La vitta e bella. Pa neka je i san koji smo budni sanjali završio. Uostalom, ovo je NBA playoff, mjesto gdje se čuda događaju. Tko može garantirati da nas ne čeka još puno lipih stvari u sljedećim krugovima. A tko zna, možda noćas čak Miami i Atlanta odigraju dobru tekmu. Možda.
Ako netko ima problema sa tvrdnjom da je život lijep jer ga možda brine svinjska gripa, taj očito nije isprobao tretman zvan 2009. PLAYOFFS. I što je uopće sa ovom prasećom gripom? Da li je moguće da je cijeli svijet toliko glup da nasjeda na ove jeftine marketinške trikova farmaceutske industrije? Pa ovo nije ništa drugo nego foršpan za neki film katastrofe koji eto umjesto da reklamira najnovije Hollywoodsko čudo, reklamira lijek za gripu. I jedno i drugo su potpuno nepotrebni i nevažni. A opet, čak i danas kada nitko nema love prodaju se. Amazing.
Meni samo nije jasno kako smo sve ove godine uspijevali živjeti sa Ivicom Blažičkom i ne osjetiti posljedice. Sada odjednom virus, kojega je gotovo sigurno on izvor, prijeti civilizaciji. Dok treći svijet (u što uključujem i SAD, zemlja u kojoj ljudi žive u šatorima nakon što ostanu bez posla, u kojoj ne postoji industrija osim uslužne, i u kojoj vlada praznovjerje nije ništa drugo nego stopostotni treći svijet) pada kao pokošen od praseće gripe, naš Prasičko uredno komentira utakmice Ljige Prvaka, urla dok gomila manekena i tetkica ubijaju ostatak civilizacije dosadom.
Dosada ovogodišnjeg izdanja Ljige je nešto neviđeno, Sickre je neki dan pisao da ne razumije ljude koji se ovim uzbuđuju, ali ja više ni ne znam nikoga tko se ovim uzbuđuje. Nikoga. Sve reakcije nakon ova dva polufinala bile su iste, čista katastrofa. Mene osobno iz katatonije izazvane lošim nogometom trglo bi tek tu i tamo češkanje Drage i Davora (tako sam nazvao svoje testise u čast besmrtnih Drage Celizića i Davora Meštrovića) te pomisao da me za par sati čeka tekma u kojoj će igrati muškarci, koja će biti zanimljiva, borbena i zabavna.
Tu naravno mislim na susrete između Bostona i Chicaga. Čovječe, u srijedu mi se čak ugasila TV zbog pada napona krajem poluvremena, i uopće nisam imao želju da se dignem i ponovo je upalim, u glavi mi je bila totalna praznina ispunjena samo jednom mišlju – zar sam postao toliko jadan da nemam ništa pametnije raditi nego gledati jebeni Arsenal i Ronalda, zar sam postao jedan od tih ljudi?
Jebeš nogomet u kojem su najsrčaniji igrači Talijani, koji su ujedno i najveće tetkice. Jebeš nogomet u kojem su druge najveće tetkice Švabe. Jebeš nogomet u kojem Real Madrid nije u tri godine u stanju skužiti da Gago nije novi Redondo nego igrač koji nikada nije smio napustiti Argentinsku ligu, osim u slučaju angažmana od strane Maminjo brothersa.

Gdje su oni dobri stari dani kada je igrao Christian Ziege, Švabo koji bi samo zbog načina na koji te gleda zaslužio žuti. Današnji prototip SS vojnika-nogometaša je Bastian Schweinsteiger, tip koji je više Beckham nego Ziege. Metroseksualac nacist. Ajme majko.
Ali postoji nekoliko stvari koje mogu spasiti nogomet. I tu ne mislim na salary cap, ili na potrebu da se sreže pola idiotskih natjecanja koja se igraju. Na ništa tako razumno. Tu mislim prije svega na Edina Đeku. Tip je novi Šuker, samo bolji, a tko ne vjeruje neka pogleda bar par od ovih 400 golova koje je valjda zabio ove sezone. Lakoća kojom je jučer sprašio hat-trick neviđena je. Osvoji li Wolfsburg bundesligu, te ostane li Đeko u klubu i dogodine za pohod na Ljigu Prvaka, za mene će klupski nogomet opet imati smisao.
Završi li preko ljeta u nekom od takozvanih divova, a u biti samo u jednom produžetku ogromnih korporacija koji funkcionira kao sve druge korporacije, trošeći novac koji nema i gutajući sve pred sobom, i onda pola sezone provede na klupi jer taj isti klub ima još devet kvalitetnih igrača koji sjede na tribini, odustajem. Gledat ću, kao kakva žena, samo reprezentativna natjecanja svake dvije godine. To su ionako jedina koja još imaju neki veći smisao od gole zarade.
Kome se više svake godine gleda 8 istih klubova među najboljima? Klubova koji do rezultata dolaze pod svaku cijenu, na silu, uz pomoć moći i novca. Koja hrpa sranja. Rekao sam milijun puta i reći ću opet – David Stern je Bog. Zamislite da nema salary capa i toga socijalizma koji vlada u NBA, da Boston ima klupu na kojoj sjede Posey, McDyess, Pargo i Nocioni umjesto Tonya, Mikia, Stepha i Scala? Gdje bi tu bio gušt?
Na stranu nogomet, od kojega da budem jasan neću nikada u potpunosti dići ruke, posvetimo se mi onome zbog čega smo ovdje. Drugar Emir bi me nazvao ”lijenim Šiiibom” i dodao bi kako je to razlog zbog kojega najfanatičniji NBA blog u Hrvata ne piše stotine kartica o Najboljoj Seriji Prve Runde Playoffa Ikada, ili ne spominje općenito odličan početak playoffa koji je već sada potpuno izvukao ispodprosječnu regularnu sezonu. Ali vjerujte mi nije to razlog. Mislim, jesam lijeni Šibo, ali da pojednostavimo stvari – što se tu ima reći.
Ovo je bilo nešto toliko savršeno da smo mogli samo gledati, imati glupi smješak na licu i mirno krenuti u život ili smrt, gdje god da idemo. Jer bolje ne može. As good as it gets. Ali kako su svoje rekli Sickre i Simmons, reći ću i ja. I da, ako netko nije slučajno pročitao postove obojice nabijem ga. Zbog tvoga kolega sam instalirao jebeni Safari kao browser, a zbog Billova sam opet, nakon dugo vremena, skoro zaplakao. Mislim, zaplakao zbog Billova teksta, naravno da plačem inače zbog masu drugih prekrasnih stvari.
Iza nas koji smo ovome svjedočili u bilo kakvom obujmu (a osim prve i treće sve ostale tekme gledao sam direktno i opet se osjetio budnim kao u srednjoj kada nisam propuštao noćne prijenose na televiziji nekada znanoj kao HRT a danas poznatoj kao Nova TV za koju plaćaš pretplatu), dakle iza nas je jedno blago rečeno transcendentalno iskustvo. Nešto za što ne možemo samo reći ”jebena tekma”, već nešto zbog čega se svi naši osjeti stope u jedno. Čovjek gleda tu jebenu sliku na monolitu a osjeća se kao za vrijeme seksa, potpuno predan i zatvoren za sve ostalo. Osjeća potpuno ispunjenje, a to je nešto toliko rijetko. I zato ga cijenimo.
Jer nije ni svaki seks za anale, iako za razliku od svih ostalih stvari on bar ima potencijal da to bude.
Nije ni svaka pustolovina sa prijateljima za preprićavanje.
Život se uglavnom sastoji od ugode, a nju stvaramo okružujući se stvarima koje nam, ovaj, ugađaju. Gledamo sport, slušamo glazbu i čitamo knjige jer nas opuštaju, igramo basket jer se praznimo od svakodnevnice koju ne kreiramo sami, gledamo filmove Judda Apatowa jer volimo maštati o utopijama i svijetu u kojem bi sve bilo idealno po nas, visimo sa ljudima koje volimo jer je bolje visiti u društvu nego visiti sa neke grane sam.
Ali koliko često se uzdignemo iznad ugode? Koliko često se naježimo dok gledamo neki sportski trenutak? E pa ova serija nam je ponudila 5 takvih trenutaka, 5 utakmica koje su otišle u sferu iznad logike koju posjedujemo, iznad objašnjenja. 5 tekmi koje su ponudile osjećaj življenja. Tu i tamo osjetim se ponosnim i sretnim što sam ljudsko biće, možda i češće nego što bih trebao. Zahvaljujući skupini jebenih košarkaša, taj osjećaj me nije napuštao proteklih dva tjedna. Dečki, hvala vam. Hvala vam što ste mi pružili košarkaški ekvivalent ”Magnoliji” PT Andersona. ”Vlatima trave” Walta Whitmana. Što ste dali ono najbolje što ljudsko biće može dati, u svakom pogledu.
Dakle, iza nas je 5 čistih klasika, ukupno 7 produžetaka, playmaker sa triple-doubleom u prosjeku koji se ne zove Oscar Robertson, rookie playmaker sa eksplozivnošću Usaina Bolta, herojstva u zadnjim sekundama ljudi koji su do jučer bili otpisani (Hinrich je mogao trenutno pecati sa McHaleom, Loveom i Madsenom na nekom od jezera Minnesote, Salmons se mogao kupati negdje na slovenskim plažama na račun Bene Udriha), te Brad Miller opet u bitnim utakmicama. Još milijun sitnica koje možemo nabrajati. Zabava na kvadrat.

Ma sve se posložilo. Baš sve. Evo jedan interni primjer, ključni je trenutak trećeg produžetka 6-e, Pierce kreće u dribling, mrtav-umoran. Noah utrčava i krade loptu, te onda trkom od koša do koša zakucava. I još ga jadni Pierce, totalno van pameti od nedostatka zraka, faulira. Zbog čega mi je ovo toliko bitno? Pa zato jer je Sickre najveći obožavatelj Paula Piercea na svijetu, još tamo od kada ga je prvi puta vidio u akciji 1998.-e (sorry ako si ga vidio još dok je igrao za Kansas, nije isključeno). A Noah je čovjek kojega apsolutno ne može smisliti, i to iz bezveznih razloga, tipa zato što previše priča i lamata rukama a ne zna dvokorak niti šutnuti loptu. Praktički, ta situacija nije bila ništa drugo nego ostavarenje njegove najgore noćne more. Što mene naravno dodatno zabavlja. I love this game!
Koliko je glupo imati neke kritičke osvrte na igru Bostona u obrani, ili na nepostojanje napadačke koncepcije Bullsa? Zašto spominjati nedostatak KG-a kao opravdanje za rupe u obrani Bostona, ili 1 na 5 soliranje Gordona i svih ostalih kada Bullsima treba koš kao glavni problem njihova napada? Čemu se osvrtati na greške pojedinaca i posebice trenera? Jer ovo je serija koja poništava svaku priču, serija toliko zanimljiva i bogata događanjima baš zbog svih tih spletova okolnosti koji su se poklopili. Ono što nam je pružila je najbolja moguća košarka u datom trenutku sa onim što se imalo na raspolaganju. Maksimum napora i talenta, sa svim dobrim i lošim stranama.
Da me sutra strefi praseća gripa, ma da do kraja života sve nogometne utakmice na svijetu komentira Blažićko nije me briga. Jer ja sam bio izgubljen, a sada sam nađen. Ako se vjera i poljuljala, sada je opet tu, u punoj snazi. Isus je možda vodu pretvorio u vino, i to je definitivno nešto što će svakog pravog alkosa zauvijek vezati uz kršćanstvo, ali ja sam NBA junkie. Mene zanimaju drugačija čuda. Moji apostoli su Dwyana, Pierce, Rondo, CP3 i tako dalje i tako bliže. Isus je pak uvijek netko drugi, i da, on je u stanju napraviti još veća čuda od promijene par kemijskih spojeva. Isus Salmons na primjer, on može spojiti tri ključna ulaza o kojima ovisi sezona kao da je reinkarnacija MJ-a. Isus Jesus, u 33-oj godini by the way, on sruši rekord u tricama playoff tekme kao da je ubaciti 51 koš uz 9 trica nešto jednostavno poput pripreme Nescaffea a ne ekvivalent hodanju po vodi za sva ostala ljudska bića.
Da li je ovo stvarno Najbolja Serija Prve Runde Playoffa Ikada? Prije nego kažemo da, pokušajmo objektivno sagledati stvari. Bar ću ja to pokušati, onako čisto matematički. Evo, krećem od ere kojoj sam svjedočio, dakle od 1991-e jer prije toga se i ne sjećam da sam gledao NBA (iako se sjećam utakmice repke bivše zemlje). Evo nekih serija koje su mi zauvijek ostale urezane u pamćenje:
1992. Seattle – Golden State 3-1
Moj prvi susret sa Kempom, Paytonom i Sonicsima, ljubav na prvi pogled. Iako su s druge strane stajali također omijeni Warriorsi predvođeni prvim košarkašem čije ime sam uzvikivao dok sam kao klinac igrao basket – Timmyem Hardawayom. Play za kojega garantiram da bi danas u ovakvoj igri gdje brzina, dribling i slash n kick igra znače sve, bio drugi strijelac lige. Prvi bi naravno bio Kevin Johnson. Spominjem ih samo zato da se ne bi umislili, da ne uzmemo zdravo za gotovo kako su Deron, CP3, Rondo i Rose najbolja generacija playeva ikada. Utakmice 3 i 4 bile su sjajne, bile su na televiziji, i bio je to prvi susret sa čistim, Nelsonovskim run and gunom. Osim Warriorsa koji su bili proto-Sunsi sa Mullinom i Marčulionisom na bokovima, ipak je poseban gušt bio gledati rađanje dvojca koji je obilježio 90-e, dua Kemp-Payton. Kojima su podršku davali prekaljeni veterani McMillan i Eddie Johnson.
1993. Seattle – Utah 3-2
Stockton & Malone vs Kemp & Payton. Kako još nije stigao Veliki Jeff Hornacek, Jazz nije imao dovoljno oružja za preskočiti ipak dublje Sonicse, koji su za ovu sezonu dodali Velikog Sama Perkinsa. Pravi rat, odlična najava onoga što nas je čekalo do kraja desetljeća. Jebiga, da se MJ snašao u balotama, ili kako ih Ameri zovu baseballu, svi nabrojeni imali bi bar jedan prsten. A to kako je Kemp igrao ovu seriju, pa zamislite Amarea napumpanog drogama da bude još brži, viši i jači, te lobotimiziranog tako da mu je stalo do obrane i uopće pobjede. Shawn Kemp zaslužuje da se jedan dobar hard-rock bend nazove po njemu.
1994. Seattle – Denver 2-3
Možda sam previše navijački nastrojen, ali ovo je stvarno bila serija za pamćenje. Srećom, bilo je ovo vrijeme kada se pojavio DSF sa onim skraćenim snimkama utakmica, tako da sam imao prilike vidjeti cijelu seriju. Sonicsi su poveli 2-0, nakon što su rasturili u regularnoj sezoni izgledali su nezaustavljivo. I onda se dogodio Dikembe. I jednostavno zatvorio reket. Kemp, Payton, Perkins, McMillan i Schrempf nisu bili u stanju ubaciti stotku da se postave na glavu. Onaj Mutombov plač sa zagrljenom loptom nakon zadnjeg zvižduka serije neću nikada zaboraviti.
A Mutomba ni ne smijemo zaboraviti. Legenda je silom prilika otišla u mirovinu i evo samo njemu u čast jedna anegdota.
Neku večer pijem pivo sa svojom ekipom koja baš i ne prati sport, a kamoli NBA koji i da hoćeš u Lijepoj Našoj pratiti ne možeš. Netko spomene kako je to jutro pročitao da je Mutombu otišlo koljeno i da ide u mirovinu, na što su svi u glas reagirali istom rečenicom – ”Pa što ta mumija još igra?”. Ljudi koji ne prate NBA i koji su išli u srednju kada su zadnji puta imali prilike čuti to ime, sjetili su ga se kao da svaki dan vise na ESPN-u. Rispekt. A sportskom programu nacionalne televizije mogu reći samo jedno – obalite mi smrdana majkojebci!
1998. Miami – New York 2-3
Riley protiv Rileya. New York kojega je izgradio protiv Heata kojega je taman složio. I s kojim je uredno gubio tri godine za redom. U takozvanoj anti-košarci, tako da i dan danas kada gledaš ekipu koja se više mlati nego igra, kažeš kako ”ovi izvode Rileya”. Od svih međusobnih susreta kroz godine ova serija bila je posebno zanimljiva, na jednoj strani bio je Timmy Hardaway još uvijek u vrlo dobroj formi te Alonzo Mourning kao div koji je volio ubaciti suzu sa vrha reketa. Protiv Larrya Ormara Johnsona i sjajnog Allana Houstona (koji bi u savršenom svijetu bio drugi najveći moderni bek-šuter nakon Raya Allena, ispred Reggiea, a MJ-a ionako ne računamo u ove podjele po pozicijama). Van Gundyevo jahanje na nozi Mourninga za vrijeme fajta dva bivša suigrača iz Hornetsa ostaje i dan danas trenutak po kojem ćemo pamtiti najsimpatičnijeg NBA TV-komentatora, iako se radi o tipu kojega su znali nokautirati i igrači (Camby) i sudci (da, Jeff je jedini trener kojega je NBA sudac nokautirao – slučajno). Drama na kvadrat.
1999. Miami – New York 2-3
Kao i uvijek u slučaju ovih klubova, bar drame nije nedostajalo. OK, košarka nije bila nešto, ali zahvaljujući baš ovakvim serijama danas imamo pravila koja omogućuju da gledamo čistiju i ljepšu igru. Zo, Timmy i Riley protiv Houstona, LJ-a i novopridošlog Sprewella (koji je Knickse godinu kasnije sam doveo do finala). Van Gundy je i dalje tu, a ako se netko pita zašto nema nigdje spomena Ewinga u obje ove serije, to je zato jer je 98-e bio ozljeđen, a 99-e potpuno rasturen od Alonza. Samo, Houston je još jednom bio previše za istrošene zvijezde Heata.
2000. Lakers – Sacto 3-2
Početak rivalstva koje će obilježiti iduće 4 sezone i donijeti nam možda i najbolje NBA utakmice novog milenija. Do ove serije između Bostona i Chicaga, serija koju bi stavio kao najbolju prvu rundu ikada. Iako ovo nisu bili Kingsi koji će kasnije mučiti Lakerse, nedostajali su Bibby, Brad Miller, Christie pa i Turkoglu, ipak su tu bili Divac, Stojaković i C Webb da prenesu kasnijem rosteru sve frustracije uzrkovane od strane Phila, Shaqa i Kobea. Dodatna ljepota ove serije je što su svoj doprinos dali i Veliki Glen Rice i Jason ”White Chocolate” Williams.
2003. Detroit – Orlando 4-3
Rađanje Pistonsa kakve smo znali do ove sezone, pod sigurnim vodstvom Ricka Carlislea, istog ovog čovjeka koji se sprema otpisani Dallas dovesti do finala konferencije. T-Mac je nosio Orlando na isti način na koji to danas sa Miamiem radi Wade, a na klupi se brusio Doc Rivers. Uveden je format od 7 utakmica nakon onih gay serija od 5, bilo je napeto, borbeno, a posebnu čar svemu daje podatak da je uz T-Maca startao naš Gira, i još imao važnu ulogu. U biti, s obzirom na sve, a posebice suigrače koji su redom bili materijal za lutrijske momčadi (Grant Hill je naravno sezonu proveo na servisu), treba biti pošten i priznati – T-Mac je dovevši ovu seriju do sedam zaslužio automatski pristup u Hall of fame.
2006. Phoenix – Lakers 4-3
Evo i serije koja je itekako svježa u sjećanju, preporoditelj košarke D’Antoni sa Nashom i Sunsima, bez Amarea, u pohodu na naslov. Sa druge strane čekali su doktor Phil, Kobe i hrpa izgubljenih slučajeva. Lamar nije igrao ni upola zrelo kao danas, a praktički treći igrač bio je bijeli brat Walton. Uglavnom, Phil se potvrdio kao košarkaški veleum, koristeći sve moguće rupe u D’Antonievu sistemu. Na kraju je u borbi trokuta protiv 7 sekundi ili manje, u borbi između halfcourta i potpune slobode, onu ključnu razliku napravio – Tim Thomas, pristigao pred kraj sezone za siću nakon što ga je Chicago otpisao. Where amazing happens indeed.
2007. Dallas – Golden State 2-4
Ludi i nezaboravni run and gun Warriorsa i Nelsona skoro dva desetljeća nakon originala opet je na sceni. Protiv nesigurnih i uplašenih Mavsa, face Cubana, Nowitzkog a posebice iritantnog Averya Johnsona nikada nećemo zaboraviti. Kao ni lude partije Barona Davisa, J Richa, Captain Jacka i Matta Barnesa. A najviše ćemo pamtiti ludu publiku u Oaklandu, domaće partije Warriorsa su redom bile antologijske i nešto najbliže ovom osjećaju koji su nam pružili Bullsi i Celticsi.

Ma bilo je zanimljivih serija. Ali nema smisla pokušavati dokazati suprotno, Boston vs Chicago je Najbolja Serija Prve Runde Playoffa Ikada. Trebao sam uključiti sve, od polufinalnih do finalnih ne bi li našao dostojnu konkurenciju. Uglavnom, ako i ne mogu reći da je ovo uopće najbolja serija koju sam ikada gledao, slobodno mogu reći da je u top 5. Ah, kad se samo sjetim svih strahova koje smo isticali u razgovorima o košarci, o tome kako će izgledati košarka bez Sunsa. Mislim da se nemamo čega bojati, zar ne.
Uglavnom, Marbury može slobodno put Italije, ako je i bilo kakvih dvojbi oko toga koliko može, mislim da je na sve odgovorio. Ben Gordon može trljati ruke i početi brojati lovu – neka je jednodimenzionalan i neka nema savjest, ali radi se o ubojici u rangu Sama Cassella. Jack Nicholson bi vikao ”You can’t handle the truht!”, ali ova univerzalna poštapalica za situacije kada Paul The Truth Pierce krene riješiti utakmicu serijom šuteva, nakon ovih sedam utakmica, bar za nas Balkance, zamijenjena je uzvikom Edina sa OBN-a – ”Kakav ludak je Paul Pierce!”
Brad Miller, lijepo je vidjeti te opet, i lijepo je vidjeti kako mlatiš sve oko sebe. Prvo si opalio pljusku Big Babyu, onda ti je Rondo vratio. Sve si preživio. Ali onaj pogled Bena Gordona dok si promašivao ključna slobodna u petoj, e to mislim da je ostavilo poprilične ožiljke na leđima. Karma se brine da sve funkcionira. Ozljede su Boston učinile idealnim protivnikom, treneri su smiješnim potezima stvari držali u egalu, a sve pod budnim okom Viših Sila koje nisu dopuštale da ova serija završi.
Jahve, Budha, Alah, Isus, Manitu i Jerry Garcia pod zapovjedništvom vrhovnog božanstva Davida Sterna sjede na oblaku i toliko uživaju u ovome da čine sve kako bi serija trajala i trajala i trajala. Kao i jamovi Grateful Deada, kao tantrički seks, susreti Bullsa i Celticsa dugi su satima i nikako da dosade. Varijacije na temu ti uđu pod kožu i učine da ne postoji ništa drugo. Sad definitivno znam da je NBA moja najdraža droga. Jebeš kavu, duvan, marihuanu, zeleni čaj, pez bombone. NBA Playoff je mjesto gdje se događaju čuda. NBA playoff je mjesto gdje se dogodila Najbolja Serija Prve Runde Playoffa Ikada. NBA playoff je mjesto gdje nakon svake pobjede Bostona doma dvoranom zaore Dropkick Murphys. Where amazing happens indeed.

A kako se bez obzira na sve vrhunce koje smo već doživjeli stvari nastavljaju, red je da se malo osvrnemo na preostale odigrane serije, te na one koje će se tek odigrati.
CAVS vs PISTONS
Ako ćemo gledati samo nemoć i uopće bezvoljnost Pistonsa, ova serija je sramotna. Iz utakmice u utakmicu LeBron se šetao kroz reket kako i kada je htio, a Pistonsi bi se samo micali sa puta. Posebno je u izbjegavanju kontakta dobar bio Sheed. Kad god bi Cavsima zatrebao koš, LBJ bi uzeo stvar u svoje ruke i napravio razliku a da ga nitko ne bi pokušao pošteno niti faulirati. Doduše, Browna može brinuti što su jednako uspavani poput Pistonsa bili i preostali Cavsi. Ako ćemo suditi po ovome, a ne bi trebali jer ovo ni jednoga trenutka nije bilo natjecanje, forma posebice vanjskih igrača Cavsa nije bajna.
MAGIC vs SIXERS
Iako su tri tekme riješene u zadnjim sekundama, serija je ovo koja nije imali ni trunku one čarolije kakva je krasila dvoboje Bullsa i Celticsa. Kao prvo, krenula je potpuno krivim putem bivajući skoro pa apsurdna – najbolja tricaška momčad lige, Orlando, nije bila u stanju spojiti dva šuta, a ekipa koja inače ne može pogoditi otvorenu tricu da joj život ovisi o tome, Sixersi, rešetali su sa svih strana.
Turkoglu je bio vidno šepav. Rafer Alston je kao i obično bio Rafer Alston, dakle bek koji uvijek bira sumnjivi šut i uglavnom promašuje iz vana čime je nastavio mučiti svoju novu ekipu na način na koji je to radio i u staroj. Rashard Lewis se uglavnom skrivao, ali i potpuno netipično bio aktivan u trenutcima kada bi se utakmice lomile.
Uglavnom, kada je Howardovoj dominaciji pod koševima dodana i kakva-takva preciznost iz vana, stvari su postale predvidljive. Sixersi su jednostavno loša momčad, osrednja u svakom pogledu osim u tranziciji, dok je baš Magic u tom obrambenom dijelu najjači. Ove dvije pobjede koje su isčupali čak i uz ozljeđenog Hedu i nedostatak Nelsona možemo smatrati iznenađenjem, opet ne onakvim kakav je poraz Sixersa doma od ekipe bez Howarda i rookiea Leea, dakle bez dva najbolja all-round igrača Orlando ih je jednostavno razmontirao samo vanjskim šutem.
Ovi porazi u zadnjim sekundama mogu se smatrati i slučajnostima, Iguodala onaj šut vjerovatno ne bi pogodio idućih 10 puta, niti bi Young ono polaganje ikada više izveo bez da napravi korake. Ali možemo ih smatrati i opomenom da Magic uopće nije toliko mentalno čvrst koliko su igre u regularnoj sezoni pokazivale. Jer kao što znamo, jedno je intenzitet regularnog djela, a nešto sasvim drugo ovaj u playoffu.
Ako ništa drugo, drago mi je da se u šestoj utakmici kao čovjek odluke pokazao JJ Reddick, član petorke ovogodišnjeg all-dorks teama. Iako su neki u čudu pitali čime je JJ zaslužio takav izbor, mislim da je odgovor stigao – mudima i savršenim šutem za tri. Još mi je draže da se Lee nametnuo kao legitimni nasljednik Raje Bella. Šteta što najvjerojatnije nećemo imati prilike gledati ga kako ganja Raya Allena.
HEAT vs HAWKS
Sa stajališta košarke nezanimljiva serija, još se nije dogodila večer u kojoj bi obje ekipa nešto pokazale. Ali zanimljiva zbog neočekivane pomoći koju su Wadeu pružili prije svega veterani Jones i O’Neal. Iako, o čemu ja tu pričam. Sve što je Miami napravio, napravio je prvo zbog prebolesne individualne kvalitete i upornosti Wadea, a zatim zbog shizofrenije Hawksa. Jer ovi su stvarno dvolični, jednu večer imaju granitnu obranu i pristup pravaka, a već sutradan u stanju su to zamijeniti luzerskim mentalitetom tipičnim za ekipe osuđene na lutriju.
Takvi su zbog loše forme Horforda, koji će nakon ozljede, ako i zaigra u sedmoj, teško biti faktor, i ponajviše zbog sklonosti Josha Smitha da upadne u gotovo pa autistično stanje. Sedma će teško donijeti uzbuđenje, Hawksi su načeti, ali bi trebali biti kompletni. Ako izađu gladni, a doma uglavnom tako igraju, i ako se dogodi takozvani ”Zaza moment”, a to je onaj trenutak kada Pachulia blokadom, zakucavanjem, faulom ili samo uzvikom totalno raspameti dvoranu i ekipu, Miami nema šanse. Hawksi će rano napraviti 20 razlike i utakmica je gotova.
Ali ako se taj trenutak ne dogodi, ako Miami ostane u egalu i ako Wade poludi, a kad-tad hoće jer ovo je utakmica u kojoj najbolji igrači igraju najbolje, pobjednik bi trebao biti Miami. Ubace li ostali poneku tricu, sa 20 razlike. Šanse da vidimo izjednačeni susret su dakle minimalne, a takve su jer se od prvog sudačkog podbacivanja u ovoj seriji ništa ne poklapa. A ako nema pravoga matchupa, nema ni serije. To smo naučili kroz ovih par tjedana.
NUGGETS vs HORNETS
Sada me je najozbiljnije sram što sam iskreno mislio da Paul može dobiti Denver snagom volje. I ne, nisu Billups i društvo toliko dobri, već su ovi Hornetsi jednostavno očajni. U prve dvije su ih razmontirali, a u trećoj je usprkos pobjedi bilo jasno da Paul i društvo teško mogu dobiti još jednu utakmicu. U biti, da je Denver bio samo malo pribraniji, Hornetsi ne bi primirisali pobjedi. Ali i Denver je limitiran, momčad očito na strani nema isti pristup kao doma, i osim Billupsa i Martina koji znaju kako se pobjeđuje, te Carmela koji polako dolazi u pravu formu, nema tu igrača za kojega bi stavio ruku u vatru da je u stanju izvući najbolje od sebe kada je najpotrebnije.
Naime, Denver je došao u New Orleans nervozan, čak ni Billups nije igrao dobro, uglavnom se posvetio maltretiranju svih okolo sebe. On i Martin nadoknadili su nedostatak eksplozivnosti grubošću, igrajući kao prekaljeni playoff veterani. S druge strane, Posey je trebao takav pristup donijeti Hornetsima, ali i on je polumrtav kao pola momčadi. Peja je šuter za 15 minuta, Mo Pete niti za toliko, Chandler rasturen psihički i fizički, West limitiran problemima s leđima pretvorio se u statičnog šutera iz vani, a ionako mu je igra i kada je poptuno spreman loše balansirana između previše finese a premalo snage. Paul je uredno dobivao batine kroz cijelu seriju, a da nitko nije uzvraćao. Ovo je momčad u totalnom raspadu, a sve što mogu je promijeniti trenera. Gore ne može.
BLAZERS vs ROCKETS
Serija koja je ponudila jednu fenomenalnu partiju Brandona Roya u drugoj i još dvije odlične košarkaške poslastice za trenere i tvrde fanove u trećoj i četvrtoj. Ono što je pak bilo totalno iznenađenje bila je nemoć Portlanda da usprkos tome što imaju jednog od najboljih closera u današnjoj košarci, Roya, izvuku bar jednu pobjedu u Houstonu u gustim završnicama.
To nije ništa drugo nego nedostatak iskustva. Drugi problem bio je manjak pouzdane napadačke opcije uz Roya i Aldridgea, nije bilo susreta u kojem se makar jedan igrač ozbiljnije pridružio. Tako da ispada da su Rocketsi dobili ne samo na račun veće čvrstina i iskustva, već jednostavno zato što su imali više raspoloženih igrača. Brooks je briljirao na gostujućim utakmicama, Battier i Scola su doma igrali bez greške i nikada agresivnije u napadu. Ming i Artest napravili bi svoje, i to je manje više bilo to.
Uglavnom, ako je rasplet i očekivan, do njega je došlo na malo drugačiji način. Blazersi su uglavnom odlično čuvali Minga, osim u prvoj, i nisu dozvoljavali Artestu lagani šut. I onda bi ih ubili ostali Rocketsi. Ostali Blazersi pak bili su uglavnom promatrači. Ali bar jedna stvar može zadovoljiti vodstvo kluba – Roy i Aldridge u svom prvom playoffu pokazali su se kao prava stvar. I dok za Roya to nisam sumnjao ni trenutka, Aldridge je stvarno ugodno iznenađenje.
MAVS vs SPURS
Problem Spursa na kraju nije bio starost nego jednostavno veća glad Mavsa. Dok se na licima Popa, Timmya i Parkera vidjela frustracija zbog svih stvari koje su se nakupile kroz sezonu i želja da se stvari što prije završe, lica Carlislea, Dirka i Cubana odjednom je počela obasjavati vjera u vlastite snage. A to je nešto što ovaj klub nije imao još od poraza protiv Miamia u Velikom Finalu.
Ovaj Dallas danas nema veze sa onim Dallasom kojega smo gledali cijelu regularnu sezonu. Ovo je opet ona stara, tvrda playoff momčad jednako opasna na oba kraja terena. Imaju tri napadačke opcije koje su imali i u danima ponosa i slave – Dirk, Terry i Howard daleko su od forme iz onih dana, ali dovoljno su dobri da zapapre Denveru ovako kako su zapaprili Spursima.
Kroz ovu seriju rodila se i klupa, Bass opet podsjeća na onaj lanjski stroj za koševe, Barea je postao poznat kao profesionalna napast, a Kidd se može opustiti jer zahvaljujući Barei sada većinu vremena u obrani može provesti braneći sporijeg protivničkog beka.
Spursi se mogu tješiti da bi sa Ginobiliem vjerovatno prošli, ali bez obzira na rasplet ove sezone ova momčad treba dozu svježe krvi. I to ne u vidu prosjećnih veterana kakvi su Gooden i Mason, već u vidu jednog pravog, rasnog pojačanja. I da, Bonner više ne smije imati ozbiljniju minutažu ni u kojem slučaju.
LAKERS vs JAZZ
Utah se može tješiti da je pružila žilaviji otpor nego Hornetsi i Spursi. Iako su oni što zbog ozljeda što zbog narušene kemije bili jednako ranjivi, opet su čistom upornošću uspijeli izvući jednu protiv Lakersa. Deron je iako vidno sporiji odradio svoje, Korver se pokazao najborbenijim Jazzerom, a Harpring je opet mlatio koga je stigao.
Ali Milsap očito razmišlja o ljetu i novom ugovoru, Boozer je u dvojbi da li izaći na tržište ili ostati još jednu godinu, a Kirilenko samo gleda kako bi pobjegao od Sloana. Također, danas je sasvim normalno reći nešto do jučer nezamislivo – možda je vrijeme da Sloan ode u mirovinu.
Lakersi su tako doslovno odradili posao, kao i obično izgubili su jednu utakmicu u seriji jer je Kobe potpuno izgubio pamet i uporno promašivao šut za šutom. Ali ono što nismo vidjeli je te žestina i borbenost, glad koju su obećali stvoriti ove sezone da im se ne ponovi lanjska. Po prikazanome u prvom krugu, ovo je i dalje momčad koja ima nevjerojatni potencijal, ali koja u glavi ne štima najbolje. Kao da jedva čekaju da nalete na nekoga tko će ih namlatiti. Lakersi su žene na rubu živčanog sloma.

I tako, da se priključim koleginim prognozama, kako bi trebala izgledati druga runda playoffa?
DENVER vs DALLAS
Za malo više od sat vremena kreće prva utakmica i jedva čekam vidjeti da li je ponovno rođenje Dallasa rezultat slabosti Spursa ili prava stvar. S obzirom da sam uskočio na ovaj drugi vagon, te da cijelo vrijeme govorim kako je Denver usprkos iskustvu Billupsa i Martina te talentu Carmela momčad sposobna raspasti se, definitivno dajem šansu Dallasu.
Ali ako samo bacimo pogled na utakmice kroz sezonu, vidimo da su 3 od 4 riješene u zadnjim sekundama. Dakle, čeka nas vrhunska serija jer se, kao što smo naučili, iz ovih ili onih razloga matchup štima. Evo, uzmimo samo za primjer Kidda, u ovoj seriji će imati prilike biti veći faktor jer ide na jedanko sporog Billupsa koji isto igra na snagu i iskustvo i koji ga neće toliko mučiti u napadu.
Martin može namlatiti Dirka, ali i Dirk može izvući Martina vani. I jedna i druga ekipa imaju po jednog centra – Dampiera, odnosno Nenea. Bass donosi istant koševe sa klupe, Birdman instant obranu.
Terry je sposoban serijom trica ubiti protivnika, a JR Smith je serijom trica u stanju srušiti civilizaciju kakvu poznajemo. Carmelo je jedan od najboljih strijelaca današnjice, ali ako mu se zalomi dobar dan, ni Howard nije daleko.
Ovo je serija koju će odlučivati nijanse. I ja se hvatam za sljedeću – Denver ima dva asa za završnice u Billupsu i Carmelu. Dirk je pak registrirani paničar. Melo igra sve bolje i bolje u napadu nakon uopće najbolje all-round sezone u karijeri. Dirk pak iza sebe ima osrednju sezonu i niti u prvom krugu nije bio taj koji je dignuvši igru napravio razliku, već su to napravili Howard i klupa. Stoga, usprkos novopronađenim simpatijama za Mavse, recimo da je ovo Carmelov ples. Konačno.
Denver u 7
LA vs HOUSTON
Ako su Oden i Przybilla bili u stanju smetati Mingu, onda će to moći i Bynum, Gasol i Odom. Dvoboj Gasola i Scole jedva čekam, radi se o dva najinteligentnija pivot igrača današnjice nakon Big Ala. Pod košem se stvari čine izjednačenima, ali i jedan i drugi klub mogu se nadati da će baš njihova unutarnja linija imati bolju seriju.
Na vanjskim pozicijama, Houston je u istoj situaciji kao i protiv Blazersa. Battier i Artest dvojac je koji može namučiti Bryanta, ali kao što je i Roy pokazao ni jedan ni drugi nisu Bruce Bowen. Bryant je kao i uvijek, jedini koji može zaustaviti Bryanta.
Na playu Jackson je izmislio Browna, ali tu je prednost Rocketsa očita, Brooks i Lowry su slash n kick majstori koji siju paniku na obje strane. I ovo bi trebala biti serija koja će ponuditi više nego očekujemo, na kraju krajeva Zapad nam je to i dužan. I da, Adelman je bio trener Kingsa u doba kada su Lakersi prošli naprijed samo zahvaljujući Robertu Horryu. Čovjek ima svoj stil igre koji se protiv trokuta sasvim dobro nosi.
Matchup se dovoljno dobro poklapa. A ako nas čeka gusta serija, tko bi trebao biti x-faktor? Po meni Artest. Kobe će silovanjem vanjskog šuta prije štetiti Lakersima nego pomoći, ali istu stvar može napraviti i Artest. Bryant će bar iznuditi svoja slobodna. Artest će prije zaraditi isključenje i tehničku nego slobodna bacanja u serijama.
LA u 7
CLEVELAND vs WHATEVER
LBJ neće dozvoliti da ga prcaju nestabilne momčadi kao Hawski. LBJ je jedini čovjek na svijetu koji može anulirati Wadeov učinak, a ima neusporedivo bolje pomoćnike. Kako god okrenuli, Cavsi prolaze.
Cavsi u 5
BOSTON vs ORLANDO
Ludak protiv Hede, Rondo protiv Alstona, Ray protiv Reddicka i nadamo se Leea, radi zanimljivosti. Prednost Celticsa je očita. Klupa je oživila u sedmoj, a ona Magica ionako nije nešto. Ključ je pod košem. Perkins je dovoljna mrcina da oteža život Howardu, uostalom o nekim pivot potezima koje je Perk pokazao kroz dvoboj se Bullsima Dwight može samo sanjati.
Može Barkley vikati koliko hoće ”Get some rebounds Dwight”, ali Big Baby i Perk u stanju su zagorčati mu život u svakom pogledu. Da li je moguće da bi ključ serije mogao biti Rashard Lewis?
Pa sada bi trebao reći nešto u stilu kako će Magic biti u egalu, čak i u prednosti ako Rashard zabije preko 20. Ali ne mogu jer to je Rashard Lewis. Kayser Soze ostaje Kayser Soze, bez obzira na muda koja je pokazao protiv Sixersa.
Boston mora braniti vanjski šut i paziti da ova dvojka pod košem ne upadne u probleme sa osobnima. Da sam ja Rivers, startao bih sa Houseom na Reddicku/Leeu, a Allena i Ludaka stavio bih na Hedu i Lewisa. Ni trena ne bi riskirao da mi Big Baby ili Perk upadnu u probleme sa osobnima.
Međutim, Doc zna najbolje, jel’ tako? Ovaj, jel’ tako?
Ma bez obzira na Doca, nikad ne podcjenjuj srce prvaka.

C’s u 6