WEEK REPORT NO.4

THE NOTHING

Prije normalnih i zanimljivih stvari, par riječi o domaćoj bijedi. Točnije o tučnjavi na tekmi Cibone i Splita. Čisto da i to spomenemo na ovim stranicama. Kakva se buka digla oko par pleski Marshalla, malo je falilo da netko zatraži da se dotičnoga deportira iz zemlje. OK, nema opravdanja za gubljenje glave, ali čovjek je reagirao kako je reagirao i sad ga treba kazniti. I to je to. Po meni, Cibona je dovoljno kažnjena već time što pola budžeta troši na igrača koji gleda samo svoj šut i koji je praktički šesti igrač, tzv. instant offense sa klupe. Mogu zahvaliti Perasu što mu je našao ulogu u kojoj najmanje šteti, sumnjam da bi neki drugi trener imao muda za tako se postaviti prema nominalno prvoj zvijezdi ekipe.

Marshall očito nije prepametan momak, uostalom čim je prokockao NBA karijeru jasnu je u kakvu skupinu spada. Da, bez takvih bez mozga teško bi u Europi vidjeli pravog Amera za realne pare, ali uvijek se postavlja pitanje vrijedi li riskirati toliku lovu za igrača koji je u stanju upropastiti sezonu. U konkretnom slučaju dobili smo odgovor – ne vrijedi. Znači, imamo Marshalla koji je totalni bezveznjak u svakom pogledu, imamo one pičkice iz Splita koje gledaju kako im netko mlati suigrača, imamo samog tog suigrača koji kasnije ide nogom na Marshalla kad su se stvari smirile što je po meni najjadnije što tip koji je popio batine može napraviti, imamo nikakvu košarku punu nervoze i trećerazrednih poteza. Pitanje se nameće samo po sebi – zašto bi itko pratio domaću košarku?

Pa jedino što valja vidjeti je rad dva nesumnjivo odlična stručnjaka koji od ovoga što imaju izvlače maksimum. Peras i Piksi svaka čast, napravili ste od hrpe bezveznjaka dvije solidne ekipe. Međutim, život je jednostavno prekratak da čovjek gubi svoje vrijeme na išta vezano uz balkansku košarku. Pardon, istočno europsku. Sve što sam želio reći prenijevši ovaj tok nesvijesti na ekran je da cijela ova buka oke jedne bezvezne tuče nije ništa drugo nego još jedan dokaz da mediji kurca ne valjaju, jer da je tekma završila sa 30 razlike za Cibonu sve bi ostalo na par kartica. Ovako imamo malo krvi i samo što ne osnujemo svoj ogranak KKK-a.

I da usput, stigao sam s posla taman da pogledam kraj tekme između Cibone i Talijana, zadnjih par minuta i produžetak. Zna li itko što je Kus mislio kada je napravio faul na 4 razlike za Cibonu? Osim što je omogućio onom debelome da zabije iz zicera i izjednači na kraju, što srećom nije uspio. I to je kao zaslužena pobjeda, ta jedna lopta koja je iscurila iz obruča?

THE TRADE

Par riječi o tome tko je najbolje prošao u tradeu godine. Ili je bolji trade bio onaj Billupsov, ipak je on jednu momčad napravio boljom odmah a ne za nekoliko godina. Uopće, kakvi su to sada kriteriji za ocjeniti trade koji će se pokazati pametnim tek za dvije sezone? Gdje su dobra stara vremena kada se gledalo samo kakav se talent razmijenio i kako paše u novu momčad? Danas sve drugo ispada važnije od same igre.

Knicksi su napravili potez kakav su obećali, ali u ovom trenutku on ima malo drugačiji prizvuk nego što ga je imao ovoga ljeta kada su Walsh i D’Antoni preuzeli u potpunosti klub od Isaiha Thomasa. Kada su obećali čistiti njegov nered, malo tko je u taj nered ubrajao Jamala Crawforda, jedinu konstantnu svjetlu točku kluba zadnjih 5 godina. Nakon više nego dobrih ovogodišnjih igara, ni Zach Randolph odjednom više nije izgledao tako loše.

OK, tu možemo povući crtu, Zach Randolph je Zach Randolph, nikada nije bio upitan njegov talent već karakter, tako da ako je u ovome trenu i djelovao mirno i korisno teško da bi taj trenutak potrajao. Ali upitnici se definitivno moraju postaviti pored imena Jamala Crawforda. Njegova jedina krivica je što ima godinu dana predug ugovor. To nema veze ni sa Thomasom, ni sa problematično slaganim rosterom. Crawford je pozitivac u svakom smislu, ako i ima malo prenapuhan ugovor u ovakvoj ligi to je zanemarivo s obzirom na ono što znači momčadi.

Dati svoga prvog strijelca za kikiriki samo kako bi imao love za imaginarni lov na potpis Lebrona Jamesa dvije godine u budućnosti, e to nije potez koji zaslužuje prolaznu ocjenu. Budimo što prizemniji i navedimo tek dva razloga – prvo, jer isti ovaj potez možeš napraviti i dogodine, za korisnog igrača kao što je Crawford uvijek će biti zainteresiranih pogotovo ako ga daješ u bescijenje. Drugo, rješavaš se startnog visokog beka a na rosteru nemaš alternative niti imaš u planu nekakvo rješenje.

Ah, da – pa stigao je Mobley. Streaky šuter koji samo što se ne raspadne stiže kao zamjena streaky šuteru u naponu snage koji je u svakom pogledu bolji i kompletniji košarkaš, čak ako i ne staviš naglasak na godine i fizičko stanje. Tu je i Tim Thomas koji dolazi kod jedinog čovjeka koji je znao nešto izvući iz njega u zadnjih 10 godina karijere. Samo, niti je ovo Phoenix niti na rosteru postoji Steve Nash koji će mu uvijek dati pravu loptu u pravo vrijeme. Knicksi su ekipa koja treba radnike i ratnike, a Thomas je slacker sa kojim ni Linklater ne bi znao što bi.

I stigli smo do Ala Harringtona, čovjeka koji dolazi umjesto Crawforda. Hajdemo naći neki veći smisao, da ne svodimo sve na to kako je jedini razlog zašto Knicksi žele Harringtona taj što kao i svi ranije navedeni ima godinu manje ugovora. Recimo da se radi o visokom koji širi reket u napadu, a u obrani može igrati power ulogu, što je sve što D’Antoniu treba. Yeah baby, a i Walsh je u dobrim odnosima sa njim, čak dva puta ga je potpisao u Indiani.

I tako Knicksi iz ovoga tradea dobivaju hrpu odpadaka, tipove koji su cijelu karijeru na rubu da ih se proglasi lošim momcima, ali i šansu da jednoga dana potpišu Lebrona. To što će navijači još dvije godine morati trpiti nikakvu momčad umjesto da im se odmah dalo pomaka naprijed, to je očito manje bitno. Uglavnom, ma kako se stvari rasplele za dvije godine (a nešto mi govori da Bron neće nigdje iz Clevelanda koji će iz sezone u sezonu biti sve bolji, čekaj samo da se ugovore Sczerbiaka i Big Bena pretvore u žive igrače), sadašnje stanje nije ništa bolje od lanjskoga, a to je ono najvažnije. Stoga, na stranu kupljeno vrijeme i mir u kući, ovaj klub je i dalje na samome dnu.

Ukratko rezimirajmo – ako je Randolph i bio problem u svlačionici, Crawford sigurno nije. Potjerao si dva talentirana košarkaša koji su nosili momčad tijekom solidnog početka sezone. Gledajući roster nakon tradea, Knicksi ispadaju očajni. Imaju svjetlu financijsku budućnost ali nitko im ne garantira da će uhvatiti ikoga osim pickova koje će dobiti na sljedećim draftovima a koji će biti visoki jer sa ovom novom jezgrom više uopće nisu konkurentni. Puno muke nizašto?

Clippersi su pak doveli Randolpha. Na stranu njegove sposobnosti i to što im daje širinu pod košem kakavu ima malo tko (a što je sa rupom na vanjskim pozicijama koju će očitom morati krpati rookie Eric Gordon, najsumnjiviji član ove draft generacije?), Zach je samo još jedan lik iz crtića u Clippersima, koji izgledaju kao grupa liječenih alkoholičara a ne košarkaški klub. Oba Davisa, Randolph, Thornton, white trash ikona Kaman, ma fali im još samo Latrell Sprewell i bili bi najluđa NBA ekipa ikada sastavljena. I to mislim doslovno. Od kada su se razišli Kuzma i Shaka Zulu, svijet nije vidio ovakve sinergije. I ovakvim orkestrom ravna car – Mike Dunleavy. Hej, znali smo da je najgori trener u ligi, ali da je u stanju raditi čuda i kao GM, to nismo mogli ni sanjati. Dunn je, što bi rekli Ameri, the whole package.

S druge strane ogledala su Warriorsi. Dok su Clippersi na papiru zabavni, ali bolni za gledanje, Warriorsi su zabavni u svakom pogledu. Bilo na papir, bilo na parket. I da, sada su još zabavniji nakon što su izvukli najbolji ulov u svim ovim zamjenama i razmjenama – Jamala Crawforda. Ekipa koja pati jer im nedostaju dva glavna lanjska strijelca, a opet je dovoljno zabavna za gledati usprkos svom kaosu koji vlada u njihovoj igri, lagano se slaže da bude u rangu one momčadi od prije dvije sezone koja je razbila Dallas.

Ellis će se vratiti i preuzeti ulogu Ellisa, Crawford je nasljednik Davisa, Jackson je novi neprikosnoveni lider, Maggette je spoj snage i vještine kakav je donosio J Rich. OK, slažemo se da nitko ne može zamijeniti kvalitete Barona Davisa, ali ako su svi malo bolji, a jesu, zar tako ne nadoknađuju bar Davisov statistički učinak? Pogledajte samo u kakvu je igračinu Biedrins izrastao. Kada se ova momčad posloži, taman negdje do all-stara, bit će svega jer 5 ovakvih košarkaša ne mogu nego igrati konkurentno. Dodajmo još korisnu klupu i eto momčadi koja će krojiti poredak na Zapadu.

Ono što je još važnije od toga tko će na zadnje playoff pozicije je to što ćemo i dalje imati pravu run and gun momčad u ligi. Naravno, Warriorse u seriji može pobijediti svaka ozbiljna ekipa sa dobrim balansom, ali upravo na njima se polaže test – ako te njihova trka i nedisciplina u stanju razbiti, tada nisi prava ekipa. Zbog toga ću nastaviti pratiti Warriorse više od ijedne druge ekipe (osim naravno Portlanda), jer u njima se da vidjeti onaj duh Sunsa koji je osvježio ligu zadnjih godina.

Sunsi su bili bolje organizirani i smisleniji, dublji, a opet smo znali da neće daleko. S Warriorsima nam je to potpuno jasno, oni su totalno divlji, ali usprkos toj slobodi da budu individualci opet svi igraju jedan za drugoga. I to je ono što ih usprkos svim ishitrenim šutovima i 1 na 5 pokušajima čini ekipom. Koja je eto tek tako usput potpuno originalna. Ozbiljno, jedva čekam da se Crawford privikne na ovaj stil igre i da se Ellis vrati. Bit će to luda vožnja.

THE GAME

Navukao sam se na Portland, Warriorsi me vesele iznad svake logike, ali dosadašnju tekmu sezone odigrali su ipak Netsi i Raptorsi. Iako se očito radi o dvije ekipe koje ne igraju obranu i koje su sklone egzibicijama u napadu, način na koji su odigrali zadnju četvrtinu i produžetak je jednostavno sjajan.Takva lakoća zabijanja, prekrasne trice, kruženje lopte, ma postane ti posve nebitno što bi ih ozbiljna ekipa pomela sa terena.

Biti najbolji je važno, ali znati igrati se a ne samo pobjeđivati još je važnije. I tu je ljepota NBA lige, što dvije u principu loše momčadi mogu pružiti ovakvu nezaboravnu predstavu u najglupljem i najnebitnijem trenutku sezone jer su krcate talentom, momcima koji o košarci znaju sve. Toronto nije u biti loš, ali o tome ću više u sljedećem dijelu posta. Jednostavno, nisu koncentrirani, dok igraju svoju igru koja uključuje Boshovo napadanje obruča i stalno kretanje ostalih djeluju moćno ali čim postanu šuterska ekipa sve se raspada. Netsi su ugodno iznenađenje, Carter i Harris su ti koji pokreću stvari, a odlično ih prati trener Frank koji uvijek drži bar jednoga od njih na terenu kako napad ne bi patio. Posebice naklon Carteru koji pokazuje jedno lidersko lice kakvo nismo vidjeli još tamo od 2002. i dana dok se u Torontu igrala još bolja košarka. Ma kako ljigav bio, tip je naj talenat svoje generacije.

Ostatak momčadi sastoji se od pomoćne radne snage koja ovisi o kreaciji dotične dvojice ili borbenosti, jedino Brook Lopez pokazuje da bi ovo stvarno mogla biti jedna od najboljih draft generacija ikada. Ne bi htio ispasti smiješan, ali ne mogu se oteti dojmu da bar prilikom realizacije iz i oko posta, Lopez svojim rješenjima, elegancijom i praktičnošću podsjeća na, uf, Timmya. Eto rekao sam, pa gdje puklo da puklo. Uglavnom, usprkos svim limitima ovi momci se bore, trude i uživaju u košarci. Nije li Lawrence Frank jedan od neopjevanih junaka NBA lige? Što nas dovodi do

THE 4 ASA

A 4 asa su Polly Jean Carlesimo, Sam Mitchell, Larry Brown i Eddie Jordan. Ne trpajte ih u isti koš – prema nekima smo sarkastični, neke iskreno volimo. Ne treba biti Mike Dunleavy da se otkrije tko je u kojoj kategoriji.

Po Anićevom rječniku hrvatskoga jezika, riječ pajac opisuje ne samo klasičnog klauna, već se može primjeniti i na lakrdijaša, neozbiljnog čovjeka. Riječ je to koja savršeno pristaje Carlesimu. Otkaz njemu jedna je od najboljih ako ne i najbolja stvar koja se dogodila momčadi nekada znanoj kako Sonicsi, još od lanjskoga drafta.

Carlesimo u ovih godinu i nešto nije stvorio nikakav odnos sa igračima, niti se nametnuo kao učitelj, niti ga je itko prihvatio kao prijatelja. Iz svakoga njegovog pogleda bilo je vidljivo koliko prezire neozbiljnost ove momčadi, a to igračima nije moglo promaći. U biti, borbenost koja se lani dala osjetiti i zajedništvo u ekipi nisu rezultat nikakvog njegovog rada već jednostavne činjenice što Durant, Green, Wilcox i Collison vole igrati zajedno i očito drže jedna do drugoga.

Carlesimo je čovjek razmažen uspjesima Spursa gdje je zahvaljujući Popu zaradio poneki prsten, oduvijek uvjeren da je veliki stručnjak i nikako nije bio pravo rješenje za momčad koja treba stasati i kojoj treba strpljenje. To je osobina koju hladni i egoistični starčić nikada nije posjedovao, njegovo omiljeno oružje je konflikt. To možda pali kod Larrya Browna, ali Larry Brown je prepametan i preveliki manipulator koji će uvijek izvući maksimum iz situacije. Carlesimo nije taj kapacitet, on će se zatvoriti u svoju kukuljicu na prvi znak nevolje. A nevolja je kao što znamo drugo ime ekipe koju smo nekada zvali Sonicsi.

Mladi igrači uhvaćeni u cijelu tu priču oko preseljenja, prevare i neizvjesne budućnosti nisu naišli na potrebnu emotivnu potporu od trenera, te su njihove katastrofalne igre očekivane. Posebice u novoj sezoni kada se osjeća i pritisak pred novom publikom. U toj situaciji nije ti svejedno vidjeti na klupi trenera koji vrti očima a ondi ti govori da je sve OK, iako ti je jasno da mu ideš na živce. Stoga ovim klincima prije svega treba netko tko će biti iskren i tko će ih ohrabriti a to bi mogao biti dojučerašnji asistent Scott Brooks.

Prvo, radi se o mladom čovjeku, bivšem igraču, šljakeru, otvorenom prema novim stvarima a ne zatvorenom u neki svoj pogled na stvari. Nema sumnje da će porazi od 20 i 30 razlike postati sve rijeđi, a po prvom potezu koji je povukao izgleda da se neće promjene osjetiti samo u pristupu – Durant je sinoć konačno zaigrao na poziciji maloga krila od početka, te sinoćnju utakmicu možemo smatrati novim početkom ne samo za ex-Sonicse već i za KD-a.

Kako se još lani dalo vidjeti da ova glavna jezgra Green – Durant – Wilcox – Collison voli igrati zajedno i da su u stanju sami stvoriti ugodnu atmosferu, trener koji će ih znati staviti u uloge u kojima će moći iskoristiti njihove talente jednostavno je neophodan. Sada ga konačno i imaju. Za početak nije loše, makar taj početak stigao godinu dana prekasno.

Uglavnom, NBA se riješila jednog problema, sada je na redu drugi. Dame i gospodo, stiglo je vrijeme da se pozdravimo sa gospodinom umišljenim Samom Mitchellom. Njegova očajna riješenja u igri, beskrvnost i potraga za krivcima umjesto realnog pogleda u oči ove momčadi, ali i svoje, guše Raptorse.

Kada nisi u stanju u tri sezone sa istom jezgrom postaviti osnove obrane, tada prijatelju nisi trener. I točka. Nema daljnje rasprave. Raptorsi plivaju kao da su skupljeni prije mjesec dana, ispadaju u osnovnim rotacijama jer pojma nemaju gdje se koji treba nalaziti. I ne može se kriviti pristup igrača, svi redom su sjajni profesionalci koji daju sve od sebe ali koje treba voditi netko tko zna što radi. Mitchell dobro izgleda, ima cool naočale, i jašući Calderona i Bosha stigao je do titule trenera godine, što je jedna od najsmješnijih stvari koje se ikada dogodila. U biti, samo ta dodjela dovoljan je razlog da NBA nagrade smatramo manje bitnima čak i od Oscara, negdje u rangu sa Grammyem koji je uvjerljivo najbesmislenija nagrada na ovoj planeti.

Pazite, ni jedan Rivers nije čovjek koji zna previše o postavkama igre, ali je iskren prijatelj i fajter koji bi za svoju momčad legao na tračnice. Ili to pak tako zna prezentirati, što je potpuno jednaka stvar – igrači cijene inteligenciju, ma kakva ona bila. Mitchell pak nije u stanju prerasti one osnovne osjećaje poput ljutnje, rezignacije, on dozvoljava negativnim emocijama da prevladaju što je odlika gubitnika. Takav ne može voditi ozbiljnu momčad. To je jasno od prvoga dana, stoga gospodine Colangelo spasite ovu stvarno dobru ekipu i dovedite nekoga tko neće kompromirati cijelu obranu samo da na terenu ima 213 cm visokog tricaša.

Hej, Bargnani možda zna šutirati ali igrati sa njim na krilu dok ti na klupi sjedi jedan Jamario Moon koji je lani držao obranu? Što, sad ako je pod košem O’Neal i konačno imaš čovjeka koji zna zalijepiti bananu, to znači da ono mrtvo tijelo napunjeno tortelinima treba dobiti sve minute sa kojima bi Kapono i Moon napravili jednaki posao u napadu i još bolji u obrani? Zašto ga ne koristiti u rotaciji visokih, da se tu i tamo dobije igrač koji može razbiti zonu i razvući obrane a ne kao novu verziju Kukoča? Sorry, ali Toni nije samo stajao vani i čekao povratnu, cijela njegova veličina bila je u tome što je kreirao i tražio igru. Što je znao da ima prednost u visini i što je znao kako je iskoristiti.

Kako je trenutno slobodan Eddie Jordan, dokazana trenerska veličina, eto idealnog rješenja. Dovedi Jordana u Raptorse i iduće sezone konačno imaš momčad koja će znati izvući maksimum iz svojih potencijala. Ili da jednostavno proglase Calderona igračem – trenerom, tip ionako ne zatvara usta, stalno nešto objašnjava bilo igračima bilo Mitchellu koji ga gleda i misli se, hej pa ovome je malo previše stalo. Morat ćemo pitat Roka o ćemu taj priča cijelo vrijeme i uopće kakav mu je naglasak, da li je više kao Banderas ili Bardem. Ali poanta svega je da momčad sa takvim playom koji je doslovni trener na terenu i igračinom kao što je Bosh ne smije igrati ovako kriminalno.

Nego, vratimo se mi Jordanu. Evo, ex-Sonicsi imaju možda i bolje igrače za njegov sistem, pa ni to ne bi bilo loše rješenje. Jedino što bi ljepše bilo i za Jordana da dođe u momčad koja je posložena, a i za Brooksa da dobije pravu šansu i da vodi ekipu do kraja sezone. Hej, zar ne bi najbolje rješenje bilo da Jordan potpiše za Hornetse kao pomoćnik Byrona Scotta, što je uloga u kojoj je pomogao Netsima na putu do dva finala učeći ih svojem viđenju Princeton offense, istog napada koji je limitirane Wizardse već nekoliko sezona pretvarao u ozbiljnu playoff ekipu. Ili da pak zamijeni Scotta u ulozi glavnog trenera, evo Simmons u zadnjem tekstu govori da je kemija između igrača i Scotta katastrofalna (i da, hvala Polju i Biologiji Vjerovanja, Simmons je konačno napisao nešto o NBA).

Na prvi pogled Washington je napravio katastrofalan potez riješivši se dokazanog stručnjaka i čovjeka koji je najmanje kriv što igra bez pola momčadi. Čak i u situaciji u kojoj ti fale dva važna igrača iz petorke, u kojoj su ti veterani odjednom propali i u kojoj se previše traži od klinaca koji još jednostavno nisu spremni, Jordan nije gubio doticaj sa svojom momčadi. Ali u ovako lošoj situaciji u kojoj su se našli Wizardsi, u kojoj se pomiriš sa lošom srećom i postaneš promatrač, jedino što može pomoći da se promijeni percepcija je šok terapija. Ona nažalost može doći samo promjenom trenera. Toga su svjesni svi uključeni, a promjena definitivno nije nešto loše. Jordan je pak dobro prošao, ne mora gledati kraj jedne ere koju je pomogao stvarati, već se može posvetiti novom poslu bez većih trauma.

Pristao Jordan na rolu pomoćnika ili TV komentatora, povuče li Colangelo pravi potez, ili odluče li ovi iz Oklahome da im treba odmah provjereni stručnjak – sa Eddiem Jordanom ne možeš promašiti. Dok sa jednim drugim čovjekom ni kada pogađaš nisi siguran što to znači. Riječ je naravno o velikom Larryu Brownu.

Nije dugo izdržao, ludovanje je počelo već nakon desetak utakmica. Umjesto da se strpi i da nabavi četvorku kojom bi kompletirao potencijalno opasnu petorku te se na ovako očajnom Istoku pokušao izboriti za osmu poziciju, Larry je krenuo u destrukciju. Iz koje se može roditi nešto, a onda opet i ne mora obzirom na zadnje Brownove dvije gaže.

Šteta ne samo Bobcatsa koji su ipak posložili nekakav roster zadnjih par godina, već i Browna kojemu je rehabilitacija bila nužna. Sad, s obzirom da još uvijek nema nekih ozbiljnih incidenata čini se da su stvari pod kontrolom i da Brown ima potporu svih struktura u klubu (ako ovaj klub uopće ima tako nešto), ali paralelno sa izgradnjom momčadi po vlastitom ukusu morat će imati i nekakve rezultate. Bit će zanimljivo vidjeti kako će mu to uspjeti.

Čovjek je preko noći nositelja ekipe, kapetana i prvog fajtera Geralda Wallacea proglasio prekobrojnim, odnosno stavio ga je u izlog u potrazi za post igračom smatrajući Wallaceov ugovor malo prevelikim za njegovu ulogu. Stalno mijenja rotacije, u svim mogućim kombinacijama pokušava ispitati stanje 12 igrača od kojima polovici ne zna imena. Stabilna petorka ne postoji u ovoj fazi Brownova rada, kao ni zacrtana uloga za ikoga, pa ni za Feltona i Okafora. Iako je Felton iskusni play kakav Brownu treba, Augustin se odmah nametnuo kao najbolje rješenje na jedinici, što je čudo s obzirom koliko Larry ne voli rookie. Bar ih nije volio dok nije stigao u Charlotte i dok nije naišao na klinca koji bi mogao biti još jedan razlog da ovu draft klasu smatramo jednom od najboljih ikada.

Okafor niti je centralna osoba u napadu, niti mu Brown daje do znanja da je previše bitan za obranu. U ovoj podjeli uloga on je obični radni konj koji prima plaću rasnog šampiona. Za sada se strpimo od osuda Browna, na kraju krajeva nije odlučio razbiti nekakvu dokazano dobru ekipu već tek potencijalne pretendente na utješno playoff mjesto. Ispadne li iz svih ovih rošada bolja momčad, kapa do poda. Ja mu za sada poklanjam povjerenje jer minutaža koju daje Augustinu, te kritike na račun ostalih predobro plaćenih a premalo produktivnih igrača, sve su to potezi koji drže vodu.

Jedino se pitam – što ako u smiraju svojih dana Larry više jednostavno nije u stanju graditi, već ruši sve na što naiđe kako bi kupio vrijeme? To je nešto što si velika imena mogu dopustiti. I što ako su Bobcatsi imali solidnu jezgru kojoj je trebalo malo strpljenja? Eh, a što je sa onom reklamom Jamnice u kojoj imamo Franju, Zorana i Danka, pa Franjo nešto proba iz lonca, da bi u sljedećem kadru sjedili Franjo, Danko i neki treći tip za stolom punim kolača? Upravo tako. Nije ni čudo da je Čutura kasnije dokazao da je inteligentno stvorenje, vidio je on odmah da nešto u tom scenariju ne štima pa je vjerovatno odbio snimiti drugi dio reklame. Tko zna, možda je Brown Čutura kada su Bobcatsi u pitanju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *