TEXAS TRIANGLE

Do prije koji dan nije dolazilo u obzir ove tri ekipe staviti u isti post. Na prvi pogled nisu imali ništa zajedničko – dok Dallas i Houston imaju previše mana da bi se ozbiljnije uključili u borbu za naslov prvaka konferencije, Spursi su ipak stari prvaci koji ne samo da su najveći faovriti na Zapadu već su i jedini klub koji se može suprostaviti Celticsima.
E pa ovu tvrdnju možemo staviti u prošlo svršeno vrijeme.

Kako drugačije objasniti činjenicu da nisu u stanju pobjediti ekipu sa vrha zapada već mjesec dana, i da su u tom periodu od 9 susreta sa momčadima koje su iznad 50 pobjeda kao pobjednici izašli samo iz susreta baš protiv susjeda iz Houstona i Dallasa koje smo već okarakterizirali kao robu sa greškom. Sa njihovim naglim padom Celticsi praktički ostaju bez konkurenta, a kao glavni kandidati za naslov na Zapadu profiliraju se Lakersi i Hornetsi (koji se još zeleni i vidljivo se još navikavaju na vlastitu snagu), Utah (koja bi da ima prednost domaćeg terena bila prvi favorit) i Sunsi (koji su preuzeli od Spursa ulogu veteranske ekipe koja zna što radi, a sve zahvaljujući Shaqu). Da li je moguće da jedni Spursi spadaju u skupinu sa Dallasom i Houston, dakle među ekipe koje za bilo kakvu pobjedu u playoffu moraju odigrati svoje najbolje igre i još se nadati da onaj sa druge strane neće biti raspoložen.

Jazz i Sunsi su mi u ovome trenu u prvom planu, s tim da u ovom trenu prednost dajem Jazzu – ako Sunsi kojim slučajem nalete baš na San Antonio u prvom krugu bit će to njihov kraj. Ne jer će izgubiti, već zato jer su toliko napaljeni na osvetu Spursima da im vjerojatno neće ostati ništa za kasnije.

Uglavnom, da se vratimo na glavnu temu – kako je došlo do ovoga pada, da ekipa koja je lani odskakala na Zapadu odjednom bude tek jedna od? Pa dijelom zato jer su ostali jednostavno postali bolji i uhvatili su tu jednu razinu kakva je prošle sezone bila vidljiva samo kod Spursa i Sunsa (zbog čega ono njihovo polufinale i zovemo finalom prije finala). Tp da su svi na istoj razini baš ne pomaže kod prognoza, ali svakako stvari čini zanimljivijima za gledanje.

Uz to što se povečala konkurencija, Spurse su jednostavno stisle godine. Preduga je regularna sezona za ovako staru ekipu koja uporno forsira profesionalizam, iskustvo, ljude koji odrađuju posao ali zanemaruje jedno od osnova NBA košarke – atlete. Spursi nemaju trkače i skakače pod obručima koji bi unijeli malo živosti u njihov stari krvotok.

Čim netko od velike trojke malo podbaci, Spursi muku muče sa napadom. A čak i kada Manu, Tony i Timmy odigraju odlično protiv velikih treba im i klupa. Ne pogađa li Finley i ne zabije li klupa bar 20 koševa nemaju šanse.

Ono što me najviše iznenadilo i što konačno mogu priznati sam sebi je njihova obrana. Čitam svakodnevno komentare po netu i još nitko nije izašao sa sličnom izjavom jer valjda svi računaju po onoj formuli – Spursi su Spursi, kada bude trebalo bit će pravi. Ali ove sezone sam ih se nagledao, sigurno 20-ak puta, i osim u periodu kada je Ginobili igrao kao MVP njihova sigurnost bila je poprilično labava. A takva je uglavnom bila jer Spursi više nisu u stanju braniti se kao nekada. Zato jer Timmy više nije Timmy, najbolji obrambeni igrač na svijetu.

Duncan je izgubio dio pokretljivosti i posebice skočnosti, te više nije sam dovoljan da drži reket. Jedan na jedan protiv Amarea on je osuđen na pomoć, a čim se dva tornja moraju brinuti za Amarea, jasno je da reket Spursa (čija kontrola je oduvijek njihov zaštitni znak) ostaje prazniji nego ikada.

Godine se osjete i u napadu, Duncan očito ulazi u fazu karijere kada od nositelja postaje sporedni igrač. I to nije ništa strašno, jer Timmy je čak i kao superstar uvijek obavljao onaj dio posla rezerviran za šljakere. Problem je Spursa što ako je Timmy postao uber-Oberto, onda Oberta treba zamijeniti čovjekom koji može zabiti, te da po mogućnosti ima desetak godina manje od ostatka momčadi i skače do krova dvorane.

Ovako, forsirajući igru kroz reket i preko Duncana samo dodatno izlažu svoje slabosti. Dok Ginobili i Parker vode igru, Timmy ima više prostora i stvari teku glatko, ali čim nešto sa njima dvojicom ne štima, Timmya se udvaja a on više ne može sam protiv svih.

Sreća je bitan faktor u igri Spursa a ove sezone je baš i nisu imali. Parker je propustio dobar dio sezone praktički tek u zadnjoj trećini dohvativši pravu formu. Ginobili je igrao bez greške da bi se baš sada pred playoff počeo mučiti sa preponama i pitanje je koliko će biti spreman kada se stvari zahuktaju. Ne treba ponavljati koliko je bitno da i dalje nastavi sa all-star igrama, sve manje od toga i Spursi ostaju bez svojeg kroz sezonu ključnog x-faktora.

Naravno, ako velika trojka bude spremna i ako klupa odigra svoje, i dalje ih možemo smatrati favoritima, samo s bitnom manjim postotkom mogućnosti od onoga zamišljanog još do prije mjesec dana.
Naime osim Finleya koji je sklon oscilacijama, nitko ove sezone nije pokazao ništa specijalno. Barry je cijelu sezonu ozljeđen a koliko je bitan pokazao je na početku sezone kada se zahvaljujući njegovim tricama nije moglo ni osjetiti da Parker nedostaje.

Horry je ispario, Oberto ne ulijeva povjerenje (ali opet kažem, nije on kriv za to, čovjek igra svoju igru koja je nekada bila dovoljna, sada im pod košem treba ipak netko tko može zabiti) a Kurt Thomas je profesionalac koji će obaviti svoje ali nikako ne može odjednom postati čovjek koji zaokružuje petorku, pogotovo ne u ovim godinama.

Damon Stoudemire je trebao biti napadačka opcija ali nije pokazao ništa, te je i dalje Vaughn korisniji od njega iako igra samo obranu. Bowen svake godine gađa sve slabije, i on igra samo obranu i lagano mu minute uzima Ime Udoka.
Udoka je u ovom trenu ključan, ako mu trice budu upadale Spursi imaju šanse za uspostaviti rotaciju jer Udoka nije samo koristan u ulozi Bowena. Zahvaljujući njegovoj čvrstini Pop se tu i tamo odvažuje zaigrati sa niskom postavom kako bi momčad bar ne trenutke dijelovala brže, mlađe i svježije.

Veterani su tako manje više podbacili i s obzirom da ugovori ističu Barryu, Thomasu, Finleyu, Horryu, Stoudemireu i Vaughnu bit će dovoljno prostora ovoga ljeta da se konačno potpiše par mlađih igrača koji mogu napasti obruč. S druge strane, usprkos ne bš sjajnim igrama, Spursi su opet sezonu završili iznad 50 pobjeda i time potvrdili da su uvijek spremni. A protiv takve veteranske psihe nema se smisla kladiti, pa makar djelovali kao da će svaki tren stati.

Dallas je pak u potpuno drugoj situaciji, u njih nitko ne vjeruje i svi kažu – Dallas je Dallas, kada bude trebalo zakazat će. Koliko god u slučaju Spursa ovakva obrnuta konstatacija ima smisla, toliko je kod Dallasa pretjerana – ekipa koja igra čvrstu obranu i koja ima Dirka uvijek ima šanse. Samo što im se zbog manjka kadra i slabosti u završnicama treba poklopiti i previše toga da bi te šanse realizirali.

Do Kiddova tradea bili su ekipa koja nije toliko loše igrala koliko je imala trulu atmosferu. Nakon Kiddova tradea atmosfera se malo popravila ali Dallas više nije mogao dobiti nikoga sa vrha, nešto slično kao što zadnje vrijeme ne može ni San Antonio (s tim da su Spursi bar dobili – njih). A razlog je ta nemogućnost da izvuku dodatnu snagu kada je najpotrebnije, u biti nedostatak čovjeka koji može sam riješiti tekmu.

Dirk je igračina, ali netko tko samo puca sa vrha reketa ne može biti čovjek koji riješava susret. Dallasu nedostaje igrač koji može ući pod koš nekoliko napada za redom, a pazi ovo, taj je bio Devin Harris. Zamjenom njega za Kidda ostali su bez bitnog oružja, ali dobili su lidera (koji je u napadu promatrač). Nowitzki uz njegove lopte igra odlično i češće je u otvorenim sitaucijama što je sjajno, osobito kada si šuter i kada si navikao stalno igrati protiv obrane fokusirne ne tebe. Ali u nekakvom zbroju tih par lakših koševa koje Dirk ima su premalo, posebno jer usprkos najvećem budžetu u ligi Dallas ima slabašnu klupu.

Kao i kod Spursa i oni su pretrpani istrošenim veteranima koji nikako da konstantno doprinesu igri, i Devean George i Eddie Jones i Juwan Howard tek povremeno bljesnu. S obzirom da je Stackhouse van akcije svako malo, i da što zbog toga a što zbog godina više nije ni sjena prošlogodišnjem strijelcu, ispada da je jedini pouzdani igrač sa klupe sjajni Brandon Bass. On je praktički preuzeo baš Stackovu ulogu. Iako je četvorka, uredno svaki put kada uđe serijom šuteva sa vrha reketa i sa nekoliko slobodnih nosi napad Mavsa.

Dirk i Kidd su to što jesu, Terry je i dalje opasan kada uđe u šutersku seriju, Dampier i bez pomoći Diopa čvrsto drži sredinu. Međutim, glavni problem uz mizeran učinak ostalih je i pad u igri Josha Howarda. Njegova aktivnost u obrani i dalje je na razini, ali napadački je od dolaska Kidda postao neprepoznatljiv. A objašnjenje je poprilično jednostavno – prije Kidda Dallas nije imao playa već bi igrači dobili loptu u ruke i kada bi koji odlučio napasti – napao bi. I Harris i Howard briljirali su u toj igri ulaza i u situcijama 1 na 1, a Howard je posebno volio krenuti na ulaz, stati i potegnuti onaj skok šut u stilu Stackhousea.

Sada kada Kidd vodi ekipu manje je slobode za takve stvari, lopta ti obično dođe u idealnoj poziciji kada samo trebaš zabiti i tu se javljaju Howardovi problemi. Iz nekoga razloga on ove sezone tricu gađa puno lošije nego smo navikli, a kako je momčad slabija i više nema sve one napadačke opcije to je i njega lakše braniti. Lako je zabiti 20 kada uokolo stoje Terry, Dirk, Stack i Harris ali sada kada je na terenu Kidd kojega obrane doslovno ostavljaju samoga, kada nema Stacka ni Harrisa, Howard mora puno teže dolaziti do prave situacije.

Tako da će ova sezona osim po još jednom ispadanju prvom krugu (nema šanse da u seriji slože 4 potrebne savršene utakmice, posebno jer nemaju ni prednost domaćeg terena) najviše biti zapamćena po tom paničnom tradeu koji je ipak puno više uzeo nego donio, posebice ako u pogled uključimo i budućnost. Kidd je i dalje general na terenu, i radi sve one sitne stvari koje pomažu, od ključnih skokova do brzih lopti bačenih u brze kontre bez trenutka razmišljanja. Ali Kidd ne može zabiti i ne može ostati ispred svoga čovjeka čime košta ekipu na oba kraja terena.

Cuban se može igrati koliko hoće i može platiti još više poreza, ali ova ekipa treba pravo osvježenje. A kako ovako skupu jezgru nije lako mijenjati, zar nije logično okrenuti se malo drugačijem stilu, dovesti drugačiji tip igrača za na klupu i zašto ne, promijeniti trenera? Avery Johnson i previše je puta pokazao je da nema maštu za suprostaviti se zamislima trenerskih legendi na klupama ostalih ekipa.

Uostalom pogledajte samo koliko je promjena trenera značila Houstonu. Adelmana mi ne pada na pamet hvaliti ili uzimati u konkurenciju za trenera godine, jer ovu momčad je izgradio Jeff Van Gundy. Ovi igrači su igrali kako i inače igraju, ali Adelman je malo promijenivši stil, malo unijeviši svježine oslobodio njihov um tereta prošlosti.

Koja govori kako Houston nikako ne može proći prvi krug i kako stvari stoje tako će i ostati. Jer iako više u igri nema toliko kočnica, ovo su i dalje isti Rocketsi u kojima se sve vrti oko T-Maca i Minga. A kako Minga nema za ovaj playoff, jasno je da će puno lakše biti zaustaviti T-Maca. Što znači da drugi moraju preuzeti stvar u svoje ruke a drugih nema. Na kraju dana lopta će završiti u rukama Rafera Alstona koji će ili promašiti tricu ili u pokušaju da nekoga proigra loptu baciti na tribine.

Što ne znači da ovu sezonu ne treba pamtiti kao jednu od najuspješnijih u povijesti kluba, jer 22 pobjede u nizu nisu mala stvar. Radi se o rezultatu koji je samo obogatio ovaku ludu i kvalitetnu sezonu, ali i o rezultatu prilikom kojega se Rocektsima poklopilo sve. I Ewingova teorija (koja je do sada valjda već i znastveno utemeljena svim ovim primjerima), i trenutna forma pojedinaca, i moment u momčadi, i problemi protivnika i magija. Ovo zadnje je ključno jer kako drugačije objasniti transformaciju Rafera Alstona iz streaky šutera i nezrelog playa u Chirsa Paula sa tricom Stevea Nasha?

Pa ako i nije magija, onda je dobrim dijelom Adelman koji je uvijek znao igrače učiniti zadovoljnima. Stvorivši atmosferu omogučio je svima da pokažu sve što znaju i za razliku od ostale dvije ekipe iz Teksasa, u zadnjoj trećini sezone ono što drži Rocketse učinak je klupe. Svi koji ulaze daju doprinos, bilo u obrani bilo u napadu.

Rocketsi igraju slobodnije, ali i dalje se u napadu dosta vrti oko T-Maca i tricaša u kutu. I tu nije bio problem u Van Gundyu, to je jednostavno tip igrača kakve Houston ima.
Slično je i sa obranom, iako su se mnogi bojali da će sa Adelmanom Houston postati mekša ekipa to je bilo nemoguće. Kako odjednom Battier, Hayes ili Mutombo mogu prestati biti ono što jesu?

Kada imate igrače za oba kraja terena, samo to nekako trebate spojiti. U prvom dijelu sezone Rocketsi su se s tim mučili, napad nije funkcionirao, obrana nije bila dovoljno čvrsta. E onda su počeli lagano hvatati ritam, Scola je postao bitan dio rostera i ljepilo između obrane i napada da bi Mingovom ozljedom kemija došla do vrhunca.
Dolaskom Bobbya Jacksona konačno su dobili strijelca sa klupe, tricaši su počeli pogađati, a Battieru i Hayesu te Mutombu koji je napokon dobio minutažu priključili su se i ostali borbenošću.

I sada imamo čvrstu ekipu koja ima gomilu pluseva kao momčad, ali i manjak individualnog talenta. Otvara im se šansa za osvetu Jazzu u prvoj rundi, imat će čak i prednost domaćeg terena ali imali su je i lani. Uostalom, ako Jazz može nekoga pobijediti sa strane to je baš Houston. Ako itko igra bolje kao momčad od Houstona to je Utah, s tim da Jazzerima ne treba inspiracija da funkcioniraju.

Što se tiče ljeta, očito da je Adelmanovo doba dobro počelo i da se može ostati na ovoj razini uz uvjet da T-Mac i Ming konačno budu zdravi i kroz sezonu i kroz playoff. Od bitnih sproednih igrača ostaju svi, jedino je pitanje hoće li Mutombo odigrati još jednu sezonu jer bez njegovih blokada i snage pod obručima obrana Rocketsa nije ista. Također je bitno zadržati i Landrya koji se pokazao čak i mogućim starterom, te Novaka koji je obranio obraz visoke bijele braće svojim tricaškim serijama (s obzirom da su Bonner, Garrity, Murphy bili nevidljivi, jedino je on uz Radmanovića opravdao postojanje ove košarkaške podvrste na terenima).

Eventualne zamjene nemaju smisla, osim ako se ne bi moglo doči do pravoga playa. Sa Alstonom na jedinici nije nemoguće napraviti rezultat, ali je znatno teže. Sve u svemu ova momčad je složena tako da je tek čekaju ozbiljne sezone i s obzirom na relativnu mladost igrača Houstona prema San Antoniu, ili s obzirom na širinu Houstona prema Dallasu, možda je vrijeme da ih proglasimo prvom ekipom Teksasa.

Ili da ipak pričekamo bilo kakav rezultat u playoffu. Jer zaludu ti mladost i širina ako su ti temelji klimavi. A s obzirom na T-Macova leđa, Mingove noge i Alstonovu nedovoljnu kvalitetu temelji ne da su klimavi, već su spremni urušiti se svakoga trena.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *