THE CHRIS PAUL EXPERIENCE

Poziciju drugoga nositelja u playoffu na početku sezone nitko nije očekivao, i to je samo još jedan pokazatelj koliko je dobro odigrao Chris Paul. Inače i moj MVP sezone, a o tome zašto je dobio prednost pred ostalima nešto više u postu posvećenom nagradama koji bi mojim kalkulacijama trebao osvanuti negdje u subotu popodne.

Ovom prilikom samo ću ga hvaliti.

Svima je valjda jasno da je on glavni razlog uspjeha ekipe. Za koju smo znali da nije za baciti, ja osobno sam i lani bio uvjeren da će uhvatiti bar osmu poziciju. Zeznule su ih ozljede, pa kako nisu ušli u playoff svi smo kolektivno mislili kako je hvatanje te osme pozicije neminovno ove sezone. I tu smo se zeznuli – kako su lani već trebali biti osmi ili sedmi (a nisu zbog više sile), jasno je da će ove godine napredovati. Pa možda s te strane ovako visoka pozicija i nije čudo, ali Paulove igre jesu čudesne. I tko to ne kuži ne znam što da mu kažem. Ali da još jednom utvrdimo, imali su štofa i bez njegovog hall of fame izdanja.

Byron Scott je dokazano dobar trener, stara škola koja ne trpi gluposti i uvijek traži maksimalno zalaganje. On je svoj posao odlično odradio, posložio je rotaciju, uspostavio odlične odnose sa igračima i natjerao ih da igraju obranu u isto vrijeme dopuštajući im da se nabacuju alley-oopovima. U biti ključni potez mu je bio što je dao loptu Paulu u ruke i maknuo se s puta. Potez za trenera godine.

Suigrači iz petorke su odigrali sezone života. Chandler se potvrdio kao novi veliki obrambeni centar ali je postao i specijalist za zakucavanja, West je postao all-star strijelac, Peja je šuterskom geniju dodao i pametnu obranu te muda (što i dalje smatram najvećim dostignućem Paula – kako je on jednom Peji napravio par testisa ne znam ali znaju oni, očito je da atmosfera u klubu graniči sa savršenstvom). To nije slučajno, za to postoji razlog a taj razlog ima broj 3 na dresu.

U biti svi su briljirali. Od predviđanja sa početka sezone samo su dvije stvari izostale, što na kraju krajeva nije bilo toliko bitno za rezultat, ali ipak se radi o laganim razočaranjima:
– učinka Moa Petersona bio je mizeran
– klupa gotovo da nije postojala

Peterson je solidno odradio posao u obrani, ali u napadu je sveden na šutera iz kuta. Kako većina Paulovih lopti ide na Peju, to je Peterson onih 20-ak minuta što bi dobio uglavnom trčkarao terenom neiskorišten. Kako sam poprilično često gledao Hornetse primjetio sam da Peterson ne šutira puno, ali da šutira i pogađa bitne lopte i tu se njegovo iskustvo i kvaliteta osjeti. Ali za ugovor koji je dobio ipak treba dati nešto više od solidnog šuta za tri i povremenih veteranskih preuzimanja odgovornosti.

Problem je ove sezone pokrio Jannero Pargo, tip prema kojem se Captain Jack čini kao Titov pionir. Naime Pargo je doslovni hladnokrvni ubojica. A svi znamo da su ubojice uglavnom sociopati, dakle ljudi bez savjesti. E pa Pargo mora biti neka vrsta sociopata s obzirom da je ulogu strijelca sa klupe doveo do savršenstva. Znam da se sada Krehi diže kosa na glavi (ono malo što mu je ostalo), ali takav stil je ovoj ekipi samo koristio.

Jasno, samo kada bi pogađao, a divota je što se to događalo skoro redovito. Koliko je realno očekivati od nekoga da još jednom ponovi ovakvu divlju sezonu ne znam, ali kroz ovu je Pargo svojim 1 na 5 majstorijama napravio dovoljno.

U biti njegov učinak i ne možemo promatrati kao učinak igrača sa klupe jer on je taj peti Hornet a ne Peterson koji bi već nakon par minuta krenuo na klupu da napravi mjesta za Parga. Uz koševe, Pargov najveći doprinos ekipi je kontrola lopte. Tip nije imao kada sakupiti asiste, ali ima vještine playa i nije gubio lopte u svojim suludim driblinzima.

Imati takvoga igrača koji će omogučiti Paulu da se odmori i koji će u isto vrijeme održati ritam i ne dozvoliti protivniku da nadoknadi ili napravi razliku je neprocijenjivo. Pitajte samo D’Antonia ili Popa koji loptu guraju svima samo ne back-up playevima.

I tu ne prestaje značaj Parga jer opet je zahvaljujući njemu Hornetsima omogućen trade kojim su bar malo pojačali očajnu klupu. Naime Pargo igra za sitnu lovu i izronio je od nikuda. On je praktički postao ono što je trebao biti Bobby Jackson, back-up play koji zna zabijati u seriji. S obzirom da nikome ne trebaju dva takva igrača, a da je Pargo i jeftiniji i bolji, Scott je imao čime uključiti se u trgovinu.

I tako je za Jacksonov debeli ugovor za kojim je odmah posegnuo Adelman (trenirao je Jacksona u Sacramentu i očito zna s njim s obzirom da je Bobby nakon dolaska u Rocketse odmah podsjetio na onoga staroga), koji se usput riješio Bonzia Wellsa i Mikea Jamesa.

Hornetsi sa ovim tradeom ne mogu izgubiti – James i Jackson imaju iste ugovore i praktički su jednog dodavača ručnika zamijenili drugim, dok Wells ionako postaje slobodan igrač na kraju sezone i može samo pomoći u ovom playoffu dokazujući svima da još zna igrati.

Od dolaska u New Orleans šuterski se preporodio i praktički sad Scott u rotaciji uz Parga ima još jednog strijelca kojega može rotirati na obje krilne pozicije. Ali ovoliko pažnje ne posvećujem igračima s klupe bez razloga. Osim Bonzia i Parga koji riješavaju pitanje koševa (i back-up playa), drugih igrača nema. Birdman Andersen tek se vratio i još nema noge i borbenost koji su mu potrebni za ulogu podizača energije. Melvin Ely i Hilton Armstrong tek su dva velika tijela, a Julian Wright je rookie koji tu i tamo dobije po koju minutu i još je daleko od igrača koji može pomoći.

I tu se opet vraćam na Paula. Za tih nešto manje od 40 minuta po tekmi ovaj 183 centa visok žilavac u rukama je imao loptu za svaki napad Hornetsa. Dijelio je 12 asista u prosjeku, uz još nebrojeno onih pasova koji vode do asista za koš. U svoj toj strci, ulazima, povratnima, alley-oopovima, driblinzima on gubi 2 i pol lopte po tekmi. 2,5!!!

Nash je u svojoj naj playmakerskoj sezoni, a to je bila ona prva u Sunsima kada je promijenio pogled na košarku jer smo svi tada po prvi put vidjeli da čovjek može dodavati nemoguće asiste i stalno šetati kroz reket bez da baca lopte u bunar, dakle u toj sezoni imao je više od 3 izgubljene. Kasnije se to popelo skoro na 4, uz gotovo isti prosjek asista kao u Paula.

Dakle, polazim od jednostavne formule – ako sam tri sezone za redom Nasha proglašavao MVP-om samo zato jer je nosio ekipu na svojim leđima, jer je radio nešto što se do tada činilo nemoguće u ligi punoj sirove snage, kako da sada momka koji je stvar odveo korak dalje ne proglasim najboljim igračem?

Nash je bolji šuter, Paul je brži, Nash je umjetnik kada treba izvesti nemogući pas, Paul je čvršći i obrambeno nadmoćniji. Nijanse su u pitanju kada ih gledaš na terenu, ali kada baciš pogled na brojke jasno je da je Paul nadmašio najbolju Nashovu sezonu. Taman kada smo pomislili da više nećemo vidjeti boljeg playa odmah se pojavio drugi, još bolji. Meni je to prebolesno.

Paul šuterski nije na razini Nasha, ali budimo realni – nitko nije šuterski na razini Nasha. Paul zato ima skoro tri ukradene po tekmi, što njegovu vrijednost čini još većom jer to je praktički još 6 koševa. Mali nema slabu stranu osim visine, ali toliko je jak i žilav da malo tko može iskoristiti eventualni višak centimetara ili mase.

Gledati Hornetse = gledati Paula.

Paul baca loptu pored obruča, od nikuda iskače Chandler i zakucava alley-oop. Već sam dosadan s ovim, rekao sam sto puta i reći ću opet – kada je itko jebeni alley-oop koristio kao legitimnu napadačku akciju? U stilu da ti trener na time-outu kaže “odi na teren i baci loptu Tysonu na alley-oop“.

Pa se Paul pored Westovog bloka zabija u reket, obrana je razmaknuta i iako svi znaju što slijedi ne mogu se braniti. West ostaje gdje je, Paul se izvija malo u stranu i vraća mu loptu na vrh reketa. Pick ‘n’ pop iz osnovne škole. West zabija kao na treningu, i da ne radi ništa drugo osim da pogađa te šutove sa vrha reketa ovakvom preciznošću, sa ovakvim playom on vrijedi zlata.

Nakon toga Paul kreće u dribling, ostavlja svog igrača, ulazi u reket, obrana se raspada jer treba pokriti igrača manje, istoga onoga koji se drži za koljena koja mu je crossoverom polomio Paul. 20 centimetara veći igrač kreće raširenih ruku prema Paulu ne bi li ga zaustavio, a on mirno baca loptu slobodnom Peji u kutu. I eto još jedne trice.

Kada su svi zabili svoje, kada obrane više ne znaju kako će reagirati, Paul je ostavljen 1 na 1. Da radi što hoće, samo što kod njega nema forsiranog šuta. Uleće pod obruč, skok-šut unazad i sa par metara lagano u koš. Suza za suzom sa iste pozicije, sve dok ga opet ne krenu udvajati što znači da je oko obruča opet netko slobodan.

Taj njegov ulaz, kočenje, skok unazad i šut iz reketa postali su njegov zaštitni znak, isto kao što su nagle promjene pravca i ulazi sa onim polaganjem od vrh table postali Nashov specijalitet.

Najljepše od svega, ovo je tek prva sezona Paula na ovoj razini. S obzirom da su mu tek 23 godine i da će na ovaj način sigurno igrati bar još deset godina, mogu reći da smo sretni što imamo svo ovo vrijeme pred nama da ga pratimo. Ako je već sada ekipu doveo do drugoga mjesta na Zapadu što će tek biti ubuduće kada steknu potrebno playoff iskustvo i kada u hodu riješe sitne probleme sa klupom?

Scott i njegova petorka su tu da ostanu, gledat ćemo ih zajedno bar još 3-4 sezone. Naravno da će Paul ostati u New Orleansu, igrači poput njega ne odlaze iz kluba u kojem su započeli karijeru. Pogotovo što je taj klub mudro na dugo godina vezao cijelu igračku jezgru. Naravno, takva odluka im ostavlja par sezona u kojima moraju iskorisiti Stojakovića i Petersona dok još mogu, ali s obzirom na godine Westa i Chandlera ne bi me čudilo da na 10 godina ne gledamo samo Paula u dresu Hornetsa, već i iste one akcije.

Nova generacija pobjednika je stigla.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *