8

Sedam dana do početka sezone, nema vremena za odmor. Fantasy draft je iza nas, a samim time i ogromna napetost (toliko sam bio izbezumljen da i dalje mislim da je ‘el classico’ bio ovaj vikend). Gle, nije lako dočekati trenutak nakon kojega život više neće biti isti. Jebiga, ako izabereš šugavu ekipu, idućih pola godine imat ćeš gorak okus u ustima svaki puta kada pogledaš roster na stranicama lige. Znači, svako jutro u ustima uz smrad još i gorčina.

Srećom, sve je pod kontrolom. Momčad je solidna i konkurentna, sam draft je bio fantastično iskustvo usprkos paranoičnom uzbuđenju (u jednom trenutku doslovno me nekoliko sekudi dijelilo od automatskog draftiranja Roka Ukića, koji se slučajno našao na vrhu liste, što bi vjerovatno rezultiralo okončanjem moga života skokom sa mosta doktora Franja Pikule Tuđmana). Savršeni vikend zaokružila je pobjeda Šibenika nad Hajdukom, tim smješnim klubom koji u susretu sa dalmatinskom braćom pomisli da je Dinamo, i da će protivnik odmah skinuti gaće, nagnuti se preko korner zastavice i dati im da ga naguze bez borbe. E moj Hajduče, ti bi samo da se jebeš u čmar.

Nego, na stranu analnosti. Idemo mi na pravi sport, i da, hvatajte se vi za glavu koliko hoćete, opet riječ-dvije o baseballu. Sinoć sam bio spreman svoj roh-bau stan staviti na pobjedu Angelsa, nema šanse da tako dobra ekipa izgubi tri za redom od Yankeesa koji djeluju moćno, ali nisu neranjivi. Govorim Kumu – stavi pare na Angelse, sigurna lova. Uglavnom, dignem se jutros, u sedam je snimka na ESPN-u, Bog ga blagoslovio. Volim taj program.

I puf, nisi se okrenuo, tri home-runa Yankeesa, 3-0. Glavna nada Angelsa, pitcher Weaver, nije bacao slabo, ali udarači Yankeesa uredno su lopte slali preko ograde. Sreća eto što se ne kladim nego vikendom i što Kum nije uplatio listić jer je eto zaboravio na koga sam rekao da se kladi (po defaultu njemu svaka engleska riječ zvuči isto), prcao bi me barem do Nove Godine. ”Jebo te baseball”, već ga čujem, ”šteta što ga nema više u ponudi, mogao si lovu dizat”.

I onda, drama. Angelsi polude, pitcheri Yankeesa konačno malo popuste (znali smo da imaju močne udarače, ali da će ovako dobro bacati nitko nije mogao pretpostaviti), i eto Angelsa na 3-3, a onda i vodstvo. 4-3. Ludnica. Ljudi, baseball je zakon totalni! Izjednačenje na 4-4, pa produžetak, odnosno dodatne dvije devetine, i na kraju – pobjeda Angelsa. I to opet skoro sa zadnjom loptom, nevjerovatno. U ovih desetak tekmi MLB playoffa što sam gledao još nisam vidio utakmicu koja se riješavala bez šokova. Šteta što se sezona završava, ovo je izgleda idealan sport za zimsku lijenost. Ljeto je nekako preaktivno doba da bi proveo vrijeme pred monolitom gledajući sport koji zahtijeva totalnu tupost osjetila. Zima i baseball, kakav par.

INDIANA PACERS (42-40)

PRVIH 5: Ford, Rush, Granger, Murphy, Foster
5 ZA KRAJ: Ford, Dunleavy, Granger, Murphy, Hibbert

Mogu li Pacersi iskoristiti slabosti protivnika i ove godine se ušuljati u playoff? Pa svakako imaju šanse. Bez obzira što su ostali bez osiguranja ozljedama sklonom T.J. Fordu, što im je obrana i dalje jednako propusna, Pacersi barem imaju jednu prednost o kojoj druge momčadi mogu sanjati. Imaju identitet.

Ovo je momčad koja puno prima, ali koja puno i zabija. Ekipa složena oko vanjskog šuta svjesna da onaj tko živi od trice od nje i umire. Ali Jim O’Brien i Larry Bird vrlo dobro znaju da je u ovome trenutku i sa ovakvim rosterom, samo vanjski šut ono što ih drži u igri. I nema smisla pokušavati nešto novo, barem dok ne dođu u situaciju da nešto promijene. Dakle, treba čekati do 2011-e, kada ističu ugovori Dunleavyu i Murphyu, te konačno Tinsleyu i Fosteru.

Do tada morat će se zadovoljiti ovom solidnom ekipom. Danny Granger je izrastao u zvijer koja u fantasy svijetu kotira bolje od jednog Bryanta. Naravno, stvarnost kaže da je u pitanju sjajan all-round igrač, ali igrač koji troši ogromnu količinu lopti, a da još ne znamo definitivno radi li se o franchise playeru ili sjajnoj drugoj banani. Kako god, on je budućnost kluba.

Uz borbu za playoff, još jedan cilj ove sezone trebao bi biti i razvoj lanjskih rookiea Rusha i Hibberta, te vidjeti koliko mogu ovogodišnje prinove, Hansbrough i Price. Dunleavy junior i dalje je out, pitanje je kakav će biti kada se vrati nakon još jedne operacije koljena, te su Rushu vrata petorke širom otvorena. Radi se o dvojki ala Brandon Roy, dakle igraču koji ne fascinira svojim atletskim sposobnostima i fizikalijama, već igraču solidnih fundamenata koji igra glavom, i to u oba smjera.

Hibbert je pak rijetka petica sa osjećajem za igru. Ni njegove fizikalije nisu za NBA action, ali igra leđima i povratni pasovi su ono što donosi momčadi. Doda li na ovu visinu i talent barem solidan šut sa poludistance, mogao bi biti startni centar za budućnost. Ovogodišnji novaci su ipak nešto slabijeg potencijala, ali karakterni tipovi koji bi dugo godina mogli biti back-up opcije pod košem, odnosno na jedinici.

Naravno, za ući u playoff njihovo školovanje bit će važno, ali ne i presudno. T.J. Ford morat će ostati zdrav jer bez Jaretta Jacka, O’Brien si više ne može dopustiti luksuz da rotira playeve. Nakon Forda, pad u kvaliteti je očit. Watson je još uvijek solidan back-up, ali s godinama njegova obrana i šut ne postaju bolji. Price je na UConnu dokazao da je solidan play, ono, pravi playmaker koji će zabiti samo kada ostane sam a ostalo vrijeme zadovoljit će se vrteći pick ‘n’ roll. Uglavnom, još jedan solidan građanin za Indianapolis, kao što je uzoran i sada tek četvrti play Travis Diener, potvrđeno slabija verzija Stevea Blakea (još se pokušava utvrditi da li je barem bolji od Dana Dickaua).

Ako me pitate gdje je Jamal Tinsley, iskreno – nemam pojma. Čovjek se nešto spominjao kao opcija za Knickse, ali očito je da su NBA klubovi sve rijeđe spremni riskirati sa problematičnim tipovima, pogotovo ako se radi o prosječnim košarkašima. Uglavnom, na jedinici opcija ima a i to dovoljno govori koliko je Bird u panici zbog činjenice da je T.J. Ford lani odigrao čak 74 utakmice. Po logici stvari, ove godine trebao bi ostati znatno ispod tog broja.

Uz Forda, u lanjskoj formi moraju ostati i Granger i Murphy. Ni u jedno ni drugo ne treba sumnjati, jer O’Brienov sistem postoji za ljude poput njih. Kažem, možda bi Granger bio još bolji da je uz njega jedan rasni suigrač, ovako ponekad djeluje kao poludjeli revolveraš. Šteta što je Dunleavy ozljeđen, njegovo prisustvo na terenu donekle ga je držalo pod kontrolom. Murphy je pak čudo, njegova lanjska sezona je nešto neviđeno. Čovjek je bio možda najbolji tricaš lige, uz to što je bio drugi skakač. Kombinacija kojoj se nitko nikada nije približio. Četvorke koje razvlače reket obično ne igraju previše minuta, a ako i igraju, onda su to likovi poput Rasharda Lewisa koji nisu rasni skakači. Murphy je pak s jedne strane postao ubojica iz vana, a s druge je ostao neumorni skakač u obrani.

Klupa bez Dunleavya skoro pa ne postoji. Doduše, pod košem imaju fajtere Fostera i Hansbrougha, ali bokovi baš ne ulijevaju povjerenje. Dahntay Jones nema ni pola Rushova talenta, ali ima iza sebe solidnu sezonu u Nuggetsima, gdje je zaradio naziv stopera. Luther Head solidan je šuter, ali ovisan o pravoj situaciji i pravovremenoj lopti. Međutim, klasa poput Dunleavya, dakle igrač koji može pokriti više pozicija i nešto kreirati, ono je što im treba kako bi imali potrebnu širinu.

Uglavnom, trojac Ford – Murphy – Granger bit će ključ uspjeha Pacersa. Budu li zdravi i nastave li s lanjskim igrama, O’Brien ima realne šanse da opet vidi playoff. Pridruže li im se na tom putu Hibbert i Rush, a za ovoga drugoga sam skoro pa uvjeren da hoće, te dobiju li negdje kroz sezonu iskru sa klupe u vidu Dunleavya, na najboljem su putu da udare dodatni temelj budućnosti koja nakon dugo godina opet izgleda pozitivno. Post-artestkalipsa je završila.

OKLAHOMA CITY THUNDER (44-38)

PRVIH 5: Westbrook, Harden, Durant, Green, Krstić
5 ZA KRAJ: Westbrook, Sefolosha, Durant, Green, Collison

Prognozirati 44 pobjede momčadi koja se tek počela slagati i kojoj glavni igrači imaju u prosjeku malo više od 21 godinu ne ćini se baš mudrim potezom. Samo, je ne mogu nikako protiv činjenice da je jedan od tih igrača Kevin Durant, momak koji bi već ove sezone mogao zabijati preko 30 koševa i biti prvi strijelac lige. Ne mogu zanemariti da ova momčad ima karakter i volju za igrati obranu kakva se rijetko sreće, te da kemija između igrača i trenera im Scotta Brooksa funkcionira savršeno.

Lani sam gledao Thunder kao malo koju momčad, gotovo pa sve utakmice nakon all-stara. Vidio sam mnogo mana, posebice u napadu i obrani reketa, ali i fanatičnu požrtvovnost na obje strane terena za koju su najzaslužnija bila dva beka – neumorni Russell Westbrook, te iz Chicaga pristigli Thabo Sefolosha, koji je najozbiljnije istaknuo kandidaturu za novoga Bowena.

Znači, moja računica je jednostavna. Tu je sjajan trener koji očito zna kako ovim klincima objasniti da bez rada nema rezultata. Tu je i fantastičan pojedinac protiv kojega nema obrane, koji poput Tracy McGradya početkom desetljeća djeluje ne samo nezaustavljivo, nego kao netko tko se igra košarke i dominira bez vidljivog napora.

Zatim, tu je i playmaker sa potencijalom da bude all-round monstrum poptu Ronda (uostalom, Westbrook je lani uvjerljivo bio najbolji skakač u napadu među bekovima, sa više od dva skoka po tekmi za koja bi neki centri ubili, a ima 190 cm), ali i nezustavljiv u ulazima poput Rosea. Dodaj ovim temeljima solidnu rotaciju, posebice za potrebe obrane i posebice na vanjskim pozicijama, i imaš momčad pred kojom je budućnost. A budućnost je sada.

Jedna prava petica dijeli Thunder od ozbiljnog uvažavanja. Ovako svi mogu reći da su još mladi i bez rotacije pod košem. Ali budite upozoreni. Durant i ekipa su spremni. Nego, da ne bi ja ispao totalno zaluđen njihovim potencijalom, posebice budućnošću Brooksa, Westbrooka i Duranta, da spomenem i neke loše stvari.

Prvo, ni Kevin ni Russell još ne znaju razliku između dobrog i lošeg šuta. Još uvijek su više oslonjeni na svoje neviđene fizikalije i federe u nogama, a manje na igru glavom. Ali neka Westbrook malo bolje počne vrtiti pick ‘n’ roll, neka se Durant malo više počne postavljati u pozicije sa strane reketa, umjesto da uvijek loptu prima licem prema košu, i protivnici neće moći braniti jedno i drugo.

Sefoloshina obrana je sjajna, ali napadački je limitiran čak i više nego je to bio Bowen. Stoga su i draftirali Jamesa Hardena, nadajući se da u njemu možda dobiju svoga visokog beka Roy/Rush profila. Harden bi mogao biti fantastičan dodatak za napad, igrač koji ne mora imati loptu da bi bio koristan, ali koji će zabiti otvoreni šut te iskoristiti rupe u obrani za ulaz pod koš. Samo, obrambeno teško da može pružiti igre u rangu Sefoloshe, što bi moglo narušiti balans koji je momčad lani postigla.

Brooks će svakako imati prilike probati obojicu, pa čak i Kylea Weavera, trećeg pretendenta na ulogu startne dvojke. Weaver je kombinacija ove dvojice, bolji od Thabe u napadu, bolji od Hardena u obrani, ali i slabiji u oba smjera od njihovih boljih strana. Solidan back-up koji će dobiti dovoljno minuta obzirom da je Thabo i prva zamjena Durantu na krilu.

Dakle, vanjska linija je posložena. Možda malo previše riskiraju sa Shaunom Livingstonom, čovjek je ipak nakon što je rasturio koljeno dvije godine skoro pa opet učio hodati, da bi sada odjednom bio praktički jedina back-up opcija na jedinici. Kevina Oliea nećemo računati, jer taj veteran kao i uvijek služi samo za to da netko sigurno prenese loptu preko centra. Bude li Livingston zdrav cijelu sezonu, 15-ak minuta iza Westbrooka ne bi mu trebali predstavljati problem. Čak im daje i opcije da se igraju sa rotacijom, Livingston može igrati i trojku, ali mislim da bi Brooks sve te opcije rado zamijenio za stabilnog veterana na klupi.

Pod košem su ranjivi. I to je blago rečeno, jer Thunder nije skakački močna momčad. Durant je preslab da bi Brooks iti pokušao igrati sa niskom postavom u kojoj bi Durantula igrala četvorku. Ogroman plus im je što su svi atlete, ali mogu Westbrook, Durant i Thabo skakati iznad prosjeka za svoje pozicije koliko hoće – pod košem nema čovjek koji će vladati makar na nekoliko minuta.

Kada se ta njihova sjajna dugoruka prva linija obrane probije, protivnika uglavnom dočekaju spori i tromi veterani kao Krstić, Collison, te od ove sezone i Ethan Thomas. Nigdje opasnosti od blokade. Collison je sjajan igrač, ali za ulogu sa klupe. Dokazani pobjednik sa Kansasa u ovim godinama savršen bi bio za ulogu prvog visokog u momčadi koja se bori za naslov. Kao starteru, njegov učinak je mizeran.

Krstić je odlična opcija u napadu, njegova meka ruka omogućuje im da vrte pick ‘n’ pop u trenutcima kada se Durant odmara. Uglavnom, ova dvojica pod košem ne nude sigurnost, ali barem su nekakva opcija. Nažalost, po meni je najveći problem ove momčadi moj ljubimac Jeff Green.

Čovjek je na Georgetownu bio sjajan, ali prilikom dolaska u NBA strahovi oko pozicije pokazali su se opravdanima. Green je bio novi Lamar Odom, talent negdje između trojke i četvorke, ali koji je pored Duranta bio osuđen striktno na ulogu pod košem. Da ga u klubu koriste kao što Lakersi koriste Odoma, sa klupe i kao skakača, puno bi optimističnije vidio njegovu budućnost u ligi.

Međutim, Green ovdje djeluje poput nekog bezveznog bijelog tricaša. U obrani pomaže u zoni svojim dugim rukama, ali nema dovoljno moći da izgura jače četvorke jedan na jedan, što je sve donekle očekivano. Ali u napadu se doslovno sveo na šutera iz vana, nigdje ni traga igri sa vrha reketa, što je tragedija obzirom da je čovjek sjajan asistent. Nigdje ni traga ulazu, što je šteta jer je čovjek sposoban driblingom slomiti sporije i više igrače. Najgore od svega, zbog toga stalnog ispaljivanja trica, nigdje ni traga ofenzivnom skoku, što je glavna odlika prave četvorke. Što Green nikako nije.

Koliko god Greenova pokretljivost i mladost fino sjeda u ovu obranu i ovu postavu, u napadu je često višak, čak i smetnja. Sad, možda je problem u tome što vjerujem da čovjek može više i da bi mu neka momčad puno više odgovarala. Možda on u ovoj ekipi i ne treba biti ništa više od tricaša sposobnog odigrati pravi pas nakon skoka u obrani. Ova sezona bi trebala potvrditi koja je verzija točna, da li je Jeff ugušeni all-round talent, ili osrednji igrač koji će jedva nuditi dovoljno za minute koje dobiva.

Znači, uz neiskustvo i nedostatak rasnog visokog igrača, makar nekoga tipa Camby ili Chandler tko bi gomilao skokove i blokade, osuđeni su na momčad sklonu kontrama i polukontrama. Ako se pokaže da je Durant dovoljan za igrati na postavljeni napad, te ako stvarno uđu u playoff, onda ćemo i ubuduće gledati 4 all-round atlete i jednog visokog kako nakon ukradene loptu jure parketom.

Samo, ako si ovoliko tanak pod košem, te ako ti se cijela obrana zasniva na vanjskoj liniji i zoni, bez stopera u reketu, u ligi kao što je NBA visiš o tankoj niti. Ako si u napadu toliko ovisan o individualcima, te ako je nabolje što ostali nude tek šut iz vana, bez prave opcije u reketu, protivnik će imati puno veće šanse da te zaustavi. Stoga oprez prilikom očekivanja od Thundera. Ja optimizam baziram na osjećajima i činjenica da većina ekipa u ligi nema ovakvu kemiju. Ali 59 poraza lani nisu slučajni. Previše je tu još rupa na obje strane terena da bi Durant i društvo bili sigurna oklada. Samo, što možeš kada su svojom mladošću tako atraktivni, da bi se osjećaj kao seronja da ih ne vidim u najboljem mogućem izdanju, odnosno da ne očekujem kako će pozitivne strane nadmašiti one loše.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *