10

MINNESOTA

Nakon lanjske sezone i očajnih igara, Wolvesi definitivno nisu mogli krenuti nigdje nego prema gore. Dno je bilo dodirnuto kada su u pola sezone odlučili trčkarati dok je ostatak NBA (uz iznimke tipa Miamia i Memphisa) ubacivao u više brzinu, i kada je Al Jefferson odlučio da je on izabran od bogova košarke da svaku loptu koja mu dođe u ruke opali ka košu.

Bilo je stvarno groznih trenutaka, gledati tog skromnog klinca (koji je navodno odbio maksimalni ugovor jer ga je bilo sram tražiti toliku lovu), zvjer u postu i već sada jedan od najboljih realizatora u reketu kako ispaljuje projektile ala Zach Randolph sa vrha reketa. Stvarno nije ugodno, odmah pomisliš – evo ga, another one bites the dust.

Ali Big Al je sjajan tip koji će s vremenom naučiti igrati i obranu, te koji će tu nesebičnost koju pokazuje u svlačionici kad-tad znati kanalizirati i u igri. Najvažnije je da se onakva bezvezna sezona ne može ponoviti jer je Kevin McHale, ma kako to nevjerojatno zvučalo, povukao nekoliko pravih poteza kojima je ovoj ekipi omogučio da se makne od dna, i da udari temelje za jednu obečavajuću budućnost.

Big Al je zvijerka koja bez problema svaku večer dolazi do double doublea, a to je kao što znamo preduvjet za biti igrač franšize. Doduše još to treba dokazati u playoffu, znamo da su neke vrhunske četvorke tamo redovito bile face (Brand, Amare) a neke štrace (Boozer, Webber).

Ako je Big Al onaj temelj za graditi kuću, pogledajmo tko su zidovi. McHale je u jednu ljetnu večer jednim potezom ubio ne dvije muhe, već dva Ivana Šukera. Našavši gorega od sebe u također ex-Celticu Chrisu Wallaceu, utrapio je mogućeg all-stara i mogući problem u svlačionici Mayoa za provjerenog NBA majstora Millera i mogućeg double-double šljakera Kevina Lovea.

Dok je Miller idealan igrač za momčad koja uopće nije imala napad, jer omogućuje unutar-van igru i spreman je kazniti tricom svako udvajanje Jeffersona u postu, Love je dobar dečko koji ima talenta ali zna da je rad to što ga je dovelo do NBA i zna da ga samo rad u njoj može i održati. Iako njegovi double-double učinci neće biti svemirski, možda bliži 10-10 nego 20-12 brojkama, Kevin Love dat će ovoj momčadi kvalitetu više.

Ako se netko brine za to da bi bijeli dečko prosječnih atletskih sposobnosti, ne previsok i pomalo zakovan za pod mogao potpuno podbaciti, ne mora. Sjetimo se samo Chrisa Leattnera, imao je solidnu karijeru i solidne brojke u ranim danima, iako je recimo Love i bolji šuter, i veći fajter, i čist u glavi.

Nažalost, zbog manjka centimetara, skočnosti i pokretljivosti, Love će teško biti centar profila čak i jednog Brada Millera, jer nije u tom rangu ni kao razigravač, ali ipak donosi nešto sa sobom, što se ne može reći za puno igrača. Može zabiti iz vana, može odmah odigrati pas i uvijek će ići na skok. Jedini problem koji će dvojcu Love – Jefferson otežati život je to što su nedefiniranih uloga, nekako je logično očekivati da će agilniji Jefferson u obrani imati zadatak čuvanja manjih sirovina, dok bi se Love trebao gurati sa nešto većim ali i manje pokretljivim centrima.

Ni jedan ni drugi neće briljirati u tim rolama, te se nekako obrana u reketu za sada čini najvećim upitnikom nad budućnosti Wolvesa. Kako ni Mike Miller nije neki obrambeni igrač, iako se trudi, čini se da će u obrani i dalje curiti na sve strane.
Tu će trener Randy Wittman morati naći nekakvo rješenje u tipu obrane (više zone, bez presinga). Wittman je iznenađujuće preživio još jednu sezonu, ali očito da McHale nema potrebe posezati za drugim rješenjem jer momčad je ionako u stvaranju i evenutalni otkaz Wittmanu dobro dođe kako bi se kupila još jedna godina za rebuilding.

Obrana dakle neće biti čvrsta, ali bit će borbena i skočna. Love nije od onih koji se sklanjaju sa puta, Jefferson nije beba već ogromna mrcina koja može uhvatiti svaku loptu ako želi, a tu su i šljakeri Smith, Richard pa čak i dobri stari Madsen. Pod košem će se nešto i događati, a malo teže će biti na vanjskim pozicijama.

Miller će popuniti ili ulogu krila ili drugog beka, nevažno, jer u obrani će najopasnijeg protivničkog šutera ionako čuvati Corey Brewer. Momak baš nije oduševio prošle godine, napadački je potpuno bezopasan, nije čak briljirao ni kao stoper, ali ima sve fizičke predispozicije da to bude i u biti jedina je nada da već ove sezone Minnesota imati nekoga tko može odigrati čvrstu obranu 1 na 1.

Za nešto sporija protivnička krila i uopće nešto mekše igrače, bilo na trojci bilo na četvorci, tu je Ryan Gomes. Solidan u svakom pogledu a odličan ni u jednom, Gomes će teško dobiti šansu na četvorci kraj gomile igrača na klupi, te mu ostaje da koristi svoju širinu i duge ruke protiv manjih igrača u postu (ako uspije doći do posta).

Od bekova tu je McCants kao prvi strijelac sa klupe, što je uloga koja mu savršeno odgovora, Carney koji je stigao iz Sixersa mogao bi biti dodatna tricaška opcija, a uz Millera i Brewera glavnu riječ među vanjskim igračima vodit će Randy Foye. Iako se do sada nije pokazao ni u jednoj ulozi (nije eksplozivni strijelac za ulogu combo-beka, nema visine ni mišića za igrati drugog beka) čeka ga novi zadatak – pokušati odigrati ulogu prvog playa. Drugih rješenja jednostavno nema, i ma koliko se činilo da Foye nije spreman ni za ovu rolu, bolji je izbor od Telfaira.

Teško je očekivati od tipa koji je poznat po kreiranju vlastitog šuta da odmah krene razigravati suigrače, ali još je teže očekivati da će njegova slabija izdanja pokriti back-up poput Telfaira. Minijaturni Sebastian uvijek će ostati hakler u glavi, te uz očajan šut i uopće realizaciju Wolvesi od njega ne mogu očekivati veći doprinos. Ironično je eto što baš Telfair ima najbolju slash igru u momčadi, eventualno bi nekim kloniranjem njega i Foyea Wolvesi mogli do vrhunskog playa.

Ako maknemo na stranu Telfaira, ako uzmemo da ni za McCantsa ni Foyea nismo previše sigurni koliko su u stvari loši a koliko dobri momci, po svemu ostalome ispada da su Wolvesi mijenjali ne samo dosta igrača već i atmosferu u klubu. Sve je pozitivnije, pa tako i pogled u budućnost.

MIAMI

Lani su bili katastrofalni, o glavu im se obilo Rileyevo žrtvovanje svega za jedno prvenstvo. Opet, možda je bolje jednu sezonu biti prvak a tri gubitnik nego četiri sezone igrati polufinala. Činjenica je da Miami trenutno ima Dwyanea Wadea i tri vrlo dobra igrača, od kojih sva trojica igraju istu poziciju. Ludo.

S obzirom na Beasleyev talent, možemo ga zakapariti kao četvorku budućnosti te ispada da Miami može mijenjati ne samo Mariona nego i Haslema. Nema smisla držati Udonisa kao nekakvog igrača sa klupe, jer čovjek ima vrijednost. A doslovno samo za njega i Mariona Riley može zauzvrat dobiti nešto više od bakse Gatoradea. A to nije osvježenje koje im treba, njima treba svježe i kvalitetne igračke krvi, pronto, a.s.a.p.

Srećom po ovu momčad Matrix može i na malo krilo, čime Heat po krilima postaje fizički (ali samo fizički) jaka ekipa. Usprkos rupama na jedinici i petici gdje su doslovno prazni.
Mourning se konačno povukao u zasluženu mirovinu, potpisivanje Jamaala Magloirea je uber-smiješan potez, pa nije Riley George Romero da zaposli zombija, pa ispada da im je jedina opcija ili mučiti Haslema guranjem na peticu, ili dati većinu minuta beskorisnom tipu kakav je Blount.

O Blountu se sve zna, ali uvijek se iznova pitamo kako je moguće da čovjek visok 213 centi i težak preko 110 kila nije u stanju imati ni 5 skokova u prosjeku u karijeri, a svugdje je igrao kao starter i uvijek oko 25 minuta? Čudo. Mislim, kada jedan Scalabrine odigra 345 minuta bez skoka to nije čudo – Brian je u svemu ovome slučajno i po nikakvim predispozicijama on i ne može biti koristan košarkaš u NBA. Ali Blount ima sve potrebno, čak je i poprilično pokretan za peticu, i sve što radi je bježi od reketa i puca one Cambyevske lopte iz vana (Cambyevske zato jer poput Marcusa misli da je bolji šuter nego to stvarno jeste).

Znači, dva od četiri igrača morat će igrati previše minuta van pozicije da bi mogla dati maksimum, što ih onemogućava da daju maksimum, te Heat čini dodatno ranjivim. U ovakvoj situaciji trade Mariona čini se neizbježnim, a igrača da pokriju njegov odlazak ima dovoljno – tu je odlični tricaš Jones koji bi ekipi trebao donijeti ono što nisu imali od dana Jasona Kapona, pouzdanog strijelca iz vana, a tu je i Dorell Wright koji je prošle sezone dobio priliku pokazati što zna. I teško je reći da ju je iskoristio, u očajnom Miamiu nije se uspio nametnuti kao ništa više od atlete koji trči i skače.

Zašto su doveli još jednog limitiranog atletu koji također samo trči i skače, ali manje uspješno od Wrighta, to nikome nije jasno. Ipak, Yakhouba Diawara je ovoljetna akvizicija Miamia. Ne znam, da li da spomenem kako su ovo ljeto friško ofarbali i svlačionicu i kako im tuševi imaju posebnu masažnu brzinu prskanja?

Krila su u svakom slučaju najjači dio momčadi. Bez obzira na potpuno oporavljenog Wadea, vanjska linija je kriminalna. Wade će morati glumiti playa dobar dio utakmice, a znamo da je sklon gubljenju lopti u serijama, što mu je najveći igrački minus uopće. Nema sumnje da on sam samcat garantira 30 pobjeda bez obzira na suigrače, ali uz pravog playa bila bi ovo playoff momčad. Ovako su ostavili lani solidnog Chrisa Quinna, više zbog šuta za tri nego zbog playmakerskog talenta, osuđeni su na beskorisnu zujalicu Marcusa Banksa koji može tu i tamo pogoditi koš ali ne i suigrača pravom loptom, te će možda većinu minuta na jedinici dati čovjeku sa NCAA naslovom Mariu Chalmersu.

Chalmers se nije proslavio prvim potezima u ligi, od slike ozbiljnog momka koju je ostavljao prije drafta, zbog par jointa postao je još jedan od problematičnih NBA likova. Ako se radilo samo o iznimnom slučaju, po onome što znamo o njemu Chalmers bi mogao biti važan za ovaj Miami. Prije par godina u gradu je igrao nešto krupniji bek, bez šuta i ispodprosjećnih fizikalija, a opet je bio važan dio momčadi. Danas je u Denveru koji bi bez njega bio totalno bezglava momčad. Radi se o Anthonyu Carteru, dokazu da i prosjećan košarkaš sa jednom pravom kvalitetom može zaokružiti ekipu.

E pa Chalmers zna zabiti tricu, ima muda i igra obranu, što su atributi dovoljni za ulogu startera. Problem je samo može li zabijati tricu visokim postotkom i može li bar usporiti brže NBA playeve. Kako je rookie koji prvo mora preživjeti šok susreta sa NBA igrom, teško da na ova pitanja može odgovoriti pozitivno u prvoj sezoni, stoga kao finalnu ocjenu ipak možemo reći da Miami nema pravo rješenje za playa.

Ili bolje reći da nema uopće igrača za popuniti ulogu drugog beka, jer ako će Wade igrati 1 na 5, netko mora biti uz njega na vanjskim pozicijama. Uz spomenutu limitiranu trojicu, tu je još samo potpuno beskorisni Daequan Cook, navodni strijelac koji na ovoj razini očito ne može zabijati. Roster Miamia je, kada maknemo ona 4 imena sa početka, roster jedne ekspanzijske ekipe, skrpan nikako i vrijedan 8 pobjeda u sezoni.

Uz dužno poštovanje Wadeu, koji je nakon razvoda, financijskih uspjeha i gomilanja korporativnih obveza sve arogantniji i antipatičniji, ova momčad je bezveze. Riley je na potezu, kao GM morat će još jednom odraditi životni posao, a mladi trener Erik Spoelstra se može nadati da ga Riley nije sve ove godine odgajao da bi ga sutra tek tako odbacio. I onda je svizac…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *