2

UTAH

Sa Jazzerima je već godinama ista priča, imaju sjajno uigranu i široku ekipu, vođenu sigurnom rukom jednog od najvećih trenera ikada koji voli old school obranu sa puno kontakta i old school napad sa puno kretanja (je li ovo godina kada će Jerry Sloan konačno dobiti nagradu za trenera godine?).

Zadnje dvije godine nedostaju im sitnice, prije svega jedan pravi centar koji može zatvoriti reket na par minuta i sa par blokada napraviti nered, dok im je lani falio i back-up play koji bi omogučio Deronu Williamsu odmor, ali i mogućnost da se u završnicama koncentrira samo na zabijanje koševa.

Naime, ako ništa drugo prošla sezona dala je bar odgovor na pitanje tko je lider ove momčadi. Deron Williams je od prvoga dana pokazivao da je rođeni play i kompletan all-round igrač, a svojim vanjskim šutom i neustrašivim ulazima nametnuo se i kao prva napadačka opcija. U lanjskom playoffu svi su shvatili da je on jedini koji ima muđu i juju da uzme stvar u svoje ruke i riješi tekmu, što je i radio sa manje ili više uspjeha.

Svi zaboravljamo da se radi o igraču koji je tek 3 godine u ligi i čiji je napredak iz sezone u sezonu iznad svih očekivanja. Sa dodatnim iskustvom, uz odličan šut koji ima i fizikalije koji su iznad standarda za ulogu playa (jak je i širok kao Kidd, samo što ima vrhunski šut) Williams je predodređen za velike stvari i teško da će ga ubuduće biti onako lako zatvoriti kako je to uspjevalo Lakersima u polufinalu Zapada prošle sezone.

Utah je povukao sjajan potez dovođenjem Brevina Knighta, ne samo da su konačno dobili pouzdanog back-up playa, već su dobili i zamjenu za ono što im je prije dvije sezone pružao Derek Fisher. Naravno, ne govorim o šutu jer Knight je jedan od najgorih šutera među stvarno dobrim igračima u povijesti, već o veteranskom iskustvu, karakteru i obrani koje će možda omogučiti Sloanu da u najvažnijim trenutcima utakmice drži u igri i njega i Williamsa na vanjskim pozicijama.

Knightova sposobnost organizacije igre tako bi omogučila Williamsu da u miru primi loptu u pravome trenutku i onda iz nešto lakše pozicije pokuša dobiti utakmicu, za razliku od lani kada je sam sebi morao kreirati svaki šut dok su ga udvajali na svakom koraku. Naravno, sve ovisi o tome koliko je ostalo u Knightovim nogama, a sudeći po ovih par tekmi nove sezone ostalo je dovoljno.

Lako je zanemariti igrača kao Knight koji nikada u životu nije igrao u pobjedničkoj ekipi ili za pravog trenera, ali svatko tko ga je gledao u naponu snage kako kupi asist za asistom zna da je čovjek igrao playa lakoćom kojom to rade Nash ili Paul. I on se šetao loptom kroz reket dok ne bi našao suigrača na pravom mjestu, uglavnom na zicerima. O tome da je doktor pick igre ne treba ni govoriti, bez toga ni nisi pravi play. A Knight je jedan od najboljih zadnjih 10 godina, samo što eto zbog prosjeka koševa u karijeri od 8 zanemarujemo one manje uočljive brojke kao što su asisti, ukradene ili izgubljene koje su u njegovom slučaju debelo iznad sredine, u samome vrhu.

Situacija na vanjskim pozicijama je dakle idilična, to što Knight ne može pogoditi ni dvoranu šutom iz vana nadoknadit će sada treći play ekipe Ronnie Price. On baš i nije talent kao što su to dva prva playa momčadi, ali već zna Sloanov sistem napamet i zna kada treba spustiti loptu Boozeru pod koš, a kada pronaći Brewera, Korvera ili Harpringa nakon istrčavanja iz bloka. Ali Price je odličan šuter, posebice sa poludistance dok mu građa slična Williamsu omogućuje da se probije i do koša usprkos ne baš pohvalnim atletskim predispozicijama. Međutim, pouzdani play koji zabije sve što mu se nudi i koji je tu tek kao peti vanjski, to je već luksuz koji ima malo koja momčad.

Na dvojki se nametnuo Brewer, Sloanov projekt koji bi trebao igrati ulogu koju je u generaciji Stocktona i Malonea igrao Bryon Russell a to je uloga stopera. Iako još klinac, Brewer se lani sasvim solidno nosio sa Bryantima NBA lige i osim upornom obranom uspio se nametnuti i kao solidna napadačka opcija, također se poput većine igrača Jazza oslanjajući na stalno kretanje bez lopte i nesebičnost suigrača.

Dovođenjem Kylea Korvera riješili su i pitanje specijalista za trice, te uopće podjelu minuta na pozcijama dva i tri jer Korver kao šuter bez problema igra na obje bočne uloga. Kako je lani pokazao, strahovi da je katastrofalni obrambeni igrač bili su neopravdani jer u Jazzu je dovoljno faulirati, a Korver je to radio bez problema. U biti, za razliku od dana u Philadelphiji kada je izgledao kao obična bijela razmažena tetkcia, Kyle je u Jazzu igrao kao pravi fajter, bacajući se za loptama i gurajući se kao i svi ostali u ovoj ekipi.

Stoga je pravi misterij zašto je Jazz ponovno potpisao C.J. Milesa, izjednačivši ponudu Oklahome. Miles je također swingman, atleta koji je dvije godine mlađi od Brewera iako ima sezonu više NBA iskustva. Kao i većina igrača pristiglih direktno iz srednje i Miles je trebao neko vrijeme za prilagodbu, a lani je pokazao da može biti koristan. Problem je što se radi o igraču vrlo sličnom Breweru. Iako nešto bolji šuter, i Milesova budućnost u NBA prvenstveno ovisi o dugim ruku i brzini reakcije te potencijalu da postane odličan obrambeni igrač.

Kako Brewer već pokriva tu poziciju, a Korver daje jednu drugu dimenziju igri (a da ne zaboravimo da su tu još i Kirilenko i Harpring), ne vidim smisla vezati nekoga na 4 iduće sezone samo da bi imao solidnu opciju na klupi. Recimo, dogodi li se što Breweru Miles može igrati njegovu ulogu dok se ovaj ne vrati. Što je ok, ali očito je da se radi o čistom utility igraču, a za takve se ne plaća 15 milijuna, posebno ne višegodišnjim ugovorom.

Iako Sloan na početku sezone Milesa koristi kao startera, mislim da se više radi o eksperimentu nego o stalnom rješenju. S jedne strane radi se o pokušaju da sa dva aktivna vanjska obrambena igrača oteža ulazak u utakmicu i ritam protivniku, a sa druge šalje se poruka Kirilenku kako se svaku večer treba dokazati te da od starta sezone počne ozbiljno raditi kako bi se vratio u petorku. Što će se dogoditi prije ili kasnije, naime Jazz sa Milesom i Brewerom na parketu igra sa 1,5 igračem manje u napadu.

Sa Kirilenkom na malom krilu Jazz ima moćnu unutarnju liniju, doduše više zbog match-up problema nego zbog čvrstine, ali ova ekipa ionako nije toliko dobra obrambeno koliko je dobra napadački. Samo kako je riječ o ekipi Jerrya Sloana teško nam je prihvatiti da Jazz ne igra toliko dobru obranu. A istina je da jednostavno nemaju prave igrače, Okur i Boozer su odlični skakači i znaju se postaviti ali su i relativno meki pod košem. Boozer je puno žešći kada treba zabiti nego braniti, dok Memo ionako najviše voli trčkarati uokolo i zabijati trice. Stoga je Kirilenko neophodan, sa svojim brzim reakcijama, borbenošću i blokerskim instinktom on je praktički čuvar reketa ove momčadi, samo što to ne radi kao klasična petica licem u lice već šuljajući se iza leđa protivnika.

Njegove ukradene i blokade vrhunac su obrane ove momčadi, sve drugo svodi se na lupanje, guranje i prekršaje. Uz sve navedeno, AK-47 može odigrati i četvorku ako se Sloan odluči za nižu petorku, a svojom all-round igrom i osjećajem za asist praktički igra i ulogu point-forwarda. Tako da možemo slobodno zaboraviti na sve one priče o tome kako bi mogli trejdati Kirilenka – u ovoj momčadi on je nezamjenjiv. Pretrpanosti na krilima doprinose još dva izuzetno korisna igrača – spomenuti Harpring koji usprkos apsolutnom manjku atleticizma već godinama uspješno igra na krilima, čime je totalni fenomen u ligi, te tipični šljaker i fajter pod obručima Paul Milsap.

Harpring valjda ne bi mogao igrati u nijednoj drugoj ekipi u ligi, ali u Jazzu on je nezamjenjiv jer praktički radi sve. U nekim ekipama nemate ni centre koji rade poštene blokove, a ovdje ih radi i jedno malo krilo. Čovjek se stalno kreće i nalazi na zicerima sa kojih treba samo položiti, a kako je jak kao konj to svaki put istrpi udarac, zabije koš i dobije dodatno. U obrani se i on skriva iz grubljih faula, ali u napadu on je praktički koš-mašina sa klupe.

Milsap je pak prvi visoki sa klupe, iako uopće nije visok. Tipična četvorka koja nedostatk centimetara nadoknađuje borbenošću, Milsap kupi otpadke, zabija pod obručima i trči na sve strane unoseći dodatan kaos kako u obranu tako i u napad protivnika. Očito je da Jazz ima rotaciju punu korisnih igrača na svim pozicijama osim jedne – centarske. Iako skokom mogu pokriti nedostatak prave petice, te ih ima dovoljno u rotaciji da ne pate zbog gomile faulova koje rade kako bi štitili reket, fali im čovjek koji može sam odigrati obranu te se postaviti leđima košu. Naravno, s obzirom na njihov napadački stil i gomilu koševa koje daju iz reketa nakon pravovremenih ulaza i dodavanja, ne mogu se žaliti na nedostatak klasičnog post igrača (Boozer je prvenstveno skok-šuter). Ali da bi im netko dobro došao u obrani – bi.

Rus Fesenko je preveliko drvo, Jarron Collins je poput brata mu Jasona previše, previše netalentiran, te im ostaje nada da će jedne od idućih sezona ovaj nedostatak nekako pokriti, jer inače i ove velika generacija Jazza neće osjetiti kako je to biti prvak. Može Boozer imati double-doublova koliko hoće, ali protiv jedne aktivne petice kakve je Bynum on nije u stanju ni zabiti ni uhvatiti skok kada je najpotrebnije, a upravo taj Bynum igra i igrat će godinama za najveće im protivnike na Zapadu.

Stoga je ova seona možda zadnja prilika osovini Williams – Boozer da pokaže napredak, jer u suprotnom na ljeto bi moglo biti (a i trebalo bi) promjena. Ostati bez igrača kao što je Boozer nije lako, ali ovoj ekipi potrebniji je netko kao Marcus Camby nego 20 koševa sa posta i deset obrambenih skokova. Bit će to još jedno zanimljivo ljeto, ali ni sezona neće biti za baciti, pogotovo ako Williams nastavi sa razvojem i ako u playoffu nalete na Hornetse. Bože Košarke počasti nas sa sedam tekmi Williamsa protiv Paula. Amen.

DETROIT

Najviše nade polagao sam u njihovu veteransku rutinu, te novopronađenu svježinu koju im je donio novi trener. Za razliku od Flipa SAundersa koji je uporno pokušavao od Pistonsa napraviti napadački stroj, Michael Curry je odmah sjeo u vremeplov i stvari vratio u vrijeme Larrya Browna – ovi Pistonsi opet su bili spremni igrati prvenstveno upornu i dosadnu obranu.

Naravno, budući poraz od Celticsa u finalu Istoka bio je neminovan, možda i od Cavsa (ovisno što oni naprave sa Sczerbiakovim ugovorom). Nakon Velikog Trejda pak upitno je hoće li uopće doći u priliku igrati sa njima, jer ni Toronto ni Orlando ni Philadelphia neće im biti lak protivnik u prvome krugu.

Curry je oživio duh momčadi, ali Joe Dumars na sve je to odmahnuo rukom jer očito ga više nije zadovoljavalo 50 pobjeda i tek još jedan ponosni nastup u playoffu. Nakon kojega bi se kao i uvijek slučajni NBA prvaci pravili da je sve OK, iako više nisu u stanju dignuti igru na višu razinu kada treba. Pistonsi nemaju dovoljno brzina, a možda ih nemaju zato što sa druge strane nije totalno disfunkcionalna ekipa Lakersa kao onih dana u Finalu?

Na stranu sve, Pistonsi zaslužuju naklon za sve što su napravili zadnjih godina, pogotovo jer su se nametnuli kao velika momčad iako nisu imali ni jednog velikog igrača. Sada ga imaju, bar po nekadašnjim standardima, ali više nemaju taj identitet. Kako momčad mora imati kontinuitet i višegodišnju kemiju da bi postala ozbiljan pretendent na naslov, očito je da Pistonsi to više nisu.

Uspoređivati dolazak Iversona sa onim Wallacea nema smisla, jer ono je bila momčad u naponu snage kojoj se priključio igrač u naponu snage. Ovo je momčad na zalazu kojoj se priključuje igrač na zalazu. Dakle, i dalje neće nigdje, dapače više uopće nisu toliko opasni jer sada nema tog karaktera momčadi koji im je sa sve umornijim nogama bio glavno oružje. Sada tek imaju umorne noge i čovjeka koji zna odigrati 1 na 5. Yupiiiii, NBA acion trlja ruke, od ove sezone bit će i Pistonsa na njemu.

Dumars pak ima dovoljno razloga da se ne brine, Iversonov ugovor ističe na kraju sezone i tada može početi sa slaganjem nove momčadi. Kako se lani pokazalo, nekoliko pravih sastojaka već ima, prvenstveno u Stuckeyu. Ali za pričati o daljoj budućnosti bit će vremena, bacimo sad pogled na sastav koji bi ove godine trebao predstavjati bad boyse.

Jedna dobra stvar kašnjenja pregleda sezone je ta što sada mogu mirno pisati o Detroitu sa Iversonom, bez da se uzrujavam zbog propale najave. Hvala Dumarsu na ovako ranom trejdu (što se tiče najave Nuggetsa ona više ne stoji opisom, ali teško da će Denver biti toliko bolji da skoči sa predviđenog mu osmog mjesta u playoff, u biti više ovise o tome koliko će loši biti Spursi i Mavsi nego kako će Anthony reagirati na Billupsa).

Dakle, Iverson uskaće na jedinicu, Hamilton ostaje na dvojki a Stuckey će se strpiti još sezonu dok ne preuzme ulogu lidera. Kada uđe u igru više se neće toliko baviti zabijanjem koliko bi trebao organizirati igru i pripremati se za ulogu prvog playa. Naravno, za sada samo znamo da je Stuckey talentiran strijelac koji je briljirao u ulozi combo-beka sa klupe, te još nemamo potvrdu da će biti odličan u petorci. Ali da je pokazao znakove izrastanja u pravog igrača, jeste. Samo jedno je igrati prvog playa a drugo strijelca sa klupe koji nema prevelike odgovornosti. Stoge je ove sezone najvažnije pratiti njegove igre. Pogotovo ako se zovete Joe Dumars.

Iverson je tu da dodatno guši ionako neinventivne napade Detroita, te je pravo pitanje kako će se ova zamjena odraziti na Ripa koji je navikao dobiti loptu u pravo vrijeme na pravome mjestu. Bez te lopte, sva ona protrčavanja kroz blokove bit će uzaludna, jer Hamilton živi od te male prednosti koju stekne svojim kretanjem. Bude li mu se igra svela na 1 na 1 situacije, neće biti ni upola učinkovit.

Ali Iverson i Stuckey svojim stilom igranja mogu pokriti nešto slabijeg Hamiltona u ovoj napadačkoj verziji Pistonsa, samo što u playoffu njihova 1 na 5 igra sigurno neće donijeti rezultat. Od ostalih bekova imaju obrambeno solidne ali i napadački nebitne Bynuma i Afflala, koji bi sa svojim klimavim šutom ali i čvrstoćom bili idealni za Euroligu. Malo za jednu ozbiljnu vanjsku liniju, ali bar će zabijati dovoljno.

Ravnotežu srećom donose visoki. Na malom krilu je Prince, koji je tek stigao u najbolje godine, prototip moderne trojke, jednako dobar u obrani i napadu, a njegova zamjena bi od ove sezone konačno trebao biti Walter Herrmann koji izgleda ima puno povjerenje Currya. Herrmann je bolji šuter, slabiji u obrani, ali obojica su jednako veliki i dugi, čime omogućuju stalno igru sa tri prava visoka. Unutarnja linija Pistonsa bitno je oružje, ali iako ih ima čak i previše pod košem, pitanje je koliko su stvarno dobri. Dok se za obranu i skok ne moraju brinuti, napadački potencijal ovoga dijela momčadi blago rečeno je upitan.

McDyess je završio u Denveru u paketu sa Billupsom, Denver ga je pustio kao slobodnog igrača, i sada bi se trebao dogoditi onaj klasični povratak veterana u momčad koja ga je zamijenila. Samo, zašto da se Dice kao slobodan igrač vraća u Detroit? Pravi visoki potreban je i Cavsima i Celticsima, a oboje su bolji kandidati za naslov od Pistonsa.

Sad, čini se da Pistonsi mogu i bez Dycea, što i mogu – mogu biti jednako besperspektivni. Ali lakše bi im bilo da se vrati, nekako Dice i Maxiell kao drugi i treći visoki bolje zvuče nego Maxiell i Johnson. Naime, ako je Sheed sve manje pod košem i uopće više ne igra leđima već samo šutira trice, Dice bi sa svojim šutom sa vrha reketa i agresivnim ulazima mogao predstavljati nekakvu post opciju.

Maxiell je prvenstveno šljaker koji kupi otpadke i koristi snagu da iznudi slobodna i bolju poziciju pod samim košem. Ali da svojim skromnim napadačkim arsenalom može zamijeniti McDyessa – ne može. Opet, snagom i skočnošću donosi dovoljno toga na teren da će uvijek imati mjesta u momčadi. Problem su ostali. Johnson je još uvijek preslab da izbori pravu poziciju pod košem, što se napadačke raznovrsnosti tiče još je tanji od Maxiella i sve što ima je iznadprosječna skočnost i eksplozivnost, što mu omogućava da zalijepi pokoju atraktivnu blokadu i da od nikuda skupi odbijanac i onda ga divljački spremi u koš.

Samo, to su odlike igrača za 10-ak minuta sa klupe a ne startera, jer čak ni obrambeno Johnson zbog nedostatka mase i ne previše razvijene koordinacije nije u stanju biti veliki faktor. Kako od Kwamea Browne ne treba ništa očekivati osim povremenog faula, očito je da su Pistonsi sa Dyceom ipak bolji. Samo, zašto ga uopće dovoditi umjesto dati još više prostora mladima da se naigraju? Ili stvarno vjeruju da imaju šanse, pa računaju kako je bolje da im je u rotaciji Dice nego Kwame (što je i razumljivo).

Što se tiče Sheeda, možemo očekivati da kako ide stariji to sve više bježi na vanjske pozicije, što je u ovoj situaciji dobro, ostaje više mjesta Ripu, Iversonu i Stuckeyu za ulaze. Obrambeno, on je i dalje jedan od najboljih centara u ligi, te nema sumnje da će ako ništa drugo Pistonsi sa nanovo pronađenim fokusom na obranu, uz ovako visoku i jaku rotaciju dobro namučiti svakoga tko se odluči zabiti koš iz blizine, te da neće dozvoliti previše zicera.

Kada pogledamo taj balans, opet se nekako čini da je energija u obrambenom dijelu na razini iznad njihovih napadačkih mogućnosti, što drugim riječima znači da su u poziciji da mogu dobiti slabije ili slične momčadi, ali za nešto ozbiljnije ekipe sa širim napadom trebat će im i nešto više. Može li to biti Stuckeyev napredak? Ne dok je Iverson tu jer jednostavno nema minuta. Kvaka 22. Sad, možemo očekivati da će vremenom igrati sve bolje i da će kada se uigraju biti opasniji. Ali opet neće biti dovoljno opasni da preskoče Boston ili Lebrona, što ne mogu i da ostanu u ovom sastavu još pet godina i da se uigraju tako da napamet znaju što tko radi. Jednostavno, i Sheedu i Iversonu i Ripu prošlo je vrijeme, i sa tim se treba pomiriti. Trenutak je da se potpuna sloboda pruži Stuckeyu i Maxiellu, da se forsira Amir Johnson kako bi pokazao može li postati novi Chandler jer baš oni bi trebali biti jezgra novih Pistonsa koji se možda krenu slagati već od ovoga ljeta. I što bi bilo najljepše, bila bi to jezgra draftirana od samoga kluba, što bi rekli – njihova djeca. A kako su Pistonsi uglavnom draftirali kasno, to dovoljno govori o tome koliko je Joe Dumars dobar u tome što radi. Jebiga, svakome se dogodi jedan Darko.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *