59′ SOUND: 10-01

WE ALL GET HEAVIER AS WE GET OLDER BECAUSE THERE’S A LOT MORE INFORMATION IN OUR HEADS. OUR HEADS WEIGH MORE.
– Vlade Divac

10. VAMPIRE WEEKEND – VAMPIRE WEEKEND

Ispeglano, preproducirano a u isto vrijeme minimalistički škrto. Iza jako malo ambalaže dovedene do savršenstva, izbijaju veselice na afričkim ritmovima koje kada jednom uđu u uho ne izlaze tako lako. U stanju su natjerati na manični pogo u sekundi. Savršena pop ploča baš ovoga vremena – ima nekakvu post-punk osnovu (osjeti se Costello i zvuk blizak ovim novim brit pizdarijama koje se naslanjaju na post-punk), sklonost etno elemetnima kao dokaz shvaćanja glazbenog zeitgeista je također tu, a sjajnih ideja da bi se opravdao indie predznak ne nedostaje. Iako pop ploča, može se slušati poput nekakvog umjetničkog djela, sloj po sloj, jer svaki zvuk, svaki instrument, svaki glas tu su sa razlogom. Na stranu aranžmani, još važnije su pjesme, a one su zakon – “A-punk” je instant klasik, “Oxford comma” savršenstvo pametnog popa, ma od prve sekunde uvodne “Mansard Root” pa do kraja ovaj album je čisti bombon. Kao dodatni plus, nakon zabave sa Vampire Weekendom možeš bez problema upaliti Graceland Paula Simona i nastaviti chillati, doduše u nešto starijem i drugim vremenom obilježenim, ali jednako kvalitetnim sempliranjem afro ritmova sa bremenom bijelog čovjeka.

09. FLEET FOXES – FLEET FOXES

Sve pohvale i svi izbori za album godine koje je prvi album ove ekipe osvojio – zasluženi su. Iskreno, ovo je jedini skoro potpuno originalni i bezvremenski komad glazbe koji smo dobili ove godine. Kvragu, da sam stalno na tripu i da trčkaram po šumama vjerovatno mi više nikada ništa drugo ne bi ni trebalo osim ovih glasića i gitara. Međutim, ta originalnost nije samo najveća snaga, već i jedini problem sa Fleet Foxes. Kao dio svijeta mašte, ova glazba nije pretjerano korisna u stvarnosti – teško ćete ovu ploću upaliti u društvu, tek je tako upaliti da svira u pozadini ili je staviti na winamp kada vam treba tek malo podrške i veselja. Glazba je ovo za kontemplaciju, za utapanje u mislima i harmonijama koje ovaj bend izvlači od kod zna kud. Od svima omiljene “White winter hymnal”, pa preko osobnih mi favorita (a takvi su valjda jer više zvuče kao nešto od Band of Horses ili My Morning Jacket nego kao nešto revolucionarno) “Ragged Wood” i “Quiet Houses”, ploča je ovo koja štima u svim oblicima i po svim kriterijima. Kao dodatni plus, opet je asocijacija Paul Simon, jer dobrim dijelom Fleet Foxes zvuči kao “El condor pasa” na kubik, kao manje Starbucks a više turska kafa izdanje te pjesme. Ovo nisu tipovi koji sjede u kafićima sa laptopima, oni stvarno sjede pored vatre i kuhaju na drva. Znate one smješne indiose što idu po Hrvatskoj a uglavnom su na Trgu u Zagrebu i sviraju sa matrice, prodavajući nekakvu egzotiku a u biti bivajući tek najobičnijim proizvodom globalizacije? E pa umjesto njih i njihove poslovnosti zamislite da Evo Morales, Hugo Chavez i Rafaell Correa leže oko plamena (koji je očito neizbježna asocijacija kod susreta sa ovom glazbom, valjda kao osnovni simbol povratka prirodi – stoga molim lijepo da svi odbacimo radijatore, klime i slična sranja i ubacimo dobru staru peć na drva, kako bi bar na taj način ostali u dodiru sa divljom stranom), jedu gljive, preibru po gitarama i u glas pjevaju o jednom boljem svijetu. E pa to su vam Fleet Foxes, koji taj svijet ne samo da opisuju, već ga i stvaraju.

08. COUNTING CROWS – SATURDAY NIGHTS & SUNDAY MORNINGS

Kada mi je ovoga proljeća konačno pao u ruke, novi album omiljenih Crowsa uglavnom je živio na račun hitoidnog potencijala klasičnih rock himni – “1942”, “Hanging Tree” i “Los Angeles” zvuče kao stvari koje možemo naći na nekom od prijašnjih im albuma. Ali nakon nekog vremena, nakon šta taj uvodni dio albuma lagano postane previše poznat i običan, otkrije se sva ljepota Duritzovih balada koje slijede. Tko preživi tu kombinaciju iritantne iskrenosti, patetike, vokala na rubu plača i savršene ali i svakog rizika lišene svirke, taj je pravi fan. Jer kao što nema ni “Mr. Jones” i “Omaha” bez “Perfect blue buildings”, tako ni ovaj album ne bi bio ovako dobar da nije te druge strane. Zamišljen kao koncept, sa subotnjim večerima za koje Crowsi koriste već poznate trikove da bi isporučili 6 pjesama za skakutanje, te sa nedjeljnim jutrima koja čine balade u rangu najboljega što je Duritz ikada napisao. Vrijedno je napomenuti da je čovjek tek za snimanja ove ploče sišao sa antidepresiva ili toga što je već čvakao sve ove godine, i da cijela ta odbojnost koju su ljudi osjećali prema Crowsima zbog te pretjerane ljigavosti nije nikakav maska, već stvarna sjebanost jednog talentiranog tipa koji usprkos svim milijunima i svim prekrasnim ženama, ni dana u životu nije bio sretan. Ali zato je milijune učinio sretnima svaki puta kada bi upalili neku njihovu ploču, i nastavlja sa time. To je karakteristika puno važnija od toga što su Crowsi lišeni ironije. Bar u materijalu, jer kao što smo rekli, u stvarnosti ironija ne može biti veća. Stoga hvala Duritzu uz poruku – we will come around!

07. HOLD STEADY – STAY POSITIVE

Ne, ovo nije remek-djelo rocka kao što je to bio slučaj sa Boys and Girls in America. Finn i ekipa su stariji, u bitno drugačijoj stvarnosti – više ne sviraju po birtijama, već su zahvaljujući dosadašnjem radu dogurali do vrhunskih dvorana. Uvjeti nastanka nove ploče tako su osjetno različiti, što se osjeti i na materijalu. Formula je ostala ista, izmjene brzih i sporih pjesama idu gotovo istim redom kao na prethodnoj ploči, ali nedostatak originalnog riffa nadoknađuje se bogatijom produkcijom u vidu više sinta i gostujućih instrumenata. Čak i Finnovi tekstovi više nisu vinjete povezne jedne s drugima, već nešto klasičnije pjesme koje igraju na prvu loptu (na ranijim albumima ste uvijek više uživali ako ste već bili fan, kretanje lopte je bilo važnije od koša). Ali iako se radi o manje nadahnutom albumu, o u neku ruku odrađenom albumu koji su morali snimiti da bi nešto sebi dokazali, pjesme su još uvijek iznad prosjeka, redom odlične, parole su još uvijek u duši punkerske, a glazba je ispod svega još uvijek puna energije. Da stvar zaključim rečenicom koju sam napisao ovoga ljeta proglasivši Stay Positive albumom koji ima tu poteškoću da bude nasljednik nečega savršenog: “usprkos svim sitnim manama Stay Positive ostaje album sa šarmom, i prije svega – Hold Steady album. Za kojim uvijek možemo posegnuti kada se želimo uvjeriti da i kada ne tulumariš, i kada se ne budiš u nepoznatom gradu kao u nekakvom filmu, trebaš cijeniti svaki trenutak svoga života kao da se radi o pravom pravcatom remek-djelu. Samo stoj mirno. I pozitivno.”

06. MARK ERELLI – DELIVERED

Erelli je moderni trubadur koji godinama svojom standardiziranom verzijom ugodnog folka pjeva po kafićima Nove Engleske, a ovogodišnjim je albumom konačno iskoračio iz kruga ljudi čije pjesme kao da su pisane za soundtrack Gilmoreica. I to korakom od sedam milja, ravno u prvu ligu americane. Apsolutno politički osvješten, sa tekstovima koji bez pomnog preslušavanja neće ostaviti pravi dojam, i sa talentom za slaganje pjesama koji je u rangu najvećih u žanru, Erelli je snimio svoje životno djelo. Iz jednostavnosti akustične gitare i povremenog upada električnog riffa, praćen minimalnom pratnjom, Delivered nudi klasik za klasikom. Pa tako “Not alone” zvuči kao nešto najbolje što je Josh Ritter ikada napisao, “Five beer moon” zvuči kao 10 godina izgubljeni klasik Lucinde Williams, a “Unraveled” kao da je ispala sa Adamsova Heartbreakera. Između još masu sjajnih laganijih balada kao ključne pjesme sjedaju fenomenalni rasturač “Shadowland”, te vesela “Baltimore” koje se bez problema mogu naći na lanjskom albumu Jasona Isbella (koji je da se podsjetimo bio naj album 2008. godine), ili na nekoj od budućih ploča Jaya Farrara. Da li je ovo Markov labuđi pjev, ili pak tek početak jedne velike karijere, to ne možemo znati, ali ovakvu ploču treba grliti i cijeniti jer na savršen način uspijeva spojiti najbolje trenutke jednog glazbenog pravca sa pričama koje donose puno više od instant zadovoljstva.

05. FELICE BROTHERS – FELICE BROTHERS

Braća su otela naslov americana albuma godine pred nosom Marku Erelliu ovom sjajnom kompilacijom emocija i skladateljskog talenta sa glazbenim spomenicima zvuku Boba Dylana i The Banda. Sve je obogaćeno dodavanjem podteksta beskućnika i skitnica koji kao da su ispali iz neke Waitsove pjesme, a na kaskajući zvuk The Banda (koji je na momente ne samo skinut do savršenstva već i nadmašen) priče iz sirotinjskog geta i zvuk sajamskog benda iz doba Velike depresije sjedaju savršeno, toliko savršeno da sve zvuči kao nekakav kultni bend od prije sto godina. Manje country a više folk, ovo je americana koja poput one na lanjskoj jednako savršenoj ploči Avett Brothersa donosi taj bezvremenski zvuk kao glavno obilježje, a hrpa odličnih pjesama svemu daje patinu instant klasika. Od dvije pijane veselice za savršeno vjenčanje, “Take this bread” i “Radio song”, preko priča poput “Frankie’s gun”, “Wonderful life” i “Whiskey in my whiskey” kojih se ni Dylan ne bi posramio (i to stari Dylan, iz 60-ih i 70-ih, a ne ovo kasnije i posebice danas naporno i isprazno stvorenje), album je ovo koji vas grli oko srca svakom sekundom, a potpunu katarzu doživljava u prekrasnoj “Don’t wake the scarcrow”, ultimativnoj ljubavnoj priči u kojoj pojmovi prostitucije, heroina i smrti zvuče toliko dobro da ti dođe da uzmeš žlicu i upaljač i opališ si zlatni šut jer ćemu živjeti kada si nakon ovoga čuo i doživio sve što trebaš.

04. STEPHEN MALKMUS & JICKS – REAL EMOTIONAL TRASH

Sredinom godine nisam slušao ništa drugo osim ovoga albuma, i radeći polugodišnju listu stavio sam ga na drugo mjesto. Pa da copy pejstam ono što sam tada rekao:

““Cold son”, “Out of Reaches”, “Real Emotional Trash”, “We Cant Help You” zvuče kao najljepše pjesme Pavementa da je u to vrijeme Malkmus znao izvući ovakvu toplinu iz gitare. Ovaj novi bend u biti je jam band što se vidi po otklizniuću u Doors/Dead teritorij na 10 minutnoj “Real Emotional Trash”, a i inače sve vrvi od ugodnih klavijatura, opaljenih solaža, funky riffova, tvrdog ogoljenog ritma, negdje sa po desetak ideja zapakiranih u manje od 4 minute. Samo što sva ova gomila ideja uopće nije naporna kao što je to običaj sa svom gomilom današnjih avangardnih bendova koji lijepe sve i svašta forme radi.
Malkmus i ekipa sve što odsviraju odsviraju jer očito tako žele, bez razmišljanja kako nešto cool zvuči. Studijski album koji u biti funkcionira kao live, nešto miksano sa ljubavlju a izgleda kao snimka nastala jedno popodne. Ta novopronađena unutarnja mirnoća Malkmusa cijedi se sa ove ploče i čini je idealnim suputnikom i u dobre i loše dane.”

Od trenutka kada je ovo napisano smanjila se samo količina slušanja, ali osjećaji su ostali isti. Real Emotional Trash možda je skliznula sa drugog mjesta, ali i dalje ovo ostaje vrhunac karijere čovjeka koji je definirio zvuk 90-ih. Album meditacije, uživanja u vlastitoj masturbaciji na vlastitim instrumentima, postizanje sklada između zvuka i misli, opuštenost na kvadrat. Stephen Malkmus je uvijek bio alternativa, kako zvukom tako i mislima. Vrijeme ga je stiglo, postmoderna je postala sastavni dio mainstreama, ali još jednom Malkums je izmislio sam sebe. Nekada razigran, danas miran. Nekada alternativa zvuka, danas alternativa misli. Nekada u potrazi za smislom, Malkmus danas nudi odgovore. Svakome tko ih želi čuti.

03. MY MORNING JACKET – EVIL URGES

Najzanimljiva ploča godine, ako ćemo zanimljivost definirati kao broj ideja po minuti. Kao album, Evil Urges zna biti naporan zbog ogromnih skokova, od indie eksperimenata na početku i kraju, do pop i americana bisera posijanih po sredini. Pisati o ovome albumu znači nabrajati pjesmu po pjesmu, što i jesam napravio ranije, u spomenutom polugodišnjem pregledu. Nemam namjeru prebaciti cijeli tekst, neka svatko za sebe misli o pojedinoj pjesmi što hoće. Ključ je da se stvarno ima o čemu misliti, stoga evo samo zaključak:

“Toliko se igrati i toliko uspijeti u tome, a cijelo vrijeme bivajući toliko svoj da se stvori dojam da je snimiti ovako nešto poprilično jednostavno, to mogu samo rijetki. Zato proglašavati ovaj album osrednjim na račun par manje uspijelih pjesama, ili na račun poptunog nedostatka šire slike ili nekakvog ritma stvarno je bezveze. I zato ne kužim ikoga tko se smatra fanom glazbe ili kritičarem tko je u stanju ovakvoj ploči dati išta više od čiste petice, desetke ili što god već koristio. Put u pakao inače je popločan dobrim namjerama, ali ovaj album daleko je od dobrih namjera – ovo je prava pravcata rock ploča benda koji možda i želi biti inovativan, ali koji i dalje zna kako napraviti vrhunsku stvar.”

A pod vrhunska stvar ipak sa posebnim respektom treba staviti dva čista pop bisera, “I’m amazed” i “Aluminum park”. Na albumu MMJ dokazuju iz stvari u stvar da su genijalci, i da su kao svi genijalci možda malo previše uvrnuti. Ono što dokazuju u ova dva konkretna slučaja je sposobnost da slože savršenu stvar za college radio u stilu Big Stara, pjesmu koja je ujedno i savršeno umjetničko djelo i pjesmuljak za svakodnevnu upotrebu. Taj njihov dio osobnosti, lik pop benda najvažniji je u kompleksonoj im pojavi, važniji od lica gitarističkih heroja ili indie eksperimentatora. Kao dokaz čistog talenta, talenta koji će u budućnosti možda konačno ponuditi jedan cijeloviti Big Star album, koji ćemo godinama kasnije smatrati vjerovatno najvažnijom indie pločom novog milenija.

02. DRIVE-BY TRUCKERS – BRIGHTER THAN CREATION’S DARK

Album godine od početka tekme do sirene, onda se pak pojavio netko tko može zabiti tricu sa centra. Razjasnimo nešto – Truckersi su najbolji i najbitniji americana, rock i možda uopće bend svoje generacije. 90-e su imale Nirvanu i Massive Attack, Seattle i Bristol. Rodila se americana kao najvažniji alternativni pravac, indie rock postao je nova religija. Novi milenij pak ne donosi ništa tako veliko, sve se podijelilo na manje skupine u kojima vladaju pravila nebitna onima iz samo malo drugačijih okružja. Tako da tvrditi kako su Truckersi bitni, uopće nije važno jer kako bi rekao veliki Dude – “”That’s just like your opinion man.” Mene i možda još par stotina ili tisuća ljudi na ovome svijetu. Naš glas nije ništa manje bitan od onoga što tvrde nekakve seronje po specijaliziranim časopisima. Ovo je novo vrijeme, tolerancije i suradnje. Surađujte i slušajte Truckerse. Jer ovo je savršena ploča. U ovih nešto više od 70 minuta imate toliko života, toliko priča i toliko zabave koliko neki nemaju u kompletnim diskografijama, bibliografijama ili filmografijama. Da nije Southern Rock Opere, ultimativnog Truckers, alter country, americana i posebno (naravno) southern rock albuma, ovo bi bila ploča koja bi ponijela titulu ultimativnog Truckers albuma, ali i albuma godine. Ovako, šansu smo dali novim klincima jer Truckersi ionako ne idu nigdje. Ovim vremenima treba netko tko ih je u stanju razumjeti i uglazbiti.

Za kraj, samo još par crtica iz polugodišnje recenzije:
“Dva preostala autora u isto vrijeme su pogodila zlatne žice karijere, Hood dodavši svojoj moralnoj odiseji iskustva roditeljstva a Cooley dodavši svojim zdravoseljačkim anegdotama još veću dozu topline i osjećaja za ultimativni gitaristički hit.
Album nema loše pjesme, Cooley niže veselicu za veselicom, kao zamjena Isbellu ulogu trećeg autora popunjava Shonna Tucker sa stvari “Home Field Advantage” (koja zvuči kao klon Lucinde Williams i Kim Gordon, apsolutni klasik), a Hood sa “Righteous Path”, “Opening Act” i uvodnom “Two Daughters and a Beautiful Wife” dostiže nove vrhunce – nema šanse da na planeti postoji autor koji je u stanju pjesmom od nekoliko strofa i gitarom izazvati takvu lavinu emocija, slika i kontemlapcije o životu i svijetu u ovom trenutku poput njega.”

Uz napomenu – i sve preostale pjesme su jednako dobre, treba samo pričekati da dođu na red.

01. GASLIGHT ANTHEM – THE 59′ SOUND

Gledao sam neku večer najbolju tekmu dosadašnjeg dijela NBA sezone. Cavsi protiv Bostona, idealna prilika da vidimo koliko je stvarno dobra treća od od tri velike ovogodišnje ekipe – Cleveland. Boston je opet igrao dobro, kao i protiv Lakersa, ali glave ih je stajalo nekoliko stvari – manjak rotacije, Rondov pad u formi, nedovoljno agresivni napad. Pisat ćemo još puno puta o tome, za ovu priču nam je bitno reći da su Celticsi pokušavali i bili dobri. Lakersi su morali iz sebe izvući najviše da bi dobili Boston, uz vrhunski učinak Kobea i ostalih, trebala im je i vanserijska partija Gasola. A na tako nešto Lakersi ne mogu uvijek računati. Netko će uvijek iskočiti, ali može se zaključiti kako su Boston i L.A. ove sezone podjednaki. Nema tu više slabosti na onim pozicijama na kojima ih protivnik može iskoristiti do besvijesti. Za razliku od ove dvije ekipe, Cavsi su pokazali da imaju x-faktor koji ih uvijek može dignuti iznad ova dva protivnika. Imaju najboljeg košarkaša na svijetu. Lebron je u stanju svaku večer odigrati na razini kojoj se nitko ne može približiti, a kako ne postoji igrač koji ga može zaustaviti (Kobe je prebitan u napadu da bi ga Lakersi trošili na čuvanje Jamesa, a možemo biti sigurni da bi i u slučaju da ga Kobe zaustavi iz vana, Bron preko noći razvio post igru), ispada da Cavsi imaju otvoren put ka prvom naslovu.

Ono što je LBJ pokazao neku večer možemo samo nazvati konačnom potvrdom – novi Jordan je rođen. Kažem Jordan jer ne znam kako bi ga drugo nazvao. LBJ je talentom najbolji košarkaš na svijetu, nema ni jednog segmenta košarkaške igre u kojem je osrednji. U stanju je poput Duncana svaku večer napraviti sve potrebno na oba kraja terena, i još kao bonus može sve ono što mogu i igrači koje nazivamo atletama i frikovima prirode, nekakvom bolesnom bananom, skokom preko obruča ili zakucavanjem promijeniti tok utakmice. I onda opet postati dio sistema, i tu tekmu privesti kraju. To ne može ni Kobe, on će uvijek balansirati između jedne i druge uloge (one savršenog suigrača i one fanatičnog individualca), dok Lebron obje spaja u neviđenoj simbiozi. Karakterom je apsolutno savršen suigrač, te svakim potezom sve oko sebe čini boljima. Njegova povremena trica preko ruke nije isforsirana, već je to najčešće najbolji mogući šut u tom trenutku – protiv sjajnih obrana nije lako uvijek naći suigraća na ziceru i LBJ se ne boji preuzeti odgovornost za loš šut. Ne samo da ima sve što je imao Michael, nego čak i više – dok je MJ trebao izazov da bi na navali adrenalina digao igru, LBJ izgleda kao da mu je dovoljan racionalan razlog – protivnik je dobra ekipa, u rezultatskom su minusu, ne igraju dobro. Ne želim reći da MJ nije bio vrhunski profesionalac, ili da nije svaku utakmicu shvaćao ozbiljno, već da je na sljedeći level odlazio uglavnom u epskim situacijama. Za LBJ-a kao da epska situacija ne postoji, on je u stanju otići na sljedeći level u sekundi i onda se nakon što riješi stvar opet može vratiti u ulogu najboljeg među jednakima. Tolika samouvjerenost, ta moć u glavi kombinirana sa neviđenim fizičkim mogućnostima, čine svaku sljedeću utakmicu protiv Cavsa gotovo nepoštenom. Nećemo je gledati da vidimo dvoboj dvije ekipe koje će se iz večeri u večer nadmudrivati, već samo da vidimo kojim novim potezom će im LBJ ovaj put isčupati srce. Kako je samo slomio Powea kod onog ulaza pri kraju, kakvu je ono bananu nabio Perkinsu, pa kako je više puta pokrao Piercea, svaki potez nije bio samo pravi potez u tom trenutku već i konačni dokaz da je spreman za naslov. I MVP-a i prvaka. Sad, ako za nekoliko mjeseci Cavsi i ispadnu u jednom od Finala, zbog ovoga ili onoga spleta okolnosti, ova tekma za mene će uvijek biti trenutak kada sam shvatio da je to to, da je LBJ najveći. Zbog toga što je preživio sva očekivanja nametnuta kroz sve ove godine, to što ih je nadmašio, i to u ovome ludom vremenu kojega je MJ stvorio ali u kojemu ni on nije mogao živjeti sto posto bez stalnog preispitivanja, dok LBJ u njemu pliva kao da je veći od života.

E pa kakve ovo veze ima sa albumom godine? Drugi album sjajnoga benda iz Jerseya koji se odaziva na ime Gaslight Anthem ploča je koja hvata trenutak, ne vremena nego vlastitog postojanja. U svojih 12 pjesama trajanja ova ploča je savršena poput savršene Bronove predstave. Od početka do kraja ovo je vožnja koja ne poznaje padove, koja ima samo uspone, uspone koji nemaju kamo jer je od početka sve ionako postavljeno previsoko. Ne, nema ovdje ničega originalnog – ovo je čisti punk-rock, sa ritam sekcijom koja se kotrlja i gitarama koje tu i tamo nekim sitnim efektom ili rješenjem podsjete da i pojedinac tu i tamo može odskoćiti. Ali inače ovo je 100 % trijumf zvuka – sve je u službi krajnje slike, od tekstova, preko vokala do aranžmana. Melodičnost na tvrdoj bazi benda iz garaže slična je onome što koriste jedni Hold Steady, što je natjeralo jedan od šugavih britanskih časopisa (ne znam da li Mojo il Uncut) da album mrtvo-hladno nazovu tek kopijom Hold Steady zvuka. Što je van pameti – glazbeno Anthem ne istražuje emocije kao što to radi Finnova ekipa, oni stalno pružaju jedan te isti osjećaj tenzije i važnosti trenutka. Tematski pak sličnost je još manja – iako pjesme uključuju hrpu samo autorima znanih likova i time opasno naginju onome što Finn radi već godinama, stilski su puno bliži Bossovom minimalističkom realizmu.

U biti, opisati zvuk Anthema bez Bossa je nemoguće – zvuk je ovo benda kakvoga bi Boss osnovao da se rodio prije 20 godina i da je odrastao na punku a ne na rocku 60-ih. Ovo je moderna i u vremenski kontekst ovog doba stavljena verzija The Wild, The Innocent and the E Street Shuffle. Dok Finn pjeva o malim stvarima jezikom graničnog literarnog genija, Boss i Anthem (momci sve potpisuju zajedno) pjevaju o velikim stvarima škrti na riječima i sa srcem na rukavu. Ta iskrenost potpuno obilježava ploču, nemu tu one indie patine kakvu koriste bendovi poput Nationala pa slične stvari (jedan u biti jednostavan rock album) uspavaju ne samo tekstom već i pretjeranim kićenjem zvuka. Ovdje je sve onako kako je na pravu loptu, uzmi ili ostavi. S tim da 12 bombona ne možeš nego uzeti. Po kvaliteti ovo je novi Boys and Girls in America, a sam sebi sam obećao da više nikada neću savršeni rock album propustiti slušati do besvijesti dok je još svjež. Isto kao što neću propustiti gledati ni jednu važnu LBJ-evu partiju. Jer svako desetljeće ima samo jednog uistinu velikog igrača. Svaka godina ima par uistinu velikih utakmica. Ova odigrana 9.1. zauvijek će u mojoj memoriji ostati upisana kao tekma u kojoj se rodio Kralj. Isto tako, svaka godina ima usitinu samo jedan veliki album. 59 sound je taj u 2008. – album po kojemu ću se je se sjećati. Album koji me zadnja tri mjeseca prati u stopu, u svakom trenutku. Ujutro nakon dizanja, navečer prije izlaska. I kao i puno toga u životu sve je počelo slučajno – tako što sam na allmusic.com čitajući o Bouncing Souls preko similar artista linkova došao do njih, vidio novi album i rekoh, daj da ga skinem, možda i valja. Kad tamo ljubav na prvi pogled. I da, allmusic definitivno nije u pravu kada stavlja ovakva dva benda zajedno. Ali poanta nije u tome da si u pravu. Poanta je u tome da jesi. Gaslight Athem samo o tome i govore.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *