THE 13TH PIG

Izgleda da je pobjedom Nuggetsa u Oaklandu konačno okončana i dvojba oko toga koja će ekipa uhvatiti zadnje playoff mjesto na Zapadu.
Najpoštenije je bilo da to riješe međusobno jer ionako nije baš ni bitno tko će biti osmi s obzirom da će teško izdržati više od 5 utakmica u playoffu.
Dame i gospodo, ove sezone u playoffu dakle nema Warriorsa.

A s druge strane, ove dvije ekipe su tako ovisne o trenutnom nadahnuću da nikada ne možemo isključiti da se ponovi nešto slično kao lani u seriji između Warriorsa i Mavsa.
Realno pak znamo da run and gun jednih i drugih nema šanse protiv ekipa koje ne samo da su discipliniranije već su i puno raznovrsnije.

Meni osobno je i čudno a i razočaran sam što su Nuggetsi ti koji će nešto kasnije na ljetovanje. Jer Warriorsi su momčad koja bi da nije stila kakvim igraju bili debelo u lutriji s obzirom na igrački kadar. Denver je pak ekipa koji bi da igra ozbiljniju košarku sigurno bila puno opasnija. I iz toga moje simpatije prema jednima a antipatije prema drugima.

Što se tiče Warriorsa mogli smo pretpostaviti da će biti slabiji ako zbog ničega drugoga a ono zato što su nakon prošle sezone svi shvatili kako protiv njih treba igrati. Ali zaludu, zbog nekakvih nejasnih razloga većina NBA ekipa i dalje je protiv njih odustajala od svog stila i upuštala se u ludu jurnjavu.

Puno više od rupa u sistemu igre, Warriorsima je nedostajala širina koju su im lani davali Jason Richardson i Matt Barnes. Dok je J Rich zamijenjen financija radi, Barnesov nestanak nakon jedne sezone dobrih igara neobjašnjiv je, uostalom kao što su neobjašnjive i njegove lanjske dobre igre. Ili možda glavni razlog treba naći u čudnoj Nelsonovoj rotaciji koja je ove godine na margine gurnula do nedavno tako važnog igrača.

J Rich je nedostajao ne toliko kao strijelac (jer Monta Ellis je izrastao u čudo od igrača, ljudi ako ga niste vidjeli kako igra pod hitno nešto poduzmite) već kao prisustvo na terenu, ne treba zaboraviti da je njegova sirova snaga prošle sezone često dobro došla u momčadi koja povremeno zaigra i sa 5 malih i koja nema stopera da ga pošalje na najboljeg protivničkog strijelca.

Najveći problem ipak je bila želja. Dok su lani Warriorsi grizli ne bi li upali u playoff, da bi zatim protiv Dallasa igrali kao manijaci, ove sezone niti u ključnim trenutcima takve borbenosti nije bilo. Ne može se reći da Davis i ekipa nisu dali sve od sebe, ali nisu dali ono nešto preko mogućnosti što su morali izvući ako su mislili sa ovakvim načinom igre još jednom ući u doigravanje. Ili se meni stvari samo takvima čine, možda su oni i lani igrali ovako samo što su u nešto lakšoj konkurenciji ipak ušli u doigravanje. Kako god, još sam pod dojmom lanjske serije protiv Mavsa i Warriorsima dajem kredit bez kamata.

Ekipa koja živi od trice imala je solidan šut kroz sezonu, s tim da su ozbiljne ekipe dolazile do lakih pobjeda baš kada bi im taj šut odsjekli. Ako šut ne ide rješenja nema jer njihova igra se ionako bazira na ulazu i šutu, i to što je brže i agresivnije moguće. Nelson je ove sezone dodatno žrtvovao skok i čuvanje reketa sve bacivši na pritisak na prvu liniju gdje su brzim reakcijama u obrani briljirali Davis, Ellis i Jackson. Ali to je sve što se tiče njihovog igračkog plana. Sve ostalo je čista inspiracija pojedinaca.

Individualno, dobre sezone su imali svi bitni igrači, s tim da je Ellis otišao ne jednu razinu iznad dosadašnje koja mu garantira ogroman ugovor nakon ovih godina igranja za kikiriki. Nezaustavljiv kada krene na koš, Monta je valjda najbrži i najskočniji hakler na planeti u ovome trenutku. Gledati njegove prodore kroz reket i zakucavanja nešto je skoro pa bizarno s obzirom na konkurenciju kraj koje to radi i s obzirom na njegove fizičke predispozicije.

U isto vrijeme ugovor ističe i Davisu koji je valjda prvi puta u karijeri odigrao sezonu bez ozljeda, što Warriorse stavlja u nezgodan položaj. Obojica će tražiti puno, a kako novac koji na raspolaganju imaju od Richardsonova odlaska nisu dirali (na raspolaganju im nije prostor na salary capu već bonus koji ekipa dobije nakon tradea igrača i koji se mora iskoristiti do određenog roka), Warriorsi ih mogu obojicu zadržati. Pitanje je hoće li GM Mullin pokušati nekakvim rezom u ekipu ipak donijeti malo drugačiji stil ili će ostati vjeran atraktivnom ali očito ne baš uspješnom stilu kojega Nelson forsira.

Davis je igrama zaslužio novi ugovor, njegov talent je za Hall of Fame, stvarno nema puno igrača koji su u stanju sami dobiti utakmicu na način na koji to može Davis. Ali uvijek ostaje u pozadini pitanje ozljeda i pristupa. Baš smo neki dan ja i Stari gledali njihovu tekmu protiv Lakersa, odličan triler i možda jednu od 10 naj tekmi ove genijalne sezone, u kojoj je u jednom trenutku Davis krenuo pucati dva ključna slobodna. Na ekranu se pojavi grafika i pokaže njegov skroman postotak za slobodna kroz karijeru i Stari zaključi kako on baš i nije kandidat da pogodi oba slobodna. Ja sam bio siguran da će ih zabiti oba jer upravo u tom podatku leži bit Barona Davisa. On nema 70% iz slobodnih jer ih ne zna pucati, pa tip ima jednu od najmekših ruku u povijesti igre. Davis promašuje slobodna jer mu se većinu vremena ne da koncentrirati na njih, prelijen je da gubi vrijeme na nekakvoj tamo liniji. Naravno, Baron je zabio oba kao iz šale i utakmica je otišla u produžetak.

E sad, onaj tko mu bude davao novi ugovor bolje da bude siguran da je on konačno shvatio da slobodna u prvoj četvrtini imaju jednaku važnost kao i ona u zadnjoj. Jer inače godinama će plačati čovjeka koji će igrati samo kada se njemu da.

Ostali? Pa Kapetan Jack je igrao borbeno, vodio je primjerom ali je sve upropastio forsiranjem trica. Na jednu tekmu koju bi riješio šutom slijedile bi tri u kojima bi podbacio, te usprkos trudu njegov učinak nikako ne možemo uspoređivati sa onim Ellisa ili Davisa. Ma koliko bio važan kao emocionalno sidro ekipe, Jackson učinkom ipak pripada u pozadinu.

Vanjsku rotaciju solidno je popunio Kelenna Azubuike, dok je pod košem sve spalo na Ala Harringtona i Andrisa Biedrinsa. Upravo su njih dvojica najviše osjetila izostanak kvalitetnih skakača kakvi su Richardson i Barnes. Harrington je odigrao solidnu sezonu, razvlačio je obrane tricom i borio se pod obručima često i kao jedini post igrač uopće na utakmici. Biedrins je prelimitiran za napadački doprinos, ali isto tako vidljivo je da je lani bio puno korisniji. S obzirom da je u godini kada treba potpisati novi ugovor, nešto slabiji voljni moment čudi, ali recimo da je i on pao kao žrtva nejasne Nelsonove rotacije. Za nekoga tko ne troši lopte, tko radi pod obručima na oba kraja terena i praktički je jedini skakač i obrambeni igrač nešto veća minutaža bila bi logičniji izbor od zaboravljanja na klupi.

Svi ostali visoki nisu praktički ni dobili priliku da se uključe u rotaciju, a kako se krajem sezone pokazalo – Brandan Wright mogao je pomoći. Bar u ulozi sličnoj Biedrinsovoj, s tim da bi uz skokove i trku on dodao i pokoji šut sa vrha reketa. Austin Croshere ipak je prespor za minutažu u ovakvoj momčadi, eksperiment sa Chrisom Webberom samo je pokazao koliko su u klubu očajni za pravim post igračem, Patrick O’Bryant i Kosta Perović nisu na razini za NBA i minute za Wrighta su se trebale pronaći, ali opet je stvar stopirao Nelson koji očito smatra da samo kontra razuma može napraviti maksimalan rezultat. Što dokazuju i svi oni trofeji koji mu vise u uredu he he.

Još jedna nejasnoća kroz sezonu bila je uloga Mickaela Pietrusa. Čovjek je bio logičan nasljednik J Richa u ulozi najvećeg i najjačeg atlete na bokovima koji glumi da je centar, ali i njega je čudno podijeljena minutaža izbacila iz ravnoteže. Nelson je obično po utakmici ozbiljnije koristio jednog ili dva igrača, i to uglavnom tako da ako bi minutažu dobio Pietrus prilike ne bi bilo za Barnesa ili Azubuikea. Sve u svemu, koliko god da je krivica za lošije igre na igračima, toliko je i na treneru jer ne mogu svi tek tako odjednom djelovati praznije. Ili se, da opet ponovim, meni osobno samo čini da su prazniji jer sam ostao pod dojmom od lani. Možda su ovakve igre njihov limit.

Kako god, Nelson je morao naći načina da oživi klupu a ne da sve ovisi o tome kako lete i padaju Davis, Ellis i Jackson.

Ljeto će u svakom slučaju biti burno jer osim novoga ugovora Ellisu i eventualno Davisu, još treba produžiti sa Biedrinsom, razmisliti što sa Barnesom, Pietrusom i Azubuikeom. Nelson je izborio produženje ugovora i ma kakav mu roster Mullin složio može očekivati i dalje nastavak run and gun renesanse.

Eventualni zaokret i nekakav rebuilding naravno da ne dolaze u obzir ako će u klubu i dalje biti Nelson i Kapetan Jack, stoga je bolje da Mullin i ne pokušava dovesti igrače koji se neće uklopiti u dosadašnji profil igre.

Naravno, to plesanje na granici playoffa i lutrije nije uopće tako loše jer ako ništa Warriorsi su bar opet postali klub o kojemu se priča. Možda i ne toliko sa respetkom, ali svakako da sa smiješkom jer ma koliko loših lopti opalili Davis i Jackson, svojim žestokim pristupom sve nadoknade. Momci su zabavni pa nek i nisu previše pametni.
Bez njih bi ovaj prekrasni NBA period bio puno siromašniji.

GONE IN 60 SECONDS – THE WIZARDS EDITION

Eddie Jordan je dokazao da je najpotcijenjeniji trener u ligi, eto tako glasi podnaslov ove sezone Wizardsa. Čovjeka čeka duga i uspješna NBA karijera kao trenera, jer rezultati koje on godinama već stvara u Washingtonu, uzimajući u obzir igrački kadar, su vrijedni svakoga respekta.

Eddie je znao čak koristiti i jednoga Larrya Hughesa, a ove sezone dovoljno je osvrnuti se na način kako su igrali (činilo se) već gotovi Antonio Daniels ili odbačeni Roger Mason. Sve je zasluga njegovog vođenja ekipe, te sistema koji se može objasniti sa par rečenica – dati sve od sebe u obrani, stalno se kretati u napadu, uvijek dodati loptu bolje postavljenom čovjeku i nikada ne razmišljati o promašenom šutu.

Zbog čega Wizardsi i jesu svojevrsni Utah Jazz Istočne konferencije.

Naravno, dobar dio zasluga za ovako fokusirano izdanje momčadi kao i uvijek pripada slučaju. Da se nije odmah na početku sezone ozljedio Gilbert Arenas tko zna kakva bi kemija bila kroz cijelu godinu uzimajući u obzir da je stil igre Arenasa koji je upravo bio ušao u zadnju godinu ugovora i još je najavio da će iskoristiti opciju ranijeg prekida ugovora kako bi potpisao novi i unosniji. Iako u izjavama za javnost i jedna i druga strana govore da je ostanak prva opcija, ova sezona je dokazala da je život bez Gilbertove 1 na 5 košarke itekako moguć.

Problem je što je Arenas postao prava medijska zvijezda, čovjek manipulira medijima poput kakvog republikanskog PR savjetnika, uvijek je spreman za otkačene izjave, “iskrene” komentare, djetinjastu provokaciju. Ono za što nije spreman je dati loptu ponekad suigračima čime je, ironično, iako je najvažniji igrač, uvijek najmanje pripadao u sistem Wizardsa. I da situacija bude još apsurdnija, sada nakon povratka na teren ulazi kao zamjena i u biti pokazuje koja je uloga kao stvorena za njegov stil igre – ona strijelca sa klupe.

Iako je njegov povratak Wizardsima dodao jednu napadačku komponentu koja im je nedostajala, najbitnije će biti sada u hodu sve to posložiti. Ako bi Arenas pristao ulaziti sa klupe i kroz cijeli playoff, tada bi Washington izgledao još ozbiljnije, ali ako će ga očekivano do playoffa instalirati nazad u petorku Wizardsi će puno toga izgubiti. Ne samo što Arenas ne može dohvatiti vrhunsku formu, već će izgubiti i toliko bitan učinak Danielsa koji će sigurno pasti nakon povratka na klupu.

Ali budućnost ćemo vrlo brzo vidjeti uživo, vratimo se još malo na ovu skoro pa proteklu sezonu. Nakon ozljede Arenasa mnogi su zaboravili na Ewingovu teoriju i otpisali su Wizardse koji ionako nisu nešto naročito visoko kotirali. Međutim čvrsti i ponosni Wizardsi svaku večer su igrali kao da se radi o playoffu i samim tim poštenim odnosom nadoknadili su manjak talenta. Jer u regularnoj sezoni ne igraju svi ozbiljno, a posebno ne svaku večer. Wizardsi su pronašli motiv za svaku utakmicu i poput Sixersa ušli u playoff na velika vrata.

Igru je sjajno vodio veteran Daniels, kontrolirajući tempo, igrajući obranu i ulazeći pod obruč po slobodna svaki put kada je ekipi trebao koš. Ovo mu je najbolja sezona u Wasingtonu, u rangu one zadnje u Sonicsima kada su igrali polufinale Zapada sa onom momčadi punom otpadnika koju je briljantno vodio McMillan. Daniels je profesionalac svjestan svojih limita koji si tu i tamo dozvoli potegnuti tricu ali u svemu drugome je čvrsto na zemlji, što je izuzetno potreban kvalitet za jednu ekipu koja je muku mučila sa ozljedama.

Osim Arenasa cijelu sezonu propustio je i fajter pod obručima Ethan Thomas zbog problema sa srcem, dobar dio utakmica preskočio je i Daniels, a za ne vjerovati je da se Washington nije predao niti kada je na dvadeset utakmica ostao bez vođe i prvog igrača Carona Butlera, momka koji je trenutno uz Paula Piercea vjerovatno najkompletnije čisto malo krilo u NBA (Lebrona ne uzimamo u konkurenciju normalnih košarkaša).

Uz Butlera koji je odigrao briljantno i ima mjesto u mojoj trećoj NBA petorki, ključ su bile igre tri igrača iz petorke koji su cijelu sezonu proveli na parketu. I Brendan Haywood i DeShawn Stevenson odigrali su najbolje sezone u karijeri, a Antawn Jamison je uz talent pokazao i veteransku čvrstinu, ozbiljnost te momčadsku igru kakvu do sada nismo imali prilike gledati od njega.

Veliki posao odradili su i ostali. Roger Mason, draftiran još tamo 2002. od Bullsa odbačen je kao ne dovoljno dobar čak i od europskih ekipa. Ali u najvažnijim trenutcima sezone pomogao je Wizardsima sa dva elementa koji u njegovoj ne baš bogatoj igri funkcioniraju – upornošću i šutom za tri. Iako se radi o igraču koji nema dovoljno atributa za konstantnu ulogu u rotaciji (slaba tehnika za playa, nedovoljno fizikalija za na bokove) njegovo rađanje iz ničega kao specijalista za tri (ubacio ih 120, većinu u dijelu sezone kada nije bilo Butlera ili Danielsa, uz solidan postotak) pomoglo je ne samo Washingtonu već je i njemu konačno omogučilo mjesto u NBA svijetu gdje da bi uspio moraš imati bar jednu izrazitu vrlinu.

Šut sa vrha reketa i čvrstina Dariusa Songaile na jednoj strani, te također paljba iz daljine uz duljinu i visinu Andraya Blatche na drugoj, omogučili su Jordanu da kompnezira nedostatak pravih rudara i skakača pod obručima. Čak je i Haywood skakački naizgled malo donio ali baš u tom detalju vidi se ljepota košarke i svo bogatstvo detalja. Umjesto da Haywooda maltretira skakačkim obvezama, svjestan toga da njegova eksplozivnost baš i nije vrhunska, Jordan od njega traži da gradi najboljeg protivničkog skakača. I dok Haywood onemogučuje skok u napadu protivnika, dotle nebeski skakači poput Jamisona i Butlera kupe lopte. Timska igra kao dokaz da u svakom statističkom podatku ne leži samo individualna kvaliteta.

Za kraj pregleda igračkog kadra moram spomenuti jedno od najugodnijih rookie iznenađenja, Nicka Younga. Kompletan igrač sa ubojitim napadačkim oružjima, odličan u svemu od ulaza do šuta. S obzirom da se radi o rookieu koji tek uči zakone profesionalne košarke nešto slabije igre u obrambenom dijelu daju se tolerirati ali predispozicije su tu. I ne samo da bi Young mogao biti dobar igrač, vrlo lako se može dogoditi da baš on nadoknadi Arenasa u ulozi strijelca ako ovaj ipak odabere neki drugi klub.

Ovo ljeto pokazat će se zato bitnijim nego je itko očekivao. Ovakvom sezonom Wizardsi su od momčadi za koju su svi mislili da je limitirana i da je čeka lagani fecelift postali ekipa koju nijanse dijele od vrha Istoka. Stoga će ključno biti zadržati sve na okupu, a to uz novi ugovor Arenasu znači i novi ugovor Jamisonu koji također ima paprenu cijenu s obzirom na sezonu kakva je iza njega.

Realnost je takva da se stvari obično raspadnu kada novac postane prva tema, pa iako se i Jamison i Arenas sada čine spremnima napraviti sve za ekipu bojim se da će taj trenutak nakon ispadanja u playoffu brzo postati dio prošlosti. Ali bez obzira na ishod ljetnih pregovora, sa Butlerom, Youngom, Blatcheom i Haywoodom te Eddiem Jordanom na klupi Wizardsi u mojoj knjizi uvijek imaju playoffa vrijednu ekipu.

GONE IN 60 SECONDS – THE SIXERS EDITION

Konačno da se nešto lijepo i njima dogodi, ove sezone prisustvovali smo valjda najbržem rebuildingu u povijesti. Iako i dalje nisu baš u naj odnosima sa salary capom (zahvaljujući ugovoru Chrisa Webbera koji će se vući još i kroz iduću sezonu) samo putem drafta zadnjih par godina skupili su respekta vrijedan roster, plus su imali sreće u ključnom tradeu kojega su izveli lani, poslavši legendu kluba Iversona u Denver i dobivši zauzvrat Andrea Millera. Cijeli NBA svijet bio je uvjeren da se Miller neće dugo zadržati u klubu, već da će poslužiti za dovođenje novih pickova i talenata.

Vodstvo kluba je ipak odlučilo da je iskusni play poput Millera potreban ovakvom klubu, i da nema potrebe za totalnim rebuildingom s obzirom na solidnu količinu talenta koju su okupili. Što se pokazalo izvrsnom procjenom. Da stvar bude luđa, većinu igrača i tradeova odradio je omraženi Billy King, koji se na kraju i nije pokazao toliko nesposobnim GM-om. OK, bacio je novac na Kevina Olliea i Willie Greena, ali je na draftu izabrao redom Iguodalu, Carneya, Williamsa, Younga i Smitha koji su budućnost kluba, zadržao Millera kada ga je tražilo pola lige, te je vjerovao u Dalamberta kada su ga mnogi bili spremni otpisati.

S druge strane, preporod momčadi u pola sezone slučajno ili ne počeo je sa dolaskom novog predsjednika i GM-a Eda Stefanskog. Njegovim dolaskom kao da se momčad oslobodila, ili je bolje reći kao da je počela vjerovati u sebe, više minuta dobili su mladi, Cheeks je uigrao sistem a sve je zaokruženo slanjem Korvera u Jazz za Giričeka. Sjajan potez kojim su si olakšali situaciju oko ugovora, omoučivši si više prostora za manevre ovoga ljeta oko produženja sa Iguodalom i Williamsom.

Korver je ionako bio preskup za jednoličnog šutera koji je trkačku i brzu ekipu samo kočio. U Giričeku očekivano nisu vidjeli ništa više od zadnje godine ugovora te se nisu ni trudili u njemu pronaći eventualno rješenje za katastrofalan vanjski šut koji je bez Korvera pao na još niže grane. Cheeks se okrenuo trci, trci i trci, koristeći mladost i noge svojih igrača koji su uglavnom pobjeđivali zbog neumorne igre svih 48 minuta.

Uz snagu, Sixersi su imali i popriličnu dubinu, izvukavši odličan doprinos iz 8 do 9 igrača svaku večer. Protivnike su mučili ne samo mladošću, svježinom i borbenošću, već prije svega timskom igrom i fizikalijama. Naime, na svim pozicijama Sixersi imaju čvrste tipove, počevši od Millera koji je poprilično krupan za jednog playa, pa zatim preko Iguodale na boku koji je još jednom uz dobar dio napadačkog tereta nosio i onaj obrambeni kao stoper, do Dalamberta pod košem. Ključan potez odradio je Cheeks shvativši da imaju prednost baš u tom fizičkom djelu, i napravivši upravo od Millera pravu napast.

Millerov ostanak nije bitan ovoj momčadi zbog nekakvih Millerovih super playmakerskih sposobnosti iako ih Miller ima. Osobito kada su alley-oop ili duga lopta u kontri u pitanju. Ako izuzmemo atrakcije, Miller je uvijek bio play koji vrti akcije sa vrha posta jer jednostavno nije dovoljno brz za ulaz pod koš te eventualnu povratnu. S obzirom da je očajan šuter iz vana, njegov ostanak vani nakon odigrane lopte u reket također nema smisla jer sve što Miller može sa njom je gurati se do koša i potegnuti. Na početku karijere u Cavsima imao je odriješene ruke i nabijao je statistiku u gubitničkoj ekipi, ali je na račun brojki zaradio sjajan ugovor u Clippersima. Međutim u Clippersima se nije snašao jer su oni od svoga playa tražili da bude vođa, a Miller je više tip koji svojim kvalitetama zaokružuje petorku. Tek u Denveru kod Georgea Karla Millerova čvrstina dolazi do izražaja. Uz neizbježne atraktivne asiste do kojih nije bilo problema doći u Karlovom run and gun stilu, Miller se posebno počeo isticati igrom sa poluodstojanja. Ali kako nije imao brzinu za još brže voditi ekipu, i kako nije mogao raširiti obranu zbog šuterske nesposobnosti, cijelo vrijeme boravka u Denveru bio je u izlogu.

Uz sve nedostatke Miller je u Denveru razvio post igru, maksimalno koristeći svoju snagu i širinu protiv slabijih protivnika. Tako je postao možda i najbolji post igrač među playevima, odmah uz Billupsa. I tu se krije Cheeksova zasluga – on je prepoznao tu Millerovu vrijednost i pustio ga je da igra 1 na 1 koliko i kada želi. S obzirom da uzima samo šuteve kakvi mu pašu zbog te slobode Miller je korisniji nego ikada. Ne troši lopte na tricu, gađa sa izvrsnim postotkom. Njegove vrijednosti kao strijelca dakle daleko premašuju one playmakerske (Miller će pronaći otvorenog suigrača ali će i masu lopti izgubiti zbog riskantnih pasova), od njega se ne traži da na silu organizira napad jer ima i drugih opcija. I zato ova ekipa i igra ovako borbeno i nesebično.

Dva glavna razigravača tako su Iguodala i Williams, ujedno i dva najbolja slash n kick igrača na rosteru. Igra Sixersa je jednostavna. Nakon primljenog koša ili skoka u obrani odmah se gleda baciti loptu na bok za polukontru. Obrana je agresivna, napada se linije dodavanja i ide na njihovo presjecanje kako bi Iguodala mogao istrčati kontru i divljački zakucati. Rizik da obrana ispadne i netko ostane na ziceru puno je manji kada imate blokera poput Dalamberta u reketu.

U polukontri glavnu riječ vodi Miller koji će se uglavnom sam odmah spustiti pod koš ili će dodati ali samo ako je netko na krilu u boljoj situaciji. Nije baš kao napad Sunsa, a nije ni bezglavi run and gun Warriorsa, ali je brzo i žestoko. Ono u čemu su Sixersi originalni je da šutiraju samo kada moraju. Čak i kada im je prva opcija onemogućena i dolaze na postavljenu obranu, e tada Iguodala ili Williams kreću jedan na pet jednim okom uvijek gledajući gdje su ili Dalambert za lagano polaganje, ili gdje su Carney (sve bolji šuter za tri i sve aktivniji obrambeno) i Green (specijalist za šut sa vrha reketa, čvrst u ulazu i uporan u obrani) za eventualni šut iz vana.

Još jedan ogromni plus je što imaju kontrolu skoka u obrani i gomilu skokova u napadu, sve zahvaljujući neumornim fajterima poput Dalamberta, Evansa, Smitha i čudesnog atlete Younga. Dalambert krej ovakvih napadača obruča ime više mjesta za zabiti, uz uvijek visok broj skokova i blokada. Evans je kao i uvijek napaljeni skakač koji ne može zabiti ni pola polaganja. Jason Smith je žilavi i uporni bijeli brat, još jedno ugodno rookie iznenađenje, koji se bez problema uklopio među ove pantere skočnošću, ima solidnu ruku i baca se za svakom loptom. Thaddeus Young je posebna priča, ovih zadnjih pola sezone odigrao je savršeno a tek mu je 19 godina. Kao strijelac uglavnom se oslanja na ulaz, i to više na sirovu snagu nego na neke finese. Ali ima vremena da nauči na kakve sve načine zabijati, ono što je bitno je da kao mladi igrač ne ulazi u igru upisati se u zapisnik već odraditi sve što treba. Kao skakač može bez problema igrati na četvorci jer je već sada toliko žilav, iako će kada malo razvije šut i tehniku biti idealno malo krilo. Ima potencijal biti sjajan igrač na oba kraja terena, trudi se iako u obrani još uvijek pliva. Ali pristup igri, skok za svakom loptom u napadu i urođene fizikalije već su dovoljna garancija sjajne budućnosti.

Skok, trka, run and run with no gun. Fizički superiorna ekipa koja igra kontrolirano, rijetkost za koju stvarno treba skinuti kapu Cheeksu. Nešto slično sa materijalom kojega ima ove sezone izveo je samo McMillan. Ja sam inače još u studenom, na samom početku sezone, nakon što sam ih prvi put vidio rekao da malo koja ekipa u NBA igra ovako borbeno i da me podsjećaju na lanjske Bullse jer su momčad koja bez superzvijezde, a uz maksimalan trud može napraviti dobar rezultat.

Plasman u playoff sa dobrim omjerom već je iznad svih očekivanja, a nije da su i u doigravanju bez šanse, ni Orlando a osobito Cleveland neće lako proći pored njih.
Nakon playoffa pak počinju brige jer premlada je ovo ekipa da bi zadržala i dogodine ovu razinu koncentracije bez dodatka ponekog provjerenog veterana.

Red je i da bacimo pogled na moguće ishode ljetnih trakavica, jer one će biti ključne za daljni razvoj ove momčadi. Iguodala je već odbio dobar ugovor koji su mu nudili smatrajući da vrijedi više. On su u ovoj momčadi i nametnuo kao lider i prvi igrač, ali činjenica je da njegove vrijednosti kao strijelca nisu takve da bi vrijedio maksimalan ugovor. Plaćati maksimalno drugog igrača pa makar on trenutno bio prvi nije baš pametno po buduću fleksibilnost ekipe. Pitanje je hoće li se naći na pola puta, ili će se u igru uplesti netko sa strane. Šanse da ga Sixersi izgube su minimalne jer imaju mogućnosti parirati svakoj ponudi, ali bitna je razlika hoće li ga preplatiti ili vezati jednom razumnom cifrom. Bez obzira na sve njegove all-round kvalitete ne smije se zaboraviti da sve što je ove sezone napravio dobrim dijelom duguje suigračima i sistemu koji maksimalno pogoduje njegovoj brzini i snazi.

Louis Williams se nametnuo kao prva opcija sa klupe, momak je u stanju u seriji zatrpati koš a nije loš ni kao asistent. S obzirom da mu je ovo prva prava sezona oscilacije su normalne, a i nisu toliko važne kada postoji šansa da imaš novoga Montea Ellisa. Problem je samo što si sa Ellisom siguran da će i nakon novoga ugovora ostati na razini, a sa Williamsom ipak postoji sumnja da su oscilacije možda i stalne. Opet sve ovisi o visini ugovora, iako nema sumnje da postoje momčadi koje će licitirati enormnim ciframa. Njegov ostanak tako je pod velikim upitnikom.

Za ostale nema brige jer su pod rookie ugovorima još neko vrijeme, Dalambert i Green na masnoj su plaći još tri sezone i jedino je pitanje što dogodine sa Andreom Millerom kojemu je ostala još godina. Mijenjati ga odmah u ljeto s obzirom da mu je cijena nikada veća, ili čekati do pola iduće sezone i eventualno iskoristiti nekakvu situaciju ako je bude?

Sve su ovo slatke brige sada kada konačno imaš ekipu u playoffu, i uz sve ovako mladu i obećavajuću. Očito je nakon dugo vremena opet lijepo biti fan Sixersa. Sa tendencijom da bude još i ljepše.

GONE IN 60 SECONDS – THE RAPTORS EDITION

Evo ekipe koja nije uspjela u djelo provesti grandiozni plan Colangela mlađeg – da iz godine u godinu napreduju. Ovo sezona pljunuta je preslika lanjske, Raptorsi su i dalje momčad koja ima igru u napadu, koja igra pravu timsku košarku, i koja ne može zaustaviti nikoga jer je mekana poput jeftinog jastuka, kvragu pa danas se čak i kvalitetnim jastucima smatraju oni tvrdi, mekane nitko ne voli.

A nije da nisu napravili par poteza da se poboljšaju. Doveli su najboljeg NBA tricaša Jasona Kapona da poboljšaju ionako sjajan šut za tri, iskopali su Jamaria Moona čime su konačno dobili pravog all-round igrača za staviti na krilo. Ali nisu uspjeli u onome najbitnijem a to je potraga za čovjekom koji može zatvoriti reket. Tako da je dobar dio sezone uz Rašu Nesteroviča (koji u zadnje vrijeme igra odlično što nikako nije dobar znak – ako se Rašo ističe igrama, onda ti nešto ne štima sa ostatkom ekipe) pod košem morao rudariti borbeni ali za tu ulogu potpuno neodgovarajući Kris Humphries.

Naravno, to što su na kraju prijelaznog roka doveli Brezeca ničim nije popravilo krvnu sliku obrane, Breza je mekoću povečao za još nekoliko postotaka ali bar je dao dodatni motiv Raši da se razmaše i dokaže jednom za uvijek tko je prvi slovenski centar. Up yours Primož! (Gremo fantje, dogodine na drafteku bumo uzeli Gorana Dragića a Toronto bu glavni gradek Slovenštine)

Kao prava Euro ekipa Toronto ovisi o trici – da im u napadu upada i da im u obrani ne razbija njihovu zonu. Nažalost, nisu imali ni sreće jer im se za ovakvu igru itekako bitan igrač poput Garbajose ozljedio i propustio cijelu sezonu. Navodno se čak misle da li da tuže Španjolsku repku koja ga je ovo ljeto koristila usprkos nezaliječenom statusu, evo ja predlažem da jednostavno prebace njegov višemilijunski ugovor na račun furija pa neka oni plaćaju milijune za tipa koji ne igra zbog vlastite gluposti. Kad ste već mogli čovjeka koristiti sada ga i platite a ne da sve uvijek pada po klubu.

Bacimo pogled na dobre stvari Raptorsa. Prvo što upada u oči kada ih gledate je momčadska igra i sjajna podjela uloga. Napad je širok i uigran, imate super strijelca u Boshu, imate tricaše koji šire igru, imate playeve koji sve to mogu pratiti. Sve zasluge za tečnost igre pripadaju upravo sjajnom playmakerskom dvojcu. Šteta je što T.J. Forda prati ta sjena krhkosti i moguće po život opasne ozljede, jer baš je jedan takav moment označio Toronto ove sezone.

Do onoga pada na glavu protiv Hawksa Raptorsi su igrali sjajno, Ford je brijirao u svojoj ludoj trci, Calderon bi ušao sa klupe i nastavio pronalaziti ljude same u kutu ili Bosha na ziceru. 48 minuta sjajne igre na jedinici nešto je što bi svaka momčad potpisala, uostalom Raptorsi su do te večeri bili jedna od najboljih napadačkih ekipa u ligi. Sve je funkcioniralo kao podmazano, nitko se toliko ne brine oko obrane kada gađaš sa preko 50% i rasturaš protivnike. Nakon gubitka Forda Calederon je hrabro preuzeo igru, odigrao je briljantno (Paulovski omjer asista i izgubljenih uz odličan šut) ali ne treba zaboraviti da ni drugi nisu mogli promašiti. Stvar je u tome da je ekipa u tom momentu igrala za Forda, kemija nikada nije bila na većoj razini a sve pod dojmom onoga što se moglo dogoditi da se ozljeda leđne moždine obnovila.

Povratkom Forda u rotaciju izgubljen je taj zamah, on sam naravno nije sto posto spreman, igra pod kočnicom, Calderon je izgubio ritam i playmakerska podjela uloga više nije tako sjajna kao na početku sezone. Ali nije kriv Sam Mitchell što je ponovo pokušava uspostaviti. Jer snaga Raptorsa upravo je podjela minuta između njih dvojice, da je Calderon ostao kao glavni play to bi kratkoročno možda bolje djelovalo. Međutim Calderon nije toliko dobar da bi sam nadoknadio sve što donosi simbioza njega i Forda na jedinici Drugim riječima sa Calderonom se ne mogu nadati prolazu u prvom krugu, a ako pak Ford i on odigraju kako znaju, sa 100% potencijala, sve je moguće.

Druga velika snaga Raptorsa je trica. Calderon je postao pouzdan tricaš, Parker je bio standardan kao i uvijek, Bargnani je donekle bar u tome segmentu pokrio izostanak Garbajose. Pozitivno iznenađenje je šuterski doprinos Carlosa Delfina koji se zahvljujući redovnom zabijanju trica izborio za dobru minutažu, a ni Moon nije za baciti kada treba potegnuti iz vana.

Jedini minus je totalni pad Jasona Kapona, odnosno nemogućnost momčadi da mu izradi situacije za šut. Prvi dio sezone odradio je sjajno, ali nakon all-stara i novog naslova naj tricaša lige, Kapono nikako da potegne šut iz vana. Mitchell si u ovako lošoj obrambenoj rotaciji nije mogao dozvoliti da igra previše bez Moona ili Parkera, čime je Kapono teže dolazio do minuta, ali i u ono malo što bi dobio nije imao šanse. Akcija za njega se ne bi vrtile što je potpuno suludo – ono trica što je ispalio kao i obično gađao je sa skoro 50%.

Ovaj minus pripisujem Mitchellu u kojega jednostavno nemam povjerenja. Čini mi se da je njegov ego prevelik da bi odveo ovu ekipu korak dalje, a nije da talenta nemaju. Kada imaš ovoliko napadačkih opcija, a nisi ni bez oružja u obrani jer ipak imaš fizički i atletski pouzdane stopere te all-round igrače kakvi su Moon i Parker, ne smiješ si dozvoliti da padneš na polovičan omjer pobjeda i poraza, pogotovo ne u ovakvoj konkurenciji na Istoku.

Opet, Kapono nije toliko bitan za napad koliko su Parker i Moon za obranu pa čovjeka mogu i razumjeti, bar pokušava napraviti nekakav balans u momčadi koja koliko god da je potentna napadački toliko je impotentna obrambeno.

Polovičan omjer si pogotovo ne smiješ dozvoliti kada imaš igrača kakav je Bosh. Chris je izrastao u igračinu, lidera kakvog možeš samo poželjeti i apsolutnog superstara u napadu. Nema smisla mu zamjerati na tome što nije dovoljno sirov i jak za fizičke obračune u reketu ili što ne ostavlja dojam nekoga tko može dominirati. On igra glavom i apsolutna je korist momčadi.

Prvo, nema obrane koja njega može limitirati ispod 20 koševa. Toliko je popravio vanjski šut da sada bez problema može zabiti otvorene trice u seriji, a o onom fenomenalnome šutu sa vrha reketa da ne govorim. Ako izađeš na njega da mu zasmetaš jednostavno će spustiti loptu na pod i protrčati pored tebe na polaganje ili će iznuditi faul. Stroj za koševe, koji usprkos prigovorima da igra previše vani zna itekako odigrati i leđima prema košu. Stvari treba postaviti realno, Bosh nikada neće biti svemirski skakač jer nije tip za guranje pod obručima i zato mu treba dovesti igrača koji će odraditi taj dio posla.

Nažalost, Raptorsi i dalje vjeruju da su na pravom putu sa Bargnaniem. Oko kojega bi na kraju stvari mogle i puknuti. Naime, Colangelo je cijelu reputaciju uložio na klinca koji bježi od fizičke igre i koji samo šutira, dok Mitchell minute ipak daje likovima poput Raše i Humphriesa koji se bore pod obručima. Dogodine će nešto morati poduzeti, ili će prihvatiti da je Bargnani igrač za klupu ili će Mitchell morati popustiti pritiscima i pronaći mu nekakvu ulogu u igri a ne ga forsirati pod obručima.

Takozvani Čarobnjak, Il Mago, nije ni sjena pravom črobjnaku i igraču kakav je bio Toni Kukoč. A ima sličan problem. Naime, kada je Toni stigao u NBA s obzirom na visinu svi su pomislili – “kako će ovaj igrati pod košem a nema mišića?”. Vremenom su svi shvatili da Kukoč ionako nema što raditi pod košem jer na tu visinu imao je šut beka i playmakerske sposobnosti najboljih jedinica. Koliko god primio u obrani, budite bez brige da je duplo toliko zabio u napadu koristeći svoju visinu kao oružje – mala krila nisu ga mogla blokirati, za četvorke bio je prespretan.

Bargnani nije nikakav superstar, on se našao tek u pravo vrijeme na pravome mjestu. Pomama za europskim igračima bila je na vrhuncu, kao prvi na draftu je birao čovjek zaluđen europskim načinom igre i jasno je da je on završio kao prvi pick više zbog mode neko nekih extra kvaliteta. Ali ako nema talenat i imaginaciju Kukoča, ako nema srce i bezobraznost crne pantere iz geta, Andrea ima šut. I na tome treba bazirati njegove minute. Umjesto da starta na centru i razvlači obrane, pritom ostavljajući u obrani reket otvorenim i skok nekontroliranim, zašto ne bi igrao na malome krilu, koristio visinu za spustiti se pod koš, potezao trice i to sve ulazći sa klupe? Sigurno bi bio korisnije nego u ulozi nikada realiziranog potencijala. Kao i u mnogim drugim situacijama u životu, Raptorsi s njim samo trebaju promjenu paradigme. Prihvatite ga kao takvoga kakav jeste i oslobodite ga.

Ovakvi Raptorsi načeti dvojbama nisu ozbiljna prijetnja nikome u playoffu a najmanje veteranima poput Pistonsa. Međutim, potencijala ima i za iduću sezonu moraju se čvršće pripremiti. I to doslovno čvršće, dakle konačno pod koš moraju dovesti nekog tko nije samo vodonoša poput Raše, već je u stanju energijom okrenuti utamicu i zaključati reket.

Bosh će biti sve bolji, trice će upadati s tim da Kapono mora imati bar dvije akcije spremne da se vrte svaki put kada uđe na parket jer toliko je dobar šuter.

Playmakerski dvojac je najveće pitanje. Ako zadrže Calderona, morat će i dalje ostati vjerni ovoj podjeli uloga koja donosi korist ali i uvijek drži mnoga pitanja otvorenima. Možda ne bi bilo loše pronaći ekipu spremnu preplatiti Calderona (a takvih će biti) i u sign and tradeu dovesti pomoć pod košem. Naravno, u tom slučaju ostaju samo na Fordu što povlači gomilu drugih pitanja. Novi ugovor Calderona ključan je za ljeto Raptorsa i mislim da Colangelo večinu vremena posvećuje upravo njemu, svjestan da je počasni nastup u playoffu najviše što mogu u ovome trenutku.

Nešto prostora pod salary capom će biti, i treba dobro razmisliti da li vrijedi vraćati Delfina i Rašu. Ako pristanu na skromne cifre da, ali ako netko ponudi previše nisu vrijedni razbacivanja lovom, posebice jer će uskoro trebati ponuditi i novi ugovor sjajnom Moonu koji i dogodine igra za minimalni minimalac.

A upravo Moon uz Bosha jeste jedini igrač u ovoj ekipi nad kojim nema nikakvih upitnika. Stoga, kako god stvari ispale i u idućoj sezoni čemo gledati konkurentne Raptorse. I nikada više nećemo Bosha zvati mekanim – on je jastučnica koja svo ovo perje uokolo drži na okupu.

GONE IN 60 SECONDS – THE HAWKS EDITION

Radni naslov sljedeća 4 posta je nestali u 60 sekundi, a u stvarnosti bi to bilo više u stilu nestali u 4 utakmice. Wasington i Philadelphia doduše imaju čvrste ekipe, ispada na kraju da Istok i nije toliko očajan, ali razlika između prva četiri nositelja i ovih ispod poprilično je velika (dobro, Cavsi su isto osrednja ekipa ali imaju Brona da ih uzdigne iz močvare). Uz nekoliko napomena.

Trenutno je jasno da Boston ide na Hawkse i to je čista metla, ne vidim mogućnost da se Celticsi toliko opuste da dozvole da ih Johnson i Bibby izrešetaju.
Slično je i sa Pistonsima, trenutno ih čekaju Raptorsi ali moguće je da dobiju i Wizardse ili Sixerse. Sixersi bi im najmanje pasali zbog fizičke igre, Wizardsi su im mušterije a Raptorsi nisu na nivou da ih se ozbiljno uspoređuje sa Detroitom, ipak je to euroligaška ekipa.

Sad postaje zanimljivo – Cavsi su četvrti i valjda će tu poziciju zadržati do kraja, iako nije isključeno da ih Washington prestigne ako Lebron uzme kratki odmor da odmori leđa koja u zadnje vrijeme predstavljaju problem. Bez obzira, Cavsi imaju igru za Wizardse, pa makar krenuli u seriju kao gosti i makar djelovali očajno sa katastrofalnim Big Benom koji se nakon što je sredio Bullse (apsolutno najgora kemija u ligi) sprema isto napraviti i sa Cavsima.

Ali Sixersi, e tu bi sve gorilo s obzirom na propusnost prve crte obrane Cavsa. Vanjska linija im je rupa, više nema Snowa i Hughesa, Delonte i Gibson presitni su za zaustaviti Millera a s obzirom da je Pavlović totalno van forme nemaju nikoga ni za poslati na Iguadolu. Kako su atletski Sixersi bolji, pitanje je bi li u ovom sudaru Lebron bio dovoljan.

A mislim da je još napetije u Orlandu. Svi se nadaju Torontu, ali realnost kaže Sixersi ili Wizardsi. Od svih nositelja Magic se najmanje treba bojati Sixersa, ima bekove atlete koje može poslati na njih, ima Howarda pod košem koji će kontrolirati obrambeni skok što je protiv Sixersa najbitnije. Također, Magic igra ujednačenu obranu koja će Sixerse uglavnom ograničiti na skok-šut i tu oni prestaju biti playoff a počinju biti lutrijska momčad. A gdje su još Hedo i Rashard koji bi razvukli obranu Sixersa i time oslobodili njihov pretrpani reket.

Ali Magic se itekako treba bojati Washingtona koji je jednako dobro treniran, ima čvrstog centra sposobnog čuvati Howarda jedan na jedan (nikada bolji Haywood čije igre u obrani su i ključ cijele serije, ako se Howard razmaše gotovo je), imaju Jamisona i Butlera koji su isti igrači kao Hedo i Rashard, samo kvalitetniji i čvršći, te imaju vrhunske bekove koji će ovu nedefiniranu vanjsku liniju Orlanda pomesti, posebice ako Arenas bude spreman za povremene bljeskove sa klupe.

Ako se dogodi serija između Washingtona i Orlanda, biram Wizardse u 6. Bez da trepnem. U svim ostalim kombinacijama i Washington će proći kao Kayser Sooze – puf i samo tako, nema ga.

Ključ cijeloga prvoga kruga, razlika između drametine i solidne košarke bit će međusobni dvoboj Washingtona i Philadelphie u subotu – tko dobije penje se, tko izgubi pada, znači za zanimljiviji playoff potreban nam je poraz Wizardsa kako bi pali na šestu poziciju i dobili Orlando.

A sada na pregled sezone najlošije playoff ekipe Istoka.

Atlanta je u neku ruku razočaranje, a u neku je uspjeh ovaj plasman u doigravanje nakon svih godina drame. Gledajući talent osmo mjesto, i to sa ovako lošim scorom, i nije neka ljepota, ali s obzirom gdje su bili i kako sporu idu naprijed – dobro je.

Klub je i dalje u nesređenim vlasničkim odnosima, trener Woodson i dalje nema pojma kojim smjerom ide (a sve navodi na kratkoročne staze, jer teško da će zadržati i Childressa i Smitha ovo ljeto) ali bar je ove sezone dobio pomoć u dva ključna trenutka.

Prvo je na draftu izabran sjajni Al Horford koji je donio stabilnost u skoku i pod košem, u svojoj prvoj sezoni momak je postao kičma ekipe, a zatim je baš u trenutku kada je razina forme i koncentracije počela padati doveden Mike Bibby. Bibby nije odigrao puno bolje od Anthonya Johnsona na playu, ali je sam dolazak takvog imena bio pozitivan šok koji je ekipi vratio vjeru u vlastite mogućnosti, a vjera je nešto čega nigdje u Atlanti nema previše kada je košarka u pitanju.

Bibby dakle igra promjenjivo, očito nije bio problem u igri Kingsa ili u zasićenosti, koliko u tome da je vrijeme Mikea nepovratno prošlo. S obzirom da mi je Bibby jedan od all-time ljubimaca, opet moram prokleti trenutak kada se odlučio nabildati toliko da je izgubio onaj prekrasan šut i ulaz koji je pokazivao u mladim danima. Sa nabildanim tijelom nestalo je elastičnosti, stigle su ozljede i u 30-oj godini Mike na terenu djeluje kao Cassell koji je 8 godina stariji – šuter za završnicu koji teško prati NBA ritam. Zadnje dvije sezone gotovo se vratio u staro izdanje, evo u dresu Hawksa djeluje vitkije nego ikada ali ni ove sezone nije imao sreće s ozljedama, uostalom odigrao je jedva pola utakmica.

Čini se da će za idući sezonu i lov na novi ugovor biti spreman, sigurno ne kao u starim danima ali svakako će biti bolji nego je sada. Nakon što je pozitivni šok uzrokovan njegovim dolaskom prošao očito je da su Hawksi njegovim dolaskom dobili dodatnog šutera, iako ne tako sjajnog, veterana koji je više ime nego netko sposoban skinuti dio tereta organizacije igre sa Joea Johnsona, te čovjeka koji u obrani nije od nikakve koristi.

Johnson ima još jednu odličnu sezonu iza sebe, i upravo je on najbolje prošao Bibbyevim dolaskom – kako više ne možeš ostaviti playa samog jer može zabiti, što nije bio slučaj ni sa Anthonyem Johnsonom a ni sa Lueom, to Johnson više ne trpi toliko udvajanja i lakše dolazi u pozicije za zabijanje. Johnson troši previše lopti za jednu prosječnu učinkovitost, ali u svemu drugome je iznad prosjeka za poziciju. Skače, igra obranu, i najvažnije glavni je play ove ekipe. Kada on drži šut oko 50 %, sa tricom iznad 40 %, Atlanta zna biti poprilično nezgodna.

I tu staje priča sa bekovima Hawksa, tradeom sa Kingsima spali su samo na Lawa, Claxtona i Childressa koji ionako mijenja sve od reda u petorci.
Acie Law je ogromno razočaranje, što zbog ozljede što zbog nedostatka brzine i eksplozivnosti nije uspio naći rolu u momčadi, iako je par puta pokazao da je rođen za šut u zadnjim sekundama. Doduše, uglavnom se radilo o kraju druge četvrtine, ali nema veze – za nekog tko nije bio u stanju pogoditi otvorenu tricu, koš iz vana preko ruke sam po sebi je malo čudo, čak i bez sirene.

Claxton je naravno opet propustio sezonu i jedina dobra stvar koje se Hawksima može dogoditi je da se on konačno ostavi košarke i ode u mirovinu, čime bi se oslobodili njegovog monstruoznog ugovora koji bi, da se ispoštuje do kraja, Claxtona držao u klubu dok ne bi bio 35 godina stari višestruki dobitnik nagrade “Chris Webber” za najgora koljena na svijetu.

Snaga Hawksa su mlade atlete pod obručima, a među njih možemo ubrojiti i Childressa koji je usprkos tome što je uglavnom mijenjao bekove uredno kupio po 5 skokova po tekmi. U biti Atlanta je bila u mogućnosti koristiti se petorkom Johnson, Childress, Williams, Smith i Horford, što je recimo sličan recept kojega sa puno više uspjeha primjenjuje Philadelphia. Očito je problem glava.

Uglavnom, Childress se pokazao i solidnim šuterom uz već znane all-round i stoperske kvalitete te nema sumnje da će ovo ljeto za njim vladati prava manija.
Kao i za Smithom, samo što je po meni Smith puno neisplativija investicija. Dok onaj tko potpiše Childressa dobiva kompletnog atletu sposobnog čuvati igrače na pozicijama jedan, dva i tri, te košarkaša čija je jedina slabost ispodprosječan vanjski šut, onaj tko potpiše Smitha može se grdno razočarati. Prvo, usprkos atraktivnim zakucavanjima i blokadama, Smith nije ni upola eksplozivan kada treba zabiti koš pored postavljene obrane. Vanjski šut mu je smiješan, ali je bar neumoran kada su ulazi u pitanju.

Najveća mana mu je forsiranje nemogućih paseva, sve zbog te želje za atraktivnošću. Također, s obzirom na atletske sposobnosti i skoro tri blokada po susretu, on nije ni upola dobar obrambeni igrač ni skakač kako se da pomisliti. Očito je u pitanju talent koji se ili ne da izbrusiti ili u Atlanti neznaju kako prodrijeti u njegovu uspavanu i lijenu glavu. Stoga mislim da je trade najlogičnije rješenje.

Pogotovo sada kada pod košem imaju Horforda koji je već u rookie sezoni stigao do double-double učinka i to bez da igra ikakvu ulogu u napadu. Deset koševa iz odpadaka bez i jedne jedine akcije koja bi išla na njega iako ima i šut sa vrha reketa i solidnu post igru, podatak koji govori da se dogodine mora početi graditi oko njega. Što reći nego da je Al rookie godine u klasi Kevina Duranta. Još jedan ogroman uspjeh u kratkoj karijeri u kojoj se posebno istiću dva naslova sa Floridom na kojoj je i naučio ne brinuti se oko toga koliko zabija dok god ekipa pobjeđuje. Taj njegov mentalni sklop drži Atlantu na okupu, jer na znam baš puno igrača koji bi kao treći izbor na draftu zasukali rukave i kopali pod košem na neprirodnoj im poziciji petice dok se drugi razbacuju tricama preko ruke i blesavim asistima u prazno.

Još su dva igrača vrijedna spomena, Pachulia koji je mjesto startera prepustio Horfordu i vratio se ulozi sa klupe na kojoj mu je i mjesto. Iako je i dalje mekan, za 15 minuta ne dolazi toliko do izražaja i to je sjajna vijest za Atlantu.

Marvin Williams pak zaslužuje biti spomenut po dobrome, iako mi ni danas nije jasno kakvom logikom je on mogao biti izabran kao drugi pick ispred Chrisa Paula i Derona Williamsa. Radi se o apsolutno najjednoličnijem košarkašu trenutno u ligi, ovaj lik ne radi ništa drugo nego po cijele večeri puca duge dvice iz kuta. Iz kuta, gdje je trica ionako kraća, on ulazi dva koraka prema košu i čeka loptu da je potegne. Mislim, sjajan je u tome što radi, ali gdje je ta skočnost, te atletske mogućnosti, te duge ruke o kojima su se pričake bajke? Ne igra obranu, ne dodaje loptu, ne napada obruč, nikada se ne bori za skok. Srećom, ima suigrače koji su skakački iznad prosjeka za svoje pozicije, ali njegova uloga u momčadi stvarno je za čuđenje. Imati specijalista za šut za dva i to u petorci, e to stvarno može složiti samo nuklearni fizičar poput Woodsona. Meni fascinira da sa takvim fizikalijama takva navodni talent nije u stanju izboriti poneko slobodno ili tu i tamo skočiti u napadu. Ili da sa visinom od 206 cm jednostavno ne želi pod koš.

Ipak, Williamsovo prisustvo donosi jednu pozitivnu stvar ekipi – zahvaljujući njemu Josh Smith nikako se ne može smatrati lijenim, neiskorištenim potencijalom.

Sve u svemu, Hawksi imaju nešto talenta ali daleko je to od skupine koju treba sačuvati pod svaku cijenu. Dogodine će imati Bibbya u punoj formi i Johnsona koji je tek sada u najboljim godinama, 6 sezona je već iza njega a tek mu je 27. Sa Horfordom u puno većoj ulozi pod košem eto ti rotacije ozbiljne ekipe.

Bilo bi dobro zadržati Childressa i Smitha, ali to će više ovisiti o ponudama drugih nego o Atlanti. Da li netko nemoralnu ponudu za obojicu, sumnjam da će Hawksi izjednačiti obje. Smith je jedno od zaštitnih lica kluba, ali po meni puno je bitnije dovesti dobrog centra i omogučiti Horfordu da igra četvorku. To je potez nakon kojega bi Smith bio vrlo brzo zaboravljen.

Childressa bi zadržao čak i za nešto veću cijenu, momak ima definiranu rolu i uostalom ima originalnu zurku. Mikrofonki je premalo u ligi da se tek tako odrekneš jedne.

Naravno, tu je i Marvin i njegov šut. Da su Hawksi normalan klub, možda bi složili nekakav paket od mladih i perspektivnih atleta i doveli nekakvog veterana. Ili ih zamijenili za nekakva drugi potencijal, ili par pickova.

Jer odu li im ova dvojica bez ičega, onda im zaludu svi ostali – ako uprava pošalje signal da nema ambicija i da želi glumiti Clipperse Istoka, sezona im je određen i prije nego je počela. Isto kao što im je ovaj playoff nastup završio prije starta.

NEVER GOING BACK TO COLLEGE

Što ti je život, odnosno Božanska matrica kako ga zovem po novogovoru. Upravo bacio pogled na snimku noćašnjeg finala NCAA, odlučio da ću ovim jednim postom zaokružiti i pozdraviti sveučilšnu košarku do dogodine i dok sam se mislio kakav naslov staviti palo mi na pamet – never going back to college.

Naravno da ću se vratiti opet NCAA turniru, zabavna je to stvar posebice kada uključiš kladionicu u obzir, ali ovogodišnje izdanje nije bilo ništa specijalno. Ipak, najvažnije od svega je što ovaj naslov nije pao na pamet tek tako, jer stih je to iz jedne sjajne pjesme jednog od najpodcijenjenijih bendova 90-ih.

Gin Blossoms su iza sebe ostavili dva prekrasna albuma, New Miserable Experience iz 1992 i Congratulations I’m Sorry iz 1996. Iako se u biti radi o jednoj ploči jer ova kasnija samo vrti motive iz prve. Ali sa ova dokumenta Blossomsi su dosegli vrhunce jednih Jayhawksa po zvuku, te Counting Crowsa po emocijama i ja osobno ne vidim velike razlike između Tomorrow the Green Grass, August and Everyting After i New Miserable Experience. Jedanko su savršeni. A ja sam stari prdonja.

FINAL FOUR

Što ti je život, odnosno Božanska matrica – turnir lišen iznenađenja i drame, u kojem se valjda po prvi put u povijesti na final fouru nađu 4 prva nositelja u samoj završnici postane pun iznenađenja. Ili bolje rečeno cijelu dramu i najveće iznenađenje napravio je Kansas, prvo izbacivši Carolinu i onda čudom pobjedivši u finalu.

Lanjska ekipa koja nije imala muda i koja je rano ispala na račun vlastitih grešaka, ove sezone dobila je upravo na račun muda i time što su koristili tuđe greške. Toliko o tome da se ne isplati ostati još jednu godinu na sveučilištu.

Carolinu su sredili jer su jednostavno širu u napadu. Obje ekipe su šljakerske, disciplinirane, ali dok je glavni igrač Caroline radnik pod koševima maskiran u strijelca, glavni igrač Kansasa je bek-šuter spreman biti član NBA petorke. Dok je Hansbrough sutra čovjek sa klupe koji će uglavnom služiti da podigne energiju, Rush je momak koji je dovoljno kompletan da starta u petorci. Kao četvrti ili peti igrač, ali u petorci jer je kompletan igrač. U napadu će biti uglavnom oslonjen na šut, nema u sebi žara a ni talenta da se zabija pod obruč, ali može bez problema biti novi Anthony Parker ili pak može igrati ovaj tip uloge koji Ray Allan danas igra u Bostonu (naravno bez onih sada tako rijetkih a tako elegantnih Rayevih ulaza pod koš).

U finalu su stvarno imali sreće. Memphis ih je pregazio kao i sve do sada snagom, atletikom i brzinom. Kao da NBA ekipu stavite u Euroligu, tako je dobrim dijelom izgledao obračun Memphisa sa ostatkom konkurencije. Ali na sve te fizikalije Memphisu su nedostajale stvari koje opisujemo kao košarkaška inteligencija. Prvo, nisu u stanju pogoditi slobodna, a osobito je kriminalan bio najbolji strijelac Douglas-Roberts koji je na kraju promašio tri. Zatim, bezveze forsiraju vanjski šut kada je očito da ih nitko ne može zaustaviti na putu prema košu, a osobito to vrijedi za Rosea.

Najveća greška ipak je što su uopće dali da utakmica uđe u produžetak, na par sekundi do kraja nitko nije faulirao sjajnog Maria Chalmersa koji se digao i zabio tricu. U produžetku je odlučila psiha, Memphis je nastavio sa greškama a Kansas je poletio.

To ne umanjuje činjenicu da je Derrick Rose najbolji igrač ove generacije, play ovoga trena spreman zaigrati u NBA. Fizički je bez mane, košarkaški treba raditi na šutu, ali ulaz i osjećaj za pas su mu savršeni. Da ne govorim još da će sa ovakvim tijelom biti muka na oba kraja terena za protivničkog playa, prejak je i prebrz za zaustaviti ga a s druge strane neće ti omogučiti lagani koš.

Uz njega najveći posao napravio je trener. Calipari očito ima želju još jednom okušati se u NBA, lobira na sve strane za posao u Chicagu i ako treba dokaz da zna posao ne samo na sveučilišnoj razini to je ova sezona Memphisa. Očito je i on slagao i vodio ekipu po NBA logici, odustavši od spore i kontrolirane NCAA košarke koja obavezno ide preko posta, pa eventualne trice i gdje su trka, ulazi i atletika uvijek bili nekako iza lukavstva. Ne više.

Od svega mi je ipak najveći utisak ostavio način na koji su u polufinalu Rose i ekipa razbili UCLA koji po standardima svučilišne košarke imaju najširu ekipu. Obranom su potpuno izbacili iz bilo kakvog ritma klasične NCAA igrače poput Shippa i Collisona. Jedan je šuter koji cijelu tekmu nije dobio čistu loptu na šut, a Collison je brzanac sa slash n kick igrom koji kraj Rosea ni jednom nije mogao do reketa.

Praktički su ih osudili na pokušaje da igraju preko Kevina Lovea pod košem, samo što ni on nije mogao do pozicije zbog borbenosti i upornosti sjajnog dvojca pod košem Memphisa, Doziera i Dorseya. Najbolji dokaz da svu organizaciju i pripremu uvijek dobiva talent. Naravno, taj talent mora imati i srce a ono kod Memphisa nije upitno. Ali ako se itko pitao kako će jedan Love sutra igrati u NBA ovo mu je najbolji odgovor. Ako protiv Memphisa koji iako iznad konkurenciji nema atletske sposobnosti i fizikalije jedne NBA ekipe Love nije mogao do koša, kako će to sutra protiv još apsurdno boljih?

Naravno, na višoj razini imat će i podršku boljih suigrača koji će mu olakšati, ali s tim da se rezultat neće bitno promijeniti. Love je igrač za sporednu rolu, dovoljno jak i borben da poput Brada Millera traje u igri koja nije blaga prema ljudima sa nedostatkom eksplozivnosti. Za njega će najbitnije biti pa padne u idealnu situaciju u kojoj će ga znati iskoristiti dok za jednoga Rosea uopće nije bitno u koji će klub doći. E to je ta razlika između velikih i dobrih.

I zato sada krećem na zadnju fazu osvrta na NCAA turnir.

THE SECOND MOCK-ACHINOFRAPUCHINOALPACINO WHAT THE FUCK -DRAFT

Prije nabrajanja 30 igrača, da ponovim pravila. Ovdje nema igrača iz Europe ili sa sveučilišta za koja nisam uopće čuo jer ovo nije klasični mock draft koji pokušava simulirati događanja na pravom draftu. Ovo je u biti rang lista 30 najboljih igrača upravo završenog turnira po mome skromnom mišljenju (a ovaj put stvarno skromnom s obzirom na minimum uloženog vremena u praćenje NCAA).

1. Derrick Rose (Memphis) – dajem mu prednost pred Beasleyem jer je doveo ekipu do finala a i zato jer je siguran all-star. Kao i

2. Michael Beasley (Kansas State) – igra na krivom Kansasu, ali već dogodine ga gledamo u NBA. S obzirom na eleganciju kojom igra, snagu i smjer kojim kreće NBA a koji znači sve više pokretnih četvorki a sve manje sileđija, Beasley bi već od ranih dana mogao biti all-star. Visina više nije toliko bitna, dapače, agilnost koju ima samo će mu biti prednost. Obrana pak i mentalni sklop su pod upitnikom, ali ako iza leđa bude imao pravog centra te pravog trenera na klupi, ne vidim razloga za ikakvu brigu

3. Russell Westbrook (UCLA) – nešta manja kopija Derricka Rosea, momak koji je jedini imao odgovor na Memphis kada je sve drugo stalo. NBA fizikalija, brzina, mali ima sve a jedina je dvojba može li biti pravi play. Mislim da se ona više javlja zbog toga jer je u ekipi prisiljen igrati drugog beka zbog Collisona, ako ostane još sezonu i preuzme ulogu startnog playa dogodine će vjerojatno biti prvi pick (osim ako iz srednje ne stižu neki novi genijalci)

4. Brandon Rush (Kansas) – siguran NBA igrač kakav se na pravom draftu obično preskače ovako visoko jer je već realizirao svoj potencijal. Štogod. Mali ima sva oružja osim što nije superstar. Ako je to grijeh, onda jebem ti ovaj svijet

5. Mario Chalmers (Kansas) – Mario je od onih playeva koji nemaju ni brzinu, ni ubojiti ulaz, kvragu nije čak ni nekakav naročiti šuter. Ako će raditi na osnovama i snazi mogao bi ostvariti solidnu karijeru u NBA kao back-up play. Ali ono što Mario ima su ogromna muda, i to mislim Cassellovski ogromna. Još lani je u turniru bio jedini igrač Kansas koji se nije tresao u ključnim trenutcima, a ove ih je nosio kroz cijeli turnir.

6. Stephen Curry (Davidson) – doveo je Davidson do finala regionalnog turnira zabijajući 30 u prosjeku, još lani je u jednoj utakmici koju je ovo nebitno sveučilište odigralo zabio 30. A svi znaju da imaju samo njega, i opet ga nitko ne može zaustaviti. Odmah mi na pamet pada Kevin Martin koji isto izgleda kao da je ovaj tren stigao iz Etiopije a koji zabije 30 kad god se sjeti na najvišoj mogućoj razini. Curry nema korak ni ulaz kao Martin, ali da ću NBA zabijati 10-ak koševa samo na račun šuta hoće. Poanta je što će ti šutevi uglavnom biti u ključnim trenutcima. Uostalom, takvu karijeru imao je i Dell

7. Kevin Love (UCLA), Tyler Hansbrough (N.Carolina), Brook Lopez (Stanford) – tri bijela brata, redom hrast, bukva i jablan. Jedan ima glavu, drugi ima srce, treći nema savjest. Love je novi Brad Miller (sorry Hawes), Hansbrough je novi Jeff Foster, Lopez je novi Kaman. Po glavi jedini upitan je Lopez, on je ipak prije svega strijelac iz reketa i teško da može dostići Kamanove standarde po pitanju skokova i blokada. Love čita igru odlično, ali niti je to ta ruka niti je to ta imaginacija koja Millera čini bližem Sabonisu nego što je Love blizak njemu. Ako ovo ima smisla. Hansbrough sa svojim srčanim pristupom ima najviše šanse za odmah uspjeti u NBA, pa iako nema snagu ni visinu koju ima Foster te ni u kojem slučaju neće moći igrati peticu za što je kao stvoren u glavi, i na četvorki će dobro doći samo ne uvijek i ne protiv svih

10. DJ Augustin (Texas) – odskače od hrpe solidnih playeva po tome što je odličan strijelac. Nije talent koji bi sutra mogao voditi ligu u asistima, ali vrlo lako bi mogao biti novi TJ Ford.

11. Darren Collison (UCLA), Ty Lawson (N.Carolina) – nisu šuterski sposobni napraviti ono što može Augustin, za korak su sporiji ali imaju čvrstinu, znaju igrati playa i solidni su u ulazu i trici. Nemaju potencijal da budu novi TJ Ford ali na razini na kojoj igra Raymond Felton mogu odigrati kad god hoće. A Felton je solidan NBA igrač

13. OJ Mayo (USC), Eric Gordon (Indiana) – njihov navodni talenat nisam uočio, bar ne u razmjerima po kojima mogu biti veliki strijelci. Gordon je stvarno neumoran i po traženju prostora za šut i šutiranju, ali nije se iskazao po preciznosti. Ako i jeste življi od Bena Gordona, još i jači, to ništa ne garantira – na broju je 13 jer čini se kao mogući promašaj ogromnih razmjera. Kao i Mayo koji je solidan strijelac ali koji u NBA može teško biti nešto više od strijelca s klupe. Upalimo alarme kad su ova dvojica u pitanju jer umjesto velikih zvijezda dobit ćemo dva nova Jannera Parga (Sickre skače od sreće na ovu tvrdnju)

15. Wayne Ellington (N.Carolina), Chris Douglas-Roberts (Memphis) – uz Brandona Rusha dva klasična swingmana, pravi bekovi sa visinom i tehnikom koji vise na krilu i ako ne šutiraju za tri, kreću na ulaz. Povratne su rijetkost. Oba su možda i bolji strijelci od Rusha kada uđu u seriju, ali su i više streaky. Mogu biti starteri, a mogu i ispasti iz bilo kakve rotacije ako ih šut ne bude slušao. Kada si ograničen jednom stvari koju radiš dobro, nije baš lako upasti u NBA i tu je svestranost Rusha u prednosti

17. Chase Budinger i Jerryd Bayless (Arizona) – mogu zabijati kako hoće, ali nisu slučajno ispali u prvom krugu. Obrana ih uopće na zanima. Problem je i što Baylees nije play te može biti u najboljem slučaju strijelac sa klupe kao što je Louis Williams u Sixersima, a Budinger djeluje prelijeno da bi mogao igrati kao malo krilo. Ali tip ima takav šut da samo na račun trice može živjeti mirno do kraja živote. Šteta jer ima fizikalije da da bude novi Thunder Dan, a ne najveća konkurencija Kaponu.

19. Joey Dorsey i Robert Dozier (Memphis) – snaga Memphisa pod obručima, Dozier je talentirani šljaker a Dorsey sirovi razbijač. Obojica su skakači prije svega, s tim da Dorsey podsjeća na Big Baby Davisa, i u obrani i u napadu sve postiže masom i snagom. Dozier nema ni masu ni snagu ali zato igra na pokretljivost. Dva šljakera koja funkcioniraju na potpuno drugačije načine, navikli da daju sve od sebe jer nisu nikakve zvijezde u ovoj momčadi što ih čini idealnim za NBA klupu

21. Darrell Arthur (Kansas) – njemu naš nedostaje ta naviknutot na život u sjeni, jer je u rotaciji Kansasa često njegov napadački učinak bio odlučujući. Strijelac pod koševima na sveučilištu nije nužno NBA igrač jer nema ni tijelo, ni raznovrsnost za četvorku a ni talenta za trojku. Ako misli igrati u NBA morati će zabijanje podrediti radu, a to znači da će morati biti bolji skakač, obrambeni igrač, da će morati pametnije birati šut i tako dalje i tako dalje. Ali talenta za zabiti ima, dokazao je i u finalu gdje je držao Kansas dok nije proradio Chalmers

22. Roy Hibbert (Georgetown) – ja sam tip kojega često na haklu prozovu kao dva metra gluposti. Kada bolje razmislim, istom rečenicom mi se manje više obraćaju i u užim obiteljskim krugovima kada nešto zabrljam. Ali bar mi je utjeha da nisam 2 metra i 15 centi gluposti kao Hibbert. Ma i na haklu sa bar trudim a ne kao on, samo besmomoćno zurim uokolo. Tip nema snage, volje ni srca za biti igrač, ali ima solidnu ruku i zna dodati. S obzirom na građu bit će NBA igrač, ali da je bijelac teško da bi ga itko i pogledao. Dokaz da ove rasne stvari igraju u oba smjera

23. Drew Neitzel (Michigan State) – lani sam ga stavio dvije pozicije niže, ali to je nebitno jer se ništa nije promijenilo. Drew je Kirk Hinrich made in Taiwan, lošiji obrambeno i atletski ali kao šuter – ako ga krene, sam može dobiti. Igrač kao stvoren za Europu i proklinjem sudbu zašto nisam direktor Cibone pa da dio budžeta dam njemu i konačno dobijem pravog igrača

24. Robin Lopez (Stanford) – druga sestra Lopez pljunuti je Anderson Varejao, kako igrom tako i frizurom. Za razliku od sestre Brook, oko Robin nema dvojbi, što vidiš to i dobiješ – skakača i neumornog radnika koji se ne boji fizičke igre.

25. JJ Abrams (Texas), Josh Shipp (UCLA) – lani su kao tricaši briljirali Humphries sa Floride i Smith sa Odenova Ohia, a ove godine trebala su to biti ove dvojica. I dok je Abrams nastavio sa solidnim igrama (čovjek je usavršio korištenje blokova i šut ali je jednostavno presitan i prejednoličan za NBA), Shipp je totalno podbacio i glavni je razlog ne tako sjajnih igara UCLA-e. Gledao sam ga i lani i nema sumnje da može potegnuti, ali nije se pokazao kada je bilo najbitnije stoga palac dolje za NBA karijeru, i kartu za Europu molim

27. Chris Lofton (Tennessee) – na turniru nije bilo igrača koji je više postigao glavom a manje talentom. Doduše više ga vrednujem po lanjskoj hladnokrvnosti nego po podbačaju protiv Louisvillea u konferencijskom polufinalu. Ali Lofton ostaje igrač svjestan svojih limita koji maksimalno koristi prednosti, prije svega snagu kojom može protivničkog playa izmltretirati u reketu. Sličan igrač ovom Zadarskom Breweru, tko zna možda je baš on i njegov nasljednik

28. Jared Jordan (Texas A&M) – momak kojega su na račun fiziklija odmah prozvali novim Andrewom Bynumom. Zbog čega sam morao zuriti u mali prozorčić u dva u noći na bi li ga vidio na djelu. Njegovi su odmah ispali a dijelom i zato jer je jedina sličnost njega i Bynuma visina i građa. U srednjoj su ga uspoređivali sa Howardom, tako da je ovo danas još i dobro. Tko zna, valjda su ga u jaslicama novinari ESPN-a zvali Haakem

29. David Padgett i Derrick Caracter (Louisville) – dva igrača koja odskaču u Pitinovu sistemu što je samo po sebi sjajno jer dobro znamo da je bit Pitinova sistema da ne iskače nitko osim trenera. Duo pod košem svojom snagom i okretnošću najzaslužniji je za ubitačnu obranu Louisvilla, i nema sumnje da mogu za život zarađivati od košarke. Za Caractera sam siguran da će ga dijelom i zbog prezimena jedna od NBA ekipa uzeti u drugoj rundi, ima on i tijelo i igru za NBA. A Padgett usprkos visini i snazi nije u skupini sa Lopezom i Hansbroughom zato jer do sada imao već nekoliko operacija koljena i doslovno je starac. Dakle čeka ga ili Europa ili neki ured jer NBA ekipa neće riskirati sa tek solidnim igračem.

I to je to. Nadama se da će na večer pravoga drafta manjak igrača i uzbuđenja značiti više provala ekipe u studiju. I da, pripeme za NBA Draft 2008 već počinju. Život je definitivno lijep.

PS
A još je ljepši nakon ovakvog sportskog dana – ovaj post sam napisao još jutros ali nisam ga stigao objaviti jer došlo je vrijeme za na posao a ni slike još nisam bio odabrao te je morao čekati sve dok Arsenal i Liverpool nisu završili sa svojom NBA prezentacijom nogometa. Trka, borba, tehnika, ekipa sa manje grešaka prolazi a sve to u savršenom ambijentu, sa sudcem u bitnoj ulozi da zadovolji mužjaka u nama jer nekome ipak treba majku a ne možeš je igračima jer su predobri, kao bonus hall of fame izdanje Drage Ćosića – Ćosoglava. Fenomenalan nogomet, nakon gomile loših tekmi uleti nešto ovakvo i opet postaneš vjernik. I zar nije bilo sjajno što se sve dogodilo u jednoj seriji, tako da smo u 6 dana tri puta gledali iste ekipe kako napadaju jedna drugu. Kao NBA playoff, i jednako uzbudljivo pa se pitam zašto se Liga Prvaka ne bi igrala na taj način – tko prvi do tri pobjede recimo. Mislim, i ovo je super i nema potrebe za promjenama, ali ni u playoff formatu ne bi bilo loše.

Treba li spominjati da sam usput otišao ranije sa posla da bi pogledao utakmicu između Šibenika i Dubrave u ovoj našoj košarkaškoj ligi, solidna predstava a već nam u nedjelju stiže Cibona. Svježe pobjeđena od strane Splita. Pa možda nije kvalitetno ali je bar uzbudljivo.

Yep, sport rules. Dodaj mu nove Silver Jewse, novog Malkmusa i eto ti života iz snova.

Božanska Matrica – Where amazing happens

BLAZERS IN FIVE

Blazersi su ekspresno uz malo sreće i puno znanja opet postali respekta vrijedna ekipa. Ova sezona je trebala biti prvi korak ka povratku na staze uspjeha, ali pravi marš nitko nije očekivao.
Nakon što su stigli do njenog kraja, nije teško uočiti razloge zašto je Portland zaigrao iznad svih očekivanja:

– najvažnija je nova politika kluba koja u startu odbacuje problematične tipove i situacije te je podređena stvaranju atmosfere u kojoj će svi uživati. Naravno, kada dođe vrijeme da se sa rookie ugovora prijeđe na nešto veće svote vidjet ćemo kako će ove postavke izdržati

– izbor pravih ljudi nije ništa manje bitan, s tim da su se i oni morali uklopiti u prije navedeni profil. Izbor Natea McMillana bio je lutrija, mogu zahvaliti škrtim Sonicsima što se nisu trudili ponuditi ugovor najboljem mladom treneru u ligi. Mr. Sonic je tip koji osim košarke ogromnu pozornost posvećuje profesionalnom odnosu i poštenju, tip kojemu pedagogija i uopće opća kultura nisu strani i koji zna da su momčad i rad dvije najvažnije komponente za uspjeh u košarci. U Sonicsima je dokazao da takav koncept zna prodati i igračima, u Portlandu je to samo potvrdio. Njegove ekipe ne uzimaju slobodnu večer, svatko zna svoju ulogu i svatko je se drži.

– Izbor igrača izveden je bez greške, iako naravno treba imati i sreće (nitko nije znao da će Brandon Roy biti ovako dobar). Najveće snaga Portlanda ove godine bila je njihova rotacija, a duga klupa inače je odlika velikih momčadi. Malo koja ekipa se gradi ovako studiozno, obično se prvo dovedu ključni igrači oko kojih se zatim slažu oni sporedni, ali Blazersi su krenuli od samoga početka gledajući u širinu. Zbog izbora mladih igrača koji se uklapaju u nekakve standardne role ova momčad imala je rotaciju kakvu imaju veteranske ekipe poput Spursa ili Celticsa, rotaciju koja je često nadoknađivala onaj manjak kvalitete ili iskustva.

McMillan je odlično podijelio uloge, a Brandon Roy je izvrsno vodio cijeli program. Jedini minusi sezone su što ju uopće Greg Oden morao propustiti, što Brandon Roy prečesto ima problema sa zdravljem, te neriješeni status Dariusa Milesa.

Portland dakle ima sve što se poželjeti može, ergelu mladih igrača, nekoliko potencijalnih zvijezda i gomilu salary capa na raspolaganju. Kako će se upravo njime voditi prilikom donošenja konačne odluke oko koga graditi dalje a koga pustiti, to ću i ja šetnju njihovim rosterom bazirati na budućem angažmanu.

Sigurni su Oden i Roy. Iako Oden tek mora odigrati svoje prve utakmice u NBA, nitko ne sumnja da će od prvoga dana on biti obrambeno dominantna figura, te da će zbog visine i snage igrati i ulogu u napadu. S obzirom da je Roy lider ove momčadi, od Odena nitko neće tražiti da nosi preveliku odgovornost a takva sporedna uloga mogla bi i najviše odgovarati njegovoj smirenoj osobnosti.

Roy se dokazao kao lider, on je pravi playmaker ove momčadi, tip igrača za kojega možemo samo reći da je – košarkaš. Ne šuter, ne strijelac, ne play, već košarkaš. Igrač koji će u svakom trenutku odigrati ono što je najlogičnije, koji kuži igru i koji plovi utakmicom. Moj MVP prvoga dijela sezone, u drugome je malo pao što zbog ozljeda što zbog prilagodbe ostatka lige na Blazerse ali i dalje je među 15 najboljih košarkaša na svijetu.

Odmah uz njih je i LaMarcu Aldridge, druga napadačka opcija, kompletna četvorka sa post igrom i ubojitom šutom sa poludistance. Nedostatak snage ubuduće će kompenzirati Oden, te će Aldridge biti još opasniji kada se češće bude mogao izvući vani. On i Roy daju ekipi osnovu za unutar – van igru što je najbitnije u rovovskim bitkama ovako izjednačene lige.

Igrač broj četiri već nije u skupini nedodirljivih, ponajviše zato jer ako će velike ugovore dobiti i Oden i Roy i Aldridge, mjesta za još jednoga neće biti. A Trawis Outlaw na trenutke zna izgledati kao zvijezda što bi moglo zainteresirati mnoge. Srećom Blazersi su ga na vrijeme vezali još dvije sezone za male pare te bar u dogledno vrijeme ne moraju se brinuti za šestog igrača. Outlaw je prvoklasni atleta, neumorni skakač i trakač, te što je najvažnije odličan strijelac. Kako je dodao i stabilan šut za tri postao je neprocjenjiv za napad Portlanda, u kojem ne samo da je strijelac sa klupe već često i prva napadačka opcija ako Roy nije u igri.

Outlaw pak nije tip koji bi u budućnosti mogao popunjavati mjesto u petorci kraj navedene trojice iako sam dobar dio sezone bio toga mišljenja. On je ipak tip koji je najkorisniji sa loptom u rukama, a kako lopta po defaultu ide ili playu ili Royu ili pod koš, ispada da je korisniji u drugoj postavi. Kada su na terenu glavni igrači uz njih treba biti krilo koje je u stanju odigrati obranu i pogoditi tricu, dakle netko poput Jamesa Jonesa i Martella Webstera. Outlaw je više tip koji razbija kalupe nego što pripada u njih, uostalom i on je jedan od ovih modernih atleta koji su u stanju odigrati i na krilu i pod košem i u svakoj situaciji puniti koš te samo zahvaljujući svojim fizikalijama biti itekako korisni.

Igrači koji ne idu nigdje su Steve Blake i Joel Przybilla. Blake je u svojem prijašnjem boravku u Portlandu ostavio očito sjajan utisak kada ovi nisu ni trena mislili kada su ga ljetos potpisali na duže za solidne pare kada je jedan back-up play u pitanju. Ali kako je pokazao i ove sezone, njegova glava i kontrola lopte, uporna obrana te solidan šut mogu poslužiti i u startnoj petorci. Naravno, u budućnosti Portland mora na ovoj poziciji imati igrača veće kvalitete ako misli ozbiljno konkurirati za naslov, ali time nikako ne želim umanjiti Blakeov učinak. Čovjek je u svome poslu odličan.

Uostalom, takav je i Przybilla, koji je ove sezone konačno opet zdrav i odmah pokazuje zašto je dobio višegodišnji ugovor. Neumorni radnik koji skače, blokira i uopće kontrolira obranu, a u napadu postavlja blokove i kupi otpadke. Idealna zamjena za Odena.

Spomenuti Webster i Jones također su igrači zadatka, solidni u obrani, solidne atleta i odlični šuteri iz kuta. Jones je specijalac takve igre i nema sumnje da su ga dobrim dijelom doveli iz Sunsa baš zato da nauči par trikova Webstera koji je ipak puno veći talenat. Uz malo sreće od njega uz gomile trica možda dobiju i pravog obrambenog stopera čime bi riješili jedan bitan problem rotacije jer takvoga ove godine nisu imali.

Najbliže stoperu predstavlja Jarrett Jack, s tim da je on ipak presitan da bi mogao čuvati strijelce na krilu. On je solidna opcija za back-up playa koji je u stanju dignuti tempo, ući pod koš ili pritisnuti protivnički napad. Kako već imaju Blakea, mislim da će Jack među prvima napustiti klub, možda u budućem tradeu za pravog playa.

Sergio Rodriguez talentom bi mogao biti taj, ali ove sezone dobijao je užasno malo minutažu koja mu sigurno nije pomogla te bi najbolje bilo da promijeni klub. Rodriguez je još mlad i teško da može uhvatiti korak sa ostatkom kluba koji je ovako brzinski sazrio, pogotovo ako će igrati par minuta svaku drugu večer. Njegov talent playmakera je ogroman, usprkos razigranosti nikada ne gubi lopte uzalud, te bi bila tragedija da odsjedi još jednu sezonu. Ako je Calderon postao ovakav igrač samo zato jer je dobio minutažu, uvjeren sam da bi Sergio postao novi Nash da ima priliku. Jasno, šuterski nije na toj razini te je pitanje da li bi bio toliko dobar strijelac da jednoga dana bude all-star, ali kao playmaker tip je čudo. Čudo.

Od igrača koji su prolaznici treba spomenuti Channinga Fryea, momka koji ima jedno oružje a to je šut sa vrha reketa. Fizički je preslab da bi pomogao pod obručima te je praktički osuđen da bude puno lošija kopija Aldridgea. Ozbiljnoj ekipi kakva se Portland sprema biti puno bolje došao bi jedan žilavi veteran koji osim šuta iz vana može skočiti i odigrati obranu, netko tipa Kurta Thomasa. S obzirom da imaju love, Blazersi nemaju što čekati oko dodavanja takvih kockica.

Nakon što su se riješili Ratliffa i njegovog ugovora, dogodine ih čeka još iz knjiga izbrisati Raefa LaFrentza nakon čega će biti momčad koja može potpisati koga god želi. Biti će im dostupni svi profili igrača, a s obzirom na ovo što imaju treba im još par sporednjaka i jedan veteran pa da već dogodine krenu na vrh Zapada.

Dok budemo čekali da se stvari počnu događati ovoga ljeta, možemo se zabaviti sa pitanjem: Kamo je McMillan sakrio Milesa?
U Portlandu su očito zabrinuti da bi samo njegovo prisustvo moglo zaraziti ovu mladu gospodu idiotizmom te ga ne puštaju ni blizu. Milesov ugovor nije malen i traje još dvije godine te nema riješenja kako bi ga se očistilo. Nitko u ligi ne bi uzeo Milesa, osim ako uz njega ne ponude recimo jednog Outlawa. Takav potez ne čini se baš racionalnim.
Ako ga otpuste njegov ugovor se i dalje računa u salary cap te nisu dobili ništa.

Naravno, ako se Miles oporavi od kroničnih problema sa koljenom i poželi zaigrati, ta opcija postati će neizbježna. I tu se javlja jedan mali komadičak nade, naime ako se Miles nikada ne oporavi (ili se ne poželi oporaviti) te se odluči za mirovinu, Blazersi ga brišu iz knjiga, čak i lovu isplaćuje liga ili osiguravatelj, ma nije uopće bitno. Bitno je da bi takvim razvojem situacije osigurali dovoljno prostora ne samo da potpišu svoje igrače već da dovedu i jednog Chrisa Paula.

Ovaj scenarij uopće nije toliko nemoguć, pa Miles je ionako nezinteresiran za košarku i vjerojatno bi odmah pristao na mirovinu da mu Paul Allen ponudi svoju jahtu na par mjeseci.

A ako bi se Miles i vratio na teren, to sigurno ne bi bilo u Blazersima. Pa nisu potrošili toliko vremena i truda zadnje dvije sezone da bi se prikazali kao savršeni susjedi e da bi se sada jedan Miles vratio, uletio na odjel pedijatrije sa jointom u ruci i ponudio ga klincima koji imaju leukemiju? OK, krivi primjer, joint bi u takvoj situaciji vjerojatno pomogao ali kužite što hoću reći. Pa pobogu, jadni Greg nije imao dana mira za vrijeme rehabilitacije, svaki čas je trčao uokolo na otvaranja škole, na promocije raznih projekata, mislim da je čak bio i kod Jadranke Kosor nešto u vezi razminiravanja.

Nekadašnji Jailblazersi, likovi koji su se naganjali uokolo puškom (pitajte samo Zacha Randolpha), sramota grada i vlasnika koji ih se htio riješiti sada su postali Pleasantville Blazers, prototip onoga ljigavog američkog sistema u kojemu kao uspješni članovi vraćaju dug društvu tako što se tu i tamo pokažu i kažu kako im je stalo. A da date pola vaše love tom društvu? Ma na stranu licemjerje, djela su bitna i uvijek treba pozdraviti one koji dijele pa makar oni bili Daniel Plainville, zar ne. NBA ipak nije naftna industrija ili neki drugi ekploatatorski biznis stoga treba pozdraviti napore Sterna i kompanije da što više sudjeluju u građanskim inicjativama, iako ću opet biti zločest pa reći da to rade ponajviše kako bi bijelu većinu odobrovoljili i ponudili nešto zauzvrat zbog svih onih tetovaža na crnim dečkima.

Ali vratimo se mi Milesu. Što je on uopče sutra kada i ako se vrati na teren? Lošija kopija Trawisa Outlawa, manje žilava i sklonija ozljedama, slabijeg šuta i uopće volje da radi. O hladnokrvsnoti u zadnjim sekundama i timskoj igri da ne govorimo. Ali nije u pitanju samo glava i talent. Miles se nakon svih ovih ozljeda nikada neće vratiti u formu da uopće bude slabija kopija jer jednostavno – tipa nije briga. On ne radi na sebi. Nije Outlaw samo zbog gena i slučajnost već 5 sezona u ligi bez stanke, a Miles je za to vrijeme stalno na bolovanju, kao da radi u državnoj firmi a ne privatnom biznisu (apsurd kakav si u današnjem društvu samo sportaš može dozvoliti).

Dok Outlaw pod tušem uglavnom pere sa sebe znoj nakon raznih treninga, Miles se pod tim istim tušem uglavnom trijezni od sinoćnje pijanke. I koliko god pokušavao shvatiti takve sportaše jednostavno ne mogu. Znam, mladi su i žele se zabaviti, ali kako ne shvaćaju da imaju šansu za koje bi većina nas ubila. Ne šansu da zarade lovu, da si osiguraju budućnost i slična konformistička sranja, već šansu da svaku večer naprave nešto posebno, da igraju sa svojom ekipom i gaze protivnika, da se uzbuđuju, da se raduju i smiju, da plaču, da žive. Zato nabijem i Milesa i Adriana i Ronaldinha, a kapa do poda Royu, Howardu i Kaki. Pa makar Kaka bio opranog mozga sa svom tom religijom, momak bar ima svoje ideale i drži ih se. Trenira, radi, kontrolira se. Ako bi i povalio neku groupie i povukao liju bijelog, stat će 10 sekundi, razmisliti, staviti stvari u perspektivu i reći nije vrijedno svega. Ovi ostali, većina, neće razmišljati niti imaju nekakav kodeks koji bi ih spriječio u tako nečemu. U biti, kao takvi nisu ništa drugo nego odraz društva.

Pa zamislite da Adriano i Ronaldinho žive samo za nogomet, da stalno treniraju, paze na prehranu, da su svaku večer u krevetu u 10. Bili bi bogovi. Ovako, samo su obični ljudi koji kao i milijuni drugih vikendima ubijaju neurone da ne misle o svojim životima i odgovornostima ne samo prema sebi nego i prema drugima. I da, odgovornost prema drugima postoji. Kao što reče ujak Ben Peteru Parkeru – sa velikim moćima dolazi i velika odgovornost. Naravno, nju malo tko želi, osim nekolicine superheroja. A zašto i bi kada lova iz ugovora uredno sijeda bez obzira na sve.

I tu leži ogroman problem današnjeg sporta, a samim time na jednoj većoj razini i društva. Dobili smo odriješenje od odgovornosti za sve pa čak i vlastiti život, zuzvrat smo dali dušu ovome sistemu koji nas je uništio. Očekujemo sve na pladnju, kada ne dobijemo kukamo ali ništa ne poduzimamo jer je sve to dio aranžmana. Aranžmana koji nas je oslobodio života, uključio nas u matricu i spojio na TV. Samo da ne bi moralo reći – kriv sam.

Darius Miles – žrtva a ne zločinac. Ili ipak sudionik u zločinu. Ovisi o tome kako tko gleda. Što bi reko veliki Dude “It’s just your opinion dude”.

A sad odoh gledati Celticse.

THE REST OF THE (CRAPPY) EAST

Indiana je ekipa koju sam igrom slučaja gledao dosta puta ove sezone i ekipa koja je definitivno nadmašila očekivanja. Iako su teoretski još u borbi za osmo mjesto, jasno je da mogu prestići Atlantu samo ako ovi izgube sve do kraja. Ali s obzirom da sam na početku sezone vjerovao da ovako posložena Indiana teško može i do 20 pobjeda, rezultat je prilično dobar.

Za njega je najzaslužnija odlična igra u napadu. Od ekipe koja se pod Carlisleom mučila zabiti koš, Pacersi su odjednom postali napadačka sila. Treba u obzir uzeti okolnosti – Carlisle je nakon tradea za Dunleavya i Murphya malo toga napravio kako bi igru prilagodio pristiglom dvojcu, a to je greška koju Jim O’Brien nije ponovio ove sezone.

Osobno sam čak i izbor O’Briena smatrao pogreškom jer vodeći Celticse i Sixerse on je pokazao da forsira šutersku košarku, a takav tip igre nikako nije odgovarao momčadi koja se uglavnom bazirala na igru kroz reket i koja nije imala poštenog strijelca za tricu (sud donesen na osnovu katastrofalne šuterske sezone koju su Murphy i Dunleavya odigrali pod Nelsonom u Warriorsima i nastavili je kasnije pod Carlisleom u Pacersima).

I to je bila ogromna greška jer obojica su ove sezone zaigrala kao u najboljim danima. Odnosno Murphy je zaigrao kao nekada, a Dunleavy mlađi po prvi puta je opravdao sve priče o potencijalu. Očito je da Nelsonov run and gun i njegova inatljiva priroda prema igračima koji mu ne legnu odmah i koji su premekani da mu se suprotstave nikako nisu odgovarali ni jednom ni drugom, da je lanjski prijelaz u Indianu ostavio premalo vremena za promjenu (a i sama Indiana kao klub nije bila u nekoj naročito kreativnoj fazi) te da je nakon što su prošli pripreme sa novim trenerom sve došlo na svoje.

O’Brienovo oslanjanje na šutere upalilo je zbog Murphyeva povratka u formu, Dunleavyevog rođenja iz pepela kao strijelca i ponajviše zbog bombardera Dannya Grangera. Solidne role odradili su i Kareem Rush i Travis Diener, ali ova trojka ipak je najzaslužnija za uspjeh sistema. Granger je snazi i pokretljivosti koju koristi za solidan all-round učinak dodao ubojit šut za tri i u pobjedama upravo su njegove serije koševa značile razliku. Muphy je svojim šuterskim dometom širio obrane i otvarao reket ostalima, a to je najviše koristio Dunleavy mlađi koji je u ovoj ekipi doslovno odradio isti posao koji je Roy napravio u Portlandu.

Naime, uz to što su djelovali kao igrači koji neće moći uspjeti pod vodstvom O’Briena, Pacersi su bili i ekipa bez playmakera, bez lidera koji bi drugima olakšao život. Budimo ozbiljni, Jaamal Tinsley nije taj iako njegove brojke mogu zavarati. Čovjek koji je na sebe preuzeo ulogu strijelca, razbijača obrana i glavnog razigravača bio je baš Mike Jr., čime je ionako sjajnu sezonu doveo skoro do all-star razine. Kažem skoro jer ipak će ga nedostatak fizikalija zauvijek ograničiti na rolu maksimalno trećeg igrača jedne ozbiljne ekipe.

Pacersi toliko ozbiljni ipak nisu a glavni razlog je nikakva obrana. Tako da su od očekivanja koja sam im zadao ispunili bar jedno – primati će gomilu koševa. Razlog je jednostavan, samo Granger je solidan obrambeni igrač od svih spomenutih, a jedini koji ima fizikalije za obranu je Jermaine O’Neal koji je ovaj put više od pola sezone proveo ozljeđen.

Uglavnom, Larry Bird može biti miran jer je obnova počela bolje od očekivanog, a ponajviše može biti zadovoljan jer su se dva na prvi pogled tako očajna ugovora kao što su ovi Murphya i Dunleavya pokazali solidnim investicijama. Sa njima dvojicom i odličnim Grangerom lakše će proći vrijeme dok se ne složi nova ozbiljna momčad.

Da to nije lako govori i činjenica da se još nisu riješili dva zaostatka iz vremena kojih se očito nitko u Indiani ne želi sjećati. I O’Neal i Tinsley odavno su u izlogu, ali ponude za O’Neala nisu dobre dok onih za Tinsleya nema. Ali obojice se moraju riješiti ako misle napraviti onaj ključni korak, a taj je osloboditi nešto mjesta pod salary capom. I dok se O’Neala usprkos maksimalnom ugovoru još i može istrpiti zbog poštenog pristupa svom poslu, Tinsley je apsolutni problem i na terenu i u svlačionici jer i njemu je očito dosta Indiane, isto kao što je i Indiani dosta njega.

Uz ove neke glavne crte, u Indiani su iscrtane i one sporedne koje se bave uglavnom razočaranjima. Recimo Marquise Daniels, koji je doveden kao glavni strijelac sa klupe i čovjek koji svojim ulazima može iznerediti obranu, opet je odigrao jednu lošu sezonu, posebno naglasivši vlastitu nemogućnost da pogodi šut.

Travis Diener solidno je iskoristio minute, kao bijeli play smjestio se malo iza Stevea Blakea a ispred Dana Dickaua. Ali na njega, solidnog Rusha koji je konačno pokazao nekakvu šutersku stalnost forme, ili na jednog uvijek vrijednog i borbenog Jeffa Fostera dođe hrpa razočaranja poput Danielsa. Ili pak lanjskog rookiea Shawnea Williamsa koji je konačno dobio priliku da zaigra ali je nije iskoristio, baveći se previše odabirom lošeg šuta naspram svega ostaloga što atleta poput njega može donijeti.

Ogromno razočaranje je i Diogu koji se kraj ovako posložene rotacije nikako nije uspio nametnuti iako je od mnogih smatran krađom nakon tradea sa Golden Stateom.

Dakle iako su poprilično skupi, Murphy i Dunleavy garantiraju solidnu jezgru za ovu među-fazu, Granger im daje nešto ozbiljnosti i čvrstine, a Bird se može slobodno posvetiti salary capu, razvoju mladih i sličnim poslovima jer kako se čini po prvi puta nakon Artestova uleta u publiku, situacija u Indiani malo se stabilizirala.

Ako ćemo tražiti najveće razočaranje ne moramo gledati dalje od Bullsa. Već smo naširoko prošli sve razloga koji su doveli do ovakvoga pada, i nema smisla ih ponavljati. Sa ovim dodatnim vremenskim odstojanjem može se samo ustvrditi sljedeće – da su temelji one lanjske momčadi išta valjali ne bi se ovako brzo raspali.

Pouka je dakle da ne valja graditi buduću pobjedničku momčad na silu kako je to pokušao Skiles izvlačeći iz igrača maksimum nikada im ne davajući dovoljno zasluga.
Očito je i slučajnost odigrala značajnu ulogu u prethodnoj sezoni, jer nešto slabija konkurencija omogučila je uvijek nabrijanom Chicagu da pomete slabije protivnike a i one jače ako ne bi došli na tekmu sto posto spremni. Zatim su u playoffu naletili na Miami koji je već bio pred raspadom što je također olakotan okolnost, e da bi ih onda rutineri Pistonsi ekspresno sredili. I sad se sjećam, gledajući tu seriju cijelo sam vrijeme mislio kako će se Bullsi kada tad probuditi i kako će žestinom iz regularne sezone okrenuti i seriju protiv Pistonsa. Ali istina je da oni nisu imali što probuditi jer su u playoffu nastavili sa svojim maksimumom koji su prezentirali cijele godine, dok su Pistonsi jednostavno ubacili u višu brzinu.

Bullsi te brzine nisu imali, oni su bili automatik koji odmah ubaci u petu i vozi dok se ne slomi što se desilo odmah na početku ove sezone. Odnos između Skilesa i Wallacea dodatno je uzdrmao relativno mladu ekipu, odnos uprave prema igračima otupio je oštricu i pristup na terenu, a kako više nije imao svoje najjače oružje, dakle potpunu predanost, Skiles je odstupio jer su svi postali svjestni da dalje ne ide. Sezona je otpisana i pitanje koje sada visi nad organizacijom je kako dalje – da li nastaviti sa ovom jezgrom ili krenuti u nove promjene.

Činjenica je da ni Deng ni Gordon nisu potpisani, a da su već pretrpani visokim ugovorima Hinircha, Nocionia, Goodena i Hughesa (koji ima očajan ugovor ali još uvijek je bolji od Big Bena koji se ionako nikada i nije uklopio u momčad). Zadrže li kompletnu ovu jezgru, i dovedu li trenera koji će znati iskoristiti prednosti ove ekipe mogli bi opet biti solidni. Ali u tome slučaju bit će nakracani višegodišnjim ugovorima i osuđeni da ovaj ciklus istrpe do kraja.

Odluče li se za promjene sve je otvoreno. Ni Deng ni Gordon nisu nedodirljivi, posebice ako ostanu pri ogromnim zahtjevima, a nakon očajne sezone Hinirich je također izgubio status nedodirljivog. Naravno, i Gooden i Hughes biti će nuđeni uokolo a ako netko i pristane uzeti recimo Hughesa, zasigurno će usput tražiti i nekoga od mladaca ili Nocionia. Tako da u ovoj igri zamjena Bullsi nikako ne mogu pobjediti. A i podatak da je cijela momčad dostupna dovoljno govori o tome u kakvu se situaciju doveli.

Jasno da nije sve tako crno. Deng, konačno oporavljen, pokazuje da je sjajan igrač koji možda neće biti superzvijezda ali koji ima vrhunske kvalitete (skočnost, šut sa poludistance) koje mu garantiraju dugu i uspješnu karijeru. Gordon je i dalje jedan od najubojitijih strijelaca u ligi kada je vruć, Nocioni je jedan od najboljih igrača sa klupe u zadnjih nekoliko sezona.

Sve u svemu, kada bolje pogledaš, ova momčad zaslužuje novu šansu. I ako ovi svi gore navedeni možda i neće postati bolji, ako su dosegli svoj limit, kada daju svoj maksimum i dalje su dobri. A nada za napredak leži u nekolicini klinaca pod košem.

Ty Thomas samo treba doći u ruke treneru koji će znati izvući koristi iz njegovog mlataranja, trke, skakanja i neprestanog blokiranja. Čovjek nikada neće biti rutinirani napadač, možda će još godinama učiti čitati akcije, i možda će mu trebati još toliko godina da izgradi pouzdani šut, ali takav atleta mora imati mjesta u NBA.

Noah pak nije ni atleta ni talenat ali je poput Nocionia neumorni fajter koji se ne boji staviti glavu tamo gdje neki ne bi išli ni rukom. Čovjek igra obranu, drži skok i u stanju je trčati sa svima.

Sve ovo samo po sebi nameće sljedeće – ova ekipa Bullsa mora napustiti pokušaje da bude kopija Pistonsa i sličnih veteranskih ekipa, treba prigrliti svoju mladost i trčati poput Sixersa. Sa energijom kakvu donose Nocioni i Noah, sa eksplozivnošću kakva se krije u Thomasu, te sa talentima koje posjeduju Hinrich, Gordon i Deng ja sam uvjeren da bi ova ekipa danas bila u playoffu da ih trenira jedan Maurice Cheeks.

Dodajmo Goodena koji donosi opciju post igre ako trka na trenutak zašteka, dodajmo i Hughesa koji kada je zdrav svojim all-round učinkom i fizikalijama može sjajno upasti u ovakvu rotaciju i imamo stvrno ozbiljnu ekipu. Duhon postaje nepotreban zbog sporosti, Sefolosha postaje višak jer je isti tip igrača kao Hughes, a Aarona Graya je uvijek dobro imati jer je bijel i jer se ne boji fizičkog kontakta u reketu. I eto nam novih/starih Bullsa.

Zato se nadam da ovoga ljeta neće biti panike i da će se situacija sa Gordonom i Dengom nekako mirno privesti kraju jer ova ekipa zaslužuje novu šansu, pa makar se borila za maksimalno donji dio playoff ljestvice. I to je bolje od ovakvog pada i povratka u ne tako davnu gubitničku fazu.

Uz Bullse i Indianu, i Charlotte je zaglavila u čistilištu. Oni stvarno nemaju ni sreće jer kao ekspanzijska ekipa glavnu snagu su im trebali davati igrači izabrani na draftu, a ti su uglavnom ozljeđeni. Okafor je konačno uspio odigrati kompletnu sezonu, ali odbio je produženje ugovora i postoji mogućnost da iskoristi dobre igre na samo da nabije cijenu već i da promijeni sredinu. Adam Morrison propustio je cijelu sezonu, Sean May lagano propušta cijelu karijeru i možda će dogodine od svih svojih pickova Bobcatsi ostati samo na solidnom playu Feltonu.

Ako su loše birali sami su si krivi, ali bar su ostali Jordanovi potezi donekle ispali dobri. Dovođenje Richardsona konačno je klubu dalo igrača koji može ponijeti titulu lica franšize, više zbog spektakularne igre i poštenog pristupa nego zbog neke velike učinkovitosti. J Rich i dalje je čest stanovnik NBA actiona ali i tip koji nikako da zaigra u pobjedničkoj ekipi (a vidjeli smo ga lani u playoffu protiv Dallasa, tip je zvijer i samo trati talent glumeći cirkusanta u ovakvim momčadima).

Nesretni Bobcatsi nadali su se da je bar novi ugovor Geraldu Wallaceu sigurna stvar i stvarno Wallace je i ovu sezonu odigrao na razini lanjske, znači bez predaha sa samoubilačkim ulazima pod koš i bacanjem za svakom loptom. Nažalost, izgleda da je to rezultiralo ponekim potresom mozga previše te su na kratko krenule i priče o dužoj pauzi. Kako god, očito je da će Wallace morati dijelom odustati od svoga stila igre a to je isto kao da ste ostali i bez samoga igrača.

Ako je utjeha, bar imaju rješeno pitanje tricaša sa klupe te krila-podizača energije – Carroll i Dudley dokazali su se kao igrači vrijedni NBA rotacije.

Znači da uz konačno malo sreće, Bobcatsima treba i … pa valjda puno sreće. Jer i zdravlje spada u tu kategoriju a njega nisu imali od kada su postali dio lige. Jer dok ne vidimo cijelu momčad u akciji nećemo znati ima li potencijala ili bi je trebalo početi ponovo sastavljati tek što je posložena po prvi put. Ako išta znači, da su ove sezone svi bili na okupu, gotovo sigurno bi sada bili u borbi za playoff u ovakvoj konkurenciji na Istoku.

Jasno, ne bi bilo zgorega imati boljeg playa od Feltona, ili boljeg centra od Mohammeda, ne bi bilo loše pronaći i back-up playa koji igra obranu ili uopće jednog dobrog stopera za poslati na bokove, ali to su već finese koje ozbiljna momčad dorađuje godinama. I tu će se vidjeti koliko je uopće vlasnicima stalo da slože pravi klub, ili će se kao i do sada zadovoljavati sudjelovanjem i popunjavanjem rostera sa 5-6 jeftinih i nekorisnih igrača.

S obzirom na Jordanovu nesklonost porazima, u ovakav pristup teško je povjerovati. Osim ako naravno MJ-a i dalje više od Bobcatsa zanima kocka i golf. U tom slučaju fuck it, bar znamo tko će i dogodine biti stanovnik lutrije.

CHASING BRON

Trebalo je 5 sezona pod vodstvom Isaiha Thomasa, 200 poraza do ove sezone (a izgleda da će ih biti još dodatnih 50-ak) i nebrojeno bačenih milijuna u vjetar da se nešto konačno promijeni. I to je u biti ključni trenutak ove sezone, ta činjenica da je jednom za svagda Isaiah Thomas ostao bez igračke koju je uporno koristio u svojoj borbi protiv svih.

Naravno, više od njega kriv je sam vlasnik kluba James Dolan koji je amenovao sve sulude odluke GM-a i trenera, ali dolaskom ozbiljnog čovjeka kakav je Donnie Walsh bacanje novca i dovođenje krivih igrača postaje prošlost. I gotovo sigurno je da će već u sljedećem činu ove tragikomedije prošlost postati i sam Thomas, usprkos ogromnoj odšteti koja će mu se morati isplatiti. Ali da bi klub uopće krenuo prema naprijed, njega se mora odstraniti u potpunosti.

I ova sezone je kao i sve pod njegovim vodstvom počela dramatično, samo ovaj put manje zbog megalomanskih zamjena. Iako je u klub sletio jedan Zach Randolph, sudska tužba protiv Thomasa zbog seksualnog uznemiravanja bila je puno indikativnija za stanje u klubu od ičega što se moglo dogoditi na parketu. Ono što je svima koji prate NBA već duže vremena bilo jasno tako je konačno postalo očito svima – Thomas je izgubio svaku vezu sa stvarnim životom.

Da je izgubio i vezu sa košarkom potvrdio je trade za Randolpha. Iako je već pod košem imao preplaćenog, predebelog i prelijenog Eddiea Currya, samo tako dodao mu je potpuno istog igrača u Randolphu. Što je značilo samo jedno, da ćemo po prvi puta u povijesti imati prilike gledati Twin Towerse koji nisu u stanju zatvoriti reket, kontrolirati skok i koji su korisni samo ako prime loptu u idealnoj situaciji na par metara od obruča.

Thomas je većinu sezone proveo sa kiselim smješkom na klupi ali sam si je složio ovakvu situaciju idiotskim dovođenjem zvučnih imena, tako da je pokušavajući kupiti mir u kući pružanjem nekakve nade u biti samo kupovao robu sa greškom. Uostalom, dosta je vidjeti ovu jednu jedinu akciju da čovjek shvati kakva je muka gledati Knickse.

Yep, to je snimka sa tekme profesionalaca, sa kartama koje koštaju kao četvrtina prosječne HR plaće.
Naravno da sa ovakvim pristupom ni odnosi u ekipi ne mogu biti bolji, uostalom umjesto priče neka opet priča slika

Uglavnom, najbitnije je da ovaj kaos konačno prestaje i da Knicksi lagano mogu biti normalna ekipa. Naravno, za to će se trebati riješiti gomile bezveznjaka koji možda mogu opstati jedino ako će igrati u nekom klubu okruženi sa pravim profesionalcima. Ali ovako na okupu, nisu vrijedni niti da ih se spominje. Dakle, van sa Marburyem, Randolphom, Curryem i njihovom poremećenom glavom. Van sa lošim leđima i koljenima Quentina Richardsona. Van sa katastrofalnim ugovorima Jeromea Jamesa, Malika Rosea i Jareda Jeffriesa.

Naravno, puno je lakše ovako nešto reći nego napraviti. Ako i jednoga od njih uspiju iz grada ispratiti treadeom mogu otvoriti šampanjac (Isaiah ne bi imao problema sa tim, samo što bi u tom slučaju u klub došli još gori ugovori). Srećom, Walsh je realan čovjek koji zna da ih čekaju još najmanje dvije gubitničke sezone (koje su se mogle odavno odraditi da Isaiah nije bio toliko samoljubivi genij) dok ti ugovori jednostavno ne ispare i da je pravi cilj ove momčadi – lov na Lebrona.

Najveći protivnici bit će im gradski suparnici, tada valjda već u Brooklyn smješteni Netsi, ali ako Knicksi očiste roster i zadrže ovo malo dobroga što imaju bit će najozbiljniji pretendenti na novi Kraljev ugovor.

Ova sezone pokazala je još jednom da na ovom rosteru ima igrača koji znaju igrati košarku. Prije svih to su David Lee i Jaamal Crawford. Lee je malo pao po pitanju borbenosti što je i razumljivo, čovjek nije lud da se baca na glavu za svakom loptom samo zato da bi je par sekundi kasnije Randolph opalio preko nečije ruke u 5-oj sekundi napada. Ali njegov pristup, skočnost i energija zarazni su i momka vrijedi zadržti pod svaku cijenu.

Crawford pak nikada nije bio upitan kao košakaški talent, ali njegova rola bi ipak trebala biti nešto sporednija. U obezglavljenom klubu u kojem nitko nema obraza da preuzme ikakvu odgovornost, jadni Jaamal najčešće je taj koji mora prauzimati svaki ključni šut na sebe. I uz sve obveze kao strijelac mora glumiti i playa u momčadi koja ima jednog navodnog all-stara a u biti najobičniju propalicu. Starbury my ass.

Ovoj dvojici koja poštenu odrađuju svoj posao ove sezone priključio se i možda malo ludi ali srčani Nate Robinson, koji je u biti kao i Crawford najprikladniji u roli strijelca sa klupe. Ostali su ili totalni sporednjaci ili totalni luđaci, te u nekakvom budućem New Yorku neće ni biti bitni. Ali eto da spomenem Balkmana, Jonesa, Chandlera, Jeffriesa (koji iako sporednjak ima ugovor startera) i Collinsa koji su pred kraj sezone dobili većinu minuta jer su valjda prepošteni da bi okrenuli leđa Thomasu na način kako su mu to učinile sve one veličine koje je baš on učinio bogatima.

Jedno razdoblje koje ćemo pamtiti kao najveću sportsku katastrofu ikada je iza nas, nema sumnje da će tekstovi i knjige biti ispisane o svim krivim procjenama Isaiaha Thomasa, a sada je vrijeme da počnemo spominjati Knickse po pozitivnom.

Inače, u bitci za Lebrona ipak mislim da malo prednost imaju Netsi, samo zbog toga što je Jay-Z u klubu. A znamo da je Bronu od košarke puno važnije biti cool, baš kao što je i Jayu od glazbe važnije koga guzi, što nosi i što o njemu pišu. Zato me i nije puno briga gdje će Globalna Ikona završiti, ali s obzirom na muku koja čeka Knickse oko čišćenja rostera Netsi su svakako logičniji izbor.

Oni su već skupili solidnu mladu jezgru u Devinu Harrisu, Marcusu Williamsu, Joshu Booneu i Seanu Williamsu. A i imaju samo dva problematična ugovora koja će gotovo sigurno završiti nekakvim prijevremenim otkupom – Cartera na još 4 sezone i Jeffersona na još 3. Naravno, uvijek postoji šansa da nekakav idiot preuzme Cartera, ali odlaskom Thomasa sa pozicije GM-a ta mogućnost znatno je manja.

Nažalost, ovo ljeto vodstvo kluba preko volje sjajnog GM-a Roda Thorna produžilo je ugovor Carteru zabrinuto da bez zvijezde neće imati nikoga za ponuditi budućoj publici u New Yorku, potpuno zanemarivši mogućnost da će to tada možda imati i Lebrona, te uostalom da im protiv ovakvih Knicksa koje drži samo povijest i ne treba nekakav spektakularan proizvod.

Srećom poslušali su razum ne produživši ugovor Kiddu koji više zasigurno nije vrijedan novca kojega prima i kojega traži, usput još dobivši beka budućnosti u Harrisu.
Sjajan je bio i trade sa Memphisom u kojem su se riješili beskorisnog Collinsa usput dobivši zadnju godinu ugovora Stromilea Swifta. Kada ukoro sa liste izbrišu Van Horna, Swifta, Diopa i Nachbara, te nakon što se nagode sa Hassellom, ostat će im praktički slobodnog prostora pod salary capom koliko je trebala iznositi zadnja godina Kiddova ugovora. S tim mogu dovesti nekoliko solidnih igrača, ostati u blizini zone playoffa, razvijati mlade snage i čekati Lebrona.

Osim ako su totalno ludi pa odjednom sav taj novac potroše na recimo jednog Josha Smitha.

Uglavnom, uz Harrisa koji u ovo malo vremena pokazao da je pun pogodak zbog svoje brzine, eksplozivnosti i solidnog šuta, vrijedni minuta i pohvale još su i mladići pod košem. Josh Boone u drugoj sezoni pokazao se čvrstim šljakerom koji zabija zicere, skuplja odbijance i neumorno skače, a Sean Williams nešto slabiju razinu energije od Boonea nadoknađuje raznovrsnijom napadačkom igrom i urođenim osjećajem za blokiranje šuta.

Marcus Williams imao je slabu drugu sezonu, ali s obzirom da je u prvoj pokazao da će ako ništa drugo biti izvrstan back-up play, lošije igre možemo pripisati ozljedi zbog koje je propustio pola sezone. Valjda je to razlog, a ne problemi u glavi zbog kojih je i pao onako nisko na draftu od prije dvije godine i zbog kojih je Jay Bilas izrekao besmrtnu rečenicu – 15% body fat is good if you are hibernating.

Jedina dvojba u idućem razdoblju za Netse (potraga za nekim kome bi uvalili Cartera ili Jeffersona uopće nije dvojbena) je da li i ako da koliko ugovor ponuditi Nenadu Krstiću.
Njegova meka ruka dobro dođe svakom radi raznovrsnosti napada, ali treba uzeti da je ionako mekan i obrambeno beskoristan centar nakon teže ozljede sada još sporiji te da njegovih par šuteva sa vrha reketa nikako nisu vrijedni nekakve nemoralne ponude.

U svakom slučaju, iduće dvije godine gledat ćemo ove ekipe i u svakome njihovom potezu tražit ćemo smisao, kako on pomaže ili odmaže u konačnom cilju a taj je dovođenje Lebrona. Meni dovoljno.

THE REST OF THE (SHITTY) WEST

U ovom brzinskom pregledu sezone vrijeme je da se pozabavimo sa tri preostale gubitničke momčadi sa Zapada. Prvi su na redu Clippersi koji su nakon one jedne sezone i polufinala konferencije opet postali oni stari.

Problem je što zbog ozljede Eltona Branda vodstvo kluba može živjeti u iluziji da i dalje ima dobru ekipu i da bi da je Brand ostao zdrav bili u trci za playoff sa ostalim sjajnim ekipama na Zapadu. Stvarnost naravno nije takva.

U sjeni gubitničke sezone odvija se borba za moć između vlasnika Sterlinga i GM-a i trenera Dunleavya. Jer ni godinu nakon što je Sterling konačno otvorio novčanik i skupio solidnu momčad, Dunleavy je već izgubio konce iz ruku. Nemajući pojma u kojem smjeru da krene, najveći trener gubitnik u ligi pokušava već dvije sezone trejdati Coreya Maggettea ne bi li nešto promijenio a Sterling uporno blokira svaki pokušaj.

Navodno obožava Maggettea ali mislim da se više radi o tome da ne želi više dopustiti Dunlevyu da u klub dovede novi veliki ugovor. Maggette je ionako slobodan dogodine, kao i Brand, što znači da se vrlo brzo Sterling može vratiti starim navikama i Clipperse održavati na minimalnim troškovima usput zarađujući novac od skupih ulaznica.

Jedini problem je što je preplatio i Dunleavya, ali on mu sigurno neće dati otkaz. Sterling je sasvim zadovoljan time da ovoga plaća i ukida mu ovlasti koje mu je dao kada ga je potpisao, vjerovatno se usput i nadajući da će Dunleavyu ova igra dosaditi i da će dati otkaz čime bi otišao bez pune otpremnine.

Ako nisam u pravu i ako je Sterling nekim čudom zagrizao u košarku, ako je ona jedna pobjednička sezona ostavila traga na njemu, e onda možemo očekivati nova slaganja oko postojeće jezgre i možda čak i novoga trenera. Ovaj scenarij se čini malo vjerovatnim jer trebalo bi potrošiti popriličnu lovu da se ovi Clippersi opet učine konkurentnima.

Brand će bez sumnje opet biti onaj stari, ali pitanje je koliko će tražiti za novi ugovor i nije li možda pametnije zamijeniti ga? U slučaju Maggettea zamjena bi bila najbolje rješenje jer na klupi već imaju istog igrača koji će zasigurno koštati manje. Radi se o Alu Thorntonu koji je također sjajan strijelac u seriji, klimavog šuta ali koji je fizički i atletski prejak i sposoban iznuditi slobodna u serijama i ulaziti u nakrcan reket cijelu utakmicu.

Imati njih dvojicu na parketu u isto vrijeme besmisleno je, te Thornton praktički omogućuje Clippersima manevar sa Maggetteovim ugovorom, a i sam Maggette ničim ne umanjuje svoju cijenu jer cijelu sezonu igra standardno dobro. Kako god, ako koga treba potpisati to je Brand. Uz Branda i Thorntona kao članovi jezgre pokazali su se Kaman i Tim Thomas, što igrama a što činjenicom da imaju debele ugovore koje nitko ne želi.

U biti dok se nije ozljedio Kaman je bio najbolji igrač kluba i najbolji bijeli centar u ligi. Nije da je neka konkurencija ali činjenica je da ovo više nije isti igrač. Da je bio ovako dobar u sezoni kada su ih Sunsi izbacili u polufinalu, pitanje je tko bi igrao u velikom finalu sa Miamiem. Navodno je Kamanov problem bio u koncentraciji i sada kada je to riješio postao je nabrijana zvijer koja ide na svaki skok, čuva reket i blokira sve što stigne. Naravno, usput izgubi i gomilu lopti, ali malo je igrača sa tako solidnom post igrom. On, Brand i vanjski šut Tima Thomasa odličan su temelj za dobru ekipu.

Znači problem je u vanjskoj liniji. I ovdje će najviše doći do izražaja Sterlingov novi/stari pravac. Koga god mijenjao, zauzvrat će morati dobiti pravoga beka. Ako i ne budu išli na zamjene, morat će potpisati nekoga dobrog jer doslovno nemaju nikoga. Cutino Mobley i dalje ostaje na svome velikom ugovoru, ali on nikako više ne može biti starter u NBA. Veteran-šuter sa klupe koji malo griješi i igra solidno u svim segmetnima – to još uvijek jeste. Ali to je sve.

Svi ostali igrači na rosteru ove sezone potpisani su radi popune momčadi i gotovo sigurno ih nećemo gledati opet. Ako se koljeno Shauna Livingstona nije oporavilo, Clippersi ostaju i bez svoga playa budućnosti a vraćanje Dickaua ili Parkera ne rješava ništa jer već imaju solidnog back-up playa u veteranu Knightu.

Znači, iduća sezona bit će ključna za ovu generaciju Clippersa dok je ova eto bila tek životarenje bez Branda i suočavanje sa činjenicom da bez pravih bekova ne možeš daleko. Eksperiment sa Cassellom i Mobleyom dao je ploda ali je brzo završio i vrijeme je za novi pokušaj. A on će ovisiti o odnosu dvojice ljudi koji su dokazano sposobni kada je košarka u pitanju donijeti 9 krivih odluka od 10. Šteta solidne rotacije na krilnim i centarskim pozicijama.

Kingsi su u sličnoj situaciji. Njihov problem je vjera da sa Artestom mogu biti ozbiljna ekipa, što je naravno nemoguće. Prvo, ne mogu zamisliti ikoga da uživa igrajući sa Artestom kada u svakome trenutku postoji mogućnost da ovaj izgubi razum. A onda opet teško je naći igrača koji toliko toga nudi za tako osrednji ugovor. Zato ga i ne mijenjaju, jer teško da igrački mogu dobiti istu vrijednost kada su tako male svote u pitanju.

Ali dok god je on u momčadi pod etiketom vođe, pomaka na bolje neće biti. Brad Miller je zdrav u stanju imati sjajnu sezonu, ali i on je jednom nogom u mirovini i broji svoje ogromne tjedne čekove. Abdur-Rahim i Kenny Thomas su se raspali a još godine ih dijele od isteka ugovora. Kingsi su taoci Artesta i ova tri ugovora koji im blokiraju svaku ozbiljniju promjenu. Paradoks je da jedini koji ima neku vrijednost jeste baš Miller koji je i jedini kojega ne bi smijeli mijenjati zbog svega što znači ovome klubu kao nekakva veza sa ne tako davnim vremenima kada nitko nije mogao doći u Sacramento i nadati se pobjedi. Dodajmo svemu i Mikkia Moorea, solidnog šljakera koji također ima ugovor veći od onoga što pruža.

Dok ne rasčiste situaciju pod košem i ne dovrše novu dvoranu, Kingsi u bližoj budućnosti misle graditi oko Kevina Martina i hrpe mladih bekova. Dok je Martin usprkos sklonosti ozljedama već dokazan kao sjajan strijelac, nekoliko dobrih igara Udriha ove sezone nikako ne bi smjelo biti dovoljno za ponuditi mu veliki ugovor i poziciju startera. Beno je sjajan šuter i može sve što može jedan Vujačić, ali nikako nije čovjek koji može odraditi ulogu lidera i startnog playa. Takav igrač im nedostaje, i nikako ga ne mogu stvoriti od slovenca koji se milijun puta pokazao kriminalnim kada je trebalo organizirati igru.

Ni ostali bekovi nisu bolji po tom pitanju, Douby je sličan Udrihu, Salmons je all-round slabašnog šuta sklon ulazima, a Garcia je možda i najbolji od svih navedenih, i svakako najkompletniji. Ako je Martin startna dvojka, Garcia može uskočiti na krilu umjesto Artesta.

Oni su osuđeni na zamjene jer već imaju cijelu ekipu pod ugovorom i za iduću sezonu, osim spomenutog Udriha koji je gotovo siguran. Znači, čeka ih još jedna slična godina po pitanju rezultata, ali ono bitno je da iz nje izađu slobodniji za bar neki od gomile loših ugovora i utjecaja koje su pokupili godinama.

Tradeom Bibbya u Atlantu uspijeli su otvoriti i nešto prostora za eventualno dovođenje nekoga, ali premalo imaju za ponuditi da bi se mogli nadati radikalnim promjenama. Čeka ih polagano građenje nove ekipe, a uz ovo malo talenta što imaju (primjetili ste da Hawesa ni ne spominjem, nasljednika Brada Millera odigrao je blijedo svoje minute nametnuvši se samo nedostatkom brzine i fizikalija) bit će još napornije i dugotrajnije.

Za razliku od njih Sonicsi se bar mogu nadati da već sada imaju igrače koji će ih dignuti sa dna. Iako je ova sezona sramotna u svakom pogledu. Prvo zbog potpunog zanemarivanja ikakvog rezultata, pa čak i napredka igrača – kakvu je korist Durantu od toga što cijelu sezonu samo šutira ili Greenu od toga što od njega ne traže da razvija all-round igru već da popravlja realizaciju? Drugo zbog preseljenja iz Seattlea na krajnje bezobrazan način.

Smješno je uopće govoriti nešto o igri u momčadi u kojoj je trener Carlesimo izgubio povjerenje veterana već u prvom dijelu sezone, ali recimo da su se kao soldini igrači za budućnost nametnuli Collison i Wilcox (iako njegova rola i dalje nije jasna, smatraju li ga igračem zadatka ili čovjekom koji tu i tamo zaslužuje loptu pod koš?), da su i Ridnour i Watson pokazali da nisu playevi oko kojih se može slagati ozbiljna momčad, da Petro, Swift i Gelabale nemaju što raditi u ligi, te da Damien Wilkins nije ništa više od solidnog igrača sa klupe.

Opet, kako su vođeni dobro su i prošli, a opet napominjem da je tragično kako se kroz cijelu sezonu nije uspjelo naći pravo mjesto ni Durantu ni Greenu. Ako ćemo zanemariti gomilu pickova koje su priskrbili i prostor koji su oslobodili na salary capu, sezonu možemo proglasiti totalnim promašajem. Ali ako nekoga potpišu i izaberu par dobrih igrača na drafu, vrlo brzo se mogu pridružiti Blazersima. Šteta jedino što to više neće biti u svojstvu susjedskih obračuna.

I iako sam mislio ovako na brzinu odraditi Sonicse, ne mogu. Nije dovoljno reći da je atmosfera nezdrava zbog sapunice oko preseljenja ili da je trener totalni neznalica.
Najgore od svega je što su ovi Sonicsi na početku sezone igrali dobro. Uz podršku veterana Szczerbiaka koji je izvrsno prihvatio ulogu strijelca sa klupe, uz energiju Delontea Westa koja je na jedinici bila korisnija od Ridnourove mlakosti ili Watsonovih povremenih šuterskih serija koje više služe njegovom egu nego momčadi, odlično su igrali i Collison i Wilcox i posebice Kurt Thomas, lakše je bilo i Durantu i Greenu…

I onda je valjda na zahtjev vlasnika, nezadovoljnih da ekipa stvara nekakvu vezu sa publikom, Carlesimo uništio rotaciju marginaliziravši Wallya i Wilcoxa, davši još veću slobodu Duratnu, gurajući sve više loptu u ruke Greenu, e da bi zamjene uništile sve. Odlaskom veterana koji su davali stabilnost, Thomasa i Wallya, sve je otišlo kvragu i svelo se na igru bez žara u kojoj svi osim Collisona nabijaju svoju statistiku.

Pa čak ni to što je jedna solidna ekipa uništena i trenutno prima 200 koševa u prosjeku i nije je briga, čak ni to nije toliki problem koliko je loše ono što su napravili sa dvojicom rookiea.

Durant je u prvoj godini u ligi dogurao do prosjeka od 20 koševa s tim da osim toga ne radi apsolutno ništa drugo dobro. Iako tu i tamo pokaže raskoš talenta, činjenica je da on u ovoj ekipi ne radi ništa drugo osim što šutira i to samo zato jer se ništa drugo od njega i ne traži. Drži ga se daleko od koša što ga košta skakački i obrambeno, fizički je još preslab da bi mogao raznovrsnije napadati obruč, li posebno u oči bode njegova ravnodušnost sa cijelom situacijom. To što je prihvatio da gubi bez da daje sve od sebe nikako nije kvaliteta kojom bi dobio moj glas u izboru za rookiea godine. Ne dok se u isto vrijeme u Atlanti Al Horford ubija pod košem i iz nekoliko odpadaka po tekmi uspijeva biti double-double igrač i stožer pod obručima jedne kakve-takve ali playoff momčadi.

Za razliku od Duranta Green je dokazao svoju all-round kvalitetu, ali i on gubi tlo pod nogama ovaj drugi dio sezone u kojemu više nije dio rotacije već praktički drugi čovjek u napadu. Dok je ulazio sa klupe pod koš, ili čuvati protivničku trojku, Green je izgledao izvrsno. Kompletan igrač koji može igrati pod košem i na brzinu i spretnost dobiti duel protiv jačih igrača, a da u isto vrijeme može igrati i vani, potegnuti šut ili krenuti na ulaz. Možeš ga gurnuti na malo krilo ili na krilnog centra i pustiti ga da napravi dar-mar u napadu. Green nema neku specijalnu vještinu, ali za razliku od ostalih igrača koji su solidni u svemu Green nije tek prosječno dobar jer je u svemu – odličan. Odličan skakač, odličan asistent, pametan realizator. I od jednog takvog idealnog suigrača postao je druga napadačka opcija i čovjek koji ima po 15 lopti na tekmi, a baš mu je šut najslabije oružje. Suludo. I koštalo ga je mjesta u all-rookie petorki, iako ga cijenim kao malo koga jednostavno ga ne mogu staviti ispred Jamaria Moona koji je imao sreću završiti u ekipi koja je znala iskoristiti njegove kvalitete.

Znači, da ponovim još jednom, niti sa dva rookiea nisu napravili posao pretvorivši ih u bolje igrače nego što su bili i to je zapravo najveći problem ove sezone koji bi se mogao osjetiti i u budućima. Koje će se odvijati malo istočnije, prema srcu kontinenta. Oklahoma Sonics baby! Na dan kada ovo postane službeno, pogledat ću još jednom Singlese, snimku Sonicsa iz ’79-e i ’94-e i bojkotirati NBA. Na nekoliko sati bar.