RANDOM RULES

RANDOM 1.

Kada čovjek zna da je totalni fanatik? Pa kada mu podatak da su Bobcatsi potpisali Juwana Howarda tjera mozak na aktivnost. Juwan nije bio relevantan od dana kada se njegov ugovor više nije mogao koristiti u raznim tradeovima, a evo neki dan mu je Larry Brown ponudio minimalac do kraja sezone. Da li je moguće da je Sean May takvo debelo prase da ni sada kada je stigao Diaw niju u stanju igrati 20-ak minuta, te da im treba Howard kao osigurač? U dobra stara vremena Shawn Kemp je bježao iz hotela u McDonlads kako bi maznuo desetak Macova, ali Sean jede sve što mu dođe pod ruku, izgleda čak i lopte.

I uopće kakva je danas korist od čovjeka koji nikada nije bio ni snažan ni skočan te je cijelu karijeru izgradio na solidnom šutu sa poludistance te na činjenici da je uglavnom igrao u lošim ekipama u kojima nije bio prva opcija ali je uvijek ima više nego dovoljno lopti. Što mislite za koliko godina ćemo zaboraviti da je Juwan Howard uopće ikada postojao? I da, i on je vlasnik jednoga od onih smiješnih 100 milijunskih ugovora koji su se sredinom 90-ih djelili šakom i kapom prije nego se salary cap doveo u red.

Sinoć je glavom platio još jedan trener, red je došao i na Reggiea Theusa. Kingsi su upali u skupinu loših na Zapadu, ali zar ih nismo tamo i očekivali? I to još bez prvog (Martin) i šestog (Garcia) igrača koji su donedavno bili out zbog ozljeda. Ekipa je preko ljeta ostala bez prošlogodišnjeg najboljeg igrača, Artesta, ali to očito vlasnicima nije bilo dovoljno dobro opravdanja. Dali su Theusu lošiji roster od lanjskog, konkurencija se pojačala a oni očekuju iste rezultate. Naravno, Theus tvrdoglav kakav jeste, otvoreno je govorio o svemu, što ga nije baš napravilo miljenikom uprave. Stoga razloge njegove smjene treba tražiti ponajprije u tome, a tek zatim u razočaravajućim igrama Kingsa.

Kad maknemo ove trenerske nebuloze na stranu, činjenica je da iz dana u dan stvari na parketima postaju sve zanimljivije i da sezona dobiva novu draž. Doduše, ne u vidu neizvjesnosti jer Boston i Lakersi su i dalje uvjerljivi, mada i jedni i drugi imaju Ahilovu petu – Bostonova se zove kvaliteta Cavaliersa, a Lakersi pak imaju problem sa koncentracijom na oba kraja terena, olako primaju koševe i često nerezonski šutiraju.
Ipak, bude li Boston igrao svoju najbolju igru kada dođe vrijeme i budu li se Lakersi uigrali i posložili, uz puno veću razinu koncentracije, gledamo reprizu lanjskog finala.

LAMAR ODOM EXPERIENCE

I još jedna crtica o Lakersima. Radmanovićeva šetnja konačno je dosadila Jacksonu te je u zadnje vrijeme petorku izborio Walton, dok se Vlad preselio u Waltonovu dojučerašnju ulogu dodavača ručnika. Walton je inače idealan igrač za triangle offense zbog svojih asistentskih kvaliteta, ali zbog šuta iz vana prednost je imao Radmanović. U ovoj novoj podjeli snaga Waltonov šut iz vana može biti problem ne digne li ga ovaj bar na nekih 35%, ali što se tiče pasova Walton olakšava život Fisheru i Kobeu dok zauzimaju svoje pozicije u napadu, praktički glumi Pippena iz dana Bullsa, i uz sve u svakom trenu je u stanju pročitati situaciju i dati pravovremenu loptu Gasolu ili Bynumu na zicer.

Da je nekako moguće spojiti energiju Arize, Waltonovu inteligenciju i Radmanovićev šut dobili bi savršenog košarakaša, ovako iz tog miksa nekako moraju iscijediti 48 kvalitetnih minuta. U biti i nešto manje, jer Jackson i dalje u završnicama ostaje vjeran petorci koje je izgurala lanjski playoff. A u njoj Kobe je malo krilo, dok Sale Bez Savjesti Vujačić igra beka i poteže čim osjeti malo prostora. Tu je još Odom na četvorki, Gasol na petici te naravno Fisher kao play.

Što me dovodi do cijele ove situacije sa Odomom, za koju ne znam da li je tužna ili pak dobra. Čovjek je takav talent da je sramota da igra 25 minuta, a opet ima važnu ulogu, lider je druge petorke i igra u gotovo svim bitnim trenutcima utakmice. Izgleda zadovoljno, kao da je sve OK, a očito je da mu najviše odgovora što uopće ne mora pucati na koš. U ovo tekmi što sam gledao (posebice ova protiv Sunsa od prije tjedan dana) Lamar u napadu sudjeluje samo pasovima, dok su jedini pokušaji za šut oni kada baš mora potegnuti ili je sam na ziceru pa zakuca. Ali u isto vrijeme on je i među najboljim asistentima i skakačima momčadi, nerijetko i najbolji, a za posebnu pohvalu je brzina kojom se riješava lopte – nekada je Odomova igra bila nezamisliva bez driblinga na vrhu reketa.

Kako je brzi protok lopte ključ uspješnog igranja trokuta, ispada da je Odom srce momčadi koji tjera krv da teče idealnom brzinom. Njegova nesebičnost i spremnost da potpuno nestane čine ovu momčad boljom, i to svi shvaćaju. I Jackson koji mu prvi put u zajedničkoj karijeri ne prigovara na ničemu, i Kobe koji ga gleda pogledom punim zahvalnosti i sam pokušavajući biti bar malo nevidljiv. Lamar je KG ove momčadi, vezivno tkivo Lakersa. Ali nažalost nije karakter koji može zapaliti momčad.

U biti, nitko nije taj – Kobe je prezatvoren, Derek je prestar, Farmar preobičan, Odom prekompleksan, Gasol premekan. Kako god okreneš uvijek se vraćaš na to da je Bynum ključ, ali u tom slučaju bolje im je da se probudi. Jer momak je toliko lijen da u obrani uglavnom ispada, stoga ga i nema u završnicama. Iako je fizički dominantan nema onu žestinu i želju kakvu ima jedan Oden koji već sada konkurira Howardu po količini skokova koje skupi razmjerno sa vremenom provedenim na terenu. Bynum je pretrom, ali ne ograničenjima prirode već vlastitom voljom, i uspiju li Lakersi poraditi na njegovom pristupu i ulozi u momčadi, tek tada mogu razmišljati o borbi za naslov.

THE GAME(S)

I dok je spomenuta tekma Lakersa i Sunsa uglavnom iritirala zbog očito neiskorištenog potencijala obje momčadi koji je trčakarao umjesto da leti po terenu, dogodilo se nekoliko utakmica koje će biti teško nadmašiti čak i kroz cijeli ostatak sezone.

Prvo se dogodila ona drama između Mavsa i Spursa, triler sa dva produžetka koji kao da je ispao iz 2006-e a ne 2008-e. Uz neizvjesnost i hrpu dobrih poteza, ključno pitanje koje se nametalo ipak je prije svega smiješno. Dakle, zašto nitko već neko vrijeme nije u stanju zaustaviti Josea Bareu? Dallas se cijelo vrijeme održava na životu ovakvim potezima kratkog daha, prvo im na par tekmi pomogne Gerald Green, pa nakon što opet utone u autizam iskoči Antoine Wright, pa nakon što protivnici shvate da čak i Wright može pogoditi šut iz vana ako ga ostavite potpuno sama pojavi se Barea. Samo možemo nagađati što će se dogoditi kada se obrane malo ozbiljnije posvete sitnom Portorikancu, koji propalitet sa dna klupe će dočekati svojih 15 minuta slave.

I tako su Spursi posvećivali brigu Kiddu zaboravljavajući na Bareu, dok nas uskoro čeka obrnuta situacija. A što se tiče Dallasa, ako ti je četvrta najbolja napadačka opcija šut iz vana Jasona Kidda, teško da se možeš nadati stabilnijim vremenima. Kako su Spursi dobili na čistu snagu volje (poznato?), jasno je da su oni i dalje spremni boriti se za vrh, dok Dallas kreće u borbu sa Sunsima za osmu poziciju playoffa nadajući se da će atmosfera tamo biti još ustajalija od ove njihove.

I kad smo već spomenuo tu borbu za zadnju poziciju, molim lijepo da mi se objasni kako to da je u anketi na stranicama fantasy lige Houston dobio glas više od Phoenixa? Da ponovimo, tražili smo mišljenje o tome koja ekipa ispada kao deveta iz playoffa, Dallas je dobio 4 glasa, Phoenix samo 2, Denver 0, a Rocketsi 3. Sad, znam da ima masa navijača Sunsa u ligi, ali ovo više nisu Sunsi, zar ne? Rocketsi imaju i imat će probleme sa ozljedama, ali uvijek su ih imali i uvijek su uspijeli uhvatiti playoff. T-Mac je iako u raspadu još uvijek dovoljno dobar za povući jednu dobru seriju, Ming je u stanju sam dobiti tekmu, Artest je dovoljno dobar da nosi momčad kad njih nema, a klupa je krcata vrhunskim šljkerima poput Landrya, Scole i Hayesa. Nek svatko tko je dao glas protiv Houstona jednom rečenicom objasni zašto, baš me zanima je li moguće da se svi toliko boje ozljeda ili misle da će Adelman prije izgubiti ekipu od Portera ili Carlislea?

Nula glasova Denveru je očekivano, igraju stvarno dobro i podsjećaju na onu moćnu momčad tijekom prvih par mjeseci nakon Iversonova tradea. Spominjem to često, ali stvarno je malo falilo da te sezone ne ispadne samo Dallas u prvom krugu. Znate što je falilo? Billups. Iako i dalje Nuggetsi imaju dovoljno tragova kaosa, iako imaju rupu na dvojci te su prisiljeni koristiti beskorisnog igrača kakav je Jones, dovoljno stvari funkcionira predobro da bi se nečega morali bojati. Klupa je ozbiljna, a tri nositelja igre više nego sposobna. I dok je odlično gledati Nenea kako konačno ima prostora za igru, i Billupsa kako proživljava drugu mladost, najugodnije iznenađenje ipak je Carmelo.

33 koša u četvrtini koja je zabio neki dan nesretnim Wolvesima ulaze u povijest, eto nam još jedne tekme koju je trebalo vidjeti, ali druge stvari u njegovoj igri fasciniraju. Prvo, čovjek ne samo da igra ozbiljnije već tako i izgleda. Stalno je na skoku pod oba obruča, igra obranu i čak se baca za loptama, te mu jedini problem predstavlja nešto slabiji postotak šuta koji izgleda treba pripisati problemima sa rukom. Ja osobno prema njemu imam taj odnos obožavanja i mržnje, koji svakim danom sve više postaje slijepo obožavanje. Do sada su me gangsterski nastup i hrpa gluposti van parketa držali na distanci, ali danas slično kao i u doba dok sam ga smatrao boljim igračem od Lebrona ne mogu nego uživati u načinu na koji igra košarku. Imaš tipa koji izgleda kao svaki drugi atleta koji ne zna ništa od osnova, i onda tekma krene i Melo počne sa okretima, polaganjima, pivotima, fintama i shvatiš da pred sobom imaš najčistijeg old-scholl majstora današnjice.

Vrijedna spomena je i tekma između Blazersa i Magica. Znam, znam, po meni je svaka tekma Blazersa vrijedna spomena pa ovo nije tvrdnja koju treba shvatiti ozbiljno, ali na stranu navijačke strasti – tekmu treba vidjeti samo zbog načina na koji je Orlando pobijedio. I naravno zbog još jedne veličanstvene partije Brandona Roya, pa povjerenja kojega McMillan ima u divlji španjolski dvojac koji je u stanju u svakom momentu nešto stvoriti iz ničega, a i da vidite kako se bora ova dva diva pod košem Blazersa. Oden ima osjećaj za skok zbog kojega je već danas važna NBA karika, a Przybilla je slučaj za promatranje, čovjek je to koji nekako uspijeva iz svake situacije u kojoj se nađe izvući maksimum ma koliko god izgledi bili protiv njega. Da ne spominjem Aldridgeov snajper, čovjek je sa poludistance toliko dobar da samo na račun toga može u ligi igrati idućih 15 godina.

RANDOM 2.

U Torontu novi trener ali uglavnom stara posla, Bosh puca iz vana, obranu igraju od 5 do 15 minuta, a Bargnani je i dalje u rotaciji. Talijan se učvrstio na listi mojih najomraženijih košarkaša, njegova kurcobolja i nesposobnost donošenja inteligentnih odluka je iritantna. Doduše, Jamario Moon konačno se vratio u petorku, na malom krilu sve više minuta dobiva i borbeni Joey Graham te ovo već liči na nešto, sa njima dvojicom imaju bar nekakvu čvrstinu, dodatne skakače i agresivnost na oba kraja terena. Kapono bar zabija za razliku od Parkera, ali iako ga obožavam ne mogu ga zamisliti u petorci većinu sezone, njegove noge su premrtve da bi mogao 30-ak minuta jurcati po terenu za protivničkim vanjskim igračima. JK mora biti tricaš sa klupe kako bi stvarno koristio, ali i ovako je korisniji od mrtvog Parkera koji je nekada bar tu igru u obrani imao kao razlog postojanja. Jose sve vodi standardno dobro, na dvojci i trojci situacija se dakle popravlja, pa ispada da je problem pod košem. I to ne samo u minutama koje dobiva Bargnani (a koje bi se dekretom morale dodijeliti Humphriesu čim se vrati u rotaciju), već i u nemoći Bosha i O’Neala da zatovre reket. Bosh je sjajan, ali pretjeruje sa bekovskim igrama, da se bar svaki treći put kada opali šut sa poludistance namjesti u reket momčad bi bolje izgledala. O’Neal je pak čovjek koji nakon svakoga prekida igre pregledava svoja koljena i steznike koje ih drže, da kojim slučajem nešto nije ispalo putem od koša do koša. I taj čovjek je netko tko bi trebao sijati strah u protivnički napad, skupljati skokove i gurati se pod samim obručima? I onda je svizac zamotao čokoladu…

I za kraj vijest koja će rastužiti sve fanove Blazersa, među ostalima i dvojac koji stoji iza ovog bloga i koji se neki dan telefonski složio da bi Brandonu Royu služili kao kućne pomoćnice ako bi to tražio. Jebiga, više nema Sonicsa pa mi je nekako logično bilo prijeći na najbliži klub, pogotovo jer je na čelu istoga obožavani Mr. Sonic McMillan. Dodaj Roya i eto ti razloga zašto ćemo ovaj blog obojat crno-crveno (bi, kad bi znao kako se išta mijenja u wordpressu). Uglavnom, izgleda da Darius Miles opet pokušava pronaći klub i to tako što trenira sa Clippersima. Dvostruki šok – em njegov eventualni angažman može zeznuti planove Blazersa (odigra li određeni broj tekmi njegov ugovor se opet računa u salary cap), em čovjek trenira sa – Clippersima. Ili ovo drugo uopće nije šok. Mislim, može li se dogoditi još nešto da sezonu druge momčadi Los Angelesa učini urnebesnijom? Može li se skupiti još spaljeniji roster? Što je sljedeće? Dunleavy otkupljuje Marshalla od Cibone? Omar Cook stiže sa svojim bongovima nazad u domovinu? Quintell Woods poklanja štene svojim budućim suigračima? Ruben Patterson otvara dječji vrtić za potrebe momčadi? Da, bijaše jednom Jailblazersi. I bio jednom Dunleavy na čelu tih Jailblazersa. Dunn je tu, povijest se često ponavlja, sve skupa miriše na jednu lijepu proslavu važne obljetnice. Ili u slučaju Dariusa Milesa – na alkoholne pare.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *