59′ SOUND: 50-41

50. MICAH P. HINSON – MICAH P. HINSON AND THE RED EMPIRE ORCHESTRA

Micah je oduvijek ima dvije stvari – sablasnu psihu kao produkt lude kombinacije stroge religiozne sredine i gomile konzumirane droge i alkohola, te prekrasni, duboki glas koji kao da je ispao sa legendarnog EP-a “Stull” Urge Overkilla. Zamislite da cijeli album netko pjeva kao što to Urgeovci to rade na “Girl you”l be a woman soon” i eto vam Micaha.
Za upasti u red prvoboraca lo-fi indie folka i goth americane uz sve ovo trebala mu je i zanimljiva glazbe i nešto bolje pjesme, a tu je do sada dolazilo do problema. Do sada, jer izgleda da je u Red Empire Orchestra pronašao ono što mu treba – prateći bend. Dosadne orkestracije i akustična podloga i dalje su tu, ali sada je sve obogaćeno country štihom, te povremenim uletima gitare koja onako obojana reverbom svemu daje dozu rockabilly i surf rock patine. Naravno, prije svega je ovo i dalje album tužaljki, tu i tamo nešto brži ali uglavnom usporen do razine meditacije, ali ova kombinacija Hinsona i novog benda materijalu daju život, te je ovo ploča koju svaki fan Oldhama, Beama, ma uopće bilo kakvog oblika američkog folka, može slušati do besvijesti.

49. BONNIE PRINCE BILLY – LIE DOWN IN THE LIGHT

Iako cijeli život ne mrda od akustičnih pjesmuljaka koji izviru iz samog srca Amerike, Will Oldham nikako da dosadi. Promjene koje radi sa svakom pločom su minimalne, ali rezultati su toliko dobri da onaj tko voli ovaj zvuk jednostavno ne može staviti sa strane ni jedan njegov album, pa tako ni ovaj. Stvari su nešto brže, veselije, a glazbeno sve se i dalje vrti oko minimalizma bubnja, akustične gitare i povremenih uleta harmonike, klavira, violine i sličnih country pomagala. Ono što je bitno da su pjesme i dalje odlične, od teksta do harmonija vokala ovo je vrhunski Oldham, u rangu sa materijalom kojim je započeo putovanje pod ovim imenom. A to je jebeno najveći kompliment koji možete dati čovjeku koji je tamo negdje krajem prošlog stoljeća napisao “I see a darkness”. Vidjeti ga u tom razdoblju uživo u KSET-u i dan danas jedna je od najljepših uspomena koju imam.

48. LAMBCHOP – OHIO

Nakon gomile albuma dosadnih kao prosječna tekma Premiershipa, Kurt Wagner donekle se vratio u staru formu. “Ohio” nije novi “Nixon”, a sigurno nije ni novi “How I Quit Smoking”, ali legitimni je nasljednik solidnog “Is A Woman”. Inače, to je bio početak kraja Lambchopa, u srži dosadan album koji je izvuklo nekoliko dobrih pjesama, ali koji je uglavnom najavio Wagnerovu tendenciju da se umjesto zvuku posveti svojoj poeziji za koju valjda nikoga na svijetu ne boli neka stvar. Stari, mi želimo zvuk Lambchopa u kojem ti nešto pjevaš, a ne tvoje vizije koje prati nekakav bend koji jedva da se čuje.
Srećom, bend je ovdje opet prisutan, Wagner služi da kanalizira melodije koje su negdje između statike “Is A Woman” i eksplozija “Nixona”, i sve u svemu ovo je jedna lijepa zvučna slika koja više služi kao podsjetnik na ljepša vremena nego nešto samo po sebi bitno. Ali taj zvuk dobrog starog Lambchopa i dalje tako dobro funkcionira da je šteta ne poslušati ga još jednom.

47. CALEXICO – CARRIED TO DUST

Još jedni majstori americane koji nikada nisu iznevjerili iako su konstantno pokušavali. Calexico je bend od kojega već godinama očekivam loš album, ali izgleda da njihove stalne potrage za nečim novim svaki put upale. Prvo su bili lo-fi folk, pa tex-mex, pa country-jazz, pa indie pop, pa college rock, a sada je na radu soft rock. U svakom od tih albuma uvijek je naravno prisutan bio prizvuk Meksika koji su ostavljali puhači, tako je i sada, ali mijenjao se pristup – ovaj put prevladava produkcija koja naglašava atmosferu i uvijek ljigavi glas Joeya Burnsa još je blaziraniji. Sve je speglano kao na nekoj ploči Steely Dana, stvari su uglavnom odlične, čistih folk momenata za popunu ima, ali ključno je pitanje – mogu li ovi ljudi razočarati? Bojim se da je odgovor ne i da nas čekaju još godine njihove igre. I dobrih albuma. Samo da ne poslušaju Salu Dragaša pa da ne snime Calexico album sa prizvukom garažnog rocka made in Hrvatska (što im je ovaj sigurno savjetovao dok su drugovali). Tako nešto nije lako, ne poslušati mudrog Salu, našu verziju Broja Jedan, Zeusa domaćeg rocka, ali molim vas Burns i Convertino – pokušajte.

46. GIANT SAND – PROVISIONS

Zlatno doba Howea Gelba se nastavlja. Doduše, ne onako savršenom pločom kakve je bila “‘Sno angel like you” ali dovoljno dobrom. Što stariji Howe je to bolji i očito da energiju usmjerava na pravi način. Iako je i dalje onaj isti tip koji radi što ga je volja i kako ga je volja bez da ga puno briga što itko misli, i na “Provisions” je zamjetno da više nema onoliko nedovršenih ideja te da mu je feeling za pjesmu sve manje eksperimentalan. Od indie rock benda koji je americanu koristio tek kao motiv, danas je Giant Sand gotovo kao drugi Calexico, čista americana koja koristi indie senzibilitet tek da tu i tamo po pjesmi posije nekakav izbrušeni zvučni detalj.
Samo što je eto Gelb genij koji je u stanju složiti savršenu pop stvar zatvorenih očiju pa tako i na ovoj ploči imamo jednu “Belly Full of fire” koju Burns ne bi napisao da mu uštrcaju Lennonovu i McCartneyevu DNA. Oko nje još je desetak što pustinjskih što rockerskih klasika iz Gelbove produkcije koji izvrsno pašu uz navedenu ploču Calexica (naravno, svi znamo da je Calexico nekadašnja ritam sekcija Giant Sanda). Ovi su ispeglani, proračunati i dobri, ovaj je opušten, razigran i dobar. Čisto kao primjer da ako imaš dobru stvar nije bitno da li si šljaker ili čisti talent, već samo to da li znaš igru. A ovi sinovi pustinje got game.

45. TEDDY THOMPSON – A PIECE OF WHAT YOU NEED

Sin Richarda i Linde Thompson morao je naslijediti nešto talenta od roditelja (toplo preporučam “Shoot out the lights” kao jedan od najboljih albuma svih vremena), ali do sada je problem bio taj talent pretvoriti u slušljivu glazbu. Nije mu bilo lako, od malih nogu okružen je vrhunskim glazbenicima uvijek otvorenim za suradnju, prvi album odmah mu je izdao Virgin, i uglavnom kako se nije imao na čemu čeličiti logično da je zvučao kao zadnja ljiga. Iako je osjećaj za folk bio prisutan, a mora biti jer Richard Thompson bio je pokretačka snaga Fairport Conventiona (toplo preporučam “Unhalfbricking” kao jedan od znate već što), na ranijim albumima mladi Thompson uglavnom se gubio u nemogućnosti da složi pamtljiviju pjesmu oko glasića mu i sklonosti prearanžiranju stvari.
Nakon što je snimio grozan album country obrada svijet je već digao ruke od njega, i onda se dogodi ova godina. Kaže drug Gogo jednom prilikom kako sluša novog Thompsona, kažem ja u sebi a zašto pobogu kraj tako dobre glazbe, onda ga idem i sam poslušati, kad tamo – najbolja ploča Matthewa Sweeta još od “Girlfriend” (da, i to je jedan od znate već što). OK, nije Thompson genij kao Sweet, ali da su “What’s this”, “In my arms” i “One of these days” odlične stvari jesu, a ostatak je uglavnom laganiji folk pop koji tu i tamo baca na Damiena Ricea ili Raya Lamontaignea (na njihove bolje trenutke naravno).

44. AA BONDY – AMERICAN HEARTS

Za razliku od Teddya koji svira američku glazbu ali mu ne uspijeva sakriti neizbježne brit dodatke, Bondy je čisti southern man. Sam sa svojom akustarom, ovaj anonimni mladić snimio je jedan od najboljih albuma modernog folka u zadnje vrijeme. Zaboravite na ljigavce poput Obersta i Masona koji bi mijenjali svijet, oca im nacističkog. Bondy ima country dušu koja oko sebe primjećuje detalje, od toga slaže priče i onda sve to prezentira glasom, akustarom i minimalnom pratnjom bubnja, basa i usne harmonike. Melodija i harmi na sve strane, ima tu čak i refrena, i onda je normalno da se čovjek pita – čemu sva ona studijska prenemaganja koje ne možeš presluštati dva puta u životu, kad je sve što ti treba talent?

43. OKKERVIL RIVER – THE STAND-INS

Nastavak lanjskog odličnog “The stage names”, dakle još jedan pokazatelj talenta čovjeka koji se zove Will Sheff i koji stoji iza svake stvari ovoga benda. U duši folk autor sa gitarom, Sheff svoj materijal pjeva kao da se radi o punk budnicama, a sjajni bend ga prati uglavnom minimalnim ali uvijek žestokim sviranjem. Ritam sekcija koja čupa rock n roll i u najsporijim stvarima osnova je svega, gitarski riff tek je pratnja ovom troprstom ljenivcu punka, a uz povremenu solažu atmosferu dodatno zagriju i puhači, klavijature i nezbježne orkestracije.
Okkervil su po stavovima jedan tipičan mali indie bend, ali toliko epski zvuče u tome što rade da se čini kao da su nekakve stadionske rock zvijezde a ne običan klupski bend sa neke lijeve etikete. Zvuk originalan i moćan, šteta jedino što materijal nije na razini lanjskoga.

42. ROOTS – RISING DOWN

Standardno vrlo dobra ploča za Rootse, peta za redom, ovaj put uz jedan ogroman bonus – “Birthday Girl” kao pop singl godine. Pjesmica o tome kako ljubav prema maloljetnim djevojkama uglavnom uključuje grižnju savjesti savršena je u svakom pogledu, a uz njen pop potencijal ima tu i par pravih hip-hop klasika a la Roots – “Rising up” i “Criminal” prije svega. Kompleksno ali i savršeno ugodno kao i uvijek, omjer hip-hopa, rocka i popa kakav nitko drugi ne nudi, Roots su još jednom pogodili sto posto. “Told me she was 22, she was only 17”. Pa tko se u tome ne nalazi, i stvarno koja je granica našeg unutrašnjeg pedofila? Možda ovo nije pjesma o politici, socijali i ostalim dubokim stvarima kojima se ova ekipa bavi, ali je čisto filozofski najvažnije pitanje koje su ikada uputili.

41. MOTHER TRUCKERS – LET’S ALL GO TO BED

Najčistokrvniji country rock album godine, solidan materijal i prekrasna obrada klasika Billy Joe Shavera “When i get my wings”. Nema ovdje ničega posebnoga – vokali su tipični američki južnjački rock (iako je zgodan način na koji se mužjak i ženka izmjenjuju u vodstvu), pjesme su još tipičniji južnjački rock sa tipičnim riff-refren-solo aranžmanom. Sve je natopljeno countryem, praši se žestoko i iako je ovo u svakom pogledu tek jedna glazbena smijurija, ako ste fan kao i ja onda vam za vožnju prostranstvima ove naše banane, ili pak za jutarnje buđenje, nikada neće trebati ništa više.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *