UTAH HARD-ROCK

Nakon lanjskog finala Zapada, očekivanja od Sloanove ekipe nisu bila malena. Trebalo je bar ponoviti isti uspjeh, a u sezonu se nije krenulo na najbolji način.
Iako je iskustvo playoffa bilo neprocijenjivo iskustvo, Jazz je ipak bio slabija momčad jer je ostao bez Dereka Fishera.
Njegovim odlaskom otvorile su se dvije rupe u momčadi koje tijekom ljeta nisu uspijeli zakrpati – ostali su bez pouzdane zamjene Deronu Williamsu te bez širine u šutu iz vana, ostavši na Okuru kao jedinom specijalistu za tri.

Tako da promijenjive igre na početku i nisu čudile. Još jedna uočljiva rupa u igri bila je nedostatak prave petice koja može pomoći Boozeru u obrani reketa. Ako svemu dodamo još i loše rezulate na gostovanjima, vidljivo je da Jazz ima previše slabosti koje protivnik može iskoristiti.

Frustracije Sloana stagnacijom ekipe kulminirale su obranom koju je Giriček odigrao na Jasonu Richardsonu one famozne večeri kada ga je Sloan sa terena potjerao u svlačionicu. Taj trenutak označio je preokret u sezoni Jazza jer bilo je jasno da će zadnja godina Girinog ugovora probuditi interes. I tu su Jazzeri dobili na lotu jer su dovođenjem Korvera riješili mnoga pitanja.

Dodali su potrebnu širinu u šutu, riješili su pitanje petorke za guste završnice (Korver je sjajan strijelac slobodnih te omogučuje Sloanu da na klupi ostavi Brewera koji nije šuter) i umjesto mekanoga Gire dobili su na iznenađenje svih borbenog Korvera. Atmosfera u ekipi postala je bolja, Korver su izvrsno uklopio u nesebični napad i Jazz je krenuo sa svojim najboljim igrama u sezoni.

U isto vrijeme Sloan je konačno u rotaciji beskorisnog Jasona Harta zamijenio Ronnie Priceom. Iako se na prvi pogled radi o potpuno nebitnom događaju, jer ni Price nije back-up play koji bi Deronu dozvolio više od par minuta odmora, njegov pouzdani vanjski šut ipak je dao ekipi dodatnu sigurnost jer su iz nikakvog Hartova doprinosa sada ipak dobili čovjeka koji može pogoditi dva otvorena šuta na utakmici.

Problem je i dalje ostao pod košem, i navodno je malo falilo da Jeff Foster Indianu zamijeni Utahom, ali je trade stopiro trener Pacersa Jim O’Brien ne želeći ostati bez radnika pod obručima kakav je Foster.

Boljke na gostovanjima i dalje su ostale ali one su usko vezane baš uz obranu i taj nedostatak čovjeka koji će zatvoriti reket. Iako su i Brewer i Williams i Kirilenko prave napasti kada je obrana na vanjske pozicije u pitanju, i ako u Kirilenku imaju čovjeka koji može odigrati obranu na svim pozicijama, uči u njihov reket ponekad je prejednostavno.

Kako Sloanov stil uključuje puno kontakta i pravilo da ako već radiš faul ne štediš protivnika, sve se svelo na sudački kriterij. Doma u svome Delta Centru Jazz je nepobjediv jer im se svira manje faula i dozvoljava im se da nametnu svoj žestoki stil. Na gostovanjima pak svira se svaki kontakt fajterima poput Harpringa, Collinsa ili Millsapa, što često dovodi protivnike do hrpe laganih koševa iz slobodnih.

Nije teško zaključiti da zbog toga njihov playoff uspjeh najviše ovisi o statusu nositelja. Da su se uspijeli dokopati prednosti kroz cijeli playoff, teško da bi ih i jedan Boston mogao dobiti u sedam utakmica ako bi se 4 igrale u Salt Lake Cityu. S obzirom da će prednost imati samo u prvom krugu, u polufinalu je sve moguće. Ali dodatni pokazatelj njihove snage je i podatak da su kroz sezonu gledajući utakmice sa vrhunskim klubovima u pozitivnom omjeru. I to tako što su masakrirali sve od reda, i Hornetse, i Spurse, i Sunse – jedino ih još muče Lakersi, što zbog Fishera koji zna sistem u dušu što zbog trokuta protiv kojega Sloanov pick n roll nikada nije osvojio seriju. Pa jedini su pokazali da mogu protiv Celticsa koji su na svom putu po Zapadu na kojem su postali najmoćniji NBA klub upravo Jazz pobjedili na najteži način, da bi im kasnije Utah uzvratila pobijedivši u Bostonu.

U biti zeznulo ih je nekoliko poraza od ekipa sa dna. Što je vjerovatno nešto zbog čega Sloan noću ne može zaspati, bar dok se ne sjeti da ima ekipu posloženu za iduće tri sezone i da će kroz te tri sezone njihova snaga samo rasti.

Bolji back-up play i centar ne bi bili na odmet, naravno, ali jezgra je tu da ostane – Kirilenko, Harpring, Korver, Boozer i Okur su sigurni, Williams i Brewer moraju potpisati nove ugovore ali to se čini kao gotova stvar. Naravno da sedam ovakvih igrača znači da nema puno prostora na salary capu za dovođenje pojačanja i stoga se iduća sezona u kojoj su i Williams i Brewer još na rookie ugovorima čini ključnom – ako uspiju dovesti dva prava veterana biti će glavni favoriti za naslov.

Kada Williams potpiše svoj maksimalni ugovor prostor za pojačanja će nestati i ostat će im samo mogućnost tradea, a kada dodate da treba produžiti i sa Boozerom očito je da nakon iduće sezone stvari za Sloana postaju sve teže.

Stoga dogodine navijamo za Jazz a ovaj playoff uživajmo u momčadskoj igri iz snova i njihovom beskompromisnom stavu. Već dugo čekam priliku da negdje ubacim ovu izjavu King Jamesa koja točno pogađa bit Sloana i njegove ekipe.

Upitan protiv koga je najteže igrati, James je istaknuo protivnike sa Istoka, Boston i Detroit.

Celtics and the Pistons. They trash talk but they back it up. Sometimes it can get annoying, but they can back it up.”

I onda je dodao:

But Utah, they don’t say nothing, they just kick your butt.”

Da, to je otprilike u malome sažetak cijele Sloanove karijere.

Nakon što lani nije osvojio naslov trenera godine za ono što je napravio, stvorivši od Williamsa i Boozera novu verziju Stocktona i Malonea, neće ga dobiti ni ove. Ali jedan naslov ispravio bi sve nepravde i po svemu što smo vidjeli od ove momčadi taj naslov je jako blizu. I bit će blizu još neko vrijeme.

Treća sreća?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *