THE RIGHT STUFF – 2008. EDITION

Nakon noćašnje nove pobjede Spursa izgleda da je još jedna serija riješena. Iako nikoga ne treba otpisati, pogotovo jer je sasvim realno očekivati da Sunsi dobiju dvije zaredom na svom parketu. ALI. Problem nije toliko u tih 2-0 koliko u glavama.

Još jednom se pokazalo da su Spursi u glavi prvaci, a Sunsi frustrirani tipovi koji ne znaju stvari privesti kraju. A tragično je da im se to događa u sezoni u kojoj su se pripremili baš za Spurse i u kojoj su djelovali odlučno i spremno (bar se tako dalo primjetiti kroz one zadnje dvije pobjede u regularnoj sezoni).
Pa se mislim, ako u tim glavama nisu uspijeli ništa promijeniti ni nakon cijele sezone, ako se nisu znali pripremiti kroz cijelu godinu za nešto za što su živjeli, kako će onda uspijeti postati hladnokrvni egzekutori do kraja serije?

To me muči više nego bilo što u njihovoj igri, ili u odnosu kvalitete. Gledajući samo igru serija je i dalje otvorena. Pogledaš li izraze lice i govor tijela, stvari se nekako već čine riješene.
Košarka je sport u kojem ionako uvijek pobjeđuju Spursi, zar ne?

O samoj tekmi i ostalim NBA rezultatima više u idućem playoff reportu, uz malo sreće možda utakmicu broj dva i pogledam uskoro, prije spavanja. Orlando-Toronto i Dallas-New Orleans već su skinuti (prije ove dosade od Lige Prvaka pogledan je još jedan briljantan nastup Chrisa Paula), pisat će se i o njima ali čekam uporno da završi download Spursa i Sunsa pa da mogu miran zaspati. Baš danas sam morao naletiti na nekakav torrent koji nikako da se normalno downloada, umjesto planiranog popodneva tako moram Popovicha i njegove vampire gledati navečer. Kao da sam dio Sunsa, u ključnim trenutcima uvijek je nešto protiv mene.

Zato hajde sada da odradimo i obaveznu dodjelu godišnjih nagrada kako bi pokazali da i regularna sezona nećemu služi.
Uz ona klasična priznanja ima i nešto specijalnih za prave specijalce, a zabavan dio slaganja ovih imena bio je uspoređivanje sa lanjskim laureatima, čisto da se vidi koliko netko u godinu dana nestane s radara. Ili pak ostane na njemu. Zabavan je ovo život.

PRVIH 5

Chris Paul, Kobe Bryant, King James, Kevin Garnett, Dwight Howard

– dvojbi nije bilo, svi osim Howarda su najozbiljniji kandidati za MVP-a, a Howard je prednost pred Sheedom i Timmyem dobio na račun odličnih rezultata sa puno slabijom podrškom talenta u ekipi
– u prošlosezonskoj petorci od ove ekipe bio je samo Kobe, Nash i Timmy su upali u drugu, a dvojice čak nema ni među 15 – Dirk je ustupio mjesto Boozeru, a Carmelo Anthony, pa iskreno nije mi jasno zašto sam ga lani uopće stavio u prvu petorku. Sjećam se da sam bio ljut na Lebrona i njegov ležeran pristup regularnoj sezoni, i valjda nikoga drugog nije bilo. Melo me od prvog dana oduševljava lakoćom zabijanja, riješio je hrpu tekmi sam samcat u zadnjim minutama i još je imao onaj fajt u Madisonu. A i Nuggetsi su izgledali puno bolje nego danas, Iverson je tek stigao i Melo je i dalje bio glavni. Opet, nije mi jasno da nitko drugi nije imao sezonu za pamćenje i da sam izabrao tipa kojega niti ne volim baš nešto previše. Go figure.

DRUGIH 5

Steve Nash, Manu Ginobili, Paul Pierce, Rasheed Wallace, Tim Duncan

– Steve i Timmy su još uvijek dovoljno dobri za biti prvi do, Pierce i Wallace su lideri dviju ekipa sa najboljim scoreom, Manu je veći dio sezone bio prvi igrač Spursa.
– bezobrazno je da Sheeda nitko ne spominje u sličnim izborima i da raja uglavnom kaže “Pistonsi su ekipa, kako ćemo odvojiti jednoga” i onda ne izaberu nikoga od momčadi koja je u biti drugi nositelj cijele lige

TREĆIH 5

Deron Williams, Brandon Roy, Caron Butler, Carlos Boozer, Amare Stoudemire

– ključ je bio izbaciti nekoga, na kraju su ispali T-Mac i Dirk. McGrady nije odigrao nekakvu super sezonu, bio je na svojoj standardnoj razini te čak ni za vrijeme kvake 22 nije bio važan Houstonu kao jedan Alston (ah Mahria d gaglz du natin). Roy ipak ima prednost zbog fenomenalnog prvog dijela sezone i nošenja Blazersa na svojim leđima
– Dirk je sa klubom pao na sedmo mjesto, jedva su izborili playoff, a dobar dio sezone ni on nije igrao na nekoj razini. Stoudemire je ipak iza sebe imao cijelu sezonu, i iako i dalje ne igra obranu i radi gomilu grešaka u svojoj toj sili i brzini, treba ga nagraditi za neviđenu lakoću zabijanja. Što bi reko Đibo – i to triba znat

MVP

Chris Paul

Sve je rečeno u nedavnom postu o Hornetsima, one man band. Bron je prvi dio sezone bio najizgledniji kandidat, kasnije je pao a sa njim i rezultati Cavsa, Kobe je postao prvi favorit druge trećine ali kako je imao Bynuma i sada Gasola teško da je važan momčadi kao Paul svojoj. A baš Paul je bio najkonstantniji kroz sezonu. Konstanta i to što momčad bez njega nije ista = MVP.

KG svakako zaslužuje ljubav, odu koju mu je napisao Bill Simmons treba čitati jednom tjedno. Ali ako je Pierce čovjek koji puca loptu odluke u Bostonu, kako KG može biti MVP? A i ne izlaze mi iz glave njegovi bjegovi iz reketa u napadu, te vječno dodavanje vrućeg krumpira.
Inače lani je MVP bio Nash, i to treći put za redom. Ironija je u tome da je baš lani kada je službeno za MVP-a proglašen Dirk baš Nash imao najbolju sezonu i da su Sunsi djelovali bolje nego ikada. Bar se meni tako činilo. Kako god, ta vremena su prošla.

TOP D.

Kevin Garnett

Boston je naj obrambena ekipa, on je njihov vođa na tom djelu terena, nema se što reći. Tip je šljakersku ulogu učinio spektaklom.

2007 = Timmy Duncan

6th MAN(u)

Manu Ginobili

Manu je lagan izbor, zahvaljujući Popu i vlastitoj ćeli koja pristaje ulaziti s klupe. Jasno, ova nagrada nema smisla ako u konkurenciju uzimamo čovjeka koji je član druge petorke lige, stoga treba istaknuti i realnije opcije. Netko tko je stvarno šesti igrač u ekipi a ne starter koji taktike radi ulazi u igru sa klupe. Govorim o nekome iz ove skupine:
a) Josh Childress – idealna zamjena jer mijenja 4 pozicije u Hawksima
b) Linas Kleiza – donio Denveru stabilnost, koševe i energiju sa klupe
c) Louis Williams – ultimativni strijelac sa klupe sposoban zabiti 4 napada za redom, ujedno i solidan back-up play
d) Jannero Pargo – lošija kopija Williamsa, ali skloniji upadanju u lude serije, može zabiti ne 4 napada za redom nego 4 napada u 30 sekundi
e) Travis Outlaw – talentom spada u petorku ali zbog ravnoteže kreće sa klupe, kompletan strijelac i atleta koji svoje uvijek odradi

2007 = Jerry Stackhouse

MOST IMPROVED

Hedo Turkoglu

Mislio sam se staviti dvojicu, Turkoglua i Dunleavya, ali Hedo je ipak za klasu iznad. I još vodi pobjedničku ekipu. Realno, Chris Paul je najviše napredovao, ali Hedo je stvarno došao od nikuda, povremene šuterske bljeskove zamijenio je all-star haklanjem 1 na 5. Nemreš bilivit.

2007 = Kevin Martin

ROY

Kevin Durant

Ipak Durant, iako sam cijelu sezonu imao Ala Horforda zacrtanog na ovom mjestu. Ali na kraju je presudilo nešto veće od simboličnog playoff nastupa Atlante (uvjeren sam da bez Horforda ne bi primirisali playoffu). Naime ona trica protiv Denvera sa 10 metara uspijela je probuditi cijeli jedan grad koji se u duši već bio pomirio sa tim da ostaje bez svoje košarkaške ekipe.

Da je Clay Bennett muljator i da laže cijelo vrijeme pa to su svi znali, nema potrebe za ovim smiješnim ukazivanjem ne neke mailove ili izjave. Mislim, koliko trebaš biti glup da vjeruješ da slučajno baš čovjek iz Oklahome (koja je upravo ugostila Hornetse i pokazala se gladna košarke i vlastitoga kluba) kupuje klub koji već dugo muku muči sa dvoranom i gradom i spominje se kao kandidat za preseljenje?

Naravno da je bivši vlasnik postavio te smiješne uvjete o “dobroj namjeri” da se kao pronađe riješenje o ostanku, to je bila čista formalnost kako bi se umirilo ono malo zadrtih fanova. Ali svi su znali da klub seli, i da jedina namjera sa kojom društvo iz Oklahome računa ona koja uključuje vratiti se u Oklahoma City sa klubom. Bennett je koristio svako odugovlačenje grada oko dogovora da pojača svoju poziciju i negdje usput postao je dobar frend sa Sternminatorom. I tu priča prestaje. Stern može biti ovakav ili onakav ali nije glup. Ovo je Amerika, zemlje u kojoj je biznis osnova svega, čak i onog prekrasnog Ustava.

Stoga je Stern jednostavno zaključio – ako ova ekipa iz prerije ovako strastveno želi klub u svome gradu (zajebite neki idealizam, tipa klupska povijest i slično, sve je to ionako samo PR koji se koristi kada paše ekipi koja naplaćuje karte), a sa druge strane nitko iz Seattlea se ne bori za klub već samo žugaju kako je nova dvorana preskupa, kako je stara još uvijek dobra i ne treba renoviranje, onda stajem na stranu ovih strastvenih. Jer što je dobro za biznis dobro je i za NBA. A Sterna možemo smatrati ovakvim ili onakvim, ali ne i čovjekom koji jede vlastitu djecu.

I nitko se ne bi puno živcirao oko svega osim par novinara da nije Duranta. Vidjevši budućnost i momka koji će postati Veliki Košarkaš cijeli grad je odjednom progledao i po prvi put prozvao Benneta. Kao nekim čudom odmah su se našli dokazi o muljanju, angažirali su se i guverneri i lokalni moćnici, tužbu protiv novih vlasnika diže i grad i bivši vlasnik optužujući Benneta da se nije pridržavao dogovora i da je cijelo vrijeme pokušavao provesti svoj interni plan umjesto zajedničkog. No shit, Sherlock!

I zato je Durant na kraju balade moj ROY – da nije njega Sonicsi bi napustili Seattle brže od Kurta Cobaina nakon što je povukao obarač. Na stranu što je KD većinu sezone odigrao sa pola snage, uglavnom šutirajući sa svih mogućih pozicija i dobro se zabavljajući, tih par tekmi kada je zaigrao kako može bile su dovoljne da svi oko njega shvate – čekaj, zar ćemo dozvoliti da nam onaj tip odvede ovog malog i da nas prcne ne jednom, nego dvaput?

Doba Shawna Kempa odjednom je opet oživjelo i započela je borba.
Možda prekasno, možda iz sebičnih razloga, ali sve tako ljudski i simpatično. Još ako Sonicsi ostanu, ako se pobijedi Stern (što se nije dogodilo nikada), tada Durant nije samo ROY već postaje granični narodni junak. Kako sam davno odlučio da su Sonicsi jedini NBA klub koji mi znači nešto bez obzira na igre, roster i politiku koju provodi, naravno da bi mi bilo drago da ostanu gdje jesu. Ali isto tako znam da bi bez problema gledao Duranta te preostale dvije sezone rooki ugovora u Oklahomi i da ne bi osjećao nikakve dvojbe. Bitna je igra i ljudi koji je igraju, sve drugo samo je – biznis. I uspomene. A za njih se ne trebaš boriti, pa nitko ti ih neće izvaditi iz glave. Bar ne još nekoliko godina, dok tehnologija ne postane lako dostupna.

2007 = Brandon Roy

COACH CARTER

Eddie Jordan; Maurice Cheeks

Nisam se mogao odlučiti, obojica su imala slične reference – uspijeli su ući u playoff usprkos svim otežavajućim okolnostima (gomile ozljeda, odnosno mlada i loše balansirana ekipa), obojica su izvukli maksimum iz materijala na raspolaganju i obojica su od naizgled sumnjivih individua uspijeli dobiti sezonu od 82 utakmice u kojoj nitko nije uzeo slobodnu večer, već su se jednako borili i u prosincu 2007. i travnju 2008.

Vidjeti Haywooda, Jamisona i Danielsa kako igraju kao klinci gladni novog ugovora (a samo je Jamison bio u poziciji da si nabija cijenu), ili Iguodalu, Dalamberta i Millera kako se bore za svaku loptu u svakoj situaciji, to je u mojoj knjizi jednako vrijedno kao i finalni score Hornetsa ili Orlanda.
Prvi do Cheeksa i Jordana tako nisu ni Scott ni Van Gundy koji imaju luksuz da na parketu dirigiraju takvim monstrumima kao što su Paul i Howard. Prvi do su Nate McMillan i Jim O’Brien koji su bili udaljeni par pobjeda od playoffa a tako i podijele nagrade sa dobitnicima.

2007 = Jerry Sloan

MATT BULLARD AWARD

Steve Novak

Nagrada koja se ove godine dodjeljuje po prvi put, evo gledam i ne vjerujem da se u tri godine postojanja bloga nisam ranije sjetio nagraditi omiljenu košarkašku podvrstu – visoke, spore bijele balvane koji milijune zarađuju samo na račun svoga fantastičnog vanjskog šuta.
Kako je Matt Bullard najveća tricaška legenda ikada (doduše, više na NBA Live nego u stvarnosti, iako je ostao zabilježen u povijesti Rocketsa kao dio Olajuwonove generacije Matt je uglavnom grijao klupu) logično je da se nagrada zove po najsporijem bijelom krilnom centru ikada i čovjeku koji doslovno osim trice nije imao ni jednu jedinu drugu vještinu.

Poetska pravda je da nagradu dobiva baš njegov nasljednik u dresu Rocketsa, nažalost danas jedini bijeli balvan koji trpa trice koliko-toliko redovno. Na stranu stavimo Okura koji je ipak puno raznovrsniji igrač, ili Radmanović koji nije toliki balvan već jedno sasvim pokretljivo stvorenje.

Jedini razlog zašto Novak ne igra više je njegova slabašna konstitucija, inače je pravilo da ako već nemaš brzinu i pokretljivost moraš imati bar masu za gurati se. Steve Novak nema ni jedno ni drugo i to što je uprkos svim nedostatcima izborio nekakvu minutažu i nekoliko puta kroz sezonu čak zabio preko 15 (ubacivši po 5 trica dva puta) dovoljno govori o kakvom se snajperu radi. Uostalom, samo Kapono ima bolji postotak šuta za tri od igrača koji imaju ulogu u rotaciji (naravno, nema ih smisla uspoređivati sa starterima poput Nasha i Peje, njihov postotak uz toliku potrošnju stvarno je svemirski).

ALL-DORKS TEAM

Nagrada koje se dodjeljuje najboljoj bijeloj petorki sastavljenoj od igrača zadatka koji su sjajnim igrama konačno potvrdili svoje vrijednosti za koje se tek naslučivalo da postoje.
Lani su tako iz relativne anonimnosti isplivali Steve Blake, Jason Kapono, Luke Walton, David Lee i Andris Biedrins. Ovaj prvi All-Dorks Team izgleda fenomenalno, ovogodišnji mu nije ni blizu, a kako su već svi itekako cijenjeni (što pokazuju i njihovi novi lijepi ugovori) ne dolaze u konkurenciju za ovaj izbor. Kao ni svi ostali potvrđeni igrači, odnosno oni koje ne smatramo utility radnom snagom.

Travis Diener – iako je više novi Dickau nego Blake, maleni Travis se pokazao kao iskoristiv back-up play izvrsnog šuta za tri kojim će nadoknaditi sve ostale mane

Kyle Korver – imao je već dobar ugovor i ime, ali igrama u Sixersima uglavnom je navodio na pomisao da se radi o izgubljenom slučaju, igraču po potrebi za kojega nema mjesta u petorci. Od dolaska u Jazz potvrdio se ipak kao dobar igrač, i to ne samo šuterski već i po pristupu – Kyle radi sve što treba i pokušava pomoći na svaki način.

Linas Kleiza – od bezveznog igrača s klupe koji tek tu i tamo zna podići razinu energije u obrani, Linas je postao majstor za sve i jedan od ozbiljnijih košarkaša u Denveru. Iako nema izraženu specijalnost za opstati u NBA rotaciji, dovoljno je dobar i kao šuter i u obrani da zadrži minutažu i dogodine, a najbitnije je da ima u glavi – kad sve drugo zakaže dovoljno je čvrst da ulazom u reket izbori nekoliko slobodnih za sakupiti koji koš i tako zaraditi ostanak na parketu

Nick Collison – iako je lani za malo izgubio mjesto od Biedrinsa, i iako je već potvrđen kao NBA kadar, zaslužuje posebno priznanje. Jedini je on u očajnom okruženju Sonicsa svaku večer igrao svim srcem kao da se sa Kansasom bori za novi Final Four. Na ovim stranicama to se uvijek dodatno cijeni.

Luis Scola – nema ništa smješnije nego ljude poput Scole (kao i Kukoča, Dražena ili Rađe nekada) smatrati novacima. Čekaj, ima – staviti Scolu u istu rečenicu sa našim asovima. Na stranu sve, Luis je dokazao da za njega mjesta u NBA ima, ali to smo manje-više i slutili. Ono što nismo znali je da čovjek uz kompletnu igru na oba kraja parketa ima i srce šljakera, on je manovalac i bauštelac u jednome. Do jučer glavna zvijezda u Španjolskoj i Argentini, danas vodonoša u Texasu – I LOVE THIS GAME.

Blizu petorke su bili Matt Carroll, Aaron Gray, Steve Novak, Jason Smith i Joe Przybilla. Beni Udrihu i Saši Vujačiću i dalje ne vjerujem. Ali uvijek ima dogodine. Glavu gore bijela braćo!

SPOMENICE “ISPOD OBRUČA”

I za kraj nagrade za sve one koji su zaslužili biti spomenuti a nema kategorije u koju ih možemo strpati. Nije bitno bio zvijezda ili netko sa kraja klupe, ovu spomenicu možeš zaslužiti ako svaki puta kada izađeš na teren iskoristiš svoje minute.
Dakle, za prikazani trud i specijalne vještine kojima su izazivali uzdahe divljenja svaki put kada bi izašli na teren (bolje reći – kada bi se pojavili na monitoru) spomenice dobivaju:

Monta Ellis – zbog borbenosti, brzine i posebice zrelosti koju je pokazao time što je bio jedini igrač Warriorsa koji je uvijek birao kvalitetniji šut

Shaq O’Neal – zbog bacanja na glavu za svakom loptom i pokušaja da od Sunsa napravi muškarce, čovjek kao da se bori za prvi milijun a ne za 200 i neki

David West – zbog neviđene preciznosti u gađanju suza sa vrha reketa, toliko je dobar u tome da svaki put kada krene na obruč izaziva nervozu ne samo kod Scotta već i kod običnog gledatelja

Andrew Bynum – jer je naučio kontrolirati svoje najjače oružje – 213 cm visoko i 130 kg teško tijelo

Derek Fisher – zbog stabilnosti u obrani koju je donio Lakersima i uvijek pouzdane trice iz kuta, naročito u zadnjoj četvrtini

Al Horford – zbog svih skokova kojima je Atlantu odveo u playoff, ni jednog trena ne pokazujući da mu teško pada što ima 15 lopti manje po tekmi od potpuno beskorisnog Marvina Williamsa

Joakim Noah – jer je razotkrio Bena Wallacea (i Bullse uopće) kao mrtva puhala, jer se borio svaki tren pa čak i onda kada je shvatio da su u NBA igrači duplo veći i jači od onih žgoljavaca što ih je mrcvario na sveučilištu (Joakime, ostavi se makrobitike i navali po mesu jer bez mase i mišića teško da ćeš u budućnosti dobiti išta više od ove spomenice)

Brandon Bass – jer je od niske četvorke koja muku muči sa obranom postao stroj za koševe i čovjek koji radi dvije stvari odlično – ili zabija sa vrha reketa, ili zabija iz slobodnih nakon čvrstih ulaza

Carl Landry – zbog toga jer je podsjetio na mladog P.J. Browna, uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, neumoran u obrani, sjajna šut sa vrha reketa, sve bez apsolutno ikakvog forsiranja, čista 100% korist

Lamar Odom – jer obožava biti šljaker iako uzima lovu all-star igrača, ali razlika u cijenovnom razredu je nevažna prema onome što svojim nesebičnim pristupom donosi Lakersima

Grant Hill – zbog toga jer je izdržao cijelu sezonu u punom pogonu, odradio sve što treba u debeloj sjeni, sa povremenim bljeskovima koji bi podsjetili na 90-e i doba kada smo svi pili Sprite iako se radi o najogavnijem piću ikada (iako bih ga nakon MIA statusa u prve dvije tekme playoffa najradije izbrisao sa ovog popisa)

Franciso Garcia – jer je sa većom minutažom konačno potvrdio da je NBA igrač, sjajan šuter i borac koji ne plijeni pažnju toliko količinom koševa koliko time kada i kako ih zabija, muda do gruda

Jamario Moon – jer je došao od nikuda i radom se izborio za petorku, solidan all-round učinak ipak zaokružio odličnom i neumornom obranom sa hrpom blokada

Danny Granger – jer je kompletnom igračkom arsenalu dodao šut koji omogućuje bombardiranje u serijama

Mike Dunleavy – jer je od luzera i niš koristi postao odličan šuter, pošten borac i igrač koji konačno radi malo grešaka u odnosu na dobre stvari

Antawn Jamison – jer je odigrao najbolju sezonu u karijeri u lovu na zadnji pravi ugovor, pritom bivajući najbolji mogući suigrač i idealna kombinacija zvijezde i šljakera

Boston Celtics (svi osim Scalabrinea) – jer su svaki sekund svake tekme odigrali kao da igraju sedmu velikog Finala

I za kraj još nekoliko imena koji su i lani dobili iste nagrade, što ih stavlja u posebnu kategoriju – uber spomeničara:

Memo Okur – jer ga je milina gledati kako zabija trice, trčkara u obrani i namješta frizuru prije nego pokuša driblati i izgubi loptu, da bi prije nego ga Sloan stigne sjesti na klupu zabio još jednu tricu

Tyson Chandler – jer trči kao lud, i jer mu je smisao života zakucati alley-oop

Craig Smith – zbog toga jer za svakom loptom skoči tako žestoko da ostavi trag na parketu

Jose Calderon – jer izgleda kao bezglava kokoš a sve drži pod kontrolom, nešto kao lobotomizirana verzija Stevea Nasha

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *