POWER RANKINGS, VOL. 1

Uobičajeno na ovim stranicama pravi, masni power ranking ide početkom mjeseca prosinca, ali evo prošlo je već više od dva tjedna kako pokušavam završiti post na tu temu. Dobrim djelom kriva je opsesija NFL-om i NCAA košarkom, ali isto tako moram priznati kako mi je teško skužiti ovu NBA sezonu. Sumnjam da je itko očekivao ovako izjednačenu borbu. Doduše, egal je rezultat toga što je gomila ekipa za koje smo mislili da će biti dobre podbacila, ali ima i onih za koje smo mislili da će biti očajne koje su se digle. Praktički, ima nekoliko momčadi koje će se boriti za naslov a sve ove ostale skoro su pa pola-pola momčadi. Ono, pola stvari im je dobro, pola loše, a takav im je i učinak.

Prvi mjesec sezone uglavnom obiluje utakmicama u kojima se ekipe većinu vremena vuku po parketu, tako da svaku prognozu i dalje treba uzeti s rezervom. Nakon 20-ak tekmi čovjek bi očekivao da te nitko više ne može dramatično iznenaditi. Kad ono tamo jedan Memphis ili New York, koji su stvarno izgledali očajno, odjednom igraju dobru košarku. U skladu s mogućnostima, jasno.

Ali recimo da sada, nakon skoro 30 tekmi, možemo zaključiti s 96 postotonom sigurnošću domet pojedine ekipe. Stoga krenimo mi na power rankings. Idemo u nekoliko nastavaka, da ne bi svih deset vjernih čitatelja doživjelo sudbinu hrvatskog penzića koji nakon mjesec dana kruha i vode ugleda biftek pa doživi srčani. Mi ćemo polako, šnicel po šnicel. 30 ekipa, ovaj put od najboljih prema najgorima, sve po samo jednom kriteriju. Tko bi iz playoff serije od 7 utakmica izašao kao krajnji pobjednik, da igraju svi sa svima, svaka ekipa po 29 serija?

I još nešto. Sorry, ali ne mogu si pomoći. Umjesto da odmah skočimo na NBA, moram napraviti jednu malu digresiju. Obzirom da gledam 6-7 NFL tekmi tjedno od početka sezone, vrijeme je da kažem nešto i ovoj prekrasnoj igri koja se na mojoj listi top 5 sportova popela do četvrtog mjesta, odmah iza košarke, nogometa i atletike. Hokej je preskočen, a pitanje je dana kada će samo košarka ostati ispred. Uglavnom, s ovoliko odgledanih sati osjećam se spremnim puknuti prvu službenu ispodobruca.com NFL prognozu. S tendencijom da od iduće sezone ide barem jedan post mjesečno na navedenu temu.

Koja je prognoza? Ove godine Superbowl ide u San Diego. Chargersi su sjajna ekipa, još im nisam skužio ni jednu slabiju stranu. Kada im napad zastane, obrana ih uvijek može izvući, a napad rijetko šteka s genijalnim QB-om kakav je Phillip Rivers. San Diego ima nekakav stav koji te osvoji, u stanju su od nikuda izvući pravi potez u svakom trenutku, jednostavno su pozitivni i ne ustupaju pred problemima.

Vikingsima ne vjerujem, svaki put kada sam ih gledao složili bi nekakvu kardinalnu grešku u najnepoželjnijem trenutku. I to im se događa u obje faze igre. Coltsi pobjeđuju rutinom, ali nemaju tako energičnu igru ni u jednom smjeru kao San Diego, sve se vrti oko legende Peytona Manninga. Djeluju kao stroj, svi doprinose, ali nema one individualne klase (osim Manninga) koja može biti x-faktor. Saintsi su se pak već previše puta provukli na račun odličnog napada, Brees je vrhunski QB, ali ne mogu zamisliti kako izvlače živu glavu u jednoj ratničkoj utakmici na malo poena. Doduše, Barcelona je primjer kako možeš igrati i lijepo i korisno, tako da ovo nikako nije napad na njihovu kvalitetu ili eventualnu mekoću. Jednostavno mislim da su Chargersi s Riversom stabilniji, te da će u međusobnom dvoboju u finalu to i potvrditi.

Eto. Što se tiče NCAA, za sada se nije dogodilo ništa revolucionarno. Wall je definitivno budući prvi pick, možda je pretjerano reći da se radi o novoj verziji Chrisa Paula, ali da je u pitanju NBA spreman play, s vrhunskim pregledom igre, velikim mudima i sjajnom slash ‘n’ kick igrom – jeste. Na imaginarnom power rankingu talenta drugi je bijeli brat Cole Aldrich, atletskija verzija Przybille s par pivot poteza i glađu za zakucavanjem, a treći je Ed Davis, talent u rangu Eltona Branda što se tiče zabijanja u i okolo posta, ali nekako previše sklon nestati na momente, bez potrebne žestine da se nametne.

IZVAN KONKURENCIJE

Nema takve ekipe, što i nije loše po naša iskustva kao gledatelja, ali je i pomalo simptomatično za trenutno stanje lige, eto ti kako je ekonomija u stanju za tren vratiti korak unatrag sve ono što gradiš godinama

IZAZIVAČI

1. LAKERS

Fascinira način na koji su igru prebacili u post, smanjivši tako pritisak na vanjsku liniju. Doduše, to im uspijeva samo u napadu, gdje zahvaljujući trokutu, Bynumu, Gasolovoj all-round igri i Kobeovom novopronađenom post igraču u sebi, uopće nemaju potrebe za ičim više od povremene trice Fishera i Artesta. Obrana je puno ranjivija, ali iz perspektive lige u kojoj nema previše momčadi koje te mogu ugroziti, taj problem nije tako strašan.

Dugo vremena sam vagao nije li ipak Orlando favorit da izađe kao pobjednik iz serije od 7, ali Lakersi nisu lošiji nego lani, a Magic nije toliko bolji, pa je najpoštenije stvari postaviti ovako. Denver mi se čini kao ekipa koja je u stanju svojom sjajnom vanjskom linijom i agresivnošću najviše ugroziti Lakerse, ali da bi imali šanse to napraviti u playoffu, morat će se izboriti za prednost domaćeg terena. Samo, ne vidim da Nuggetsi imaju toliku stabilnost da mogu pratiti lov Lakersa na prvu poziciju.

Što se tiče drugih zamjerki, pokazuje se da nije bilo razloga za brigu. Arizu su očito pustili s razlogom, momak je tražio sličan ugovor kao Artest ali i puno veću ulogu u napadu, što Lakersima nije bilo potrebno i samo bi ih odvelo u krivom smjeru. Sada zato Ariza trčakara u Houstonu i troši gomile lopti, a Artest koliko-toliko pokriva njegov lanjski učinak. Obzirom da je Ariza proigrao tek u playoffu, do novoga i nečemo znati koliko će im faliti. Artest je izgubio korak, puno priča, ali barem na siluje šut. Dok god se igra temelji na trojki Bryant-Bynum-Gasol, to je najbitnije.

Svi problemi vanjske rotacije, slabašne klupe i Artestova negativnog učinka van i na terenu za sada se sjajno pokrivaju srcem prvaka te kvalitetom Jacksona i Velike Trojke. Nisu neranjivi, nisu savršeni, ali znaju što treba raditi da bi došli do kraja, i dok god je tako moramo ih smatrati prvim favoritima. Koliko god to izazivalo mučninu u želudcu. Jebiga, ne ostaje nam ništa nego nadati se da će Utah, Denver i na kraju Orlando zajedničkim snagama nekako naći način da Kobea toliko izmore kako bi na kraju došao glave vlastitu momčad. A Artest, on je danas praktički nebitan. Postane li prevelika smetnja, već će ga se oni riješiti. Nema šanse da Phil dozvoli ikome da zezne kemiju. Možeš biti lud, ali moraš poštovati svoju ulogu u ekipi. Čisti profesionalizam koji nema onaj ubuntu ideal Celticsa, ali i dalje je bolji od ničega.

2. ORLANDO

Prvo o plusevima. Orlando je u stanju svaku tekmu početi s 5 različitih napada koji će u poziciju realizatora dovesti 5 različitih igrača. To što će od tih 5 napada tri biti trice, u njihovom slučaju je plus. I samo u njihovom, ali nažalost to još nitko nije rekao preostalim profesionalnim košarkaškim ekipama na planeti. Kemija u momčadi je uvijek sjajna, bez obzira na sva natezanja, povike, prozivanja, podjelu minuta – svi su koncentrirani samo na dobru zabavu i pobjede. Što bi tek bilo kada bi igrali obranu cijelo vrijeme i kada bi našli način za redovno spustiti loptu Howardu?

I tu smo došli do minusa. Zašto Orlando ne igra obranu kao prošle sezone? Da li su u stanju riješiti se mentaliteta ubacivanja u veću brzinu kada treba, te odvoziti svako utakmicu kako treba? Sezona je duga, imaju probleme s ozljedama i suspenzijama, i stvarno nije potrebno preuveličavati par lošijih igara. Ali kada imaju takav potencijal, šteta je gledati kako moraju biti ispod Lakersa čak i na ovom, navijački obojanom power rankingu.

Dok dišu kako jedan, i dok god je Dwight u stanju svojom igrom i karakterom pokrivati doslovno sve, od rupa u igri do problematičnih karaktera, Magic je realan kandidat za naslov. Treba stisnuti obranu, raširiti reket, podjeliti lopte i to je to. Ne sumnjam da će Carter smanjiti broj ispaljenih projektila, lako se bilo navući na ulogu prve violine dok je Rashard bio out. Međutim, njegovim povratkom stvarno više nema potrebe da Carter puca 25 lopti kao da je ’99. Ali što ako Van Gundy više ne bude u stanju prebaciti mentalni sklop kada bude potrebno? Što ako su njegove naporne tirade dosadile igračima kao i nama? Još do jučer smatrao sam Stana osvježenjem u jednoj u principu konzervativnoj ligi, ali stalni komentari svega i svačega doveli su do toga da ga više ne shvaćaš ozbiljno.

Zanimljivo je vidjeti i J Willa opet u akciji. Čovjek je inače umro 2006-e, igrajući za Miami i jedva nešto doprinoseći naslovu Heata. Tri sezone kasnije, on trčkara uokolo kao mladić i puca trice preko ruke. I sada vi recite da je na toj Floridi slučajno najviše sumnjivih farmaceuta, da je slučajno baš Rashard uhvaćen zbog steroida i da je Howard slučajno građen kao ormar. A kad smo već kod J Willa, neku večer mi drug Sickre pošalje poruku – ”Ricky Rubio je novi J Will, samo bez šuta”. Stopostotni pogodak. I nije neka dobra vijest, zar ne?

Također bih volio znati što je jadni Anthony Johnson napravio Van Gundyu. Ovaj ga uporno drži na klupi, iako je i lani u playoffu i ove sezone svaku minutu koju bi dobio iskoristio na vrhunski način. Čak je i bolji šuter nego Alston i sada Williams. Stvarno ne kužim da ne može imati standardnih 20-ak minuta barem sada dok nema Nelsona. Valjda Stan zna što radi. Ali kažem vam, postajem skeptičan.

3. BOSTON

Nova sezona donijela je samo nastavak lani započetog procesa koji možemo nazvati predavanje štafete. Iako većina NBA promatrača i dalje odbija Ronda navesti kao ravnopravnoga Velikoj Trojci, realnost je sljedeća – Celticsi idu onoliko daleko koliko ih Rajon odvede. Uostalom, posustajanje s početka sezone prekinuto je onog trenutka kada je Rivers konačno prestao biti tvrdoglav, te je odlučio pustiti Ronda s lanca na kojem ga drži još od ljeta i svih onih priča o novom ugovoru i tradeu.

Garnett je nakon očajnog početka sezone na kojem je više podsjećao na Mikkia Moorea nego na KG-a, stigao do dobre forme, ali osim dobrog šuta s poludistance i solidne obrane teško da može ponuditi puno više. I dalje će on biti vokalni lider, ali jedno je kada si u stanju ono što propovijedaš prakticirati, a nešto drugo kada samo pričaš.

Ne smijemo zaboraviti da od svih ekipa s vrha Boston ima najveću mogućnost napretka, kada se vrati Big Baby bit će ih još teže braniti. Da ne govorim da će se i kriminalni skok barem malo popraviti kada dobar dio Sheedovih minuta prijeđe na Davisa. Osim ako naravno Doc ne zezne stvar i ostane pri veteranu koji svojim jednodimenzionalnim šuterskim pristupom baš i ne pridnosi lovu na novi prsten. Širi su nego lani, Daniels dokazuje da je pojačanje, a čak je i Shelden Williams luksuz kao peti visoki.

Čekaj, ja ovdje pričam o Big Babyu i Rondu kao x-faktorima svih nada Celticsa? Da li je to dobro ili loše? Ne znam, ali obzirom da je Garnett sjena nekadašnjeg igrača, da Ray Allen ne može briljirati svaku večer ni da su s druge strane stalno Raptorsi, te da Pierce umjesto na all-round igru snagu mora usmjeriti na to da bude najspremniji u zadnjoj četvrtini, mislim da je – realno.

4. DENVER

U idealnom spletu okolnosti koji uključuje prednost domaćeg terena, kvalitetniju pripremu i mentalnu čvrstoću, Nuggetsi su jedina ekipa koja može stati na kraj Lakersima. Raspored na početku im nije bio sklon, ali su, usprkos nekoliko pogrešaka, ostavili dojam da su i dalje spremni za borbu. Te pogreške pak pokazju da će im najveći neprijatelj i dalje biti vlastita glava.

Carmelo je konačno napravio korak naprijed, njegov napad dovoljan je za držati momčad u igri. Smith je u stanju serijom trica i ulaza razbiti svakoga. Lawson je idealna doza energije s klupe, a Afflalo pravi rasni atleta kojega možemo nazvati stoperom koji bi Kobeu mogao raditi probleme. Obzirom da Lakersi teško brane bokove, baš u tome leži snaga Denvera. Naime, isto kao što Martin, Birdman i Nene neće moći parirati Gasolu, Bynumu i Odomu, Melo, Smith i društvo mogli bi sličan problem napraviti na drugoj strani. Zamisli Lawsona kako zuji kraj Fishera, Mela kako napad za napadom šalje Artesta po ćevape, i Afflala kako zabija otvoreni šut dok Kobe pokušava pomoći udvajanjem. A Smitha i Billupsa još nisam ni spomenuo.

Sa utakmicom više doma Denver bi lakše prikrio mentalne blokade koje se događaju svima redom, od trenera, preko playmakera, do prvog strijelca, valjda zbog nadmorske visine. Zato će i biti toliko gušt pratiti ove dvije momčadi do kraja sezone, jer si ni jedni ni drugi ne smiju dozvoliti seriju loših rezultata. Denver zaostaje dvije utakmice, imaju par glupih poraza, ali obzirom na puno teži raspored do sada, stvar nije strašna. I da, ako je itko ikada sumnjao da Lakersi nisu povlašteni, i ako ima itko da ne vjeruje kako im je Gasol doslovno poklonjen, neka samo pogleda ovogodišnji raspored. Dok ostale momčadi ulaze u sezonu kao da se iskrcavaju u Normandiju, oni se šetaju kao po crvenom tepihu, sa dovoljno vremena za odmor i gomilom tekmi doma. Jedine dvije nezgodne back to back utakmice bile su protiv Jazza i sinoć protiv Bucksa. Prvi su ih rasturili, a drugi odveli u produžetak. Tako da taj dojam neranjivosti očito i nije tako realan, već je više produkt puno sitnih varijabli.

Što se Nuggetsa tiče, gaženje Lakersa u Denveru bio je vrhunac dosadašnje sezone, a minus su suhoparne igre visokih. Nene doduše igra standardno dobro, Martin je sve manje koristan ali i dalje služi kao sileđija na terenu, međutim Birdman je u nižoj brzini i s puno manje energije nego što smo navikli. Bez njegova učinka s klupe, zaštita gnijezda nije na potrebnoj razini. Kada bude gusto trebat će ti 48 solidnih minuta unutarnje linije, a Denver se jednostavno ne čini sposobnim za to ponuditi. Za sada barem.

KVAZI-IZAZIVAČI

5. CLEVELAND

Bob Dylan je u vremena dok je Bill Russell dominirao ligom pjevao:

” Now when all the clowns that you have commissioned
Have died in battle or in vain
And you’re sick of all this repetition
Won’t you come see me, Queen James?”

Iako bi se dalo naći simbolike i u tekstu, ono što me najviše zanima iz ove strofe su dvije zadnje riječi. Naime, predlažem novi nadimak za Kralja. Kraljica. Netko je dobro primjetio – gdje su žene oko Jamesa? Znamo da ima klinca s nekakvom ljubavi iz srednje škole, ali kao što je slučaj Tiger Woods pokazao – koga vi zajebajete? Mislim, nije me briga za žutilo, ne želim znati detalje, ali one osnovne stvari čuješ i zaključiš kako su i ti superljudi u biti samo ljudi. Wade je isto bio u nekakvoj romansi pa se razveo, MJ se razveo, čak se i Shaq razveo. Nitko normalan ne može ostati u braku s istom ženom, a istovremeno karati sve što ima impuls. Osim Kobea, ali on ionako nije normalan, plus nakon suđenja sumnjam da ima volje za družiti se s grupie djevojkama.

Osim sklonosti muškarcima koja je hipotetska, ono što znamo kao činjenicu je da LBJ ima ukus kao tetkica. Što je kvragu bilo s onim roza tenisicama? Mislite da bi ih Kobe obukao sve da mu je hiTler-com obećao milijune? Poanta je sljedeća. U početku bijaše hype. Kao i obično, svi normalni ljudi od njega strijepe. Onda nakon nekog vremena skužiš da je taj mali stvarno dobar i da zaslužuje da ga se diže u nebesa. Međutim, onda gledaš sve to još neko vrijeme i skužiš da je u pitanju uglavnom hrpa sranja, i da mali ne ide nigdje.

Gle, Queen James je možda najmoćniji košarkaš na svijetu. Ali zaboli me za to. Jer nije najbolji. A postoji velika razlika. Jer čovjek koji nije u stanju spojiti dva solidna skok-šuta za redom, koji nije u stanju napasti koš bez koraka, nije najbolji. Ne može biti. On je fizički dominantan, i obzirom da mu se svi klanjaju, tu dobiva još jednu dodatnu prednost. Do sada sam ga branio sljedećim argumentom – čovjek skače, igra obranu, asistira. On je prekrasan suigrač, nije sebičan kao Kobe.

Nije kurac. Kobe je svoju sebičnost barem podredio nekom višem cilju. LBJ je viši cilj podredio sebi. Obzirom da ima loptu u rukama cijelo vrijeme, nije problem skupiti dovoljan broj asista. Obranu, kako smo mogli vidjeti protiv Magica, uopće ne igra na potrebnoj razini (osim kada treba složiti nekome bananu za NBA action). Kada si četvorka a čuvaš trojke, nije problem skupiti ni dovoljno skokova.

Ma ne želim ispasti mrzitelj. Čovjek ima bogomdanu kombinaciju talenta i fizikalija, i treba mu skinuti kapu. Ali nije on nikakav mesija. On je jebeni NBA sileđija kao i svaki drugi koji još nije shvatio da košarka nije 1 na 5 revija. Uostalom, sve je najbolje rekao moj Stari prije više od dvije godine. Gledali smo onu tekmu gdje je uništio Pistonse s 25 koševa za redom (gledao ju je i Saunders, toliko se zaokupivši gledanjem da je zaboravio napraviti nešto s obranom). I nakon što smo to odgledali, kao dva veterana fantastičnih NBA trenutaka, od MJ-ovih trica protiv Portlanda preko Haakemovih pivota pored Ewinga, samo smo se blijedo pogledali. Ja, kao mlađi i samim time optimizmu skloniji sportski fanatik, rekao sam: ”Nije loš, a?”. Stari je samo rekao: ”I to je to? 25 koševa na silu i to je nekakva velika stvar?”.

Danas vidim da je taj osjećaj bio točan. Tek nakon nekog vremena možemo pošteno procijeniti trenutke. Ono, možemo realno sagledati kakav je bio protivnik, kakva je bila izvedba obzirom na težinu i obzirom na stil. I da znate, taj nastup nije bio nešto. Sorry, nije. Uostalom, to što ih je kasnije Tony Parker razmontirao u 4 utakmice, bez da se Timmy pošteno uznojio, dovoljno govori koliko je ta momčad bila loša.

Nego, vratimo se mi današnjici. Jer u njoj je momčad Clevelanda i dalje loša. A loša je ne zato što Mike Brown nema pojma. Ili zato što je Shaq truplo koje ne može braniti pick ‘n’ roll da ga vrte Ukić i Vujčić. Mike Brown je sjajan obrambeni stručnjak, a lani su uostalom imali danas trenera Detroita, Kuestera, da se brine za napad. Kako je pokazao za ovo malo vremena u Detroitu, čovjek zna što radi. Problem je samo jedan, ali ne smijemo ga pokazati jasno i glasno jer bi se svijet srušio. Problem je LBJ.

Hej, nema bajne suigrače, ali u igri u kojoj je sve podređeno njemu i njegovim brojkama, ti jadnici i nemaju prilike ništa pokazati. Godinama napadamo Cavse zbog statične igre u kojoj se ništa ne događa, prođe 15 sekundi, i onda lopta dođe do Jamesa da odigra 1 na 5. Plus je što nije sebičan i što će naći suigrača, ali brate – zar baš sve mora ići preko tebe? Cavsi su očajni napadački zato jer Queen James tako želi, i to je tako. Dok god ne dođe u ruke čovjeku i organizaciji koji će mu objasniti da se tako ne može doći do naslova, držat će ovaj nesretni Cleveland u šaci.

I to nije sve. Najgora stvar od svega je što zbog Globalnog Đikana još manje prezirem Kobea. Dapače, svakim danom poštovanje prema tom stroju je sve veće, mada ga nikada neću zvati omiljenim igračem. Ali da je Kobe u ovom trenutku miljama ispred Jamesa u svakom pogledu, jeste. Od broja naslova do igre. A Cavsi se mogu glupirati koliko hoće na 20 razlike, jer nismo ih prozreli samo ja i Noah, već i većina normalnih ljudi koji prate NBA. Prvacima mogu postati samo ako gore navedene ekipe dožive potpune raspade sistema, ili ako pak Jamesu dozvole da trči s loptom kao running back od koša do koša. Nažalost, siguran sam da bi i u tom slučaju bilo onih koji bi se divili njegovoj moći, potpuno zanemarujući vještinu i srce. A nikako ne želim da se NBA vrati u mrak superzvijezda koje su iznad momčadi, iz kojega je nedavno izašla. Nažalost, obzirom da je Jamesu, Wadeu i sličnima dozvoljeno da rade što žele, da se ponašaju kao biznismeni a tek zatim kao igrači, možda je već kasno.

5 thoughts on “POWER RANKINGS, VOL. 1

  1. -jebo ga ja,rubio, kolko god taj dječačić ima facu koja jednostavno priziva gomile i gomile šamara, i j “wigga” will u usporedbi? brate, rubio već sad pokazuje znakove kakove takove smirenosti i potencijala zrele igre, dok jason i u 34.toj ima manire haklera. al da je ugodno iznenadio, to jest, stvarno.
    -za boston sve potpisujem, a “većina NBA promatrača” su kompletni moroni ako ne kuže da je RR alfa i omega njihove igre. a sheed me razočaro, em je nepokretan em u onih par tekmi što ga gledah mu je par trica bilo airball čisti :facepalm:
    -shaqa u penziju pothitno, mislim varejao je drven totalno al čovječe ovaj je došo na razinu ko da si u hummera metnuo mašinu golfa jedinice, doviđenja brate, odi snimit koji hiphop album i zajebavat se u reality showovima, il odi u MMA, štogod, košarkaška karijera ti je gotova. pa big Z je za par kopalja korisniji, to sve govori (premda bi meni on trebo igrat do smrti, ko supersimpatična maskota, ogromni ćelavi bijelac, kud ćeš bolje?)

    p.s.- pink tenisice su bile kao potpora ženama s rakom dojke, okej, plemenit potez, al opet, brate MY EYES! MY EYES!

  2. Da razjasnim oko Rubia. Nigdje nije bio više voljen nego na ovim stranicama, rekao bi da je uz Duranta i Roya naša maskota. Međutim, prvih 5 poteza protiv Cibone bili su dva sjajna asista, jedna izgubljena lopta pri pokušaju atraktivnog asista, i dvije apsolutno kriminalne nerezonske trice kakve Steve Nash ne bi potegao ni da mu život ovisi o tome. Ono, u desetoj sekundi napada, s devet metara. Što, da ne vježba za NBA?
    Nismo mi digli ruke od maloga, niti izgubili nadu da bi mogao biti poseban igrač. Već samo konstatirali da je u ovoj fazi karijere isti ko J Will. Sjajan u kontri, sjajan pregled igre, gubi lopte jer želi previše, puca nerezonske trice. Slažu se u 4 od 4 parametra. Jedino u čemu je Rubio bolji je obrana, i samo zbog toga već sada je bolji nego što je Bijela Čokolada ikada bio. Ali jebo čokoladu, zašto se ne ugleda na Nasha? Uostalom, gdje je onaj stari Rubio, klinjo koji ne uzima šut ako to nije zadnja opcija, koji zna da se atrakcija uvijek ne isplati i koji neumorno juri gore-dolje, cijelo vrijeme igrajući presing na loptu? Jebi me ako nije bio bolji k’o junior nego danas. Ne znam, možda je to samo bila jedna nebitna utakmica, ali pomalo je to simptomatično. Možda mu je slava udarila u glavu, ‘ko zna. Ricky nas vrlo brzo može opet kupiti, ali za sada se ne razvija kako treba. Dapače, nazaduje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *