59′ SOUND: 20-11

“I HAVE ONE THING TO SAY TO THOSE NON-BELIEVERS… DON’T EVER UNDERESTIMATE THE HEART OF A CHAMPION.”
– Rudy Tomjanovich

20. NICK CAVE & THE BAD SEEDS – DIG LAZARUS DIG

Puno je veterana ove godine ubolo neke od najboljih trenutaka karijere, ali nitko ne proživljava drugu mladost k’o Nidžole. Lani se vrhunski zajebavao sa dijelom ekipe iz Bad Seedsa u projektu nazvanom Grinderman, a onda je shvatio da nema potreba za drugim imenima. Hej, sve je to on, pa zašto ne bi neozbiljnost Grindermana provukli kroz cijeli bend i već pomalo dosadni zvuk Bad Seeds začinili prljavim bluesom, žestokim ritmovima i rastrzanim gitarama? Daleko od toga da su mu dosadašnji albumi loši, Cave od sjajnog Boatman’s Call-a i prelaska na epske laganice začinjene orkestracijama nije snimio loš album, ali je postajao malo jednoličan. Album je ovo koji rastura, od uvodne “Dig Lazarus Dig”, pa preko plesne “Today’s Lesson”, da bi se malo smirio preko Waits meets Doors teatralnih pričica, da bi onda opet otišao u rock vode, pa se opet smirio, pa se preko sjajne “Lie Down Here” dovezao do kraja. A na samome kraju čeka briljantna “More News From Nowhere”, mantra albuma koja svojom jednostavnošću i Caveovom jezičinom još jednom jasno govori što je bit Bad Seedsa – rock n roll i teatralnost.

19. SILVER JEWS – LOOKOUT MOUNTAIN, LOOKOUT SEA

Sunce izlazi svaki dan (bar ako ne živiš na polovima), svaki dan nas ne Dnevniku plaše nečim, a među tim konstantama na koje uvijek možemo računati treba ubrojiti i Davida Bermana. Njegov šesti po redu album još je jedna kolekcija pametnih, toplih pjesama o vezama, životu i sitnicama koje ga ispunjavaju. Iako je ovo i dalje glazba u kojoj je Bermanova songwriterska osobnost ono najvažnije, poseban gušt donose veselije teme i vokalno gostovanje gospođe Berman. Ali ogroman minus ide škrtoj produkciji koja gotovo pa radi protiv albuma, ne ističući ni vokale ni glazbu, cijelo vrijeme zvučeći pomalo šuplje. A ovo je ipak rock ploča, a ne goli folk. U redu je biti indie, ali s obzirom da je četvrti album bio produkcijski klasik americane, a peti povratak indie rock korijenima u primjerenoj rockerskoj produkciji, ovaj lo-fi uradak najbliži je klimavosti prvog albuma iz davne 1994-e (mada i on zvuči svježije). Zvuk na stranu, materijal je odličan, dobrih pjesama ima na bacanje i svakim slušanjem može se pronaći novi favorit, iskopati neka rečenica koja pripada u knjigu a ne u pop pjesmu. Nitko od Bermana ne očekuje novi American Water, ali on uporno piše pjesme koje dolaze dovoljno blizu. Samo se treba nadati da će tako biti i ubuduće, uz nešto bolji bend i produkciju.

18. TV ON THE RADIO – DEAR SCIENCE

Na prvom albumu imali smo naznake da se radi o ekipi koja je u stanju snimiti nešto više od dobrog komada college glazbe, bilo je tu i istraživanja analnih prostranstava ali i genijalnih trenutaka sa melodijama koje ne mogu nastati slučajno. Na drugome albumu nažalost svi lakši momenti sasjećeni su u korist ideja i istraživanja, a u cijeloj toj potrazi za novim sve je uglavnom zvučalo poznato. Ove godine stvari su se konačno posložile – dobili smo pravu, rasnu, urbanu pop ploču, koja je u isto vrijeme i pametna, i zarazna, i plesna, i meditativna, i organska, i umjetna.
Ima ovdje elektronike, indie-rocka, hipetihopa, ma svega. Navodno su tekstovi potpuno saželi smisao vremena, ali koga briga dok god je podloga ovako dobra. Da, i dalje su u miksu svega i svačega može čuti previše toga, ali ništa ne odvlači pažnju od osnova, nema tu više koncepta koji je važniji od krajnjog rezultata. “Halfway home”, “Crying”, “Golden Age” i “Shout me Out” pop klasici, sve ono što indie pop pokušava biti – progresivan, a u isto vrijeme i uhu blizak. Glazba koju treba vrtiti na radio stanicama do besvijesti.

17. RYAN ADAMS & THE CARDINALS – CARDINOLOGY

Jebiga, nitko ne može sam. Ryan Adams je do 20-e godine snimio dva apsolutna remek-djela, što žanrovska što generacijska, imenom Heartbreaker i Strangers Almanac, i naravno da je pomislio da je svemoguć. Ali kao što Mick treba Keitha, kao što Eddie treba Jam, kao što Neil treba Patty a povremeno i Crazy Horse, tako je i Ryan trebao nekoga na koga se može osloniti. A Cardinalsi kao prateći bend su i više od oslonca. U gitaristu Nealu Casalu Ryan je pronašao čovjeka koji ga može zadržati u okvirima, a nedostatak okvira je nešto što ga je gotovo stajalo karijere u ovih proteklih 8 godina. Slična priča se dogodila i sa Jeffom Tweedyem, i njegov talent se uništavao alkoholom i drogom ne znajući kojim putem da krene, razočaranja su dolazila sa svih strana i onda se pojavio njegov N.C., Nels Cline. Isto kako je Cline svojom gitarom učinio Tweedya sretnim jer mu je konačno omogućio da čuje kako zvuči idealan aranžman njegova teksta i melodije, tako i Casal djeluje na Adamsa. Svirka na albumu je savršena, materijal je nešto najbolje što je Adams napravio još od Heartbreakera a osobito su ubojite prve 4 pjesme koja onako jedna za drugom rasture svakoga tko voli pravu americanu. Ni kasniji materijal nije loš, iako nije na razini početka i prema kraju stvari se definitivno smiruju, ali zvuk ovog benda je uvijek sjajan. Posebno je urnebesan način na koji Adams u svakoj drugoj stvari zvuči poput Bona Voxa. U ovih 8 godina bez poštenog albuma Adams je uglavnom dobro zvučao samo u onim momentima u kojima bi bezočno kopirao Grateful Dead, a ispada da je danas dobitna kombinacija malo Deada i puno U2-a u country verziji. I da, Bono i bend nisu ovako dobro zvučali još od “Stay (faraway, so close)”.

16. GRAND ARCHIVES – GRAND ARCHIVES

Postojao jednom bend imenom Carissa’s Wierd, pokazat će se kultna skupina koja je izvodila nježnu kombinaciju indie, emo i folk glazbe. Od tuda je iznikla naša nedavno spominjana princeza Sera Cahoone, od tuda su stigli ljubimci indie-rockera sklonih americani Band of Horses. Lanjski album Band of Horses za razliku od prvoga na kojem su surađivali izvjesni Ben Bridwell i Matt Brooke, bio je rezultat rada samo jednog čovjeka, Bridwella, jer je onaj drugi, Brooke, otišao svojim putem i osnovao Grand Archives. I da, snimio je iz prve još jedan Sub Pop klasik. Ovo je pop bend koji jednako uzima od otkačene melodioznosti Decemberistsa, vokalne harmonije su im na tragu Fleet Foxesa (kad ovi ne bi živjeli u šumama i gorama već u nekom neboderu), bend koji uživa plivati u melankoliji indie balada ali koji ima osjećaj za savršenu pop melodiju i ne dozvoljava da melankolija prevlada. Trenutci savršenstva su rapršeni posvuda, posebice na stvarima “Miniature Birds” i “Setting Sun” (tipični primjerci sjeverozapadnog indie popa), “George Kaminski” (prava rasna balada) te na tri pjesme koje čine Oca, Sina i Duha Svetog ove ploče. Prvo, “Swan Matches” kao ultimativni sentiš 2009-e za svakoga indie dječaka, pa “Sleepdriving”, kao savršeni crossover između indie baladerstva i srednjestrujaškog popa, na pragu najboljeg što su Mercury Rev ikada snimili, te na kraju pravi hit, “Crime Window”, stvar koja se trubačkim riffom nikako ne uklapa u dotadašnji tok albuma, ali koja rastura u stilu Arcade Fire i time daje dodatnu težinu ovom albumu. Da, ovo je i odlična kompilacija svega najboljega što indie-rock danas nudi.

15. BLITZEN TRAPPER – FURR

Iako nemaju nikakvih dodirnih točaka po pitanju zvuka, poput TV on the Radio i Blitzen Trapper su prvenstveno indie eksperimentatori koji rade pop glazbu, te u isto vrijeme žele biti originalni i otkačeni ali i slušani. Priča je opet slična, dok je prvi album prštio neobuzdanim idejama koje su bile važnije od pjesme, na ovoj ploči poput pravih profesionalaca Trapperi su stali na loptu i dali prednost pjesmi. Identitet otkačenog mladog benda koji puno priča a ne govori ništa ili priča u šiframa i dalje je tu, ali sada imamo i onu dozu talenta oko svega koju mogu ponuditi samo najveći. Prizvuk americane na albumu je dominantan i sjajno sjeda, bend se očito osjeća opušteno u ovim vodama i možda je čak i previše te country mirnoće naspram pop melodija. Ali naravno, riječ je o površini. Jer svatko tko zna slušati, ispod akustike može čuti kako bi to zvučao Bowie da je ikada poželio snimiti country album, ili kako bi zvučali R.E.M. danas da još imaju inspiraciju kakvu su imali u ranim 80-ima. Ma ovo je gomila melodija, harmi i refrena koji su u stanju i najusraniji dan pretvoriti u šetnju po parku. Laganije folk stvari zaslužuju posebnu hvalu, jer jedno je biti pop bend pun ideja, ali u isto vrijeme coolerski svirati žanrovsku glazbu na način kako to rade na “Furr” i posebice na “Black River Killer” te zvučati kao ispunjeni gurui, e to je već previše. Što reći nakon svega nego živio Sub Pop, živio Portland, živio sjeverozapad i živio Pacifik. Majku vam vašu Oregonsku.

14. CHATHAM COUNTY LINE – IV

Kao što je jasno iz samog imena albuma, četvrta je ovo ploča drugog najboljeg bluegrass sastava modernog doba. Najbolji su naravno Avett Brothers, ali ono što veseli je da su im se CCL opasno približili. Svirka je uvijek bila na razini, pjesme su bile manje-više veseli ili tužni napjevi u kojima su klasični motivi bili pomiješani sa dahom današnjice, e da bi na ovoj ploči sve otišlo do 11. Skroz naskroz. Od samoga starta počinje tulum, “Chip of a star” je klasična žanrovska stvar koja nekim glazbenim detaljima od običnog bluegrassa postaje pravo malo remek-djelo, “The Carolinian” je najbolja pjesma koju su ikad napisali i ultimativni hit za svaku pravu country emisiju, “Let it Rock” sjajni komad glazbenog minimalizma, “One More minuta prekrasna je balada”, “Birmingham Jail” najambicioznija je pjesma koju su napisali i druga najbolja uopće, i više nema smisla nabrajati. Već ovaj dio albuma dovoljan je za najveću ocjenu, a do kraja ima još sjajnih što balada što pijanih prebiranja po žicama. CCL ne samo da su snimili najbolji bluegrass album godine, bio bi ovo najbolji komad americane uopće da nije nekolicine skitnica o kojima će biti riječi u zadnjem postu.

13. THE DEXATEENS – LOST AND FOUND

9 stvari, potpuno besplatno na internetu, bez distribucije, bez omota (ili je ovo gore stvarno to?), u trajanju od malo više od 20 minuta – pa nije ni čudo što mnogi ovo ne smatraju pravim albumom. Čak ni bend ga ne navodi među diskografijom, tvrde da se radi o poklonu svima koji uživaju u njihovoj glazbi. Ali jebiga, kako ne postoji kategorija za ovako nešto, mi ćemo ovo staviti među jedan od najboljih albuma godine. Dexateens su bend čiji zvuk opušta sve mišiće, ta njihova kombinacija alter-countrya i dječačkih glasova i te pozitivne, lagane i pijane pjesme koje zvuče kao najljepši trenutci “Exile on main street” (kao “Exile” bez Jack Danielsa i koke, već kao “Exile” sa pivom i ponekim jointom). 25 minuta raja u komadu, pjesme koje se pjevuše već nakon par slušanja, zarazne gitare i refreni i još jedan razlog zašto postoje zvučnici u autu, ljeto i život.

12. TWO COW GARAGE – SPEAKING IN CURSIVE

Nevjerojatni ritam izdavanja albuma uzima svoj danak, jasno je da je nemoguće svake godine izbaciti klasik koji se sluša od prve do zadnje minute, ali ono što je fascinantno je da im je to još jednom zamalo uspjelo. Iako nije savršen kao prethodni im album (koji sam lani jedva ugurao među 15 u pregledu, da bi s vremenom postao jedan od najdražih mi albuma ikada), treći po redu i lukavo nazvan “III”, ovaj novi materijal TCG-a ima u sebi dovoljno zaraznog country-rocka da zadovlji svakoga fana. Punkerski vokali, klasični rock riffovi na pola puta između Stonesa i southern rocka, underground stav i život na cesti, sve su to sastojci klasičnog a opet originalnog zvuka ovog benda. Pripovjedačke sposobnosti su pak na razini za sebe, iako su u biti klinci koji odrastaju na cesti, u stanju su pričati priče o generacijskim temama oštrinom i iskustvom kakvog starog trubadura. Ta drskost kojom prilaze i glazbi i tekstu, način na koji prezentiraju nešto u široj slici nebitno kao nešto najdramatičnije na svijetu njihova je najveća snaga, i da se najbolje osjetiti u odličnim stvarima kao što su “Sadie Mae” i “Not your friends”, a posebice u veličanstvenoj himni “Swingset assasin” koju je čovjek u stanju pjevati iz sveg srca svaki put kada je čuje. A da pojma nema o čemu kvragu ta pjesma pjeva.

11. BLIND BOYS OF ALABAMA – DOWN IN NEW ORLEANS

I stigli smo i do ultimativnog New Orleans albuma, i to zahvaljujući momcima iz Alabame. Ili bolje reći djedicama iz Alabame, s obzirom da je prosjek godina Blind Boysa negdje oko 70. I da, većina je stvarno slijepa. Ove legende gospela, točnije njih 5, odlučilo se spustiti u Big Easy i uz pomoć najvećih imena scene odati priznanje zvuku grada. Nije ovo mirni, spori i duhovni uradak Blind Boysa, već je ovo čista oda zvukovima New Orleansa kojega najbolje predstavljaju plesni jazz i brass bendovi. Za reprezentativnu zvučnu sliku brinu se Hot 8 Brass Band (uz Rebirth Brass Band i neizbježne Dirty Dozen Brass Band najbolji su u svome poslu), živa legenda i čovjek koji je imao prste u rađanju r&b-a, soula i funka u gradu – Allan Toussaint, te najznačajnija jazz skupina već nekih 40 godina Preservation Hall Jazz Band. U ovom all-star okruženju može nastati samo klasik, a osim ljudi za to se pobrinuo i materijal. S obzirom da su se gosti pobrinuli za zvučnu sliku, Blind Boysi su odabrali tradicionalni materijal koji paše uz njihove gospel korijene, ali koji je već odavno u New Orleansu zaživio jednim drugačijim, svjetovnijim životom. Pozitivna energija brass sekcije i cijeli taj optimistični feeling ovog genijalnog grada u kombinaciji sa savršenim vokalima omogućuju nam da čujemo klasike poput “Uncloudy Day”, “Down by the riverside” i “I’ll fly away” u najkvalitetnijim mogućim aranžmanima. I da ih uvijek imamo na jednom mjestu. Lektira.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *