5

Madafaka, dogodine ću stvarno morati uzeti godišnji da na vrijeme stignem napraviti pregled. Evo, prvi tjedan sezone je iza nas, sutra već treba napraviti prvi osvrt pun dojmova na do sada viđeno a sa odbrojavanjem smo tek na petici. I da stvar bude gora, nakon malo prije odrađenog tradea mogu baciti svoju prognozu u koš gdje se već nalazi ono malo ljubavi što sam u zadnje vrijeme pronašao za formulu (da, mrzim taj glupi “sport” u kojem nemi ni s od sporta, gdje se sve vrti oko stroja, goriva, gume i stajanja u boksu – što je i jedina veza sa sportom, to da se nešto zove boks. ali isto tako me svake godine VN Belgije dramom natjera da mu dam malo ljubavi, ipak tu ima uzbuđenja sasvim dovoljno za izvući prave emocije a ne samo drijemati nakon nedjeljnog ručka. i onda ona prostitucija jučer, gdje lik staje pred ciljem i omogućuje Hamiltonu bod prednosti pred onim nesretnim Massom koji je massu bezvezan. ali zato Lewis nije bezvezan, sigurno je simpatičniji sponzorima, istim onim sponzorima koji će par milja isplatiti Glocku za usporavanje u zadnjem krugu. šta, mislite da telefoni nisu radili? naravno, i onda je svizac zamotao čokoladu a Stern nema veze sa trejdovima koji se događaju u NBA. i gdje to piše da dolazi vrijeme mulatosa? prvo Tiger Woods, savršen u tome što radi i prihvatljiv svima. pa Hamilton, malo bijelog malo crnog i sada puno sivog. sutra Obama. što, zar je Afrika postala ravnopravan sudionik globalnog natjecanja kada marketinški stroj svim silama pokušava da nam uvali ove izmiksane ideale ubermenscha. ma kenjam, u biti sam za potpuni melting pot i obožavam i Tigera i Lewis i Baracka – najviše pak volim azijsko-bijele kombinacije zahvaljujući preslatkoj Grace Park, ali ovakvi repovi i onakav način dolaska do naslova me eto toliko pogode da sam u afektu u stanju nešto zamjeriti čak i Obami, sram me bilo. yes we can! I believe!)

Kvragu, zabrijao sam i nemam pojma što sam ono uopće govorio. Kako je naš ministar zdravstva totalni gelipter i kako mu treba uliti suncokretovo ulje u rezervoar na skuteru? Ne, nisam iako ni to nije daleko od istine. Dakle, u koš mogu baciti cijelu prognozu jer Iverson u Detroitu automatski će imati isti učinak kakav je Kidd lani imao u Dallasu. Od momčadi koja je uz malo sreće mogla iznenaditi, Pistonsi su postali kandidat za ispadanje u prvom krugu playoffa. Dobro, dobro, istina je da Billups više nije garancija rezultata i da uz Stuckeya više nije ni potreban. Ali Michael Curry je odmah legao igračima, Sheed je sretan i imao sam neki osjećaj da bi ove sezone Pistonsi mogli i više od standardnog nastupa u finalu konferencije. Izvesti nekakav labuđi pjev. Kad evo, Dumars je odmah dao ključeve momčadi Stuckeyu u ruke, Iverson na ljeto odlazi i sa 20 milja koje ostaju slagat će se nova momčad. Billupsovih 50 milja više ne opterećuju budućnost, a kako se čini više nisu nedodirljivi ni Rip ni Sheed. Mislim, nemam problema sa ničim osim sa timingom. Dumars je rebuilding mogao početi slagati ovo ljeto, ili prije all-stara, nakon što vidi kako momčad diše sa novim trenerom i koliko su Stuckey i Maxiell napredovali. Iverson je ionako dostupan cijelo vrijeme.

Ovako, razbiti sve u startu, nakon par tekmi, stvarno je bezveze i jedino opravdanje može biti da se odjednom pojavila momčad spremna posegnuti za Iversonom. Naravno, osim što je zeznuo ovu sezonu Dumars je zeznuo i mene jer ovakve Pistonse nikada ne bi stavio na drugo mjesto Istoka. S druge strane, Denver bih možda čak i gurnuo u playoff. Billups im ne donosi samo playa već i solidnog obrambenog igrača, te sada u njemu i Carteru imaju stvarno par braniča/bekova na vanjskim pozicijama. Sa više minuta Smithu i više lopti Anthonyu izostanak Iversonu se neće ni osjetiti i momčad odjednom dobiva nekakve obrise – momčadi. Plus, Karl će konačno na terenu imati čovjeka s kojim može ozbiljno razgovarati bez da sljedećega trena gleda kako ovaj radi potpuno suprotno od onoga što su dogovorili. Ubacili Smitha u petorku ili koristili Billupsa na dvojci – svejedno. Denver je odjednom bolja momčad, Detroit lošija. Gledano u budućnost, možda su Pistonsi bolje prošli samo zato jer se riješavaju Billupsova dugogodišnjeg ugovora, ali mislim da na svijetu ima i gorih stvari od toga da plaćaš 10 milja godišnje čovjeka koji ti je donio naslov kada to nitko nije očekivao. A i sa Billupsovim ugovorom Denver pada ispod salary capa i više ne mora plaćati porez na luksuz, zadržali ili otpustili Antonia McDyessa koji je stigao u paketu. S obzirom da su tanki pod košem, Dice bi im dobro došao, pogotovo jer ovaj odavno javno voli Denver (iako je mogao dobiti veću lovu od Sunsa vratio se u klub koji ga je draftirao čim je postao slobodan igrač nakon isteka prvog ugovora).

Kako ipak nema smisla mijenjati redoslijed nabrajanja, to nastavljamo sa zadnjih 10 ekipa. A sutra ćemo nakon prospavane noći još malo derati po Dumarsu.

SAN ANTONIO

I, što mislimo o dosadnim Spursima, da li je došlo vrijeme kraja? Pa lagano se približava ali da im je prozor zatvoren kao što se upravo zalupio pred Sunsima i Mavsima – nije. San Antonio je lani na krilima velike (najveće?) trojke uz minimalnu pomoć ostalih (ali uglavnom pruženu u pravim trenutcima) tiho prošetao kroz sezonu, dohvatio 56 pobjeda koje nikoga nisu uzbudile, sredio Sunse u prvom krugu pobjedom u najluđoj tekmi godine,ubio snove svih nas fanatika koji smo sanjali Paula i ekipu u Finalu, samo da bi Popa i društvo kasnije zaustavili ljigavi Kobe i prateći orkestar jer se sa tako tankom rotacijom više jednostavno nije moglo pobjeđivati.

Kako su Hornetsi jači za Poseya i godinu iskustva, kako su Lakersi jači za duo Gasol-Bynum i imaju 12 produktivnih igrača, a Spursi su manje-više isti, ispada da smo opet osuđeni na 50-ak pobjeda kojima se nitko neće uzbuđivati (a trebao bi jer ovo je najveća i najneuštivija momčad u zadnjih 10 godina), na prolaz kroz dva kruga playoffa tijekom kojih će se slomiti srca mnogih romantičara i poraz u Finalu na koje se nećemo previše osvrtati jer više nemamo volje gledati Timmya i društvo kako iz utakmice u utakmicu dokazuju veličinu pred kojom se možemo samo pokloniti.

I da ne zaboravim, jedna stvar je ipak nova – čeka nas sezona Popa sa bradom.

Dok se Manu ne vrati, pa dok ne uđe u formu, momčad će nositi Timmy i Parker, odnosno kolektivna inteligencija ove momčadi. Lakoća kojom prepoznaju slabosti protivnika je njihova najveća snaga – Spursi ne pobjeđuju toliko svojim plusevima koliko prilagodbom te napadanjem najslabije karike ekipe koja stoji na drugoj strani. Stoga će jednu večer Timmy gaziti ekipe koje nemaju čvrste centre pod obručima, drugu večer će Parker u prašini ostavljati sporijeg playa a onda će kada ne bude rješenja Manu uzeti loptu u ruke i 1 na 5 indijanštinom napraviti posao.

Naravno, da bi ovaj scenarij potpuno funkcionirao, velika trojka mora biti zdrava. Kako nikakve naznake većeg pada igre pod utjecajem godina ne pokazuje ni Manu ni Timmy, to je sve što im treba. Ono zbog čega ih ipak treba uzeti sa malim odmakom kada govorimo o izazivačima je tanašna rotacija. Klupa, čak i preostali članovi petorke, znaju biti toliko neproduktivni da se na trenutke čini kako San Antonio igra sa samo tri igrača. U biti, Spursi su jednu ozbiljnu ozljedu nekoga od velike trojke udaljeni od toga da se bore za 8-u poziciju i nastup u playoffu uopće.

Od lanjske ekipe otpali su Robert Horry koji se pametno odlučio za mirovinu prije nego se potpuno raspao, veteran Barry promijenio je grad u Teksasu odnijevši sa sobom par trica po tekmi koje je i u lanjskom playoffu uredno isporučivao, ali kako su svi manje više podbacili, bitnije je vidjeti kako su se pojačali.

Pucali su na dva pojačanja, jedno pod košem i jednog strijelca iz vana koji bi znao iskoristiti prostor koji ostavlja velika trojka. I u startu su naišli na problem, Brazilac Splitter koji je trebao donijeti svježe krvi u reket potpisao je novi ugovor sa Tau Ceramicom čija ogromna odštetna klauzula onemogućuje ikakve daljnje dogovore. Garbajosa koji je trebao biti novi fajter i tricaš te zamjena za Horrya odlučio se za novac i otišao u nekakvu nebitnu rusku pripizdinu.

I tako je jedino pojačanje Spursa postao Roger Mason, totalni NBA autsajder koji je lanjskim nastupima u Washingtonu, gdje je tricama pomogao ukletim Wizardsima da se dokopaju playoffa, skrenuo pažnju skauta na sebe. Sad, nazvati Masona pojačanjem je poprilično upitno, s obzirom da ima pola sezona dobre košarke iza sebe, ali recimo da bi sa šuterskim učinkom kakav je imao u Wizardsima mogao zamijeniti Barrya, te učinke sve starijeg Finleya i sve blijeđeg Bowena.

A to opet znači da su Spursi u najboljem slučaju – isti kao i lani. Parker je usamljen na jedinici, a kao i do sada na par minuta uskakat će uporni Jaques Vaughn. Njegovo je ionako da odigra obranu, a ulogu razigravača ionako ima Ginobili, bio Parker na terenu ili na klupi. Stoga Pop i forsira Manua u drugoj postavi, kako bi uvijek na terenu imao vrhunskog playa dok se Parker odmara.

Nevjerojatno je da Parker iza sebe ima 7 sezona i još niti 27 godina, a čini se kao da je tu od stoljeća sedmog. Uostalom, ima iza sebe i naslov MVP-a finala. Znači da je tek zakoračio u najzrelije godine i da će na ovoj razini igrati još 4-5 sezona što je odlična vijest za Spurse. Ta razina uključuje sjajnu realizaciju sa svih strana a osobito u reketu, vrhunsku brzinu sa loptom, te činjenicu da je svoj limit dosegao – on je strijelac koji mora imati dovoljno prostora da se razigra a za to mu trebaju dominantni suigrači.

Zbog toga je, iako je često prva opcija u napadu, Parker ipak treći na ljestvici vrijednosti. Ginobili bi ovako kako igra igrao bilo gdje, Timmy bi svugdje bio jednako koristan, dok Parker ipak ovisi o udvajanjima na Duncanu i Ginobilievom talentu koji prikriva njegove playmakerske nadostatke.

Jedinica je pokrivena, a uz Manua na dvojku će uskakati Mason i Finley. Obojica su prvenstveno šuteri, i obojica moraju pogađati svoje otvorene trice da budu korisni. Finley u 35-oj godini nije ni sjena atlete kakav je bio nekada, ali i dalje može spojiti seriju šuteva iz vana koji uglavnom znače razliku između pobjede i poraza za ovako krhko balansiranu momčad.

Kako Bowen iz godine u godinu napadački biva sve neučinkovitiji, a nikada i nije mogao ništa nego zabiti kratku tricu iz kornera, jedina vrijednost koju ima je ona smetala u obrani. S tim da njegovo sve umornije tijelo teško može pratiti skoro 20 godina mlađe bekove i swingmane koje bi trebao čuvati iz večeri u večer. Stoga se Bowen uglavnom oslanja na prljavu igru i provokaciju, dok će mu minute sve više otimati kombinacija Finleya, Manua i Masona na bokovima, odnosno Udoka kao čvrsto malo krilo specijalizirano za obranu i tricu iz kuta.

Udoka ipak nije Bowen II. jer radi se o sporijem i krupnijem igraču koji ne može pratiti Bryante ili Paulove ovoga svijeta, ali koji može odigrati obranu na čistim krilnim igračima i odlična je opcija za eventualnu igru sa malom postavom zbog kombinacije snage i šuta. U biti, Udoka je jedino malo krilo koje možemo smatrati igračom unutarnje linije jer su i Bowen i Finley prvenstveno bekovi koji zbog dugih ruku mogu odigrati obranu na krilima i ništa više.

Uglavnom, iako se radi o tankoj rotaciji, ako su Parker i Manu zdravi sve što im treba da budu vrhunski je da ostali sa jednim pristojnim postotkom zabiju sve otvorene šutove koji im se pruže.

Pod košem je situacija slična. Timmy je apsolutni stup momčadi, od obrane do napada, čovjek sa kojim sve počinje i završava u San Antoniu. Iako više nije u stanju imati sezonu u kojoj sam može donijeti naslov, i dalje je dovoljno sposoban zatvoriti reket, kontrolirati skok i omogućiti pravu napadačku opciju u postu. Uz njega su i dalje spori i atletski limitirani, ali pametni i čvrsti veterani Oberto i Thomas koji daju solidan doprinos u ulozi drugog visokog, međutim stvarno im fali jedan skočan i pokretan visoki koji bi mogao malo odmoriti Duncana igrajući leđima košu.

Jedina opcija koju imaju uz igru sa Duncanom na postu i Obertom i Thomasom koji se hrane njegovim udvajanjima je igra sa Udokom i malom postavom, a možda i igra sa Bonnerom ako ovaj nauči igrati obranu bez da svaki put napravi faul. Bonner ima masu i visinu za odigrati pravu četvorku u obrani, njegova meka ruka idealna je za koristiti udvajanja Duncana i širenje reketa kako bi se otvorilo prostora za juriše Parkera i Manua, te bi bio idealno rješenja da može ostati na parketu duže od 10 minuta. Nažalost, kako je prespor i pretrom sve dobro što napravi uglavnom dovede u minus ili oko nule što osobnima, što ispadanjem u obrani.

Bez obzira na sve, radi se o bijelom bratu čija ruka zaslužuje posebno mjesto u Hall of Fameu drvenih bijelih visokih centara koji igraju licem košu.

Ali isto tako ako do sada nije uspio više pomoći ovoj momčadi, iluzorno je očekivati da odjednom postane bitan što Spurse ostavlja na onim ranije spomenutim opcijama i sa još manje oružja. Kao što smo već rekli, sve miriše na lanjsku sezonu kada smo ih smatrali preslabima za ozbiljan rezultat da bi ih na kraju gledali u finalu konferencije. Budu li imali sreće sa ždrijebom i izbjegnu li u polufinalu konferencije Lakerse ili Hornetse (a po mojoj prognozi to neće biti slučaj), mogli bi ih opet vidjeti u isto vrijeme na istom mjestu.

Što će samo još jednom iznova dokazati da ako itko zna odraditi svoj posao, a u ovom slučaju taj posao zove se pobjeđivati u košarkaškim utakmicama, to su Pop i ekipa. Veterani koji uživaju u tome što nisu ni mladi, ni popularni već jednostavno noćna mora svih u svijetu košarke – od navijača, protivnika do NBA marketinga.

ORLANDO

Prije ikakve analize ove momčadi Magica moramo jednu stvar istaknuti, nešto što ne spominjemo dovoljno. Dwight Howard je novi Shaq. Ne doslovno, ali za ovo novo doba on je ono što je Shaq bio 90-ih. One man band. Svi znamo kako je Shaq bio grdosija sa neviđenom pokretljivošću na onakvu masu i da je svaku večer donosio sve potrebno za pobjedu. U biti, kada je obrana u pitanju svi znamo da je Shaq bio poprilična ljenčina i da je prljave poslove uglavnom ostavljao Horaceu Grantu i koga je već imao u Lakersima, bazirajući se na koševe.

E pa Dwight Howard je još agilniji, obožava raditi prljave poslove i jedini problem je što nema takvu glad za trpanjem koševa kao Shaq. OK, Shaq je bio nešto krupniji i imao je raznovrsniju igru leđima, ali činjenica je da kada si ovako fizički nadmoćan ne trebaš nikakvu specijalnu pivot igru.

Drugim riječima, da je Howard odlučio provesti 4 godine na sveučilištu kao što je to napravio jedan Duncan, ova sezona bila bi njegova rookie godina. Da, to znaći da ovaj monstrum ima nepune 23 godine, da je od nedavno završio sa formiranjem tijela i fizičkih mogućnosti i da ga tek sada čeka par sezona razvoja kao igrača prije nego tamo negdje oko 27-28 godine eksplodira.

A eksploziju možemo očekivati već i ove sezone jer ne zaboravimo da je Howard do sada bio toliko sirov u napadu da se svodio na sporednog igrača. Lani je Van Gundy malo pomaknuo stvari sa mjesta, lopta se sve češće spuštala pod koš i ove godine konačno možemo očekivati da Howard i u praksi postane prva napadačka opcija. Možda neće oduševljavati svojim potezima, ali nema sumnje da će samo na račun snage kao od šale zabijati lanjsi prosjek od 20 koševa. I popraviti ga za bar još 5. Da je Shaq bio ovako skroman u mladim danima i da se zadovoljavao sa 10-ak lopti po tekmi, teško da bi bio toliko dominantan strijelac.

S druge strane, da je Shaq bio ovako sklon izgubljenim loptama i da se mučio sa povratnim loptama, teško da bi svaki napad išao preko njega. I u tome je puno veći Howardov problem nego što su to slobodna bacanja koja gađa loše, ali gađao ih je i Shaq i nikada mu to nije previše smetalo. Naime, Howard još ne prepoznaje udvajanja i ne vidi dobro suigrače na perimetru, o nekakvom težem obliku asista da ne govorim. Kada krene na koš, radi to mehanički i tvrdo zbog čega je izložen krađama lopte, a ako mu i uspije nekakav pivot ili polu-horok postotak realizacije baš i nije bajan (ali popravi ga on zakucavanjima).

Razvoj je ipak vidljiv, te ako je lanjska godina bila privikavanje na igru sa slasherima kao što su Nelson i Hedo, odnosno šuterima kakvi su Bogans i Lewis, ove sezone možemo očekivati još ubojiti Orlando.

Za obranu ionako nema brige, već spomenuta Howardova glad za skokovima i blokadam dovoljna je da se zaključa reket, njegova pokretljivost u stanju je pokriti svaki propust suigrača te je sve što ostalima treba volja da navedu svoga igrača kroz sredinu gdje će ga Howard već nekako zaustaviti. I naravno, kao i kod svih dominantnih petica, treba igrati što više zone kako bi se onemogučilo protivniku da Howarda izvuku van reketa što je kriptonit svim teškašima. Mislim, Howard je dovoljno brz i pokretan z vratiti se na vrijeme i ne dozvoliti da ga se pretrči, ali na vrhu reketa djeluje puno običnije nego na lijevom ili desnom rubu kvadrata.

Kako Howard bude napredovao napadački, tako će i Orlando napredovati kroz playoff. Ako su lani ušli među 4 na Istoku, isto ih čeka i ove sezone, a eventualni prolaz do Finala dogodit će se samo ako Howard kroz naredne sezone razvije par vrhunskih poteza pod košem, ili ako pak dovedu kompletnog strijelca za na bok u slučaju da Howard ostane na ovim skromnim pivot potezima.

Kako god bilo, lijepo je imati ovakav temelj momčadi, centra koji bez problema može ostvariti 30 koševa i 20 skokova svake večeri. Stan Van Gundy je toga svjestan, stoga prilikom popune ostalih mjesta i bira prvenstveno igrače koji popunjavaju praznine oko Howarda.

Ne bi bilo naodmet imati boljeg playa od Nelsona, ali maleni Jameer s vremenom je stekao rutinu i naučio koristiti svoje dobre strane. Iako nije najbrži i obrambeno je nebitan zbog manjka centimetara i eksplozivnosti, Nelson dobro vodi igru, pazi na loptu i sve pametnije bira šuteva i povratne nakon čestih izleta u reket. Sklon je slah n kick igri, može zabiti tricu i zabiti iz kontakta u reketu što je više nego dovoljno da opravda minute. Ali nema onu crtu koju imaju najveći razigravači, nije u stanju stvoriti višak igrača ili jednim potezom izbaciti cijelu obranu kako bi olakšao postizanje koša sebi ili suigraču.

Stoga im dobro dođe Hedo Turkoglu koji ima tu haklersku crtu i osjećaj za asist. Baš je on većinu vremena zadužen za loptu i njenu distribuciju na Howarda, ili pak nazad na tricu Nelsonu ili Lewisu nakon ulaza. Turkoglu je u Orlandu ono što je u Lakersima Bryant, ili u Portlandu Roy, čovjek sa svim ovlastima koji ima loptu u rukama većinu vremena jer je za posao playa osposobljeniji od samog playa. Što bi bilo da umjesto Hede imaju igrača profila Joea Johnsona ili gore spomenute dvojice? Mislim da je suvišno reći da bi bili legitimni izazivači za naslov.

Naravno, Turkoglu nije kriv što je talentom ipak za klasu ispod. Za sve ono što je napravio lani, i što će sigurno ponoviti i ove sezone, treba skinuti kapu i njemu i Van Gundyu. Jer Hedo je do sada uglavnom smatran odličnim šuterom iz vana, te talentiranim ali mekim Euro igračem koji izbjegava kontakt i ulaz, međutim od koristi je jer uz šut može i proigrati i skočiti.

Odjednom ga je Van Gundy iz uloge sporednog igrača gurnuo u poziciju da se sve u napadu vrti oko njega, da ne bude taj koji će čekati na trici u kutu, već da iskoristi svoju spretnost i dužinu, napadne reket i pokrene stvari. I Hedo je to i napravio, usput radeći i sve ono što je radio do sada kao doza energije sa klupe.

Ova trojica su najbitnija za sudbinu Orlanda jer u kombinaciji njihovih najjačih strana krije se temelj Orlanda. Howard donosi stabilnost, Turkoglu donosi kaos koji tu stabilnost oplemenjuje, a Nelson donosti karakter malenoga čovjeka koji nema ni jedno ni drugo a opet se ničega ne boji niti se zbog toga smatra manje vrijednim, već zna da bez njegove dobro odigrane uloge dvije takve suprotnosti ne mogu funkcionirati.

Petorku popunjavaju dva zanimljiva izbora. Prvi i zanimljiviji je svakako Rashard Lewis, ako zbog ničega drugog a ono zbog nevjerojatno bahatog ugovora kojim je nagrađen a evo ispada da je tek četvrti igrač po važnosti. Međutim, ako stavimo iznos ugovora na stranu i zamislimo da se radi o pola svote, Lewis u Orlandu ima smisla. Prvo, radi se o izvrsnom šuteru iz vana, bilo sa poludistance, bilo sa trice. Njegovih 40% za tricu su sve što treba jednoj ekipi da raširi reket, a to u slučaju Orlanda znači da više prostora za manevar imaju Howard, Nelson i Hedo.

Iako je nominalno četvorka, Lewis u toj ulozi je gotovo nebitan, naime Howardu partner pod koševima ne treba i uglavnom bi mu samo smetao u onome što radi. Stoga se Lewis može fokusirati u napadu na šut, a u obrani na postavljanje tijela na pravo mjesto, jer srećom ima i dovoljno visine i mase da koliko toliko izdrži guranje sa pravim post-igračima. Uglavnom, da su slagali igrača čije karakteristike odogovaraju igri sa Howardom, složili bi baš nekoga sličnoga Lewisu, tako da njegovo dovođenje ne može biti loš posao.

Jedini minus u cijeloj priči je što zbog dijelovanja unutar ovakvog sistema Lewis nema prilike za previše igre u postu, što mu je nekada bila specijalnost. Dok je u Sonicsima igrao malo krilo, često bi se spuštao pod koš gdje bi spomenutom masom i visinom rasturao mala krila koja bi ga čuvala. To naravno danas ne može protiv jednako krupnih četvorki koje ga paze, a i nema prilike s obzirom da je usidren u kutu gdje čeka na Nelsonov ili Turkogluov projektil.

Zadnji član petorke je pridošli Mickael Pietrus, čovjek koji zaokružuje sistem Stana Van Gundya na idealan način. Sjetimo se one ekipe Miamia koju je vodio klon Rona Jeremya prije nego ga je Pat Riley otkantao – Wade, Eddie Jones, Caron Butler i Lamar Odom uz sirovinu Briana Granta pod košem. Očito je da je te sezone Van Gundy shvatio da nije nužno imati beka šutera koji poteže trice, četvorku koja se sidri na postu ili krilo koje pasivno stoji u kutu. Najvažnije je imati playa koji će prenijeti loptu, centra koji može čuvati reket, te tri atlete koji kombinirano imaju ulaz, šut i nesebičnost, uz duge i aktivne ruke u obrani.

Miami je već prve sezone u tom sastavu stigao do polufinala, i da Riley nije rasturio momčad u lovu na prsten, Miami bi vjerovatno danas igrao ozbiljniju ulogu od one inkubatora Beasleyu i Wadeovom egu. Van Gundy u Orlandu je lani ponovio dio te čarolije, a ove sezone sprema se na novi korak. Jer dok su se lani da dvojci doslovno krpali, dijeleći minute između takvih polovnjaka kakvi su Bogans i Evans (solidni igrači ali iznad prosjeka tek šuterski) sada na raspolaganju imaju atletu prve klase u Pietrusu.

Njegova skočnost, brzina i dužina nisu tu tek da popune ulogu visokog beka i povremeno pogode tricu, već da naprave rusvaj u obrani, da lete u kontre i donesu još raznovrsniji napad. Peitrus je sa klupe Warriorsa pokazivao naznake rasnog strijelca (ima ulaz, tricu i nezaustavljivu kontru), stoperske mogućnosti izvan konkurencije na bočnim pozicijama (spretne ruke, brzina nogu i blokerski instinkt kojima se može suprostaviti pravim krilima a kamoli bekovima), ali jedino u što smo se uvjerili je da se radi o pravome atleti. Uspije li uskladiti svoje fizikalije sa onim što ova momčad traži od njega (povremeni koš iz vana, prolaz kroz rašireni reket, obranu na vanjskim pozicijama), Orlando je pronašao svoj idealni peti kotač.

Ovakva fizikalijama i talentom nadarena ekipa, raznovrsnih osnova ali sličnih ozbiljnih karaktera spreman je za borbu na Istoku idućih 5 godina. Jedino što ih može iznenaditi su ozljede, ili da u najgorem slučaju Pietrus ili Hedo izgube svoj juju te postanu sjene igrača kakve znamo. Ali u ovakvoj situaciji ne vidim mogućnosti da se to dogodi, jednostavno nitko si ne može dozvoliti luksuz da se posveti uštopavanju Turkoglua jer će ih onda Lewis i Howard razbiti. Sa manjim pritiskom na njihovu igru, i Hedo i Pietrus bi trebali dati maksimum očekivanog.

Naravno, kada složite petorku iz snova, problem nastaje sa klupom. Orlando nije iznimka, tako su lanjsku playmakersku rotaciju od troje solidnih igrača sveli na Nelsona i veterana Johnsona. Anthony Johnson ima plus u visini i snazi, čovjek je širi u donjem dijelu tijela od Boška Balabana, ali teško da svojim starim nogama može izdržati ritam cijele sezone u ulozi prvog back-up playa. Osobito je čudno osloniti se na njega kada imaš Nelsona kojega zbog sitne građe i mogućnosti da svaki napad preko njega primiš šut iz vana Van Gundy ne voli koristiti maksimalan broj minuta.

Lani je tu bio Keyon Dooling koji je obranu odrađivao solidno, Arroyo koji bi uskočio tu i tamo radi driblerskih specijaliteta a sada je praktički sve palo na Nelsona. Johnson je doduše od onih veterana koji su svjesni svojih mogućnosti, od njega nečete vidjeti da forsira jurnjavu ili ulaze, ali povremeni šut, nešto čvrstine i nedovoljna pokretljivost nisu ono što očekujete od čovjeka koji bi trebao igrati 15-ak minuta na poziciji vođe navale.

Na dvojci je situacija lakša, ostao je lanjski starter Bogans koji donosi šut za tri iz kuta i pouzdanu obranu, tu je i Reddick koji nema kvalitete potrebne za igru u ovakvoj momčadi (atleticizam ili snagu) ali može zabiti iz vana kada god poželi, a stigao je i rookie Courtney Lee koji je također prvenstveno tricaš ali nešto eksplozivniji i žilaviji od Reddicka. Uglavnom, ako je Bogans tu, a Pietrus uskače u petorku, ispada da samo treba pokriti učinak Mauricea Evansa za što ova dvojica nisu ni potrebna. Ali u slučaju da dobiju koju minutu, bit će prilika za pogoditi otvoreni šut što im je specijalnost.

Kako je Evans dio minuta dobivao i kao zamjena Hedi na malom krilu, sada će te minute otići Bogansu, te eventualno Lewisu kada Van Gundy odluči zaigrati sa nešto većom petorkom. U tom slučaju na četvorku uskače Brian Cook, bivši tricaš Lakersa koji se još nije naigrao u Orlandu, ili pak Tonny Battie. Naravno, opcija u kojoj su na terenu zajedno Battie i Howard ostaje samo za specijalne prilike jer sa ovoliko šutera zbilja je ludost bazirati se na obranu i ostaviti napad sa igračem manje, bez obzira koliko u datom momentu dva visoka mučila obranu Orlanda.

Da je ovo stari Battie koji skače i pogađa uokolo reketa mogli bi pričati o ozbiljnoj opciji, ali kako je ovaj Battie povratnik nakon ozbiljne ozljede zbog koje je propustio cijelu sezonu (u biti već zadnje dvije sezone muku muči sa svim dijelovim tijela, od leđa preko koljena do prstiju) teško da njegova uloga prelazi nekakvih 10-ak minuta podrške Howardu. Za kojih se ionako već bore Poljak Gorcat i istrošeni Foyle. Ako se Battie ne vrati bar djelomično nekadašnjoj formi, bolje im je da Howarda minimalno odmaraju jer sa ovakvim zamjenama svako njegovo sjedanje na klupu predstavljat će ogroman problem.

Srećom po njih, Howard je stvarno Superman i 40 i više minuta po tekmi neće na njega ostaviti nikakvog traga. Ali da bi bilo lijepo imati jednog veterana kao što je P.J. Brown koji može pomoći u skoku i zabiti sa vrha reketa bilo bi. Naravno, sve ove kozmetičke sitnice oko podešavanja klupe riješavat će se kroz iduće sezone i kako koja bude riješena, tako će Orlando rasti. Do prvaka? Pa ako je Shaq svaku momčad u kojoj je igrao odveo bar do Finala, valjda će i Howard nastaviti tu tradiciju i omogućiti nam da po prvi put u Finalu gledamo legendarnu porno zvijezdu na klupi kao trenera.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *