14

Dragi prijatelji, evo zamalo ste ostali bez svoga omiljenog NBA skribo-fanatika. Srčani udar izbjegnut je za dlaku. Naime, ako još netko ne zna, od jučer je u Hrvatskoj NBA opet postala normalna pojava. Sinoć oko 21 sat ugledana je na programu Sportklub. Nažalost, ljudi koji rade na tome programu nisu je prepoznali, te su u čudu dva i pol sata pričali o Marku Moriću, Danku Cvjetičaninu i Kasunu. Valjda ih je na to asocirala narančasta lopta, koju ponekad koriste spomenuti, a kojom su se sinoć uglavnom tamnoputi tipovi nabacivali po terenu. Bilo je i bijelih igrača, posebice u sastavu Jazza iz Utaha, ali znate te bijelce, svi su isti, tko ih može razlikovati. Fesenko, Kupus, isti kurac. ”Gle, ovaj Kufus je igrao 20 minuta. Pa mi stvarno nismo gledali utakmicu, ja ga uopće nisam primjetio”. Pa, da nisi cijelo vrijeme mislio za njega da je Fesenko, možda bi ga i primjetio.

Samo, kako u isto vrijeme drkati kurac sugovorniku i gledati tekmu? Ne znam, pretpostavljam da je to čak i teže nego gledati i drkati sam sebi. Ljudi moji, zajebanciju na stranu. Hrvatska od sinoć ima mogućnost pratiti NBA, i to tri puta tjedno. Mene i većinu vas koji ovo čitate boli neka stvar, jer mi se ionako snalazimo na sve moguće načine. League Pass je zakon, my p2p služi svrsi, a pravu tekmu uvijek možeš i skinuti i pogledati par sati kasnije preko torrenta. Ali ovo je šansa da se sa najljepšom igrom na svijetu opet upoznaju ljudi koji su odavno izgubili interes, zato jer se ili ne snalaze sa ovim novim principom po kojem sam sebi krojiš zabavu, ili im se jednostavno ne da truditi.

Uglavnom, svaka čast Sportklubu. Ovu nedjeljnu tekmu ću definitivno gledati, makar opet komentirala ova dva tipa. U biti, prvo ću baciti pogled na League Pass, ako komentatori budu Van Gundy ili Marv Albert, radije ću tekmu gledati na laptopu. S tim da uskoro kupujem LCD od nekih 100 centi u promjeru, i onda više nema zajebancije – spajam laptop na njega i koristim ga za samo jedu stvar – stream NBA tekmi. Ali zašto vam ja sad pričam o svojim privatnim glupostima, zvučim kao nekakav komentator Sportkluba. OK, ja sam bloger, tu ste jer želite biti, ništa od vas ne tražim. Da, to nije isto kao kada plaćaš pretplatu za nešto, i onda te netko maltretira svojim privatnim sranjima.

Ma sve bi to bilo OK. Sve bih ja oprostio Pancirovu, mislim da se tako zove onaj iritantni propali poeta što je nekada na NOVA Tv komentirao domaću košarku. Sve bih oprostio vječnom djetetu Radičeviću, za kojega je NBA još uvijek broj koševa, zvijezde, Jordan, Iverson. Sve bih im oprostio, čak i to što mi se prema njima Neven i Slavko čine kao majstori svoga zanata (komentatore sa OBN-a neću uopće spominjati u ovom osvrtu jer ta dvojica su totalni genijalci i ne zaslužuju biti u istom postu s ovim spodobama). Oprost svima, samo zato što je NBA opet tuuuu, sa namaaaaaa, saaa namaaaaaaaaaaa.

Ali ne mogu im oprostiti što su toliko hvalili vlastitu stručnost, a imali su gafova koliko valjda Zlatko Gall nema u dva mjeseca recenzija. Dosta je bilo sranja. Gee je ljut. Raskrinkajmo gadove. U biti, za Pancirova svi normalni ljudi znaju da je iritantni serator. Ali Radičević je zlo. Evo i zašto, dozvolite mi da objasnim. U našim medijima NBA ne postoji. Sve što imamo je Radičevićev nesretni časopis, mjesečnik valjda još uvijek, koji je rađen za klince i koji čitaju samo klinci. Iako mi nije jasno zašto, kada danas svi imaju internet. Na kojemu mogu naći stotinu puta bolje priče, a o informacijama da ne govorim.

To poduzetništvo mi je OK, časopis se skoro ugasio, ovaj ga je uzeo pod svoje i siguran sam da se trudi iz petnih žila da opstane. Na kraju krajeva, to mu je kruh. Ja sam inače časopis i prestao pratiti točno nakon što je stara garda otišla. Jer nakon Radičevićeva preuzimanja to je postao NBA action, štivo za djecu. Površnost, opsjednutost vanjskim sjajem. Vrh ledenog brijega. Mislim, zašto kraj ljudi sa ESPN-a, u ovom globalnom selu, uopće pažnju posvećivati takvim likovima poput Radičevića i njegovih prevedenih tekstova.

I tako je bilo sve do sinoć, jer sinoć su površnost, arogancija i glupost opet ušli u moj život. Znam, mogu promijeniti program. Ali ja sam jebeni pretplatnik. Plaćam određenu svotu svaki mjesec da me taj program zabavi. I zato imam pravo biti ljut, i ovaj put ne okrenuti glavu. Samo da nabrojim greške gospode, za koje me ne bi bilo ni briga da su ih rekli Slavko, Neven, Vlado ili Tomica. Oni se bar ne predstavljaju kao NBA enciklopedije. A nisi enciklopedija samo zato što nešto pratiš. Enciklopedije su pametne knjige. A Radičević je u najboljem slučaju slikovnica. ”Ah, pa on može zabit svakome 25”. ”Ah pa on može zabit svakom 30”. Stari, kužimo. Voliš košarku. Ali nemoj se pravit da je kužiš.

Dakle, zamjenu Fesenka za Kupusa smo već spomenuli. Dodatni minus ide na to što uopće nisu naglasili da se radi o grčkom reprezentativcu, iako su stalno pričali o EP-u. Pa još jedan minus jer su, govoreći o Fesenku/Kupusu, rekli da se čovjek bori za mjesto u momčadi, što je laž. Ne kriva informacija, već laž. Jer ako se netko predstavlja kao znalac, i stoji sav ponosan iza svoga znanja, onda netko drugi njegove riječi shvaća ozbiljno. Samo, Fesenko ima garantiran ugovor za ovu sezonu, za razliku od npr. Sutona. Dakle, nema se za što boriti. Ali, dobro, na kraju tekme su se sjetili dodati da Suton najvjerojatnije neće upasti na roster, što je OK. Nisu podilazili Vrdoljaku, ako je slučajno gledao.

Da nisu bili zauzeti drkanjem, mogli su ispričati priču o Millsapovom novom ugovoru, jednu od zanimljivijih priča uopće ovoga NBA ljeta. Ali to im valjda nije bilo važno. Važnije je bilo hvaliti se na koliko je tko NBA tekmi bio, tko je vidio Jordana u živo. Kažem vam, totalna plićina. Da idem skočiti u Radičevića, razbio bi si glavu koliko je plitak.

Veliki stručnjak tako kaže da je Pargo nekad igrao u Lakersima, valjda dok je on još pratio NBA, a uopće se ne sjeti reći da je već prije bio u Bullsima, te da iza sebe ima nekoliko zapaženih playoff partija, i u Bullsima, ali prije svega u Hornetsima. Znači, Pargo je igrač koji nešto znači svakom pravom NBA fanu. Po ovome što se dalo čuti sinoć, i on se bori za mjesto na rosteru, iako je prvi potez Bullsa, odmah nakon odlaska Gordona, bio angažman Parga novim ugovorom od 2 milje za ovu sezonu.

Lijepi detalj bi bio i da se netko sjetio spomenuti kako je Richard, koji se stvarno bori za mjesto na rosteru, bio suigrač Noahu na Floridi, točnije baš njegov back-up u doba kada su Gatorsi osvojili ona dva sjajna naslova. Dvojac sa OBN-a bi to spomenuo. Van Gundy bi to spomenuo. Ovi to nisu jer ne znaju. A ne znaju jer se bave pizdarijama. Sitne duše. Koliko sitne, najbolje govori sljedeći gaf – stalno se potenciralo kako Bullsi oslobađaju mjesto da bi dogodine mogli u lov na Lebrona. Nitko nije spomenuo Wadea. I da, od kada to Bullsi love Lebrona? Knicksi, Netsi, to su klubovi koji su javno rekli što ih zanima. Naravno, ovo je samo Radičevićevo nagađanje. Samo, ako već nagađaš onda lijepo reci sljedeće – ”ja bih volio kada bi Bullsi doveli Lebrona”. A ne ”Bullsi sve rade kako bi doveli Lebrona”. Ma žasu.

Sjećam se onih peticija koje je nekada ekipa sa NBA bloga Twilight Zone sakupljala da se NBA vrati na HRT. Ja bih sutra najradije pokrenuo peticiju da se NBA makne sa Sportkluba. Naravno, imam pametnijeg posla. I ne pada mi na pamet nekome sugerirati da ne gleda košarku. Ton se uvijek može isključiti. Samo vas upozoravam – sve što čujete od ekipe sa te smiješne televizije, ne samo da je uglavnom pogrešno, već je i opasno za zdravlje. Jer tolika količina gluposti i egoizma može biti zarazna.

A sada na posao. Nešto manje od 20 dana je do početka.

MEMPHIS GRIZZLIES (22-60)

PRVIH 5: Conley, Mayo, Gay, Randolph, Gasol
5 ZA KRAJ : Conley, Iverson, Mayo, Gay, Randolph

Imamo loše ekipe, imamo katastrofalne ekipe, imamo Clipperse, a imamo i Memphis. Uvijek ima nekakav razlog zašto je netko na dnu, a u slučaju Memphisa svi oni školski razlozi za biti neuspješan u NBA su tu.

Prvo, imamo vlasnika koji očajnički želi prodati momčad, i pitanje je dana kada će Grizzliesi još jednom promijeniti grad. Svaka potrošnja iznad minimalne strogo je zabranjena, stoga je jasno da ni GM-u ni trenerima nije lako.

Baš zato pljucati po Chrisu Wallaceu nema smisla. OK, tip je očajan GM, ali sa ovakvim zaleđem, ni Danny Ainge ne bi napravio ništa bolje rezultate. Ainge doduše ne bi doveo Randolpha u momčad krcatu mladim talentom koji treba uzore, ne samo za igru, već i za život u NBA. Niti bi riskirao sa Iversonom, doveo upitnu kemiju u momčadi radi pojačanja i imena koje prodaje ulaznice.

Ainge sigurno ne bi poslao ni Gasola u Lakerse za ništa. Ali nećemo sada o tome. Hej, barem smo zahvaljujući Memphisu dobili jednu sjajnu ekipu. I sada ti reci da je Wallace loš GM, a vjerovatno ima i prsten prvaka koji su mu Lakersi poslali u znak zahvale. Uf, uvijek kada razmišljam o Memphis padne mi na pamet onaj vlažni san svih NBA fanova – da se par ekipa ugasi, i da na nekakvom draftu one preostale podijele igrače. Rudy Gay, Mayo, pa i mlađi Gasol, dobro bi došli mnogim momčadima. Nažalost, osuđeni smo na ovu razvodnjenu ligu od 30 klubova.

Znači, vlasnici su nezainteresirani za momčad, GM je sklon kiksevima, i kao rezultat toga imamo ovaj čudni roster. Na tri pozicije u petorci su mladi igrači koji obećavaju, od čega su dvojica već sada dobra. Doduše, Mayo je prvu sezonu samo šutirao, Gay je ostao na istoj razini kao i prethodne, što nije dobar znak, ali u Memphisu ionako nema žurbe. Bit će zanimljivo vidjeti jednoga dana, kada ga obojica napuste, što zapravo kriju u sebi. Jer, nemojmo se zavaravati, u ovom klubu neće se složiti playoff momčad.

Ako ćemo gledati neozbiljno, kao osrednji poznavatelji košarke koji umjesto interneta svoje stavove i dalje grade na onome što piše Košarka, Randolph sa svojih 20 koševa i 10 skokova djeluje kao pravi potez. Momčad koja nije imala četvorku odjednom je dobila rasnog strijelca. Ali ako ćemo gledati stvari kakve stvarno jesu, na osnovu tekmi koje gledamo svojim očima, vrlo dobro znamo da Randolph osim brojki ne nudi ništa osim problema.

Iverson je možda fajter bez premca, ali Iverson nikada nije priznavao ništa osim svoje igre. Ta njegova tvrdoglavost spasila mu je život, ali u ovom svijetu dvosjekli je mač. Parket nije geto. Pistonsi su još lani znali da im Iverson može pomoći samo kao strijelac sa klupe, ali ovaj to nije htio prihvatiti. Memphis ga isto nije doveo da pokuša ponoviti vrijeme od prije 8 godina. Oko njega se sigurno neće graditi igra. Što će opet dovesti do neugodnih situacija. Mislim, možete li vi zamisliti Iversona kako mirno trpi doziranu minutažu i ulogu strijelca sa klupe, i to još u momčadi koja poraze bilježi u serijama?

Iverson i Randolph žele brojke, jer brojke donose nove ugovore. Gay želi vani, jer se nada da će tada dobiti priliku da igra važniju ulogu. Conley želi da je opet na faksu sa Odenom, jer je samo tada izgledao kao pravi play koji zna što radi. A Mayo, taj samo želi šutirati, zabijati i jednoga dana potpisati za veći klub, u kojem će moći razviti svoj brand.

Tako da sve analize oko toga kako bi mogli igrati, što bi ova godina mogla značiti za budućnost, nemaju smisla. Budućnosti ovdje nema. Žao mi je Lionela Hollinsa, nekadašnjeg playa Waltonovih Blazersa, koji je dobio nezahvalni posao trenera. Jer ovo što ima na raspolaganju.

Pod košem je Randolph, a drugi starter, te drugi čovjek uopće pod koševima, je Gasol mlađi. Koji je solidna igrač, bio bi solidan back-up u boljoj momčadi, ali kada vam je on starter, to dovoljno govori o tome kakva ste momčad. Nema šanse da Thabeet odmah uskoči na poziciju petice, i uopće upitan je njegov učinak čak i sa klupe. Svi se slažemo da tip zna blokirati, te da ne može zabiti koš ni kada je sam u reketu. Dvije stvari pak zvone na uzbunu kada je njegovu budući razvoj u pitanju.

Prvo, Hasheem ima 22 godine, nije jedan od onih fenomena koji moraju godinu na faks prije skoka u NBA, proveo je tri sezone na Uconnu, i kako je igrao prvu, tako je igrao i zadnju. Drugo, čak i kao skakač je upitan, što zbog ne baš sjajnih fizikalija, ali prvenstveno zbog pasivnosti. Mislim, ako bih trebao staviti novac na okladu ”hoće li postati novi Olowokandi ili Mutombo”, definitivno bih zaigrao na Candymana.

Preostala tri visoka su apsolutni prolaznici. Steven Hunter ima tijelo petice i to je sve, Darrell Arthur sličan je jednodimenzionalni strijelac kao što je to bio Warrick, samo ne toliko pokretan i dobar šuter, a Hamed Haddadi je očito tek vijest za novine. Čovjek je toliko loš, da nitko i ne zna da Iranac igra u NBA. Za njegovo dobro se nadam da će i dalje ostati drvo, jer Obama i dalje nije ugasio Guantanamo.

Sam Young je solidan strijelac koji bi mogao biti alternativa Gayu na par minuta, Iverson je tu da uskoči umjesto Mayoa, a najvjerojatnije i umjesto Conleya na jedinicu. Što je šteta, jer Grizzliesi su odlučili dati šansu Marcusu Williamsu, u čiji talent ne sumnjam ni najmanje. Nažalost, njegova glava sama po sebi je problem, ali uz pravu priliku mogao bi biti odličan back-up play. Conley ionako nije vrijedan ozbiljnih minuta, ovo mu je zadnja šansa da pokaže da mu je mjesto u ligi. I koliko god mu činjenica da je trener nekadašnji sjajni play pomaže, toliko mu prisustvo Iversona odmaže. Jer ako Conley i dalje bude igrao osrednje, povući će se pitanje – zašto AI ne bi dobio i njegove minute na playu?

I znate što. Šanse da ovo bude išta više od još jedne sapunice su minimalne. Ispada da su svi u ligi postali pametni, nitko više ne želi imati posla sa čudnim tipovima, i onda ovi nemaju gdje nego u Memphis. Nismo djeca, ne pušimo više one spike da je jedna lopta dovoljna tipovima koji samo gledaju vlastiti prosjek koševa. Ali, negdje tamo daleko, daleko, u drugoj galaksiji možda, postoji mali djelić mogućnosti da ova postava sa četiri rasna strijelca uspije igrati košarku koju je ne samo lijepo gledati, već i koja donosi rezultat. Nitko nije vjerovao ni u Sunse kada su tek doveli Nasha. I iako je ta šansa toliko malena, ja ću pratiti situaciju.

Možda AI bude ratnik kao u danima Sixersa, možda Mayou izrastu muda, možda Gay postane all-star monstrum, možda Zach shvati da je bolje šut iz vana prepustiti njima, a sebe usidriti u reket, možda Hollins oživi čaroliju Ramseyevih Blazersa iz ’77-e. A možda je sve što nam treba svizac i čokolada.

Serem, naravno. Nema šanse da Memphis dobije više od standardnih 20 tekmi. Samo, što mogu kada je onaj klinac u meni, koji je budan ostajao svaku noć kada je bio prijenos NBA tekme, i dalje živ. I samo sanja sretne završetke. Zato, bravo Chris Wallace što si imao muda skupiti ovako egzotičan roster, koji ima potencijal zabiti zadnji čavao u lijes zvan Memphis kao NBA grad. Seattle, otvaraj šampanjac!

NEW YORK KNICKS (22-60)

PRVIH 5: Duhon, Hughes, Chandler, Harrington, Lee
5 ZA KRAJ: Robinson, Chandler, Galinari, Harrington, Lee

Među svim ekipama koje su ove sezone odustale od borbe, pod izlikom da se spremaju za budućnost, Knicksi su uvjerljivo najljigaviji. U biti toliko su ljigavi, da sam ih na račun čiste antipatije stavio na samo dno, iako je i lani, sa jednako lošim rosterom, D’Antoni izvukao 32 pobjede. Ali malo karma, malo nešto jači suparnici, i ne vidima načina na koji mogu iznad te 32 pobjede, već samo gomilu razloga zbog kojih bi mogli do jedva 20-ak.

Svi ljudi na rosteru kuže da su najobičniji plaćenici, i da igraju za sebe i buduće ugovore, daleko od Gothama. D’Antoni im može govoriti što hoće, ali teško da će stvoriti potrebnu kemiju. Doduše, mogli bi biti opasni baš zato što se bore za ugovore, kao Sonicsi nekada, ali na tome rosteru bili su ljudi koji su već znali pobjeđivati – Allen, Lewis, Daniels, Collison. Ovdje takvih nema.

U biti, kako ova sezona ne može poslužiti za nikakvo uigravanje, jer na rosteru nema jezgre na koju se računa ubuduće, sve što D’Antoni i ekipa moraju jeste dati priliku gomili mladih koje su prikupili sa svih strana. Ono, 20 000 ljudi u Gardenu, sa kartom koja kosta nekih 250 kn u prosjeku, gledaju klince kako se uče košarci.

Sarkazam na stranu, iako nije neutemeljen jer Knicksi će imati najmanje 5 rookiea na rosteru, ova momčad bit će opasna samo zbog jedne stvari – D’Antonia. Dok će Kingsi, Bucksi i Grizzliesi igrati run and gun jer im je to jedina šansa da budu zanimljivi i konkurentni (ako protivnika navedu da prihvati kaos), stil koji će igrati Knicksi ipak će imati glavu i rep jer će ga kreirati čovjek koji je run and gun-u dao smisao.

Problem je samo što u ekipi nema igrača za visoko-kvalitetnu izvedbu. Chris Duhon lani se dokazao kao osrednji play, stvoren za rezervu i to ipak u nešto sporijem sistemu igre. Nate Robinson je strijelac sa klupe, nije pravi play, ali sa njim u sastavu Knicski su stotinu puta opasniji jer sam Robinson je jednostavno deset puta bolji strijelac od Duhona. To što gubi gomilu lopti i nije toliki problem, jer sa Duhonom u petorci momčad možda ima bolju kontrolu lopte, ali je i manje opasna i puno predvidljivija.

Strijelci iz vana su redom solidni – Chandler, Harrington i Galinari. Chandler je all-round krilo koje bi moglo postati dobar klupski igrač, Galinari je ako ništa drugo budući specijalist za trice u kalupu Korvera i Kapona, dok je Harrington već pomalo ostarjeli strijelac bez eksplozivnosti koji igra samo u napadu, i to uglavnom 1 na 5.

Znači, od stvari potrebnih da bi D’Antoniev napad funkcionirao, dvije glavne nedostaju. Nema poštenog playa i nema vrhunskih šutera. Sljedeće što ti treba su pokretni visoki, i tu ulogu donekle pokriva tek David Lee, double-double mašina. Kad bi razvio šut sa poludistance, i kada bi imao pravu peticu pokraj sebe, Lee bi mogao biti all-star igrač. Ovako, tek je jedan od onih tipova sa sjajnim brojkama u lošem klubu. Ipak, mora mu se priznati da za razliku od nekih suigrača, barem nikada ne prestaje sa borbom.

Ali što ti vrijedi boriti se, kada se kroz obranu i reket šeta tko hoće. I tu je onaj glavni problem Knicksa, što ne mogu zabiti koliko su u stanju primiti. Naravno, moramo spomenuti kako ostatak unutarnje linije čine Darko (koji valjda još uvijek igra u NBA samo zato jer se europski sudci boje da će ako se vrati da im jebe ‘ćerke, žene, majke i kućne ljubimce), Eddie Curry (njegov želudac i teške kosti uveseljavat će navijače Knicksa još dvije sezone), i rookie Jordan Hill (za kojega smo već više puta rekli da je toliko sirov da bi mogao imati problema ako se ispostavi da Eddie voli tatarski biftek). Tko zna zašto nisu posegnuli za Sandrom Nicevićem.

Moramo spomenuti i Larrya Hughesa, u zadnjoj godini ugovora srećom, koji će nažalost imati svoju minutažu na dvojki i trojki, iako je vjerovatno najlošiji šuter sa kojim je D’Antoni ikada radio. Uz to sklon carinjenju lopte i nepotrebnim izgubljenima. Ah, kad bi barem Walsh skupio hrabrost i jednostavno mu isplatio novac samo da ne bude u blizini.

Bit će zanimljivo vidjeti ih barem na početku, dok D’Antoni još bude vjerovao da mogu do playoffa ako budu igrali kako on traži od njih. Ali jednom, kada i on digne ruke od svega, i kada postanu kanta za napucavanje, njihove tekme bit će bolje izbjegavati. Čak i ako volite komediju, gledati Hughesa i Harringtona sa njihovim shvaćanjem igre moglo bi vam naškoditi.

Ali dok se ne predaju, League Pass bit će rezerviran i za Knickse. Jer svjestan sam da nije Steve Nash sam od sebe promijenio svoj i moj život. Ruku mu je dao i D’Antoni. I zato ću toga gospodina iz Virginie uvijek gledati sa dužnim respektom, i uvijek ću mu davati novu šansu, makar i dok ga gledam kako čupa kosu dok se Nate Robinson zabija u reket, dok Harrington puca tricu preko ruke, dok Hughes dribla 15 sekundi u napadu koji bi kao trebao trajati 7 sekundi ili manje.

Mike D., izdrži. Dogodine će biti bolje. Valjda.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *