59′ SOUND: 40-31

“IT’S NOT WHAT YOUR SOURCE OF INSPIRATION IS, IT’S THAT YOU HAVE INSPIRATION.”

– Bill Walton

40. DEVOTCHKA – A MAD AND FAITHFULL TELLING

Ima li luđeg benda na svijetu od DeVotchKa? Uopće, koliko je ovo njihovo ludilo stvarno dobro, a koliko tek fora? Negdje u odgovoru na to pitanje krije se i smisao ovoga benda. Ako vam je dovoljno da nešto zvuči kao spoj Calexica i soundtracka za Kusturičin Underground, dalje ne treba tražiti. Opet, koliko god na prvu loptu zvučali kao bend za Močvaru i srkanje rakije, ispod površine ovo je i bend za KSET, za lagano ljuljanje i ispijanje piva. Tolika kompleksnost najveća im je vrlina ali i najveća mana jer ih košta identiteta. Jeste, super je u jednom trenutku zvučati bolje od ičega što su snimili Gogol Bordello, pa zatim zazvučati kao reklama za talijansku piceriju, e onda odsvirati laganu indie stvar koja bi se mogla slobodno naći na nekom od albuma Arcade Firea. Ali osim što je super i naporno je. Tako da ovo ostaje jedan od onih bisera glazbe (i to ne samo ovaj, već i raniji albumi) za kojima ćemo posezati s vremena na vrijeme i kojemu stvarno treba pisati hvalospjeve. Ali da ćemo ih voljeti svim srcem? Naravno da ne, isto kao što svim srcem ne možemo voljeti ni osobu koja nam jednog trenutka obećaje zvijezde, a već sljedećeg nas potpuno ignorira.

39. AMELIA – A LONG LOVELY LIST OF REPAIRS

Iako stvar koja otvara album navodi na pomisao da se radi o nekakvoj južnoameričkoj inačici Norah Jones, Amelia su bend i to iz grada u kojemu vlada Brandon Roy. Radi se o bendu kojemu je broj jedan atmosfera, a ona se kreće od barske jednostavnosti prema Howe Gelbovskom viđenju americane. Broj dva je ženski vokal koji za razliku od onoga spomenute Norah u sebi ima života. I broj tri, a on je najvažniji, su pjesme. Jer slušati Norah Jones & Giant Sand kombinaciju ne zvuči kao najzabavnija stvar na svijetu, ali uz pjesme poput “Tragedy”, “Try”, “Sugar Falls” ili “The Great Escape”, koje imaju u sebi taj folk-pop osjećaj Portlanda, kroz cijelu priču je puno ljepše i ugodnije ploviti.

38. WATSON TWINS – THE FIRE SONGS

Dvije zgodne sestre blizanke iz čijih glasnice curi country, do šanse za snimiti solo album došle su nakon kolaboracije sa dosadnom Jenny Lewis, čija potraga za zvijezdanim statusom i priznanjem već neko vrijeme uglavnom rezultira zijevanjem. Za razliku od nje, sestre imaju glas koji otapa ledenjake i Gorenje škrinje, a ni talent za napisati dobru stvar nije im za baciti. Ovo je americana samo u korijenima, većinu vremena ovo je kalifornijski indie dream pop, samo što eto umjesto onih zveckavih gitara i psihodeličnih slojeva imamo kristalno čistu akustiku. Ali bila ovo jangle americana ili indie countryana, najvažnije je da dobrih stvari ima na bacanje, da one manje dobre odlično zvuće (iako ponekad preslično) i da se na albumu krije jedna od najljepših pjesama ikada u svom najboljem izdanju ikada. Rijetko tko kada uspije potpuno nadmašiti original, ali ono što su cure napravile sa “Just Like Heaven” onih drugih Cure, za anale je. Stvar stvarno zvuči kao soundtrack raja.

37. HUMAN HIGHWAY – MOODY MOTORCYCLE

Jim Guthrie bio je član Royal Citya, jednog od onih kultnih indie bendova za koje nitko ne zna zašto su kultni. Pa je snimio jedan solo album koji je bio poprilično hvaljen iako danas nikome nije jasno zašto. Uglavnom, iako mu nije suđeno da ikada bude najpopularniji Guthrie, čovjek je konačno uspio snimiti album vrijedan slušanja. Nazvavši se u čast Neilu Youngu (što je samo po sebi ogroman plus), Guthrie i kolega mu Nick Thorburn snimili su jednostavan pop album pun zaraznih refrena, osvježavajućih vokalnih harmonija i relaksirajuće glazbene podloge koja uglavnom uključuje akustične gitare i minimalne aranžerske zahvate. Jesam spomenuo da je kolega Nick član dva kultna indie pop benda za koje danas više nitko ne zna zašto su ikada proglašeni kultnima? Uglavnom, dok su Royal City, Jim Guthrie, Unicorns i Islands bili projekti koji su uglavnom imali sjajno zamišljene koncepte, bogat zvuk i gomile ideja, ono što nisu imali su pjesme koje bi čovjek zapamtio. Na deset puta skromnijoj ploči, sa nikada manje ambicija, očito talentirani dvojac konačno je uspio spojiti Youngovsku americana dušu i indie pop otkačenost u remek-djelima popa kakva su “All Day”, “The Sound”, “What World” i “My Beach”. Dodaj svemu i jedan od najsmješnijih covera ikada, i eto dovoljno razloga da konačno nešto sa potpisom Guthriea ili Thorburna uđe u hall of fame kolekciju.

36. FLIGHT OF THE CONCHORDS – FLIGHT OF THE CONCHORDS

OK, priznajem da se radi o albumu koji svakim novim slušanjem biva manje zanimljiv, ali zar nije tako sa svime? Bar sa glazbom, kad-tad će nakon vrhunca stvari krenuti prema dolje. Oni najbolji albumi koje imamo u kolekciji uvijek će uspijeti stvoriti onaj feeling kakav smo imali prvi put kada smo ih čuli a da smo se naježili, neki drugi svakim slušanjem otkrivat će nam nešto više. Conchords funkcioniraju na razini vica, prve lopte, i nakon što si poslušao nekoliko puta već si upoznat sa svim forama i više ti stvar nije toliko zanimljiva. Ali fora je previše da bi ih se sve otkrilo tako brzo što je ogroman plus, od onih glazbenih u vidu poigravanja sa žanrovima (a posebice briljiraju u soul izvedbama), do onih tekstualnih koji su ponekad samo jednostavno genijalne. I to je u biti razlika između Conchorda i sličnih projekata. Iako se više ni jedna stvar neće učiniti zabavnom kao prvi put, ostat će kvaliteta – kvaliteta izvedbe i kvaliteta ideje. Stoga se ubuduće ova ploče neće slušati radi smijeha, već radi respekta prema genijalnom umu postmodernog cinika koji u vlastitoj gluposti vidi jedino rješenje svjetskih problema.

35. OLD 97’S – BLAME IT ON GRAVITY

Gledajući iz današnje perspektive, teško je shvatiti da su jednom davno, prije skoro dva desetljeća, Old 97’s bili smatrani prvacima alternativnog countrya. Rhett Miller definitivno nije Ryan Adams, njegov domet tijekom svih ovih godina ostale su country veselice, punk stav i pop pristup pjesmi, a to imamo i na ovoj novoj ploči. Samo za razliku od dosadašnjih pokušaja da naprave nešto pamtljivo (što je uglavnom rezultiralo dosadom, posebice katastrofalnim Millerovim solo albumom), momci su se konačno vratili onome što im ide od ruke. Umjesto pokušaja da eksperimentiraju i da se iznova izmišljaju što si jedan Adams može priuštiti, Miller i ekipa vratili su se svom country popu i snimili drugu najbolju ploču u životu. Razlozi zašto ovaj album može uz bok njihovom životnom remek-djelu imena Too Far Too Care su prekrasna country laganica “Color of a lonely heart” oko koje su posložene gotovo pa kopije stvari iz 1997-e sa spomenutog albuma. Bend koji se zove old ninety sevens, a koji je očito sudbinski vezan uz tu godinu, bend koji je prihvatio svoja ograničenja i odlučio se kopirati iz srca, bend je koji zaslužuje još jednu priliku. A ova ploča svojom solidnošću od početka do kraja neće razočarati nikoga tko voli veselu, kvalitetnu i životnu glazbu.

34. BON IVER – FOR EMMA, FOREVER AGO

Naravno da je lako se navući na ploču koju netko snimi u šumskoj kolibi. Još ako se taj netko hrani samo onim što ulovi, okružen gomilama snijega, a sve to samo zato da zaboravi nesretnu ljubav, cijela priča dobiva epske razmjere. Ali ono što je ipak puno važnije je glazba, a ona ipak nije toliko epska. U godini bez nove ploče Irona And Winea ovaj album dolazi kao naručen, emotivna lo-fi akustika u kojoj je glas najvažniji dio pjesme uvijek je dobrodošla. A glas ovoga gospodina, Justina Vernona, je nekakva hladnija, sirovija verzija glasa Samuela Beama, kao što je i cijeli zvuk albuma agresivniji od Beamove topline (a i nije mi jasno isticanje minimalizma ovog albuma kada je očito da su Vernonove snimke itekako dobro ispeglane u studiju). Znači imamo sve potrebno da fanovi pravih indie songwritera budu zadovoljni, album je ovo koji uvijek može ispuniti zimske noći posvećene kontemplaciji, ali tek tri pjesme koje iskaču iznad prosjeka (“Skinny love”, “Blindsided”, “For Emma”) premalo su za usporedbe sa pločama Iron and Winea.

33. LOVED ONES – BUILD & BURN

Bendovi tipa Loved Ones zbog žestine svirke i uopće svega vezanog uz zvučnu sliku smatraju se punkom. Naravno, neki ljudi čak i Weezer stavljaju u punk jer im se tu i tamo zalomi pulsirajuća bas linija i brze izmjene akorda bez poštenog riffa. Ali Loved Ones pjevaju ljubavne pjesme, nešto brže doduše, ali i dalje krcate melodijama i harmonijama kakve vas tjeraju da trčite i urlate od sreće. Naravno, cijela priča oko kategorizacije glazbe i uopće stvari koje volimo je ta da time kratimo vrijeme i borimo se protiv dosade. Ali kada upališ ovakav album, kada krene zarazna kombinacija gitara i tih nesavršenih glasova više nikakva kategorija nije bitna. Osim one da se radi o ploči sa par fenomenalnih stvari (“Build and Burn” bi se vrtila 10 puta dnevno na svakoj pravoj studentskoj radio stanici, da studenti nisu kompleksaši koje radije vrte neslušljive 40 minutne udotvorine), par dobrih veselih pjesmuljaka i nekoliko emo trenutaka. Ali melodični punk još od Availovih remek-djela nije ovako zarazno zvučao, pa makar bio nešto sterilniji od propisanog recepta opet je dovoljno energičan da izvuće smješak na lice i natera glavu na klimanje.

32. R.E.M. – Accelerate

U godini u kojoj stare kante očito nisu mogle razočarati, nisu razočarali ni ljudi za koje često zaboravimo da su nam podarili neke od najboljih pjesama koje ćemo ikada čuti. Ovaj put ni sami više ne pokušavaju prodati priču da imaju što reći, R.E.M. su se uhvatili onoga što rade najbolje – obrada samih sebe. Tako da iako nisu snimili ništa originalno skoro 20 godina, muzući jednu te istu stvar do besvijesti i dalje uspijevaju zvučati odlično. Stavi Monster (bar onaj gitaristički dio bez arty preseravanja), New Adventures in Hi-Fi (najboljih sat vremena Petera Bucka ikada) i Accelerate jedan iza drugoga u Winamp i uživaj u Stipeu, Bucku i varijacijama ne temu.

31. JEFFREY LEWIS – 12 CRASS SONGS

Lewis je punker u duši koji više od glasnih gitara i bubnjeva voli akustiku, pa se naziva i anti-folkerom, živi u sferama undergrounda (nastupa samo sa gitarom po malim klubovima, crta stripove) i uglavnom je potpuno nepoznat. Ali kako je Kimya Dawson izašla iz sjene uspjehom soundtracka za Juno koji je krcat njenim stvarima, tako je odjednom i izvuđačima poput Lewis postalo lakše doći do mainstreama. Samo što im to vrijedi kada ovako sjajan album neće poslušati nitko živ jer kome se sluša neki tip mekog glasića koji prebira po žicama dok ga prate lupkanje po bubnju i melodika, uz povremen ulete neke histerične žene. A ovo je stvarno fenomenalan album jer konačno normalan čovjek ima prilike čuti što su za reći imali najkultniji punkeri 70-ih. Crass su bili prežestoki za društvo koje oduvijek naginje klaunovima poput Pistolsa, svojim tekstovima, stavovima i načinom života ovi radikalni anarhisti teško su nailazili na razumijevanje čak i onih koji su na površini isticali iste stavove. Po meni njihov glavni problem nije bio u radikalnosti nego u totalno katastrofalnoj glazbi. Hej, možda je to bit punka, možda je to prava stvar, ali za razliku od Pistolsa koji su još jedan malo brži pop bend, Crass su neslušljivi grebači instrumenata. I stoga ovaj Lewisov projekt ima posebnu važnost. Iako su mu i raniji solo albumi dobri, u njima je Lewis tek još jedan pametni momak sa gitarom koji se malo zeza, malo je ciničan a malo je tužan. Ovdje je Lewis u ulozi istraživača, uzimajući totalno direktne pjesme koje udaraju po društvu, sistemu i državi na najprimitivniji pankerski način koji pripada jednim prošlim vremenima, te spajajući ih sa osjećajem izgubljenosti novih generacija koji se čuje iz njegovog glasa i svirke, čovjek uspijeva postići potpunu katarzu na razini poruka – izvedba – ukupni zvuk.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *