SUMMERTIME BLUES

Jučer sam na basketu gadno rasturio leđa, tako da sada sjedim na nekih 5 jastuka kako bi ih što manje micao u ovoj nesretnoj drvenoj fotelji. Dodatni razlog da si konačno kupim taj laptop, kako bi mogao iskoristiti ovu jutarnju hladovinu koju mi pruža položaj balkona u kombinaciji sa ogromnom smokvom.

Nedostatak hladovine je i dobrim dijelom razlog zašto se nisam javio od prve utakmice finala, iako nešto većim dijelom držim odgovornim nogomet. Navečer dvije utakmice, gomile knjiga koje čekaju biti pročitane, hrpa ljudi sa kojima treba popiti pivo u ovo ljetno doba, sve su to sitnice koja su punile energijom moju malenkost, ali ni svi ovi razlozi zajedno nisu bili to što me odvuklo od detaljnijeg praćenja finala.

Ne, glavni razlog je što je finale usprkos kraju iz snova, na kraju ispalo samo najniža točka jedne euforične sezone. I to iz dva kuta:
1. igra je bila očajna iz više razloga što nakon do tada viđene razine košarke nikako nije moglo biti dovoljno
2. cinizam oko suđenja potpuno je ubio svaki osjećaj pozitive koji je sezona donijela sa sobom u vidu svega vezanog uz ligu

Kao i naš nastup na Euru, tako je završila i NBA sezona – hrpa euforije pa zatim hladan tuš. Back to life, back to reality. Do 11. og mjeseca i nove sezone. Naravno, osvrnut ćemo se na Draft, koji put prokomentirat ćemo nešto i o tržnici, ako bude volje detaljnije ćemo pratiti kvalifikacijski turnir za Olimpijadu i sam košarkaški turnir na Olimpijadi. Ali stanje je takvo da je vrijeme za mali odmor od košarke, koji je eto počeo nešto ranije od predviđenog.

Sjajni EURO zaslužuje poseban post, nadam se uskoro, a do tada samo nekoliko novih činjenica. Konačno smo se svi uvjerili da su Muslimani u pravu i da je ima Boga Alah, a ne tamo nekakav Jahve ili Jesus. Potaknut tim saznanjem posjetio sam obližnju đamiju i prekrstio se, po novome me možete zvati Umit Nekaran.

A prije osvrta na EURO, na ogromnu količinu dobre glazbe u ovih prvih pola godine, na knjige za plažu i još svašta evo i završnog osvrta na NBA finale i sezonu kao takvu.

Osim prve utakmice koja je donijela dramu, ostatak finala bio je ispod razine na koju smo navikli kroz cijelu sezonu. Iz utakmice u utakmicu momčadi su padale, vještinu i igru pobjedili su fizički umor i snaga volje. Nema ništa loše u tome, samo naglašavam da sezona iz snova zaslužuje nešto poetičniji kraj, posebice ako se gledano samo po papiru čini da ga je i dobila – naslov su osvojili Ray, KG i PiPi, tri posljednja good guya stare generacije.

Nije tako izgledalo i na terenu, Pierceov povratak i drama završnice prve utakmice u kojoj su Lakersi igrali dobro i u kojoj je Boston pobijedio na krilima euforije i borbenosti obećavali su finale za pamćenje. Međutim da tako ne bude pobrinula se osim umora i nagla odluka Lakersa da prestanu igrati. Znam, njihovo vrijeme tek dolazi od iduće sezone, nitko ih već sada a pogotovo bez Bynuma nije očekivao u finalu, to nije upitno, mene pak muči kako takve veličine poput Bryanta i Jacksona u ključnim momentima nisu u stanju pružiti barem dostojan otpor? I kakva ih uopće budućnost čeka ako su na trenutke više djelovali kao Lakersi iz 2004.e nego neki novi, a dobro znamo da su ti ekipa sa najgorom kemijom ikada koja je igrala finale.

Točnije, način na koji su Phil Jackson i Kobe odradili ovo finale djeluje poput izdaje. Da, Boston je jača, viša i agresivnija ekipa, ali zar nisu upravo ova dvojica trebala svojim individualnim kvalitetama stvari postaviti u ravnotežu?

Nakon ovakvih finalnih izdanje ostaju samo pitanja. Ona o tome kako je Phil dobar samo sa vrhunskim materijalom odbacimo odmah, jer je vodivši Bullse bez Jordana i Lakerse nakon Shaqa više puta dokazao da nije samo psiholog i guru već da zna i ponešto o struci. Mene je kupio u one dvije sezone kada je mučio Sunse do zadnjih sekunda iskorištavanjem njihovih slabosti i stalnim prilagodbama igre. Tako nešto u ovome finalu nismo mogli vidjeti.

Dakle, radi li se o bojkotu ili tek o nemoći da se zamisli provedu na terenu? Nećemo znati, ali ono što znamo je to da je Jackson previše grešaka radio u raspodjeli minuta, dodjeli uloga i odabiru igre kako bi bio izuzet od lošeg izdanja Lakersa u 5 utakmica.

U biti, Lakersi su prema kraju igrali toliko loše da se izgubila ona jedna dvojba koju sam imao sam sa sobom, i koja mi nije dala mira. Iako sam cijelu sezonu navijao za Boston i želio da osvoje naslov iz čistih teoretskih razloga, gledajući ih kako se muče kroz playoff, kako igraju ružnu košarku koja ovisi o nadahnuću pojedinca doveo sam se u situaciju da u finalu bodrim Lakerse jer su igrali momčadsku košarku, bilo ih je lijepo gledati i ništa nisu postizali na silu.

Da paradoks bude veći, većinu Celticsa obožavam (Ray mi je najdraži igrač ikada, PP blizu, KG zaslužuje respekt, Housea bi uvijek imao u svojoj ekipi kao petog beka) dok jezgru Lakersa skoro pa prezirem (Kobe je seronja, Gasol pičkica, Sale iritantan), i opet je samo taj košarkaški impuls bio dovoljan da takve razlike pomete u stranu – ovi igraju bolju košarku, dakle za njih sam. Što je u neku ruku i utješno jer mi je još jednom pokazalo da prije svega volim igru samu, a opet mi se i smučilo jer sam ljepoti, nježnosti i kompleksnosti Lakersa podredio sirovost, jednostavnost i agresivnost Celticsa kao da su ove potonje stvari manje vrijedne.

Opet, sve to samo je pokušaj uma da pronađe neki smisao u cijeloj toj sramotnoj završnici sezone koju se kako to uvijek biva zasrali ljudi u sivom, koji su i doslovno uvijek u nekakvoj sivoj zoni. Nakon prošlogodišnje frke sa Donaghyem jednostavno sam otišao na odmor od NBA i izbacio sve negativnosti iz glave, da bi joj se vratio par mjeseci kasnije i opet je počeo promatrati očima djeteta. Srećom, skandal je izbio dovoljno kasno tako da nije upropastio uživanje u draftu, koji je bio i ostao jedini NBA trenutak važniji od same igre, te dovoljno nakon poraza Sunsa od Spursa da me ne baci u totalni bed i preispitivanje smisla.

Ove sezone problemi sa sudcima su počeli prerano, točnije tri su događaja u meni potpunu ubila želju za sportom na nekoliko dana.
Prvo je ponovno buđenje cijele priče oko Donaghya, koji je navodno optužio i druge sudce za namještanje tekmi, što je dovelo do toga da jednoga Dicka Bavettu, vjerovatno najpoznatijeg NBA sudca provjerava FBI.
Ovo samo po sebi ne bi bilo toliko kritično, baca nešto crnila po sjaju NBA koji si sami stvaramo, ali ne toliko da ga i dalje ne vidiš kako sjaji.
Drugi događaj, očajno suđenje u drugoj utakmici u kojoj je Boston išao na liniju svaki put kada bi ušao pod koš dok Lakersima nisu svirani očiti prekršaji bilo je ono što je prelilo čašu, moment koji sam po sebi i nije toliko strašan ali u kombinaciji sa momentom djeluje brutalno na živce sportskog fanatika.

Inače bih sebi uvijek opravdao slične situacije, rekao bih hej, pa Boston igra u reketu i stalno ga napada, logično da pucaju više slobodnih od Lakersa koji su šuteri, ali ovaj put to nije bilo dovoljno. Želio sam opravdanje, a umjesto njega dobio sam treći događaj.

Treći događaj je kriminalno suđenje na Euru sa početka, suđenje koje je svakodnevno poništavalo regularne golove a poklanjalo neregularne kao da se radi o rukometu, a ne o sportu u kojemu je taj jedan gol u 99% slučajeva razlika između pobjede i poraza.

Srećom, situacija se nešto promijenila, kako turnir odmiče tako poput repki i sudci hvataju formu a oni loši su po kratkom postupku poslani kućama. Ali gledajući širu sliku, te gomila grešaka na nogometu samo su dodatno ubili moje uživanje u NBA finalu.

I nakon što je druga tekma bila očajna zbog sudačkog kriterija, treće nije ni bilo jer se Boston nije ni pojavio, još jednom dokazavši da ako nisu motivirani i napaljeni nisu u stanju odigrati ništa što bi ličilo na smislenu košarku. Nažalost, to nije bilo dovoljno da se probude već pobijeđeni Lakersi koji su i takvom susretu jedva dobili.

Četvrta je pak opet donijela miris prave košarke, ali više u sinopsisu nego u izvedbi. Pierce je igrao sjajno, Allen čudesno, Celticsi su okrenuli 25 razlike za Lakerse, ali sve kao u nekakvom sporom filmu, bez drame i uzbuđenja koje bi inače donijeli takvi preokreti. Boston je zaigrao sa pristupom i sve se raspalo, Lakersi su od ekipe koja je dobrom igrom napravila 25 razlike opet postali momčad bez identiteta.

Iako sam pogledao sve tekme, u snimkama naravno jer sa ovakvim stanjem uma nije dolazilo u obzir dizati se u ranu zoru, puno veća veza tijekom finala sa događanjima od samih utakmica i mojih misli bili su Simmonsovi osvrti. Srećom, u finalu je igrao njegov Boston što je rezultiralo sa tekstom na temu svake utakmice, te je to njegovo stavljanje stvari u perspektivu ugušilo do kraja ionako poremećen osjećaj za NBA finale. Ali čak i u njegovim tekstovima više se dala osjetiti melankolija nego euforija, usprkos tome što je naslov Celticsa trebao doći kao ostvarenje sna. I iako su radilo o nečemu sličnome, i iako je i o tome pisao, ni Bill nije ostao imun na cijelu ovu priču oko finala i prosječnu igru u samome finalu što se dalo osjetiti po većoj dozi realnosti od očekivane kada su Celticsi u pitanju. U biti jedini romantični trenutci njegovih tekstova nisu vezani za Celticse već za priče o djetinjstvu, što dovoljno govori o nesretnom trenutku u kojem se odigralo ovo nesretno komercijalno eksploatirano finale – možda je Bill odlučio i zaigrati malo na zreliju i realniju varijantu, ali prije je stvar u tome da finale nije ponudilo previše toga što bi pobudilo nekakve uzvišenije osjećaje.

Odalke uopće ovolika potreba za traženjem nekakvog većeg smisla u jednoj finalnoj seriji? Pa valjda od tuda što je ta serija trebala biti kruna jedne prekrasne sezone i što se toliko očekivalo od dvoboja dva kluba sa takvom povijesti. Na kraju, dobili su samo vlasnici tv prava.

Od prvih Aingeovih poteza sanjamo o naslovu zajedno sa Celticsima kako bi život ispisao još jednu priču, stvarnu a kao iz romana. I iako smo vidjeli sve mane Celticsa po pitanju igre, one ljudske i timske kvalitete zasjenile su sve ostalo. Do dolaska Rusa na ovome Euru i njihovoh totalnog nogometa koji izgleda kao nogometna verzija Phoenix Sunsa, ta kemija Celticsa bila je nešto najbolje što svijet sporta može ponuditi.

Ali kada se nakon prve utakmice finale svelo na opstanak izdržljivijega i jačega i kada je igru zamijenila upornost, ni sva kemija Celticsa nije bila dovoljna da ovaj događaj izdigne na toliko željenu mitsku razinu. Nažalost on je ostao bliži lanjskoj smijuriji od finala između Cavsa i Spursa.

Gledati Garnetta kako fulava zicer za zicerom i ne bi trebalo toliko smetati kada umeš u obzir da je čovjek u 250 dana odigrao preko 100 utakmica punom snagom. Gledati Kobea kako dobrovoljno preuzima ulogu playa jer više nema snage za razbijati udvajanja i utrajanja također se čini kao nešto normalno. Samo što u ovome trenutku nemam volje ni želje tražiti pozitivu u cijeloj priči, radije ću čekati draft i početak slaganja ekipa za novu sezonu. Kraj ove treba prihvatiti jednostavno takvim kakav je bio – trenutkom u kojemu se usprkos svim lijepim stvarima nije dogodilo ono najbitnije, nije postao trenutak za pamćenje.

Ali dao je bar dva podzapleta koji zaslužuju dublju analizu i koji bi godinama trebali zabavljati ovo malo NBA fanatika na raznim kavama i pivama. U oba slučaja su u pitanju dvoboji i u oba slučaja razultati tih dvoboja su šokantni.

Doc vs Phil i Kobe vs PiPi. U seriji u kojoj su obje momčadi pukle i fizički i psihički nakon naporne sezone, nikakve revolucionarne metode nisu mogle pomoći. Skok, agresivnost i koncentracija bili su jedina potrebna oružja. I tu je Rivers potpuno nadmašio Jacksona, cijelo vrijeme svoju momčad držeći budnom. To mu nije uspijevalo ni u prvom ni u drugom krugu, u finalu konferencije već je lagano shvatio poantu svog posla da bi u finalu briljirao. Više nisu bile potrebne ni pravilne rotacije ni promjena akcija ili obrane, bilo je bitno samo održati ekipu gladnom u najbitnijim trenutcima.

I dok je Rivers u tome uspio, a ne zaboravimo da je imao puno lakši posao sa gladnim veteranima poput KG-a i posebice Raya koji se toliko istrošio u zadnjih nekoliko utakmica da si vjerojatno skratio karijeru za jednu sezonu, e sa druge strane Jackson je nailazio na zid. Njegove riječi nakon prva dva teška poraza, svaki na svoj način, nisu imale onu snagu potrebnu da vrate momčad na pravi put. Ma koliko god on želio da funkcionira trokut i da Kobe bude glavni pokretač nesebične košarke, u ovim trenutcima kada je bila potrebna puno jednostavnija poruka Jackson je zakazao.

U drugome dvoboju sam uživao najviše od svega. Najbitniji trenutak finala, konačna potvrda svima nama koji vjerujemo u to da ne možeš u isto vrijeme biti Zlo i najbolji na terenu. Kobe definitivno nije ni novi Jordan ni naj igrač svoje generacije, jer ga je u finalu u direktnom dvoboju Pierce rasturio. Zasluženi MVP finala, sa dvije hall of fame partije u seriji, sa tri solidne i tek jednim podbačajem. Cijelo vrijeme igrajući svjestan da riskira puno težu ozljedu, Pierce je zasjenio Bryanta u svakom pogledu, čak i u onome u čemu smo mislili da je Kobe nenadmašan – u 1 na 5 napadima. Dok je Kobe uglavnom promašivao, Pierce je svojim jurišima na koš preokretao rezultat.

Da je kojim slučajem Pierce bio partner Shaqu u doba tri naslova Lakersa, mislite li da bi ovi propustili osvojiti ih? Mislite da bi Kobe napravio nešto više sa Bostonom od Piercea sve ove godine? Sada konačno imamo odgovor, a on kao i obično uvažava puno više kutova gledanja od našeg malog, zakučastog pogleda na stvari diktiranog mainstreamom. Kobe je tek iza sebe imao bolji kontekst i bolje tržište, to je sve.

A sada nažalost usprkos bolovima u leđima moram na posao umjesto na plažu, pa prekidam ovaj pokušaj opravdanja vlastite lijenosti. Uglavnom, draft je pred vratima, do njega navijajmo za Rusiju i Hiddinka i još jednom čestitajmo Slavenu i ekipi. Još jednom su se potvrdili kao naš Star Trek, mali dijelić Federacije u ovoj sivoj svakodnevnici. OK, možda smo trebali malo više riskirati protiv Turaka i otvorenije napasti, ali zar i sa onakvom igrom pod ručnom nismo imali dovoljno šansi? Prolaza nas je koštalo to što smo ostali bez Dudua, što smo umjesto vrhunskoh centarfora imali Petrića van forme i Olića u krivoj ulozi strijelca umjesto smetala.

Iskreno, to me najviše i veseli. Ne poraz, iako mi je u neku ruku i drago što je izostao novi razlog za masovnu histeriju. Veseli mi činjenica da sa nečim što ima predznak hrvatsko konačno znam na čemu sam, a da mi to hrvatsko neće razbiti glavu staklenom bocom, psovati mater ili slati u spolni organ. Svi smo od reda, nakon što smo ostali bez Dudua, rekli – falit će nam, bez njegovih realizatorskih sposobnosti nismo ista ekipa, bit će dobro ako prođemo skupinu. I gle, kad tamo stvarno tako, prošli smo skupinu ali smo ispali jer nam je falio Dudu.

Drugim riječima, konačno smo imali normalan nastup na nekakvom natjecanju, a to nije mala stvar, biti iz Hrvatske i normalan. Zato su Bilić i momci Federacija. Nažalost, ostatak društva baš i nije na toj razini, ali pomalo se ide naprijed. Iako ići naprijed nije lako u zemlji u kojoj se poskupljenje struje regulira cinizmom nije lako. Mada više nisam siguran radi li se o cinizmu ili čistoj gluposti kada naša vlada donese tarifu po kojoj će nekima struja poskupiti više, nekima manje a onima koji je nisu ni trošili – neće uopće. Go figure, Einstein je još uvijek živ, rita se i to kao savjetnik naših lidera.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *