PHOENIX SPURS

O Phoenixu se na ovom mjestu pisalo i pisalo, a i pisat će se s obzirom da kolega Sickre i dalje vjeruje da mogu do kraja. Znam, znam, nije jedini, ima vas još vjernika.

Ja recimo nisam bio oduševljen smjerom kojim su krenuli u sezonu – Nash je djelovao sporije nego što smo navikli, bez onih rezervi za kojima je posezao uvijek kada bi drugi stali.

Marion se durio, Amare je bio rupa u reketu i potpuno nesposoban sačuvati se od problema sa osobnima, Bell i Barbosa nikako da namjeste ruku, Diaw nikako da uzgoji par testisa a D’Antoni nikako da zaigra sa više od 7 igrača.

Kao šlag na sve nadovezao se Grant Hill koji usprkos svom trudu i izvanserijskom osjećaju za košarku nikako da pronađe ulogu u momčadi koja bi poništila njegovu kroničnu nemoć da pogodi čak i kraću tricu iz kuta.

Stvari nisu izgledale dobro i kako je sezona odmicala, kako su počeli iskakati drugi klubovi i novi igrači, na Sunse se gotovo zaboravilo. “Zasluge za odražavanje NBA lige na životu su vaše, a sada se lijepo maknite u stranu jer liga je toliko dobra da vas više ne treba”. Stvarnost je okrutna.

I da nije bilo Stevea Kerra koji je povukao jedan od najluđih poteza u povijesti lige, do ovoga trenutka i kraja sezone na Sunse bi vjerovatno mislili još samo najzadrtiji fanovi.

Moj prvi dojam je bio da je Kerr povukao izvrstan poslovni potez. Shaqov ugovor možda jeste gori od Marionova, ali jedna ovakva promjena sa sobom donosi puno više od gomile prodanih dresova. Ona donosi nadu, a nada je kao što znamo proizvod koji nema cijene.

Ljudi koji se nadaju ne misle puno kada treba kupiti kartu, ne važu kućni budžet kada treba produžiti sezonske karte za iduću godinu. Ljudi koji se nadaju žele biti prisutni ako se čudo dogodi.

S obzirom da je atmosfera oko Sunsa pala na najniže grane od doba Marburya (ne toliko nisko naravno), promjena je bila nužna. Ono što fascinira je hrabrost kojom je Kerr u ovako delikatnoj situaciji izabrao baš trade za Shaqa koji zadnje dvije sezone a pogotovo u ovoj nije pokazao ništa osim da stari i da više nije ni sjena onog starog. I kako se olako odrekao jednog od simbola kluba.

Naravno, Kerr je znao nešto što većina nas nije bila u stanju shvatiti, uostalom zato je čovjek i GM – Shaq nikako ne može biti onoliko loš koliko je izgledao u Miamiu, već su njegove očajne igre samo zrcalile općenito očajno stanje u klubu koji je prije nepune dvije sezone bio prvak.

Kerr je također bio dovoljno pametan da se ravna jednom od osnovnih životnih mudrosti koju toliko volim da ću je opet ponoviti – ako nešto hoda kao patka i glasa se kao patka, onda je to valjda patka. Shaq je sa Orlandom igrao u Finalu, osvojio je tri naslova sa Lakersima i mogao je još toliko da se ekipa nije raspala u molekularnom smislu, osvojio je i naslov u Miamiu. Uz Jordana i Timmya Shaq je najveći pobjednik naše generacije, samo to je nešto što mu zbog fizičke nadmoći ne želimo priznati. Svi volimo Nasha jer je malen, bijel i po nikakvim zakonima prirode ne može biti jedan od najvećih košarkaša koji hodaju po planetu. Shaq je naprotiv stvoren da bude takav. Ironija je da su sada zajedno, u biti to više možda i nije ironija već i svojevrsni znak da je vrijeme Sunsa došlo?

Uglavnom Kerr je znao da će zamjena ispasti puno bolje nego što se itko nadao i da će već time dobiti dovoljnu satisfakciju. Ispast će u polufinalu ali bar će dokazati da nije promašio i da Shaq još može biti Shaq kada mu se poklopi.

Ali sumnjam da je i on mogao znati da će Shaq ovako promijeniti svoj stil igre, da će u mjesec dana postati od najdominantnijeg igrača ikada najdominantniji suigrač ikada.
Znaju se osobno i Kerr je sigurno računao da će Shaqova osobnost i pozitivnost dignuti ekipu i da mu zauzvrat Nash samo treba podvaliti par lopti. Ali sigurno nije mogao znati da Shaq neće tražiti ništa zauzvrat.

Zabrinutost je ipak bila vezana ponajprije uz teren – Marion je bio idealan za sistem igre Sunsa, Shaq se u njega svojim nedostatkom brzine nikako ne uklapa. To je bila istina u tome trenutku, tvrdnja u koju smo spremno povjerovali. Danas istina zvuči drugačije – Marion je uzimao mjesto Amareu, Shaq otvara mjesto Amareu. Amareovi koševi i energija su bitniji Sunsima od bilo kakvih Marionovih čarolija. Pravi izbor treba napraviti na vrijeme, i zato je Kerr tamo gdje je a ja sam ovdje gdje jesam (mada mi nije loše, čeka me playoff, za tjedan valjda pada i prvo kupanje, ekipa za basket se stabilizirala, a sa winampa se šire opojni zvukovi proljetnoga mixa – upravo sviraju Quicksilver Messenger Service, na redu su Grateful Dead, već su se izredali The Band, Townes Van Zandt, Dylan… ok, kriva rubrika, vraćamo se Sunsima).

Nakon Shaqova dolaska Phoenix je živnuo ali je upao u niz poraza koji je samo potvrdio crne slutnje. Superman je gotov, a njegov kriptonit su godine.
Razum je pak nalagao da stvari uzmemo sa malim odmakom, ipak je trebalo dati šansu ekipi da se uigra. I nakon mjesec dana, 12-ak tekmi i valjda 30-ak treninga uigravanje se i dogodilo. I tu kapa dolje i D’Antoniu i njegovim pomoćnicima ali i Nashu i igračima jer mijenjati neke navike nije lako a pogotovo ne u samom tijeku sezone.

Ali kao i obično dokazalo se da je promjena dobra stvar. Bez Mariona Amare je konačno zasjao punim sjajem i meni samo nije jasno zašto se Sunsi nisu ranije sjetili maknuti ga sa petice? Nije da se još od lani nije govorilo koliko je nepohodno imati jednog Kurta Thomasa, ili kako bi više koristi Sunsi imali od igrača profila Cambya ili Chandlera nego od Mariona. I kroz sezone prije vidjeli smo da Amare na petici ima problema, a da Marion ne može na trojku jer sve njegove mane tu dolaze do izražaja. A obojica ne mogu na visoko krilo.

Odlučiti se na promjenu nije lako i zato je valjda D’Antoni i krenuo u sezonu sa nikada manjom postavom i bez pouzdanog centra, smatrajući da je bolje “burn out than fade away”, ako već nešto moraju mijenjati nek prije odu sa praskom. Srećom, na kraju je prevladao razum. Ili sreća? Štogod, ona ionako prati hrabre.

I kada su se Sunsi uigrali odjednom se pokazalo nekoliko stvari. Prvo, ekipa nije bila zatočenik Marionove emotivne nestabilnosti (iako njegovi ispadi nisu bili od pomoći) koliko zatočenik uvjerenja da bez Marione neće moći. Njegovim odlaskom ne samo da je proigrao Amare već je i Hill konačno pronašao više prostora za svoju all-round igru.

Kako je kemija jačala, tako se i Nash počeo vračati svojim herojstvima izvlačeći atome snaga u ključnim momentima, Bellu se vratio šut, Barbosa djeluje sve opuštenije i jedino Boris nije uspio uzgojiti testise. Ali za jednu djevojku poprilično je talentiran.

Kvragu, harmonija u Arizoni je takva da je čak i jedan izgubljeni slučaj poput Giričeka postao koristan uspijevajući dići postotak šut na razinu dovoljnu da opravda minutažu.

Sunsi su uglavnom opet postali bitni i imaju šanse za naslov kao i svaka druga ekipa na Zapadu. Svi imaju svoje prednosti i mane i puno toga će ovisiti o protivnicima. O tome ćemo zato više kad bude vrijeme za start playoffa, sada bih samo naveo što to izdvaja Sunse iz ove gomile:
– tri veterana koja znaju što rade, Hill, Nash i Shaq
– nezaustavljivi Amare
– mogućnost da zaigraju sporo pa zatim brzo (i tu ne mislim da mogu igrati sporo kada im netko nametne, već da su i sami u stanju nametnuti sporiji ritam ako im paše – kada su vam na basu, bubnju i ritam gitari Steve, Shaq i Grant sve je moguće)
– kemija između suigrača i borbeni pristup koji diktira Shaq, the garbage man

Uostalom, sve ćemo vrlo brzo vidjeti već u prvom krugu. Sezona se na kraju pokazala kao još jedan uspjeh u nizu, iako i dalje ostaje potreba da se napravi korak dalje kako bi taj uspjeh mogao biti nadogradnja za dogodine. I tu se kod mene javlja jedna doza zabrinutosti jer iako Sunse trenutno uz Jazz smatram favoritima, nikako im ne paše što u prvi krug (vrlo moguće) idu na Spurse. Ne zato što ih neće pobjediti, već kao što sam neki dan rekao upravo zato što će ih razbiti. Oni su toliko napaljeni na San Antonio (svaka tekma kroz regularnu sezonu bila je dostojni nastavak lanjskog polufinala) da je moguće da im nakon što izbace njih neće ostati ništa za drugi krug i Hornetse.

Spursi su im toliko u glavi da se jedino kraj njih ne ponašaju racionalno. Prvo su ljuti zbog ispadanja tvrdoglavo ostali vjerni vlastitome stilu iako nije donosio rezultate. Pa kada su shvatili da nemaju šanse protiv Duncana doveli su jedinog igrača koji se po učinku i prstenima može mjeriti s njim. I dalje su toliko napaljeni da nasjedaju na Bowenove provokacije iako hladne glave mogu Spurse razbiti kada hoće (a ja i dalje vjerujem da su to mogli i lani da nije bilo one suspenzije uzrokovane Horryevom provokacijom/bodycheckom Nasha – ako se nešto slično opet dogodi, originalni Spursi su u prednosti jer Sunsi su jednostavno prefini – s tim da Shaq i ovdje uči svoje sugirače kako se treba suprotstaviti ljutim protivnicima, njegovo odbijanje Duncanove pružene ruke jedan je od naj trenutaka godine).

Spursi su im toliko u glavi da su postali poput njih, veteranska ekipa u kojoj svi imaju svoje role i gdje trener više ništa ne prepušta slučaju. Kvragu, čak i obranu znaju zaigrati poput Spursa (doduše, govorim o usporedbi sa ovim današnjim).

Ali jedno znam – nikada neću unaprijed otpisati ekipu u kojoj igra Shaq. Ako je on u stanju prihvatiti realnost nakon što smo svi digli ruke od njega i od jednog od 50 najvećih ikada postati igrač zadatka, onda i ja mogu naučiti jednu lekciju.
Uostalom, najveći zabavljač NBA to najbolje kaže sam opisujući transformaciju iz jednog od najdominantnijih strijelaca ikada u sporednog fajtera pod obručima:

“The real Superman is dead. He was assassinated by Pat Riley. I’m the Big Cactus now and ready to roll again.”

Nada je opet tu, i ovaj put dolazi sa ogromnim smiješkom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *