi serija između Washingtona i Orlanda, biram Wizardse u 6. Bez da trepnem. U svim ostalim kombinacijama i Washington će proći kao Kayser Sooze – puf i samo tako, nema ga.

Ključ cijeloga prvoga kruga, razlika između drametine i solidne košarke bit će međusobni dvoboj Washingtona i Philadelphie u subotu – tko dobije penje se, tko izgubi pada, znači za zanimljiviji playoff potreban nam je poraz Wizardsa kako bi pali na šestu poziciju i dobili Orlando.

A sada na pregled sezone najlošije playoff ekipe Istoka.

Atlanta je u neku ruku razočaranje, a u neku je uspjeh ovaj plasman u doigravanje nakon svih godina drame. Gledajući talent osmo mjesto, i to sa ovako lošim scorom, i nije neka ljepota, ali s obzirom gdje su bili i kako sporu idu naprijed – dobro je.

Klub je i dalje u nesređenim vlasničkim odnosima, trener Woodson i dalje nema pojma kojim smjerom ide (a sve navodi na kratkoročne staze, jer teško da će zadržati i Childressa i Smitha ovo ljeto) ali bar je ove sezone dobio pomoć u dva ključna trenutka.

Prvo je na draftu izabran sjajni Al Horford koji je donio stabilnost u skoku i pod košem, u svojoj prvoj sezoni momak je postao kičma ekipe, a zatim je baš u trenutku kada je razina forme i koncentracije počela padati doveden Mike Bibby. Bibby nije odigrao puno bolje od Anthonya Johnsona na playu, ali je sam dolazak takvog imena bio pozitivan šok koji je ekipi vratio vjeru u vlastite mogućnosti, a vjera je nešto čega nigdje u Atlanti nema previše kada je košarka u pitanju.

Bibby dakle igra promjenjivo, očito nije bio problem u igri Kingsa ili u zasićenosti, koliko u tome da je vrijeme Mikea nepovratno prošlo. S obzirom da mi je Bibby jedan od all-time ljubimaca, opet moram prokleti trenutak kada se odlučio nabildati toliko da je izgubio onaj prekrasan šut i ulaz koji je pokazivao u mladim danima. Sa nabildanim tijelom nestalo je elastičnosti, stigle su ozljede i u 30-oj godini Mike na terenu djeluje kao Cassell koji je 8 godina stariji – šuter za završnicu koji teško prati NBA ritam. Zadnje dvije sezone gotovo se vratio u staro izdanje, evo u dresu Hawksa djeluje vitkije nego ikada ali ni ove sezone nije imao sreće s ozljedama, uostalom odigrao je jedva pola utakmica.

Čini se da će za idući sezonu i lov na novi ugovor biti spreman, sigurno ne kao u starim danima ali svakako će biti bolji nego je sada. Nakon što je pozitivni šok uzrokovan njegovim dolaskom prošao očito je da su Hawksi njegovim dolaskom dobili dodatnog šutera, iako ne tako sjajnog, veterana koji je više ime nego netko sposoban skinuti dio tereta organizacije igre sa Joea Johnsona, te čovjeka koji u obrani nije od nikakve koristi.

Johnson ima još jednu odličnu sezonu iza sebe, i upravo je on najbolje prošao Bibbyevim dolaskom – kako više ne možeš ostaviti playa samog jer može zabiti, što nije bio slučaj ni sa Anthonyem Johnsonom a ni sa Lueom, to Johnson više ne trpi toliko udvajanja i lakše dolazi u pozicije za zabijanje. Johnson troši previše lopti za jednu prosječnu učinkovitost, ali u svemu drugome je iznad prosjeka za poziciju. Skače, igra obranu, i najvažnije glavni je play ove ekipe. Kada on drži šut oko 50 %, sa tricom iznad 40 %, Atlanta zna biti poprilično nezgodna.

I tu staje priča sa bekovima Hawksa, tradeom sa Kingsima spali su samo na Lawa, Claxtona i Childressa koji ionako mijenja sve od reda u petorci.
Acie Law je ogromno razočaranje, što zbog ozljede što zbog nedostatka brzine i eksplozivnosti nije uspio naći rolu u momčadi, iako je par puta pokazao da je rođen za šut u zadnjim sekundama. Doduše, uglavnom se radilo o kraju druge četvrtine, ali nema veze – za nekog tko nije bio u stanju pogoditi otvorenu tricu, koš iz vana preko ruke sam po sebi je malo čudo, čak i bez sirene.

Claxton je naravno opet propustio sezonu i jedina dobra stvar koje se Hawksima može dogoditi je da se on konačno ostavi košarke i ode u mirovinu, čime bi se oslobodili njegovog monstruoznog ugovora koji bi, da se ispoštuje do kraja, Claxtona držao u klubu dok ne bi bio 35 godina stari višestruki dobitnik nagrade “Chris Webber” za najgora koljena na svijetu.

Snaga Hawksa su mlade atlete pod obručima, a među njih možemo ubrojiti i Childressa koji je usprkos tome što je uglavnom mijenjao bekove uredno kupio po 5 skokova po tekmi. U biti Atlanta je bila u mogućnosti koristiti se petorkom Johnson, Childress, Williams, Smith i Horford, što je recimo sličan recept kojega sa puno više uspjeha primjenjuje Philadelphia. Očito je problem glava.

Uglavnom, Childress se pokazao i solidnim šuterom uz već znane all-round i stoperske kvalitete te nema sumnje da će ovo ljeto za njim vladati prava manija.
Kao i za Smithom, samo što je po meni Smith puno neisplativija investicija. Dok onaj tko potpiše Childressa dobiva kompletnog atletu sposobnog čuvati igrače na pozicijama jedan, dva i tri, te košarkaša čija je jedina slabost ispodprosječan vanjski šut, onaj tko potpiše Smitha može se grdno razočarati. Prvo, usprkos atraktivnim zakucavanjima i blokadama, Smith nije ni upola eksplozivan kada treba zabiti koš pored postavljene obrane. Vanjski šut mu je smiješan, ali je bar neumoran kada su ulazi u pitanju.

Najveća mana mu je forsiranje nemogućih paseva, sve zbog te želje za atraktivnošću. Također, s obzirom na atletske sposobnosti i skoro tri blokada po susretu, on nije ni upola dobar obrambeni igrač ni skakač kako se da pomisliti. Očito je u pitanju talent koji se ili ne da izbrusiti ili u Atlanti neznaju kako prodrijeti u njegovu uspavanu i lijenu glavu. Stoga mislim da je trade najlogičnije rješenje.

Pogotovo sada kada pod košem imaju Horforda koji je već u rookie sezoni stigao do double-double učinka i to bez da igra ikakvu ulogu u napadu. Deset koševa iz odpadaka bez i jedne jedine akcije koja bi išla na njega iako ima i šut sa vrha reketa i solidnu post igru, podatak koji govori da se dogodine mora početi graditi oko njega. Što reći nego da je Al rookie godine u klasi Kevina Duranta. Još jedan ogroman uspjeh u kratkoj karijeri u kojoj se posebno istiću dva naslova sa Floridom na kojoj je i naučio ne brinuti se oko toga koliko zabija dok god ekipa pobjeđuje. Taj njegov mentalni sklop drži Atlantu na okupu, jer na znam baš puno igrača koji bi kao treći izbor na draftu zasukali rukave i kopali pod košem na neprirodnoj im poziciji petice dok se drugi razbacuju tricama preko ruke i blesavim asistima u prazno.

Još su dva igrača vrijedna spomena, Pachulia koji je mjesto startera prepustio Horfordu i vratio se ulozi sa klupe na kojoj mu je i mjesto. Iako je i dalje mekan, za 15 minuta ne dolazi toliko do izražaja i to je sjajna vijest za Atlantu.

Marvin Williams pak zaslužuje biti spomenut po dobrome, iako mi ni danas nije jasno kakvom logikom je on mogao biti izabran kao drugi pick ispred Chrisa Paula i Derona Williamsa. Radi se o apsolutno najjednoličnijem košarkašu trenutno u ligi, ovaj lik ne radi ništa drugo nego po cijele večeri puca duge dvice iz kuta. Iz kuta, gdje je trica ionako kraća, on ulazi dva koraka prema košu i čeka loptu da je potegne. Mislim, sjajan je u tome što radi, ali gdje je ta skočnost, te atletske mogućnosti, te duge ruke o kojima su se pričake bajke? Ne igra obranu, ne dodaje loptu, ne napada obruč, nikada se ne bori za skok. Srećom, ima suigrače koji su skakački iznad prosjeka za svoje pozicije, ali njegova uloga u momčadi stvarno je za čuđenje. Imati specijalista za šut za dva i to u petorci, e to stvarno može složiti samo nuklearni fizičar poput Woodsona. Meni fascinira da sa takvim fizikalijama takva navodni talent nije u stanju izboriti poneko slobodno ili tu i tamo skočiti u napadu. Ili da sa visinom od 206 cm jednostavno ne želi pod koš.

Ipak, Williamsovo prisustvo donosi jednu pozitivnu stvar ekipi – zahvaljujući njemu Josh Smith nikako se ne može smatrati lijenim, neiskorištenim potencijalom.

Sve u svemu, Hawksi imaju nešto talenta ali daleko je to od skupine koju treba sačuvati pod svaku cijenu. Dogodine će imati Bibbya u punoj formi i Johnsona koji je tek sada u najboljim godinama, 6 sezona je već iza njega a tek mu je 27. Sa Horfordom u puno većoj ulozi pod košem eto ti rotacije ozbiljne ekipe.

Bilo bi dobro zadržati Childressa i Smitha, ali to će više ovisiti o ponudama drugih nego o Atlanti. Da li netko nemoralnu ponudu za obojicu, sumnjam da će Hawksi izjednačiti obje. Smith je jedno od zaštitnih lica kluba, ali po meni puno je bitnije dovesti dobrog centra i omogučiti Horfordu da igra četvorku. To je potez nakon kojega bi Smith bio vrlo brzo zaboravljen.

Childressa bi zadržao čak i za nešto veću cijenu, momak ima definiranu rolu i uostalom ima originalnu zurku. Mikrofonki je premalo u ligi da se tek tako odrekneš jedne.

Naravno, tu je i Marvin i njegov šut. Da su Hawksi normalan klub, možda bi složili nekakav paket od mladih i perspektivnih atleta i doveli nekakvog veterana. Ili ih zamijenili za nekakva drugi potencijal, ili par pickova.

Jer odu li im ova dvojica bez ičega, onda im zaludu svi ostali – ako uprava pošalje signal da nema ambicija i da želi glumiti Clipperse Istoka, sezona im je određen i prije nego je počela. Isto kao što im je ovaj playoff nastup završio prije starta.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *