PRINT YOUR BRACKETS – THE 2009. EDITION

Isprintani su, popunjeni i bačeni u smeće. Ali za jednu verziju se treba odlučiti, stoga neka to bude ova. Kroz ovih nekoliko godina sam jedno shvatio prateći March Madness – nitko nema pojma o čemu govori. Svi oni novinari na ESPN-u koji cijelu sezonu prate samo NCAA na kraju poslože brackete u kojima ima podjednako točnih prognoza kao u bracketu čovjeka koji misli da NCAA znači “nema cukra asti asti” i koji ga je popunio napamet.

Doduše, nekoliko momčadi odskače i stoga će svatko pogoditi bar jednog polufinalista, ali puno je više ekipa koje niti smrde niti mirišu i utakmica u kojima svi imaju šansu. Ove sezone to mi se čini posebno važnim naglasiti – pravog favorita nema. Prije dvije godine imali smo Floridu kao apsolutnog favorita, lani je turnir bio sve samo ne madness sa 4 predvidljiva prva nositelja na final fouru, a ove godine valjda bi se konačno trebao vratiti smisao – ludilu.

Jer ove godine sam pogledao najviše NCAA košarke u životu (što nije puno, ali ipak) i ni jedna jedina ekipa ili igrač me nisu fascinirali. Prije dvije sezone bili smo svjedocima možda najveće NCAA sezone u povijesti, imali smo prilike gledati Duranta i Odena, petorku Gatorsa, stasavanje UCLA, North Caroline, Kansasa i Memphisa (budućih sudionika final foura), i u to vrijeme gledanje neke od tih ekipa bilo je po uzbuđenju ravno NBA playoffu. Lani se sve razvodnilo, čak i drama finalne utakmice nije donijela nekakve posebne uspomene.

Zašto? Pa jedini odgovor koji mi pada na pamet je nedostatak dobrih igrača, ali s obzirom da se ovogodišnja generacija rookiea pokazala sjajnom, možda je ipak bio problem u momčadima. Jednostavno, kada ti sva 4 nositelja bez problema prošetaju do kraja, gdje je tu gušt?

Ove godine ni jedan nositelj ne imponira. Od početka sezone favoriti na papiru su bili isti – North Carolina i UCLA, Memphis i Kansas jer su ostali sa dovoljno dobrim rosterima; Louisville je sa godinu više iskustva trebao ući u tu klasu; Oklahoma ima najboljeg igrača. Onda se odjednom od nekuda pojavio Pitt, sa dva rasna fizikalca NBA razine atleticizma, od kojih posebno imponira klon Paula Millsapa, Blair (drugi je Young). Ali zar Pitt nije oduvijek bio luzerska ekipa, i od kada je favorit momčad sa tako klimavom vanjskom igrom?

Onda je odjednom Louisville od Pitinove skupe igračke i mogućeg ugodnog iznenađenja postao prvi favorit, tek tako, a da bi poneka ozljeda jedne UCLA i North Carolinu izbacila iz svih kombinacija. Da ne spominjem da se Duke podcijenjuje kao i uvijek, ali po meni ovo je jedna od najboljih ekipa koju je Coach K. okupio u zadnjih 5 godina. U svim ovim najavama i prognozama nema nikakve logike, pa tako je neće biti ni u mojoj. Bez racionalnosti, vrata ludilu su širom otvorena. I to nije uopće loše jer bar smo dobili March Madness natrag.

MIDWEST

Od svih parova prvog kruga najzanimljivije će biti vidjeti kako Ohio na domaćem terenu gazi preko Siene. Koliko je ovaj način izbora momčadi za završni turnir otkačen i nepravedan najbolje govori podatak da su eto priliku dali talijanskom prvoligašu (čekaj, jel Tudor još kod njih?), ali ne i odličnom Notre Dameu kojega predvodi budući NBA igrač Luke Harangody (koji pak predvodi moju godišnju listu igrača za koje bi Cibona trebala dignuti kredit da ih dovede).

Većih iznenađenja ne bi trebalo biti, osim ako nije iznenađenje što će slabije plasirani Arizona i USC proći gore momčadi rangirane iznad – Arizoni dajem prednost protiv Utah jer razlika u kvaliteti konferencija je ogromna, plus Utah je krcata tromim bijelcima. Postaviti USC kao desetog nositelja je sprdnja, u ovome dijelu ždrijeba radi se o možda najatraktivnojoj momčadi.

Drugi krug također ne donosi neka pretjerana uzbuđenja, Louisville i Wake Forest trebali bi proći bez problema dalje, USC također, a Kansas bi se mogao namučiti protiv razigrane i klupom duboke West Virginie. Sad pak ne scenu stupa moj pritajeni favorit – Wake Forest. Recimo da će u prvom krugu razbiti Cleveland sa 30 razlike, a zatim i Arizonu sa 20. Momčad koja cijelu sezonu, od početka do kraja, igra na visokoj razini, i koja jedina nije imala neki ozbiljniji pad forme, iako svi stručnjaci uporno istiću kako imaju slabu obranu i kako zbog toga neće daleko.

Možda imaju slabu obranu, ali imaju bar 5 potencijalnih NBA igrača na rosteru, podjednaku razinu talenta na vanjskim pozicijama i pod košem, i igru posloženu oko tri sjajna košarkaša – Teaguea, Aminua i Johnsona. Tekma koju ne propuštam kada krene Sweet 16 je njihov dvoboj protiv Louisvillea, želim gledati Pitinovu facu kada mu budu punili koš a on počne panično tražiti razloge za poraz. Larry Brown 2.0.

U drugom dvoboju USC (kojega je Tim Floyd konačno posložio kako treba) prolazi Kansas (kojemu treba čestitati što je u stanju ostati konkurentan bez igrača kao što su Chalmers i Rush), te nas čeka Elite Eight dvoboj između Wakea i USC-a. Dvije ekipe krcate sjajnim atletama i napadačima, više NBA nego NCAA susret. Wake prolazi u final four je imaju opciju više u napadu.

WEST

Opet ne bi trebalo biti iznenađenja, osim onih izazvanih pogrešnim rangiranjem. Maryland je bolji od Californije, Texas A&M od BYU na kojem valjda ima još više tromih bijelaca nego u momčadi Utaha. Četiri najbolje ekipe bi se trebale dokopati Sweet 16, redom Uconn, Purdue, Missouri i Memphis. Sretno dalje sa pogađanje. Purdue je uvijek čvrst i nezgodan, nanizao je nekoliko sjajnih pobjeda pri kraju sezone, ali i Uconn je s vremenom potvrdio kvalitetu najvišeg ranga. U run and gun obračunu Missouria i Memphisa prednost dajmo Caliparijevoj momčadi koja i bez Rosea igra dobru košarku, opet ne dovoljno dobru da se suprostave obrambenom zidu koji je Jim Calhoun složio u reketu Uconna (i tu ne mislim samo na Thabeeta, Jeff Adrien Oakley je njegovom Mutombu).

Sad, čim su dva legendarna trenera u glavnim ulogama, jasno je da se ne radi o momčadima koje želimo gledati previše, niti od kojih treba previše očekivati. Ali kako jedna mora na final four, neka to bude Uconn. Memphis je već ulaskom u Elite Eight napravio posao, a i lani su bili u finalu.

EAST

Ova grupa je nešto bolja od prethodne, ali jedva. Prvi favorit je neuvjerljivi Pitt, a još manje uvjerljiva UCLA ima šanse da dođe čak do završnice kraj ždrijeba koji je vodi preko, kažu mnogi, slabašnog Dukea. Ako ništa, bar će biti zanimljivo, ovdje će March Madness zaživjeti u punoj slavi. Prvi krug proći će manje više očekivano, ali u drugom bi mogli imati iznenađenje turnira.

Ako postoji jedna momčad koja se snagom i fizikalijama uopće može suprostaviti Pittu to je Tennessee sa Chismom i Smithom. Nema veze što će već u sljedećoj rundi ispasti od Seminola sa Floride koje nažalost ne predvodi bijeli brat Nick Calathes, nasljednik Mikea Millera (Nick igra u samo ovaj put krivoj Floridi, inače pravoj – dolje Seminole, let’s go Gators!), i ovako Tennessee će napraviti posao.

UCLA i Duke bi se trebali naći u trećem krugu, nakon što će preživjeti bar po jedan produžetak u ranijoj fazi, i onda bi u dosadnoj tekmi slabašnih veličina pobjedu Dukeu trebao donijeti dvojac Singler – Scheyer. Obojica su budući miljenici ovoga bloga, van-serijski šuteri, jedan je novi Troy Murphy (samo pokretljiviji) a drugi iz one Neitzel-Humphries kategorije legendarnih bijelih tricaša koji nikada ne završi u NBA (ali je odmah drugi na listi igrača koje Cibona mora dovesti pod svaku cijenu).

Duke još jednom pobjeđuje mušterije sa Floride, i Coach K. je opet u Final Fouru. Gle, ni ja ih ne volim, Krzyzezywzezyskog ne mogu smisliti, ali ova momčad je skroz dobra. Vjerujem svojim očima a ne urotnicima koji zbog mržnje prema Dukeu cijelu sezonu tupe kako su premekani i slabašni sa tim šuterima. Pitam ja, ima li itko boljeg 1 na 5 igrača od Hendersona? Red je da i jedna pretežno bijela momčad zaigra u završnici.

SOUTH

Ovdje bi trebali gledati još jedan prvi krug bez iznenađenja, dok bi drugi mogao biti itekako izjednačen. S obzirom da je upitno u kakvom će stanju biti North Carolina zbog ozljede sjajnog playa Lawsona, ovdje nema izrazitog favorita. Ellington i Hansbrough možda neće biti dovoljni niti za prolaz protiv LSU-a, razigrane tricaške bande krcate atletama. Izgubi li Hansbrough ovu utakmicu, a ja eto predviđam da hoće, može odmah tražiti posao u Europi. S obzirom na sve fizičke limite, sada kada još bude i psihološki ranjen, nema NBA momčadi koja će ga htjeti.

Illinois je prečvrst za hrpu bijelih klinaca sa Gonzage, Arizona State predobra je za Syracuse, ali Oklahoma predvođena ovogodišnjim Beasleyem (samo što ovaj ima prave mišiće, a ne tek one što se napušu protiv slabije konkurencije) Griffinom i sjajnim šuterom Warrenom prvi je favorit. Razbit će Arizonu, a nakon toga i pobjednika susreta Illinois – LSU (a to bi mogao biti LSU zbog nešto bolje završnice sezone). I doći do nastupa na Final Fouru. Da li je Griffin stvarno toliko dobar? Opet nije samo njegova kvaliteta razlog, jednostavno nema previše dobrih ekipa u konkurenciji.

FINAL FOUR

Na jednoj strani Wake i Uconn, na drugoj Duke i Oklahoma. Dobri parovi, različiti stilovi koji garantiraju napetost do kraja. Duke će sa svojom borbenom i upornom igrom opet nekako izvući pobjedu protiv dva najbolja igrača na terenu, Griffin će se bar potvrditi kao prvi pick budućeg drafta.

Uconn će namučiti Wake, ali ne želim ni pomisliti da bi gola volja i borbenost mogli biti dovoljni da se samo tako dobije najtalentiraniju ekipu sveučilišne košarke. Niti mi se gleda još jednu utakmicu sa 100 koševa ukupno. Stoga u finalu gledamo Wake i Duke, i to u jednoj odličnoj utakmici – obje ekipe znaju igrati košarku, zabijaju, igraju na potez. Duke je možda malo tvrđi, ali i odličnom nizu ove (ipak) pretanke momčadi jednom mora doći kraj.

Nasljednici Kansasa u ovom bracketu tako su Demon Deaconsi, a uz Teaguea i ekipu slavit će i Timmy i CP3. A bogami i moja malenkost. Sada me oprostite, moram sakriti ostatak plaće da ga ne spiskam na klađenje po ovom scenariju. Jedino me tješi to što ni onih 10 prijašnjih nisu bili dobitni. Neka ludilo počne.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *