EASTERN PROMISES

“Aj em drajver. Aj go left, aj go rajt, aj go strejt ahed – dets it.”

Ima li boljeg načina za započeti post o dvije najbolje ekipe na Istoku nego citatom iz sjajnog Cronenbergova filma? Pa, kad bolje razmislim sigurno ima, ali Eastern Promises su nešto najzabavnije što ove godine možeš pogledati, odličan spoj teme, stila, stvarnosti i žanrovskog eskapizma, jedan od onih filmova koji nisu bitni nakon gledanja ali za vrijeme gledanja zaustavljaju vrijeme. A to je kvaliteta kakvu sve rijeđe srećemo. O antolgijskoj sceni u kojoj odlični Ljigo Mortensen izgovara navedeni citat da ne pričam.

Tako da nije lako biti filmofil danas, ali zato je itekako lako biti NBA fanatik. Playoff je upravo krenuo sudarom u Clevelandu a prije prognoza da odradim i ovaj zadnji post posvećen pregledu regularne sezone.

Baš sam neki dan gledao svoje prognoze sa početka sezone i iznenadio sam se kad sam vidio da sam toliko podcijenio Boston stavivši ih i iza Bullsa i iza Cavsa. Oh, kako se vremena mijenjaju.

Ali na početku sezone bilo je logično očekivati da stvari neće ići ovako glatko i da će neke stvari kočiti put Bostona na vrh:

– izgubljenost Doca Riversa na klupi
– koljena Raya Allena
– razlika u kvaliteti između prva tri igrača (Pierce, KG, Allen) i ostale dvojice u petorci (Rondo, Perkins)
– kratka klupa

Kako se vremenom pokazalo, slučaj je htio da sve prođe bolje od očekivanog tako da su praktički sve moguće slabosti Celticsi vrhunski zamaskirali:

– Doc Rivers je pola sezone tražio idealan napad a i sada kada ga je našao teško da ikoga ostavlja bez daha – KG puca sa poludistance, Allen čeka na trici, Rondo napada nepostavljenu obranu, Pierce ide na ulaz. Ostali čekaju slobodan šut a za to vrijeme rade blokove i neumorno trče uokolo. Ali sve nesigurnosti u napadačkom segmentu pokrila je obrana projektirana od strane doktora košarke Toma Thibodeaua (čovjeka za kojim se trenutno otima pola lige) i u djelo sprovedena pod komandom Kevina Garnetta.

Bill Simmons je u zadnjem tekstu na temu MVP-a najbolje rekao koliko je Garnettov dolazak i na koji način pomogao Bostonu te su tu nema što dodati. Boston je ekipa koja trudom, zajedništvom i obranom može izdržati sve napade na vlastite slabosti. Kako nas povijest uči prvak nikada ne bude momčad koja igra najbolje, već ona ekipa čije slabosti najmanje izložiš. Evo primjera iz regularne sezone – kako su Celticsi navodno klimavi kada u gustoj završnici jedan čovjek treba preuzeti stvar u svoje ruke, oni su jednostavno rasturali sve od reda kroz sezonu kako do gustih završnica ne bi došlo. Kako je istaknu Veliki John Hollinger, Bostonova razlika od +10 koševa u prosjeku po tekmi četvrta je najveća razlika u povijesti moderne košarke i ona je najbolji pokazatelj uspjeha jer u biti ukazuje na to koliko je neka momčad zrela i fokusirana od početka do kraja. I tu je Bostonova snaga, u tom profesionalizmu i žaru kakvoga jedan Detroit recimo nema.

E, ali nije samo u glavi snaga Bostona – kada je na red došla ona turneja po Zapadu na kojoj su Celticsi preuzeli ulogu prvih favorita bilo je na rasporedu i nekoliko gustih završnica koje su potvrdile ono što već odavno znamo. Paul Pierce je stvoren za zadnji šut, to je dokazao toliko puta do sada i stvarno je glupo praviti se da je problem Bostona što kao nema čovjeka odluke. Cassell je došao zbog svojih muda, ali kao podrška Piercu čija muda nisu ništa manja. Sve u svemu ovaj roster se tako savršeno uklopio u ovaj ratnički pristup da Riversove greške u rotaciji, nedostatak mašte u napadu i time-outovi u krivo vrijeme uopće nisu bitni koliko je bitan njegov prijateljski odnos sa velikom trojkom koja ionako sve drži pod kontrolom.

– Što se tiče Rayevih koljena, ne da su izdržala nego nikad nisu bolje izdržavala promjene smjera kretanja u obrani. Allen se uopće ne troši u napadu, njegove kretnje kroz blokove su minimalne, te svu energiju usmjerava na pomaganje u defenzivi. Bez obzira na godine drugi najbolji tricaš u povijesti i dalje gađa 40% za tricu a to je za ovako popunjenu ekipu jedino važno. Samo da dodam da praktički nitko drugi nije imao nikakvih ozbiljnijih problema sa ozljedama i to je još jedan ogroman plus.

– Razlika u kvaliteti manja je nego što se itko mogao nadati. Uzrok-posljedica naime. I Perkins i Rondo su dobili više prostora dolaskom Allena i Garnetta i bilo im je lakše igrati. Ne želim reći da je Perkins nekakav super centar, ali da uz masu i snagu može i zabiti – može. Samo sada je to lakše jer te obrane ni ne primjećuju dok nije prekasno. Slično je i sa Rondom. Mali ima ulaz i čim probije obranu stvar je gotova. Ili će sam zabiti ili će ako izađu na njega poslati loptu nekome otvorenom. Naravno, da nije tako sjajan strijelac oko obruča cijela taktika ne bi valjala, ali ovako ako ga ne zatvoriš i ostaneš na svom čovjeku, Rondo će ti zabiti 20. Ipak najveća vrijednost i njega i Perkinsa je obrana. Rondo je dovoljno dug i brz da namuči svakoga, plus je aktivan i spretan u presingu na loptu. Perk je pak ogroman što je dovoljno da zatovori reket, ima osjećaj za blokadu i bori se za svaku loptu. Plus, pravi je teški centar koji se može nositi sa svakim u postu, a čim ne moraš udvajati post-strijelca obrana ti je na konju.

– Kratka klupa je bila još jedna iluzija jer Celticsi nemaju slabe karike. Osim najdražeg nam Scalabrinea koji stvarno nema nikakve svrhe osim da dodaje Gatorade, svi drugi služe nečemu. Powe je majstor u obrani, okretna četvorka koja igra glavom kao nekakav veteran. Big Baby igra na snagu i idealan je za odmoriti Perka protiv čvršćih momaka. Posey je uporni stoper koji može zabiti tricu. House je strijelac sa klupe koji serijom vanjskih šuteva može napraviti razliku. Cassell je čovjek koji trči po terenu i maše rukama kako bi pokazao svoja velika jaja. Itd, itd. Svatko ima nekakvu ulogu i svatko nešto napravi, što hoće reći da ovaj put Riversovo korištenje puno igrača nije toliko opasno. Sve su to dovoljno jake karike.

S obzirom koliko se pisalo o Bostonu na ovom mjestu nema smisla više išta dodati. Budući NBA prvaci kroz sezonu su pokazali da su najbolji, a sada krećemo u playoff da dobijemo potvrdu.

Naravno, jedan od problema je i taj što ćemo za prvu pravu potvrdu čekati sve do finala konferencije protiv Pistonsa.

Od bande iz Detroita očekivali smo još jednu pravu sezonu, uz one standardne boljke sa klupom, glavom i čudnom kemijom između Flipa Saundersa i igrača (koja je i dalje takva – čudna).
Manje-više to smo i dobili, s tim da je većina konkurencije na Istoku bila nedorasla pa probleme sa glavom i nisi mogao primjetiti. Pistonsi su jedna od rijetkih ekipa sa vrha koja recimo kroz sezonu nije izgubila ni jednu onu malu utakmicu, znači protiv ekipa sa dna. Dok su Utah ili Phoenix gotovo zeznuli svoju sezonu porazima od Bobcatsa i sličnih, Pistonsi si nisu dopuštali odmor protiv malih. Tu su i pokazali da su možda u jednom od najčvršćih izdanja ikada, jer nakon što početna petorka započela posao klupa bi ga uredno završila.

S druge strane može se izvući zaključak da su dakle Pistonsi poraze zaradili protiv jakih ekipa, ali zar to nije manji znak slabosti nego ako te na vlastitom terenu iznenadi jedna Minnesota?
Također se može izvući pogrešan zaključak o klupi Pistonsa kao relevantnoj. Ako je glava dobro, ako su u izvrsnoj formi, ako još imaju i klupu, pa zar onda nisu prvi favoriti ne samo na Istoku već i u cijeloj ligi?

Ja i dalje mislim da je priča oko klupe običan privid a evo i zašto. Na klupi Pistonsa nema igrača koji odgovaraju klasičnoj podijeli zadataka u NBA, već su na njoj redom fajteri. Neki igraju bolju obranu, neki slabiju, ali svi od reda na parket sa sobom donose gomile energije. I zato one slabije ekipe i nisu mogle izdržati protiv Detroita – pratiti njihov ubitačan ritam 48 minuta mogli su samo najkvalitetniji klubovi sa jednako dugim klupama.

Za playoff je svakako dobro imati 10 igrača u rotaciji, ali ni jedan od tih igrača nije oslonac u napadu. Rookie Rodney Stuckey na trenutke je pokazao da bi on mogao biti taj strijelac sa klupe koji klubu nedostaje još od dana Meme Okura, ali s obzirom na to da se tek uči igri očekivati od njega pomoć u playoff je van pameti. Slično je i sa ostalima, u playoffu nema više tih malih ekipa na kojima se može nabiti statistika i možemo očekivati da se klupa Pistonsa naglo suzi.

Sve je kao i uvijek na učinku petorke, s tim da se ove sezone dogodilo nekoliko bitnih pomaka. Hamilton i Prince odigrali su svoje standardne sezone, nešto manje brojke možemo pripisati manjoj minutaži ali nešto slabiju razinu energije možda i tome što su najbolji dani iza njih? Posebno pak raduje razvoj Hamiltona koji se pod stare dane od maratonca pretvara u sve boljeg šutera što će mu sigurno produžiti karijeru. McDyess je uz pomoć Maxiella solidno popunio petorku i prostor pod košem, iako fale oni njegovi koševi sa poludistance.

Najbitnije je ipak da se dogodila promjena glavnog klipa – Chauncey je ulogu čovjeka koji rješava susret prepustio Rasheedu. I dok je Chauncey u miru odigrao još jednu sezonu bez greške, sa znatno pametnijim izborom šuta, Sheed je u potpunosti postao šerif u gradu. Puca kako hoće i kada hoće, dobiva ključne lopte i time je i doslovno postao najbitniji dio petorke. Jer i do sada je njegov emocionalni naboj bio glavno pokretačko gorivo, sada su to po prvi puta i njegovi koševi. Kod Pistonsa iz ranijih sezona si znao da mogu dobiti svakoga ako Sheed uz sve ostalo što radi zabije 20 koševa. Ali to je bio bonus, bitnije od tih 20 koševa bilo je ono ostalo jer to ostalo je ono što je Pistonse držalo u igri, a tekmu su mogli riješiti i Chauncey i Rip. Dirigiranje obrane, zatvoren reket, bitni skokovi, par koševa sa raznih pozicija da se protivnik uplaši – to je bio posao najtalentiranijeg šljakera koji je ikada zaigrao. Ovo najnovije izdanje Pistonsa njegovih 20 koševa više ne može smatrati bonusom, oni ih trebaju svaku večer ako misle biti konkurentni.

Kao i uvijek Sheed je ključ. Do sada im je donio jedan naslov, jedan je odnio podbacivši u finalu protiv Spursa. Toliko se osloniti na čovjeka koji nikada nije bio primjer stabilnosti čini se samoubilačkim potezom ali ako stvari pogledamo realno – to im je i jedina nada. Ova momčad zna da naslov može osvojiti samo ako Rasheed odjednom počne rutinski zabijati skok-šut iz okreta sa obje strane reketa, a da u isti vrijeme nastavi šutirati trice poput beka i drži sve konce obrane. Ovako nešto tražiti od svoje superzvijezde nije nerelano, ali tražiti od čovjeka koji je uvijek više volio živjeti u sjeni ne čini se baš realnim. I iako mi je Sheed možda jedan od tri najdraža košarkaša ikada, ne vjerujem da će moći odvesti ove Pistonse do kraja. Ali u jedno možemo biti sigurni – više nikada neće ekipu ostaviti na način na koji je to radio u već spomenutom finalu ili godinu kasnije protiv Miamia. Tehničke ili problemi sa osobnima ne dolaze u obzir, Sheed je postao čovjek od povjerenja. Opravdanje od poraza više ne može biti u njegovim greškama, vrijeme je da se ovi momci pogledaju u oči i priznaju da nisu toliko dobri.

Time bi si možda i pomogli, možda bi tako dobili dodatan motiv i došli u dodir sa onim dijelom koji sebe kojega su izgubili nakon prvog naslova – ulogom autsajdera. Jer dok god vjeruju da su moćni i da mogu sa svima, gubit će one najbitnije utakmice. Malo me ovo podsjeća na one priče o djeci iz radničkih obitelji koja završe fakultete, postanu uspješni poslovni ljudi i onda se srame svojih korijena. Pistonsi su u svojim glavama gospoda koja pod hitno moraju priznati vlastitu prošlost kako bi imali šansu upisati i ovu generaciju, ali prije svega Billupsa i Sheeda među najveće.

A vrijeme prolazi. Neka, bar imaju svoje diplome i lovu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *