CAN I PLAY WITH MADNESS (?)

Prva dva kruga NCAA turnira su iza nas, ostalo je 16 najboljih, i da, prava stvar nas tek čeka. Zadnji dan sam pogledao u komadu gotovo sve što se nudilo te kao i obično zaključio kako kvaliteta igre nije na nekoj razini, te kako je sve ostalo bitnije od same košarke. Bracket je važan, iznenađenja su bitna, završnice, cijela ta atmosfera i uzbuđenje oko nečega što praktički ne postoji dok se na zavrti ovaj kup sistem. NCAA je bracket 64 momčadi, tek zatim NCAA je izvor NBA talenta, a uvjerljivo najmanje bitno je ono što NCAA nudi kao prezentaciju najljepše igre.

Prve asocijacije na Wake Forest i Louisville su takve da sam ih preimenovao u Weak Forest i Lousyville. Da, ostavljaju jednako gorak dojam iako se radi o momčadima trenutno na sasvim drugačijim stranama spektra – Weak Forest je prvo i zasad jedino pravo iznenađenje, ali po ovome kako igraju “favoriti” nitko nije siguran. I to što su momčadi nikakve još i nije toliko bolno, koliko je očajna razina kvalitete samih igrača, od kojih će neki po deafultu završiti u NBA.

Jedan Jordan Hill, koji se cijelu sezonu navodi kao lottery pick, tek je nešto krupnija verzija Ronalda Balkmana, odličan i pokretljiv skakač, ali bez ikakve napadačke igre i sa najgorim rukama još od Ivana Grgata. Mislim, baciti njemu loptu na zicer isto je što i dati je Stojku Vrankoviću u kontri. Sad, Stojko je imao problema sa vidom i to se znalo, pa se igra postavljala tako da on što manje smeta u napadu. I Hill može imati svoju ulogu u takvim uvjetima, ali ono što želim naglasiti je sljedeće – od kada je dobra vijest da se u prvih deset pickova biraju Balkmani, Grgati i slični?

Upravo iz toga razloga ne mogu se priključiti ni hypu oko DeJuana Blaira. Hej, super je dobiti novog Paula Millsapa, pogotovo ako ga pokupiš u drugoj rundi. Ali ako Blair zbog nikada slabije konkurencije postane lottery pick, gdje je smisao u tome? Potencijalni podizač energije sa klupe nije nešto što treba gubitničkim momčadima. Mislim treba im, ali prvo im treba talent.

Ludila tako opet nema na terenu, ali ima ga uokolo. Mene uvijek fascinira tko ovo gleda, time-outova je više nego na NBA tekmi, igra je na razini hr lige (bez Cibone i Zadra), znači sama tekma nije u stanju zadržati ti koncentraciju. I onda vidim sve te prazne redove i pomislim, čekaj, ovo je kao neki ekstra događaj a ni dvorane nisu popunjene? Koliko je realno NCAA turnir uopće važan?

Važan je očito samo nama fanaticima, i to više zbog – ESPN-a. Printam ja tako svoj bracket, i mislim se kako bi odlično bilo kada bi cijela ekipa sa ispodobruca.com mogla zaigrati nekakvu ligu, počnem slagati neke kombinacije kako da to izvedemo, odem na ESPN, a tamo – već sve ponuđeno. I ne samo to, nisam ni proučio sistem kako treba, a ekipa je već sve odradila i otvorila nam ligu. E zato volim ESPN, zato volim košarku i da, zato volim i ovaj jebeni turnir. Pametniji od mene su davno zaključili da je sve što trebamo kruha i igara, ja bi samo dodao ne nužno tim redom.

Dok sam slagao originalni bracket vodila me misao koja se nametnula kroz ono što sam vidio od regularne sezone, a to je da sve ove momčadi koje se smatraju favoritima igraju kilavo i da su ranjive. Pa rekoh, ajmo igrati na iznenađenja, možda je konačno stigao trenutak da ludilo zaživi i na drugoj razini od ove promatračke. Samo, to što su favoriti loši nije značilo da su u stanju izgubiti, već i da su ove slabije momčadi još lošije. To je ona druga strana medalje koju čovjek uoči kada bude kasno.

Ipak, jedna stvar je primjetna i to je dobro, u turniru je dosta ekipa koje ne siluju sat i duuuuuuge napade, ne forsiraju besciljna kretanja i apsolutnu poslušnost treneru, znači momčadi koje igraju brzu, gotovo NBA košarku u kojoj bekovi vode glavnu riječ. To ne znači da ove momčadi sa trenerima-ikonama na klupi i dalje nisu prvi favoriti, ali igra je dobila bar malo na zanimljivosti.

Opet, kakva je to kvaliteta kad u svim tim sistemima obično igraju momci koji nisu u stanju spojiti dva otvorena šuta sa metra? Uvijek se sjetim onih situacija kada nekoga nevjernika po prvi put upoznam sa NBA košarkom, recimo Staroga i sad nedavno Kuma. Njihove reakcije kada skuže da ovi prosjećni NBA igrač pogađa 90% otvorenih šuteva i da zna uglavnom sve o igri su neprocijenjive, taj šok koji se osjeti u njhovom glasu je nezaboravan. Današnji NBA je vrh košarke, i tu nema rasprave. I sada bi kao netko tko cijelu godinu uživa u vrhunskoj prezentaciji igre trebao guštati u košarci gdje neki igrači nisu u stanju ni položiti kako treba? Pa za to mi je dovoljno gledati sebe na haklu, hvala lijepa.
Napeto je, borbeno, ali i malo sucky sucky. Jebiga.

Ipak, to nas ne spriječava da prognoziramo daljni rasplet. Sweet 16! Elite Eight! Sve u jedan vikend. Od četvrtka pa do ranih sati ponedjeljka. Prošetajmo kroz parove i ždrijeb da vidimo koji su po novome favoriti za Final Four. Ne, ovaj put se nećemo praviti pametni. Bar ne previše.

PITT vs XAVIER

Da moram jednu rečenicu napisati o Pittu bila bi to sljedeća: playmaker Pitta izgleda k’o kita. Kako nisam limitiran prostorom, to mogu istoga opisati na jedan malo opširniji način. Znate Predatore? One beštije što ih Arnie naziva gadnim majkojebcima? Zamislite sljedeću situaciju, dakle imamo zemlju Predatora u kojoj se živi normalno, bar kada se ne lovi aliene ili ljude. Mali Predatori vole gledati televiziju a na njoj su najveći hit Ninja kornjače, samo ovaj put radi se o Predatorima prilagođenim Ninja kornjačama, sa dreadovima a ne u skins izdanju. E pa play Pitta je Ninja kornjača sa Predatorske televizije.

Kako shvatiti ozbiljnom momčad čiji lider ostavlja takav dojam? Mislim, nije Levance Fields loš košarkaš, ali sitniji je od jednog Jameera Nelsona, a u isto vrijeme okrugao kao Barkley.

Dvojac pod košem nije loš, ali kao što smo već rekli Blair je šljaker koji igra na snagu i upornost, dok je tek donekle Young potencijal za NBA petorku, i to ne kao all-round malo krilo već više kao igrač Al Thorntonovskog tipa. Dakle, puno zuji malo meda daje.

I bez obzira na sve ovo ne vidim načina kako bi mogli izgubiti od Xaviera jer ni ovi nemaju ništa. Xavier također igra na upornost i borbenost, a kako su to i glavne odlike Pitta u dvoboju istih trebao bi pobijediti onaj kvalitetniji. Dakle, Pitt među osam.

DUKE vs VILLANOVA

Duke ne izgleda sjajno, te se čini da svi naginju iznenađenju, odnosno prolasku Villanove. Kao, čvrsti su, žilavi, nezgodni za braniti sa širokim napadom, i to bi trebali iskoristiti jer Duke je ionako jedva prošao Texas.

Ali ja ovdje Duke vidim kao favorita. Trude se, možda im baš i ne ide najbolje u obrani, ali za NCAA klasični presing u njihovoj izvedbi zaslužuju poštovanje. Scheyer je sjajan šuter, Henderson all-round igračina, a Singler tip koji će nakon suze sa vrha reketa već sljedeći trenutak letiti za loptom pod jureći automobil ako treba.

Nemaju fizikalije, nemaju rotaciju, ali imaju srce i to bi im trebalo biti dovoljno ne samo protiv Nove već i protiv Pitta u sljedećem krugu. Ovdje je jedini kriterij po kojem biram Duke simpatija. Jer prođe li jedna sirova momčad kao Pitt među 4 najbolja preko ekipe koja je ipak na jednoj višoj košarkaškoj razini, onda kvragu sve. Znači, izbor Duke-a kao osvajača ove regije možda je ipak malo nategnut, ali zašto ne. Nije da su ostali ostavili nešto bolji dojam. A i ako ispadnu, koga briga, ipak je to Duke.

LOUISVILLE vs ARIZONA

Koliko god želio vidjeti Pitina u panici, bojim se da će protiv Arizone imati šetnju. Ne vjerujem Louisvilleu ni malo, Pitino je daleko od savršenog trenera, najveći talent kojega imaju Earl Clark sklon je podbaciti u bitnim tekmama, ali ovakva Arizona nije prijetnja.

Momčad Arizone ima talenta, tu je Budinger kojega već dvije godine biramo na raznim mock draftovima, tu je brzi i spretni play Nick Wise, pa i već ranije spomenuti nebeski skakač Hill. Ali tu rotacija prestaje, igra u napadu jednolična je, te bez specijalnog učinka ove trojice oni nemaju šanse. Koliko god Budinger trenutno igra košarku života, valjda konačno odlučan da završi u NBA, u svim tim njegovim potezima vidi se da igra iznad mogućnosti te da jednostavno nije kapacitet za ozbiljnu profi karijeru. Gdje si bio protekle dvije sezone, a surferu?

MICHIGAN STATE vs KANSAS

Najklasičniji dvoboj turnira, trener protiv trenera. Tom Izzo je čudo, ne samo da je opet Michigan odveo daleko, već je to učinio protiv USC-a koji je odigrao dvije možda najbolje tekme prvog dijela turnira. I ispao. Znači, Michigan je tvrd prije i poslije svega, a slična ekipa je i Kansas.

Bill Self majstor je poput Izzoa, čovjek je eto uspio nadoknaditi odlazak gotovo cijele lanjske petorke gradeći momčad oko odličnog bijelog centra koji je drven, ali je i šljaker prve klase. Cole Aldrich nije Brook Lopez po lakoći kojom igra košarku, ali po pristupu igri i radnoj etici možda je i bolji. Dodaj im još solidnog playa Sherrona Collinsa i eto nam momčadi koja bi trebala ući među osam.

Jedan od razloga zašto izabirem Kansas je i taj što za Michigan bitnu rolu igra izvjesni Goran Suton, tipićni visoki mekušac kakvih na bacanje ima u NLB ligi i koji me već tri godine živcira svojom osrednjošću.

Ipak, koliko god bili simpatični, Kansas Jayhawks protiv Louisvilla neće moći. Širina Pitinove ekipe bit će presudna, ali to ništa ne mijenja na stvari – Slick Ricka neće do novog naslova. Izvest će on već svoj Dunleavy potez.

OKLAHOMA vs SYRACUSE

Najbolji visoki dosadašnjeg dijela turnira i budući prvi pick drafta, Blake Griffin, protiv najboljeg vanjskog dosadašnjeg dijela turnira i budućeg college igrača godine Johnnya Flynna. Momak je cijelu sezonu trpao koševe i nosio momčad ali nikada nije spomenut u raznim kombinacijama za draft. Nakon dva kola turnira ispada ne samo da je NBA potencijal, nego možda i jedini igrač ovogodišnjeg turnira u stanju sam dobiti protivnika. Ako se ne varam, zadnji koji je na taj način obilježio turnir i to tako da ga je osvojio bio je – Carmelo Anthony. Također sa Syracuse. Hej, Johnny je daleko od takve razine, ali ovo nije čista slučajnost, zar ne?

Tako da usprkos dobrim nastupima Oklahome, i usprkos slabašnom rosteru Syracuse, moram tipovati na niže postavljene zbog dva faktora. Prvi je Flynn, a drugi trener Jim Boeheim, čovjek koji zna kako pobjeđivati sa momčadi koja nije nužno moćna u obrani, ali koja može trpati do besvijesti.

NORTH CAROLINA vs GONZAGA

Sve je jasno, ako je Lawson stvarno spreman (a čini se da jeste), North Carolina više nije momčad koju se može iznenaditi. S obzirom na to kako je slagana, i na iskustvo koje su tri nositelja (Lawson – Ellington – Hansbrough) stekla proteklih sezona, UNC je prvi favorit. Gonzaga je svoju sreću ionako ispucala u drugom krugu protiv Western Kentuckya, onakav pobjednički koš previše je čak i za inače sulude završnice NCAA turnira.

Uglavnom, UNC je apsolutni favorit i u sljedećem krugu, sa tri buduća NBA igrača (doduše, možda ni jedan nije materijal za startera, ali sva trojica mogla bi imati duge i uspješne karijere kao igrači zadatka) i gomilom iskustva što momčadi, što trenera, što cijele institucije, nema im premca na ovom turniru.

UCONN vs PURDUE

Slično kao i sa ranije navedenim susretom između Pitta i Xaviera, i ovdje imamo dvije slične momčadi, tvrde i uporne, te bi na kraju razliku trebala napraviti veća kvaliteta Uconna. Thabeet i Adrien opet će zatvoriti reket, a nastavi li iskusni A.J. Price sa ovakvim igrama na jedinici, legendarni trener Calhoun ima više šansi za novim rezanjem mrežice nego je itko mogao i naslutiti.

MEMPHIS vs MISSOURI

Za razliku od ovih dvoboja između tvrdih momčadi i između čvrstih trenerskih ruku, ovo će biti pravi melem za oči. Dvije ekipe sa hrpom odličnih bekova, koje puno trče i puno pucaju. Kao i do sada opet imamo isti argument – Memphis ide dalje jer je kvalitetniji u tome što radi od protivnika.

E, zato u sljedećem krugu stvari postaju zanimljive. Dakle, može li run and gun Memphisa sa razigranim bekovim Evansom i Andersonom (koji pokušavaju, i to zasad uspješno, simulirati lanjsko kreativno ludilo Rosea i Douglas-Robertsa), ogromnom klupom i odličnim Robertom Dozierom pod košem (čovjekom koji je lani itekako bio važan na putu do finala) zaustaviti tvrdi, usporeni, podmazani sveučilišni stroj Jima Calhouna? Ima, iako je sigurniji pick izabrati UConn. Znam, rekao sam da ću pokušati biti racionalan, ali ne mogu si pomoći. Ni Memphis, kao ni Duke, nije ostavio sjajan dojam do sada, ali dajmo im šansu.

Jer prođe li Memphis, gledanje Final Foura svakako će biti zanimljivije. Calipari bi bio idealan da se riješimo i Louisvillea, obračun njega i Pitina zvuči kao nešto iz Kuma 4. A imali bi i sjajnu priču o tome kako je Calipari eto uspio izgubiti dva finala za redom. Jer ma kako okrenuli stvari, North Carolina je prvi favorit i na njima je da izgube turnir. Pardon, da ga osvoje. Uglavnom, o tome ćemo nešto više prije sljedećeg vikenda, nadam se pak da ste za ovaj spremni. Naoružajte se strpljenem i pozitivnom energijom, ponekim listićem iz kladionice, i ne zaboravite – svi promašeni ziceri bit će vrijedni doživimo li jednu napetu završnicu, jednu eksploziju talenta i barem jedno iznenađenje. Bilo ono ili ne na spomenutom listiću. Dakle, neka se ludilo nastavi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *