NBA=HNL (+TRADE RECAP)

Iako naslov zvuči kao nekakva jednadžba, stvar je puno jednostavnija od npr. statistike. Ovaj post osvrt je na dva tradea koja su se dogodila proteklog tjedna, a prije svega i priča o nikada luđim i brojnijim smjenama trenera u omiljenoj ligi. Baš danas popodne dok sam lagano kljucao za vrijeme još jednog kišnog dana, na monolitu je bila ona emisija koju vode Sušec Sin i žena koja je toliki butterface da joj ni u dekolte ne možeš zuriti (osim ako nisi Štimac). Sušec Sin, koji nije nasljedio ni zrno talenta, inteligencije i uopće osobnosti Sušeca Oca, tako je u jednom trenutku rekao kako je obilježje HNL (iliti ga Hrvatske Negledljive Lige) taj što se treneri mijenjaju kao čarape. Jadan, da samo zna što se događa u NBA, koja eto iz dana u dan postaje sve sličnija HNL-u. Pritom ne mislimo samo ne trenere, već i na tribine (OK, OK, čak i kao šala nema smisla jer niti u Memphisu tribine nisu onako sablasno prazne kao kod nas, ali da je posjeta pala jeste, bez obzira što Stern tvrdi drugačije – ja se ne sjećam da sam prije gledao tekme sa toliko praznih mjesta kao što sam ih vidio ove sezone).

McHALE

Nakon otkaza Mitchellu, Carlesimu i Jordanu na red je došao i Randy Wittman, bezlični i bezimeni vršitelj dužnosti trenera u isto tako bezličnom i bezimenom klubu koji onu sezonu Garnetta, Cassella i Sprewella vjerovatno danas doživljava kao san. Uopće, to što je Wittman ostao trener nakon što je McHale lani dao nogu Caseyu pod kojim momčad uopće nije ostavljala loš dojam samo je još jedan prilog tezi da Wolvesi pojma nemaju što rade. Umjesto da ovo ljeto pronađu čovjeka koji bi lagano mogao slagati temelje nekakve budućnosti, ostavili su momčad tipu koji od prvoga dana nije pronašao zajednički jezik sa igračima i koji je u biti tu bio tek da odradi sezonu rebuildinga, nikako da krene u novu i to sa postavljenim očekivanjima o napretku.

Stoga nije teško zaključiti da je Wittmanov ostanak bio tek jedan od načina na koji si je McHale produžio život. Zamislite da je Wittmana potjerao još lani i da je ovo ljeto dao bahati ugovor nekome poput Larrya Browna, te da nakon svega momčad nastavi gubiti. Netko bi morao platiti a to bi bio McHale a ne novopridošli skupo plaćeni trener. Ovako, rezultati su bili razočaravajući, što je važnije igre su bile grozne, i trener je dobio nogu. Samo ovaj put vlasnik Glen Taylor je bio pametniji te nije dozvolio McHaleu da se izvuće bez posljedica već ga je sjeo na klupu, u istoj maniri u kojoj su to ranije Knicksi napravili sa Thomasom.

Sam si skupio ovu momčad, sada je izvoli trenirati i napraviti nešto od nje, a ne se stalno izvlačiti na račun tuđe krivice. Uostalom, kada se samo sjetim razloga zašto je potjerao Caseya – jer nije bio zadovoljan učinkom momčadi koja je u njegovim očima trebala biti u igri za playoff. Da, samo problem je bio u tome što su Wolvesi u tom trenutku imali score 20-20 i bili u igri za playoff, da bi nakon dolaska Wittmana igrači digli ruke od svega. Lani pak, bez Garnetta, bilo je očito da se radi o bačenoj sezoni te je i Wittman bio dovoljan, ali danas je nekakvih pomaka trebalo biti. Osobito nakon dolaska Millera i drafta. Koji je opet posebna priča, Love nije loš igrač, ali Mayo stvarno ima potencijal da bude superstar. Da ne spominjemo koje je tragedija bila trade Roya za Foyea. Zamislite trojku Roy-Jefferson-Mayo. U biti, zašto ne bi pokušali biti pozitivni i umjesto da nabrajamo sve što je McHale napravio u vidu gafova, zašto ne bi složili listu najpozitivnijih stvari koje je McHale napravio pa makar to bilo i drugim klubovima:

1. poslao Garnetta u Boston i stvorio sadašnjeg prvaka

2. poslao Roya u Portland i stvorio budućeg prvaka

3. omogućio Memphisu budućnost poslavši im Ovintona J’Anthonya Mayoa, momka koji ima potencijal da bude Kobe za novo desetljeće

4. pretplatio Mike Jamesa pred nosom Rocketsima koji su mu već ponudili ugovor, time im onemogućio da si potpuno zeznu salary cap, što su ovi iskoristili da bi doveli Scolu i potpisali Landrya

Ima toga još i sve su to dokazi da je McHale očajan u ulozi menađera, ali za razliku od Thomasa koji je bio granični psihopat, McHale je dobričina koja svojim dobrim namjerama uglavnom popločava put u pakao. Stoga bi njegova trenerska epizoda, kao i prvi put kada je bio u sličnoj situaciji nakon što je Flip Saunders napustio klub, mogla biti pozitivna. Jer iako tvrdi da ne voli previše trenerski posao i da se ne vidi u toj ulozi, McHale je svoju prvu gažu odradio više nego dobro, izvukavši seriju pobjeda od ekipe koja je sezonu prije igrala finale Zapada. Njegova pojava i pozitivnost preporodili su igrače umorne od Saundersovih tikova, te su KG i društvo do zadnje tekme konkurirali za osmo mjesto na vječno jakom Zapadu.

Ova momčad Wolvesa slagana je po McHaleovim kriterijima. Love je dobio prednost pred Mayom zbog karaktera i radnih navika, Miller je momak o kojemu nitko nikada nije rekao lošu riječ, Al Jefferson je tip kojega je bilo sram tražiti bolji ugovor iako je kao nositelj kluba mogao tražiti više od 11 milja godišnje. McHale je u svakome od njih tražio fajtera i osobu na mjestu kako bi klub krenuo naprijed na račun pristupa i rada a ne nužno talenta. Samo, kako ići naprijed sa trenerom koji ne izaziva respekt niti kod dojučerašnjih tinejđera i koji nije u stanju igrača koji je po prirodi fajter natjerati da se bori?

I tako je McHale napustio svoju poziciju u uredu (na nju će najvjerojatnije uskočiti dojučerašnji pomoćnik i legandarni šuter Fred Hoiberg), te se spustio na teren kako bi svojom pojavom i karizmom razbudio momčad i ulio nešto samopuzdanja u momčad koja bez obzira na nedostatak kvalitete mora igrati bolje samo na račun svog karakternog profila. Prvi pokazatelji već su tu – nakon njegovog dolaska na klupu, sramotni pristup momčadi koji je rezultirao porazom od Clippersa sa više od 20 razlike, drastično je promijenjen te su uslijedili porazi od Spursa, Jazza i Denvera u kojima je momčad bila u igri do zadnjih minuta. Možda je poraz uvijek poraz, ali ima nešto i u nijansama.

Mislim, ne želim ničim reći da McHalea treba amnestirati od svih katastrofalnih poteza iza kojih stoji, ali da postoji šansa da se iza očajnog menađera krije dobar trener – postoji. Ako i izdrži samo ovu sezonu, siguran sam da će na kraju i Love i Jefferson biti bolji igrači samo zato jer su imali prilike raditi puno vrijeme sa jednim od najvećih post igrača ikada. I tu je ta osnovna razlika između Isaiaha Thomasa i McHalea – dok Thomas u cijeloj trenerskoj karijeri nije uspio ni jednog igrača, čak ni nekog playa playa napraviti boljim iako je sam bio jedan od najvećih, McHale se često spuštao iz ureda kako bi vježbao sa Big Alom. Mislite da je ovaj slučajno trenutno najkreativniji pivot igrač u NBA?

I dok su Wolvesi ovim potezom riješili dva problema, dobili su boljeg trenera i boljeg GM-a samim time što su makli McHalea, potez koji su povukli Sixersi čista je iracionalna panika. Jer bez obzira na sve mane, a ima ih, Maurice Cheeks nije kriv što mu nitko u momčadi ne može zabiti tricu.

CHEEKS

Mo ima jedan veliki problem, a taj je što čovjek nema svoj stil. Svi veliki treneri sa sobom nose svoje bilježnice ispunjene akcijama, ali ne i Cheeks. On je od one skupine koja sve umjesto u taktiku i vrste napada, polaže u odnose sa igračima i čeka da igra i identitet momčadi dođu sami od sebe. Dok jedan Skiles, kao primjer čovjeka sa potpuno drugačijim pristupom, od početka nameće momčadi svoj stav i plan, Cheeks čeka da se stvari poslože same od sebe. Tako je bilo i u Blazersima, iz kojih je potjeran jer njegova blaga priroda nije nikako odgovarala momčadi punoj likova spremnih iskoristiti blagost trenera.

Naravno, ta dobrota nije razlog da se nekoga trpi i definitivno nije dovoljna da budeš dobar trener, treba pokazati i nekakvo znanje o košarci, ali nitko ne može osporiti da su s vremenom mladi Sixersi stasali uz Cheeksovo duhovno vodstvo, prošle sezone se definiravširali kao radnička i trkačka momčad koja može do rezultata fizikalijama i upornošću.

Stoga je Cheeks idealan trener za momčadi koje prolaze kroz proces rebuildnga, nešto kao mlađa verzija Paula Silasa, njegova blaga priroda kod pravih igrača zasigurno će biti korisnija od autoritativnog pristupa kakvog njeguju Brown ili Skiles. Ali kada momčad treba napraviti korak naprijed, kada iz faze stvaranja treba prijeći u onu sljedeću kategoriju, kategoriju playoff izazivača, e tu mane Mauricea Cheeksa dolaze do vidjela. Svima je bilo jasno da dolaskom Branda ova momčad više neće moći trčati i da se bez šutera ne može igrati kontolirana košarka. Također, svi znamo da Andre Miller nije tip playa koji može biti jednako koristan u organiziranom napadu i u brzoj tranziciji. Dakle, trebalo je uigrati ili nižu petorku sa Brandom na petici, ili ukinuti ovlasti Milleru, ili naći jednog tricaša koji bi kaznio udvajanja na Brandu.

Ovaj prvi dio sezone Brand uopće nije igrao u postu već se uglavnom postavljao na vrh reketa odakle bi ispaljivao one svoje nekada puno preciznije projektile, i to nakon što bi vanjski igrači ušli u reket i odigrali mu povratnu loptu. Paradoks ove situacije je da ovakvim korištenjem Branda nisu riješio ni onaj drugi problem koji si imao prije, koševe iz posta jer je Brand praktički sveden na šutera, dok su oni koji bi trebali biti šuteri ti koji odigravaju povratne lopte, iste one koje bi Brand odigravao da ima kome kada bi se spustio pod koš i bio udvojen.

U svim ovim komplikacijama ispada da Sixersi niti su uklopili Branda u svoj stil, niti su stvorili novi stil oko Branda. U biti sigurno je da bi danas imali bolje rezultate da su umjesto Branda ovo ljeto potpisali jednog šutera i da su nastavili sa onim načinom igre koji je proizašla iz tri godine strpljenja koje su jedni drugima povjerili Cheeks i igrači. Ovako, odrekli su se nečega na čemu su radili radi nove ideje koji niti tko ima nitko tko zna provesti u djelo.

Stoga je trener koji će znati postaviti napad tako da iskorisiti i onaj dio Brandove igre koji se može postaviti leđima košu neophodan, ali isto tako neophodan je i profil igrača koji takvu Brandovu igru može iskoristiti. Cheeks, ma koliko se nepotreban ovaj otkaz činio, morao je otići jer više nema vremena čekati da se stvari slože same od sebe, treba djelovati jer u momčad je ulupana ogromna lova i cijeli ugled GM-a Stefanskog koji je još na početku sezone izgledao kao genij. Cheeks treba dobiti šansu sa novom mladom ekipom (Grizzliesi?), s tim da moramo naglasiti – iako se još jednom pokazalo da nije trener koji može bezbolno preproditi promjenu identiteta ekipe, treba biti pošten pa priznati da nije ni mogao bolje sa ovakvim rosterom. Koji teži ozbiljnoj playoff košarci a na kojem nema ozbiljnog šutera iz vana.

Nekoga poput Jasona Richardsona, koji je nedavno postao jedan od najsretnijih ljudi u NBA.

J RICH

Naravno, sreća koju Richrdson osjeća jer konačno igra u ozbiljnoj ekipi možda bude kratkog daha, kada jadnik osjeti da ova Porterova verzija Phoenixa baš i nije toliko ozbiljna.

Nego, krenimo od samoga tradea. Zašto su se Bobcatsi odlučili za ovakav potez to je valjda jasno samo njima, dati kompletnog igrača kao što je Richardson za potrošenog Bella i limitiranog Diawa na prvi pogled nije naročito pametno. Financije u ovom slučaju nisu igrale pretjeranu ulogu, Diaw ima ugovor koji gotovo pa kompenzira Richardsonov tako da ušteda na Bellu neće biti naročita.

Razlozi leže u potrazi za smislom, i kod jednih i kod drugih. Što je naročito tužno u slučaju Sunsa koji su smisao našli odavno, da bi sada praktički iz kluba tjerali ljude koji su se usudili glasno izreći da ovaj eksperiment sa Porterom nije nužno najpametnije rješenje. Tim je pak još tragičnija situaciji u Charlotteu, ispada da su pristali na prvi trejd koji im je ponuđen samo da Larry Brown dobije igračku koju je sam sastavio.

Maknimo na stranu osjećaje koji nas vežu za stari Phoenix i jasno je da ovim tradeom Sunsi postaju bolji. Ulaze u nešto veće financijske obaveze ali dolaze do igrača koji im može oživiti ustajali napad i koji je bek šuter kakvoga nisu imali od dana kada ih je napustio Joe Johnson.

A aAko se već napad Sunsa neće preporoditi dolaskom ovakvog strijelca, preporodit će se sam Richardson, jer iako se ne radi o kompletnom igraču i all-round majstoru kakav je jedan Johnson, čovjek sada ima priliku zabijati iz sitaucija za koje nije znao da postoje. Ljudi ovakvog talenta rijetko su u sporednim ulogama, ali kraj Amarea, Nasha i (nažalost) Shaqa, J Rich je osuđen na pozadinu. I što je najluđe, kako se radi o tipu koji ne uživa previše u svjetlima reflektora, to bi mu ovaj život u sjeni mogao savršeno odgovarati.

Samo, javlja se jedno pitanje – zašto plaćati tri sezone 12 milja godišnje za tricaša iz kuta? Zar to još bolnijim ne čini cijelu situaciju sa Johnsonom koji bi za tu lovu ostao u Phoenixu i vjerovatno donio naslov? Naravno da ovaj trade ima smisla samo onda kada se J Rich potpuno uključi u napad, a to se može dogoditi samo u jednom slučaju – da Sunsi ponovno postanu Sunsi.

Jer ovo što smo do sada gledali bilo je jedno veliko ništa:

– Porter pokušava križati Saundersove Pistonse sa D’Antonievim Sunsima kao kakav doktor Moreau na nekakvom udaljenom otoku

– Nash je zarobljen kao ptica u kavezu, umjesto da trči mora spuštati loptu pod koš, totalno dekoncentriran više ne liči na sebe, čak ga i šut izdaje (tu moramo istaknuti i njegov dio krivice, dvostuki MVP ne smije dozvoliti da ga nešto toliko izbaci iz takta da izgubi šut, Nash je u ovom trenutku više Steve Blake nego Steve Nash)

– Amare je nesretan, izgubljen i kao i uvijek sebičan, i iako je tužno gledati kako njegove lopte idu Shaqu pravo pitanje je zašto dokazani letač ima tako jadan prosjek skokova i blokada i ne igra obranu ni na nakon 5 punih sezona u ligi (plus još ona jedna na štakama)

– Shaq je na trenutak spreman sjediti ako to pomaže momčadi, govori kako će se maknuti ako ekipa misli da trkom može pobjeđivati, onda nakon što zabije 35 preko nesretnog Boguta, izjavi kako može on tako uvijek kad bi samo imao lopte. Pa čovječe cijelu sezonu imaš lopte, bar dok si u stanju biti na terenu. U ovom trenutku graditi ekipu oko Shaqa isto je kao da dižeš kuću na onom otočiću na pacifiku što je 15 centi iznad mora i za kojega se zna da će ga već ne sljedeći uragan nego sljedeća malo jača oluja poplaviti. Besmisleno i bez pogleda u bolju budućnost, kao ulaganja u autoindustriju koja proizvodi automobile koji troše 15 litara na 100 kilometara. To više ni prosječni Amer ne bi kupio, stoga se ja pitam zašto Kerr i Porter toliko vjeruju Shaqu?

Sunsi su na rubu šizofrenije, nitko ne kuži nikoga i stoga nikakvi tradeovi ne mogu promijeniti sliku ove momčadi. Jer njima ne treba talenta, njima treba smisao. Sunsi su kao čovjek u srednjim godinama koji ima sve – posao, obitelj, ali onda se zapita čemu sve to, nekad je u mladosti bilo ljepše, pa počne raditi ludosti. Kerr mora prihvatiti da ova jezgra više nema šanse za naslov, ali da i dalje može biti opasna. Ili to, ili krenuti u pravi rebuilding te dopustiti Nashu da zaigra ili u Kanadi ili opet sa D’Antoniem.

Sunsi da bi opet bili veliki moraju prihvatiti svoja ograničenja, i početi raditi posao a ne grintati kao mala djeca. Jer iako smo svi razočarani što više nema napada od 7 sekundi ili manje, još više nas boli što Nash i društvo djeluju kao plaćenici a ne ljudi koji žive za košarku.

I tu se sad vraćam na tezu da dolazak J Richa ima smisla samo ako Sunsi opet postanu Sunsi. A to znači da opet zaigraju run and gun. Stvar je jednostavna – Shaqa treba ili poslati u mirovinu ili ga sjesti na klupu i koristiti samo po potrebi, i to ne više od 20-ak minuta. Počni opet trčati sa Nashom kao pokretačem svega, stavi Amarea pod koš kao centra (obrana će ti i dalje biti katastrofa, ali bar će biti prostora za maloga da zakucava, plus će i kao prvi visoki opet biti zadovoljan te će se bar truditi da nekoga blokira), i dok njih dva vrte pick n roll okruži ih sa tri šutera. Tu su Barbosa, Richardson i Barnes, dobri stari Hill još uvijek može pomoći sa klupe lucidnim dodavanjima i suzama sa poludistance, a tu su i dva ultimativna fajtera Dudley i Lopez, čak i onaj nesretni Amundson, koji mogu pomoći u skoku i faktoru borbenosti.

Ovo nije konkurentna ekipa kao prijašnje, jasno zato jer nitko ne može igrati na način na koji je to radio Marion, ali mogu opet biti zabavni. Nešto kao Warriorsi od prije sezonu ili dvije. Uostalom, ako bolje pogledate, zar nisu baš J Rich i Barnes bili dio one momčadi koja je razbila Dallas u prvom krugu playoffa, i to uglavnom u ulogama četvorke u Nelsonovoj ultra-niskoj postavi?

Pa zar nije bolje biti kopija Warriorsa koja se može nadati čudu u playoffu nego ova momčad bez identiteta koja niti smrdi niti miriše i koja je sa ovakvim raskorakom u željama igrača i vodstva kluba na najboljem putu da bude deveta momčad Zapada?

DANIELS

Puno manje brige muče Wizardse i Hornetse, jedni su sigurno u lutriji a drugi su sigurno u playoffu. Nešto sporiji start Hornetsa polako se zaboravlja, momčad se lagano zahuktava i čini se da je Byron Scott opet posložio stvari. Paulu i Poseyu se sve ozbiljnijim pristupom priključuje David West, Rusual Butler unio je u petorku solidnost u obrani kakvu ne mogu pružiti ni Peterson ni Stojaković usput pogađajući svoju porciju trica. Još im samo fali puni učinak Chandlera koji još uvijek mislima nije u novoj sezoni i eto nam naših Hornetsa.

Trade za Antonia Danielsa na prvi pogled nije velika stvar, ali je važan jer Scott sada u rotaciji ima čovjeka kojemu može vjerovati što sa Mikeom Jamesom nije bio slučaj. Iako je očito da je Daniels izgubio korak i da više nije combo-bek koji može zabiti, već se pretvorio u jednog solidnog back-up playa, njegova rutina i ozbiljnost pomoći će momčadi na sličan način na koji pomaže prisustvo jednog Poseya.

Karakterni veterani vrijede zlata, pogotovo ako su u stanju i biti korisni. A Daniels iako više nije ni sjena čovjeka koji je kroz playoff vodio neke sjajne momčadi i ostavljao trag u važnim utakmicama, još uvijek je koristan. Ne gubi loptu, ne komplicira i igra solidnu obranu (što su sve karakteristike kojima se James nije mogao pohvaliti), a dodao je i pristojan šut za tri kako bi nekako nadoknadio nedostatak eksplozivnosti.

Washington je pak omogućio vjernom veteranu da zaigra u ozbiljnoj momčadi, usput se riješivši dodatne godine njegovog ugovora. Mike James ionako im nije potreban osim da popuni roster, puno bitniji im je podatak da ga ne ljeto neće više biti. Što im ostavlja još malo prostora da se pojačaju za ubuduće, a pojačanja su im nužno potrebna. Dovođenje Javarisa Crittentona iz Memphisa koje je bilo nužno da se cijela priča zavrti sa strane salary capa također je razumljiv potez, s obzirom da ne idu nigdje imat će dovoljno minuta za ponuditi mu kako bi konačno vidjeli vrijedi li taj famozni treći play Memphisa išta. Grizzliesi su tako dali nebitnog igrača za budući prvi pick, Washington je oslobodio nešto prostora na salary capu i doveo moguće pojačanje na probu dugu cijelu sezonu, a Hornetsi su potencijalni problem u svačionici i na terenu zamijenili za pouzdanog veterana.

Sve u svemu trade oko kojega se ne treba uzbuđivati, ali koji u svoj svojoj minimalnoj važnosti za širu sliku, ima više smisla za jedan svakodnevni život kluba nego puno veći trade između Bobcatsa i Sunsa. Jer ovakvim sitnicama gradi se put naprijed, dok su očajnički potezi uglavnom znak očajničkih vremena.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *