SUNDAY BLOODY SUNDAY

Sinoć sam prvi puta ove sezone odlučio sjesti i pogledati izravan prijenos NBA utakmice preko neta, nešto što izbjegavam zbog uglavnom loše rezolucije slike. Kako je bila nedjelja, na redu je prvo bila rana, za američke prilike popodnevna utakmica, između Hawka i Pistonsa, nakon čega bi na red došli Celticsi protiv Knicksa.

Za zagrijavanje sam pak odlučio pogledati snimku nedavnog susreta između Hornetsa i Spursa, editiranu HD verziju, znači vrhunska slika bez prekida, poluvremena i sličnih ludosti zbog kojih NBA tekma traje 3 sata umjesto 2. Radi se o utakmici u kojoj je CP3 postavio novi rekord po broju uzastopnih tekmi u kojima je imao bar jednu ukradenu loptu, ali i o tekmi koju slobodno mogu nazvati nečim najboljim što košarka može ponuditi.

Nije tu bilo jurnjave i gomile koševa, ali nije zbog toga nedostajalo uzbuđenja. Dapače, kako se za svaki koš trebalo pošteno izboriti to je svaka promjena rezultata bila slađa. Nakon 48 minuta egala na kraju su slavili Hornetsi, ponajviše zato jer se junaštvima Paula i Westa pogodivši ključne lopte pridružio Rasual Butler, dok je Matt Bonner, najprecizniji tricaš lige, koštao Spurse promašivši sve što je mogao.

Uglavnom, gledati ovaku tekmu potpuno je ispunjenje i samo mogu reći da jedva čekam playoff u kojem bi se vrlo lako ove dvije ekipe mogle sresti već u prvom krugu. Kad bi se to dogodilo, mislim da je jasno koji bi par na Zapadu bio najzanimljiviji, mada ni ostale kombinacije zasigurno ne bi bile loše. Ali Spursi protiv Hornetsa u prvom krugu, to bi bilo ravno lanjskom dvoboju divova između Spursa i Sunsa.

Nakon ovakve tekme, vraćanje u nešto siviju stvarnost bilo je pomalo deprimirajuće. Gledati Atlantu kako cijelo vrijeme drži Detroit na konopcima bilo je pomalo nadrealno, evo ni primjetili nismo ali dogodila se takva promjena u odnosu snaga da je danas Atlanta protiv Detroita ne samo ravnopravna, već i favorit.

Oni su ekipa sa samopouzdanjem, čvršći su i borbeniji, dok Pistonsi ni sami ne znaju što su. Atlanta ima gomilu mana, najočitija je nedostatak napadačkih shema, sve se svodi na izolaciju pojedinca ili pak Johnsonove pokušaje 1 na 5. Najviše smisla imaju u trenutcima kada se napad počinje iz posta, bilo preko Horforda (koji ni dan-danas nema ni jednu jedinu akciju koja bi ga ostavila solo na postu, ili pak na vrhu reketa), bilo preko Smitha ili Johnsona (ako se udostoje uopće postaviti leđima košu). Ali sve ostalo svodi se na silovanje ulaza, Johnsonovu potrebu da se stalno dokazuje kao superstar koji riješava utakmice i Smithovu eksplozivnost.

Sinoć je sve probleme riješio Bibby koji je imao šuterski trening, doslovno je sam šutom napravio razliku koja je bila dovoljna da pokrije Johnsonovu lošu večer, a u tome mu je najviše pomogao – Iverson. Detroit više ne može biti ozbiljna momčad jer ne igra ozbiljnu obranu a ne igra je jer je Iverson igrač manje. Curry mudro igra sa malom postavom ne bi li mu omogučio da nekako koristi ekipi bar u napadu, ali isto tako ga bez problema sjeda na klupu i okreće se standardnoj petorci kada vidi da ovaj pliva. Tako je sinoć AI većinu vremena proveo na klupi jer je Bibbyu omogučio da ponovo osjeti kako je to bilo 2002.

S druge strane, ako je već bio očajan u napadu, Johnson je briljirao u obrani potpuno zaustavivši Iversona. Ako već nije takav zvijezdani talent koji može 1 na 5 nositi ekipu, Johnson je potpuni all-round majstor i savršena druga opcija. Na vanjskim pozicijama nema igrača koji igra bolju obranu, čovjek je dovoljno brz da zaustavi svakoga playa, dovoljno jak da se gura sa krilima i dovoljno skočan da pokrije svaki šut. Pristup koji pokazuje u obrani ono je što ovu momčad Atlante čini toliko boljom od ovih Pistonsa (i većine ostalih ekipa u ligi). Dok se u napadu i previše osjeća nedostatak talenta i opcija, obrambeno su toliko napaljeni da protiv njih možete igrati samo ako ste spremni utakmici pristupiti na isti način. Kvragu, čak se i jedan Marvin Williams počeo bacati uokolo i ići na skok. Stoga još jedna stvar koju priželjkujem u bližoj budućnosti je sudar Hawksa i Celticsa u drugoj rundi (a čini se neizbježnim ako Celticsi ostanu ispred Cavsa, jer Hawksi su sigurno četvrti na Istoku). Možda to neće biti najljepša košarka, ali bit će svakako najborbenija.

U biti želim reći sljedeće – pogledam li još koju tekmu Hawksa i ostavi li Joe ovakav dojam na mene kao što je to napravio sinoć i u prethodne dvije tekme koje sam gledao, nema sumnje tko će na kraju sezone biti najbolji obrambeni igrač lige u mojoj knjizi.

Čak i nakon jedne ovako osrednje predstave gledati Knickse protiv Celticsa bilo je kao gledati crtić nakon Bergmanove drame. Knicki ne igraju obranu, pucaju samo trice i mogu biti zabavni i konkurentni protiv momčadi koje su i same toliko osrednje da čak nemaju ni tu vrstu identiteta. Ali protiv Bostona koji će uvijek odraditi posao, ovo je bila smijurija. U prvoj četvrtini Boston je gađao 80%, i mogli su voditi 50 razlike na poluvremenu da su nastavili igrati istim intenzitetom. Totalno besmislene utakmice koje služe samo zato da se svi dobro odmore i da Rajon Rondo pokaže kolika je zvijer postao.

Nakon ovoga gledati Thunder protiv Cavsa stvarno nije imalo smisla, bilo je ovo više nego dovoljno NBA fiksa za jednu večer. Od vrhunca ozbiljne organizirane košarke, pa preko osrednje, neinspirirane ali poštene borbe, sve do jednog laganog treninga – u jednu večer prošao sam kroz sve ono što čini NBA posebnom, ali i običnom, ono što je čini velikom ali i punom mana. Kao i ljudi oko nas, kao i mi sami, NBA nije ono na površini, ono što jeftini marketing želi da vidimo. Ona je kompleksan skup svega najboljeg i svega najgoreg u jednom prekrasnom sportu i zbog te kompleksnosti – ona je najbolje što sport danas nudi. Košarka je savršena igra, i zaslužuje ovakvu ligu. Da postoji 20 ekipa jakih kao Celticsi, nisam siguran da bi je više volio.

Naravno, kada sam legao u krevet, razmišljao sam o tome koliko bi Sunsi bilo konkurentniji da su umjesto Bella imali Johnsona na dvojki, odnosno da je ovaj pristao na ulogu savršenog vodonoše. Da nisu potpisali Richardsona ranije, možda bi im to i uspijelo. Uglavnom, kao što i u životu stalno vrtimo u glavi vlastite odluke i trenutke, pitajući se nije li se moglo drugačije ili bolje, tako i u NBA ne postoji situacija koja nije uzročno-posljedično vezana uz drugu, koja ne utječe na prostorno-vremenski kontinuum. Kada jednom postaneš dio toga, nema ti spasa.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *