1

LOS ANGELES (THE REAL TEAM)

Iako je još lani zavladalo mišljenje da će ovo biti njihova godina, a da je prošla sezona bila tek kamen temeljac (doveli Gasola u pola sezone, Bynum zbog ozljede propustio završnicu) i početak slaganja jedne velike momčadi, već su imali šansu za otići do kraja. Sad, lako je reći da su ove godine najveći favoriti jer Gasol konačno igra u svojoj pravoj ulozi te je još više u sjeni, a Bynum se vraća bolji nego ikada. Pažljiviji promatrač zna da su i lani bili uvjerljivo najtalentiranija ekipa i da su od Celticsa izgubili samo zbog glave.

Dok su Celticsi igrali kao u transu, Lakersi su djelovali kao da su na početku priprema a ne u Velikom Finalu. Ja se osobno ne sjećam finala sa manje tenzija (osim u prvoj tekmi koju su Celticsi dobili Pierceovim herojstvima, i naravno mislim samo na Lakerse, Boston je imao dovoljno vatre za sve), čak su i oni susreti Spursa protiv Netsa ili Lakersa protiv Netsa bili zanimljiviji (naravno, bez konkurencije najgore finale ikada je dvoboj Spursa protiv Cavsa, dan danas ne vjerujem da se tako nešto uopće dogodilo, pa ovo je dovoljan razlog da negiramo Pistonse kao veliku ekipu jer su dopustili tako nešto).

Kemija u Lakersima nikada neće biti kao u Bostonu, a razlog je jednostavan. Dok se Celticsi hrane Garnettovim pozitivnim intenzitetom, Lakersi se hrane Kobeovim frustracijama. Kobe se povuče kada ne treba i ostavi suigračima da se pokažu, dominira kada ne treba i uništava ritam ekipi. Iako je fenomenalan košarkaš, i iako je okružen momčadi koju možemo po talentu i širini staviti među najveće ikada okupljene, u stanju je samo svojom pojavom isisati energiju iz ekipe.

Mada, sa Bynumom ova momčad djeluje premoćno i mislim da je nemoguće da izgube Finale jer ima i većih faktora od Kobeove karme. Prvo, njihov napad je uigraniji i raznovrsniji od Bostonova, njihova obrana je jednako dobra i imaju dužu i kvalitetniju klupu. I lani su djelovali kao bolja momčad u prvih 5 utakmica, pa iako je Boston bio bolji u onih zadnjih par minuta kada se sve rješavalo, sa Bynumom u reketu bit će teže uspostaviti kontrolu golom silom.

Znači, sve osim Lakersa kao prvaka na kraju sezone za mene će biti ogromno iznenađenje. Iako, kroz dugu sezonu moglo bi doći do nekih promjena ili sitnih problema, ali teško da će se raditi o tektonskim pomacima. Gdje bi se ti eventualni problemi mogli pojaviti? Pa recimo da me brine njihova situacija sa playevima.

Dobri stari Fisher lani je pokazivao znakove usporavanja, pa iako i dalje igra čvrstu obranu i u stanju je serijom trica biti igrač odluke, sve teže igra dobro u kontinuitetu. Jordan Farmar koji stilom igre i konstitucijom kao da je genetski napravljena Fisherova replika, također je u playoffu pokazao zabrinjavajuću sklonost krivim odlukama. Šutirao bi kada je trebao dodati i obrnuto. Ali pripišimo to mladosti i neiskustvu, igrač takvoga šuta i solidne obrane trebao bi biti dovoljan da se zaokruži jedna odlična petorka. Naravno, sve do playoff nećemo točno znati da li je Farmar napravio taj korak ili će ostati najslabija karika.

Kobe je lider, čovjek koji bez obzira na sve pomake koje je napravio mora jednom u seriji zeznuti utakmicu svojim forsiranjem šuta, čak i tijekom utakmice zna krenuti u šutersku seriju za vrijeme koje su svi drugi isključeni. Koliko god ova taktika donosila rezultata, često je i uzrok poraza, a posebice mi nitko ne može reći da igrači uživaju igrati za takvog egomanijaka. Ma da si i govore nešto u stilu “igraj i ne obaziri se, tvoje je da skačeš i trčiš”, ne vjerujem da sa takvim pristupom mogu imati žar kakav ima čovjek koji uopće ne razmišlja.

Kao njegov back-up, te izvrsna opcija ako požele miksati, lani se pojavio Saša Vujačić. Može poslužiti kao treći play, može odigrati stopera te omogučiti Kobeu da igrom na trojki više igra u postu, a može i jednostavno ući sa klupe i ubaciti par trica. Lanjska minutaža će mu ipak pasti zbog Arize i nešto više postave koja će ove godine dobiti većinu minuta, ali lani je uspio od igrača koji nema uloge na terenu postati šuter i podizač energije, u biti jedna light verzija onoga što igra Rudy Fernandez, dakle bek-šljaker.

Na krilu Jackson uporno starta sa Radmanovićem, iako ima boljih igrača na raspolaganju. Da se razumijemo, Radmanović u trokutu ima smisla – krilo koje može zabiti iz vana neophodno je kako bi raširilo reket, da bi Kobe i dva visoka mogli igrati uokolo reketa. Ali osim toga šuta za tri i visine, Radman je totalna voda.

A opet, triangle offense je bitniji od ičega, za ovu momčad je neophodno da u utakmicu uđe u svome ritmu, da se prvih nekoliko napada za redom postavi na pravi način i realizira ih. Jedan Ariza koji je trkač i atleta bolje dođe u dozi sa klupe, dok se odmara prva postava njegova energija i borbenost ključni su za održavanje momčadi budnom. Luke Walton je pak preslab šuter da bi startao na krilu i preslab atleta da bi imao prednost pred Arizom. Kako Odom pokriva Gasola na četvorki kao back-up i u situaciji kada ovaj igra centra, pozicija back-up četvorke koja Waltonu najviše odgovara praktički je zauzeta.

Drugim riječima, za njega nema minuta u ovom sastavu a tragedija je imati takvog igrača prikovanog na klupi. Da se razumijemo, Walton je igrač koji zahtjeva poseban sistem da bi dao sve od sebe, nije ni specijalist za nešto niti šljaker koji se baca uokolo. Njemu treba sistem u kojem će moći igrati point-forwarda i razigravati iz vana ili sa vrha reketa, jer radi se o najboljem dodavaču među ne-playmakerima u cijeloj ligi.

Dok mi spašavamo Waltona, Odom će ne bude li previše pametovao, uživati u svojoj novoj ulozi prvoga visokoga sa klupe. Nema smisla da ga u ovakvoj gužvi Jackson uopće rotira na malome krilu, Lamar kao zamjena Gasolu ili Bynumu odlično je rješenje. Donosi nešto drugo u igru, jer u napadu više igra kao vanjski nego post igrač, dok je u obrani skočnošću i dužinom dovoljno dobar da odradi posao. O njegovim all-round kvalitetama ne treba ni govoriti, čovjek je samo takav talent, jedan od igrača koji može promijeniti tijek tekme a da ne zabije koš samo asistima, brzim loptama u kontru nakon skoka ili nakon ukradene.

Lakersi imaju savršenu rotaciju od 9 ljudi, čak i 10 ako Walton ostane (a ako ostane morat će mu pronaći minute, pa nije on neki rookie da igra 2-3 minute po tekmi), imaju sve pozicije i opcije pokrivene, do savršenstva su uigrali svoj napad, imaju sve potrebno za odigrati savršenu obranu. I tu stižemo do najvažnije stvari ove momčadi, a to je Andrew Bynum u reketu.

Lani su se Pierce i Allen šetali kako su htjeli kraj Gasola i Turiafa (zamislite da je on još ostao da na 10 minuta mijenja Bynuma? ma ova ekipa ide na 70 pobjeda), a sada to više neće moći. Ne tvrdim da je Bynum novi Abdul-Jabbar, ali da je šlag na tortu jeste. On bi bez ove ekipe, u nekom drugom gradu, bio osuđen na ulogu nositelja ili bar drugoga igrača. Imao bi odlične brojke ali ne bi bio razlika između poraza i pobjede u Finalu.

Lakersi bi bez njega opet igrali sa Gasolom na centru a treći igrač bi im bio Odom. Bila bi to sjajna ekipa, nezgodna i talentirana ali sa kroničnim nedostatkom u obrani. Ovako, događa se savršena simbioza – Bynum je treći igrač momčadi, gdje je korisniji od većine ostalih trećih igrača, Odom je kao četvrti bez premca u ligi. Znači, samo sa stajališta talenta Lakersi su nadmoćni.

Preračunajmo zatim taj talenat u 213 centimetara i 130 kilograma sposobnih kretati se, igrati na oba kraja terena, ma uopće u jednog kompletnog košarkaša. I dobivate nešto o čemu svi sanjaju, pravu tešku peticu oko koje možete složiti momčad. Bynum ima tek 20 godina i nema sumnje da će ako izbjegne ozbiljnije ozljede jednoga dana biti u rangu sa najvećim centrima koje smo gledali.

Fizikalije i talent su tu, jedini problem je bila glava, ali čini se da nakon dvije sezone već imamo zrelog košarkaša pred nama. Dok većina mladih ljudi koji dođu do ovakve visine košarku igraju po defaultu, Bynum nije imao kada ni razmišljati o svemu. Ako i nije volio košarku, nakon dvije godine rada sa Jabbarom i pranja mozga od strane raznih stručnjaka za ovo i ono, on je sada stroj za igru. Svaka čast Lakersima na picku i na svemu što su uložili u njegov razvoj. Jer za centra je više od ijedne druge pozicije bitna glava.

Sa ovakvim divom pod košem svatko će dvaput razmisliti prije nego se spusti u reket Lakersa, a to olakšava posao Kobeu i društvu do te mjere da je naslov na dohvat ruke. Osim svih onih stvari koje uvijek nabrajamo, trebali bi češće pričati i o tome kako imamo šanse idućih 10 godina gledati 3 prava centra u akciji, jednog protiv drugoga. Howard, Bynum i Oden kao Ewing, Hakeem i Robinson? Ako i nisu u tom rangu još, opet je bolje nego Shaq, Shaq i samo Shaq.

BOSTON

Meni lagano idu na živce, prve su utakmice preduge sezone a oni nabrijani kao da je finale. Ali to je njihov stil, njihov identitet i najjače oružje koje imaju. Obrambeno vas guše ali imaju rupe koje se daju iskoristiti (Garnett dalje od reketa nije ni upola koristan obrambeno, Rondo, Ray i PP skloni su riziku, Perkins je prava petica ali nije klasa da može sam zatvoriti reket), u napadu uvijek netko proradi ali sve manje više ovisi o nadahnuću a ne o nekim uigranim shemama.

Pa kako momčad koja nema ni najbolje napadače a posebice ne najbolje obrambene igrače uspijeva gaziti sve od reda? Voljom, radom, pristupom. Boston Celtics trebaju postati obavezan predmet u školama mislimo li se nakako izvući iz ovog jadnog stanja duha u koje je društvo upalo. Celticsima ništa ne pada sa neba (osim što im sudci tu i tamo malo pomognu), za svaku obranu oni se kidaju pokrivajući jedni druge, za svaki napad bacaju se na glavu ne bi li nekako lopta došla do igrača koji ima slobodan šut.

Često govorimo o Pistonsima kao idelu momčadi, 5 igrača bez zvijezde koji snagom kolektiva ostvaruju vrhunske rezultate. Ali Pistonsi su mala djeca za Boston. Pierce, KG, Allen su imena ali ovaj Boston je prije svega momčad. I tako da sve one priče kako bez Pistonsa sve ostaje na klasičnom NBA poredku možemo baciti u smeće, Boston je koncept Pistonsa odveo do savršenstva.

Svi igraju maksimalno, svi u nečemu doprinose i svi se maksimalno bore. U Bostonu ne postoji pojam šljakera, specijaliste ili čovjeka za prljave poslove. Svi su sve. Da stavimo njihov slogan u naše domaće uvjete – SVI SMO MI KEVIN GARNETT. I to je to. Garnett jednako igra u prvoj i zadnjoj minuti (ok, ovo nije istina jer na kraju uglavnom nestane ali o tome malo kasnije, ovdje više govorimo slikovito), istom energijom prilazi i najgoroj i najboljoj momčadi. Jednako cijeni šut sa vrha reketa kao i guranje u obrani. Ovo je pristup koji su svi u klubu pokupili i kada imate 10 takvih igrača, imate sve što vam treba.

Boston ne igra lijepo, Boston često ne ostavlja dojam bolje ekipe. Ali Boston pobjeđuje voljom. I zahvaljujući tome što ipak ima onu dozu zvjezdane prašine koja je spomenutim Pistonsima nedostajala sve ove godine. Uz dužno poštovanje Billupsu, Pierce je ipak nekoliko klasa iznad. I tu je savršenstvo Bostona – imaš taj Garnettov luđački ritam 47 minuta i onda u onoj zadnjoj minuti, kada treba dati ono nešto više, ono nešto što volja ne može jer bi tada svi mogli biti veliki, e tada na scenu stupa ono što nitko ne može objasniti, taj talent iz utrobe koji nekim igračima omogućuje da zabiju iz sitauacija iz kojih netko ne bi ni vidio tablu.

Ova formula je u biti osnovna formula svih NBA ekipa, Boston je samo u prvi plan stavio rad a talent dođe kao glazura. Kod Bullsa, Shaqovih Lakersa, Haakemovih Rocketsa, čak i Timmyevih Spursa talenta je uvijek bio taj koji je vukao dok je šljakanje bilo uvijek ono što kompletira momčad. I tako da iako me ni lani nisu košarkaški fascinirali (a na jednoj drugoj razini očito jesu, samo mi ovdje ipak govorimo o igri prije svega), oni su jedini koji mogu zaprijetiti Lakersima i ovoj čudovišno kvalitenoj ekipi. Ako uopće prođu kraj Cavsa – Lebron je sa svojom pratnjom taj primjer klasične NBA ekipe, superiorni talenat koji vuče momčad, pitanje je samo koliko je ovaj radni dio oko njega sposoban pratiti njegov bioritam.

Dok ne vidim da su Cavsi ozbiljni, ostajem pri Bostonu. Da, zamalo su izgubili u onoj drami lani, ali nisu. Iako je Pierce umjesto u zadnjoj minuti stvari morao u ruke uzeti u 30-oj, opet je pokazao da njegov talent lidera nije ništa slabiji od onoga Lebrona. Prema tome, prednost Boston.

Puno bitnije pitanje je koliko još dugo mogu igrati u ovome ritmu? Ostali su bez Poseya, koji je bio važan igrač jer im je davao nekoliko napadačkih opcija te još jednog divljaka u obrani a očekivati da ga zamijeni Tony Allen je iluzorno. Allen ne može igrati četvorku što je Posey mogao, ne može igrati takvu obranu i on je više nekakvo novo oružje u napadu nego zamjena onome što je Posey pružao.

Pod košem će im faliti iskustvo P.J. Browna, peti igrač u rotaciji koja se ovoliko troši je neophodan. Potpišu li McDyessa, mirni su. Na playu su to već odavno, od kada je Rondo počeo pogađati sa poludistance preko 40% više nitko ne može igrati na kartu da zatvori sve ostale a njega pusti samoga. O Rondovim all-round kvalitetama ne treba trošiti riječi, čovjek igra sa toliko energije da mu se svaku večer može zalomiti triple-double. Iako ima glasina da se vraća Cassell, on im uopće ne treba jer nije u stanju odgovoriti fizičkim zahtjevima igre Celticsa. Zato je House puno bolje rješenje kao back-up play, on će se uvijek baciti za loptom, pod noge igraču i još će pogoditi seriju trica.

Ray Allen je protiv Hawksa u prvom krugu playoffa izgledao gotov, ali dobrim dijelom zato što su ga ostavljali u situacijama da igra 1 na 1. Ray više nije takav igrač, međutim i dalje je u stanju iskoristiti dobru akciju koja završi sa loptom njemu u kutu, ili pravovremenim dodavanjem dok utrčava u reket. Tony Allen dakle uz to što će opet biti prva zamjena prezimenjaku, još će morati mijenjati i Piercea jer teško da će dva rookiea, Giddens i Walker tako lako prihvatiti sve što ide uz bivanje Celticom. Talent imaju ali sumnjam da tako brzo mogu shvatiti Garnetta i ovu momčad, ipak su to klinci čiji pogled na život vjerovatno još uvijek drži NBA action vrhuncem košarke. Kako će im trebati bar sezona da prihvate to prividno ludilo i kompleksnost ove ekipe, bojim se da Rivers vjerovatno već kombinira kako bi to Tony mogao pokriti sve ove potrebe. A možda i ne, ipak je to Doc. Prijatelj, a ne trener.

Nešto lakša situacija je pod košem, Garnetta i Perkinsa mijenjaju lanjski učenici Big Baby Davis i Powe, sada bogatiji za sezonu onakvog iskustva bit će još bolji. Fajteri, skakači, strijelci i napunjeni samopuzdanjem. Problem je samo taj što je KG šuter, a ostala trojica ovise o pravom asistu ili nekakvom skoku u napadu, pa im u biti fali jedan visoki koji bi mogao ili razvući reket ili igrati leđima. Opet, nitko nema tri ovakva borca, ljudi su gladni koševa i kako su svjesni da im je to jedini način da zabiju, doslovno razgrću sve pred sobom ne bi li uhvatili loptu.

Uglavnom, za razliku od Lakersa koji su potpuno bezbrižni i koje iz ugodnog krstarenja kroz sezonu može izbaciti tek neka opaka ozljeda, Celticsi će morati sami sebi odgovoriti na neka pitanja. Mogu li stare Allenove noge i dalje držati ovakav ritam, može li KG i dalje igrati na takvoj razini da njegove motivatorske cake ne postanu tek prazne riječi (kako se to dogodilo jednom Sheedu koji u jednom trenutku više nije mogao stati igrom iza svojih obećanja), može li mlađi Allen pokriti učinak Poseya i biti glavni igrač sa klupe, mogu li Davis i Powe igrati konstantno na visokoj razini.

Ali dok budu odgovarali na ta pitanja vjerovatno će već osigurati nastup u playoffu i onda nam priuštiti još jednu vožnju poput lanjske kada smo sumnjali u njih čak i u trenutku dok su dizali trofej Larrya O’Briena. Što im uopće ne smeta niti ih posebno motivira, oni znaju kako treba igrati da se izađe kao pobjednik. A to je kvaliteta koju moraš zaraditi, i jednom kada je stekneš u startu si u prednosti.

Jer kao što znamo, nikada, bez obzira ne sve, ne treba podcijenjivati srce prvaka.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *