6

HOUSTON

Na papiru su sjajni, tu dvojbi nema. Stoga će ovaj post biti posvećen uglavnom tome kako papir nije nužno temelj za graditi kuću. Beton je nešto bolja opcija, a jedino što je betonirano u slučaju Rocketsa je:
– da Rafer Alston nije play za ozbiljnu momčad
– da će netko od nositelja izostati dobar dio sezone

Za ovo prvo rješenja nema, osim igrati sa T-Macom na playu i Barryem ili Battierom/Artestom kao drugim bekom u bitnim trenutcima. Druga crtica se dodatno proširila, do sada su se morali bojati samo ozljeda MInga ili T-Maca, a sada kada je i Artest tu u ulozi nositelja, mogu očekivati i izostanke uzrokovane suspenzijom ili potrebom za odmorom. Houston Disfunkcionados. Hajdemo raketirati rakete.

Istina, kad ovako pogledaš Rocketsi imaju igrače broj jedan, dva i tri u rangu sa Bostonom, Lakersima i ostalim izazivačima. Imaju odličnu rotaciju pod košem, nešto slabiju na vanjskim pozicijama, ali sve u svemu klupa je to koja može izgurati napornu sezonu. Ekipa su koja zna igrati obranu, za kvalitetan napad također imaju sve potrebno – od individualaca, strijelaca iz posta, šutera.

Ali nemaju zajedničku povijest osim one koja kaže da su njihova prva tri igrača problemi. T-Mac je istrošeni 30-godišnjak sa leđima starca koji u karijeri još nije prošao prvi krug playoffa. Neviđeni talenat u čijim rukama se zabijanje koševa čini kao najlakša stvar na svijetu više ne igra sa lakoćom jer i kada je zdrav osjeća posljedice svih zdravstvenih problema s kojima se borio kroz karijeru. Lanjski playoff tako nije iz sebe uspio izvuči ništa ma koliko se trudio, playoff prije toga igrao je fenomenalno da bi se ozljedio u ključnim trenutcima. I nestao.

Sad, možda nema sreće, ali možda jednostavno nema toleranciju na bol kakvu najveći jednostavno moraju imati. Čim stvari nisu idealne, T-Mac je daleko od idealnog. Baš i ne zvuči kao materijal za vođu jedne momčadi koja se bori za naslov.

Yao Ming je istrošeni skoro pa 30-godišnjak, čiji zdravstveni problemi dodatno otežavaju situaciju kada u obzir uzmemo da jadnik ima 230 cm i gomilu kilograma koje idu s tim. Ljudi kao Yao nisu stvoreni da dominiraju u košarci, oni su tu daju jednu dodatnu opciju na nekih 15-20 minuta po večeri.

Yao u Houstonu igra preko 35 minuta, što je mučenje i njega i momčadi. Naravno, za sve je kriv njegov talent, jer radi se o igraču čije razumijevanje igre i sposobnost zabijanja koševa jednostavno traže minute, ali bazirajući igru na njemu jednostavno ga dovodiš u situaciju da se brže potroši. Kvaka 22. Također, ako se sve vrti oko njega, onoga trena kad završi na tribinama zbog ozljede, ne ostaješ bez običnog igrača već nositelja i moraš slagati potpuno novi plan igre.

Zašto i Adelman forsira Minga na način na koji je to radio Van Gundy nije mi jasno, ali ove sezone ima dovoljno visokih da ga što više odmara i čuva za playoff. Jer u seriji od 7 utakmica protiv najjačih ekipa na svijetu, centar meke ruke kojega je na par metara od koša nemoguće zaustaviti dobro dođe, zar ne?

Ron Artest dolazi u Houston ne samo zato da bude treća violina i da podigne obranu na još veću razinu, Artest dolazi kao još jedna napadačka opcija. Dok su T-Mac i Ming igraći finese, koji koševe postižu driblingom ili pivotiranjem, Artest se do koša probija golom snagom. Njegova uloga u Rocketsima stoga će biti značajnija u tome pravcu nego po navodnoj veličanstvenoj obrani jer Rocketsi već imaju krilnog stopera u Battieru (koji je ruku na srce bolji u tome što radi od Artesta koji obranu igra kada poželi).

Kada je Ron u pitanju Houston se ne mora bojati ozljeda, ali mora se bojati dvije stvari. Kako će Artest biti bitan za napad ne smije mu se dopustiti da, kao što je to radio u Kingsima, stekne naviku da puca kada želi i koliko želi. Druga je naravno vezana uz njegov temperament i s tim ne mogu ništa nego se nadati da tokom sezone neće puknuti i

a) odlučiti da mu je dosta košarke i da bi radije snimio black metal album sa elementima irskog folka
b) posvađati se sa Scolom i tako izbaciti iz takta najbitniju kariku u slučaju da Yao ode na bolovanje (a ići će)
c) napasti sudca zbog čega će biti suspendiran 10 utakmica, za vrijeme kojih će posjetiti Grenland kako bi ukazao na probleme globalnog zagrijavanja

To što će jedno raditi, drugo govoriti, pa zatim treće raditi a četvrto govoriti, sa tim će se valjda pomiriti jer nitko ih nije tjerao da dovedu šizofrenika u momčad.

Ostalo? Pa već godinama pjevamo istu pjesmu i dosadniji smo od Bona Voxa (mala digresija – nije li zabrinjavajuće za cijelokupnu karijeru U2 da je 4 najbolje U2 pjesme još tamo od One snimio Ryan Adams na svom zadnjem albumu?) – ne možeš imati ozbiljnu ekipu ako nemaš ozbiljnog playa. A Rafer Alston to nije. Rocketsi čak imaju i mogućnost da koristeći T-Maca kao razigravača prođu bez playa, uostalom slično rade i Cavsi i mnogi drugi koji su dovoljno pametni da ne dijele minute samo po pozicijama već po talentu (talent – to je ono što Ryan Adams ima a Bono nema, po definiciji iz rječnika engleskog Martella Webstera koji je upravo potpisao produženje ugovora sa Portlandom), samo tada moraš imati beka koji zna zabiti koš i prije svega pogoditi otvorenu tricu. Alston to ne može. Kraj priče.

Sva njegova kvaliteta u tranziciji, slash n kick igri i driblingu kraj ove činjenice postaje nebitna. Sjetimo se samo kako je lani došlo do onog niza od 22 pobjede – Alston je trice gađao kao Steve Nash i pokojni Dražen zajedno. Čim mu je stao šut, stali su i Rocketsi. Sad, očekivati takvo nešto je nerealno, ali da se bar drži negdje blizu 40% Rocketsi bi bili duplo ozbiljnija ekipa. Dok je bliži 30% on samo šteti, a posebice zato jer ništa drugo i ne radi osim što šutira iz vani. Da, istina je, nekadašnji legendarni hakler boji se ulaza u NBA rekete. Što i nije loše s obzirom na sklonost mu gubljenju lopti.

Drugim riječima, Rocketsi skupo plaćaju priučenog playa neospornog talenta ali i potpuno neadekvatnih vještina situaciji u kojoj se nalazi. Dodajmo još i problematično ponašanje van terena koje se provlači kroz cijelu karijeru i pod stare dane postaje sve izraženije, i eto nam igrača koji ne razbija samo igru već i kemiju uokolo momčadi.

Osim T-Maca, koji bi bio idealan kao play jer bi omogućavao Adelmanu da na parketu drži 5 najboljih igrača (on, Battier, Artest, Scola, Ming) i kojega bi u obrani pokrio Artest (ako može Bruce Bowen čuvati Nasha i Paula, mislite da to ne mogu Ron ili Shane?), za jedinicu imaju kao opcije i malenoga Aarona Brooksa koji je prije svega 1 na 5 strijelac (dobra opcija kao back-up), a navodno je i Steve Francis nekada bio play (ja se sjećam samo haklera Francisa koji nikada nije pogledao suigrača osim kada bi netko bio na ziceru).

Srećom, Francis je toliko bivši kao igrač da svojom prekrasnom personom ne može otežati život Adelmanu. Na ostalim pozicijama su odlično pokriveni – T-Mac je i dalje T-Mac, makar nešto lošija verzija, legendarni Brent Barry i u 37-oj jedan je od najboljih bijelih šutera ikada. Luter Head ne može odigrati playa ni da mu život ovisi o tome, ali u paru sa T-Macom na parketu može funkcionirati jer ima meku ruku. Jedini je problem što je u bilo kojoj ulozi rupa u obrani, te mora gađati puno bolje od lanjskih 35% za tricu da dobije minute kraj Barrya ili čak Alstona koji bar zna odigrati presing i prenijeti loptu.

Na krilu je stoperski duo snova Battier-Artest koji će dobar dio vremena provesti i u partnerstvu na krilnim pozicijama protiv nižih postava, možda i kao dio napadačkog arsenala Rocketsa (Battier kao tricaš iz kuta, Artest kao sirova snaga na poziciji četvorke dok Yao stoji na vrhu reketa), a pod košem izbora ima koliko hoćeš.

Stavi Minga 25 minuta umjesto 35 i ne gubiš ništa, samo čuvaš to ozljedama sklono tijelo. Jer na petici može odigrati Scola, all-round majstor čija južnoamerička obrana sa puno padanja tu i tamo može donijeti mir u reketu. Tu je i dobri prastari Dikembe koji je pokazao da jednom tjedno može odigrati utakmicu vrijednu reputacije najboljeg blokera svih vremena i utjecati na utakmicu u svojih 20 minuta na način neviđen za jednog 56-o godišnjaka (najbolje od svega Rocketsi ga čuvaju za playoff i prije all-star vikenda ga ni ne namjeravaju koristiti – osim naravno…).

Chuck Hayes je majstor obrane 1 na 1 i vrijedan šljaker pod koševima na četvorki, Carl Landry je neumorni skakač i briljantan šuter sa vrha reketa na istoj poziciji, a Scola svojim mogućnostima i tu uskača kad god treba. Dodajmo još snagatora Joeya Dorseya koji može biti Houstonova verzija Big Babya, dakle čovjek za 10 minuta koji centra ili četvorku igra obujmom i ne odstupa ni centimetra od pozicije u obrani, i eto nam širine pod košem koju bih se usudio nazvati šampionskom.

I onda se sjetim opet playoffa i T-Maca kako se muči zabiti sa bolnom grimasom na licu, Minga koji pokušava trčati dok se čini kao da će mu gornji dio tijela otpasti, Artesta koji poteže nerezonske trice, Alstona koji fulava zicere i nekako ovu ekipu više ne vidim šampionskom. Ali da imaju dobre šljakere imaju. Šteta Scole, Battiera, Landrya i Barrya, bili bi vrhunska klupa pravog izazivača.

TORONTO

Isuse, Roko Jebeni Ukić! To nesretno stvorenje koje godinama uništava svaki pokušaj .hr repke da postane relativno ozbiljna košarkaška ekipa sada je back-up play ekipe koja pokušava proći prvi krug playoffa. Može li se uopće igrati ozbiljna košarka sa 10 do 15 minuta Ukića na playu?

Ja mislim da ne. OK, baš mi je drago da je momak iz Splita zaigrao u NBA i da igra sa asovima kao što su Bosh i Kapono, lijepo ga je vidjeti kako trčkara gore-dolje po šarenim parketima, ali to je mogao raditi i u momčadima koje ne idu nigdje već se bore za što bolju poziciju na draftu. U Torontu koji je u zadnje dvije godine složio solidnu ekipu i ima glavu i rep igre, takav igrač znači – ništa. Bude li gađao kako zna i nastavi li voditi loptu kako zna, bojim se da će prije playa igrati Bargnani nego što će Ukić doći do standardne role u rotaciji.

S druge strane, ja sam čovjek koji je bio uvjeren da od Calderona nikada igrača, tako da toliko o tome. Jose je lani bio rame uz rame sa Nashom i Paulom po kvaliteti igre na jedinici, a eto ja i usprkos tome ne mogu a da ne pitam koliko je to moguće ponoviti? Naime, Calderon je lani igrao i za novi ugovor koji ga od ove sezone plaća koliko i zaslužuje, i još mu je stalno za vratom puhao T.J. Ford kao programirani starter. Čak i kada je bio van terena, Ford je sigurno utjecao na igre Calderona koji je znao da će samo ako iskoristi priliku izbaciti malog brzanca iz petorke. Igrajući preko 40 minuta, sa jednim od najbolesnijih omjera izgubljenih naprema asistima ikada (u jednom periodu bio je čak na 1 naprema 10 što je znanstvena fantastika za playa) Calderon je svoju poziciju zaslužio. Sada je sve samo stvar motiva a od Ukića zasigurno neće dobiti onu dozu zdrave konkurencije koja te tjera da budeš na oprezu.

Toronto igra jednu europsku verziju košarke, sa puno zone, puno postavljenih napada u kojima jedine slobode imaju Calderon kod eventualnih ulaza (bira između realizacije i povratnih) te Bosh kada se postavi u post i primi loptu da odigra 1 na 1. Anthony Parker kao drugi bek tu je da pruži solidnu podršku u svim segmentima igre, da odigra obranu i pogodi svoje otvorene šutove. Kao takav stabilizirajući faktor on je sjajan. Jamario Moon kao malo krilo obrambeni je specijalist i izvor energije, napadački sve bolji i bolji. Njih dvoje na bokovim nisu spektakularni, ali su pouzdani i pružaju stabilnost kakvu ozbiljna ekipa treba.

Na prve tri pozicijie dakle imamo pravu, ozbiljnu momčad bez pretjeranih mana ali i bez nekoga tko bi mogao zabijati kada sve drugo stane, što je u NBA neophodno. Tu je i najveći problem Raptorsa. Naime, ova trojica ipak nisu klase Billupsa, Hamiltona i Princea da mogu prikriti nedostatak zvjezdanog sjaja, pa ispada da je Chris Bosh jedini igrač koji ih može nositi kada se stvari zahuktaju. A sam ne može nitko, pa je očito da će za eventualni prelazak na višu razinu morati pronaći pravog strijelca all-star potencijala (dodaj im Joea Johnsona i imaš ekipu sposobnu boriti se za naslov, bar na Istoku).

Jason Kapono je najbolji tricaš u galaksiji, ali dugo vremena nije korišten kao takav zbog toga jer je ujedno i najgori obrambeni igrač u toj istoj galaksiji. Nebitno, jer ovaj čovjek je Bog trice. Nakon što je u nedavnom playoffu sam dobio Orlando nezaboravnom šuterskom serijom, mislim da je sada svima jasno da bez obzira koliko koševa primio, dok Kapono šutira tricu sa 50% uvijek je bolje imati ga na terenu nego na klupi. Sa njim u rotaciji između dvojke i trojke na nekih 20-ak minuta, Raptorsi imaju solidnu vanjsku liniju i bar 10 koševa sa klupe svaku večer.

Pod košem je situacija dolaskom O’Neala bolja. Možemo govoriti da je Jeramine gotov i da će vjerovatno pola sezone provesti van parketa, ali s obzirom da je lani drugi visoki po učinku bio Kris Humphries dolazak O’Neala čini se kao promaknuće iz čistaća u direktora. Zadrži li Humphries svoju borbenost, ostane li O’Neal zdrav i uspije li Bargnani svoju pasivnost i nemoć malo prikriti bar vanjskim šutom, eto Raptorsima solidne rotacije pod koševima. Uz Bosha koji će i dalje nesumnjivo biti jedan od najkorisnijihi igrača u NBA sve navedno je garancija playoffa, posebice na ovako smiješnom Istoku. I molim lijepo, vrijeme je da Bosha prebacimo u onu skupinu igračina kojima se nema što prigovoriti. Čovjek je najkompletniji visoki još od Chrisa Webbera, lakoća kojim igra, zabija i prije svega čita igru je gušt za gledati. Nema prigovora ni na to njegovo lagano tijelo, na nedostatak agresivnosti i slično – Bosh je all-star 100% koji igra glavom i dovoljno je žilav da i u obrani odradi svoj posao, dok je u napadu neprikosnoveni lider.

Bargnani je problem, čovjek koji je trebao preuzeti ulogu drugog visokog sada je tek još jedno visoko bijelo drvo od kojega se očekuje da vanjskim šutom razbija obranu. Problem je što taj šut imenjak dosadne babe koja je u Beverly Hillsu glumila srednjoškolku nikako da naštima. Puca previše, pogađa premalo, a ne donosi ni skok ni čvrstinu pod koševe. A to će O’Neal donijeti i time definitivno olakšati život Boshu. Možda i Bargnaniu koji će se tako moći posvetiti vanjskoj igri jer očito je da za ove prljave poslove nije. Srećom, jedna dobra stvar je došla sa Andreom – više neće biti dovoljni biti bijel i visok da te se izabere visoko na draftu, morat ćeš to zaslužiti i na terenu.

Sam Mitchell kreće u sezonu sa nešto tanjim rosterom na vanjskim pozicijama, te sa ugodnim problemom oko podijele minuta na nešto jačoj rotaciji pod košem. Kada sve zbrojiš, ispada da su ostali na istome – O’Neal je plus pod košem, ali vani su tanji, i dalje im bitnu ulogu igra igrač sklon ozljedama (umjesto Forda sada je tu O’Neal), te opet mogu očekivati sličnu sezonu. Koja uključuje i neizbježno ispadanje u prvom krugu. I tako sve do ljeta kada će Colangelo imati priliku monstruozni O’Nealov ugovor pretvoriti u spomenutog all-star swingmana i sposobnog šljakera pod košem. I novog back-up playa (bez brige, bit će love za sve – Raptorsi su ispod salary capa a samo zadnja godina ugovora O’Nealu košta 20 milja, jesam već rekao da je Colangelo genij?). Da nije dovođenja Ukića ne bih sumnjao da će Colangelo u svom planu i uspijeti ali ovako… Ipak, od njegova dolaska momčad je stalno u playoffu i malo po malo napreduje što dovoljno pokazuje koji je jedini ispravni put ako želiš stvoriti prvaka. Nema žurbe, samo polako i uz malo sreće – imat ćeš ekipu sposobnu za borbu u iduće 3 ili 4 sezone. U svakom slučaju, držimo oko na Raptorsima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *