59′ SOUND: 30-21

“BASKETBALL CAN SERVE AS A METAPHOR FOR ULTIMATE COOPERATION. IT IS A SPORT WHERE SUCCESS REQUIRES THAT THE DICTATES OF COMMUNITY PREVAIL OVER SELFISH IMPULSES”
– Bill Bradley

30. BLACK KEYS – ATTACK AND RELEASE

Kao što Two Gallants predstavljaju folk verziju ludog rock dvojca koji iako koristi samo gitaru i bubanj proizvodi dovoljno energije za cijeli San Francisco, tako i Black Keys postoje kao blues verzija ludog dvojca koja uz pomoć dva instrumenta napaja strujom cijeli Ohio. Momci stižu iz istog grada kao i Kralj James, iz Akrona, a i možemo ih opisati kao svojevrsni anakronizam. Naime, Black Keys zvuče kao engleski blues rock sa kraja 60-ih, vokalom i minimalizmom melodije najbliži su Paulu Rodgersu i njegovim Freeovcima, uz malo dodataka Creama i Claptona, dok u trenutcima kada praše ne izlaze iz okvira prosječnog riffa Jimmya Page i zvuka Led Zeppelina. U ovako skučenim uvjetima nije lako ostati zanimljiv, stoga Black Keys to uglavnom i nisu bili, osim na trećem albumu koji je u spomenutoj formuli donio i najbolje stvari koje su ikada napisali. Kako je sljedeća ploča potpuno podbacila, bilo je jasno da nešto treba dodati kako bi se opstalo, te su to i napravili dovevši za producenta Danger Mousea iz Gnarls Barkleya. Najluđe od svega, zvuk gotovo da se nije promijenio – i dalje zvuče kao melankoličnija verzija White Stripesa. Doduše, žestoki riffovi napravili su mjesta uglavnom laganijim stvarima, te su tu produkcijski trikovi došli do izražaja, stavivši naglasak na atmosferu. Ali višak laganiji stvari jedina je prava promjena od dosadašnjeg im rada te sjajni Rubber Factory ostaje nenadmašen. Ovoj pak ploči pripada status prvog nositelja, ugodna je za slušanje, ima par bržih stvari da se previše ne uspava, ali uglavnom se sve vrti oko chillanja kojega najbolje predstavljaju dvije stvari za instant best of – “Lies” i fenomenalna “Thing aint like they used to be” kojom se album zatvara.

29. REAL MCKENZIES – OFF THE LEASH

McKenziesi su jedna obična kopija Dropkick Murphysa, ali kvalitetna kopija. U biti ovo je za njih vjerovatno uvreda, s obzirom da se furaju na Škotsku dok su Murphysi Irski prvoborci. Ali punk obojan zvukom gajda zvuči jednako bio on Škotski ili Irski, te je možda bolje reći da McKenzies sviraju jednako veselu i energičnu glazbu, samo su malo melodičniji i ravniji, običniji od velikih Iraca. Još jedan bitan detalj koji ih dijeli je i to što Murphysi svakim novijim albumom zvuče sve neinspiriranije, dok svaka nova ploča McKenziesa donosi ogroman korak naprijed u kvaliteti. Prošli album bio je najbolje što su snimili, a ovaj novi je njihovo prvo pravo remek-djelo – 45 minuta razigranog, himničkog materijala koji vas tjera da skačate od sreće čak ako ste bacali koplje na para-olimpijadi. Vrhunski vokal (u punk smislu naravno), zarazne melodije, jeftine solaže, ravan ritam te gajde uvijek i oko svega – celtic rock ili kako već da se zove njegov škotski ekvivalent ne može bolje od ovoga. Možda malo premekano za stare pankerčine, ali za sve koji vole veselu glazbu bez obzira na vanjštinu nezaobilazno.

28. OLD CROW MEDICINE SHOW – TENNESSEE PUSHER

U poplavi bluegrass sastava koji uglavnom praše taj najstariji oblik country glazbe čisto zvuka radi, bez nekakvih viših pretenzija, ovaj bend bio je tipični predstavnik subkulture. Za razliku od sjajnih Avett Brothers koji imaju duše i talenta da se izdignu iznad žanra i zvuka i postanu savršen americana bend, Old Crow su uvijek djelovali kao manekeni koji proizvode zvuk po priručniku ali ga ne obogaćuju ničim svojim, pa tako ni pjesmama. Dobra vijest je da su ovi sjajni glazbenici prebirući po svojim akustičnim instrumentima, od gitare i usne harmonike, preko kontrabasa i violine, do bubnja i benđa te mandoline, konačno uspijeli snimiti ploču koja nije tek konfekcija već pravi pravcati album. Iako je zvuk isti čisti bluegrass, kroz njega se više ne ide kao kroz autosalon već se osjeti onaj folk dodir u pripovjedanju i svirci kakvoga se ne bi postidili ni Deadovci na American Beuty. Pjesme imaju teme koje nisu tek goli stereotipi, i sve govori da je ovo bend koji konačno ima nešto za reći i uživa u tome. Nije ovo najbolji americana album godine, kvragu nije čak ni najbolji bluegrass album godine, ali je jedna sjajna ploča koja uvijek može razveseliti i zaokupiti pažnju.

27. NAS – untitled

Iako nastavlja na tradiciji Gang Starra i nešto atmosferičnijih east coast klasika, Nas je svijet za sebe. S jedne strane imamo ispeglani, neinventivni i uglavnom lagani zvuk koji je bliži najgorem od hip-hopa nego najboljem, dok je s druge strane prava rafalna paljba rima koja udara po najosjetljvijim temama koje “gangsteri” uglavnom izbjegavaju da ne bi navukli probleme na vrat. Iako zvuči kao nekakav tipični urbani seljo sa zaltnim lancem, Nas je u srži svoje glazbe bliži Public Enemyu nego Đej Ziju, a gostovanja legendi poput Last Poetsa govore više od tisuću riječi. Osim što je ovo najbolji komercijalni hip-hop album koji nije komercijalan ni jednom svojom riječi, ovo je i najbolje što je hip-hop uopće imao za ponuditi u 2008-oj, bar po skromnome sudu jednoga country-rockera. A koliko je “Black President” moćna stvar ne treba ni govoriti, uz Youngovu “Looking for a Leader” najbolja je to pjesma koju će doba Baracka Obame ikada dobiti.

26. MOUNTAIN GOATS – HERETIC PRIDE

Tko zna koja po redu ploča, i tko zna koji po redu vanserijski album. John Darnielle možda već godinama snima jednu te istu pjesmu, ali za onoga kome paše više i ne treba. Album nema stvarčinu iza koje bi stao kao što su imali prethodni, ali ima pokušaje da se osnovni zvuk, akustična gitara – glas snimljeni u najopskurnijim mogućom uvjetima, nadogradi svirkom benda. I ne samo da postoje aranžmani, postoje i nešto brži trenutci, pa poneka truba, reggae ritam, sve u svemu Mountian Goats zvuk je tu ali malo dotjeran. Bez obzira na facelifting, bit svega i dalje ostaje Darnielova melankolija, glas, udari po akustari i ta vječna putovanja i potraga koja ne donose riješenja, ali nude smirenje.

25. A SILVER MT.ZION – 13 BLUES FOR 13 MOONS

Ovo je najbolje ploča do sada proizašla iz manufakture ove ekipe, a to je nešto za reći kada znaš da ljudi stoje i iza ultimativne post-rock grupe GYBE. Za razliku od rada u Godspeedu koji je više klasična post-rock priča, sa izmjenama nježnosti i agresivnosti, klasike i noisea, tišine i buke, Mt. Zion je eksperimentiranje sa harmonijama u najljepšoj hipi maniri. I ovdje ima violina, gitara, i tipičnih post-rock promjena, ali najvažniju ulogu igra pjevanje i vokalne harme koje na trenutke dostižu Sigur Ros visine, samo bez patetičnog elementa. Daleko od toga da Mt. Zion nisu pretenciozni, ali sve što pokušaju uglavnom funkcionira. Nadmašiti sjajni prethodni album nije bilo lako, ali ovaj put je uspjelo i to samo sa 4 bluesa, a ne 13 kako stoji u naslovu. 60 minuta meditacije i emotivnog pražnjenja za svakoga tko je ikada želio plesati oko vatre, plus “Blind Blind Blind” je za sada vrhunac karijere, koliko toga ima natrpanog u tih 15 minuta ne da se jednostavno opisati, treba sjesti i poslušati.

24. RECKLESS KELLY – BULLETPROOF

Tvrdi country-rock album iz kojega zaudara Texas, ali koji ima dovoljno indie prizuvka da ga stavimo u americanu. Dok su ranije spominjani Mother Truckers pravi country rock bend koji služi za buđenje uz par sklekova i vožnju sa par piva, Kelly imaju onaj komadić duše koji običnu rock ploču pretvara u klasik kakav su nam zadnjih godina podarili Patty Hurst Shifter ili Lucero, čak i Two Cow Garage ili Dexateens. Samo, premalo je stvarčina da ih se još strpa u tu kategoriju, iako je očito da u njima leži jedna takva ploča, i samo čeka da izađe van i rasturi nas. Iako su već veterani, ovo im je najbolji album do sada i tek najava još boljih stvari koje nas čekaju.

23. SERA CAHOONE – ONLY AS THE DAY IS LONG

Najbolji album 2008-e jedne kantautorice, inače djevojke koja je svoj trag ostavili na indie sceni Seattlea, i to u bendovima kao što su Carissa’s Wierd i Band of Horses o kojima ćemo još kasnije u pregledu godine. Odlične pjesme, odličan glas i klasična americana pratnja koja je bliža Lucindi, Tift i Kathleen nego indie korijenima u zbroju daju odličnu ploču. Problem je pomalo prejednolična atmosfere, sklonost emo zagušenosti umjesto urlika kakvoga prava diva zna potegnuti (što i sama Sera pokaže na premalo stvari, npr. na kičmi albuma “Only as the day is long” koja je upravo zbog malo glasnije izvedbe najupečatljivija stvar). Zbog te nešto ravnije atmosfere bliže pospanom viđenju americane Carissa’s Wierd nego pravom ženskom alter-rock countryu pati ukupna slika, pa i odlične stvari nekako teže upadaju u oko nego što bi da je sve skupa malo, malo žešće. Ali s obzirom da je žena očiti talent u slaganju pjesama, nema sumnje da će nas u budućnosti dočekati jednim savršenim albumom.

22. JACK JOHNSON – SLEEP THROUGH THE STATIC

Nikada više neće snimiti klasik kao što je On and on, ali dok se vrti u tim sferama dobri Jack je pretplaćen na slušanje. Čisti feelgood sa mirisom Havaja, ploča je ovo koja osvježava ljetne večeri, uz jedinu zamjerku – previše je laganijih stvari koje su prošle kroz studijsko peglanje, a premalo onih obogaćenih organskim ritmovima za lagano klimanje glavom. Dva klasika su tu, “If i Had Eyes” i “Go On”, a drugo je tek prosjećan materijal za fanove. Dakle, ništa manje ugodan. Jackov glas, akustara, uštekani Fender koji zvuči kao akustara, pješčana plaža, valovi, opuštenost, pozitivne vibre, sunce koje zalazi – ovo je glazba za ultimativnog hipija koji zna plivati u sistemu. Ili ne zna, ali ga boli neka stvar.

21. HOWLIN RAIN – MAGNIFICENT FIEND

Ekipa je ovo koja dolazi iz noise pilatora Comets on Fire. Dok je psihodelija Cometsa bila bazirana na beskrajnim drkuljenima po gitari, zvuk ovog benda puno je mirniji, bliži klasicima rocka 60-ih nego nekakvim indie eksperimentima. Jedina psihodelija ovdje je ona u načinu na koji su preklapaju gitare, te u povremenim solažama, ali više su to lagani Deadovski jamovi nego zvučna istraživanja. Kvragu, ima čak i masu klavijatura a dobro je! U svakom slučaju zreliji, opušteniji zvuk itekako je dobro legao jer ovaj ploča nudi prave pravcate pjesme za koje bi mainstream bendovi poput Black Crowesa ubili. Dobre stvari, odlična svirka, malo jamminga i svatko tko se pali na pojmove poput psihodelije i rock klasike ovaj album ne smije propustiti. Rock n roll bejbe! Samo bez rolla, sa više rolanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *