59′ SOUND: 59-51

Od nekih 100 albuma koji su mi se dobar dio godine zadržali na hardu, nakon temeljitog biranja ostalo je ovih 59 (hm, pitam se zašto baš ovaj broj?) koje se nadam predstaviti u sljedećih nekoliko dana. Od ovih što nisu ušli na listu, a samim time ni u kolekciju, najteže je bilo odreći se solidne zadnje ploče Tindersticksa, par dobrih pjesmuljaka Weezera, ugodne college atmosfere Magnetic Fieldsa, a najveća razočaranja bili su pak albumi Hayessa Carla (country majstor snimio album pun klišeja, bez poštene emocije), Portishead (nisu samo Gunsi, AC/DC i Metallica parodirali sami sebe ove godine) i Lucinde Williams (žena ne samo da više nema inspiracije, već je snimila i najgori cover u povijesti glazbe). Uglavnom, s vremenom će i od ovih 60 ploča neke pasti u zaborav, neke odbačene upast će u kolekciju a neke propuštene dobit će svoju priliku u budućnosti. Za sada – ovo je lista.

59. NAPPY ROOTS – THE HUMDINGER

Kao drugi najkreativniji stil uz rock, hip-hop je potisnuo eletkroniku. Ovaj album se do zadnje sekunde borio sa Portisheadom za ulaz, ali na kraju je presudilo to što je novi album ekipe iz Bristola više turd nego third. Chinese democracy za indie ekipu. Ploča koja se snima godinama, iza koje ne stoji nikakva inspiracija već golo šljakanje u studiju i korištenje dobro provjerenih trikova. Glas Beth Gibbons, Radioheadovska atmosfera u laganijim stvarima, urbane tenzije u žešćima. Whatever. Uvijek ću radije od ploče koje umara odabrati album kraj kojega se mogu dobro opustiti. I koji je uz to pametniji i direktniji od ičega što miljenici kritike mogu ponuditi.

Ovo je zvukom komercijalni hip-hop koji će nešto teže do šire publike jer ne stiže ni sa Istočne ni sa Zapadne obale, već iz samog srca Amerike. Doduše, nisu svi u bendu potomci bivših robova koji se nikada nisu makli iz Georgie, ima tu i pridošlica iz Kalifornije koji donose onu dozu G-funka potrebnu da ovaj album ima prizvuk ljeta. Ali teme su strogo južnjačke, narodne, a ritmovi ugodni, svjetski. U paketu to znači da je ovo feelgood ploča za klimanje glavom uz povremeno prekidanje poradi pjevanja kad na red dođu hitovi (a to su “Good Day” i “Kalifornia Dreamin” prije svega).

58. SOMEONE STILL LOVES YOU BORIS YELTSIN – PERSHING

Mali indie rock album benda koji još jednom upada na godišnju listu. Dok je prethodni album zavrijedio spomen zbog samo jedne pjesme (“Oregon girl”), ovaj ga zavrjeđuje zbog all-round učinka. Ima tu potencijala za singlove, ali poanta je u atmosferi male indie ploče koja i bez prve zvijezde može funkcionirati kao momčad. Album koji upališ, lijepo ga je čuti, on odvrti svoje i poslije se ni ne sjećaš da si ga slušao. Dok ga ne upališ opet i shvatiš da su sve one melodije posložene negdje u glavi. Jebiga, ne mogu svi biti Shinsi, ali ni nešto lošije kopije nisu za baciti.

57. WU-TANG CLAN – 8 DIAGRAMS

Clan je uvijek bio više od hip-hop benda, i tako je i na ovoj ploči. Iako svi ti njihovi koncepti i ideje znaju biti naporni, podloge i atmosfera uvijek su na razini. I to naravno zahvaljujući Robertu F. Diggsu, znanom i pod imenom RZA. Ovaj čovjek jeste Wu-Tang, njegove glazbene ideje osnova su svega, a ovo repanje preko njih tek je jedan dio aranžmana. Iako album počinje nešto žešće, kao prava hard core ploča sa istočne obale, nakon fenomenalne obrade Beatlesa počinje RZA show sa opuštajućim, napušenim ritmovima, neizbježnim pulsirajućim basom, istočnjačkim semplovima i gomilom ideja koja se uglavnom realiziraju u potpunosti. Na ovoj jednoj ploči ni nakon stotina slušanja nećete uspijeti pohvatati sve ono što je umetnuto u zvučnu sliku, ali to i nije najbitnije jer ona je i idealan soundtrack za lagano ispijanje jutarnje kave i listanje ESPN-a.

56. THE KNUX – REMIND ME IN 3 DAYS

Naravno, kakva bi ovo bila lista da na njoj nema neizbježnog benda iz New Orleansa. Doduše, bit će kasnije još spomena Big Easya, ali u ovom slučaju imamo posla sa pravim domorodcima. Knux su hip-hop do srži, ali više od semplova preferiraju živu svirku. I osim manje ispeglane a više funkom natopljene ritam sekcije, ima tu i masu gitara sa pravim hard rock riffovima, nešto bržih beatova i hrpa neizbježnih zvukova koji više vuku na Anticon nego na nekakav mainstream zvuk. Stil repanja je gotovo na Eminemovskoj razini, ali jebiga otkrio sam ih prije dva tjedna i nikako nisu mogli naprijed na listi. Ali da imaju potencijal postati franchise player, imaju. Isto tako, otkrije li pomnije slušanje da ispod zanimljivog zvuka ne leže dobre stvari, uzalud im trud.

55. KATE MAKI – ON HIGH

Među gomilom kantautorica koje su se ove godine probile iz anonimnosti, Kate Maki najmanje je zanimljiva. Ugodan glas – ima. Ima i odličnu stvar koja nosi album – “Blue Morning”. Howe Gelb pomogao je u produkciji i svirci, davši svemu jednu dozu prašnjave, folky pred-ratne atmosfere kako to već on zna. Ali od 11 pjesama bar pola su više dosadne nego smirujuće, sve skupa nije previše originalno i da nije toga glasa i činjenice da su Tift Merrit i Kathleen Edwards snimile očajne ploče, teško da bi ikada posegnuo za ovom pločom. Ali u moru pretenzija, ova jednostavnost i taj ideal žene koji prebire po gitari za život (a Kate je stvarno dala otkaz – radila kao učiteljica u Kanadi – da bi se posvetila svirci po birtijama) dovoljno su da izvuku osmijeh na lice.

54. CATHERINE MACLELLAN – CHURCH BELLS

Za razliku od Kate, Catherine je ispeglana i spremna za šire mase, sa materijalom boljim od mnogih razvikanih pjevaćica, te glasom koji je negdje između Lucinde Williams i Aimee Mann. Jedini problem ove ploće je nedostatak ikakve promjene smjera, od početka i prekrasne “Dreams Disolve” pa do kraja sve je ravna cesta laganog akustičnog folka, sa malim americana detaljima. Nema tu country singla, nema riffa, nema momenta koji bi ploču digao na razinu iznad jednog lijepog albuma za prije spavanja. Uglavnom ako ste pičkica, možete ovo slušati dok gledate kako pada snijeg. Srećom, na Jugu je to i bez globalnog zatopljenja gotovo nemoguće.

53. DAWN LANDES – FIREPROOF

Za razliku od Kate i Cathy, Dawn je više indie djevojka koja na svoj folky izričaj dodaje i malo utjecaja nešto žešćih djevojaka poput Ani DiFranco ili Liz Phair. Ima tu i malo Fionna Apple trenutaka, ali srce ove ploče je fenomenalna country laganica “Tired of this life” na kojoj Zora zvuči savršeno. U biti od svih ovih klonova Kathleen Edwards (zbog kojih se sama Kathleen čini bitnijom nego što jest) Dawn je najsavršenija replika, što glasom što stilom pjevanja, a to kombiniranje zvuka otkačenih feministica sa tvrdim tradicionalnim zvukom savršenih žena i majki u ovom slučaju funkcionira vrlo dobro.

52. BODIES OF WATER – A CERTAIN FEELING

Jedan u principu folk-goth bend, sa zvukom negdje između depresivne americane Bonnie Princea Billya i engleskog popa. Zvuči ludo, a tako i jeste. Kombinacija harmonija dva vokala, muškog i ženskog, idealno paše u stil koji neki danas zovu freak folk (valjda zato jer je to folk samo malo čudan) i u ove post-psihodelične dana kad razni hipiji snimaju sve i svašta jer vlada totalna sloboda. Samo za razliku od većine Bodies of water nisu dosadni ni trenutka, ovo je prije svega rock bend koji u svirci zna uhvatiti i onaj idealni pop trenutak. Kada praše onda praše (repetitivni jammovi u stilu post-rock bendova), a kada se uspore onda su u stanju biti jezivo mračni ali nikada naporni (“Only you” i “Keep me on” su savršeni primjeri). Stvarno sjajna ploča, jedino što treba biti posebnog raspoloženja za uživati u ovako uvrnutom zvuku koji kao da proizvode Edgar Allan Poe, Soft Machine, neki garažni punk bend, nekakav post-punk studijski eksperiment, prateći band Jamesa Browna, bečki dječaci i škotske djevojčice.

51. RAPHAEL SAADIQ – THE WAY I SEE IT

Za razliku od dosadnih neo-soul izvođača koji spajaju klasični zvuk sa modernom produkcijom, ovaj gospodin odlučio se za put kojim je otišla Amy Winehouse. Ne, tu ne mislim na put na kojem izgubiš mozak, već na to da snimiš album koji ne samo da je posveta idolima, već i zvući kao da su ga ti idoli sami snimili. Dok je Amy odala počast Motownu i Philu Spectoru, Raphael se drži čvrsto Motowna. I to onih šećernijih momenata Smokeya Robinsona i Temptationsa, uz kontroliranu dozu plesnog ludila kakvo su u stanju izazvati Marvin Gaye ili Impressionsi. Pitanje je zašto voljeti ploću koja zvuči kao kopija nečega što je u originalu već savršeno? Pa zato jer je puna fenomenalnih pjesama, koja bi da su jednom davno pjevane od strane navedenih izvođača danas bile klasici. Kažem, šteta jedino što nema malo Stax sounda u svemu ovome, nekako je sve previše pod kontrolom ali kao nešto strogo vezano uz Motown produkciju, ovo je album bez mane. Kvragu, čak ga i ulet ljigavog Jay-Zija ne kvari, osim što nas podsjeti da ipak nije 1968-a.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *