DOIN’ WORK

Moj pokojni Dida definirao je hrabrost ovako – “hrabrost je prdnit kad imaš proliv”. Nažalost, nikada se nismo dotakli definicije tragedije. Ali s obzirom na njegovu sklonost svođenja života na doslovnu analnost, vjerovatno bi ostali u ovoj sferi. Evo, čovjek bi za nečiji pokušaj koji ne bi donio rezultat samo rekao “tko prova pokaki se u gaće”.
Pa bi nekome tko pokušava sagledati dobre ili loše strane nečega samo rekao “uzmi govno u ruku i pomiriši ga sa donje i gornje strane, di više smrdi?”.

Uglavnom, siguran sam da bi tragediju sveo na nešto slično ovome – “tragedija je kada ti utekne u gaće pred školjkom ne zato jer je šolja bila daleko, nego zato jer si krivo izračunao koliko ti treba do nje”. Ma on bi to sigurno bolje sročio, ovo je malo prefilozofski. Bolje da se ja držim svojih okvira, dakle evo što je tragedija = “tragedija je kada prvi pick zaslugom lutrije dobiju Clippersi”.

Ono, totalna tragedija. Prokleta lutrija. U ovakvim situacijam gotovo da ti je žao što nije namještena. Ma da je prvi pick Washingtonu ili Oklahomi, već sada bi iduća sezona dobili novu draž. Ovako, čak i Draft, tu noć nad noćima, čekam nabijen negativnim emocijama.

Što će Clippersima Blake Griffin? I da, odmah u startu odbacimo ideju kako su Clippersi toliko nesposobni da ga možda ne draftaju. Blake je broj 1, bez konkurencije, rekli smo već masu puta kako je ovo jedna od najgorih generacija u povijesti, generacija u kojoj postoji realna šansa (bar po projekcijama ultra-dosadnog i turbo-glupavog Chada Forda) da od prvih 5 pickova čak dva napuste NBA odmah nakon isteka rookie ugovora (Hardenu i Hillu na čelu piše FLOP).

Opcija da Clippersi trejdaju pick? Ludost, ali malo realnija. Draftirati Griffina i onda ga poslati u Memphis za drugi pick, par igrača i možda još ubaciti Chrisa Kamana i riješiti se njegova ogromnog ugovora? To ne zvuči loše, ali nijedan scenarij ovakve vrste ne može se pokazati dobrim. Prvi pick je stvar s kojom se ne zajebava, htjeli ili ne Clippersi, da bi zadržali ovo malo fanova što im je ostalo, moraju uzeti Griffina i prodati ljudima nadu da momčad ima budućnost.

Samo, što onda sa Kamanom, Cambyem i Randolphom? Zacha je nemoguće trejdati ni da uz njega daješ sokovnik, štapni mikser i ekspres lonac. Kamana sa ovakvom mrcinom pripada u istu kategoriju, i izgleda da im jedino ostaje pokloniti nekome Cambya u zadnjoj godini ugovora kako bi se riješili gužve pod košem. A i to je svojevrsna tragedija, dati najboljega od trojice kako bi dobio minute za klinca koji igra istu poziciju kao čovjek kojega se ne možeš riješiti. I onda se u jednom trenutku Kaman ozljedi, Zach prelazi na peticu, i Clippersi odjednom primaju 40 koševa u četvrtini. Katastrofa. Jadni Griffin. Da bar može otkazati agenta i vratiti se na Oklahomu, mislim da ne bi razmišljao ni sekundu.

Nego, pričat ćemo mi o draftu i mogućim scenarijima kada dođe vrijeme za to. Posvetimo se sada jednoj drugoj tragediji, odnosno tragediji barem za sve one mrzitelje Lakersa vani. Malo je nedostajalo da Nuggetsi već u prvoj tekmi na gostujućem terenu uzmu prednost, ali kao i u dosadašnjem dijelu playoffa Kobe je uspio izvući ekipu. Što bi rekao friški dokumentarac Spikea Leea, Kobe doin’ work. Tekmu još nisam pogledao, snimka čeka da završim ovaj tekst i zaključim proteklu rundu prije nego se bacim na gledanje ovih finalnih.

Jer nakon onog maratona između Bullsa i Celticsa ja sam sretan čovjek. NBA playoff već je ispunio očekivanja, i sve što još tražim je vidjeti nekoliko tekmi u kojima će LeBron biti izazvan, nekoliko tekmi u kojima će odlučivati jedna lopta, umjesto da gledam sve ove šetnje Cavsa. Svejedno mi je da li u finalu konferencije ili velikom finalu, želim vidjeti Brona kako igra veliku partiju u važnim trenutcima, kao što je to radio lani protiv Bostona, godinu prije protiv Detroita. Ili sve ove sezone ranije protiv Washingtona. Ona sjajna partija protiv Atlante na papiru je čudesna, isto tako je poseban gušt gledati toliku mrcinu kako lebdi po terenu i zabija skok-šut za skok-šutom kao da je Montae Ellis a ne miks Karla Malonea i Larrya Johnsona. Ne stvarno, to što ovaj ormar od čovjeka igra poput playa visokog 180 cm i može sve što i taj play, to je veće čudo od Shaqove pokretljivosti i eksplozivnosti, Magicove kontrole igre, Birdove dominacije glavom. MJ je jedini ispred.

Ali činjenica je da usprkos sjajnim Bronovim partijama, u toj seriji ni jednoga trenutka Cavsi nisu bili izazvani. I to nije kritika na račun Hawksa, oni su svoje napravili. Sa Bibbyevim lešom, ozljeđenim Horfordom, bez Williamsa u ionako tankoj rotaciji, bolji otpor nisu mogli pružiti. Ni Zaza moment ne bi pomogao.

S druge strane, Magic i Boston nisu ponudili toliko sa aspekta igre koliko – predigre. Ili međuigre, jer ono što se događalo oko parketa često je bilo zanimljivije od same igre. A ovo je bila najzanimljivija serija, što dovoljno govori o napetosti ovih utakmica. Uglavnom, Magic je kroz ovu seriju sa Bostonom konačno izrastao u momčad sa identitetom. Boston je pak na svoj način obranio naslov i u miru se može posvetiti sljedećoj sezoni pun optimizma.

Prvo malo o Orlandu. Ono što znamo o njima je da su momčad koja ovisi o šutu za tri u napadu. Ako trica upada, ostaje prostor za ulaze Turkoglua i spuštanje lopte na Howarda. I to je to. Nema nikakvih posebnih akcija za Lewisa u postu, nema trčanja ni bezbroj cutova kako bi se netko izolirao, nema pick ‘n rolla koji bi završio prepoznatljivom kombinacijom. Sve se svodi na kruženje lopte do prvog slobodnog čovjeka.

I to uopće nije loše s obzirom da imaju 10 ljudi koji mogu zabiti, od čega su bar četvorica iznadprosjećni tricaši. Još da je Nelson tu umjesto Alstona, imali bi 5 igrača koji mogu zabiti tricu u svakome trenutku. Možda se na prvi pogled ne čini naročito mudrim sve bazirati na vanjskom šutu, ali ova momčad je baš za to i složena. Ako ste Sixersi, onda definitivno nije mudro previše šutirati. Ako ste Magic, sve osim šutiranja nije mudro.

Mislim da su kroz ovu seriju sa Bostonom to konačno shvatili. Bez Nelsonova vodstva to je išlo nešto teže, ali prigrilili su tezu da su na neki način bliži Pistonsima nego klasičnom NBA izazivaču predvođenom superzvijezdom. Jedini kome je to izgleda malo teže bilo prihvatiti je upravo njihova superzvijezda, Howard.

Dwightu je u jednom trenutku bilo dosta poraza od realno slabije momčadi, isto kao što je cijelom klubu bilo dosta mučenja nakon što su ih po svemu inferiorni Sixersi dovukli do 6 tekmi. Iz nekoga razloga kao da nitko nije jasno mogao artikulirati što je i kako treba igrati ova momčad. I onda je Dwight zavapio za više lopti, šaljući jasnu poruku – ako već ne možemo dobivati na način kako smo to radili kroz sezonu, onda hajdemo postati kao i svaka druga NBA momčad, dajte meni kao superzvijezdi loptu i pobijedimo ili izgubimo mojom krivicom.

I iako se činilo kao da je takva Dwightova reakcija tek još jedna u nizu razmaženih poruka tipičnih za gubitnike, momak je u biti izazvao lančanu reakciju koja je preporodila klub. Sumnjam da mu je to bio cilj, vjerovatno se radilo tek o frustraciji koja je morala izaći na površinu, ali svi su shvatili da imaju dvije mogućnosti – ili boriti se i biti ono što jesu, ili se raspasti i izgubiti.

Nelson je navodno cijelu noć pričao sa Dwightom, Van Gundy je pričao sa svima, dobri stari veteran Anthony Johnson preuzeo je ulogu klupskog mudraca i zaključak je na kraju bio sljedeći – mi smo to što jesmo i nikakve zapreke nas ne smiju navesti da posumnjamo u sebe. Dwight nema post igru, Van Gundy je sklon panici, Lewis je prepasivan, napad je jednodimenzionalan – to sve stoji. Ali sve momčadi imaju mane, isto kao što imaju vrline. Poanta je u tome tko je čije nedostatke u stanju bolje iskoristiti.

Shvativši to, Magic je opet postao ona momčad iz regularne sezone koja je svjesna svoje snage, samo ovaj put samouvjerenija nego ikada. OK, napad je i dalje trica, ali ono što ih izvlači je obrana. Orlando igra čvrstu pozicionu obranu u kojoj se ne ispada jer svi znaju da im leđa i reket čuva Howard i da nema potrebe udvajati nikoga. Bitnije je obraniti tricu i zaustaviti tranziciju. Iz istoga razloga što imaju Howarda odmah nakon ispaljene lopte vraćaju se u obranu jer on je dovoljan za skok u napadu.

Što dovodi do zaključka kako Magic ipak ima svoju superzvijezdu. Howard nosi ovu momčad isto kao što Kobe i Bron nose svoje, jedino što to ne radi u napadu već na drugoj strani terena. Njegova obrana reketa omogućuje ostalima da budu korisniji u obrani nego što bi to bili da imaju manje dominantnu personu iza leđa. Omogućuje im da se posvete određenim aspektima igre, umjesto da troše energiju na sve. Dwight je lider i temelj ekipe pa makar ne bio u stanju zabiti sa dva metra. Kvragu, bez njega ne bi bilo ni Turkogluove eksplozije zadnje dvije sezone, ne bi bilo ničega.

Mislim, ovo su sve poprilično jasne stvari, ali u ovom žrvnju playoffa gdje svaku drugu večer igraš za opstanak, razum se ponekad izgubi i istine koje su do jučer bile apsolutne postanu apstraktne. Dok se opet ne otkriju. Uglavnom, zahvaljujući Dwightu čeka nas zanimljivo finale Istoka. Probudio je momčad koja djeluje opasnije nego ikada. S druge strane, ako opet zaboravi zašto je na parketu i nakon dva poraza od Cavsa odluči još jednom tražiti više lopti, možda je opet uspava.

Što se tiče Bostona, treba reći da je srce prvaka izdržalo nevjerojatne napore. U sedmoj, kada je nekoliko minuta prije kraja Doc sa parketa povukao Piercea i Allena i kada je cijela dvorana pljeskom ispratila još jednu sezonu za pamćenje, vidjeli smo samu bit sporta. Da, pobjede su važne, ali pobjednik može biti samo jedan. Zato je još važnije dati sve od sebe, a pogotovo je važno vjerovati da možeš iako sve govori protiv tebe. U jednome trenutku Celticsi su postali svjesni da ova vožnja mora završiti, a opet pokušali su sve da prežive još jednu seriju. Kapa do poda.

Neću uopće spominjati Doca i činjenicu da ni jednom nije pokušao igrati sa malom postavom od početka, čovjek očito ne čita ovaj blog. Nije ni važno. Boston je bio osuđen na rotaciju 7 igrača, s tim da jedan od tih sedam bio Škalabrin. Mislim, što više treba dodati? Rondo je očito iz utakmice u utakmicu bivao sve umorniji, momak jednostavno nema igru ako ne igra u petoj brzini, čim uspori da sačuva energiju postaje sporednjak. PP i Allen su se toliko trudili na oba kraja terena da bi im svako malo ponestalo energije u nekom važnom trenutku, zbog čega bi koji put šut bio kratak, koji put bi zaboravili na igrača kojega čuvaju.

Posebna priča je Perkins, još nikada nisam vidio igrača koji je odmoran u stanju igrati na all-star razini da bi nakon 6 minuta igre postao – stup. Sve nas vraća na Garnetta. Da je on zdrav, Doc bi mogao Perka držati na manje od 30 minuta i ovaj bi briljirao. Ovako, sve što je igrao iznad toga bilo je bez koristi za Boston.

A i što su Celticsi više mogli nakon svega što su prošli u ovogodišnjem playoffu? Kao da nije bilo dosta drame protiv Bullsa, još su nastavili u sličnom stilu protiv Magica. Pa je Eddie House odigrao utakmicu života, Big Baby je postao ne samo koristan igrač već i čovjek za petorku koji riješava utakmice, čak je i Marbury odigrao najboljih 12 minuta još tamo od 2004-e. Misim, što se još trebalo dogoditi, da u sedmoj polude Tony Allen i Miki Moore i počnu si bacati alley-oopove?

Boston je zadržao ponos, sada treba zadržati Big Babya. PP i Allen imaju sigurno još sezonu u nogama, kvragu Ray bi mogao igrati duže od Reggiea Millera s obzirom kako trenira i pazi na sebe. Mislim da je taj već danas u pripremama za dogodine. Neka Garnett više nikada i ne bude isti, sa iskustovom koje su stekli Perk i Big Baby to mogu nadoknaditi. Treba im tek još jedan ili dva igrača na klupi, nekakav swingman ili bek koji može zamijeniti PP-a ili Ray-a a da se ne otvori rupa u zemlji kada uđe u igru.

Na Zapadu smo gledali ipak manje drame nego se očekivalo. Houston je doduše Lakerse doveo do sedme, ali bez borbe, više je to bilo šamaranje. Dalo se vidjeti da Rocketsi imaju sjajnu rotaciju, da su izabrali fantastične igrače zadatka, eto još samo da dovodu dva glavna koji su u stanju ostati zdravi. Da je Ming ostao na parketu možda bi i prošli, ovako ipak treba istaknuti probleme Lakersa kao glavni razlog njihova uspjeha.

Momčad koja je cijele sezone igrala možda i najljepšu košarku, momčad koja je svoj sistem dovela do savršenstva, daleko je od savršene. Istina, neki kotačiči ne štimaju, točnije čak četiri:
– Fisher, čovjek više nema noge da se bori protiv mladih lavova poput Brooksa, a niti je u stanju zabiti vanjski šut sa dovoljno dobrim postotkom da opravda mjesto u momčadi ispred Farmara, što onda opet dovodi do toga da Farmar šizi jer igra bolje a i dalje je zamjena
– Ariza, njegova energija vrijedi zlata, ali krilo u trokutu, posebicu u playoff tekmama, mora moći zabiti tricu. Inače, ne ostaje dovoljno širine za kruženje lopte u postu, a bez toga napad Lakersa nije više toliko opasan
– Bynum, momak je trebao biti ne samo dodatno tijelo u reketu već i glavni stup obrane i netko tko može agresivnije zatvoriti prilaze košu, a ispalo je da što zbog ozljeda a što zbog osobnosti uopće nije od koristi
– Klupa, umjesto da nabije razliku protiv manje talentiranih drugih postava, oni je najčešće gube, voljni moment na nuli, svi bi bili igrači finese a nigdje ratnika (s tim da bi vraćanjem Arize na klupu Phil riješio bar taj problem, nažalost Walton je jednako klimav šuter za značajniju ulogu u petorci).

Ali nikako se ne mogu riješiti dojma da je problem ipak – glava. Da li je Phil manje zainteresiran da ih pripremi, da li je Kobe konačno ubio i ono malo želje što je ostalo u svima, ne znam. Ali znam da su prve dvije pobjede nad Rocketsima (dok je sve još ličilo na seriju i nije postalo napucavanje), a čini se i ova prva nad Nuggetsima, prije svega rezultat Kobevih fenomenalnih 1 na 5 partija.

A mislim da danas ni Kobe više ne želi biti taj koji sam-samcat mora dobiti tekmu, odnosno da je potrebna njegova briljantna partija da Lakersi isplivaju.
Denver dakle ima šansu, dijelom zbog te nezrelosti Lakersa, a dijelom i zato jer su postali momčad koja ima motiv, koja se uvijek treba dokazivati. Razbili su Hornetse, ali tu me nisu kupili jer Hornetsi su već bili u rasulu. Pa su razbili Dallas, iako Dallas uopće nije igrao loše ovi su bili na jednoj skroz drugoj razini. Sad, ja i dalje ne mogu staviti ruku u vatru za ovako sklepanu momčad, ali da igraju dobro dok je sve posloženo – igraju.

Carmelo i Nene su već dokazani strijelci, Billups je lider bez premca i tračak razuma potreban ovakvoj momčadi, ali sve ostalo? Mislim, po kojoj logici nakon svih onih operacija Martin uopće može hodati a kamoli trčati i mlatiti sve što se kreće? Birdman je trebao biti igrač za 20-ak minuta dodatne energije sa klupe, a ne rasni centar koji sam samcat može zatvoriti reket. Smith bi trebao jurcati uokolo i ispaljivati trice a ne ulazi u reket i razigravati. Kvragu, čak i ono što odigraju Jones i Carter donosi neku pozitivu.

Više se neću voditi time da se ovako stihijski posložena momčad kad-tad treba raspasti jer oni su prešli taj trenutak i ušli su u sljedeći, naime oni moraju izdržati do kraja ne samo radi konačnog rezultata već zbog vlastite budućnosti. Ne samo kao ekipa, već i pojedinačne. Jer ako izgore nakon svega, uvijek će netko moći reći: “ah, Nuggetsi su samo iskoristili dobar ždrijeb i činjenicu da su sve sile Zapada oslabile”. Bili su u pravo vrijeme na pravom mjestu, najobičniji oportunisti. Nisu zapravo BILI. Ali. Denver je defiitivno već posao napravio time što mu uopće dajemo šansu pored Lakersa. Sad samo moraju paziti da ne unište ovaj novi image, da ostave nešto za ubuduće.

Koliko god me oduševljava Carmelova igra i način na koji je konačno ušao u Prvu Ligu, koliko god uživam u energiji njihovih visokih i posebice Birdmanovim bananama, i dalje mislim da je ovo lagano šizofrena momčad. Sad, kako su i Lakersi u toj kategoriji psihijatrijskih slučajeva, tu nemaju prednost koju bi im inače dao.

Ali gledano samo po odnosu snaga na parketu, Lakersi su i dalje bolji. Kobe je ipak sve ovo već prošao, Carmelo je tu tek prvi put. Billups nije profil igrača koji može iskoristiti raspad Dereka Fishera. Jones je zujalica koja ostavlja dojam obrambenog igrača, nikako stoper u rangu Battiera koji može nauditi Kobeu. Nene je majstor realizacije u reketu, Gasol još bolji. Klupa Nuggetsa kroz cijeli playoff je važan dio momčadi, ali na papiru ova Lakersa je ipak bolja, makar je još nismo vidjeli.

I dalje ne mijenjam prognozu po kojoj ćemo gledati Lakerse u finalu. Jedino danas sigurno znam, a mislim da ćemo nakon finala Zapada u to biti još uvjereniji, kako Lakersi i dalje nisu odgovorili na ona najvažnija pitanja. Zbog čega je prošle sezone Boston izašao kao pobjednik, iako su ruku na srce Lakersi igrali bolju košarku. A to su pitanja pristupa, glave, srca, odnosa. Cavsi u svim tim segmentima imaju prednost. Kao i Boston lani, izaći će kao pobjednici na račun veće i čistije želje.

Isto tako mislim da će samosvjesni Orlando pružiti dostojan otpor, i da ćemo konačno gledati Brona u napetoj seriji. Igrački prednost Cavsa nije upitna. Mogu odgovoriti na trice Magica, mogu izazvati Howarda puštajući Big Z-a da ga izvuće van reketa ili Varejaoa da ga mlati. LeBron može bez problema igrati četvorku i zaustaviti eventualne pokušaje da Lewis iskoristi igru Cavsa sa dva prava visoka. Orlando pak nema kako zaustaviti Jamesa.

Međutim, odlučnost Magica bit će razlika, Cavsi će biti izazvani da svaku tekmu daju sve najbolje od sebe kako bi dobili i tada može doći do grešaka ili opuštanja koje Orlando ima čime iskoristiti. Hawksi nisu imali čime kazniti slabija izdanja Cavsa, Pistonsi nisu ni pokušavali.

U biti, dvije napete serije su mi nužno potrebne nakon ovih polufinalnih limunada kako bi pažnju malo skrenuo sa sjajne NHL završnice opet na košarku. Jebeni MaxTv, da nema ništa osim tog hokeja – vrijedi svaku kunu. Polufinalna serija između Pittsburgha i Washingtona bila je za prste lizati, Alex Ovechkin je u ovom trenutku u top 5 naj sportaša na planeti. Ove prve tri tekme konferencijskih finala između Detroita i Chicaga, odnosno između Caroline i Pittsburgha su urnebesne, zabava do zadnjih sekundi. Prava je šteta što NHL ide paralelno sa NBA te ga ni pod razno ne stignem pratiti koliko zaslužuje. A možda to i nije šteta, možda je to sreća. Jer i ovako više pojma nemam gdje mi je glava od svih događanja. Jedva čekam ljeto da se brate odmorim od svog ovoga sporta. Odnosno bar gledanja tekmi. Jer za razliku od Hajduka i Dinama, za nas fanatike nova sezona, sa svim kombinacijama koje idu uz nju, počinje čim LeBron po prvi puta u karijeri podigne trofej prvaka. LeBron doin’ work.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *