WEEK REPORT NO.3

CUBAN LIBRE

Imao sam namjeru osvrnuti se na Cubana zbog jedne prošlotjedne izjave, i taman kada sam započeo sa ovim postom na ESPN-u je osvanula vijest o nekakvoj tužbi protiv njega koja veze nema sa košarkom. Eto koliko se vremena mijenjaju, u svakodnevnoj potrazi za uzbuđenjima i jedan ESPN traži razloge da nešto nazove frazetinom “breaking news”. I tako stoji Cubanova sličica u kutu i crvenim slovima napisano ALERT ALERT. Pomislim, da nije možda upao na trening i tražio od Dampiera i Diopa da mu vrate pare? Da se nije potukao sa Carlisleom na ručku oko uloge Jasona Kidda? Ništa od toga, frka se digla jer su čovjeka koji se obogatio burzovnim mešetarenjem tužili zbog nelegalnog poslovanja. Nešto u stilu da je koristio povjerljive podatke i riješio se nekih dionica. Nemoj srat, šta stvarno? Čovjek je saznao da nešto što je kupio ne valja ništa i onda je to prodao. To je kao zločin? Što je trebao nakon što je saznao da će ta izvjesna firma potonuti, reći jebiga, što je tu je, ostavit ću ove dionice da ne unesrećim nekoga drugoga poštenog biznismena?

Ameri stvarno znaju ponekad pretjerivati, a ovo je baš takav slučaj. Svi koji su u lutriji zvanoj burza ovise o tim informacijama, kojima tepamo da su najveće bogatstvo današnjice. Onda čovjek dođe do nje i tu je kao nekakav zakon koji zabranjuje da se tom informacijom okoristiš. Svi imaju informacije, neki se uhvate na djelu, neki ne. Ove koje uhvate kazne, ove koje ne uhvate – oni su pošteni. Hej, kao da pričamo o Todoriću i Kerumu. Na stranu ove naše papke koji nikada neće odvojiti ni kunu kazne za nešto (osim možda za nepropisno parkiranje helikoptera i nosača aviona koji im služi kao jahta), sad će Cuban lijepo da za kaznu plati sve što je zaradio i još penale, ali s obzirom da mu je deset transakcija prije ove prošlo, boli ga neka stvar. Bitno da su svi zadovoljni. I sad je ovo vijest za sportsku rubriku? A valjda nekako treba ispuniti sve one NBA stranice u doba godine kada se ništa spektakularno ne događa na terenu.

(Ono pak što želimo čitati kao breaking news su vijesti o tradeovima, kao ova po kojoj su Knicksi dali svog najboljeg igrača Crawforda za primadonu Ala Harringtona – OK, Al će im donijeti lažnu četvorku koja može potegnuti tricu što je nužno potrebno za D’Antnoniev sistem, ali odreći se Jaamala koji je jedini pravi playmaker u momčadi? Razmislimo malo o ovome potezu pa se čujemo za koji dan)

Sada se postavljaju teze o tome koliko je Cuban izgubio zbog ovog slučaja, posebice u odnosima sa javnošću te percercijom njegovog lika i djela u toj istoj javnosti. S obzirom da nitko normalan o njemu ne misli ništa pozitivno, možemo slobodno zaključiti da nije izgubio ništa. Puno veći gubitak bio je lanjski trade Devina Harrisa i siguran sam da bi Cuban platio tri sudska procesa i tri odštete za zloupotrebu podataka samo da može vratiti vrijeme unatrag. Ima li išta lijepše nego kada se pokaže da nekakva bogata umišljena veličina nije uopće toliko pametna koliko misli da jeste? Hej, možda sam u cijelom slučaju malo previše pristran, ali jedan od ljepših trenutaka ove sezone bio bi ne-ulazak Dallasa u playoff.

Koliko god trade za Kidda bio katastrofa i poslovno i gledano talent, nije to ono što je upropastilo ovu momčad. Kidd je došao u ekipu koja je izgubila identitet, smisao i želju, a to ne može preko noći vratiti ni jedan fajter kakav je Rick Carlisle. Nitko im ne može pomoći dok Cuban praktički samo krpa svoje propuste. Kako je iluzorno očekivati da će ovaj teksaški Bandić ikada prodati svoju igračku, jedino rješenje je da se odluči potrošiti još koju milju i jednostavno krenuti u rebuilding. Traži novoga Dirka, novu pomoćnu radnu snagu i kreni iz početka. Jer dok Kidd za ulogu povremenog vođe napada prima trećinu salary capa, ova momčad ne ide nigdje.

Točnije, u situaciji su da ih preporođeni Denver sa Billupsom može izbaciti iz playoffa. Ako uzmemo da su 4 ekipe sigurne (Lakersi koji ne idu u istu rečenicu sa ostalima koliko su moćniji. U ovoj novoj rečenici su Portland, Utah i New Orleans koji imaju dovoljno oružja da izguraju sezonu), te da Rocketsi usprkos svim problemima sa ozljedama i Artestovom prilagodbom imaju dovoljno dobru klupu, fajterski karakter i lukavog trenera da se uguraju ispred ovih ostalih, i dalje stojim pri tome da se između Sunsa, Mavsa i Spursa bori bitka za zadnja tri mjesta.

Pa ako je Billups uzevši odmah stvar u svoje ruke konačno Denveru dao toliko potrebnu stabilnost, i gura ih prema playoffu, onda netko od te tri ekipe mora ispasti. Spursi su ostavši bez Manua i Parkera još jednom pokazali od kakvog su materijala, na silu su dobili tri tekme i dogurali do 50%. Oni teoretski ne mogu ispasti, jer jednostavno su u stanju isčupati pobjedu. Sunsi ne igraju sjajno, u biti većinu vremena su negledljivi (hej, ako mislite da je Kidd kao play prošlo svršeno vrijeme, što tek reći za Porterovo forsiranje spuštanja lopte Shaqu u reket kao da je 15 godina mlađi dok Nash i Amare uglavnom gledaju?), ali u Amareu imaju oružje kojim mogu razbiti svakoga. Dakle, ostaje nam Dallas. Bez vatre, bez kemije, bez obrane i u napadu ovisni o inspiraciji dobrih starih veterana kao štu Dirk ili Terry (točnije o njihovom šutu), Mavsi djeluju osuđeni na devetu poziciju.

Ili ih ja tamo vidim samo zato što želim sve najbolje Cubanu. Možda mi se zbog toga i Devin Harris čini boljim nego što jeste. Možda, ali ja jednostavno ne mogu pojmiti da je netko toliko nestručan, toliko nesvjestan, da je u stanju dati dokazani talent pred kojim je karijera za istrošenog igrača-totem kakav je Kidd. Nevjerojatno. Ni onda kada u Harrisu nisam vidio ništa više od solidnog igrača, treće ili četvrte opcije jedne dobre ekipe, nisam mogao zamisliti da će ga se netko odreći, a pogotovo ne za ništa.

Stvar je jednostavna – Harris ima brzinu. Pogledajte Parkera i Barbosu i način na koji igraju. Toliko su brzi da mogu pretrčati potpuno postavljenu obranu kad god požele. Većinu koševa zabijaju iz reketa i sa slobodnih jer je jedini način da ga zaustaviš faul. Harris sada konačno ima tu slobodu u Netsima kakvu nije imao u Dallasu, da se zabija pod koš i da koristi tu svoju brzinu uvijek a ne samo u kontrama. Znam, sad će netko reći kako je Dallas ozbiljna ekipa koja je imala druge opcije osim jurnjave i 1 na 5 igre, a Netsi su gubitnici i da svatko može nabiti brojke u lošoj momčadi. Ali pogledajte pobjednike poput Spursa, jednog tvrdog trenera kao što je Pop i rolu koju ima Tony Parker. On doslovno može svaki napad iskoristiti za svoje ulaze ako to želi i ako je situacija takva da momčad od toga ima koristi. U momčadi koju smatramo najdosadnijom i nakontroliranijom družinom koja je ikada igrala košarku, imate haklera koji uglavnom igra 1 na 5. I to ne jednoga nego dva jer i Manu je van kontrole. A biti van kontrole je u košarci stvar čistog zdravog razuma. Jednostavno, treba znati svoje slabe i dobre strane, jedne treba sakriti a druge iskoristiti.

Avery Johnson bio je prevelika konzerva i previše frustriran da vidi dalje od svoga nosa, sve što je ikada želio bio je rezultat sa momčadi koja će personificirati ono što je on bio kao igrač. Cuban je opsjednut svojim potezima i uvjeren u svoju genijalnost, njemu ne pada na pamet da ako se već uspio obogatiti tim umom koji ima, da sada sa njim ne može osvojiti jedan običan košarkaški naslov, i to u ligi koju vodi nekakav dosadni odvetnik. Pa su mu krivi Stern, krivi su mu igrači, sudci, treneri. Međutim, za dovođenje Kidda nije kriv nitko nego on, i od tog poteza kojim je zatvorio vrata ovoj generaciji ne može pobjeći.

Dok Kidd igra solidno, čak i gađa bolje nego ikada što ćemo ipak pripisati početku jedne duge sezone, Harris ubacuje 30 kao od šale jer gađa slobodna sa 90% a iznudi ih 15 kad god hoće. Dok Kidd muku muči sa brzinom protivnika i indisponiranim suigračima kojima lopte ispadaju iz ruku, Harris napada obrane, odigrava povratne i traži kontakt svaki puta kada uđe u reket. Nije čarobnjak poput Paula i lopte mu nemaju uvijek oči, ali stvara višak igrača i pomaže momčadi. Da ne govorim da je i pouzdaniji šuter nego je to Kidd ikada bio, te u ovoj fazi karijere čak i bolji sa loptom – Kidd se može pritisnuti, Harris je jednostavno prebrz za bilo kakav presing. I sada stavite ovakvog Harrisa u Dallas, sa ovakvom ulogom, i dodajte mu Dirk i Howarda. Tko može reći da Dallas automatski ne bi bio bolja momčad?

Još jedna sitnica, koja o Cubanu govori više od ičega i koje me u biti i navela da uopće pišem o njemu. Naime, prije nego sam vidio vijest o muljanju sa dionicama, htio sam provjeriti koliko istine ime u izjavi da je Cuban spreman potpisati Marburya ako ga Knicksi otpuste. I da, čovjek je stvarno to mrtav-hladan izjavio. Hej, pa zar za ovakve izjave ljudi nemaju pravo na povrat novca koji su uplatili za sezonsku kartu? Mislim, znali su oni da od njihovog Dallasa nema ništa, ali nitko nije očekivao da će morati trpiti ovakve gnjusobe koje doslovno pale novac za sobom. I kao da nije dovoljno što si navijač kluba kojemu je vlasnik Cuban, i što moraš živjeti u opsjeni da je Kidd onaj stari jer bi inače ako kažeš da je preplačen i gotov završio na električnoj, još ćeš sutra možda gledati i Marburya na klupi. Nakon svega ovoga, ima Baldekin i neke prednosti.

I tako bi Mark u momčad bez kemije, punu luzera koji jedva čekaju da im netko nabije razliku pa da se mogu prepustiti porazu, svom prirodnom stanju, doveo čovjeka koji je najveći ubojica košarke u povijesti sporta. Sa razine talenta, Marbury u najboljem slučaju može biti novi Jannero Pargo, sad treba li nekome 1 na 5 igrač druge postave koji misli da je najbolji igrač u ligi? Teško. I uopće, zašto trošiti riječi na to što bi Marbury mogao biti kada je do sada on vrlo dobro pokazao što jeste – disfunkcionalni pojedinac koji gleda samo sebe, osoba koja bi na ulici vrlo vjerovatno završila u zatvoru, i hakler koji nikada nije volio sport kojim se bavi već samo sliku sebe kako igra taj sport. Stoga poruka Chaunceyu i sve zrelijem Carmelu – krenite i zgazite tetke iz Dallasa. I da, baš mi je drago što su sudci dosudili sve one nepostojeće prekršaje Wadeu jer zamislite samo da je Dallas osvojio naslov. Kakva bi to bezvezna uspomena bila za jedno košarkaškog fanatika.

JAY-HAWKS & SILENT BOB

Evo popušili su 4 za redom, pa opet dobili, ali ni onih prvih 6 pobjeda ni ovi porazi nisu ništa čudno. Hawksi su dobri, ekipa su i bore se, ali u prvih nekoliko tekmi bili su abnormalno dobri jer su Murray i Evans igrali kao ludi. Sad su bez Josha Smitha koji je u ovoj momčadi ono što je Kirilenko u Jazzu, glavni stoper i čovjek od čije obrane polazi glavnina laganih koševa ekipa. Horford je od početka sezone slabašan, drži skok ali u napadu je uglavnom promatrač, što je dijelom kriv i sam zbog šljkerske prirode, ali i suigrači mu baš ne spuštaju loptu – Bibby uglavnom gleda svoj šut, a Murray nije ni svjestan da išta osim šuta i postoji, jadnik puca samo kad ima loptu u rukama. S obzirom kako je gađao prvih 6 tekmi, izgledao je kao luđa i preciznija verzija lanjskog izdanja Jannera Parga, ali već se lagano vraća svojim prosjecima koji već godinama govore isto – 1 na 5 strijelac klimavog šuta koji ne koristi u nijednom drugom segmentu igre nije od nikakve pomoći ozbiljnoj košarkaškoj ekipi. Evans je nešto manje lud, ali i on igra previše minuta obzirom na skromne mogućnosti. Povremena trica i solidna obrana tako uglavnom bivaju kompromitirane greškama. Osim njih dvojice, još jedna stvar im ide u prilog, ali ovdje sam se spreman kladiti da će ona trajati cijelu sezonu. Naime, radi se o šutu za tri Marvina Williamsa.

Da, to je onaj čovjek koji je izabran prije CP3-a i Derona, ali stavimo to na stranu. Lani je onoj u ovoj ekipi bio uglavnom smetnja, igrao bi 30-ak minuta i samo pucao duge dvice. Ubacio bi tako 10 koševa i to je to. Njegova rola bez koje se moglo. Sada pak stvari imaju više smisla – čovjek je preko ljeta trenirao šut za tri, pa iako i dalje stoji u istom kutu i čeka loptu ovaj put bar pogađa sa dva koraka veće udaljenosti. Što znači da ubacuje nekoliko poena više ali i da širi reket. Praktički, Hawksi sada imaju svoga specijalca za tri u petorci i to uopće nije loša stvar kada imate post igrača kakav je Horford i dva talenta za ulaz kakvi su Johnson i Smith.

Mogu li biti osmi? Pa s obzirom da su Bobcatsi već počeli osjećati histeriju Larrya Browna koji je eto nakon 10 tekmi već spreman trejdati sve redom (a ne može mu se ovaj put ni zamjeriti), da Knickse drži dojučerašnji anonimus Wilson Chandler, da su Bucksi premekani i pretanki usprkos svim Skilesovim naporima i da Miami ima dva igrača sposobna izgurati sezonu u istom ritmu (a to su Wade i Haslem, Marion u ulozi malog krila nije ni upola koristan kao pod košem dok su dva rookiea već preforsirali) čini se da će povratak Smitha i Horfordova povećana aktivnost biti dovoljni. Za još jedan epski dvoboj sa Celticsima.

WARRIORS, COME OUT TO PLAY + ROOKIES

Luda ekipa. Idu mi na živce jer u tim njihovim napadima nema nikakvog smisla, ali opet sa druge strane ima nekakvog ritma. Sviđaju mi se iako ne igraju košarku u kojoj je bitno da svi u napadu dodirnu loptu. Jer opet su usprkos svemu momčad, što je fascinantno. Biedrins ih nosi pod košem, njegovi skokovi su duša njihove igre. Ma koliko znalo biti iritantno gledati Captaina Jacka kako puca tricu preko ruke u 5-oj sekundi napada, toliko je dobro vidjeti ga kako zabija sve one ključne lopte.

Corey Maggette se uklopio sjajno, donio je ono što je momčad izgubila odlaskom Davisa – još jedan par testisa. On i Jackson su lideri, lukavi veterani koji se ne boje potegnuti skok-šut iz nikakve pozicije, ali isto tako mogu ići na ulaz kada god ekipi treba par laganih poena. Cijela ova momčad je kombinacija totalnog kaosa i najracionalnijih mogućih poteza. Evo, Maggette osim toga što može nositi napad u trenutcima kada momčad upadne u krizu, igra i fenomenalnu obranu iako ga Nelson uglavnom koristi kao četvorku. I to ne samo postavljanjima i iznuđivanjima osobnih u napadu, već i golom snagom ako treba.

Sad, da će momčad koju vode Maggette i Jackson ostati dovoljno stabilna i čvrsta do kraja, na to se ne bi kladio. Ali ova momčad je puno više od toga. Osim Biedrinsa koji je ipak najvažniji jer je jedini pravi visoki u ekipi, sve vrvi od sposobnih vanjskih igrača. Ne zaboravimo da nema Ellisa i da je Harrington van ekipe od početka sezone i na putu za New York, a oni su opet opasni kao da je sve u najboljem redu.

Watson je solidan back-up play, brz, spretan i hrabar, Azubuike uz sve ove karakteristike ima i odličan šut za tri. Dodaj im Jacka i Maggettea, nek se vrati Ellis i nek se uklopi Jaamal Crawford. I sada zamislite petorku u kojoj će oko Biedrinsa koji je sve bolji košarkaš (ove sezone pokazuje i osjećaj za asist te se igra sve više vrti oko njega) uokolo još trčakarti Ellis, Crawford, Jack i Maggette. Svi znaju sa loptom, svi igraju 1 na 5, svi imaju slash n kick igru, svi imaju šut i svi, što je najvažnije, imaju muda i karakter. Možda ponekad i malo previše haklerski karakter, ali bar će cijeniti jedni u drugima tu crtu bezobraznosti.

Jasno, ovakva momčad ima i stotinu rupa i mana, ali ovolika razina talenta, ako se ne zapali situacija u svlačionici, mora biti konkurentna u ligi u kojoj fali najviše upravo te borbenosti a zatim i osnova poput šuta. Iako, ne čine mi se uopće kao materijal za probleme. Više su kao nekada Pistonsi, skupina odbačenih i prezrenih od mainstrema koji ovako na okupu znaju da im je jedina šansa da ih se počne pozitivnije gledati – uspjeh. Plasira li se ova momčad u playoff, a što uopće nije nemoguće, onda i sve ove sitne igre uokolo Nelsona, Mullinove budućnosti, Ellisove suspenzije i Davisova odlaska nisu toliko važne.

I da, skoro zaboravih. Anthony Morrow je 23 godine star igrač koji nije draftiran u zadnje 4 godine koliko je bio dostupan. Lani, nakon što je završio posljednju godinu sveučilišta gdje je sve redom rešetao svojim vanjskim šutom nitko nije smatrao da je vrijedan izbora niti u drugoj rundi, istoj onoj u kojoj je izabran naš Ante Tomić iako svi znamo da taj nikada neće u NBA. Što je još gore, nije spomenut niti na svim onim gomilama stranicama koje ESPN ili DraftExpress ispisuju najavljujući buduće košarkaše, polukošarkaše i atletičare koji glume da su košarkaši. OK, nema veze, mogu razumjeti da netko ignorira jednodimenzionalnog tricaša koji nije napravio bitniji rezultat sa svojim sveučilištem. Ali nakon što sam maloga pogledao u ove dvije tekme u kojima je postavio šuterske rekorde za jednog rookiea nije mi jasno kako je nekome mogao promaknuti ovakav dugoruki atleta od kojega se da napraviti ne samo tricaš nego i pravi obrambeni stoper.

Klinac uopće ne djeluje kao klinac već kao pravi veteran, i daje dodatnu širinu ionako dubokoj vanjskoj liniji Warriorsa. Savršen šut iz vana, skočnost, pokretljivost, dovoljno kvalitetno rukovanje loptom. Mislim, mali nije Derrick Rose ali ne kužim kako čovjeka koji može zaokružiti petorku duplo bolje nego što to, uz dužno poštovanje, radi jedan Anthony Parker u Torontu, i koji je navodno čak i u ljetnim ligama bio jedan od najboljih igrača, nitko ne može prepoznati kao budućeg člana NBA momčadi? Hej, pa čovjek je gađao 15-20 u prvoj utakmici koju je startao, a to pola igrača ne može ni na treningu. Zar takva ruka nije vrijedna ugovora u svijetu gdje se potpisuje svako truplo koje tek ima volju za gurati se pod obručima? Pa tih 15 ubačaja na kraju krajeva su više nego što će naš Roko ubaciti cijelu sezonu.

Evo, kad sam se već dotaknuo rookiea, da spomenem još neke koji su mu upali u oko. I da, sutra slijedi post posvećen samo klincima autor kojega je čovjek koji u svojoj fantasy ekipi ima i Mayoa i Rosea. Pa da on to nama lijepo objasni čime je to toliko fasciniran u ovoj rookie klasi.

Uglavnom, dok ja pripremim Birdiev post, svi se možemo složiti da je čudo kojom brzinom je Rose nametnuo svoju igru, praktički u Bullsima je nastavio igrati ono što je igrao na sveučilištu. One man show. Mislim, jedan Durant iz ovih ili onih razloga već drugu sezonu ne uspijeva nešto slično u svom nesretnom klubu, muka ga je gledati kako izlazi po loptu vani i uglavnom ne zna gdje bi uopće trebao stajati. Roseu je lakše jer je play i lopta mu je po defaultu u rukama, ali opet ima tek 20 godina i već se ne boji odgovornosti da nosi jednu takvu momčad kao što je Chicago. Respect.

Drugi rookie je moj novi ljubimac i vjerovatni budući osvajač Matt Bullard Award (mada obzirom kako funkcionira snajper Troya Dropkick Murphya sve je otvoreno). Bijeli brat Ryan Anderson je fenomen, takva ruka ne rađa se svaki dan, momak samo na osnovu nje ima osiguranu NBA penziju.

I za kraj – Oden. Iako je očito da se još ne zna pravilno kretati ni u obrani ni u napadu, trud koji ulaže u taj dio igre za svaku je pohvalu. Ta hiperaktivnost mu je za sada i problem, toliko je brzoplet i željan dokazivanja da uglavnom pada kada ne bi trebao pasti, a dobro znamo što svaki njegov let prema parketu predstavlja za naša slabašna srca. Greg je blago rečeno još uvijek totalna sirovina, ali kada se smiri, kada nauči disati i koristiti energiju na pravi način, Portland je miran jer ima pravoga sidruna. Lakoća kojom kupi skokove i lijepi banane onu bajku o naslovu čine sve vjerojatnijom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *