THE SIXTH SENSE

Na početku sam rekao da me briga za ovo prvenstvo. I svi smo se više-manje oko toga složili. Isto tako, složili smo se da naši imaju nikada veće šanse da se maknu iz sredine rezervirane za mediokritete, ni vrit ni mimo. Da prestanu biti new age ekipa koja sve može dobiti, od svih izgubiti. Bez mirisa i okusa.

Kako se pokazalo, mi se iz toga stanja uma ne mičemo. Ako ništa drugo, sada bar znamo i zašto. Nemamo, niti ćemo u skoro vrijeme imati, igračku klasu na koju se možemo osloniti, klasu koja je u stanju dići igru na višu razinu kada je najpotrebnije. Imamo desetak osrednjih košarkaša, s tim da nekolicina ima tragove vrhunskog talenta, samo ne nažalost i talenta za igrati ozbiljnu košarku. Haklati, to da, s tim da sumnjam da bi nakon par partija sa Planinićem itko normalan poželio igrati opet sa tipom koji misli da je bogomdan, ne dodaje loptu osim ako ne namješta zicer, i ne gleda ništa osim vlastite statistike.

Ali ti psihički problemi naših igrača, njihova nezrelost, postojali su i prije. Sve nade da je dodatnih nekoliko turnira, godina i utakmica nešto promijenilo, pale su u vodu. I to nije dobro. Jer, nakon što nas od Atlante nije bilo nigdje, nakon što se ugasila jedna velika generacija, sa ovom jezgrom konačno smo počeli ličiti na ekipu. Stoga ne čudi što smo se onako veselili rezultatu u Beogradu, rađanju Kasuna, pa zatim Baraća, što smo navijali na Olimpijadi. Nakon godina mraka, košarka je opet dobila smisao (barem ova sa hr predznakom), i nije bilo važno što je igraju limitirani tipovi. Jer, na kraju krajeva, ove nove momke nitko nije silio da dolaze igrati za repku, nitko ih nije morao siliti da se trude. Igrali su košarku jer je vole igrati.

Ja osobno sam u neku ruku bio zadovoljan što eto konačno imamo ekipu, ali daleko od toga da sam bio zadovoljan košarkom koju su prezentirali. A pogotovo mentalnim greškama koje su si dopuštali. Ali kao i svi ostali, očekivao sam ovdje rezultat. Ne zato što odjednom vjerujem da smo se digli u kvaliteti, već zato što su svi ostali pali, i što rijetko tko ima kontinuitet od nekoliko velikih natjecanja za redom sa istom jezgrom.

Eto, ni to nije bilo dovoljno. Da, naša repka je sama sebi najveći neprijatelj. A dok toga protivnika ne savladaš nemaš što tražiti protiv drugih. I tu ne govorim o ozljedama, kojih smo imali, ali ni upola kao ostale momčadi (Španjolci su pripreme odradili bez nekoliko glavnih igrača, Slovenci su doslovno bili bez pola momčadi, Grčka bez najboljih pojedinaca). Nego o tome što, za razliku od Srba koji imaju sličnu momčad, možda nešto talentiraniju ali definitivno slabije uigranu, nismo u stanju kada treba odigrati pravi potez. To je čisti nedostatak ono što u NBA zovu basketball IQ.

Ima toga još. Uspoređivati Repešu, njegovu filozofiju i način vođenja tekme sa jednim Ivkovićem, nema smisla. Nije slučajno čovjek od nikuda jednu novu ekipu doveo do srebra, nije slučajno naš Repeša vječni šesti. Napravi posao, ali nikada nešto više od donje granice očekivanja. Uostalom, zar nam uigranost i poznavanje akcija nisu trebali donijeti prednost pred ostalima, koji su imali puno više promjena? O kakvim akcijama i uigranosti pričamo, kada nam se sve svodi na stajanje, šuteve bez rezona, dok Repeša mirno stoji i crta po ploči, tješi svoje dečke, umjesto da urla na njih. Hm, možda mu savjest nije čista?

Da li su očekivanje bila prevelika? Ne, zato i kažem da po prvi puta od kada pratimo ovu repku možemo biti razočarani. Do sada je sve bilo realno, ali ovo sada je podbačaj. Opet kažem, briga me što smo imali ozljeda, što nam je trener takav kakav je, što su igrači takvu kakvi jesu. I drugi imaju svoje probleme, svoje mane i vrline. Nosiš se s time kako znaš i umiješ, trudiš se da budeš što bolji. Ali ja kod naših nisam primijetio tu želju da se nosi sa vlastitim nedostatcima, da se bude bolji, pod kontrolom. Nego uvijek isto, pomuzeš kravu i onda proliješ mlijeko.

Evo kako smo si zagorčali život. Prvo, izborom igrača. Vraćanje Kasuna pokazalo se potpuno nebitnim, s obzirom na sporost njegovih obrambenih reakcija i limita u čitanju igre, ta snaga i visina prave petice nisu nikakav plus. Trebalo je voditi Baraća i pokušati oživjeti jedan mladi duh koji sigurno ne podnosi lako neizvjesnu budućnost u Tau Ceramici, i kojega reprezentativni odjeb sigurno još više pogađa.

Vraćanje Vujčića posebno je bolno. Svatko tko imalo kuži košarku odmah je znao da igrač koji je već nekoliko puta ubio atmosferu u repki, sa sobom donosi teret. Koji ga automatski stavlja u situaciju da tu atmosferu ubije još jednom. Vujčić nije igrač koji vodi primjerom, on košarku igra za lovu i iako mu je talent neosporan, ovoj ekipi treba lider a ne još jedan nezreli dječak. Njegove izjave tijekom prvenstva su očiti dokazi nepostojeće harmonije u ekipi. Prvo se žali na minute, pravda svoje loše igre prebacujući krivnju na druge. Pa onda kada odigra nešto dobro, ne propušta istaknuti da je to napravio usprkos tome što je sve bilo protiv njega. Kao, spreman sam ja i dalje se žrtvovati, ako će to pomoći ekipi. E, znaš što? Odjebi više od repke. Njoj ne trebaju žrtve, mesije i paćenici. Već profesionalci i radnici.

Parker odluči da želi igrati na Olimpijadi, zabije 20 koševa za redom i eto ga. Gasol odluči osvojiti zlato kada je već potrošio ljeto, zaigra kako zna i eto ga. Znam, nije pošteno nikoga od naših uspoređivati sa Gasolom i Parkerom, ali vjerujte mi, duboko u sebi Vujo i Planina misle da su bolji od njih. Samo, uvijek ih zajebe neki trener, neki suigrač, neki plan igre, i nikada to ne uspiju pokazati. Prokleta sudbina. Nije lako biti vječna žrtva. Ali barem se nadam da ih ne boli vagina previše od napora koji je iza njih (sorry što taj prekrasan organ koristim u kontekstu sa ovom dvojicom, ali razlozi su čisto stereotipni i metaforični).

E pa dok je tako, dok imamo karaktera koji za sve krive druge, koji nisu u stanju pljunuti istini u oči, pogledati svijet oko sebe i prihvatiti postojanje drugih ljudi u njemu, šesto mjesto će biti sjajan rezultat.

Makli smo Giričeka, odjebimo sada Vujčića i Planinića. Nema smisla nastaviti još jednom kao da ništa nije bilo, promjene su potrebne. Pa makar na gore. Odjebimo i Radića, iako je to nemoguće napraviti u zemlji gdje ljudi više pažnje posvećuju tenisu, rukometu i vaterpolu nego košarci. Odjebimo domaće trenere, budimo pametni i dovedimo čovjeka iz vani koji se razumije u modernu košarku. Zašto, ako Španjolce može trenirati Talijan, a Ruse Amerikanac, nas ne bi mogao jedan pravi stručnjak iz recimo Srbije? Što nakon Repeše, Anzulović? I još jednom vrtnja u krugu neuspjeha, osrednjosti, i loše prezentacije. Gle, jebe mi se za pobjedu ili poraz ako mi ponudiš tekmu kakvu su recimo odigrali Man City i Man Utd. Ali kada mi na 20 sekundi do kraja, na minus jedan, imaš cijeli napad, dođeš na tricu i pukneš u drugoj sekundi bez rezona, preko ruke, ne očekuj da me boli neka stvar što i kako igraš, te kakve rezultate ostvaruješ.

Ima i nekoliko svijetlih točaka. Lončar, usprkos svim limitima, stvarno postaje naš Varejao. Daleko je od njegove igre u obrani, ali trudi se i leti na sve strane. Doda li pokretljivosti i upornosti šut sa poludistance, za stalno a ne povremeno, dobili smo pravog igrača. Ne peticu koja će dominirati snagom, znanjem, ali peticu koja može pomoći.

Ukić je, kako sam već početkom ljeta rekao, na ovim stranicama postao maskota. Od predmeta sprdnje, momka koji nikako ne prihvaća vlastite limite, odbijanjem milijuna u Europi i odlukom da se bori za NBA egzistenciju, dokazao je karakter. Izjavama na ovom prvenstvu, ako već ne i igrom, dokazao je da ima pogled na svijet zrelog čovjeka. Nažalost, nije kvaliteta kakva ti treba na poziciji jedinice, ali je definitivno bolji od svega drugoga što imamo. Bolji je šuter nego što je bio, iako je to i dalje osrednje, sklon je krivim odlukama, ali važno je da više na jednu dobru ne idu dvije krive, već jedna. Fifty – fifty. To je ok, solidno. Solidnost nam treba. Mislite da ne bi imali pobjedu više da je on igrao 35 minuta, umjesto da se rotirao bez ikakve logike sa Kus-Kusom i Slaninom?

Ukić je dakle play broj jedan. Nema rasprave. Da, dogodine ću u Turskoj dobiti nove sijede zbog njega, ali bar znam da mu je stalo. Moje sijede, njegove izgubljene lopte, sve to ima smisla jer barem smo pokušali na pravi način.

Popović treba ostati, jer ovo nije bio pravi Pop. Ozljeda, a onda i loša kemija u ekipi, potpuno su ga usporili. Ali kao back-up play, kao strijelac sa klupe, kao back-up tricaš, on je i dalje bez premca. Pop je igračina, svih ovih godina najveća konstanta, i jedno loše izdanje nije razlog da ga prekrižimo.

Ali Slaninića treba prekrižiti jednom zauvijek. 10 koševa bez ikakvog drugog učinka možemo pronaći bilo gdje. Njegova navodna 1 na 5 genijalnost češće je debilnost, upravo njegovo pimpljanje guši igru, suigrače, a krive odluke prečesto odlučuju pobjednika. Igrač poput njega, bez uloge, stvarno nema smisla u ozbiljnoj momčadi. To što on želi da je svijet još uvijek kao u juniorskim danima, to je njegov problem. I ja bi htio da Ryan Giggs igra vječno, da smo igrali protiv Čeha u Splitu umjesto u Poreču, da nam je Hiddink izbornik, da svaki dan pogledam film poput District 9, ali nažalost, stvarnost je drugačija.

Vidio sam odličnih prijedloga za budućnost repke, i nadam se da ćemo kroz komentare nastaviti slagati idealnu ekipu. Počevši od novog izbornika. Da vidimo, Rozić i Rudež kao peti igrači, solidni u obrani, u stanju odigrati četvorku u maloj postavi (što nam je jedina alternativa, jer lažnu četvorku nemamo, Markota je previše sličan Planiniću i Giričeku, njegov povratak više bi uzeo nego dao). Uz Lončara i Baraća, treba nam Tomić. Opet nema mesa, ali zašto ne bi bazirali igru na visokom postu? Čemu igrati sa klasičnom četvorkom poput Banića, koji je dobar košarkaš, ali za korak sporiji, za par centimetara niži, za nekoliko mišića uskraćen i uopće u svemu na korak do toga da bude pravi igrač? Kao klupski igrač u nekoj B ligi solidan je, ali za repku, kad već nije za nositelja, onda ne može pomoći jer nema nikakvu specijalnost.

Suton? Definitivno, samo da li opet gomilamo spore visoke? Ovi bar mogu pogoditi sa vrha reketa, a sumnjam da Suton i Tomić mogu igrati obranu gore od Nicevića. O skoku da ne govorim. U biti, kada makneš Kasuna koji želi, ali ne može i ne zna, te Lončara, ispada da su svi drugi naši visoki sve neki igrači finese. Čim nema nikoga na njima zabijaju sve od reda, ali čim osjete nečiju sjenu – tresu se. A kako obranu ne možeš igrati bez kontakta, jasno je gdje su im slabe strane.

Može li Barać biti prava petica? Nadajmo se, pokazao je u Pekingu puno toga. Barać, Lončar, Suton, Tomić. Četiri visoka. Rudež, Rozić, za popuniti krila. Ukić, Pop, bekovi. I to je to. Neka mi netko ponudi još 4 igrača, jednog poštenog beka-šutera molim, i pravog izbornika. I onda idemo u Tursku. Gledati Amere, te Hrvatsku kako se bori za šesto mjesto, ali barem na pravi način.

Još brzopotezno o ostalim ekipama.

Francuzi i dalje bez šutera, atletika, atletika, atletika. Parker je na vrhuncu moći, ali ostali NBA igrači su im ipak druga liga. Solidni za sitnije uloge. S tim da u Batumu ima vatre, sjajno je u dva napada za redom blokirao naše. Sad, nije neki problem zaustaviti Lončara i Vujčića, ali ipak momak je tanak, ima 20 godina i prosječnu visinu. Zar masa ne bi trebala po zakonima fizike jednostavno pomesti ga s puta? Ili za nas ne vrijede ni zakoni fizike, kad već ne vrijede ni svi oni ostali?

Nijemci su me ugodno iznenadili, Jagla i Shaffartzik bi Dirku bili najveća pomoć koju je ikada imao u repki, da je mogao doći. Čak i Femerling i Hamann više ne djeluju kao obične drvosječe. Ili to tako izgleda zbog pada kvalitete košarke općenito?

Grčka je čudo, vidi se da u toj zemlji košarka nešto znači, uvijek izbace dovoljno solidnih igrača. Ali opet, da Spanoulis nije odigrao čudesan turnir, na svakoj tekmi je bio najbolji, pravi lider, ne bi ih bilo u zoni medalje. Spanoulis je dokazao da je igračina milijun puta, ali na ovakvoj razini, bez pomoći Papaloukasa i Diamantidisa, ipak ne bi mogao igrati da prvenstvo nije bilo ovako ispodprosječno. Ispada tako da bi nama jedan Rimac iz najboljih dana bio dovoljan za medalju.

Litva se potpuno kompromitirala, zemlja košarke si ne smije dozvoliti da bez dva najbolja igrača ovako potone. Ali eto, ni kod njih očito nije više kao što je bilo, izgleda da je nešto u zraku. Gdje su mladi talenti?

Rusi su bili solidni, Blatt je još jednom dokazao da je faca, izvukao je maksimum iz do bola limitirane momčadi.

Turci su odlično najavili prvenstvo dogodine, Turkoglu je lider a mladih ima dovoljno. Doduše, karakter će uvijek ostati Turski, sami sebi će biti najveći neprijatelji čak i sada kada nema prepirki među veteranima, ali imaju igračku širinu kao malo koja Euro ekipa.

Srbi su tu negdje, rezultat mogu zahvaliti vlastitoj ozbiljnosti i slabostima turnira, ali nije ovo generacija kao one prijašnje. Puno je mladih i pitanje je koliko će njih postati pravim igračima, te kako će u budućnosti funkcionirati odnosi. Ali imaju postavljene temelje, i već sada, nakon jednog turnira, su iznad nas i našeg projekta koji traje godinama.

Slovenci imaju talenta, ali uglavnom sklonog ozljedama. Pa ih je do polufinala nosio sjajni Lorbek, rasna četvorka koja bi mogla zaigrati i u NBA, kao light verzija Scole. Uz Spanoulisa, sjajno izraelsko krilo Eliyahua, Parkera i Gasola tip je član moje naj petorke turnira.

A Španjolci su samo potvrdili kakva je ovo sprdačina od natjecanja. Igrali su doslovno preko neke stvari, Gasol je izgledao kao da ga bude prije tekme i kao da je na prvenstvo stigao direktno sa odmora. Što vjerojatno i nije daleko od istine. Ali njima ne treba dva mjeseca priprema. Igrali su se sa živcima kroz grupe, gubili ili jedva dobivali. I onda kada je trebalo, u turnirskom djelu natjecanja, prošetali su se do zlata sa preko 20 razlike u prosjeku. Mislim, jedno je kada si favorit i osvojiš zlato, a nešto sasvim drugo kada se favorit prošeta do njega. A šetnju si mogu priuštiti jer jedini u ovome trenutku imaju rasnu repku punu klasnih igrača. Jedini nisu upali u košarkašku crnu rupu u kojoj su se našle sve preostale euro ekipe. A kako ni u svijetu baš ne vidim novoga Gazea ili Schmidta, pitanje je gdje su nestali košarkaši? I bave li se ljudi uopće sportom danas, osim ako im o tome ne ovisi egzistencija? Ispada da se možemo zahvaliti američkom načinu života i nedostatku socijalne svijesti, što uopće postoje geta u kojima ljudi postaju košarkaši jer je to sve što imaju. Očito da u Litvi, Hrvatskoj, Rusiji mladi više vole playstation.

Ali u svemu tome ima i nešto dobro. Naime, konkurencija je sada toliko slaba, da se Ameri opet mogu vratiti onim šarenim, neozbiljnim repkama i prošetati se do zlata. Što znači da postoji šansa da u Turskoj zaigra i Kevin Love. A to je opet razlog više da potegnem do tamo. I opet da malo glumim sociologa, ni taj Kevin Love, dijete predgrađa, nikada ne bi ozbiljno pristupio igri da iza njega ne stoji otac fanatik. Dakle, ako mislimo u skoro vrijeme imati dobru nacionalnu momčad, uz izvjesnog Andersona, Johnsona ili po ruski Đeksona, gospoda Đira, Krešić, Fulurija, Pavlov itd. trebat će pod hitno praviti potomstvo, koje će zatim maltretirati satima gledanja tekmi i treninga u dvorištu. To je jedini način, zavirimo samo u Ameriku, jer postajemo poput njih u svemu pa tako i u ovome. Tamo je ovakav sistem oduvijek na djelu, ili nemaš biti gdje drugo nego na igralištu, ili ti otac ne dozvoljava da budeš negdje drugdje. Klubovi, treneri, oni služe samo za glazuru. Kolač moramo ispeći sami. Nažalost, to Hrvati ne kuže u nijednom aspektu života.

Na kraju krajeva, zar je važno. Do dogodine i Turske ionako se nećemo baviti domaćom i kontinentalnom nam košarkom previše. Pozdrav joj do tada. Hail hail.

9 thoughts on “THE SIXTH SENSE

  1. 13 godina patnje bi mogao biti naslov knjige koju bi se odvazio napisati neki rvacki košarkaški fan. Šteta što ta publikacija neće nikad izaći jer je a) fanova nikad manje b) jer će se agonija produziti do 14te 15te i sve do tko zna kada. Nakon ovog prvesntva probali smo sve, sa ekipom sa vođom, ekipom sa kvazi vođom, sa kvazi vođama i na kraju bez vođe i niti u jednom sistemu nije išlo. Problem leži negdje drugdje, a najgore od svega je što nije riječ o jednom nego o višeglavom čudovištu od problema. Kada se detektiraju problemi , moći ćemo i doći do nekog rješenja. Problem je Radić i nesposobni HKS koji misle da su ko HDZ pretplaćeni biti na čelu saveza, problem je što klinci ne igraju u klubovima kad dođu do seniora, problem je što Vlado Vanjak komentira tekme, problem je Cibona, Zadar i Split, problem je što Cedevita uz svu lovu nije uspjela još ništa napraviti, problem je što klinci ne igraju hakl uživo već na ekranu, problem su ambiciozni starci itd itd. Ali zar 70te i 80te nisu isto imale svoj set problema? Problema koji nadilaze sve ove s kojim se mi susrećemo. Zašto samo kukamo ko Marija Kasun ili Zorica Planinić ili Sandra Nicević? Stvar je jasna, ako nismo ni sada uspjeli idemo ponovno. Ajmo npr vidjeti što rade stranci. Ajmo uzeti poštenog trenera jer Zula je daungrejdani Repeša koji će nakon treceg treninga ispustiti uzde nad ekipom. Glasam za Ivkovića jer je čovjek dokazao da se sa profilom momčadi kakvu ćemo nadam se i mi imati u Turskoj može napraviti rezultat. Ma jebeš rezultat, Srbija je lijepo igrala i stiskala kad je trebalo. Mi se ne trebamo praviti ono što nismo, mi nismo Njemačka da mlatiomo u obrani, moramo pronaći svoj identitet. Kada repka nađe svoj stil i identitet igre, to sve prenijeti kroz rad za mlađe kategorije. Mi po mentalitetu trebamo igrati lepršavo. SVe ostalo je laž. Dakle forsamo lagane centre, šljakere i šutere, bekove koji imaju imaginaciju i niska krila koja služe obrani. 3 kreativca i 2 šljakera za petorku. Za 10 godina želimo imati petorku uber-Ukica, uber-Tomasa, uber-Rozića, uber-Tomića i uber-Lončara. Načelno se slažem sa tvojim popisom, pogotovo sa potrebom višenamjenskih krila da nas svaka brža četvorka ne guzi. Dakle Ukić, Tomas, Pop, Rozić, Tomić, Barač, Lončar, Suton i Rudež. DOdaj im nekoga iz Delaš / Prostran / Bogdanović / Krušlin …. dodajte sami tko će ići učiti kako je to igrati seniorski turnir. I za kraj, svaka čast Ukiću. Mali voli igrati, to smo davno ustvrdili, ali on je jedini od ovih naših tupana dodao neke nove elemente svojoj igri. Znam Planinića otkad smo djeca bili ali zar nisi Zoka mogao naučiiti gađati ta slobodna, čemu služe ljeta NBA igračima, pa bar si ti vidio kako se to radi? Parker prije par sezona nije mogao dobaciti sa trice a gle sada. Pucaju mjesec dana 500 šuteva iz jednog mjesta pa će doći i pogotci, damn it. Bekovi od 2metra ne rađaju se svaki dan – talent is a terrible thing to waist. Sve ovo pišem sa tugom u srcu jer navijati za našu košarkašku repku je jednako kao biti navijač mađarskog nogometa ili Miami Dolphinsa. Nadaš se da će doći novi Puskas ili Dan Marino, ali ga naravno, nema. Toni Kukoč aint walkin through those doors anytime soon.

  2. Amen, vas dvojica ste već rekli sve što bi i ja da imam volje pisat elaborate o hrvatskoj košarci.

    Sve promjene će ispasti i dalje samo površinske i kap na vrućem kamenu dok se ne uredi savez i raspusti zločinačka organizacija. Radić i ekipa su karcinom na plućima naše košarke, pod njima pate i klubovi i reprezentacija. Sa njihovim odlazkom, nestala bi i sadašnja moć kod nekih agencija i pojedinaca koji guraju samo svoj interes. Tek to bi omogućilo kakav takav izlaz iz ovog vrtloga kojeg pratimo 15 godina i ozbiljne promjene..

    E sad prvo trener. Mi trenutno nemamo čovjeka koji bi donio značajan pomak, Repeša, Anzulović tu je već sve rečeno..Spahija je prilično underrated, ne samo kod nas nego u cijeloj Europi, ipak se radi o čovjeku koji ima šta pokazati, ali i on je izgorio nakon Beograda, Peras ima jednu ozbiljnu sezonu iza sebe. Ostali su ili nesposobni ili neiskusni, nema smisla davat priliku nekom Kurtoviću i sličnima koji neće imat šanse nosit se sa ekipom. Rješenje je znači čovjek sa strane, ali mislim da nema smisla tražit ime među trenerima a la Ivković i uber-50 generacija. Ustvari ima jedan, ali to već spada u sferu Hiddinka i Giggsa kako Gee reče, a to je naše livade cvat Rudy T. upravo zamišljam kako bi to izgledalo, no comment.
    Ali dosta zajebancije, ipak sam godinama pratio europsku košarku više nego neki drugi sport i nakon malo razmišlanja i križanja sam osta na jednom imenu, a to je Oktay Mahmuti. Čovjek je trenutno itako bez posla, mlad je trener koje je pokazao da se kuži u struku, ima dugogodišnje iskustvo sa Efesom i Bennetonom a iako Turčin rođen je i odrastao u Jugoslaviji pa tako prilično dobro barata hrvatskim. Sad mi se ova ideja toliko sviđa da je idem još negdje zaljepit..Ali naravno, ni ovo neće postati realitet, pa nas vjerovatno čeka Anzulović.

    Za igrače, već ste nabrojali skoro sva imena. Moje najveće nade polažem u Dinu Butorca, pratio sam ga kroz ovu godinu i možda bi stvarno jednog dana mogao zaigrati kao šuter u repki. Nažalost na kraju će mu faliti nekoliko centimetara za skroz velike domete ali da može zabijati na jednom EP-u to sigurno (što btw je toliko tragično kod igrača kao Planinić, koji eto bacaju talent)

  3. Amen. He he, Toni Kukoč aint walking through those doors – baš se nasmijah. Eto, Tomas, njega zaboravio. Ima mjesta za njega, to je igrač broj 9. Bogdanovića ipak moram vidjeti u akciji, šta ako je novi Vrbanc u pitanju? Ivković selektor? Pa ako je slobodan definitivno. Srbi stvarno nisu neke uber-generacija, ali su znali što rade, imaju fundamente, i par igrača sa mudima kakvi su nama falili još od pokojnog Dražena.

  4. bas neki dan na lokrumu smo ja (kao otac mog djeteta) te gdin fulurija (kao vlasnik prava na prvi intervju s budućom košarkaškom zvijezdom) zaključili da mali lukša a.k.a. “LP” (d.o.b. 10.08.2009), neće znati za nikakve druge sportove osim košarke sve do onoga dana kada bude izabran na draftu, naravno kao prvi pick. nakon toga neka radi što hoće.

  5. to ti ja pričam. samo da ga ime ne urekne. pazite ovo – http://www.draftexpress.com/profile/Tomislav-Zubcic-1366/ = primjeti koliko puta u profilu spominju ”lack of toughness”, ”lack of intensity”, ”soft”. Sad, koliki problem može biti jednom savezu, koji postoji da bi od ovog momka napraviti playera, dati ovakvom talentu stipendiju saveza i omogućiti im vrhunske treninge, rad na lošim stranama, psihologe, nutricioniste. Ili ih bar poslati u USA na faks, gdje ih to sve već čeka. Ali ne, momci će uredno sjediti na klupi do 21 godine, znači izgubit će dvije godine igre protiv ionako smiješne konkurencije jer se klub bori kao za nekakav rezultat. Onda će godine prolaziti, a oni će uvijek biti isti igrači, jer nitko s njima nikada nije ozbiljno radio, niti im je itko ikada otvoreno objasnio da košarkaš ne smije biti sebičan, glup, zatvoren i sklon frustraciji, već upravo suprotno. Ako Zubčić već nema Staroga koji će ga poslati u SAD, ili koji će mu omogučiti vrhunski rad i koji će realno gledati cijelu situaciju, da bez rada nema napretka i pomaka od etikete vječnog talenta, ako ne postoji sistem koji mu može pomoći, ako je agentima samo stalo do profita, onda je to to. Mali je sjeban. Uvijek se sjetim Dirka kad čitam o ovakvim igračima. Iako je Dirkov uspjeh u neku ruku i naštetio baš ovom profilu, jer visoki šuteri su odjednom ušli u modu pa je i jedan Bargnani iako totalno nezreo prodan kao vrhunski talent, činjenica je da Dirk ne bi bio ovo što jeste da nije individualno radio kao konj sa vlastitim trenerom, nakon što bi odradio svoje u klubu. Američki san je tako jednostavan. Rad, znoj, krv i suze. Kužim da nas većinu ne zanima jer dobro nam je i bez toga, ali jeben mu sve, ako želiš biti nešto, onda šljakaj. Možda svi ovi momci i ne žele više, možda im mi ovako frustrirani stavljamo prevelika očekivanja na leđa. Ono, kad već nemam ni fizikalije ni talent, želim da netko tko ih ima da sve od sebe da uspije, da ostvari i moj san. Samo jebiga, očito to nije i njihov san.

  6. UKIĆ – TOMAS – ROZIĆ – ZUBČIĆ – BARAĆ
    POPOVIĆ – BOGDANOVIĆ – RUDEŽ – TOMIĆ – LONĆAR
    DELAŠ ILI SUTON
    PROSTRAN ILI BUTORAC

    Dva iz Cedevite. Tomas u Ciboni? Pojma nisam imao. Ma pomirimo se, nema nade za nas.

  7. Jučer vježbam pored nekog malog nogometaša koji ima osobnog trenera. Trener mu govori nek proba igrati nogomet u pijesku u plitkoj vodi da ojača noge jer nije nogomet samo rad s loptom. Mali mu odgovara (nalazimo se svi skupa u Puli) “A di ću naći pijesak?” Valkana mi odmah pala na pamet, ali takav odgovor bi dalo 99% naših sportaša. I nije to samo u sportu. Svaki dan imamo priliku vidjeti razne mediokritete, bilo to u politici, biznisu, kulturi ili sportu. Treba se boriti.

  8. jebote, zamisli da 2028. ili 2029. na draftu (ne znam trebaju li igrači imati punih 19 godina prije prijave na draft ili ne) prvi pick bude imala Utah 🙂 Dundo Mrly bi bio sretan da eL-Pi nosi dres s planinama…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *