POWER RANKINGS, PART 2.

Prije nego prijeđemo ne ono bitno molim jedan lijepi pljesak za Briana Colangela. Trebalo mu je možda godina i pol previše, ali konačno je dao nogu Samu Mitchellu. Bless you, Brian! A sada na posao.

MJEHURI OD SAPUNICE

13. DALLAS MAVERICKS

Iako su trenutno u solidnoj seriji rezultata, svakome tko zagrebe ispod brojki jasno je da Mavsi nisu ni sjena onih starih. Njihova ovesezonska nemoć ne proizilazi toliko iz pada učinka glavnih igrača, iako je primjetno da Kidd nije ništa bolji i mlađi (iako kao njegov najžešći kritičar moram priznati da igra malo bolje nego lani, ali pripišimo to početku sezone), te da Dirk postaje sve jednodimenzionalniji i predvidljiviji sa onim svojim skok-šutom unazad sa vrha reketa. Howard gotovo da i nije zaigrao zbog raznih zdravstvenih problema što im isto ne pomaže da ostave bolji dojam, ali ono što ih ubija je tanašna klupa. Dirk, Terry i Howard su vrlo dobre 1-2-3 opcije, Kidd i Dampier su solidni, ali ostatak momčadi izgleda kao Nagasaki u ranu jesen 1945.

Brandon Bass je neprepoznatljiv, Stack je gotov, Diop toliko slab da prema njemu Dampier izgleda kao Ewing. Back-up bekova i nema, osim solidnog i razigranog Antoinea Wrighta koji ima jedan mali problem – nema šut. Igra obranu, ali napadački ovisi o kontri i pravovremenom pasu. Gerald Green pak može zabiti ali ne igra obranu niti uopće zna koga bi trebao pratiti, Bareu da ni ne spominjem jer odmah dobijem osip na nezgodnom mjestu. Nije bolja situacija ni na krilima, evo dok nema Howarda zrak troše beskorisni likovi poput Shawnea Williamsa koji je potjeran iz Indiane jer ga košarka zanima otprilike kao i mene lacrosse, ili jedan James Singleton koji je sljedeći igrač Cibone (dobar šljaker, nogometnim rječnikom rečeno ne zna napraviti dvije na nozi ali bar ne bio incidentan).

Lako im je dok Jason Terry igra u životnoj formi, ali kada njega prođe šutersko ludilo i kada se pogledaju u oči vidjet će da imaju 3 dobra igrača lagano zasićena atmosferom, još dvojicu solidnih na ključnim mjestima za igrati ozbiljnu košarku – na playu i centru, te trenera koji zna da ne može daleko sa ovakvim rosterom pa bar pokušava igrati gledljivu košarku. Sve ćemu se mogu nadati je utješni nastup u playoffu, uspiju li završiti ispred Sunsa, Nuggetsa, Rocketsa ili Spursa i nekako dohvatiti tu osmu poziciju trebaju dignuti spomenik Carlisleu. Sve u svemu, Mavsi su uvijek idealni za početi pregled momčadi od sapunice – izgledaju dobro, ali čim zagusti raspuknu se.

12. DETROIT PISTONS

Oh, kako su moćni pali. Ekipa koje je krenula u sezonu sa 4 pobjede i za koju smo se mogli okladiti da će po čistoj inerciji doći do 50 pobjeda, dovođenjem Iversona postala je bolno osrednja. I nema tu govora o nikakvom privikavanju, slaganju, već se tu radi o tome kako Iverson nije u stanju poput Billupsa momčad učiniti boljom. Chauncey nije bio bajan kreator, ali je bio playmaker. Chauncey nije zabijao u serijama, ali je bio point guard kada je trebalo. Da se poslužimo analogijom koja paše uz Detroit – pokušajte izvaditi volan iz automobila i voziti. Naravno da ne ide.

Novi volan Pistonsa stoga treba biti Stuckey, samo koga sjesti na klupu – Ripa ili Iversona? Mislim da ni Dumars nema muda za ovako nešto, ali nema veze, bitno je da od iduće sezone automobil opet vozi, i to na dosta jeftinije gorivo. Ovu sezonu Pistonsi će se uglavnom služiti javnim prijevozom. Što je vjerovatno razlog zbog kojega je AI već uspio preskočiti jedan trening. Šalu na stranu, potez je ovo kojim Iverson kao i obično poručuje da je njegov kung-fu jači od onog ekipe, Currya ili Dumarsa. Neustrašivi AI, sam protiv svih. Pa nek Curry sada slaže momčad koja bi se trebala boriti za vrh.

Na papiru stvari nisu loše, stavimo li na stranu njegove mušice Iverson i dalje može imati sjajnih večeri. One su doduše sve rijeđe, ali dogode se. Rip, Sheed i Prince nisu zaboravili igrati košarku, Stuckey i novi val koji predvodi donose potrebnu svježinu a ima tu i dobrih veterana po klupi. Ali Pistonsi su sada momčad bez duše, duše koja je ionako bila zatrovana nerealnim odnosom prema vlastitim snagama. Samo ih klinci mogu spasiti, ali čak i njihove igre bitnije su više za sljedeće sezone nego za ovu. Ova je arhivirana onoga dana kada je Billups krenuo put Denvera.

11. PHOENIX SUNS

Tužno je gledati Nasha ovako poslovno nastrojenog bez emocija, kako se muči savladati onaj impuls koji ga tjera da trči, gura loptu naprijed, ulazi pod koš, šutira preko ruke. Tužno je gledati Amarea kako je zbunjen ne zbog toga što nije prva napadačka opcija, već što nema ni jedne akcije koja bi išla preko njega ili mu bar očistila prostor za djelovanje. Najtužnije pak je gledati kako Porter daje ogromne ovlasti Shaqu i kako se svaka lopta spušta u post tom nepokretnom divu, iako smo svi još lani nakon što je došao znali da čovjek može, mora i treba biti tek pomoćna radna snaga.

A on je evo, u kaktusu mladosti postao nositelj igre. Srećom, nije u igri previše, svako malo propusti tekmu zbog odmora, pa onda i igra počen ličiti na one Sunse koje smo znali i voljeli. Sjajna taktika nema što, imati jednu igru za danas a drugu za sutra. Kako je krenulo ne bi me čudilo da Porter dobije nagradu za trenera godine. Uglavnom, za predvidjeti kako će ovo završiti ne treba biti Nostradamus. Kvragu, ne treba biti ni prilično bistar labrador. Jednadžba glasi nekako ovako – svaki napad koji umjesto preko superiornog (Amare) ide preko inferiornog (Shaq) igrača, ima manje šanse da uspije. Znači, Phoenix ne samo da muku muči sa tankom rotacijom, neadekvatnim fondom igrača, upitnim identitetom, već si još i samo odmažu krivom igrom. S obzirom na sve minuse koje je Porter pokazao u ovih mjesec dana, Phoenix i predobro stoji, ajde bar su u stanju dobiti ove od sebe slabije momčadi (dok takvih još ima).

Ono što je dobro štimalo na početku, rotacija, s vremenom nestaje. Sve manje je u igri Dragića, Hilla i Lopeza. Dok se za Dragića nije čuditi, Lopez i Hill ono što dobiju odrade više nego pošteno. Raja Bell i Barnes igraju dobro, posebice je hvale vrijedan Barnes koji je sa obzirom na minimalac koji prima MVP lige po učinku. Nash i Shaq se odmaraju, pa se onda u sljedećoj tekmi raubaju preko svake mjere, a za to vrijeme Amare je praktički neiskorišten. Hej, Porter možda nije vizionar kao D’Antoni sa svojih 7 sekundi ili manje, ali je nekakav vizionar – njegova rotacija igrača nema veze s mozgom, te stoga očito mora da se radi o nečemu do sada neviđenom. A kako je on to očito zamislio nekako a nije nigdje vidio, onda je čovjek molim lijepo – vizionar.

10. ORLANDO MAGIC

Dok god ne pronađu protutežu Howardu u jednom pravom vanjskom igraču vrhunskog talenta koji može nositi teret kada je najpotrebnije, bit će u ovoj skupini. Turkoglu nije taj, iako je dobar i ove sezone očito je da su protivnici shvatili tko je glavni pokretač u momčadi i ostavljeno mu je manje prostora. Kako Hedo nije čovjek koji ga može stvoriti sam jer živi od korištenja onoga što ostane od drugih, znači radi se o igraču kojega se da uštopati. Sad, da Magic ima nekoliko košarkaša koji su sličnog profila, možda bi se mogli sakriti iza toga i Howarda, ovako su lako čitljivi.

Lewis je ograničeni strijelac, Pietrus je streaky atleta, te je uz Hedu jedina nada za nekakvim širim napadačkim rješenjima Nelson. Mada je realno i on tip koji više nadopunjuje nego vodi, u stanju je bar šutnuti i proigrati nakon ulaza. Howard pokazuje napredak u svim segmentima, ali slobodna bacanja uvijek nađu načina da postanu kočnica. Ujednačenost njihove petorke nije loša stvar, ali osrednjost jeste. Magic ima balansiranu ekipu bez velike mogućnosti rasta i tanka klupa dodatno otežava situaciju. Dok se traži drugi igrač koji bi dignuo razinu kvalitete, pomogao Howardu i olakšao život Nelsonu i Hedi (kako bi onda svi skupa olakšali život Lewisu), Orlando će na račun Howarda skupljati pobjede, ali isto tako će i ispasti možda već u prvoj playoff seriji jer ono što Howard prospe neće imati tko kupiti.

09. DENVER NUGGETS

Što ti je pravi potez. Ne samo da su popravili kemiju i poboljšali igru, već su postali ozbiljnija momčad. I to ne samo zaslugom Billupsa, već i zbog toga što se Iversonovim odlaskom sve bolje posložilo. Carmelo se oslobodio i pokazuje znakove da postaje pravi all-round igrač, klupa je šira i ozbiljnija jer Carter ne mora više na silu startati kako bi Iverson imao vremena za šetnju. Naravno, neke boljke su ostale, ali nakon lanjske sezone obojane negativnim vibrama i čudnom košarkom, ovo danas čisto je veselje. U biti više u ovih mjesec dana sliče na onu momčad koja je prije dvije sezone namučila Spurse u prvom krugu playoffa, nego što su to bili u bilo kojem trenutku lani.

Dobar razlog zašto su tada i sada bili dobri zove se Nene. Očito je da ovaj Brazilac kada je zdrav može zabijati kako poželi, njegov učinak kao trećeg igrača donosi novu razinu momčadi i jednako je bitan za dobre igre kao i Billupsov dolazak ili Carmelova ozbiljnost. Ova trojka u kombinaciji nova je jezgra Nuggetsa. Billupsova mirnoća i muda, Anthonyeva lakoća zabijanja i Neneova spretnost pri realizaciji iz reketa nove su mantre u gradu, a ostatak momčadi već zna svoje uloge. Carter, Kleiza, Balkman, Andersen čine šljakerski dio klupe, i to odličan dio, Smith je 1 na 5 strijelac zadužen za koševe. Pa je tu i Martin sa svojim koljenima, korisniji nego ikada u Denveru, pa opet nasmijani Karl.

Svi su euforični zbog ovako dobrog početka da bi obzirom na igrački talent bilo glupo očekivati da Denver ne iskoristi trenutak i propusti playoff. Naravno, u slučaju da se jave prve sumnje, a ima razloga da ih bude, euforija se lako izgubi. Koji su to razlozi? Pa Chauncey više nema noge za juriti mlađe i brže, Nene još nije imao sezonu a da se nije nekako polomio, a Carmelo usprkos primjetnom trudu i all-round odnosu na igru šutira slabije od očekivanoga. U biti, njihova priča je slična onoj

08. HOUSTON ROCKETS

U prvih desetak utakmica izložili su nam uzorak cijele sezone. Ming i T-Mac već su imali prve probleme sa ozljedama, s tim što izgleda da T-Macovi problemi nemaju kraja. Artest je već prozivan, prvo je šutirao previše trica bez učinka, pa je onda trošio previše lopti uopće, da bi nakon toga izbjegavao uopće šutnuti. Pravi drama queen, sa njim nikada nije dosadno (a ni pretjerano ugodno). Minga se i dalje forsira po 40 minuta, Alston i dalje nije vrijedan povjerenja, i praktički jedine dobre vijesti su solidna rotacija visokih i stupanje na scenu combo-beka strijelca Brooksa koji omogućuje lagano premještanje Alstona na klupu.

Čak i dok pobjeđuju osjeća se ta krhkost na kojoj stoje, stoga su u njihovom slučaju i negativne i pozitivne serije neminovne. Talenta ima, ali realno ovaj roster nije ništa bolji od lanjskoga. Artest je, kada maknemo učinak na psihu svih oko njega, ipak kvaliteta u igri više, ali kako je T-Mac u padu a Battier presličan stilom igre da bi dobili puno zajedničkih minuta to su praktički njegovim dolaskom više zadržali balans nego se nešto naročito popravilo.

Uglavnom, proći će sezona u priči o tome mogu li ovi Rocketsi napraviti nešto ozbiljno, bit će argumenata za to i to, neki će ih čak vidjeti i dalje od ove pozicije, a onda će doći prvi krug plaoyffa i razbit će ih prva prava ekipa na koju nalete. A kao što ćemo vidjeti u nastavku, sve ostale ekipe su prave.

PLUTAJUĆE MINE

07. SAN ANTONIO SPURS

Još lani bili su izazivači, prvi dio sezone čak su izgledali kao najjače momčad lige, ali tako je bilo sve dok se nije pokazalo da je Boston prava stvar i da su Lakersi ozbiljni. Kasnije, kada su se ovi starčići iz rotacije raspali, plašila nas je i sama pomisao da bi mogli gledati finale između njih i Bostona i usput umrijeti od dosade. Sada se toga više ne moramo bojati. Lakersi su pokazali da su ranjivi i da više nisu u stanju obrambeno pokriti raznovrsniji napad, niti mogu svi 48 minuta pratiti ritam ekipe koja ima dobro složenu i široku rotaciju. Kako su u ovu sezonu ušli bez pravih pojačanja, još istrošeniji i tanji, očekivanja su se uglavnom kretala oko nastupa u playoffu te poraza od ekipa koje su još lani mogli dobiti na rutinu – Hornetsa, Jazza ili Blazersa.

I onda se dogodilo nešto najbolje što je moglo, iako je ispočetka izgledalo loše. Serija ozljeda tijekom koje su ostali bez Parkera i Manua ne da ih nije dovela pred zid, već su iz ničega stvorili klupu. Tako su jedan Udoka i Bonner definirali svoje uloge, radi se o ograničenim igračima koja mogu poslužiti samo u određenim situacijama (Udoka na male petorke, Bonner protiv zone), Finley i Bowen pomirili su se sa svojim sve većim ograničenjima uzrokovanim godinama prihvativši uglavnom boravak na klupi, a kao prvi pomoćnici Timmyu, Emanuelu i Tonyu nametnuli su se Mason i Hill. Dok se od Masona očekivalo par trica i povremena šuterska serija, ugodno iznenađenje je njegova ozbiljnost, mogućnost da pokrije obje bekovske pozicije te čak i da napada obruč. Idealan bek za petorku koji ulaskom Manua seli na malo krilo ili na playa, što Popu omogućuje većinu vremena igrati sa najkvalitetnijim igračima. Hill je pak totalni šok, radi se rookieu za kojega valjda nitko osim Spursa nije znao prije drafta, a sada ispada prava krađa. Iako nominalno play, Hill je tipični combo bek koji stalno nešto vrti, kreira, uvijek je aktivan i sposoban napasti obruč u svakom trenutku. Praktički su dodali ocvalom napadu dva igrača koji su u stanju serijom koševa držati momčad u igri te su sada po tom pitanju među najširima u ligi. U svakom slučaju napad im je potentniji nego lani.

Ali to ne znači da su bolji nego lani, jer obrana je i dalje veliki problem. U ovih mjesec dana bez Manua i Tonya igrali su uvjerljivo najsporiju košarku u ligi, sve je išlo preko Timmya i faulirali su više nego inače kako bi protivniku dozvolili što manje kontri i polukontri. Tako su prikrili činjenicu da su Oberto i Thomas mrtvi, te da ono što stoji na terenu nisu ništa drugo nego njihovi leševi obješeni o nekakav konop koji visi sa krova dvorane. Kako povratkom Tonya i Manua te rođenjem Hilla i Masona mogu sporost ostaviti po strani, to im više neće paliti igra koju su do sada igrali jer ovoj ekipi treba prostora. Stoga se obrana više neće sastojati od faulova i guranje već od toga kako je dobro igra pojedinac i koliko se međusobno pomažu, a tu nastaju problemi jer oba centra više ne stignu zatvoriti reket. Gurati Timmya pod koše nema smisla jer nemaju ni četvorke koja bi pomogla te sve ovisi o Popu. Uspije li prije playoffa dovesti još jednog Nazra Mohammeda, eto nam Spursa u maksimalnom izdanju. Samo, kao što smo već rekli ni to maksimalno izdanje nije više dovoljno da se smatraš favoritom protiv mlađih ekipa. Jednostavno, kad tada se mora dogoditi smjena generacija i to je kako izgleda napravljeno ove sezone. Spursima svaka čast što su za razliku od ostalih veteranskih momčadi bar ostali opasni.

06. NEW ORLEANS HORNETS

Bill Simmons u zadnjem postu tvrdi da je odnos između Chrisa Paula i Byrona Scotta problematičan te da u tome leži glavni razlog loših igara Hornetsa ove sezone. Ja mislim da se ovdje više radi o nečemu drugome. Naime, da bi jedna ekipa postala velika ona se mora suočiti sa svojim ograničenjima, a Paul i društvo očito to očito još nisu napravili. U biti baš mi se čini da ih samo Scott drži na zemlji, jer na kraju krajeva jedini on ima iskustvo života u NBA i dobro zna kako je to kada misliš da si bolji nego jesi. Lanjski uspjesi ostavili su traga, momčad je povjerovala da je po defaultu bolja od većine protivnika, što je glavni problem – kvaliteta je nešto što u NBA trebaš dokazivati iz večeri u večer.

Kako se radom radi o sjajnim momcima nema sumnje da će uskoro bez većih šokova Hornetsi krenuti u serije pobjeda i da će Paul i Scott opet imati odnos iz snova. Ali oni opipljiviji problemi i dalje ostaju – preovisni su o Paulu, nedostaje im drugi čovjek koji može nešto stvarati a ne samo živjeti na račun onoga što CP3 stvori. Hornetsi su ko zapadna civilizacija, jedan radi a deset uživa u plodovima toga rada. E pa to mora prestati!!!! Klupa je mizerna, a Poseyev dolazak gotovo je anuliran naglim starenjem Petersona i Stojakovića. Tako da u principu imamo talentom slabiju momčad od lanjske (jer nema više Pargovih 10 koševa), dok ta snaga koju su dobili iskustvom lanjskog playoffa i dolaskom dvostrukog NBA prvaka još ne dolazi do izražaja jer se traži da proradi kemija, odnosno traži se filozofija koji bi im objasnila kakav je njihov ovogodišnji put, smisao postojanja i tko su oni uopće.

Krv, znoj i suze svih prisutnih, još jedna hall of fame sezona Paula, te potpuna koncentracija Westa i Chandlera, i eto nam Hornetsa koji mogu iznenaditi izazivače. Ostane li West u oblacima vlastite skok-šuterske veličine umjesto da se spusti na stvarnost u kojoj je šljaker koji tu i tamo treba ići na skok, ostane li Chandler mislima van terena (imao je nekih obiteljskih zavrzlama pa mu je donekle opravdano) sa upola manjim učinkom, ne treba nas čuditi svako sljedeće razočaranje. Jer može Paul kreirati i Scott objašnjavati neke zakonitosti života, ali ako ostali ne nadograđuju njihov rad sve je uzalud. Srećom, sezona je tek počela i imat ćemo dovoljno vremena da saznamo odgovor koji bi nakon što sve sjedne na mjesto ipak trebao biti pozitivan. Nekako su svi ovi momci predobri likovi da bi mogli dozvoliti da se raspadnu a da još nisu pošteno ni počeli igrati.

05. UTAH JAZZ

U ovih mjesec i nešto nisu još ni jednu tekmu odigrali u punom sastavu, stalno je netko van stroja i to, kao i u slučaju Spursa, nije loše. Priliku da se dokažu dobili su mnogi i Jazz je ove sezone dublji nego inače, a i inače su imali jedan od najširih rostera u ligi. Price, Knight, Miles pa i jedan rookie imenom Kosta, svi su pokazali da mogu pomoći. Ono što je problematično je da su (iako je uzorak naravno premali ali ipak se osjeti) stare boljke i dalje prisutne. Znači iako se radi o ekipi koja već par godina pripada vrhu kvalitete, mentalitet im je ostao vjeran luzerskim danima, tako da jednu košarku igraju doma a drugu vani. Zatim još nije riješeno pitanje lidera, na Williamsu je taj ogroman teret da nosi napad kada je gusto i da donese momčadi osjećaj superiornosti kakav pravi izazivač mora imati. Što nas dovodi do najvećeg problema a to je obrana, ne možeš biti velika ekipa dok primaš 120 koševa na strani od nekakvih bezveznjaka.

Da ih ne bi samo kudili recimo da su riješili sva moguća igračka pitanja, imaju odgovor u napadu na sve, jedino im i dalje fali taj obrambeni centar. Naravno, ne možemo svaliti svu krivnju za lošu obranu na činjenicu da nemaju stopera pod obručima, ali nimalo ne pomaže to što im se već sada kao najbolje rješenje u toj ulozi nameću jedan Kosta i jedan Kyrylo. Za ekipu koja pretendira napraviti konačni korak to nije dobro. Stoga, kako se očito nemaju namjeru maknuti sa mrtve točke moramo postaviti par bogohulnih pitanja. Prvo, nije li vrijeme da se pokuša sa nekakvim drugačijim pristupom od Sloanova? Jerry je jedan od najvećih, ali ako već nije pomogao trejd, možda bi pomogao trener sa malo drugačijom filozofijom koji bi znao izvući maksimum iz ovoga napada? Drugo, zar nije malo iluzorno očekivati da će Deron ove sezone pokazati još veće individualne kvalitete kojima bi sam digao momčad, zašto ne priznamo da dio njegove veličine proizlazi iz toga što je okružen sjajnim igračima poput Boozera i Kirilenka koji mu znatno olakšavaju posao? I da jednostavno nije na razini Paula koji bi i jedne Clipperse odveo u playoff. Volim ja i Sloana i Williamsa, samo kažem da riješenje nije stajati i čekati da vrijeme prolazi. Jazz treba ozbiljnije promjene od sporednih, treba zamijeniti jedan glavni dio. Uglavnom, dok oni čekaju da se sve posloži samo od sebe, da Deron postane Kobe i da obrana dobije čvrstinu da nešto obrani, postoji jedna momčad koja se od lani poboljšala, koja već ima tu čvrstinu i koja ima čovjeka koji igra to bolje što je ulog veći. Ta momčad zove se

04. PORTLAND TRAILBLAZERS

Roy je postao kralj završnica, a to nije mala stvar u igi u kojoj svaku drugu večer igrate utakmicu na nož. Po meni MVP dosadašnjeg dijela sezone čisto iz onoga najbanalnijeg razloga – nitko nije toliko važan svojoj momčadi kao Roy (osim možda Brona i Paula, ali Hornetsi ne izgledaju dobro, a spominjati Jamesa u ovim rečenicama nije fora). Uglavnom, Cavsi su dobri i Lebron nema potrebe ubaciti u veću brzinu, čak igra i pomalo iritantno ležerno, Kobe je praktički na odmoru dok se rotira u deset vrhunskih košarkaša brojnoj postavi, a Pierce je u Bostonu 47 minuta jedan od dečkiju. S druge strane Roy je od prvoga dana sezone u rovu, radi sve što treba ne bi li ova momčad Portlanda pobijeđivala iz večeri u večer. Maknite njega i imate u najboljem slučaju prosjećnu momčad koja bi se mučila za uhvatiti osmu poziciju.

Uz Royevo hall of fame izdanje još jedna stvar je bitna za ovakav kvalitativni skok Blazersa a to je kontrola reketa. Dok jadni Jazz nema poštenog stopera, Blazersi imaju dvojicu. Recimo to ovako – ako su Mavsi bili u finalu sa dvojcem Dampier-Diop, onda Blazersi sa Odenom i Przybillom mogu osvojiti tri naslova. Da, znam da spominjanje Odena u istoj rečenici sa Dampierom, Diopom i Przybillom nije nužno laskavo i ne obećava previše ali momak je fajter, kuži igru i trudi se iz petnih žila da pomogne ekipi. I pomogao je već sada, kao i Przybilla čiji svaki minut na terenu ovoj ekipi znači mir u obrani. Koliko god im bilo ugodno imati ovakvu rotaciju na petici, to za ovu momčad nije ništa novo jer su u istoj situaciji na svim pozicijama. Imaju rotaciju od deset igrača, od kojih je pola tako talentirano da je svaki ako mu se poklopi večer u stanju riješiti tekmu. Imaju kičmu u Royevom standardiziranom all-round izdanju, imaju osiguran reket, svi su borbeni su i uporni, a u stanju su i promijeniti ritam. Tu treba skinuti kapu McMillanu koji je kroz mjesec dana složio drugu petorku koja igra jednu drugačiju verziju košarke od prve, igra postaje ubrzana i od jedne kontrolirane unutar-van momčadi Blazersi ulaskom Španjolaca i Outlawa postaju run and gun banda.

Stoga navijam za playoff seriju između njih i Lakersa, jer bi upravo borbe tih drugih petorki mogle biti ne samo zabavne već bi nam mogle omogučiti da gledamo tekmu u kojoj svih 48 minute ne smiješ maknuti pogled sa ekrana da ti ne promakne nekakav savršen trenutak. Kao u dobra stara vremena kada su momčadi imale po 10 vrhunskih igrača, samo što se sada umjesto o Bostonu i Lakersima radi o Lakersima i Portlandu. Stanimo na kraj onim pričama kako Blazersima treba trejdova i nekakav iskusni play, ostavimo ovu momčad kakva jeste i eto nam dogodine četvrtog ravnopravnog kandidata za naslov. Jer ne zaboravimo – dok se prosjek starosti Lakersa, Cavsa i Celticsa kreće oko idealne brojke od 27 godina, Portland jedva da je u prosjeku star 24 godine. Mislim da stvarno više ne treba dodati ništa.

IZAZIVAČI

03. CLEVELAND CAVALIERS

Zaboravimo na nekadašnji zaštitni znak momčadi – obranu. Delonte West i Mo Williams svojim vanjskim šutom toliko su popravili napad da nju više nitko i ne spominje. Nije im ni potrebna, sve ove loše, osrednje i uglavnom slabašne protivnike ubiju tricama i Lebronovim ulazima. Funkcioniraju bolje nego se moglo očekivati, ali tko je mogao znati da će se Williams odmah ovako uklopiti i da će West lanjske sjajne igre dignuti na još veću razinu. U biti, ovo nešto govori i o Lebronu, zar ne?

Igrač pod košem im fali, možda i dva jer Big Benov leš je hladniji od bure koja upravo dere vani, ali sve će oni to nadoknaditi kad uskoro trejdaju neki od ugovora koji im istiću. U biti, o tome ovisi cijeli rasplet ove priče. Lani su bili na korak od toga da izbace Boston, znači i ove sezone čeka nas fantastična serija, samo ovaj put u finalu konferencije. Dovedu li recimo jednog Wilcoxa iz OKC-a i Mikea Millera iz Wolvesa šanse im samo rastu. Sa ovakvom rotacijom mogli bi se suprostaviti i Lakersima. Stoga je najbolja stvar koju NBA fanatik može učiniti ta da se uhvati veličanstvenog trade machinea i učini ovo čekanje još zanimljivijim.

Evo dva logična tradea. Zašto jedan biznismen kao Bennet kojem je očito samo do love ne bi pristao trejdati čovjeka kojemu ističe ugovor za drugoga kojemu ističe ugovor ako će zato biti kompenziran sa par milijuna u gotovini, i još dobije prava na jedan postojeći pick i par budućih? Nije da OKC planira budućnost sa Wilcoxom, a tako spretan strijelac dobro bi došao Lebronu. Osim što sada loptu može bez brige bacati vanjskim igračima, ovako bi je mogao i spustiti pod koš gdje je malo tko spretan kao Wilcox kada treba zabiti zicer. Dakle, trade numero uno.

Mike Miller možda nije relna opcija, iako nije počeo sjajno teško da će se Wolvesi odreći dobrog igrača i kvalitetnog suigrača za ništa. Ionako mu ugovor istječe 2010., dakle na vrijeme za krenuti u lov. Druga je stvar što i da Wolvesi imaju sav salary cap na raspolaganju ne bi mogli dovesti nikoga, ali oslobađati prostor za iduće ljeto je nepotrebno jer pravih igrača nema na tržištu a kako Minnesota nije kratkoročni projekt nemaju se zašto žuriti. Uostalom, zašto dati čovjeka koji nema ništa protiv što igra za njih u zamjenu za malo prostora na salary capu koji ionako neće iskoristiti? Stoga često spominjanog Millera odbacujem iz kombinacija, i za trade numero due biram ovo.

Redd ima bahati ugovor na još dvije godine nakon ove, dakle onemogućuje Bucksima da se uključe u famoznu trku za slobodnim igračima ljeta 2010-e. Sad, i Bucksi imaju sličnu sudbinu kao Wolvesi, nitko normalan ne želi postati njihov član, ali Redd je za razliku od Millera i dosadio jer je svima jasno da ne idu nigdje s njim kao liderom, skuplji je i ima godinu viška. Znači da su Bucksi puno vjerojatnija opcija za suradnju jer odlaskom Redda čiste salary cap i dobivaju mogućnost da krenu u novom smjeru što Wolvesi već imaju. Redd bi tako završio u Cavsima gdje je da nije bio pohlepan mogao završiti još prije 3 sezone. Nažalost, umjesto za slavu uz Lebrona odlučio se za Nigdjezemsku i dolare, a Cavsi su izgubili dvije godine forsirajući Larrya Hughesa. Kako je Redd čisti šuter jednostavno bi se uklopio u sistem Clevelanda, West bi se preselio na klupu a on bi uskočio u petorku gdje bi mu jedina briga bila pogoditi otvorenu tricu. To što je njegov ugovor dodatno opterećenje platnoj listi Cavsa manje je bitno jer vlasnik Gilbert spreman je platiti par milja više ako će to učiniti Brona sretnim. Uostalom, za Cavse je puno bitnije da na ljeto 2010-e ističe ugovor Big Benu. Što nas dovodi do situacije o kojoj malo tko priča.

Naime, spominjući famoznu klasu budućih slobodnih igrača svi pričaju o tome kako će Knicksi, Netsi, Pistonsi krenuti u lov na Brona, Bosha, Wadea itd itd. Tu je i teorija urote po kojoj su se Bosh, Wade i Lebron (ili bilo tko od njih u kombinaciji od dvoje) još na Olimpijadi dogovorili kako će tada potpisati novi ugovor zajedno, u klubu u kojem bi mogli osvojiti naslov zajedničkim snagama. I taj klub je naravno New York. I tako nam iz dana u dan mediji peru mozak, valjda vjerujući u onu kako se stvari ostvare ako se o njima dovoljno priča. Što nije istina, stvari se ostvare ako djeluješ a meni nešto govori da su jedini koji u cijeloj priči djeluju baš Cavsi. Zato ne kužim zašto nitko ne priča o tome da će oni u trenutku kada se riješe Wallacea imati dovoljno mjesta da potpišu još jednog rasnog slobodnog igrača. Evo simboličan pokušaj da se uz pomoć trade machinea vidi u budućnost.

Ovo ne treba shvatiti doslovno, Bosh će svakako potpisati za veću plaću od 14 milja, kao i Lebron istog ljeta i trebat će osloboditi još prostora na salary capu. I da, znam i da je Bosh prefin i prepošten momak da tek tako napusti klub u kojem je stasao bez da im bar omogući nekakav sign n trade kako bi dobili nešto zauzvrat. Sve to umanjuje šanse da sleti u Cavse, ali zar sve to nije realnije od ovoga? Upravo tako.

02. BOSTON CELTICS

Ne pokazuju nikakve znakove popuštanja, i dalje grizu više od ijedne druge momčadi s tim da su sada ne samo uporni već i samouvjereni. Zaboravite na poraze poput onih lanjskih od Hawksa u prvom krugu playoffa, naslov ih je toliko napunio samopuzdanjem da im mentalno nitko nije ni blizu. Naravno, i dalje je to ona ista momčad koja nema prepoznatljive igre u napadu, ali ima dovoljno igrača koji mogu zabiti stoga im je ionako jedino važno da lopta kruži. A kruži bolje nego ikada jer je Rondo iz tekme u tekmu bolji, i uopće nema drugog načina da se pohvali njegova igra i značaj za ovu ekipu osim da se kaže da ravnopravan Garnettu i Pierceu po onome što donosi svaku večer.

Igra kao veteran, više nema forsiranih asista atrakcije radi, sve je pod kontrolom. Čak i emocije koje su ga do sada znale izbaciti iz ritma. Šutira samo kad mora ali će iskoristiti svaki komad prostora koji mu se ostavi za ulaz u reket. Postao je prava napast, a time otvara samo još više prostora Pierceu i Allenu usput im odgađajući starenje i probleme koji idu s tim. Ono što je primjetno je da Garnettova napadačka aktivnost pada, praktički on se zadovoljava ulogom četvrte opcije. Puca svoj skok-šut, radi, gura se i viče. Perkins je odličan i navijen kao nikada, Big Baby i Powe korisni kao uvijek i van serije u napadačkom skoku, te se nedostatak još jednog visokog uopće ne osjeti. Tony Allen i Eddie House zabijaju redovno i sa dobrim postotkom te se Poseyev izostanak i ne osjeti.

S obzirom na nešto igrački slabije roster teško je bilo za očekivati ali dogodilo se – Boston je još bolji na račun golog iskustva koje im je donio put do naslova. Pa zašto onda dati prednost Lakersima? Jer su raznovrsniji, imaju dužu klupu, te igraju ljepšu i kompleksniju košarku? A što je s tim da Lakersi bez obzira na sve nemaju karakter ratnika, nemaju fajtere koji se mogu supostaviti Bostonu? Tu je stvar vrlo jednostavna – ili će pobjediti snaga ili talent. Nema sredine ili trećeg puta. Nečiji um će biti čvršći a za sada je Boston pokazao da u tom segmentu ima prednost. Uostalom, obrana donosi naslove. A iako Lakersi imaju sjajnu obranu, ono što Boston igra više se temelji na želji i radu nego na nekim specijalnim zonama, zamkama ili udvajanjima. Budu li Lakersi pičkice kao u lanjskom finalu, kada su dozvolili da ih jedan poraz izbaci iz takta i kada nisu bili u stanju odgovoriti na intenzitet Celticsa, onda je jedino pošteno da Boston opet osvoji.

Ali budu li čvršći, budu li znali odgovoriti na silu silom, budu li vjerovali jedni drugima onako kako jedni drugima vjeruju Celticsi tada ne mogu nego prikloniti se momčadi koja igra ljepšu košarku. Jer koliko god cijenio ratnike, uvijek mi je draža trka, koševi i asisti sa svih strana od guranja, borbenosti i upornosti. Možda sam plitak, ali ovaj put biram stil iznad sadržaja, čisto zato jer ga je zabavnije gledati i jer mislim da je ono što Lakersi igraju vrhunac košarke kao zanata, a da je istovremeno riječ i o umjetnosti. Dame i gospodo, stoga s ponosom predstavljam najbolju momčad lige u ovome trenutku.

IZVAN KONKURENCIJE

01. LOS ANGELES LAKERS

Imaju deset igrača koji su u stanju riješiti utakmicu, dvije petorke koje mogu odigrati svaki stil košarke koji postoji. Još lani su igrali lijepo i pametno, uvijek maksimalno koristeći sve prednosti triangle offense. Ali lani su imali mane, osim spomenutog karaktera i upitne kemije falio im je i pravi centar te širina na bočnim pozicijama što je ove sezone riješeno. Iako su igrali dobro veći dio finala, izgubili su i time otvorili vrata povratku košarke u kojoj fizikalije dolaze prije svega, one košarke koju su prezentirali Knicksi Pata Rileya koje smo se jedva riješili. Kao i u dobra stara vremena dvoboj Bostona i Lakersa neće biti samo dvoboj dva najbolja kluba već dvaju filozofija Istoka i Zapada, jedne ozbiljne, radne etike opsjednute krajnjim rezultatom i jedne ležernije misli koja prije rezultata traži igru.

Jedini njihov problem je kao i uvijek – Kobe. Ujedno on im je i najveća prednost, najveći blagoslov ali i najveće prokletstvo. Čovjek koji im donosi onu dozu vrhunskog talenta koja je potrebna da se sedma utakmica finala privede pozitivnom kraju ujedno donosi i onaj negativni x-faktor koji je u stanju potpuno razbiti samopuzdanje momčadi i ritam igre. Za to je potrebno samo da se umjesto igre za momčad počne igrati za sebe, dakle umjesto da stvara višak igrača kako bi se ostavili više mjesta suigračima treba samo igrati 1 na 5 i pucati preko dva igrača. Po nekim statističkim pokazateljima, ovako nešto se događa svakih 7-8 utakmica, te je teoretski moguće da se dogodi u bitnoj utakmici playoffa nakon koje posljedice više ne bi bile samo poraz, već i narušena atmosfera. A znamo koliko je bitan mir u glavi i povjerenje u takvim susretima, sve što ih ometa samo pomaže protivniku. Da je Kobe u stanju kontrolirati svoju divlju stranu, ova momčad bi se prošetala kroz sezonu i do naslova.

Jednostavno, toliko su dobri – imaju zatvoren reket, imaju stopere, imaju šutere, slash n kick igrače, šljakere, trkače. Uglavnom, talenta na bacanje. Phil Jackson taj je talenat pretvorio u momčad, i sada je sve na Kobeu, on je taj koji mora dati završni dodir. Jedini minus koji mi još pada na pamet i koji bi mogao biti skup je što u ekipi nema jasno vidljivog drugog igrača. Gasol je fenomenalan bez lopte, Bynum također, ali nema čovjeka koji može uskočiti nakon Kobea i nešto pokrenuti. Drugim riječima, treba im Rajon Rondo. Hoće li to biti Odom ili Farmar, ako dođe to toga da im netko takav treba? Po onome što do sada znamo oni nisu rješenje, ali to ovu momčad ne sprječava da sezonu izgura u stilu najvećih.

70 pobjeda, zašto ne. Za razliku od Bostona, oni sa Indianom igraju samo dva puta u sezoni.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *