POWER RANKINGS, PART 1.

Prvi ovosezonski power rankings donosi jednu novost, da bi stvari bile zanimljivije krećemo u obrnutom smjeru, od zadnje prema prvoj ekipi. Tako će cijela stvar biti preglednija, s obzirom da ide u dva posta. Da bi sve bilo još jasnije i dalje su tu lani utvrđene kategorije:
– jednostavno loši (ekipe koje nikakvim spletom okolnosti ne mogu računati na to da će izvući pozitivan rezultat, što zbog nedostatka talenta, kemije ili jednostavno smisla postojanja – čovjek ih gleda i svjestan je da im nema pomoći tako brzo, dok potpuno ne promjene ili pristup ili cijeli roster)
– bolji nego rezultati govore (ekipe koje iz istih razloga kao i ove prethodne ne mogu računati na uspjeh, ali bar se bore i pokazuje znakove dobivanja identiteta, te ih možemo gledati i reći kako bi kada bi doveli jednog ili dva prava igrača već od iduće sezone mogli biti konkurentni)
– koji k…. uopće znamo (ekipe koje bi idealnim raspletom sitaucije mogle upasti u borbu čak i za playoff, koje su u principu loše ali imaju taj jedan x-faktor koji bi, ako se ostvari, mogao sve kratkoročno okrenuti na bolje – ili gore)
– limitirani (ekipe koje su u postojećem stanju dosegle svoj vrhunac i koje su osuđene na dosadnu sredinu, na sudbinu u kojoj će uvijek pobjeđivati ove ispod i gubiti od ovih iznad i bez nekakvog x-faktora koji bi im omogučio da se nadaju većim pomacima u kratkom roku)
– izazivači od sapunice (ekipe koje imaju ili su imale potencijal da budu stvarno dobre ali koje u trenutnom stanju stvari jednostavno nemaju dovoljno vatre da se ozbiljnije suprostave momčadima iz sljedećih kategorija)
– plutajuće mine (ekipe čiji potencijal raste svakim danom i koje u nekom ludom trenutku inspiracije, u jednoj playoff seriji, mogu doći glave čak i jednoga od izazivača, ali ipak ne i dva)
– izazivači (ekipe koje su u ovome trenutku vrh košarke na planeti, dovoljno moćne u svakom pogledu da na kraju sezone osvoje naslov NBA prvaka)
– van konkurencije (momčad koja iskače iz skupine izazivača i svojom igrom i mogućnostima ostavlja dojam klase za sebe)

Prije nego krenemo sa pregledom da spomenem da razina košarke i dalje nije sjajna kao lani u ovo vrijeme, ali da se bez obzira na to javlja ono zimsko ludilo u kojem polako prestaje interes za bilo čim osim za NBA košarkom. Da, i tako do proljeća. I LOVE THIS GAME? Ma maknimo ovaj upitnik, naravno da je volim.

JEDNOSTAVNO LOŠI

30. LOS ANGELES CLIPPERS

Nevjerojatna momčad, imaju jednog rasnog all-star igrača (Baron), jednog pravog centra (Kaman), još jednoga koji nije post igrač ali je fenomenalan bloker (Camby), sada su doveli tipa koji lakoćom kupi double-duoblove i pravi je power-forward (Randolph), a eto opet su uvjerljivo najgora momčad lige. Kemija je problem koji ne mogu savladati, kod njih i dalje vlada maksima kako je veće bolje što je stav koji više ne prolazi u nijednoj sferi života, pa tako ni u košarci. Urnebesu doprinosi i činjenica što ih vodi i trenira uvjerljivo najgori NBA stručnjak zadnjih 10 godina, veliki Mike Dunleavy.

Nemam ih namjeru previše gledati ove sezone, osim da snimim Erica Gordona – odlaskom Mobleya u New York pozicija dvojke je potpuno slobodna i rookie će imati prilike pokazati da li materijal za NBA. Fizikalije ima, ali upitno je da li je tako dobar šuter kakvim je reklamiran u srednjoj školi, jer u onoj jednoj godini na Indiani nije se baš pokazao. Evo, kako je poanta ovih postova ne samo nešto bilježiti već prvenstveno iznositi mišljenje, moje je i dalje isto – Gordon neće biti igrač po kojemu ćemo pamtiti ovu draft klasu.

Drugi razlog za gledati ih ne postoji, osim da vidimo tko će se prije potući – Davis i Dunleavy, Randolph i Kaman, ili će ih Camby zatući sve skupa ako ga pod hitno negdje ne trejdaju. A osim Cambya u izlogu je i Kaman, Dunleavy će si očito pokušati produžiti život na bilo koji način a kako to neće moći napraviti na parketu jedino mu ostaje ured. Kako i Camby i Kaman imaju kvalitetu za biti razlika između lutrije i playoffa na jednom Istoku (da, situacija je toliko osrednja), eto nam i razloga da motrimo na Dunleavyeve poteze.

29. MEMPHIS GRIZZLIES

Mladi, slabašni a opet ozbiljni. Sad, koliko su mladi upitno je jer Mayo izgleda kao da je prvi rođak Odenu i Lebronu, ali na stranu lažni rodni listovi. Najbolja vijest za njih je da Iavaroni ne odustaje od toga da ovu momčad napravi konkurentnom. Mayo je pravi strijelac, jedino što nema je savjest, već se nametnuo kao lider i nitko drugi i ne pokušava pucati ključne lopte. Za sada je ipak samo to, iako potencijala za all-round igrača ima. Stoga je Rudy Gay i dalje prva violina jer je puno korisniji, bitan je i Gasol Jr. koji ih koliko toliko drži pod košem, a najveću muku zadaju najbrojniji – playmakeri.

Lowry je igrač za 20 minuta u kojima može napraviti dar-mar, dok Mike Conley nije ni to. Evo jedna usporedba – Augustin je godinu neiskusniji, a već sada ima bolju igru od Conleya jer je u stanju zabiti iz vana, te time otvoriti nešto više prostora za slash n kick igru. Conley ne može zabiti iz vana, stoga nema potrebe igrati previše striktnu obranu na njemu. To mu onemogućuje prednost od prvog koraka i uopće ga drži dalje od reketa. Najluđe od svega, Conley uopće nema brzinu kakvu imaju jedan Parker i Harris pa da samo na račun nje napravi karijeru. Zamislite Parkera sa lošijim šutom i prosječnom brzinom, i eto vam Conleya. Za njega je T.J. Ford nedostižan ideal.

Evo, samo na zadnjem draftu izabrana su tri bolja playa – Westbrook, Augustin i naravno Rose. Sva tri imaju dovoljno oružja da izrastu u startere koji će godinama voditi svoje momčadi. Conley je više u rangu Feltona, dakle igrač koji je silom prilika starter a najbolji bi bio u ulozi back-upa gdje bi njegov talent nailazio na suparnike protiv kojih bi mogao doći do izražaja. S tim da Felton bar ima fizikalije, dok je Conley ne popravi li šut i ne nauči li bar nekoliko načina da stvori višak igrača osuđen na Europu.

Zaključak? To što su s obzirom na sve otežavajuće okolnosti (mladost, nedostatak talenta, tanku rotaciju) u stanju odigrati dobru obranu i zaprijetiti u napadu, te ostati koncentrirani, e to je dovoljan razlog da ih stavimo ispred Clippersa koji možda imaju više talenta ali nemaju ni malo momčadskog duha koji je za sada u Memphisu prisutan.

28. OKLAHOMA CITY THUNDER

Odlaskom Carlesima treba očekivati povećanu borbenost i više zadovoljstva kod igrača, ali ne i previše pobjeda. Jednostavno razina talenta je na niskim granama i ovo u biti nije košarkaška momčad već trening kamp za tri sjajna mlada igrača. Odbij Duranta, Greena i Westbrooka koji tek stasavaju i iz utakmice u utakmicu postaju sve bolji (doslovno bolji, Durant nalazi sve bolje načine za doći u poziciju za laganu realizaciju, Green je sve bolji šuter i all-round igrač, Westbrook sve manje forsira i sve više pomaže u ostalim segmentima igre – ma sva trojica imaju takav all-round potencijal da me ne bi čudilo kad bi jednog dana u istoj tekmi ostvarili svaki po triple-double), i uglavnom bez njih nemaš više ništa.

Veteranska podrška potrebna da se nauči pobjeđivati ne postoji, glavni šljaker Collison usprkos svom zalaganju tek je sporedan igrač, glavni post strijelac Wilcox skromnih je kapaciteta i manjkavih fizikalija, playmaker Watson je back-up za 20 minuta koji silom prilika ima minutažu startera (i jedan je od onih koji vjeruje da ima all-star kvalitetu), Mason i Wilkins dva su atletska swingmana već pomalo potrošena i inače potpuno neopasna po koš. U biti, ako makneš klince momčad je ovo pustija od noćnog života Oklahoma Citya. Sa novim čovjekom na klupi stasavanje postaje ugodnije, učenje brže pa možda već i ove sezone osjetimo pomake. Bar da skoče do sljedeće kategorije, ovih što ostavljaju pozitivan dojam ako već ne ostvaruju pozitivan rezultat.

27. WASHINGTON WIZARDS

Realno pripadaju u kategoriju limitiranih, ali kao i uvijek zahvaljujući epidemiji ozljeda ništa ne biva onako kako se očekuje. Ne znaš što je gore, to što gube igrače zbog ozljeda, što imaju uložene ogromne novce u Arenasa kao lidera iako je jasno da se radi tek o fenomenalnom hakleru, ili što su se riješili jednog od najboljih stručnjaka u ligi. Kako god bilo, i dalje imaju Butlera i Jamisona, te će Arenasovim povratkom moći složiti kompetentan napadački trojac. Samo, bojim se da ni veliki trojac više neće biti dovoljan za ozbiljnije pobjede, jer ostatak rostera gotovo da ne postoji.

Posebice se to odnosi na obranu, bez Haywooda i sa Ethanom Thomasom koji je bivši, ovise o učinku jednog rookiea koji ima sjajno prezime ali i manjak kilograma i iskustva, te o igraču sklonom problematičnim odlukama koji usprkos talentu još nije u glavi odlučio da je košarka ono što mu je najbitnije u životu. A uz to što previše ovise o nezrelom Blatcheu i rodijaku McGeeu, još su ostali bez podrške s klupe. Nekada pouzdani Daniels se raspao, Stevenson je prelimitiran a sve važniji zbog manjka ljudi te je kontraproduktivan, dok je mladi Young za sada tek young gun. Potencijala ima, ali misle li dogodine u borbu za playoff trebat će i nešto novih lica koja znaju svoj posao.

BOLJI OD REZULTATA

26. MINNESOTA TIMBERWOLVES

Jednog playa su daleko od toga da budu prava momčad. Jednog playa, i možda jednog centra? Jefferson je sjajan, lakoća kojom zabija svake sezone sve je veća ali isto tako primjetno je da postaje više jedan ležeran strijelac u stilu Malonea i Boozera nego šljaker kakvi su Horford ili KG. Što nije loše, samo tada ga treba okružiti pravim suigračima. Craig Smith je šljaker, ali ovdje tražimo čovjeka koji može igrati u petorci a ne igraču zadatka. Nažalost, Kevin Love je prespor i prekratak da bi igrao u postu, eksperimentiranje sa njim i Biga Alom u petorci nema smisla. Jefferson je predobar da bi se gurao pod košem, Love može naći bitniju ulogu u momčadi samo ako će igrati licem košu. Ne nadopunjuju jedan drugoga ni najmanje.

Imaš Lovea koji je odličan sporedan igrač, Smitha koji je savršen za 20 minuta, ali nemaš pravu peticu koja može Jeffersonu omogučiti da u miru radi ono što najbolje zna – trpa koševe. Naravno, prema problemu kakvoga imaju sa playevima, ova rotacija pod košem još je i dobra.
Randy Foye gubi još jednu sezonu na jedinici, iako je više nego jasno da se radi o odličnom strijelcu koji briljira u ulozi šestog igrača. Bez pravog playa nema ni lopti za Mikea Millera, te jedino Jeffersonov talent (koji smiješnima zna napraviti i Duncana, i Howarda, da ne govorim Amarea) i ta borbenost koju prezentiraju Love, Smith i Gomes pod obručima za sada Wolvese čine konkurentnima. U biti, to je i jedini razlog zašto ih ne smatramo potpuno lošima, nije uopće iluzorno očekivati da bi sa jednim pravim veteranom na jedinici ova momčad mnogima zaparila.

25. CHARLOTTE BOBCATS

Larry Brown kreće u destrukciju, ali da nije sve crno pokazuje D.J. Augustin koji se od samoga početka nametnuo kao pravo rješenje za playa. Eto, bar u tome su imali sreće, sada još samo trebaju smisliti što da rade sa ogromnim ugovorima Richardsona, Wallacea i Okafora. Ova momčad ima mana, ali nitko me ne može uvjeriti da je malo drugačijim pristupom Brown mogao iz njih izvući predanost, borbenost i trku za osmom pozicijom. Sa ovako narušenom atmosferom i potpuno poremećenim poredkom vrijednosti u ekipi, mogu biti sretni ako ostvare lanjski rezultat. Šteta, jer moguće je da im treba tek jedan Kaman ili Camby kako bi postali legitimni kandidat za playoff.

Nažalost, kako takvoga ne mogu dovesti a da se ne odreknu nekoga od gore spomenutih igrača, osuđeni su na trčanje za vlastitim repom. Možda je Brown u pravu što želi drastične promjene, što se ne želi zadovoljiti sa momčadi čija jezgra garantira tek utješne playoff nastupe. Ali dok ne dobijemo dovoljno materijala da zaključimo što je pravo a što krivo, samo ih možemo proglasiti lošom momčadi koja je konkurentnija od drugih loših ekipa samo zato jer ima dovoljno provjerenog talenta i kvalitete, kako na parketu tako i na klupi.

24. SACRAMENTO KINGS

Pristup kakav pokazuju valjda je razoružao sve koji kritiziraju Theusa trenera. Ova momčad se uvijek bori, u vlastitoj dvorani doduše nešto su čvršći, ali s obzirom da su skoro cijelu sezonu bez prvog strijelca Martina (i doslovno cijelu bez fajtera i šutera Garcie koji je bio nezamjenjiv u lanjskim završnicama) igraju iznad svih očekivanja. Theus je složio dobru rotaciju, posebice mu treba čestita na načinu na koji je uklopio Millera i Hawesa. Od davno nismo vidjeli nekoga da igra sa twin towersima, a nitko vjerovatno nikada u povijesti nije igrao sa bijelim twin towersima.

S obzirom na kvalitetu sve osim forsiranja dva bijela brata u petorci bilo bi pogrešno. Najbolje od svega, i jedan i drugi rijetko se spuštaju u reket te uglavnom vise vani licem prema košu. Pa onda Miller razigrava vanjske igrače koji ulaze pod koš, ili Hawes puca trice. U obrani pak njihova visina, borbenost i neustrašivost drže reket pod kontrolom. John Salmons je taj koji vuče u trenutcima kada sve drugo stane, ulogu prvog strijelca odrađuje solidno i bit će idealno rješenje sa klupe kada se Martin vrati. Najveći problem Kingsa i razlog zašto će biti sretni sa svakom pobjedom je nedostatak iole sposobnog playa.

Beno Udrih je postao bolji igrač, osim što može zabiti iz vana pokazuje da je u stanju ući i pod koš te realizirati i razigrati. Što je odlično kada bi on ulazio sa klupe a ne bio prvi play koji igra 35 minuta po tekmi. Jer usprkos većem napadačkom arsenalu, Beno je i dalje stroj za gubljenje lopti. Stoga jedine dvije akcije koje omogućuju Kingsima da budu konkurentni jesu da lopta ide Salmonsu (ili Martinu kad se vrati) i da on igra 1 na 5, ili da Miller razigrava sa vrha reketa. Bekovi nisu loši, Bobby Jackson je gotov ali Udrih, Brown, Salmons, Garcia i Martin mogu zabiti, problem je dakle samo organizacija igre i donošenje najboljih odluka u datom trenutku. Neka ne ljeto nađu pravu jedinicu i eto ih u borbi za playoff. Sa Theusom na klupi.

KOJI K…. UOPĆE ZNAMO

23. MILWAUKEE BUCKS

Stoje solidno, ali uz Miami ostavljaju najgori dojam od svih loših ekipa koja uz puno sreće mogu u playoff. Olakotna je okolnost što se drže u igri za playoff igrajući skoro cijelu sezonu bez nominalno prvog igrača Michaela Redda, te ostavljamo otvorenu opciju da će kada se kompletiraju (i Bogut je trenutno van stroja) možda dobiti novu dimenziju u napadu. Skiles je popravio obranu i voljni moment, eto beskrvnoga Vilanuevu zamijenio je borbeni Mbah a Moute, ali nema tu talenta. Osim Redda koji je sjajan šuter, i Boguta koji je solidna petica u oba smjera, ostatak momčadi je redom materijal za klupu. Jednostavno, dosadni su i neuvjerljivi kao i sam grad iz kojega dolaze.

Jefferson ima preveliku ulogu u napadu a to nikada nije dobra stvar, kao četvrta opcija on je sjajan ali kao prva ili druga – jednostavno nije. Sessions je aktivan play, ali s više minuta pokazuje se da i nije toliko playmaker koliko strijelac. Ali kad je u igri bar se stvari miču sa mrtve točke, momak donosi dašak svježine u učmalost Wisconsina. Ridnour je jednostavno preograničen fizički da igra na ovoj razini, Vilanueva je igrač za 20 minuta, Bell za 10, a spomenuti Mbah u Mpampah tipični je šljaker sa Boston Collegea (iako stiže sa UCLA-e), četvorka u tijelu trojke koja se ne boji nikoga ali koja služi tek za podizanje energije a ne za startnu ulogu.

Posloži li Skiles stabilnu rotaciju, čvrstu obranu i rasporedi li uloge u napadu tako da Bogut dobije više lopti od Jeffersona, Bucksi se mogu nadati koraku naprijed. Ostane li pak sve na dosadašnjih nekoliko igrača koji doprinose i hrpi ostalih koji tek uzimaju, ostaju na dnu gdje im je realno sa ovakvim rosterom i mjesto. Skilesova sposobnost da probudi vatru u igračima legendarna je i to je ključ napredka ove ekipe, samo čini se da je ovaj roster toliko uspavan i toliko različitih vještina od onih koje Skilesu traži u svojih igrala, da spajanje ovakvih različitosti izgleda kao dobra šala.

22. NEW YORK KNICKS

Iako više nisu totalna katastrofa kakva su bili za Thomasove vladavine, jer ipak danas imaju za trenera čovjeka koji zna kako postaviti napad (ako ćemo tako zvati šutiranje trice na sve moguće načine), talentom su slabašni, posebice nakon nedavnog tradea. D’Antoni je korisnima Robinsonu i Leeu u jezgru nedodirljivih pridodao i Chandlera koji se pokazuje sjajnim šuterom, te Chrisa Duhona koji svoj posao odrađuje iznenađujuće dobro. U biti po svemu što je do sada pokazao Duhon se čini kao reinkarnacija takvih legendi Knicksa kakve su bile Derek Harper ili Charlie Ward, što je i naznaka da stvari postaju bolje. Njih četvero čine osnovu momčadi, a ne treba biti veliki stručnjak da zaključiš kako sa ovakvom prvom četvorkom nećeš do previše pobjeda bez obzira na sistem. Ali bar se neće međusobno potući. Nemojmo ih podcjenjivati – ne samo da se neće potući već će mnogi na njima slomiti zube jer redom se radi o fajterima prve klase koji se ne boje nikoga. Ova četvorka čini idealnu rotaciju, sad im samo treba par super-zvijezda. Bron i Bosh? Nekako mi svakim danom sve to ima više smisla. Do tada morat će se zadovoljiti sa ostalima.

A ostali su prolaznici i plaćenici koji igraju jer boljih nema, a odluka vrha da se sve karte polože na budućnost samo će dodatno olakšati simbiozu momčadi sa porazima, kada nema nikakvog pritiska za rezultatom on se obično i ne ostvari. Uglavnom, staza kojom kreću Walsh i D’Antoni nije uvijek baš najjasnija, evo čisto primjer Marburya. Jasno je da su pokušali smanjiti njegovu odštetu i da ga nisu htjeli otpustiti za punu cifru, ali kada su vidjeli da ovaj ne popušta, čemu se inatiti? Držiš u blizini momčadi čovjeka koji je sposoban uništiti svaku atmosferu, evo sada su ga kaznili suspenzijom utakmice jer je kao odbio igrati u trenutku kada su što zbog tradea što zbog ozljeda ostali bez bekova. Pa naravno da je odbio, natežete se oko love od početka sezone i sad bi on kao trebao glumiti profesionalca i igrati a nitko ga ne želi u blizini a kamoli na terenu.

I tako se vodstvo Knicksa slizalo na razinu Starburya, važnija im je lova od momčadi, prodaju pamet a predstavljaju klub koji je tog istog Marburya doveo pod tim i takvim uvjetima plaćanja. I sad će zbog suspenzije uštedjeti par stotina tisuća dolara koliko vrijedi jedan Marburyev nastup, pa će stvar na sud da se ta lova vrati, a za cijelo to vrijeme momčad pati. Sad, zar nije bilo jednostavnije isplatiti Marburya u cjelosti i okrenuti novu stranicu, te zadržati Crawforda bar još jednu sezonu nego prolaziti kroz ovu situaciju krpanja rostera i natezanja po sudu? Ali bar su se makli od Thomasova razmišljanja koje je se uglavnom vrtilo oko uspjeha preko noći. Ova garnitura, usprkos upitnim potezima, bar ne forsira takvu ideju, ne dovodi tek zvučna imena već dijeli uloge. I to karakterne jer ovo je ipak New York. Sama činjenica što igraš u Madisonu i nosiš taj dres u stanju je od prosječnog igrača napraviti zvijer. U eri Isaiha Thomasa toga je bilo premalo, a sada se stvari ipak mjenjaju. Možda ne toliko brzo da ih stavimo par pozicija naprijed, možda ne toliko brzo da ih smatramo legitimnim konkurentima za playoff, ali dovoljno brzo da im damo priliku da pokažu kako dosadašnji solidni rezultati nisu tek slučajni.

21. MIAMI HEAT

Ovo je uber-limitirana momčad, usprkos nekolicini odličnih košarkaša ogromne rupe pod košem i na vanjskim pozicijama odvlače svu pažnju. Ova momčad ovisi samo o Dwyaneu Wadeu i njegovom učinku, bez njega oni su katastrofa u svakom pogledu. Naravno, ostane li Wade u top fizičkom izdanju cijelu sezonu, po defaultu imaju šanse za playoff, stoga i jesu u ovoj skupini. Ali ostatak momčadi je stvarno smješan te bi u slučaju ponovne ozljede Wadea, opet bili osuđeni na lanjske serije poraza.

Shawn Marion je od all-round monstruma postao tek solidan igrač koji radi od svega po malo a u biti ništa, Beasley je odličan strijelac ali nema ni p od post igre, u oba smjera više je malo krilo nego prava četvorka što je razlog da se već sada upali alarm nad njegovim izborom. Mario Chalmers je više nego solidan s obzirom da se radi o picku druge runde, ali ako vam je on prvi play a pucate na playoff, to dovoljno govori. Čak i je uvijek standardni Haslem zbog toga što je prisiljen igrati peticu beskoristan, sve ono dobro što napravi anulira jer jednostavno nije u stanju čuvati više, jače i teže centre. Dakle, sa Wadeom u ovom bazenu osrednjosti zvanom Istok Miami može do playoffa, kao uostalom i još 14 drugih ekipa. Ali bez njega, ili sa njim zatvorenim od kvalitetnijih obrana (a u tu skupinu spada jako malo momčadi, samo one najbolje), ova ekipa je lutrijska u svakom pogledu.

20. CHICAGO BULLS

Koliko god bili loši, koliko god imali najsmješnijeg trenera u ligi i koliko god ne znali u kojem smjeru uopće idu, imaju Derricka Rosea. I da, već u svojoj prvoj sezoni on je dovoljan da ih se uzme ozbiljno. Ovo nije Chicago, ovo je Memphis – Rose igra istu igru kao kod Caliparia, uporno napada reket i lomi igrače brzinom i driblinzima. Ben Gordon glumi Chrisa Douglasa-Robertsa, čeka svoju loptu i priliku za šut, ali nema one sirove snage kakvu je pod košem imao Memphis u Joeyu Dorseyu. O tom potom, sada pričamo o Roseu.

Postoji brzina i postoji “brzina”. A Rose spada u ovu drugu kategoriju, jednostavno ne postoji obrambena formacija koju nije u stanju prepoloviti. Kako za sada nema neki šut, čovjek bi očekivao da ga obrane puštaju samoga da šutira čuvajući ga sa korak prednosti kako bi mu spriječili ulaz, ali uzalud. Te rupe kroz koje se on provuče a da ne izgubi loptu običnom su smrtniku neshvatljive, to si može tek predočiti iz sličnih stvari koje izvode Nash, Paul i Roy, koji je da naglasim ipak najveći čarobnjak driblinga, to kako se taj čovjek polagano a sigurno vrti oko obrana sa loptom u ruci to je čista poezija. Ali na stranu Roy, ovo je Roseova priča.

Istok je toliko slabašan, uostalom cijela liga je slabašna, da bi Bullsi uspiju li složiti nekakvu rotaciju kroz sljedeći mjesec mogli ozbiljno napasti osmo mjesto. Tu se prije svega podrazumjeva vraćanje u život Luola Denga ili bar njegov trade za visokoga igrača koji može nešto odraditi pod košem. U hrpi razočaranja Noah i Deng nekako odskaču, ipak se radi o karakternim momcima koji bi trebali bolje iskoristiti dobivene prilike, ali ta lakoća kojom dojučerašnjeg prvog igrača Denga čovjek može zamisliti u tradeu dovoljno govori koliko je Rose dobar. Toliko da nitko drugi nije važan. Kao što je rekao veliki Ari Gold u jednoj legendarnoj epizodi Entouragea – franšize ne rastu na drvetu. A Rose je franšiza koju su Bullsi doslovno dobili na poklon. Da, sve u Chicagu je tek njegova priča.

19. GOLDEN STATE WARRIORS

Uspije li Nelson u sljedećem mjesecu uklopiti Crawforda i vrati li se Ellis u pravom izdanju, tada zaboravite na serije poraza ili utakmice u kojima se muče da ubace preko 80. Sam Biedrinsov razvoj, široka klupa i ozbiljnost kojom Jackson i Maggette prilaze poslu razlog su za optimizam, a kad im dodaš još talent spomenute dvojice, eto momčadi koju nitko neće voljeti vidjeti sa druge strane. Mogu upasti u ludu seriju i čak uhvatiti playoff, a opet mogu i totalno izgubiti kompas. Za ekipu koja ne igra obranu, osim pojedinačno, bilo kakvo skretanje od zacrtanog plana može biti kobno jer fluidnost napada je sve što imaju. Nelson ionako stalno pleše na žici i pitanje je koliko će Ellisova suspenzija utjecati na odnose. I uopće, koliko će Captain Jack i Maggette izdržati u svojim all-round ulogama zaredaju li serije negativnih rezultata.

18. NEW JERSEY NETS

Na krilima fenomenalnih Harrisa i Cartera i pod budnim okom Franka Netsi umjesto da su na dnu Istoka kucaju čak i na playoff poziciju. Nepoznanica je koliko dugo mogu na ovakvoj all-star razini igrati Carter i Harris, te koliko mogu izvući od ostatka momčadi. Na padnu li ova dvojica i stabilizira li se nekakva rotacija, nema razloga vjerovati da ih čeka nekakav bitniji pad u igri. Obrambeno su očajni, ali u sličnoj situaciji je i većina im konkurenata stoga šanse postoje.

Uglavnom, za sada je iskočio Brook Lopez kao nova velika bijela nada te se već nametnuo kao treći igrač te onaj koji bi mogao donijeti malo toliko potrebne stabilnosti. Tu je još jedan bijeli brat, odlični šuter Ryan Anderson koji je uz sve i pravi fajter, Sean Williams napadački i dalje je na nuli ali blokerski instinkt sve mu je izoštreniji te se i u obrani lagano uči nekim stvarima, poput pravilne rotacije ili pomaganja. Sve u svemu, iako su tanki i praktički iza Cartera i Harrisa nemaju nikoga na vanjskim pozicijama (Hayes je beskorisni veteran a izgleda da je i Dooling ušao u tu kategoriju) mogu već ove sezone pokvariti svoje planove za visokim pickom zadrže li ovakvu formu. A opet, mogu pasti i zaredati serijom poraza od koje boli glava. Pogotovo dogodi li se nešto fenomenalnima (ali stvarno fenomenalnima) Carteru i Harrisu. I da, i Lopez i Anderson su razlozi zbog kojih ćemo ovu draft klasu pamtiti po dobrome.

17. INDIANA PACERS

Imaju karakter, imaju napadačku širinu najviše kvalitete, a u Grangeru svakim danom sve više dobivaju i lidera. Tko je to mogao i zamisliti, da će od klinca izabranog sredinom prvog kruga i koji je bio gotov igrač postati ovakav stroj za koševe. Nažalost, ono što nemaju je obrana, tih nekoliko igrača kojima bi zaustavljanje protivnika bilo specijalnost. Nisu slučajno izgubili 5 tekmi sa 6 ili manje koševa, jednostavno nedostaje makar jedan čovjek koji bi mogao zalijepiti bananu nekome tko jurne prema košu. Foster i Nesterović su solidni, Foster se bori i skače, Rašo daje dodatnu dimenziju ionako raznovrsnom i nesebičnom napadu razigravajući sa vrha reketa, ali nema čovjek koji će zatvoriti reket. Da im je makar jedan Joel Przybilla, danas bi imali score 9-7 a ne 6-10.

Ali postoji i jedan paradoks. Naime, Jim O’Brien je itekako svjestan što mu nedostaju u ovoj momčadi, te stoga pokušava pronaći nekakav način da na silu dođe do pobjeda. Drugim riječima, tražeći ravnotežu između obrane i napada, O’Brien previše miksa te često u ključnim trenutcima igra sa Fosterom umjesto Murphya, ili sa Jackom umjesto Forda. I to se može razumjeti, Jack i Foster su u NBA zbog obrane, dok Ford i Murphy nisu u stanju usprkos najboljim namjerama zaustaviti više i jače odnosno brže i eksplozivnije protivnike. Ali gurajući njih na klupu, uzimaš momčadi dio identiteta, pa na kraju možda imaš nešto bolju obranu ali to je ništa prema onome koliko gubiš u napadu. Mislim, bez obzira na sve njegove mane, jedan play kakav je Ford ne bi smio biti uopće u istoj rečenici sa jednim antitalentom kakav je Jack koji karijeru može zahvaliti prvenstveno fizikalijama.

Dok postoje naznake da bi se stvari mogle pokvariti, ne mogu ih staviti u kategoriju iznad svih ovih momčadi ma koliko mi bili simpatični. Ipak, u jednu stvar možemo biti sigurni. U Brandonu Rushu dobili su budućeg nositelja igre. Ići ću čak toliko daleko da ustvrdim kako ovaj Rush ima nešto i od imenjaka mu Roya. Obojica su u ligu stigla kao gotovi igrači, obojica su all-round majstori, i obojica igraju glavom kakvu 19-godišnji rookie jednostavno ne može imati. Ma prezreli su oni i za svoje 23, odnosno 24 godine. Naravno, stariji Brandon je klasa za sebe i igrač sposoban nositi klub što dokazuje već drugu godinu za redom, dok je Rush više igrač za petorku, ali tko kaže da se i on nakon sezone prilagodbe ligi neće dodatno razviti. Pogledajte samo Grangera. Stoga, ni malo nas ne treba iznenaditi ako uz njega dogodine baš Rush bude nositelj ove momčadi.

16. PHILADELPHIA 76ERS

Brand lagano ulazi u ritam, Iguodala u ruke uzima odgovornost i obvezu da stalno nešto kreira, Young se pokazuje kao legitimna napadačka opcija. Ali loše strane su prevelike uloge Andrea Millera i nedostatak ikakve pomoći sa klupe. Naravno, stvari se mogu promijeniti u čas. Miller može postati prvenstveno razigravač, nije da to nije u stanju već je jednostavno zarobljen u lanjsku ulogu koja je od njega tražila više koševa a manje asista. Louis Williams svaki čas može upasti u lanjski ritam kada je trpao koševe. Ali s druge strane, Iguodala se može preforsirati, Brand izgoriti od želje a Young je premlad da nosi napadački teret momčadi koja puca na ulogu nositelja. Može li Cheeks složiti ovu momčad na vrijeme, da tamo negdje oko all-star vikenda počnu ličiti na opasnu ekipu? Kako stvari stoje, obje opcije su realne stoga ih ne možemo staviti nego u ovu skupinu. Iako, i ako se stvari odigraju najbolje što mogu, teško da ova momčad bez većeg razvoja Younga i Williamsa može otići dalje od skupine limitiranih. Jednostavno, Brand je u fazi karijere kada se lagano učinkom ide prema dolje, Iguodala je materijal za drugu violinu, a bez superiornog talenta nema ni vrhunskih rezultata.

LIMITIRANI

15. ATLANTA HAWKS

Imaju karakter, imaju čvrstu jezgru u oba smjera ali nemaju širinu. Horford, Johnson i Smith su toliko tvrdi da sami svojim pristupom i stavom garantiraju nastup u playoffu, ali nažalost za ravnopravnu borbu nema dovoljno oružja. Svi ostali su tek šuteri iz vani, a oslanjati se samo na vanjski šut nije garnacija stabilnosti, posebice kada su ti takozvani revolveraši poprilično streaky – Bibby, Murray i Evans, uz Marvina Williamsa koji je ionako tek ovoga ljeta naučio šutirati tricu. Ali da imaju jezgru tri igrača na koju se da nadograditi imaju. Što je, koliko god me to iritiralo priznati, u ovakvoj raspodjeli snaga i više nego dovoljno za dobar rezultat. Ne, naravno da me ne iritira ništa vezano uz nekoga od njih troje, posebice ne uz Horforda, ali od kada je ovako malo dovoljno da imaš sigurnu playoff poziciju?

14. TORONTO RAPTORS

Solidno balansirana ekipa, malo tanka ali sa dovoljno oružja da budu mirni što se tiče playoffa. Da nisu taoci nesposobnosti svoga trenera koji iz jezgre koju godinama ima na raspolaganju još nije složio rotaciju koja bi funkcionirala, pomakli bi ih iz ove kategorije u onu iznad. Nažalost, dok je Mitchell na klupi limiti Raptorsa imaju i ime i prezime. Ali bar više nisu usamljeni, lani su bili jedina momčad sa epitetom limitirane a eto sad uz sebe imaju i Atlantu. Duo Bosh-Calderon dovoljno je dobar da ih drži iznad vode, ali neke promjene moraju se dogoditi kako bi prerasli probleme vezane uz obranu, nedostatak definiranog trećeg igrača u napadu, te uopće strijelca sa vanjskih pozicija koji igra sa loptom a ne je samo čeka u kutu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *