3

NEW ORLEANS

Nakon što su onako jadno odigrali sedmu tekmu lanjskog polufinala konferencije protiv Spursa, Hornetsi se vraćaju jači za par nešto večih muda. Talentom ravnopravni svima iz vrha, Paul i društvo morali su platiti školu pa gledano kroz takve naočale lanjski poraz i nije tragičan. Neki bi rekli da su s obzirom na neiskustvo u velikim utakmicama uspjeh napravili već samim time što su prošli Dallas u prvom krugu, ali činjenica je da su kvalitetnija ekipa i da bi prošli i stare i tanke Spurse samo da su imali jednog dokazanog pobjednika na klupi, čovjeka koji ne bi dozvolio da ga savladaju emocije kao što se dogodilo Paulu i Westu. Drugim riječima, igrali bi protiv Lakersa da su na klupi imali jednog Poseya.

Uostalom, nikako ne mogu izbaciti iz glave one prizore u kojima Jannero Pargo rešeta Spurse i jedini pruža otpor, a samo zato jer se radi o košarkašu bez savijesti kojemu je svejednu bio sa druge strane San Antonio ili Kazan. Parga više nema što uopće nije loša stvar – gube na koševima sa klupe, ali će morati dodatno sazrijeti kao ekipa da nadoknade učinak jednog ludog revolveraša što im može samo koristiti.

Posey je naravno ključ. Budu li imali sezonu kao lanjsku po pitanju zdravlja, prošetati će se kroz sezonu, izboriti domaći teren u prvom, možda i u drugom krugu te dočekati playoff spremni i bogatiji za Poseyeva dva naslova prvaka. A Posey se neće bojati baciti tijelo pred Ginobilia ili zabiti tricu preko ruke u zadnjim trenutcima.

Sa stabilnosti koju donosi Posey, lakše će biti igrati i Paulu i Westu. A odgovora za obojicu nema nitko. Paul je lanjski nesuđeni MVP, i kandidat za tu nagradu od danas pa do dana kada se odluči za mirovinu. Nema potrebe još jednom ga hvaliti, ostavimo to za prilike kada nam ponudi novi razlog, ionako svi sve znamo.

Hornetsi su očito toliko sigurni u njega da su pustili Parga da ode samo tako, iako je Pargo osim šuterskih serija dio posla odrađivao i u oragnizaciji napada i obrani. Očito su smatrali da će bez njega Paul igrati još bolje jer bi često sa Pargom na terenu Paul bio osuđen na ulogu promatrača. Što je stvarno izgledalo besmisleno, da ti napadi idu preko sporednog lika a ne preko najboljeg igrača. Ali kako god bilo, Pargo je garantirao bar nekakav predah od svakodnevnih napora. Takvoga igrača više nema a to znači da ja Paulova igra još važnija.

Mike James koji bi trebao biti back-up play na tih 10-15 minuta gotov je igrač. Nikada nije bio klasični play, a nije čak imao ni atletske sposobnosti kojima bi mogao odglumiti da je nekakav razbijač obrana koji tu i tamo povremeno baci povratnu loptu šuterim. James je uvijek znao razigrati samo sebe, te je u svojim najboljim danima bio odličan šuter. Kako su ti dani kratko trajali, a vrijeme nije stajalo James je od slabije verzije Bibbya (mogao je izdržati kontakt na šutu i fintama si napraviti dovoljno prostora za puknuti iz vana) postao običan šuter ovisan o drugima da mu daju pravu loptu u pravo vrijeme.

Kako je sitan za igrati išta drugo osim playa, a više ne može stvoriti si dovoljno prostora za šut, praktički je neupotrebljiv – svi znaju da za čuvati ga samo moraš stati uz njega i ne nasjedati na lijevo-desno finte jer nema šanse da te pretrči, u stanju je tek prenijeti loptu i evenutalno pogoditi tricu ako obrana pokrije sve opcije i lopta kružeći dođe do njega, koji u kutu stoji slobodan kao ptica. Sad, tih 10-ak minuta bez učinka nisu kraj svijeta, ali ozbiljna ekipa si ipak ne bi smjela dozvoliti ovako lošeg igrača u rotaciji.

Rezervne opcije nema, osim da se vrijeme dok je Paul na klupi prikrati tako da se lopta da u ruke Devinu Brownu ili Julianu Wrightu. Od svih bekova i krilnih igrača njih dvojica najviše odgovaraju nekakvom profilu point-forwarda, ali u biti daleko su od toga da tu ulogu odrađuju na pravi način. Brown je za mene misterija, jedan od onih igrača za koje mi nije uopće jasno kako igraju košarku, a kamoli zašto to rade u dobrim momčadima uz dobru minutažu. Čovjek je prošao kroz Spurse, Cavse, Jazz, evo sada je po drugi puta u Hornetsima, a nema nikakvu vještinu potrebnu za igrati makar i onu najsporedniju ulogu u momčadi. Bek je a nema šuta, atletski je prosječan, i jedino što ima je sirova snaga. Može se gurati pod košem i maltretirati slabije bekove, zna zabiti pod obručima polako čekajući priliku kada nema nikoga da ga blokira. U biti, on je na vanjskim pozicijama sve ono što cijela gomila NBA igrača predstavlja na unutrašnjim – golu snagu koja voljom nadoknađuje sve ostale nedostatke. Solidno rukovanje loptom, solidna obrana i tvrda igra, to su valjda razlozi zašto nijedan trener nema ništa protiv Browna u rotaciji. Ja bih ipak više volio beka koji zna zabiti otvoreni šut i igrati licem košu.

Wright je pak tipični krilni all-round atleta, dovoljno skočan za igrati četvorku u nižoj postavi, dovoljno brz za igrati čak i dvojku u ekstra visokoj. Može zabiti otvorenu tricu iz kuta te polaganje iz kontre, i to je manje više cijeli njegov napadački repertoar. Ali u obrani prava je napast, dugim rukama stalno presijeca linije dodavanja, non-stop je u pokretu i tom nepresušnom energijom poput euro igrača smeta organizaciji napada. Uz sve je i odličan bloker koji uvijek ide na skok. Stoga ne čudi tolika želja Byrona Scotta da od njega napravi boljeg razigravača i da ga nauči bar solidnom rukovanju loptom kako bi mu mogao dati što više minuta. Jer kraj Poseya na krilima bit će ih sve manje, a šteta je da ovako koristan igrač ne igra, makar kao riskantna zamjena Paulu.

Na dvojki je pouzdani Morris Peterson koji se lani u prvoj sezoni odlično uklopio u momčad, te ove može biti samo bolji. U ulozi primjerenoj jednom veteranu, Mo Pete igra dobru pozicijsku obranu uglavnom usmjeravajući protivnike prema reketu gdje ih čeka Chandler, uredno zabija svoje trice nakon Paulovih povratnih sa 40% realizacije, odrađuje ulogu idealnog suigrača i sve u svemu idealan je peti kotač. Kraj Paula nekakav kreativac ionako bi samo smetao, zbog čega su Peterson i Stojaković idealni bočni igrači za ovakvu ekipu.

Možda čak i malo preslični. Stojaković doduše kao jedan od najboljih šutera koji su ikada igrali košarku sa svojih 44% za tricu bolja je opcija od Petersona, ali kao malo krilo momčadi bi ipak trebao donijeti nešto raznovrsniju igru. Iako obrambeno nije bio tolika katastrofa zahvaljujući Chandleru koji je služio kao korektor pomažući svima i stižući zatvoriti sve, njegov učinak u skoku premalen je za krilnog igrača, pogotovo kada se sjetimo dana u Sacramentu gdje je mlađi i zdraviji uvijek pomagao bar u tom dijelu posla.

Međutim, Peja je očito ostario i sveo se na jednodimenzionalnog šutera. Što da ponovimo u ovakvoj momčadi uopće nije strašno dok god pogađa ovako fenomenalnim postotkom, ali nema tu više skoka, nema ulaza kod kojih je bio majstor za iznuditi slobodna. Borbenosti i vatre nije nikada ni bilo, tako da nešto manje minuta njemu a više Poseyu i Wrightu mogu samo koristiti ovoj momčadi.

Na krilima i uopće po bokovima su odlični, Posey uz samopouzdanje šampiona donosi i izvrstan šut za tri i čvrstu obranu čime dodatno pojačava upravo dvije najjače karike momčadi. Iz vana sijeva sa svih strana (uz sve ove šutere tu je još jedan specijalist za trice, Rusual Butler), u isto vrijeme pod košem je sve zatvoreno zahvaljujući mogućnosti da zaigraju postavom Posey-West-Chandler koje je jedna od obrambeno potentnijih unutarnjih linija lige. Sve skupa dovoljno za nadograditi se na osnovu njihove igre a to je pick n roll ili pick n pop Paula i Westa. Koji može rezultirati Westovim košem sa poludistance ili realizacijom ispod samog obruča, kako god bilo West je majstor za zabiti. Ili će pak Paul ići na pologanja, ili se možda u koraku odlučiti za skok-šut. A ako poželi nešto drugačije uvijek može pronaći Chandlera kako dolazi iz pozadine na alley-oop.

Ovakvoj ekipi problem mogu biti samo ozljede, s obzirom na tanašnu klupu. Rezervni play je problem, ali s obzirom na svu silu swingmana manje je uočljiv nego rupa pod košem. Hilton Armstrong i Melvin Ely imaju visinu i snagu, i na tim fizikalijama staje sva njihova priča. Napadački nebitni, Ely će pogoditi otvoreni šut na par metara, Armstrong će zakucati sve u blizini,li to je sve. Obrambeno se također više služe snagom nego glavom i u biti tek su igrači za dno klupe, nikako ne za ulogu prvog s klupe.

Korištenjem niže postave u kojoj bi Wright ili Posey igrali četvorku Scott bi riješio dio briga oko tanke klupe. Koja definitivno neće biti problem kroz cijelu sezonu jer mladost glavnih igrača garancija je konstantno dobre forme, ali nedostatak kvalitete mogao bi smetati kroz sami ritam utakmice, jer u jednom trenutku na playu ti je Paul a u drugom – nitko. To kako će Scott riješiti rotaciju bit će najzanimljiviji detalj vezan uz New Orleans, uz naravno uživanje u njihovoj moći koja će na ozbiljni test tek u vrijeme playoffa.

Ako je Posey dovoljan za preskočiti Spurse, nekako mi se čini da za sada Lakersi imaju prednost zbog širine i iskustva, dok prednost Jazzu ide iz dva razloga. Prvo, jer je Deron Williams jedini igrač u ligi koji može zaustaviti Paula i u isto vrijeme stalno ga napadati i biti učinkovit, a drugo jer Jazz za razliku od Hornetsa ima igru i bez svoga playa. Makni Williamsa i na terenu ostaje momčad koja zna što radi i koja može pratiti svačiji ritam, makni Paula i u New Orleansu je veća praznina nego za vrijeme Katrine. Pa da vidimo koliko bi to moglo igrati ulogu u playoffu, kada će se valjda konačno ove dvije ekipe sresti u prvoj od mnogih epskih serija koje ćemo imati prilike gledati.

PHILADELPHIA

Lanjsko ugodno iznenađenje napravilo je posao ovoga ljeta, postavši od hita gotovo pa kandidat za naslov. Barem na papiru Sixersi izgledaju moćno, ali tek će prava sezone pokazati koliko je moguće Branda uklopiti u jedan rastrčani sistem koji ovisi o kontri i hoće li potreba da zbog njega više igraju postavljene napade oduzeti momčadi trku kao glavno oružje.

Pitanja je milijun, ali osnovna postavka je da Brand Sixersima daje jednu kvalitetu više, praktički od ekipe kojoj je treći igrač bio strijelac sa klupe poput Louisa Williamsa, sada mogu ponuditi udarnu trojku Iguodala-Miller-Brand. S tim da posebnu pozornost treba posvetiti Milleru – uspije li on ostati u lanjskoj formi kada je bio motor momčadi, tek onda je ova momčad jača. Padne li na razinu primjenjeniju njegovim dojučerašnjim izdanjima i osrednjosti koju smo od njega dobivali cijelu karijeru, dovođenje Branda praktički nema učinka jer tek je u biti nadomjestak za Millerovu lanjsku eksploziju.

Pitanje je naravno i kakav će Brand biti nakon ozljede, može li opet biti onaj stari pouzdani double-double igrač u stanju vući na oba kraja terena. Po ovome koliko sam ih visoko postavio očito je da smatram da će odgovori na sva pitanja biti pozitivni, a pri tome se osim srećom ravnam još jednim – svi ovi momci su sjajni suigrači. U biti jedino je playmaker Miller igrač koji voli odigrati za sebe, dok su Iggy i Brand po prirodi ljudi koji vole sjenu, stoga i nekako idealni za ulogu drugog igrača. Nažalost, jedan će morati preuzeti vodstvo, osim ako ponavljam Miller još jednom ne odigra sezonu života. Sa svojom kvalitetom u igri u pod obručima Miller je i najbliže što Sixersi imaju pravom kreatoru u napadu (pri tome ne mislim samo na playeve, već igrače kao što su Wade, Kobe, Johnson ili Bron oko kojih se vrti napad njihovih ekipa), dok Iggy može preuzeti klasičniju ulogu playa koji ulazi u reket i distribuira lopte.

Po ovome gornjem pasusu ispada da je Miller praktički prvi igrač momčadi, ali točnije je reći da se uopće ne zna tko je lider. Kao što se to dogodilo ranije sa Pistonsima, lani se ova skupina pojedinaca pod Cheeksom tako idealno posložila da je uspjela iz sebe izvući maksimum. Miller je bitan, možda i previše s obzirom da je njegov budući učinak upitan, ali u široj slici razloga za brigu nema. Milleru na kraju sezone istječe ugovor, i ako se pokaže da ova ekipa sa njim u ovako važnoj ulozi ne ide nigdje, Sixersi mu mogu dopustiti da jednostavno odšeta i onda za tih 10 milja koje mu sada plaćaju mogu potpisati novog playa. Ili će promovirati Louisa Williamsa u petorku, što uopće nije tragično.

Naravno da je to lakše reći nego napraviti, ali činjenica je da njima ne treba all-star play oko kojega će se sve vrtiti već jedan pravi igrač za petorku. Jer ako stvari budu išle po očekivanjima, Brandu i Iguodali bi se kao treći stup ekipe trebao pridružiti Thaddeus Young. Stoga je prioritet zadržati Younga, tek zatim naći playa i to je onda to za idućih pola desetljeća koliko su se vezali uz ovu jezgru. Petorka Williams, Iggy, Young, Brand i Dalambert ima solidne osnove, playoff im je garantiran svake godine, ali s obzirom da je to to (prostora za potpisivanje novih igrača nema), nekakav trejd također nije nemoguć kako bi se otvorila prilika većem potencijalu momčadi. Dalambert je naravno glavni problem, njegov maksimalni ugovor previsok je za nekoga tko učinkom vrijedi možda pola cifre. Ali sve su to pitanja na koje će odgovor dati nešto dalja budućnost.

Što se tiče ove sezone, bitnije će biti vidjeti kako su Sixersi riješili svoju drugu manu. Brand donosi strijelca u postu, ali što je sa tricom? Phila ima zanimljivu kolekciju bekova, gotovo nevjerojatnu rotaciju u kojoj nema igrača koji može spojiti dva šuta iz vana. Andre Miller ne može pogoditi tricu ni na treningu, a Willie Green je bek-šuter i strijelac sa klupe koji tricu poteže samo kada baš mora (odnosno kada je toliko otvoren da mu ne ostaje ništa drugo). Lani ih je ta nemogućnost širenja reketa mučila, Iguodala i Williams su ipak previše streaky da bi se moglo osloniti na njih kao prave šutere iz vana, a ove godine jedino im ostaje nada da se preko ljeta sitaucija popravila, odnosno da su momci radili na šutu.

Smiješno je smatrati da je dovođenje Kareema Rusha pomoglo, jer Rush ne može izboriti rotaciju kraj kvalitetnijih košarkaša. Dati njemu minuta pored Williamsa ili Greena nema smisla, jer ovi su all-round košarkaši korisni ekipi dok je Rush jednodimenzionalni šuter koji je sjajan tricaš samo u svojoj i u glavi raznih GM-ova koji ga sve ove godine potpisuju za minimalac na račun jedne do dvije tekme godišnje u kojima zabije seriju trica.

Što se tiče pristupa i borbenosti koji ih je lani krasio, nema razloga za vjerovati da će ove sezone situacija biti drugačija. Brand ih doduše usporava i pretvara iz trkačke ekipe u nešto klasičniju, ali ovo su sve igrači izraženih šljakerskih crta, te će ih ta karakterna vrlina ako ništa drugo a ono držati u igri protiv slabijih ekipa. Ne vjerujem da će biti previše utakmica ove sezone u kojima će Sixersi izgubiti od talentom slabijih ekipa, stoga se ni 50-ak pobjeda ne čini nestvarnima.

Bekovi su izuzmemo li šutiranje trice OK, rotacija između Millera, Iguodale i Williamsa uz pomoć Greena te Royala Iveya kao obrambenog specijalista za sve tipove playeva solidna je, pod košem su Brand i Dalambert garancija skokova, dobro čuvanog reketa i dovoljno koševa. Njihove zamjene su OK ako gledamo snagu, borbenost i mogućnost da omoguće Cheeksu cijelo vrijeme igru sa dva prava visoka, ali su i poprilično nefleksibilni.

Treći visoki bi trebao biti igrač koji može nešto i pogoditi, a Reggie Evans je skakač koji muku muči i sa polaganjima zicera. Theo Ratliff je stara kanta čije blokerske sposobnosti mogu u jednoj tekmi napraviti rusvaj, ali ga zato možemo zaboraviti na idućih deset. Kako je za sezonu otpao sjajni lanjski rookie Jason Smith čiji šut sa poludistance bi odlično došao, jedina nada im je da ovogodišnji rookie Speights pokaže dovoljno zrelosti da napadački odmah pomogne, makar na način na koji to u Bostonu rade Powe ili Davis, zabijanjem odpadaka i zakucavanjem zicera.

Jedini visoki koji bi mogao ponuditi nekakvu alternativu ovim sidrunima je Donyell Marshall, ali on se fizički toliko raspao da čak ni trica koja ga i dalje sluša ne može biti dovoljan razlog da ga se drži na terenu. Jedva se kreće, uopće ne ide na skok i doslovno je zalijepljen na pod. Ukratko, za svaku tricu iz kuta koju zabije, omogućio bi protivniku dva laka koša na drugoj strani.

Stoga je ključ ove sezone i uopće budućnosti momčadi razvoj Thaddeusa Younga. Iako je rano za reći da bi baš on mogao biti taj lider, momak ima sve potrebne fizikalije i atletske sposobnosti za biti sjajan NBA strijelac. Iako je tek napunio 20 godina, već sada on je najpozdaniji tricaš u ekipi, najraznovrsniji strijelac i uopće najbolji all-round igrač. Obranom ne zaostaje previše za Iguodalom, tako da kombinacija ovakve dvije atleta na krilima može biti temelj za ravnopravnu borbu sa svima.

Youngov jedini problem je što još uvijek igra košarku samo za sebe, dakle ne vidi suigrače i njihova kretanja te se ni sam ne kreće previše kada nema loptu. Ali s obzirom na godine, recimo da bi za dvije sezone već trebao imati savladane osnove timske igre i da će onda biti all-star. Kompletan igrač koji će fizikalijama sijati teror na malom krilu gdje je snagom i skočnošću možda jedini NBA košarkaš koji ima potencijal da namuči Lebrona Jamesa u oba smjera.

Young nije bitan Sixersima samo zbog talenta, već i zbog toga što je jedini u stanju odgovoriti na više uloga. Njegova snaga i skok omogućuje im da ga koriste i kao četvorku, čime mogu obogatiti svoj napad i više trčati, sa njim i Brandom pod košem, što su uostalom radili i lani. Samo što osim Dalamberta sada na vrhu reketa imaju Branda koji je u stanju zabiti svaki šut koji mu Young, Iggy ili Miller omoguće svojim kontrama i polu-kontrama.

I tako, dok će sve oči biti uprte u Branda i Iguodalu, igre Sixersa ovisit će o razvoju i formi dva druga igrača. Kad sve zbrojiš, jasno je zašto Sixersi nisu ekipa koje se treba plašiti u playoffu, sva ta ovisnost o učinku igrača koji su nepoznanice (Miller nikada nije igrao na takvoj razini osim lani, Young tek treba dostići tu razinu) morat će se razbiti o ekipe sa identitetom kakve su Boston i Cleveland (sorry, Detroit više ne stanuje ovdje). Ali da talenta i oružja za jednu ugodnu sezonu koja je tek prvi temelj za budućnost ima – ima. Pazimo na Youngu jer on je novi the Answer u Phili.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *