LA MUSICA, 2008. EDITION

Obzirom da je ostalo nekih tjedan dana do kraja godine, vrijeme je da se na ovim stranicama pozabavimo i nečim drugim osim košarke. Vrijeme je za glazbu, nerazdvojnog suputnika sporta. Bar tako kažu na drugom programu hrvatskog radija.

Bila je ovo bogata godina, ali ne toliko remek-djelima koliko vrlo dobrim i dobrim albumima. Stoga ću ove godine nabrojiti ni manje ni više nego 60 albuma, i to tek od sutra. Jer ovaj post namijenjen je najboljim ne-albumima godine. Pa krenimo.

LIVE

Nova kategorija koja svake godine postaje sve zatrpanija što potrebnim što potpuno nepotrebnim izdanjima. Nosači zvuka se prodaju slabije nego ikada, a diskografi kopaju po podrumima za prastarim snimkama nekadašnjih divova? Ima li to uopće smisla? Ima, jer jedina raja koja kupuje ploče i jesu upravo ti stari fanatici, kolekcionari, koji će izbrojiti lovu za bilo što na čemu piše ime omiljenog benda. Od tuda i sve one naslovnice na kojima su Floydi ili Zeppelini, od tuda i činjenica da i jedan Rolling Stone koji nikada nije pušio AC/DC, Metallicu ili Gunse danas istima daje naslovnice.

Srednja struja smrdi više nego ikada, nitko nema muda otkriti nekakav originalan band i podržati ga, svi igraju na sigurno i drže status quo jer nekako se mora platiti račune. Jadno, ali u svemu tome treba naći mjeru. Evo što je moja malenkost iskopala kroz proteklu godinu.

Naravno, za početak jedna ploča koja bi bila album godine da nije riječ o snimci iz 1968. imenom Sugar Mountain – Live at Canterbury House.

Da, već vidim Sickrea kako okreće očima, ali stari – ovaj put sam te zeznuo. Za razliku od lani kada je Neilov live bio savršen, ovogodišnji je – bezveze. Eto, Sickre se sad oporavlja od šoka ali meni to nije problem reći. Iako mi je Neil najvažniji čovjek u životu kojega nisam upoznao osobno, nikada mi nije bio problem reći da mu je nešto loše. Pa iako u koleciji imam sve njegove ploče, činjenica je da dobar dio njih ne valja ništa te su zanimljive više iz povijesnih razloga.

Ova snimka tek je još jedan u nizu pokušaja da se skrati čekanja do izlaska Arhiva, toga megalomanskog projketa koji bi trebao pokriti cijelu Neilovu karijeru uključujući nikada izdane pjesme, alternativne verzije i live snimke. I dok su prva dva koncerta iz projekta, lanjski akustični i godinu stariji električni trebala nekako olakšati fanovim čekanje, ovaj zadnji u tome ne uspijeva.

Radi se o zapisu koji prikazuje Neila na početku karijere, razgovorljivijeg nego ikada što je samo po sebi apsurdno jer Neil jednostavno ne ćaska sa publikom, sa poprilično tankim materijalom (ipak se radi o početku solo karijere i malo je tu dobrih pjesama) i sve skupa teško da je privlačno čak i za fanatika poput mene. Pogotovo nije za preporuku ljudima koji tek tu i tamo poslušaju nešto od starih klasika.

Osim što mogu zanemariti ovu ploču, isto mogu napraviti i sa još jednim Youngovim live albumom izišlim ove godine. Točnije radi se o koncertnom zapisu turneje Crosby, Stills, Nash and Young koja se održala povodom promocije albuma “Living with war”. Taj Neilov solo studijski album stotinu puta je žešći i zabavniji od ičega što se čuje na ovim snimkama, i očito je da ova tri preostala starčića nemaju u sebi previše energije. Očito je da jedan Young koji svake godine praši po turnejama i slobodno vrijeme troši u potrazi za alternativnim gorivima nije pravilo među starim prdonjama, pravilo su dosadnjakovići poput Stillsa,Nasha i Crosbya. Ali pozvavši ih na turneju Neil je očito htio odati priznanje starim vremenim puno više nego je htio obilježiti ova nova. Stoga, ako ikoga zanima kako je to bilo svirati po američkom jugu pjesmu kao što je “Let’s impeach the president” dok vam fanovi zvižde nek posegne za dokumentracem koji je dostupan na DVD-u pod istim imenom. Ovaj audio zapis pak potpuno je nebitan. U biti, slušati debelog Stillsa kako pokušava nešto izvući iz svoga najvećeg hita, “For what is worth”, više je depresivno nego smiješno.

Live izdanje Byrdsa je također dosadno, onaj live Doorsa koji sam hvalio prije nekoliko mjeseci nije loš ali ipak nije to taj reprezentativan zapis kakav bend takve snage zaslužuje. Čak ni devet CD-a koji se nalaze u boxu Grateful Deada nazvanom “Winterland 1973” nisu esencijalni, pogotovo ako poput mene imate svih 36 “Dick’s Picks” izdanja. A čak ako ih i nemate i tek se želite upoznati sa čarolijom Deada, tri službena Warnerova livea bit će sasvim dovoljna (“Live Dead”, “Skull & Roses” i “Europe ’72”). Mislim, ako čovjek želi pratiti sve što se izda godišnje o Deadu, mora ostaviti ne samo slušanje ostale glazbe, već i život i posao i posvetiti se samo tome. Meni je hvala vam na pitanju, ovih 50-ak albuma što ih imam sasvim dovoljno.

Tako da je izbor najboljih liveova spao na dva imena. Jedno je Clash.

Clash je bio u sličnoj situaciji kao i prije spomenuti, već postoji izvrstan live album, “From here to eternity”, i nove snimke po defaultu ne bi trebale biti namijenjene nikome osim najžešćim fanovima. Samo, problem sa “From Here” je bio taj što se radi o kompilaciji live snimaka sa raznih nastupa, dok je ove godine izdani “Live at Shea Stadium” direktni zapis 50 minutnog nastupa iz 1982, i to prije nego su na scenu stupili The Who kao zvijezde večeri. Izbor stvari je besprijekoran, dio svirke koji počinje sa “Tommy gun” a završava sa “Train in vain” savršeni je pokazatelj koliko su The Clash bili dobar live bend, a sve je još zaslađeno podatkom da je u ovoj fazi bend bio u rasulu, odnosno da su Tooper Headon i Mick Jones bili pred odlaskom. Stoga je žestina očekivana, Strummerove provokacije publike koja očekuje Who i želi da se predgrupa što prije maknu sa pozornice su urnebesne, ali sve to je ništa bez odličnih stvari a njih Clashu nikada nije nedostajalo. S obzirom da se radi o poluozbiljnom izdanju koje nema pretenziju da bude ultimativni Clash dokument, ovaj live za svoga trajanja prije svega je infuzija energije i kao takav zaslužuje sve preporuke.

Drugo ime je – Majke. Nitko ne može poreći da su uz Hladno Pivo i TBF oni treći najbitniji bend u povijesti banana republike znane i pod imenom Hrvatska. Dok su TBF prepametan bend za svoje dobro, HP idealni pankeri koji su sa vremenom evoluirali u simpatične i bezopasne stričeke, Majke su kao predstavnici sirovog rocka uvijek nekako smatrani glazbom za niže strasti. Samo, Majke su imale dvije stvari koje nitko u ovoj zemlji nema – sjajne glazbenike i karizmatičnog frontmana. I dok su njihovi prvi albumi čisti biseri garažnog rocka koji jednako duguju Hendrixu i Stoogesima, kasnije smirivanje riffova i ubacivanje bluesa stvorili su zvuk koji je obilježio onaj normalan dio 90-ih godina koji uključuje Fiju Briju i Feral Tribune. Bar je tako bilo u mome slučaju. Iako su mi raniji albumi puno draži, potencijal koji su Majke imale u ovim nešto smirenijim blues-country vodama bio je ogroman.

Čovjek kojemu treba pripisati sve zasluge je gitarist Zoki, čiji utjecaj u bendu je svakom pločom rastao. Kako su njegove ideje rasle tako je Barin mozak nažalost nestajao te se nije moglo dogoditi ono fenomenalno spajanje dva talenta kojemu smo toliko puta prisustvovali, bilo da se radi o glazbi ili sportu. Dva solidna albuma, jedan solidan koncertni snimak i stigao je kraj. Nakon što su na oproštajnom albumu dali naznake da se zvukom šire i na druga područja americane, bend se raspao a Bare je pokušaje koketiranja sa nešto narodnijom glazbom tražio kroz suradnju sa Plaćenicima koja u tri godine nije rezultirala ničim više od simpatičnog prvog albuma. I onda se naravno dogodilo ponovno okupljanje, prvo kroz koncerte na kojima je bilo očito da bend svira bolje nego ikada, ali i da Bare jedva drži korak sa ostatkom ekipe. Stoga, kada se pojavila ideja unplugged koncerta uz najavu da će isti izaći kao dvostruki album, gledao sam na to kao što bi gledao na novu tureju Deep Purplea. Nekako treba zaraditi lovu. Ali onda sam poslušao “Unplugged” i stvari su sjele na mjesto.

Ovo je najbolja ploča koju je novija postava benda snimila, vremenom su se Zokijeve ideje izbistrile a sklonost akustici prisutna još od “Razdora” došla je na svoje. Ovo je nešto što je bend, da nije bilo Barinih mentalnih muka, mogao snimiti još tamo 1998. nakon izlaska zadnjeg im albuma, jer ovdje konačno sve dolazi na svoje. Čak je i Bare u zavidnoj formi, fore su mu uglavnom simpatične, ali pravi majstor ceremonije Zokijeva je gitara. I naravno odlične pjesme, jer upravo u njime leži snaga Majki. Možeš znati svirati, možeš biti otkačen, ali ono što je najbitnije je da imaš materijal koji uključuje stvarčine poput “Krvarim od dosade”, “Zbunjen i ošamućen”, “Budi ponosan”, “Iz sve snage” ili “Mršavi pas”. Čak i “Ja sam budućnost”, “Mene ne zanima” i “Daj mi”. Sve redom prvoklasne pjesme koje su u ranim danima života itekako pripomogle da se ne samo sačuva zdrav razum, već da se osjeti i dijelom svijeta. Ići na koncert Majki nije bilo ništa manje važno nego gledati Jam ili Chainse u Seattleu. I ništa manje dobro. Nažalost, plakat sa Barinim potpisom “Šjor Mariju od Bare” odavno se raspao, ali kako se čini sam Bare još se drži. Kapa do poda.

SOUNDTRACK

Samo je jedan dovoljno dobar da ga se ima, a pripada filmu godine. Prošle ili ove, svejedno. “Juno” je jedan od onih bisera kakvim nas može nagraditi samo američka indie produkcija i dovoljan razlog da trpimo sva kvazi-sranja koja nakon njega napraviti svi uključeni (pa i preslatka Ellen). Jedan od razloga zašto je film toliko prokleto dobar je i glazba. Naravno, to što je Jason Bateman tako tipični predstavnik muškog roda u kojem se svi možemo prepoznati možda je važnije, ali glazba definitivno nije za baciti. Prvo, ona uvodna pjesmica koja bi inače bila potpuno zaboravljena u bespućima glazbene zbiljnosti. Pa od nekuda iskopan gotovo nepoznat klasik Buddy Hollya kao još jedan dokaz njegova genija. Pa sve što valja od Kimye Dawson (uključujući i Moldy Peaches) skupljeno na jednom mjesto. Pa možda i najbolja pjesma koju je Chan Marshall otpjevala. Pa sjajan izbor iz diskografije Velveta, još luđi iz opusa Sonic Youtha kako bi se stekao ne samo indie kredibilitet već kako bi se digao na neslućene razine. Belle & Sebastian uvijek pale u ovakvim filmovima, njihov izbor mogli bi nazvati igrom na sigurno, ali “All the young dudes” Mott The Hoople originalan je izbor i ključna stvar kompilacije. Zaboravite na ljubav, požrtvovnost i slično koje kapaju sa ekrana i iz zvučnika kako film ide kraju. Film je ovo i o tome, ali prije svega ovo je film o odrastanju. U kojem netko pliva bolje, netko lošije. Ali uglavnom ga svi pokušavaju izbjeći, bilo držeči se ljudi koje poznaje iz najranijih dana, bilo opsesivno slušajući svoje omiljene ploče ili gledajući svoje omiljene filmove. Ili igrajući fantasy ligu. All the young dudes carry the news, i to news kako tako nešto uopće nije loš način da se živi život. Dok god je sve stvar izbora – dobro je.

EP

U principu radi se o mini albumima, od kojih su neki bolji od većine albuma a neki su ravnopravni sa istim pločama koje su trebali najaviti. Neću puno pričati o takvima kako ne bi otkrio koliko su mi uopće dobre one finalne stvari, ali ovih 8 EP-eva idu ravnopravno u kolekciju sa svom dužesvirajućom braćom. Pravo u Hall of fame.

“Sun giant” Fleet Foxesa najavio je opjevani album, danas postavši gotovo pa nedjeljiv od cjeline. Ista stvar je i sa “Senor and the queen” Gaslight Anthem, ubaci ove četiri pjesme nakon što poslušaš “59′ sound” i nećeš osjetiti razliku.

Nešto drugačija situacija je sa dva EP-a Johna Darniellea. Dok je na tradicionalnom godišnjem Mountain Goats albumu uključio gitaru u struju, okupio bend, pozabavio se produkcijom i gotovo pa zasvirao nešto što bi se moglo okarakterizirati kao brza pjesma, ovdje je to onaj stari melankolični majstor koji uvijek vrti isto ali na tako visokoj razini da ni jedan mu album ne možeš staviti ispred ili iza onoga drugoga. “Satanic Messiah” tako donosi 4 stvari koje se komotno mogu naći na nekom mu albumu od prije 10 godina, dok “Black Pear Tree” uz ista obilježja donosi i suradnju sa Kaki King (izdala solidan solo album ove godine) koja stvari obogaćuje pratećim vokalom i nešto drugačijim gitarističkim stilom. Naravno, ovo je Darniellov show što potvrđuje i najbolje pjesma koju je napisao ove godine, čak i samim naslovom melankolična “Thank you Mario but our princess is in another castle”. Svima odraslima na Nintendu dovoljno da srce zaigra.

Sjajni Jason Isbell odlučio se za EP sa 6 live stvari, spojivši uz dvije svoje solo pjesme sa lanjskog albuma godine i tri autorska Drive-by Truckers klasika, začinivši sve najboljim izborom obrade ikada. Njegova verzija “Into the mystic” Van Morrisona nije samo savršen način da čovjek pokaže koliko dobro i sa osjećajem pjeva, već i da sjetivši nekoga poput mene na Vana the Mana zaradi dovojno bodova za ubuduće. Kao da ih nije imao i previše već. Čisti genije.

Frank Black ili Black Francis kako se sada opet zove, snimio je najbolju stvar svoje post-Pixies karijere, jednostavni ali zarazni gitaristički razarač “When they come to murder me”, okružio ga sa nekakvim mutnim konceptom o sedmoprstom čudovištu, šest pjesama i tako zaslužio ulazak u godišnji pregled. Da nije te pjesme na kraju bilo bi ovo tek malo zanimljivije razdoblje njegove uglavnom nezanimljive solo karijere, a ovako možda se radi o najavi novih pobjeda. Prije da mu se zalomio fenomenalan rif, ali dobro. Ipak je to Franjo Crni.

Avett Brothers pak drugim EP-om u dvije godine, nastavkom Gleam EP-a jednostavno nazvanom The Second Gleam EP, samo potvrđuju da su ušli u onu skupinu bendova koji mogu slobodno pjevati prezimena iz telefonskog imenika, toliko je to nebitno dok god imaju ovaj svoj originalni i topli zvuk. Dok su lani imali jedan od onih albuma koji bacaju sa nogu, ovaj materijal nešto je mirniji country-folk koji i dalje zvuči kao da dolazi sa ploče stare stotinu godina. Ali i ta mirnoća im paše jednako kao i življi bluegrass trenutci, pa je tako “Murder in the city” jedna od najljepših stvari koju su ikada napravili.

I za kraj, pred samo zaključenje liste su uletjeli Decemberists podsjetivši nas još jednom zašto su prije par godina bili najbolji i najoriginalniji indie-pop bend. Iako je vidljivo da svakim novim albumom napuštaju jednostavnost akustike i folka u zvuku te pričanje malih priča u pjesmama, u smjeru aranžmana i viših ideja (zbog čega je zadnji album bio dosadan, bezvazan i nebitan), na ovom skupu singlova (službeno se tako zove, tri singla koja nisu najava ničega izdana su zasebno da bi se na kraju našla u zajedničkom izdanju od 6 pjesama – gle, 6 stvari koje neće izaći na nekakvom albumu – meni to zvući kao EP) zvuče opet svježe i zanimljivo. Ne kao na “Castaways”, tako nitko ne može zvučati, ali negdje između “Majesty” i “Picaresque” – da. Što je sjajno, možda ne sjajno kao sugrađanin im Brandon Roy, ali ako ste ikada pjevušili “Here i dreamt I was an architect”, “Los Angeles I’m Yours” ili “Sporting Life” (a to su redom Roy, Aldridge i Blake njihove karijere), nema razloga da to ne radite i sa “Valerie Plame” (koja slobodno može biti Travis Outlaw).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *