VLAD AND MIKKI – A REQUIEM FOR A LEAGUE

Drug Sickre je odlično završio zadnji post – ”tko preživi ovu godinu, najebo je sljedeću”. Naime, ta naizgled olaka opaska u sebi krije bit budućnosti NBA lige. Kao i većina fanova živimo u mjehuru od sapunice, fokusiramo se na pozitivne stvari, zanemarujemo negativne. Život je dovoljno siv, te nema smisla da i zabavu kvarimo crnim mislima. Samo, čak i pod ružičastim naočalama stvari u jednom trenutku prestaju biti idealne. Taj trenutak možemo opisati i kao konačni gubitak potrebnog minimuma da bi se nastavilo pretvarati kako se ništa ne mijenja.

Jasno vam je o čemu pričam. Ljudi, dvorane su poluprazne. Gdje je publika? Kako misle klubovi i igrači dijeliti profit, kada nitko ne troši novac na ulaznice? Prije nego se potpuno bacim na seciranje stanja, jedna mala digresija. Sorry, ali moram to spomenuti. Sinoć su odigrane dodatne kvalifikacije za SP u nogometu. Kao što znamo, Bosna je nažalost ispala, ali nemamo im što zamjeriti – nastupili su bez pola ekipe zbog čega su preskakali igru, presjeklo ih je u glavama, plus teren je bio nikakav i njima kao i Portugalu (ako su na račun igranja na livadi mislili steći nekakvu prednost, malo su se prevarili).

Naravno, kako se ništa ne prepušta slučaju Platini, Blatter i kompanija poslali su u Bosnu Roberta Rosettia, čovjeka za specijalne zadatke. O čemu pričam? Pa recimo samo da je on nogometni ekvivalent Bennettu Salvatoreu, čovjeku od povjerenja Davida Sterna. Nego, da se vratim ”igri”.

Grčka je naravno budući prvak svijeta, a njihov herr Otto zaslužuje da mu poklone Akropolu. Plasman susjeda na SP neću ni komentirati, srce me boli. Ne zato što su Janezi u pitanju, nego zato što su ispali Rusi koji igraju jednu od gledljivijih verzija nogometa. Ono pak čemu želim posvetiti trenutak pažnje je sramotan način na koji su Francuzi prošli dalje. Uopće ništa ne zamjeram Henryu, u prirodi je ljudi da varaju i kradu, te ne mislim da su sportaši izuzeti od toga pravila. Ali da tri sudca na terenu nisu vidjela onakvo igranje rukom malo mi je teže povjerovati. Čovjek je doslovno spustio sebi loptu na nogu. Dlanom. I nitko ništa. Čak ni Irci nisu našli snage da nekoga nokautiraju.

Naravno, već sam donio odluku kako iduće ljeto bojkotiram SP. Imam baseball preko ljeta, gledat ću reprizno ”Wire” i ”Entourage”, sve samo da ne sudjelujem u slavljenju nečega tako pokvarenoga kao što je FIFA-ino prvenstvo. Jutros sam naravno promijenio mišljenje. Ma ne mogu bojkotirat SP, kako se odreći televizije, druženja i klađenja, ali ću svim srcem navijati protiv Francuske. Uostalom kao i uvijek svim srcem protiv bogatih i privilegiranih, kojima to kao nije dovoljno pa još moraju krasti.

Ako imate kakve prijatelje Francuze koji ljetuju na Jadranu, slobodno im recite da zaobiđu šibensku rivijeru. Jer njome će se šetati bijesni tip u dresu Minnesota Timberwolvesa sa brojem 42, koji će redom bušiti gume na svim autima sa FR registracijom. Upozoreni ste. Neka samo čujem Pepe Le Fuj naglasak i, cap, srednji prst je vani, spreman, uspravan i usmjeren ravno u tamno srce imeprijalizma. Liberte, egalite, fraternite, pompunfe, fonfunfe, šljonfunfe.

Eh, sad možemo opet na temu dana. Nova NBA sezona je krenula sjajno. U prvih nekoliko dana par fantastičnih utakmica, gotovo pa na playoff razini. Nismo mogli vjerovati i već smo se počeli pitati – čime smo ovo zaslužili? Par tjedana kasnije i jasno je kako se stvari kreću unazad. I to ne prema nekakvoj normali, osrednjosti na kakvu smo navikli u ovo doba godine, već debelo prema nazad.

Da, ima odličnih stvari na koje se možemo fokusirati. Thunder igra bolje nego je itko predviđao (osim naravno ispodobruca.com). Jennings je fantastičan i već sada jedini ozbiljni kandidat za rookiea godine. Naravno, ni sa njima nije sve idealno, ali o tome ćemo više za koji dan, u novom postu posvećenom najugodnijim iznenađenjima sezone.

Jer jedan ogroman crni oblak se nadvio nad sve ostalo, a taj oblak zove se publika. Dvorane su poluprazne svugdje, bez obzira na protivnika. Čast iznimkama poput Oklahoma Citya, Chicaga, Portlanda ili Bostona, ali žalosno je da jedna Atlanta, ili Miami i Milwaukee, da spomenem samo klubove koji zaslužuju posjet, djeluju kao prizori sa koncerta Simple Mindsa.

Najgore od svega, ne možemo sve pripisati ni recesiji. NBA već nekoliko godina zatvara oči pred rušenjem standarda svoga proizvoda kojega prvenstveno izazivaju disfunkcionalne franšize. Recesija je samo ubrzala otuđenje publike od sporta koji se taman oporavio od problematične situacije s početka milenija. Došli su nove generacije svjesnijih i boljih ljudi i igrača, ali loši klubovi, popustljiva liga i financijska nestabilnost opet su dozvolile povratak likova koja odbijaju od sporta.

To što većina tekmi izgleda kao revija a ne prava utakmica nekako se uvijek pripisivalo početku sezone, ali ove sezone revija bi moglo biti više nego itko očekuje. Jer imamo 7 katastrofalnih klubova, te još barem 6 loših s tendencijom pada razine kvalitete. Previše. Sredina kao da se izgubila, odnosno razvodnila. I da, u ove pozitivne ubrajam i momčadi koje nemaju nužno dobar score, ali barem idu u smjeru nekakvoga rebuildinga. Praktički, ostajemo na desetak ozbiljnih franšiza. Premalo.

Postavlja se pitanje zašto bi itko plaćao pedesetak dolara da gleda momčad poput Grizzliesa? Čak ako na stranu i maknemo financijske probleme, ima dovoljno razloga da nitko ne troši na slične ekipe. Evo primjer. Počela je NCAA košarka. Igrači u tom natjecanju nisu ni upola dobri kao profesionalci. Ekipe zabijaju jedva 60 koševa, dijelom zbog čvrstih obrana, ali dobrim dijelom i zato što nitko nije u stanju zabiti dva šuta za redom. Ali dvorane su pune, navijači luduju, treneri čupaju kose, a igrači na terenu se ubijaju. Stari je jučer gledao Michigan State – Gonzaga i pita me ”Šta se ovi ovako deru? Šta je ovo nekakvo finale?”. Kao dodatni plus, obrana se igra 40 minuta, a u napadu lopta u 90% slučajeva prođe kroz ruke većine suigrača.

Pogledajmo sad NBA. Kada to žele, profesionalci su u svemu bolji. I u obrani, i u organizaciji napada, i u djeljenju, i u ubijanju. Ali, to se rijetko događa. Tu i tamo, kada se susretnu dvije vrhunske momčadi, želja se probudi. Ako se pak susretnu ekipa iz gornjeg i donjeg doma, nitko se ne uzbuđuje. Navijača nema, a nema ih jer su ih zamijenili šminkeri koji su nestali čim je prestalo biti cool ići na NBA utakmice. Ljudi željni zabave paze gdje će potrošiti teško zarađeni novac. NBA im mora ponuditi više od 5 minuta obrane i angažirane igre, više od toga da 9 od 10 situacija završe tako da jedan igrač dribla 15 sekundi i onda krene 1 na 5.

Da, jedna od najvećih grešaka Sternova doba je pretjerana komercijalizacija lige. Super je što su zaradili maksimum, što su izmuzli koliko se dalo, ali u svoj toj trci za zaradom zaboravili su ostaviti prostor pravim fanovima. Ima nas fanatika koji će gutati svakakva govna radi onoga jednog trenutka koji vrijedi pamtiti, bilo da se radi o Wadeovom zakucavanju, Jennigsovoj seriji koševa, ili LeBronovoj blokadi. Ali očito nas nema dovoljno.

U ovakvoj situaciji gafovi sa igračima nimalo ne pomažu. Recimo, situacija sa Iversonom. Memphis ga je prodao navijačima kao pojačanje. Prodavali su sezonske karte s njim na naslovnicama paketa. Da bi ga par dana nakon početka sezone jednostavno odbacili. Mislim, lako je svu krivnju baciti na Iversona, i on definitivno u ovoj priči nije čist, ali zar nije klub taj koji je svjesno prodavao priču o pojačanju samo da proda karte, iako im je bilo jasno da Iverson neće igrati za nekakve Grizzliese kao šesti igrač?

Pa onda slučaj Jackson. Ljepota NBA lige je upravo ta reguliranost, te posebice strogost glede poštovanja ugovora. Ne, nitko se tu previše ne ponaša kao humanista, ali svi se drže nekakvih pravila, kakva god smiješna bila. I onda Jackson, kao kakav razmaženi europski nogometaš, traži transfer jer mu se više ne sviđa situacija u klubu. Čekaj, gdje je tu karakter? Kome treba još jedan sport pun talenata koji nemaju ni zrnce poštovanja prema ljudima koji ih prate? Koga briga što Barcelona igra lijep nogomet, kada za tu momčad igraju dokazani šljamovi poput Ibrahimovića i Henrya?

Drugim riječima, zašto je dozvoljeno Memphisu i Jacksonu da rade to što rade? Zašto liga dozvoljava promašenim klubovima i pojedincima da ruše svakodnevnicu svih ostalih? Zašto Stern mirno gleda kako se blatom nabacuje na sav trud poduzet ne bi li se liga oporavila od svih trauma 70-ih, 80-ih, te posebice nakon Jordanova odlaska?

Pa, bojim se da odgovor leži u tome da lige više nema pojma što da radi.

Stern je izgubio kompas u slučaju Sonicsa. To je bio očiti znak da je situacija kritična, te da novac više nema alternativu. Ni u etici, ni u legendama. Takvom porukom Stern je jasno poručio vlasnicima da mogu raditi što hoće, a publici da kreće vrijeme kada će se svaki čovjek boriti za vlastitu egzistenciju, u kojem više neće biti važno biti dostojanstven, već u kojem je samo važno biti.

NBA čekaju turbulentna vremena, ali sama si može pomoći jednostavnim potezom. Vrijeme je da se sreže broj klubova. Kratko i jasno. Memphis, Charlotte, Minnesota, New Orleans ne zaslužuju franšize. Kao ni postojeći vlasnici Warriorsa, Clippersa i Kingsa. U situaciji gdje je smanjenje salary capa neminovno, a samim time neminovan je i štrajk oko novoga ugovora između igrača i vlasnika koji se treba donijeti pred sezonu 2011/2012, nešto treba poduzeti.

Ljudi neće preko noći opet početi plaćati skupe ulaznice, niti će igrači tek tako pristati na smanjenje standarda. Može Derek Fisher pričati u ime sindikata igrača koliko hoće kako su svi oni svjesni da je situacija teška i da je dogovor u interesu svima ”jer nitko ne želi da biznis pati”, ali ne tako davno njegov prethodnik Patrick Ewing izjavio je kako ”igrači puno zarađuju, ali puno i troše”.

Po defaultu se ovakve dvije skupine ljudi ne mogu samo tako jednostavno dogovoriti. Igrači nisu sudci pa da ih se tek tako zamijeni štrajkbrejkerima. I iako će svakako pristati na smanjenje ugovora, poanta je u tome da će vlasnici htjeti smanjiti više nego što će ovi željeti pristati. I obrnuto. Nitko ne osporava da je moguće da će i jedni i drugi u priču ući s najboljim namjerama, ali nešto smo naučili o pločniku koji vodi u pakao. Za kompromis potrebno je vrijeme. Stoga, nisam optimist što se tiče izbjegavanja štrajka.

Čeka nas dakle novo NBA doba. Isto kao što običan život više neće biti isti nakon ove recesije, jer naš konzumerizam je dosegao vrh nakon kojega slijedi neminovni pad, ni NBA se više neće vratiti u Zlatno Doba. Nema sumnje da će liga opet biti odlična, ali morat će promijeniti kontekst. Od zarađivanja morat će opet pažnju usmjeriti na kvalitetu. A za to je, kako sam već rekao, neophodno srezati asocijaciju na barem 24 kluba.

Jer stvar je u principu jednostavna. Kada ljudi imaju višak, ne razbijaju previše glavu oko toga kako ga rasipaju. Čitaj – ne smeta im što većinu večeri gledaju bezvezne momčadi kako se nabacuju loptom bez ikakvog smisla, niti imaju ambicije postati bolje. Ali kako višak nestaje, to se ona preostala sredstva pametnije ulažu. Čitaj – ljudi će opet ići na NBA utakmice kada regularna sezona bude nešto nudila. Za smisao više nije dovoljna jedna zvijezda, dobar spin i milijuni u marketingu. Treba ti kvaliteta. Nešto veće od iluzije života. Treba ti stvarnost. A nju može prezentirati samo prava momčad koja zna što radi, koja daje sve od sebe svaku večer i koja je iskreno zahvalna na prilici da na taj način zarađuje za život.

Ukratko, treba nam 100 igrača manje. Inače će najpametnija i najravnopravnija liga na svijetu, a kao takvu je poznajemo od kada je David Stern na čelu, ispasti iz raspodjele tržišnog kolača, jer i kolač je sve manji.

Najžalosnije od svega, malo tko se uopće trudi promijeniti status quo. Iako je Stern kreditima i otpuštanjima već pokazao put, većina klubova i medija pravi se blesava. Tako smo došli u situaciju da će dobri stari Simmons, kojega kolege i većina NBA insidera smatraju piscem-šaljiviđijom, dogodine vjerovatno jedini pisati o potencijalnim problemima koji su na putu, dok će ovi nazovi ozbiljni novinari glave razbijati nekakvim power-rankingsima, fokusirajući se na danas umjesto da bace pogled i na sutra.

Bude li Stern inzistirao na 30 klubova, budu li dvije strane inzistirale na svojim pravima, te nastave li gledatelji i dalje izbjegavati NBA dvorane, sljedećih nekoliko sezone neće biti lijepe. Naravno, mi fanovi uvijek možemo živjeti u iluziji da su stvari dovoljno dobre. Tema za pratiti ima koliko hoćete. Slobodni igrači, Jennings, Thunder, samo su neke od njih, i uskoro će biti na tapetu i na ovim stranicama.

Ali u ovo doba, u kojem Don Nelson na klupi drži Randolpha a starta sa Mikkiem i Vladom u petorci, možemo se povremeno i podsjetiti kako ništa nije savršeno, te da jedna kriva odluka uglavnom vodi drugoj. Osim ako ne zastaneš, razmisliš i pripremiš se za okretanje nove stranice. Nadam se svakako da David Stern još uvijek ima snage za povući pravi potez, umjesto da se zadovolji čekanjem i maštanjem o nekakvoj euro diviziji.

3 thoughts on “VLAD AND MIKKI – A REQUIEM FOR A LEAGUE

  1. Klasik old skul novinarstva.
    Sa ovom ekipom na čelu Lige promjena neće biti već će gledati mexico city i london. Cant teach old dog new tricks. Ono sto bi moglo promijeniti stavri su upravo prazne dvorane, bankrot par klubova i strajk koji ce vlasnike, sindikat igraca i Sterna osamariti i otrijezniti ne bi li se vratili u neke realne okvire. Za jednog Ukica i Scalabrinea, ma koliko ih mi voljeli, ne bi smjelo biti mjesta u NBA buducnosti. A pogotovo ne za Vlada.

  2. možda zato stalno u dvoranama puštaju mindse i don’t you forget about me.. kao sjećanje na bolje dane 😀
    kudos za tekst (ili Chapeau kako ovdje govore) al do promjena će teško doći, ne toliko zbog ekipe na čelu Lige nego zbog gomile jaja koje treba titrat iz dana u dan. Nakon storia Sonicsa sličan primjer nudi NHL ekipa Phoenixa, gdje se vidi koliko je kompliciran taj odnos Liga-Grad-Vlasnici dvorane-klub-Banke-navijači. A ovdje pričamo ne o selidbi ekipe nego njenom brisanju sa mape.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *