POWER RANKINGS, VOL. 2

STUCK IN THE MIDDLE WITH YOU(RSELF)

6. ATLANTA

Sve smo rekli na početku sezone. Njihov talent je ipak u detaljima manjkav da bi se suprostavili ranije navedenim momčadima. Crawford je previše streaky, Horford je sjajan ali u borbi s rasnim peticama ipak podsjeti da igra van pozicije, a Johnson je Johnson. Najbolji drugi igrač u ligi, u ulozi prve opcije. Ipak, možda i najveći minus je neshvatljivo prazna dvorana u Atlanti. Godinama se muče s tim, ali ako zadnjih sezona s ovom ekipom (na kraju krajeva – među 6 najboljih momčadi su lige, zar ne?) nisu u stanju napuniti dvoranu, onda stvarno nikad i neće. Uostalom, to je i glavni razlog zašto Johnson usprkos osobnom statusu i sjajnim suigračima ne želi produžiti ugovor – Hawksi jednostavno nemaju infrastrukturu da budu klub iz vrha.

Osjećaj da je ovo zadnje što gledamo od ”Johnsonovih” Hawksa pojačava i činjenica kako klub ne želi produžiti ugovor s Woodsonom, čovjekom koji je i stvorio ovu momčad. Pogledajte samo kako je nakon svih ovih sezona borbe s Joshom Smithom konačno uspio uvjeriti momka da može biti dominantan obrambeni igrač i agresivni napadač, samo ako se koncentrira na igru svih 48 minuta i zaboravi na silovanje vanjskog šuta. Pogledajte kako dobro funkcionira rotacija, kako svi dišu kao jedan. Obrana je fantastična, kada im krene gotovo ih je nemoguće braniti jer napad je dovoljno raznovrsan. Tako da, iako nemaju taj pedigre za osvojiti naslov, zaslužuju biti ispred sljedećih veteranskih momčadi. Makar bili sami na svom otoku.

BILO JEDNOM NA ZAPADU

7. PHOENIX

Još jedan dokaz da je košarka najstvarnija i najljudskija igra na planeti. Svaka sitnica je važna da bi jedna ekipa ostvarila sve svoje potencijale. I iako su Sunsi bez šansi da naprave značajniji rezultat, lijepo ih je vidjeti opet na vrhu. Makar samo ovako u regularnom dijelu sezone. Stoga je i najpravednije da ih stavim kao predvodnike svih ovih veteranskih momčadi na Zapadu koje se i dalje bore, i ne žele priznati da je njihovo vrijeme prošlo.

Kada vidiš Nasha kako igra i suigrače mu kako od prolaznika postaju rasni košarkaši, padne ti na pamet kolika je u stvari tragedija što nam je Steve Kerr radi svojih eksperimenata ukrao godinu i pol života sa Sunsima. OK, čovjek je pokušao ono što mu je i posao, poboljšati momčad, ali u rijetkim situacijama biti bolji nije nužno, važnije je ostati svoj. Sunsi nikada nisu bili pravci, nikada nisu dominirali, a opet su ekipa o kojoj ćemo svi pričati kada za se 20-30 godina nađemo negdje na pivi, i kada budemo kopali po uspomenama iz ovog desetljeća.

Ako ćemo gledati malo realnije, to što ih samo nekoliko momčadi može zaustaviti i zna kako iskoristiti slabosti njihove igre, to možda dovoljno i govori o jednom pomaku snage u ligi prema dolje. Ali, to i nije važno, jer na kraju krajeva u kontekstu ove sezone gledanje Sunsa garantira dobro provedeno vrijeme. Jer NBA je nakon godina osrednjosti procvala upravo njihovim usponom, tako da je i pošteno što njihovim padom lagano posustaje. Ne, nisu samo Sunsi zaslužni za ovih fenomenalnih 6-7 sezona što su iza nas, ali nitko ih ne simbolizira bolje od njih.

Jedino ćemu se nadam je još jedna dobra, napeta playoff serija, protiv Sunsa ili Mavsa, da im se vrati za sve loše trenutke od ranije, i da se novi Nashovi učenici poput Fryea, Dudleya i konačno probuđenog Richardsona urežu u kolektivnu svijest kao košarkaši vrijedni nositi dres kluba iz Arizone.

8. SAN ANTONIO

Pitanje je i dalje isto – kad će više taj playoff? Ali odgovor se promijenio. Ne, Spursi više neće biti izazivači kad on krene. Već veteranska momčad koja će strpljivo čekati ne bi li iskoristila eventualne propuste favorita. Prošlo je već dovoljno vremena da se pridošli igrači naviknu na sistem, da se ustali rotacija jedne od najdubljih klupa u povijesti kluba, i možemo mirno reći kako sve promjene u biti ne mijenjaju ništa bitno. San Antonio je u padu, a taj pad se ne može zaustaviti samo tako. Zbog toga što slabije igre nisu prisutne kod bilo koga, već kod najvažnijih igrača.

Timmy ima sjajne brojke, ali nemojmo se zavaravati – Timmy ih doslovno nabija jer nema nikoga drugoga da to napravi. Nije ovo više vrijeme kao tamo početkom milenija kada je Duncan mogao sam. U ovoj fazi karijere da bi se iskoristila Duncanova produktivnost, moraš ga okružiti s nekoliko sjajnih suigrača. Parker će valjda, kako se gležanj bude oporavljao, vratiti dio svoje brzine i vrlo brzo pomoći koševima, jer opet se vidi da bez ulaza on nije ni upola koristan – šut mu je ispodprosjećan, playmakerske sposobnosti skromne. Puno veći problem je Manu. Ginobili je izgleda definitivno izgubio korak, te se pretvara u običnog vanjskog igrača. Bez njegovih ulaza, igre od koša do koša i prije svega bez onih trenutaka u kojima bi se pretvarao u all-star strijelca, Spursi ostaju bez x-faktora koji je toliko puta značio razliku između pobjede i poraza.

Ipak, najveći problem San Antonia je njihova sve nemoćnija obrana. Uz dobro poznati pakt s vragom zvan ”igrati s Bonnerom” (s njim najbolje izgledaju u napadu, u stanju su raširiti reket za napade glavne trojke, ali obrana je tada previše oslonjena na Duncana i ostarjele vanjske igrače), činjenica je da bi Timmyu dobro došao jedan pravi centar za partnera, umjesto gomile četvorki s manjkom centimetara. Plus, ni Bogans ni Jefferson nisu stoperi Bowenovog kalibra.

Jefferson je najveće razočaranje, još nisu našli načina kako ga maksimalno iskoristiti. Do sada je najbolje igrao u susretima gdje bi se ubrzala tranzicija, ali Spursi nikada nisu bili momčad koja će juriti. Šuterski, posebice za tricu, kad-tad doći će na svoje, pa će i njegova uloga u napadu biti sve važnija, ali bojim se da od energije koju je trebao donijeti obrani neće biti ništa.

Možda je prerano, ali ne vidim ih više kao legitimnog pretendenta za mjesto u finalu. Međutim, posluži li ih zdravlje, i dalje su u stanju vratiti Dallasu za lanjski poraz u playoffu, ili pak sa Sunsima pružiti još jednu old scholl predstavu za pamćenje.

9. DALLAS

I dalje uvjerljivo najgora dobra momčad lige. Njihova košarka je i dalje gomila izolacija za Dirka ili Terrya, trčanje kad god se stigne i zujanje u obrani. Obzirom da uredno pobjeđuju, očito je da taj prividni kaos funkcionira, ali kao i uvijek, momčad koja živi sa skok-šutom, sa skok-šutom će i umrijeti. Dok Dirk i Terry ubacuju suze, Dallas se kotrlja.

Isplatilo im se i kockanje s dugom klupom, imaju dovoljno igrača da svaku večer slože rotaciju od nekoliko raspoloženih strijelaca. Ali nedostatak mase pod košem, nedostatak snage općenito po svim linijama, koštat će ih u susretima s mlađim, energičnijim ekipama. Čak i u ovoj borbi veterana na Zapadu nisu favoriti – Spursi će uvijek biti pametnija momčad, a Sunsi raznovrsnija. Ne muče se toliko zabiti kao San Antonio, lakše se brane nego Phoenix, ali na kraju uvijek ostanu kratki kada je to najvažnije. Ako svi budu u podjednakoj formi, Dallas je možda bolji jedino od Jazza.

10. UTAH

A i to je upitno. Jer Utah je i dalje Utah – Williams je najbolji igrač lige kada je u pitanju pick igra, a patentirani Sloanov napad i dalje je gušt za gledati. Svi su u pokretu, svi se ubacuju iza lopte, svi se križaju i svi se dodaju. Deron, kako oporavak od ozljede napreduje, sve jasnije pokazuje kolika je zvijer postao. Jazz u njemu ima igrača oko kojega se slaže momčad, temelj. Drugim riječima, navijači Jazza uživat će i idućih desetak godina u sezonama od 50 pobjeda. Treba li vam veći dokaz da je za uspjeh potrebna pamet i pošten rad od činjenica da profesionalna momčad u jebenom Salt Lake Cityu godinama ovako visoko kotira? Gledajući uvijek gladne navijače Jazza, odmah pomislim kakva bi tek bila Atlanta da igra u ovakvom okruženju?

Obzriom na probleme s Boozerom, očitu prijelaznu godinu kluba (svi se privikavaju na život bez legendarnog vlasnika Larrya Millera, svima je jasno da Williams treba nove pomoćnike jer je doba Boozera, Kirilenka i Okura nepovratno prošlo), Jazz igra iznad svih očekivanja. I to je najveća zasluga neumornog duha Jerrya Sloana i njegova playmakera. Umjesto da se koncentriraju na iduću sezonu, razvoj mladih poput Brewera, Matthewsa i Maynora, te dolazak pojačanja putem drafta, Sloan i Williams žele izvući i od ove sezone maksimum. Koliko ekipa bi našlo snage za tako nešto? Nažalost, ne previše, stoga još jednom kapa do poda.

Naravno, nije sve ni tako pozitivno. Obrana Jazza i dalje je šuplja, nemoć da na strani odigraju čvrsto i borbeno postaje već poslovična. Jerry Sloan je sve rekao kada je početkom sezone prozvao Boozera i Millsapa za nedostatak borbenosti, istaknuvši da ne postoje pravila koja brane njegovim igračima da se bore. Ako će samo stajati i gledati kako se lopte odbijaju od obruča, tada im neće biti lako. Nakon toga stvari su se malo popravile, ali nisu zamaskirale problem – Boozer je talentiran ali nije borac, a Millsap jednostavno nije takva klasa da borbenošću prikrije nedostatke. Tako da remont koji kreće od iduće sezone prvenstveno mora biti fokusiran na popravak unutarnje linije, koja je paradoksalno ove sezone još uvijek jači dio momčadi. I ti meni sad reci da košarka nije kompleksnija od ikakve matematike? Možda baš zato što nema formula kojima se išta može izračunati – sve što ti ostaje je gledati i uživati u originalnim razvojima situacije. Sport je zakon.

POVRATAK U BUDUĆNOST

11. PORTLAND

Umjesto koraka naprijed, Blazersi su se lagano vratili nazad. Škola nije laka, ali obzirom na potencijal koji imaju na i okolo rostera, ipak su do sada trebali imati nešto bolji prosjek od prosjećnog hrvatskog studenta. Ovako, ne ostaje mi ništa drugo nego staviti ih iza dobrih, starih i provjerenih veterana.

Ako na ikoga možemo uprijeti prstom, to je trener. McMillan je izgleda izgubio kompas. U ovoj fazi, kada momčad mora napraviti iskorak, on ju je ukopao u mjestu, premještajući pažnju s stvari koje su do tada funkcionirale na otkrivanje tople vode. Gle, ili igraš s Blakeom, ili igraš s Millerom. Nikada, ni u kojem slučaju, ne premještaš savršenu dvojku kakva je Roy na krilo. Čemu dati šansu Milleru nekoliko tekmi, kada si već unaprijed odlučio da ćeš ga prilikom prve greške sjesti na klupu?

Očito je da situacija u klubu nije bajna. Vodstvo i trener imaju istu manu, a ta je da previše misle. Uz to, upitno je koliko su na istoj valnoj dužini. Obzirom na sve, nešto slabije Royeve igre nisu nikakvo iznenađenje. Ma, svi igraju slabije nego lani, osim Odena. Samo, on ionako više ne igra, a i nije imao gdje nego prema naprijed. Kad sam se već dotaknuo dobrog diva, moram pitati da li je moguće od ovako ozljedama sklonog igrača ikada očekivati nekoliko dobrih sezona? Bez njega, cijeli ovaj projekt zahtijeva korekcije. Iako želim vjerovati da Greg može spojiti tri-četiri sezone vrhunske košarke prije nego zauvijek ostanemo bez njega, jedno od životnih pravila kojih se držim je – ako hoda kao patka, i ako se glasa kao patka, onda je patka. Oden je ozljeđen od kada ga pratim. Ergo, Odenovi zdravi dani su iznimke, a ozljede su pravilo.

Jebiga. Tragedija, ali obzirom da od njega nikada i nismo ništa dobili, već imamo samo te snove o potencijalu, i nije tolika. Definitivno ne kao ona što je prije nekoliko desetljeća pogodila Waltona. Blazersi bi trebali znati da može i gore, stoga vrijeme je da izvuku glave iz guzice, prestanu biti tetkice, daju loptu u ruke Royu, i počnu igrati kao lani. Roy i Aldridge dva na dva, čvrsta obrana, vanjski šut. I eto nam opet treće ekipe Zapada na pravom putu. A do tada, ova negativna energija što se uvukla u klub i dalje će odnositi svoj danak. Kvragu, čak se i McMillan razbio na treningu. Kada ti i trener mora na operaciju zbog ozljede, onda znaš da su neke opasne podzemne vode u pitanju.

12. OKLAHOMA CITY

Po nekakvom zbroju, ovo dvanaesto mjesto ujedno je i zadnje mjesto u playoffu na Zapadu. Ali u ovom pregledu to je nebitno – Houston je dobar, i neće biti nikakva sramota ako Thunder na kraju priče ostane korak kratak, na devetoj poziciji. Oni su svoje za ovu sezonu napravili – dokazali su svjetu da su FOR REAL. Dok su Blazersi napravili korak natrag, dok Houston tek treba naći svoje mjesto pod suncem u budućnosti, Durant i društvo čvrstim koracima gaze naprijed.

Obrana je uvijek na razini, barem pristupom, što je za ovako mladu momčad čudesno. Imaju problema s obranom reketa, ali i tu se javlja nada – Serge Ibaka, Kongoanac kojega sam ranije jednom vidio u akciji u nekoj lijevoj španjolskoj ekipi (i daleko od toga da sam ostao impresioniran), čini se sposobnim dati im ono potrebno, a to je zatvoren reket, kontrola skoka i blokade koje mijenjaju tijek tekme. Najluđe od svega, tip ima i meku ruku, te postoji mogućnost da se razvije u napadačku opciju, što bi bilo ravno dobitku na lutriji. Mislim, da su u laboratoriju slagali igrača za ovu ekipu, imao bi točno ovakve karakteristike. Jedino, znate kako ti afrikanci znaju lažirati godine? Ako Serge ima 28 ljeta iza sebe, pričati o potencijalu i razvoju pomalo je iluzorno, zar ne.

Napad je veći problem, mada, reći kako je napad problem za ekipu koja ima Duranta, je kao da kažeš kako te bole koljena čovjeku bez nogu. Krstić je nemoćan protiv svake ekipe koja zna braniti pick igru (nema ih puno, doduše), Westbrook presirov i očito šuter Rondovskih ne-kvaliteta, a Green još nije definiran. Da ne bih sada počeo s uvijek istom pričom o tome kako Durant treba nešto drugačijeg prvog pomoćnika nego je to Green, istaknuo bih pluseve. Jeff je sve agresivniji, iako i dalje previše šutira, koševi mu dolaze s puno raznovrsnijih pozicija od linije za tri. Šut izgleda sve bolje, i tko zna, možda će stvarno postati tolika opasnost da otvori Durantu dovoljno prostora za iskoristiti sve match-up prednosti koje će mu pružati visina i talent.

I tu dolazim do najvažnije stavke cijele priče. Nažalost, u ovome trenutku Durantula još uvijek nije na toj razini da traži situacije u kojima dolazi do prednosti i koristi ih da dođe do lakih koševa. Previše njegovih pokušaja dolazi iz šuta preko ruke, vanjskih pokušaja pri isteku napada, iz 1 na 5 silovanja. Gledaš tekmu, ide jedna akcija gdje mu se spusti lopta pod koš, Durant fintira, i iz skok-šuta unazad sa strane zabija preko obrambenog igrača koji ni trenutka nije imao šanse da ga zaustavi. Pa ide sljedeća akcija gdje Durant istrčava iz bloka, prima loptu i u trku se okreće i diže na skok-šut. Mrežica. U dvije akcije čovjek je u stanju izgledati kao najbolja kopija Sheeda i KG-a, zatim Jesusa i Reggiea. Bolesno. A onda uslijede tri nerezonske LBJ-evske završnice preko ruke, bez izrađene situacije. Ono, sa vrha reketa, iznad linije za tri, nakon driblanja, s rukom na licu. Može on to zabiti, ali zašto? Zašto? Zaštoooooooooooooooooo?

Zašto je sramota biti Allen, Miller, Garnett ili Wallace? Zašto igrač misli da nije potpun ako ne igra kao LBJ ili Wade? Nema razloga za paniku, ali ovo su prve rupe u mojoj ljubavi prema Scottu Brooksu, sjajnom mladom treneru. Momčad i dalje diše zajedno, fokusirani su i profesionalni. I znam da su mladi, ali napad bi ipak trebao malo bolje kliziti. Ma pretjerujem. Čak ni ja, Thunderofil, nisam vjerovao da će bit ovoliko dobri. Sefoloshinu igru u obrani već smo hvalili, ali zanimljivo je koliko su dobri na bočnim pozicijama. Rookie Harden ne samo što je u stanju natrpati koš, već igra i odličnu obranu, a Kyle Weaver je jednako dobar stoper kao i Thabo. Ozbiljno, da ga sutra pošalju u San Antonio, preko noći bi ga Pop instalirao u petorku. Čak i veterani tipa Ollie i Thomas u svojim rolama donose mirnoću potrebnu drugoj postavi.

13. HOUSTON

Adelman je posložio momčad koja maksimalno koristi svoje potencijale. To je rečenica koja najbolje opisuje Houston. Naravno, ogromne zasluge idu GM-u Moreyu, ali ipak treba devet podjednako kvalitetnih igrača posložiti tako da svi budu zadovoljni ulogom i igrom. Svi su fajteri, svi su podređeni višem cilju, ali ima i malih problema. Prvi je Ariza. Sad je jasno da je momak izabrao Houston jer mu je bilo važnije imati veću ulogu u napadu, nego se boriti za još jedan naslov u Lakersima u sporednoj ulozi. Ali što kada se vrati Yao? Ili kada stigne novi nositelj igre, jer neće valjda graditi novu ekipu oko Arize kao beka-šutera? Hoće li u njemu ostati dovoljno onoga mentaliteta da zauzme ulogu koju godinama toliko sjajno igra Battier? I da li je Ariza uopće materijal za graničnog all-star igrača, s ovolikom potrošnjom i skromnim realizatorskim učinkom? Kao all-round igrač nije postao bolji, osim što igra više minuta pa su mu brojke bolje, jedino se eto ta uloga strijelca povećala, ali ne na efikasan način.

Brooks i Lowry solidno odrađuju posao playa, obzirom na smjer u kojem ide igra ne iznanađuje da je Brooks, kao brzi playmaker, praktički prvi igrač ekipe. Scola, Anderson i Landry nose teret strijelca pod košem, a Hayes i Battier drže obranu. Netipična NBA ekipa po podjeli uloga i hijerarhiji rostera, ali zato sjajna košarkaška ekipa po pogledu na pluseve i minuse izvedbe. Možeš ih pobijediti samo ako ćeš jednako ozbiljno pristupiti poslu. Zaslužuju playoff samo zbog toga. Recimo da se dogodine Yao vrati spreman, i da McGradyev ugovor uspiju pretvoriti u jednog pravog strijelca s vanjskih pozicija. Budućnost je njihova dok se god drže ovog mentaliteta u kombinaciji s klasičnom, oku ugodnom, Adelmanovom košarkom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *