14

OKLAHOMA CITY

“Oklahoma City was just leather jackets and noise
No blood spills, no switchblades, just week and scared little boys”

Stih je ovo kojim počinje jedna od pjesama sa novog albuma Two Cow Garage, albuma koji potvrđuje ovaj bend kao pravu stvar. Iako ima problema sa ispeglanom produkcijom i povremeno ziheraškim riffovima i ritmovima, dovoljno je dobrih pjesama, odličnih tekstova i pravog rock n rolla da potvrdi Two Cow kao jedan od najboljih southern rock/americana bendova današnjice. Uostalom, nakon dva dobra albuma i jednog odličnog, nešto zrelija četvrta ploča više se čini kao logičan pomak naprijed nego nekakvo prikrivanje nedostatka inspiracije. Bitno da im se studijski zahvati nisu obili o glavu kao što je slučaj sa zadnjim Marah ili friškom Lucindom Williams. I što reći o godini u kojoj izađu ne samo novi Truckersi, već i novi Dexateens i novi Two Cow, a svi su dobri? Nastavi li se ovim ritmom gomilati dobra mjuza, morat ću dati otkaz na poslu samo kako bi stigao sve ovo preslušat.

Naravno, ovaj uvod nema veze sa daljnom pričom. Iako se na početku spominje OKC, uopće mi nije namjera reći da su ovi momci slabići i tetkice. Jer nisu, lani sam gledao tadašnje Sonicse i iako su uglavnom primali koševe na svakakve načine, te nisu znali spojiti dva izrađena šuta, uvijek su bili borbeni i rastrčani u obrani te (što zaslužuje posebnu pohvalu) nesebični u napadu.

Da nije bilo tradeova veterana poput Thomasa, Sczerbiaka i Westa koji su donosili stabilnost, sigurno bi završili sa par pobjeda više, čime bi i dojam bio bolji. Ali kažem, ni jedan goli podatak ne može prikazati Durantovu nepodnošljivu lakoću igranja košarke, Greenov nos za skok, ili Wilcoxov osjećaj za pravovremeni asist.

Nažalost, ekipa sa početka ove sezone je upravo ta sa kraja prošle. Osim gomile pickova osiguranih za neke iduće draftove, te gomile mjesta na salary capu koje čeka neke buduće slobodne igrače, preseljenje iz Seattlea u OKC nije donijelo ništa novo, i dalje je to ista razina mladosti i nekvalitete.

Osnovno je i dalje razvijati Duranta, Greena i sada Westbrooka, te se što manje vezati uz trenera Carlesima. Kojemu ipak jedno moram priznati, koliko god mi njegova teatralnost bila mrska – u njegovoj momčadi usprkos svim problemima nije bilo nikakvih trzavica. Za razliku od Iavaronia koji je digao ruke od momčadi na pola sezone, Carlesimo je cijelu godinu vikao, čupao kosu, pokrivao lice dlanovima i slično. Ako već ne zna, bar mu je stalo, a to je ostavilo nekakav dojam na ove mladiće.

Možemo mi sada pričati kako je Green premalo pokazao, kako je Durant nabio brojke samo na račun toga što je mogao pucati kada i koliko je htio, ali što su drugo mogli? Bilo je smiješno uopće očekivati od Greena koji je glue-guy, čovjek koji zaokružuje petorku svojim karakterom i all-round igrom, da bude netko tko puca 20 lopti po tekmi, ili od Duranta, koji je cijeli život igrao pod košem, da sad igra beka i da loptu prima isključivo iza linije za tri.

Ova sezona je tako prilika da se dokaže da ona zadnja godina u Seattleu nije bila uzalud, da oni dobri ljudi nisu tek gledali momčad koju je bolila neka stvar, već da su vidjeli polaganje temelja za nešto stvarno dobro. A potencijala ima.

Durant je budući prvi strijelac lige, očito je da mu na poziciji trojke neće biti ravnoga, on je u najmanju ruku novi McGrady po toj lakoći kojom može zabiti 30 koševa. Green je budući 6. igrač, radnik koji ujedno zna sve i može odigrati sve, neprocijenjiv tip igrača. Westbrook je raketa koja igra obranu, probija obrane i ne gubi lopte. Idealan tip playa uz dominantnog strijelca kakav je KD.

Ono što im fali je pravi tricaš, nitko od navedenih nije šuter, a takvoga nekoga nema ni na ostatku rostera. Krpat će se sa obrani orijentiranima Damienom Wilkinsom i Desmondom Masonom, atletama koji mogu trčati i gurati se ali ne i pogoditi dva šuta za redom. Kada bolje razmislim, Mason ne može ni jedan. Njih dvojica i Durant rotirat će se na bokovima, dok će uz Westbrooka ulogu playa pokrivati Earl Watson, solidan igrač (obrana, šut) ali samo između linija za tri – unutar reketa je beskoristan jer nema noge ni vještinu za ulaz, pick igru ili slash n kick igru.

Ostali su prolaznici, jednog Gelabalea čeka vrlo brzi povratak u Europu, dok bi Kyle Weaver bio zanimljiviji rookie da mu je umjesto obrane specijalnost šut za tri.

Pod koševima imaju dva igrača koja treba zadržati, sjajnog fajtera Nicka Collisona koji bi bio briljantan kao prvi visoki sa klupe neke ozbiljnije momčadi, te već spomenutog Wilcoxa koji stvarno zna igrati košarku, ali ne i raditi. Zabiti iz prave situacije, ili iskoristiti grešku obrane nije mu nikakav problem, dodatno me oduševio svojom nesebičnošću i uopće pozitivnim odnosom prema svim ovim klincima, ali očito je da izbjegava guranje pod koševima i bilo kakvu borbu za poziciju. Usprkos svemu dobar je skakač, ali da bi igrao u petorci on kraj sebe treba drugog visokog koji može držati obranu i koji je u stanju igrati leđima košu. Nekoga kao što je Oden, centra koji mu može ostaviti dovoljno prostora i koji može ponijeti teret na oba kraja terena. Drugim riječima, Wilcox je materijal za klupu.

A Sonicsi takvoga centra nemaju (kao ni 80 % lige), Wilcox i Collison se rotiraju i na četvorki i na petici, dok mlada garda uglavnom gleda. Jer su redom svi beskorisni – Swift, Sene i Petro za sada su tek centimetri koji dodaju ručnike. Zato je dobar potez dovođenje iskusnog Joea Smitha koji će omogućiti pokoju minutu odmora starterima, i koji će konačno biti jedan pravi veteran sa pravim iskustvom na ovom rosteru.

Očekujmo od njih poraze i sve bolju igru, jer teško je zamisliti da bi u rasprodanoj dvorani i u pozitivnoj atmosferi grada željnog vrhunskog sporta stvari mogle krenuti na gore. U biti, toliko sam siguran u pozitivnost njihove petorke (Westbrook, Durant, Green, Wilcox, Collison) da mislim da će nas već ove godine znati oduševiti. Nažalost, mladost, nedovoljan balans igre i tanka rotacija uzet će svoje.

Kada gledaš da je sve krenulo od lošeg ka goremu, prvo sa tim nesretnim preseljenjem iz Seattlea u OKC, pa onda sa ovim neinventivnim dresovima bezveznih, pomirljivih boja, i što je najgore sa tim nesretnim imenom Thunder (ma nemoguće da nigdje u blizini nije bilo životinje po kojoj bi se nazvali?), onda možemo konstatirati da stvarno ne mogu nigdje nego prema gore, i da su stvari, što se sezona više bliži, sve bolje i bolje. Bar dok ta ista sezona ne počne.

NEW YORK

Isaiah Thomas je konačno out, i stvarno, kada danas vidiš D’Antonia na klupi Knicksa čini ti se kao da ga nije ni bilo. Onda se sjetiš Sunsa koji su otišli u mirovinu i pustiš suzu, pa se opet sjetiš Thomasa i njegovog sociološkog eksperimenta u Knicksima pa se smiješ. Život je stvarno urnebesan.

Dok je sa Steveom Nashom napravio revoluciju košarke i promijenio poglede na život cijeloj generaciji, Mike D’Antoni danas u Knicksima prvo mora počistiti nečiji nered. U tome će mu pomoći dugogodišnji GM Pacersa Donnie Walsh, koji iza sebe ima poprilično uspješnu karijeru u Indiani. Na prvi pogled, pravi ljudi za ozbiljan posao.

Obojica su navikla na red i uspjeh, te će im ovo stvarno biti pravi izazov. Jer Knicksi na rosteru imaju tri košarkaša koji su u stanju igrati u današnjoj NBA – talentiranog strijelca Jamala Crawforda (da je malo čvršći, jači, viši i žilaviji bio bi all-star kalibar visokog beka), sićušnog ali eksplozivnog i upornog Natea Robinsona (dovoljno dobar da može biti back-up play u bilo kojoj ekipi), te neumornog trkača i skakača Davida Leea (bijeli brat koji nedostatak mase i snage kompenzira glavom, postavljanjem, borbenošću i non-stop kretanjem).

Iako bi sva trojica idealne role našli u momčadi u kojoj bi ulazili sa klupe, ako D’Antoni misli krenuti naprijed morat će ih koristiti maksimalno. Solidan potez je dovođenje ozbiljnog profesionalca kakav je Chris Duhon, bivši igrač Bullsa svjestan je svojih ograničenja i stoga uvijek donosi čvrstu obranu, solidan šut za tri i kontrolu lopte. On, Crawford i Robinson čine kičmu vanjske linije koja neće blistati ali je u stanju odigrati svaku večer 48 itekako ozbiljnih minuta.

Na krilu će svoju priliku dobiti Quentin Richardson koji je pod D’Antoniem u Phoenixu briljirao, i nema sumnje da će opet prvenstveno služiti kao tricaš. Više nema neumornog radnika Balkmana čija energija se idealno uklapala sa onom Robinsona i Leea (poslali ga u Denver), ozljedio se i Jeffries zbog kojega su se i odrekli Balkmana (Jeffriesa, manje korisne zujalice, se nisu mogli odreći zbog suludog ugovora koji mu je dao Thomas i kojega ne bi preuzeo nitko normalan), te će tako prije od očekivanog svoju priliku na krilu dobiti rookie Gallinari, tipični euro igrač sa manjkom eksplozivnosti ali dobrog šuta. Sad, ako će Knicksi trčati na krilima im takav igrač definitivno nije potreban, a ako će igrati pozicionu košarku, opet djeluje kao laka meta u obrani sa rookiem iz Europe koji brani krilo.

Ne kužim tu pomamu za visokim igračima koji su navodno problem za braniti, kao Bargnani izvlači centre, Galinari može pucati preko svakoga malog krila, Yi može pucati preko svake četvorke, a što je sa njihovom obranom? Ako prime više nego što daju, kakav je to match-up problem?

Pod košem je vizija Isaiah Thomasa življa nego igdje. Njegova dva najskuplja eksponata, Curry i Randolph i dalje su tu, ali i D’Antoni i Walsh su dovoljno pametni da znaju da sa dva takva sidruna ne možeš igrati košarku. Čak ni vaterpolo. Ako bi pristali igrati u rotaciji jedan za drugim (a to je sa obzirom na njihove maksimalne ugovore samo po sebi smiješno), tada bi Knicksi mogli biti jedna od rijetkih ekipa koja svih 48 minuta ima pravog post igrača na parketu. Ali sve je to toliko maglovito s obzirom na njihove karakterne probleme (Curry nije u stanju igrati svom snagom duže od 10 sekundi, Randolph je sociopat), da je realnije očekivati ili trade ili duže boravke na klupi obojice, osobito debelog Eddiea.

Pod košem dakle sve ostaje na Leeu, jer doslovno nema visokog čovjeka na rosteru. Eto, još nisu potjerali ni Jeromea Jamesa, relikviju iz Thomasova doba od posebnog značaja – ipak je to možda i najgori potez koji je povukao (treba ga uokviriti i izložiti u hodnicima Madisona). To što je Jerome još u klubu je i razumljivo s obzirom na njegov ugovor koji se proteže na još neku vrijeme, i uopće njegovu totalnu nebitnost i ulogu na klupi na kojoj se ne bi ni primjetio da stalno ne vadi nešto iz onih McDonaldsovih kesica.

Problem je jedna druga relikvija, pod nazivom Marbury. Iako je bilo logično da će se odmah riješiti takvog zla, pogotovo jer je u zadnjoj godini ugovora, i tako se dobrim dijelom osloboditi Isaiahove sjene, oni su ga ostavili i čak računaju na njega za ovu sezonu. Kao igrača.

Sad, tko je ovdje lud? Pa nije Isaiah sam stvorio sve te kretene, on ih je samo van svake pameti okupio. I sada, umjesto da ih rastjeraju, oni ih pokušavaju rehabilitirati. Osim što se na ovaj način sva krivnja svaljuje na Thomasa, možda Walsh i D’Antoni tek kupuju vrijeme? Naime, sutra je lako još jednom okriviti za sve Marburya, pa Randolpha i Currya. I tako prođu godine, navijači se vrte u krug, a sjajne igre Leea, Crawforda ili Robinsona padaju u zaborav. A Knicksi kao idu negdje a ne miču se s mjesta.

Opet, možda ne treba sumnjati u namjere D’Antonia i Walsha, dopustimo da znaju što rade. Sve će se vidjeti vrlo brzo. Ja još samo mogu reći da je Thomas uspio promijeniti cijeli moj doživljaj jednoga grada u ovih nekoliko godina.

“If I can make it there, I’ll make it anywhere”? Bolje reći – “if I don’t need to make it there, than I don’t need to make it anywhere”.

I stvarno izgleda kao da u New Yorku uspjeh uopće nije toliko bitan. Zar to nije ultimativni paradoks koji nam je prezentirala NBA? U glavnom gradu svijeta, svijeta koji priznaje samo uspjeh, svaku večer sve je puno navijača koji doslovno žive za svoj klub gubio on ili dobivao. I još se ponose time. Nije bitan uspjeh, bitna je pripadnost. Ima nešto u tom New Yorku.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *